- Volio bih da sam bik, rekao je
Đuro Damjanović, onomad kada je primio Kočićevu nagradu. Upitan zašto,
odgovorio je: Bik je dobio 1.500, a ja 1.000 maraka.
Bik Crni pobijedio je ove godine
na tradicionalnoj manifestaciji Kočićev zbor u Stričićima i zaradio 2.500 KM.
Ta vijest medijski je
suma/sumarum 48. Kočićevog zbora posvećenog jednom pisane od velikana riječi,
kritičari smatraju piscu najčistijeg srpskog jezika, Petru Kočiću.
Zbor
Kada se sve sabere i oduzme, u
“bogatom” programu Kočićevog zbora jedno je imalo smisla upravo to narodno
veselje, narodni zbor u rodnom Kočićevom kraju i tradicionalna borba bikova za
nagradu “Jablan”.
U Stričićima nije bilo ničeg
lažnog, ničeg folirantskog, ničeg provincijskog, ničeg etno. Šaronja, Rudonja,
Crni, Jablan, narodno veselje, kom opanci kom obojci, kamena s ramena, aj' u
kolo lolo.... i 15.000 ljudi na teferiču.
U Stričićima nije, ali u cijelom
tom programu jeste. Od jadnog socrealističkog dizajna pozivnice za 48. Kočićev
zbor, do toga da je izostalo ili propalo svečano zatvaranje Zbora, koji su
mediji prećutali.
Zatvaranje Zbora, kako piše u
programu, trebalo je biti u nedjelju, 25. avgusta, u Narodnom pozorištu RS sa
početkom u 20 časova. U praznom teatru, tvrde očevici, te večeri pojavio se
samo “brkati pjesnik” i nekoliko novinara koji nisu objavili ni slova.
Po onoj čaršijskoj “ja tebi, ti
meni”, skandal organizatora ostao je dobro čuvana tajna, ali je široka javnost
tog istog dana u centralnim vijestima i na informativnim portalima još jednom
informisana o solističkom nastupu predsjednika RS na zboru u Stričićima.
To je u najmanju ruku selektivno
informisanje u kojem prešućuješ događaj, činjenicu, fakat i pažnju usmjeravaš
na nebitne i usputne priče.
Barem 100 puta vidjeli smo Dodika
kako pjeva na zborovima. Njegova pragmatična strategija narodnog vođe kome nije
strano da zapjeva i za pojas zadjene do sada mu je donosila realan rezultat u
svim izbornim rezultatima i istraživanjima njegove popularnosti. I to je, kažu
stručnjaci, njegov politički PR u kome nema šanse da ga kopira bilo ko.
Njegovim kritičarima naravno ne
valja ni kada pjeva, ni kada se slika sa Monikom Beluči, ali i to je legitimno.
Jer što je meta veća, udarci su jači. Ali to nije tema.
Da se vratimo analizi sadržaja i
kvaliteta Zbora, formalno održanog u čast Petra Kočića, a suštinski u čast i
slavu organizatora.
Program
U toku Kočićevog zbora (kulturne
manifestacije od republičkog značaja) najveća pažnja poklonjena je polaganju
vijenaca. Na svim “važnim” lokacijama.
Prvi vijenac položen je u nedjelju, 18. avgusta, “Kočiću u slavu” u
Parku Petar Kočić u Banjaluci. Tamo je spomenik Petru Kočiću.
Drugi u četvrtak, 22. avgusta, na Kočićevom grobu u Aleji velikana
u Beogradu.
Treći istoga dana na Kočićevom spomeniku u Čuburskom parku.
Četvrti u petak, 23. avgusta, na Trgu palih boraca u Banjaluci.
Peti istoga dana na groblju “Sveti Pantelija” na spomeniku
poginulim borcima posljednjeg rata.
Šesti vijenac delegacija organizatora položila je 24. avgusta na
Spomenik palim borcima u MZ Kmećani.
Sedmi vijenac položen je Kočićevom ocu Gerasimu istoga dana u
manastiru Gomionica.
Osmi vijenac organizatori zbora položili su posljednjeg dana
manifestacije, 25. avgusta, na Spomenik palim borcima u MZ Stričići.
Ako se slučajno pitate kakve veze
Petar Kočić ima sa NOB-om i spomenicima palim borcima, onda vi o Kočiću pojma
nemate. Pa partizani su slijedili slobodarske Kočićeve ideje, a da je poživio
Petar bi sigurno bio partizan.
Ako vam nije jasno zašto je
vijenac položen na grob Kočićevog oca Gerasima, ali ne i na grob njegove majke,
tu dilemu je lako odgonetnuti. Ili se za grob majke ne zna ili njen uticaj na
vaspitanje mlađanog Petra nije, po procijeni organizatora Zbora, ostavilo pečat
na njegovo književno djelo.
Nažalost tu nije kraj. Članovi
Organizacionog odbora na groblju “Sveti Pantelija” vijenac su položili na
spomenik poginulim borcima posljednjeg rata, ali ne na stotinjak metara
udaljeni spomenik Srbima umrlim u toku Veleizdajničkog procesa 1915-1916.
godine.
Na tom spomen krstu uklesani su
ornamenti sa Kočićevog Zmijanja, a svi osuđeni u Veleizdajničkom procesu bili
su Kočićeva sabraća u slobodarskoj ideji borbe protiv okupatora. Dok su oni
umirali u austrijskim kazamatima u Banjaluci, Kočić je iste godine umirao u
Psihijatrijskoj bolnici u okupiranom Beogradu.
Petar Kočić ovaj svijet napustio
je 27. avgusta 1916, a njegov sabrat u ideji Dragoljub Kesić umirući u
banjalučkoj Crnoj kući poručivao mu je: Javite Srbiji da je volimo. Te riječi
uklesane su na spomeniku na groblju “Sveti Pantelija”, koji su Organizatori
Kočićevog zbora preskočili u odabiru mjesta za polaganje vijenaca. Biće da nisu
znali da postoji.
Iako je najveći dio programa
Kočićevog zbora “otpao” na polaganje vijenaca i paljenje svijeća, nisu samo
vijencima obilježeni “Kočićevi dani”. Bilo je u tih devet dana Kočićevog zbora
i pjesničkih večeri “naših” pjesnika u polupraznim dvoranama, „kulturno
umjetničkog programa”, a održana je i svečana Akademija koju je prenosila TV.
Kažu da je taj prenos oborio sve rekorde gledanosti TV stanica, jer su
organizatori Kočiću u čast priredili pravi kulturni spektakl.
Ne znam da li je budžet
ovogodišnjeg Kočićevog zbora bio kao onaj raniji 100.000 KM, više ili manje,
ali to nije ni bitno. Program bi bio isti i da je bio tri miliona. Provincijski
jadan bezmalo koliko i “Višnjićevi dani”, “Andrićeva staza” ili “Dučićeve večeri
poezije”.
Ogledalce, ogledalce.....
A kakva su samo stvetkovina bile
„Dučićeve večeri poezije“, ratne i one koju godinu poslije rata, kada smo bili
teški kokuzi. Ne bi ih se Pariz postidio.
U rano proljeće, Dučiću u čast,
Trebinje bi “okupirali” pisci i pjesnici, oni sa već obezbijeđenim mjestom u
svim napisanim, a i budućim antologijama srpske i svjetske književnosti.
Stevan Raičković, Matija, Kapor,
Jaša Grobarov, Rajko, Dara, Svetozar Koljević, Rakitić, Gojko, Sladoje,
Dobrica, Čučak, Grujičić, Nenadić.... sve što je vrijedjelo na srpskoj
književnoj sceni sjatilo bi se tih dana u grad podno Leotara.
Kako su ostvareni ljudi skromni i
prirodni u komunikaciji, tako su se sve ove hodajuće institucije uklopile u
proljetno hercegovačko sunce, razmiljele po kafanama i postajale dio grada, a
on dio njih.
Na završnoj manifestaciji na
kojoj se dodjeljivala Dučićeva nagrada uz pjesničku smotru, u Dom kulture se
nije moglo ući. Bili su srećni oni koji su našli mjesto na patosu ili
stepeništu da bi čuli kazivanje bardova srpskog pjesništva. Takva energija
izbacivala je zemlju iz orbite.
A onda smo zaboravili da
poštujemo autoritete, institucije smo izdigli iznad pojedinca i njegovog djela,
kulturu nacije sveli na geografiju i pisce jednog jezika podijelili na one iz
RS i van RS. Postali smo društvo bezimenih.
Provincijalizovali smo i
Višnjića, i Kočića, i Andrića i Dučića. Njima u čast provincijski pisci
organizuju dane u kojima njih proslavljaju, a sebe slave.
Vrhunski kulturni događaj poslije
privatizacije kulture i zloupotrebe u lične svrhe postao je ovdje incident.
Zakoni ne definišu ovo teško
krivično djelo. Ali šta će zakon društvu koje ne postoji, a nijedno ne postoji
bez kulture. Kultura jednog naroda je njegov temelj, granica i identitet. Znaju
to velike nacije, pa moćna Angela Merkel “skida” novac sa budžeta odbrane i
prebacuje u resor kulture, svjesna da je narod bez kulture narod bez
budućnosti.
Ali kako god izgledalo loše, nade
ima. Jedan plamičak upaljen je u Kalinoviku, tamo gdje je u medijski zapećak
gurnut Petrovdanski pjesnički vijenac. Ovogodišnji sedmi po redu okupio je
Rajka Petrova Noga, Đorđa Sladoja, Milosava Tešića, Dragana Hamovića, Ranka
Popovića, Veroljuba Vukašinovića, Jovana Delića i Milana Nenadića, čijem
književnom djelu je bio posvećen.
Provincijalizam je stvar duha, a
ne mjesta rođenja. Provincijalizam je stvar duha, a ne mjesta održavanja
kulturnog događaja i njegovog naziva.Zato je Kalinovik danas prestinica srpskih
pjesnika.
P.S. O laureatima neću. Ali se nadam da će ova kolumna biti dovoljna
referenca da dogodine ponesem laskavu Kočićevu nagradu.
31. avgust 2013.
Нема коментара:
Постави коментар