субота, 29. новембар 2014.

Kad porastem biću "mala"

  
- Mama, mama kad porastem hoću ovo da radim, uzvikivao je moj mali brat vireći potrbuške ispod staklene ograde na terasi put parkinga u ulici Žrtava fašizma. Dole su đubretari istresali kontejnere.
Kasnije je priznao da su mu se u stvari dopala njihova narandžasta odjela. A tek nedavno otkriveno je, posve slučajno, da je bio vidovit ali da je pogriješio samo mjesto radnje, lokaciju na kojoj može da ostvari svoj dječački san. Ta lokacija je Njujork, grad u kom su đubretari jedan od najtraženijih poslova na koji se čeka i po nekoliko godina. Samo ove godine za 500 slobodnih mjesta đubretara konkurisalo je 94.000 kandidata. Godišnja plata radnika gradske čistoće u Njujorku dostiže  70.000 dolara, a đubretari u Velikoj jabuci imaju status heroja.
- Plate su dobre s razlogom. Grad funkcioniše zahvaljujući njima. Kada ne bi radili svoj posao, grad bi bio u užasnom stanju. Ne zaboravite da su oni napolju po svakom vremenu, i zimi kada su ulice pod snijegom. Ovi muškarci i žene se s razlogom smatraju herojima Njujorka", kazali su u sanitranoj službi Njujorka.
Tviter aktivistkinja, Sarajka sa mjestom iznuđenog prebivališta u Kanadi, otkrila mi je da su i kod nje na sjeveru đubretari, parkari i svi koji rade za "city" dobro plaćeni zbog čega je veoma teško dobiti taj posao. Pojasnila je da ih plaćaju tako dobro iz budžeta, jer grad ne bi mogao bez njih da funkcioniše. Istovremeno šalteruše u banci, prodavačice, vaspitačice plaćene su minimalno.
Pitala sam je da li i tamo kod njih u izbjegličkoj dijaspori ima posao savjetnik, šta im je u opisu posla i kako su plaćeni.
- Oni baš "deru lovu" i to je ovdje svačiji san, bio je odgovor.
E neka smo u nečem isti!!!  Iako na prvi pogled baš tako izgleda, u suštini je ipak sve drugačije, ali otom-potom.
Posao finansijskog savjetnika u SAD treći je na ranglisti najboljih poslova, najplaćenijih i najmanje stresnih. Ali za njega su potrebne stručne kvalifikacije. Manje više slično je i u svim drugim oblastima. Tako se od  političkih savjetnika očekuje prije svega stručnost i sposobnost da svojim djelovanjem poprave imidž pretpostavljenog i pomognu mu da nađe najpametnija rješenja donese i po njega i pod društvo najbolje odluke.
Budući da je ovaj posao ipak za obične smrtnike nedostižan on nije medju najtraženijim. Prema jednoj od najnovijih studija uradjenih na osnovu ponude i potražnje na tržištu rada, najtraženija zanimanja u SAD za 2015. godinu na listi "deset najzanimanja"  predvodi marketinški menadžer. On ujedno ima i najveću prosečnu godišnju platu od 119.000 dolara.
Na drugoj i trećoj poziciji su softverski programer i medicinska sestra, sa platom od 93 hiljade dolara. Među najdeficitarnijim zanimanjima su i inženjer u industriji (81 hiljada dolara), sistemski i mrežni administrator (74 hilijade) i web programer (58 hilijada dolara). Desetu poziciju zauzima dečji govorni terapeut, sa godišnjom platom od 70 hiljada dolara, isto koliko zarađuje i đubretar u Njujorku.

Posao dobar, a para laka...


Posljednje ankete na našim prostorima otkrivaju da su kod mladih ljudi ovdje trenutno najpopularnija zanimanja event menadžer i PR menadžer. Po opisu posla event menadžeri to su oni što derneče od jutra do sutra, oni što organizuju derneke, oni što se druže sa poznatim facama i što imaju VIP karte za sve partije. 
PR menadžeri ili portparoli su oni što redovno idu na nadogradnju noktiju i kose, što povremeno čitaju naslovne strane novina, što poslije posjete frizeru daju izjave medijima, što na mjelove novinara odgovaraju tek nakon višednevnog razmišljanja i što za sve to dobijaju super platu.  Ako su promućurniji i što bi naš narod rekao "sposobniji" osmisle poneku dodatnu aktivnost ili projekat koji neizostavno garantuje dodatni prihod.
Iako se u tim anketama ne pojavljuju kao prestižna zanimanja, nova vremena izrodila su i nove snove, pa se tako u posljednjih nekoliko godina najpoželjnije profesije ovdje:  starleta, sponzoruša i tajkun.
I dok su u Americi u toku završne pripreme za otvaranje prvog univerziteta za sponzoruše, na kojem će studentice učiti kako da "smuvaju" bogataša iz snova, kod nas iako samouke taj posao  sponzoruše rade vrhunski profesionalno. Umjesto akadamskog školovanja za sponzoruše, one u biznis ulaze odmah nakon posjete estetskom hirurgu, naduvavanja važnih atributa i kupovine nekoliko za konfekcijski broj ili dva manjih markiranih krpica.  Ostalo je - prirodni talentat.
U isto vrijeme san svakog prosječnog mladića adukovanog na ružičastim tv stanicama je kako da dodje do velikih para bez po muke pa da provoza "bjesni" auto što brže i što ludje. Nakon toga sponzoruša dolazi sama. I tako se taj krug zatvara.
Oni nešto matoriji i mudriji svoj prostor traže u lagodnijim i uticajnijim zanimanjima. Vrh liste najzanimanja dijele: savjetnik, kompenzacioni poslanik i analitičar.
Kako svaka zemlja ima svoje specifičnosti, uslovi za profesiju savjetnik kod nas su nešto drugačiji nego u ostatku svijeta. A uslovi su:
1. Redovno hvaliti šefa da je najpametniji, a povremeno da je najljepši.
2. Sve one koji bi mogli da upozore na tvoje neznanje, nestrucnost ili nerad unaprijed predstaviti šefu kao "veoma opasne, ubačene  neprijateljske elemente"
3. Prva dva zadatka izvrsi zarad ostvarenja treceg i osnovnog: sticanje licne, prije svega materijalne, ali i statusne koristi.
Ako se sve to ima u vidu, ne čudi što broj savjetnika iz godine u godinu rapidno raste. Prema posljedjim zvaničnim podacima u institucijama BiH, RS i FBiH bilo ih je 157 savjetnika, mada je jasno da je taj broj mnogo veći. Samo u diplomatsko – konzularnim predstavništvima, ambasadama i generalnim konzulatima BiH zaposleno je 107 funkcionera, od kojih je više od polovine u najvećem diplomatskom statusu – savjetnika i ministara savjetnika. Godišnje se za plate savjetnika samo u institucijama BiH izdvaja najmanje 3,7 miliona KM.
Ali savjetnici na svim nivoima vlasti ne žive od plate. Oni imaju pravo i na novčane naknade za odvojeni život, prevoz, smještaj, reprezentaciju, plaćene telefonske račune i brojne druge privilegije. Za pozicije savjetnika se ne raspisuje javni konkurs, a za svoj rad oni odgovaraju onima koji su ih postavili. Sudeći po stanju na terenu, ovaj posao omiljen je medju bivšim političarima, direktorima, biznismenima, a uglavom je rezervisan za prijatelje i njihove potomke, ali i nezbrinute i neupotrebljive stranačke kadrove. Naravno, postoji i poneki izuzetak.
Za top tri najplaćenije i najmanje stresne profesije bitku bije  "kompenzacioni poslanik". To je "narodni tribun" koji je u parlament došao bez glasova naroda čije interese samo ko fol zastupa. Uglavnom su to kadrovi koje partije nagradjuju za minuli rad stavljanjem na vrh kompenzacione-poklon liste ili oni kojim se na taj način plaća lojalnost i podrška nekoj političkoj opciji.
U nedavnoj praksi to se posebno "obilo o glavu" SDS-u koji je za podršku na izborima vrh svoje kompenzacione liste poklonio minornim, ali i davno propalim političkim strankama. Zahvaljujući velikodušnosti SDS-a u poslaničkim klupama našao se "Morete glasat" Ilija Stevančević, ali i lider partije bez članstva Milanko Mihajlica. 
Atmosferu pred prvu sjednicu parlamenta RS u ovom sazivu danima je do usijanja dovodio "kompenzacioni" Adam Šukalo, a zvjezde višečasovnog  skupštinskog cirkusa u režiji KUD "Ko gubi ima pravo da se ljuti" bile su upravo likovi sa kompenzacione liste.  
Stručnjaci - psiholozi slažu se da je pojačani angažman "kompenzacionih" poslanika izazvan njihovim potisnutim kompleksom, budući da su isti u dubini svog političkog bića ipak svjesni da u skupštinskim klupama ne borave "u ime naroda". 
Istraživanja govore da je jedan od najboljih i najplaćenijih poslova kod nas i dalje mjesto poslanika u parlamentu BiH, a ako je još  kompenzacioni - poklon mandat onda je to mjerljivo sa sedmicom na lotu. Gotovo isto kao i kandidatura za Dom naroda.
Dovoljno je letimično i bez dublje analize pogledati imovinske kartone poslanika i delegata prošlog saziva pa primjetiti kako su i za koliko u četiri godine mandata uvećali imovinu i konto na štednim knjižicama. A kako i ne bi? Poslanici i delegati u parlamentu BiH su najplaćeniji u Evropi, a pored plate i paušala, imaju pravo na dodatne naknade, dnevnice, odvojen život i slično. Ukupna mjesečna primanja su im od 6.000 KM do 7.000 KM, a ako su pri tom  angažovani u parlamentarnim komisijama i odborima, koji se dodatno plaćaju, mogu  da mjesečno zarade i do 12.000 KM.  Ako se tome dodaju  putovanja po svijetu i inostrane dnevnice, pa lobiranja za zakone, jasno je da je to jedno od rijetkih "zanimanja" od kojeg može dobro da se živi i možda jedino u kojem možeš da se obogatiš od plate.
Za top tri profesije ravnopravno se bori i politički analitičar. Ovo zanimanje nastalo je prije nekih desetak godina. Novinari su u  nedostatku stručnih i ono kao neutralnih sagovornika, eksperata, iz telefonskih imenika počeli nasumično da izvlače imena osoba koje bi mogli nazvati analitičarima. Riječ je o honorarnom, ali dobro plaćenom poslu.  
 - Politički analitičar, uz modne blogere, najpoželjnije je zanimanje u bliskoj budućnosti. Ne zahtjeva nekakvo posebno predznanje, školu, a uglavnom se svodi na iznošenje ličnih stavova o trenutnim događajima u svijetu i kod nas. Već danas svaka televizija sa nacionalnom frekvencijom ima po jednog takvog, predskazao je nepoznati autor.
Analitičari su plaćeni na odredjeno vrijeme, a ugovori (koje ne potpisuju) ili projekti (koje potpisuju) su sponzorski. Od "težine" ugovora zavisi i ugao iz kojeg gledaju na stvari, način na koji analiziraju, a posebno procesi koje predskazuju. Jedini preduslov za tu profesiju je obezbjedjen prolaz u medijima, ali ni on nije obavezan, jer prolaz često naknadno obezbjedjuju sponzori.
Manje atraktivno, ali posljednjih godina "rođeno" zanimanje je "bot". Definicija kaže da su to stranački vojnici koji za male pare, ali za napredovanje u stranačkoj kadrovskoj karijeri, pišu komentare po portalima i društvenim mrežama. Tako dokazuju svoju lojalnost i požrtvovanost za stranačke interese, uglavnom se skrivajući iza anonimnih, tuđih ili lažnih identiteta.  Kod nas je i ovaj vid zanimanja evoulirao pa "botovi" stranačke zadatke garniraju ličnim frustracijama i ambicijama, do podne pod lažnim ili tuđim, a od podne pod vlastitim imenima.
Ovo zanimanje namijenjeno je lako zamjenjivim i nebitnim stranačkim šrafčićima, ostavljenim da kao "prašinari" sagore na prvim linijama  fronta ili se na kraju "virtuelnog bljuvanja" uguše u vlastitoj septičkoj jami.

Među javom i međ' snom


Sjećam se da sam kao klinka, slušajući drveni radio, onaj što ima gramofon gore, zamišljala kako iz kutije govore mali ljudi koji unutra žive. I sanjala kako ću kad porastem da budem "mala".
Kada je stigao tv sav komšiluk dolazio je kod nas kao na "ćabu" da gleda dnevnik ili utakmicu. Baba Vasiljka, iako je bila veliki vjernik kada bi Hajduk promašio padala je u besvjesno stanje i kresala kao sav normalan svijet "Sunce žarko".
Sjećam se da sam mislila, a nikoga nisam pitala, kako li su se ovi ljudi  sada smanjili i stali u kutiju, a opet izgledaju isto kao mi. I dalje sam sanjala kako ću kada porastem biti "mala".
U to vrijeme, profesija novinar bila je u vrhu najpoželjnijih. Profesija profesor univerziteta tada je bila jedna od najpoštovanijih, autoritet u znanju bio je neosporno najviši od svih autoriteta. 
A onda je došao rat, pa tranzicija. Sve čega je nedostajalo instant je napravljeno. A stvoreni su i mutanti.
Alisa je zauvijek napustila Zemlju čuda i to onog trenutka kada su desetogodišnji klinci (koji nisu gledali ni nove ni stare "Fazone i fore") pretukli Rašu Popova. Istog časa otišla je da živi u drvenoj kutiji. Ali samo opušteno! Po najnovijim najavama, iz izvora bliskih VD, uskoro bi kvantni fizičari mogli da stave u funkciju vremeplov. Stanite u red.  



недеља, 23. новембар 2014.

Odakle ti slika, frajeru?



  
Ivo Sanader je imao skrovište umjetničkih dijela ispod stepenica. Skrovište se otvaralo pritiskom na skriveno dugme. Nadan Vidošević je imao bunker u vili krcat slikama, skupocjenim knjigama, sklupturama, ali i prepariranim medvjedima.
U vikendici Milana Bandića policija je pronašla više stotina slika različitih autora za sada još uvijek nepoznatog porijekla. Mediji su objavili da su neke od njih bile izložene po zidovima, dok su druge pronađene na skrovitom mjestu, "spremištu" i da se većinom  radilo o slikama savremenih autora potpu Ede Murtića i Mersada Berbera.
Do tog trenutka niko nije ni znao da je Bandić "pasionirani" ljubitelj umjetnosti, jer se njegova opsesija vezivala za skupe satove. Zato je pokrenuta nova istraga kako bi se utvrdilo kako je Bandić došao do umjetnina, koja im je vrijednost, da li su neke od slika ukradene ili falsifikovane. 

Pljačka identiteta


Crno tržište umjetnina u cijelom svijetu izuzetno je unosan biznis, ali se  kod nas godinama niko ne bavi tom vrstom kriminala.
Iako je od početka rata opustošeno na desetine ateljea, muzeja, privatnih kolekcija do danas, na 19. godišnjicu Dejtonskog mira niko nije pokrenuo istragu o nestanku umjetničkih dijela.
Prva inventura u Umjetnickoj galeriji BiH u Sarajevu urađena je 1993. godine kada je ustanovljeno da nedostaje ukupno oko 100 djela. Iz depoa Galerije nestalo je 46 italokritskih ikona, dva hodlera: autoportret i mali pejzaz, zatim dvije islamske umjetnine - dva rukopisa.
Ustanovljeno je da nedostaje i 66 djela, od kojih za 13 nije postojala nikakva evidencija. Iz galerije su nestala, po procjeni stručnjaka ubedljivo najskuplja dijela, „Autopotret" i „Noć na jezeru" švajcarskog slikara Ferdinanda Hodlera za kojima do danas traga Interpol. 
Niko ne zna ni gdje je završilo oko 150 slika sa zidova Izvršnog vijeća na Marin Dvoru, kao ni slike iz Kolegijuma Artistikuma na Skenderiji, veliki broj umjetničkih dijela iz opštine Novo Sarajevo ili direkcije Energoinvesta.
U ratu je opljačkana i Saborna crkva u centru Sarajeva, njena bogata biblioteka i vladičanski depo sa skupocjenim odeždama, zlatnim žezlima i dijamantskim krstovima. Ni tom blagu nema traga do danas.
U Sarajevu su u ratu opljačkani i brojni ateljei i mnoge privatne kolekcije. Braci Kosovcu ukradeno je oko 50 slika, Azri Begić cijela kolekcija, sva umjetnička dijela iz rodne kuće Džemala Bijedića u Mostaru..... o opljačkanim slikama iz stanova sarajevskih Srba tek niko nema evidenciju.   Kao što nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliko je uopšte opljačkano ateljea i koliko vrijednih umjetničkih dijela je nestalo na "crnom tržištu".
Svaki svršeni student slikarstva četiri godine nakon završetka studija ostvarivao je pravo na atelje u Sarajevu. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je grad Sarajevo umjetnicima dao atelja na korištenje. Ali ono što se zna jeste da je sve što je bilo u ateljeu Milivoja Unkovića na Koševu i u njegovoj kući u Počitelju netragom nestalo 1992. Danas se neke od tih slika pojavljuju u prodaji na internet aukcijama, a često se mogu pronaći i u prodaji po galerijama.
Sve što je 20 godina slikao Ibrahim Ljubovic nestalo je iz njegovog ateljea na Grbavici, kao i 167 slika Afana Ramica, od kojih su neke poslije pronadjene.
Kada su Srbi napuštali Vogošću nakon potpisivanja Dejtona u hotelu Park obreo se jedan bivši potpredsjednik Vlade RS. U slikama iseljavanja objavljenim tih dana napisala sam i kojim poslom je prvi put od 1992. sišao sa Pala. Da skine sa zida dvije slike što su mu zapale za oko. Ali nije bilo neke vajde, jer ovdje slabo ko čita.
U Sanaderovoj kolekciji pronadjeni su i radovi Sarajlije Brace Dimitrijevića, jednog od najcjenjenijih konceptualnih umjetnika današnjice. Radi se o jednoj od tri slike iz serije  Leopardi na Polokovoj podlozi iz 1981. koja se procjenjuje na više od 20.000 evra. Kako je došao do nje, e to nije obznanjeno.
Mnogo umjetničkih dijela vrti se na on lajn ponudama. Na jednom internet portalu na  kom se prodaje sve i svašta u ponudi je slika Vladimira Vojnovica, rad iz 1955 godine ulje na kartonu za 2000 KM. Tu je i broj telefona na koji se javlja prodavac.  
Najveći dio Vojnovicevih slika stradao je navodno u požaru u Vijecnici u kojoj je imao atelje. Nemoguće je znati da li je slika koja se nudi na internetu "izgorjela" ili nije, ali je zanimljivo da se Vojinovićevim dijelima  trguje do danas iako je mali broj toga navodno sačuvan od uništenja.    
Iako je opština Čapljina vratila Udruženju likovnih umjetnika BiH slike iz fundusa Likovne kolonije u Počitelju, koje su u toku rata izmještene i sačuvane, nije vraćeno 75 dijela poznatih slikara velike umjetničke i materijalne vrijednosti. Do danas nepoznata je sudbina nestalih dijela: "Lišće" Marija Mikulića, "Sjećanje na obalu" i "Muha" Milivoja Unkovića, "Ljeto" Ismara Mujezinovića,  "Kompozicija" Enza Lionelija iz Italije.....
Iz Međunarodne galerije portreta Tuzla po inventuri uradjenoj 1996. godine u ratu je nestalo 60 djela milionske vrijednosti, kao i veliki dio slika iz Galerije AVNOJ-a u Jajcu. Dijela Božidara Jakca sačuvana u Muzeju savremene umjetnosti RS prije nekoliko godina su vraćena, kao i biblioteka katoličkog samostana u Nedžarićima.
U jednoj svojoj priči o lijepoj Jevrejski sa Bjelava Neđo Šipovac  pokušao je da uđe u trag čuvenom portretu Romana Petrovića „Jevrejka s Bjelava".
Po jednoj verziji priče na početku Drugog svjetskog rata u posjedu ove slike bila je porodica Alkalaj u čiji stan su uselili njemački komandanti koji su prilikom jedne fešte pijani izrešetali to vrijedno umjetničko dijelo.
Po drugoj, ova slika nalazila u kući sestre pokojnog Romana Petrovića koja je zajedno sa drugim slikama svog brata ovu posebno čuvala, izlagala i brinula o njoj. Poslije bratovljeve smrti ona je raspolagala ateljeom na Bjelavama u kom je Roman Petrović stvarao do smrti. "Jevrejka s Bjelava" do danas nije pronadjena.
Prema procjenama, veliki broj slika Romana Petrovića, više od 1000, danas se može naći po raznim privatnim kolekcijama.

Nova elita


Brojne slike Mice Todorović, Jovana Bijelića, Romana Petrovića, Gabrijela Jurkića, Dževada Hoze, Safeta Zeca, Voje Dimitrijevića, Milivoja Unkovića, Mersada Berbera, Lazara Drljače, Đoke Mazalića, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Vojnovića, Ratka Lalića...... nestale u ratu, do danas se dilaju na crnom tržištu.
U ratu su slike iz dijela Sarajeva pod kontorom Armije RBiH prebacivane na srpsku terotoriju, upućeni tvrde uglavnom preko Stupa, a onda putevima prema Beogradu ili Zagrebu. A što ne bi tržište slika, kada je tako besprijekorno funkcionisalo tržište ljudi. Znao se i cjenovnik: izlazak odrasle osobe iz grada 5000 DM, djeteta 2000 DM.  Iz tog primjera nastala je stara poslovica: nekom rat, nekom brat.
Veliki broj vrijednih dijela u ratu i odmah nakon njega iznesen je iz zemlje. Po nepotvrdjenim čaršijskim pričama, veliki broj ukradenih slika pokupovali su na crnom tržištu strani diplomati i zauvijek im se gubi trag.  
Jedan list u Sarajevu 1995. godine objavio je da se grafike Safeta Zeca na pijacama u gradu prodaju za 50, a Dževada Hoze za 100 njemačkih maraka.  Drugi su pisali 90-tih da oko stotinjak slika Afana Ramića kruži beogradskim pijacama i da se prodaju po cijeni od 50 dinara.   
Tokom rata u Sarajevu bio je oformljen Štab za zaštitu dobara kulture, na čijem čelu je bio glumac Josip Pejaković. Šta je uradio i da li je mogao da uradi ni to se do danas ne zna, ali se zna da su iz galerija, privatnih zbirki, ateljea, nestale stotine vrijednih umjetničkih dijela čija sudbina do danas ne zanima nikoga.
Jer do danas ne postoji postoji institucija niti služba ni u BiH ni u Republici Srpskoj koja je barem pokušala da napravi popis onoga što je pokradeno u ratnim godinama. Od rata do danas nikada nije priveden nijedan trgovac umjetninama, galerista, kojem je postavljeno pitanje "Odakle ti slika frajeru?"
Jedini izuzetak je, ali to je bilo poslije rata, pljačka banjalučke galerije „Terzić". Iz ove privatne zbirke porodice Terzić su 2003. godine ukradene 44 slike, čija vrijednost je procjenjena na dva miliona KM. Veći dio slika je pronađen, među njima i ubedljivo najvrednije delo, slika „Mrtva priroda" Save Šumanovića iz 1926. godine koja vrijedi više od milion maraka. Ne mogu da se sjetim da li je neko zbog toga uhapšen i na koliko godina je osudjen?!
Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH u 2013. godini ovdje je jedino porasla trgovina umjetninama i to za  47 odsto. Oni koji se bave prodajom umjetnina i antikviteta kažu da im  nije problem prodati sliku od 200.000 maraka, ali jest od 50 maraka, jer se to ne traži.  
Nekada su se kolekcijama umjetnina i rijetkih knjiga ponosili akademici, profesori univerziteta, književnici, ljudi koji su cijeli svoj život podredili tome i svu svoju ljubav i zaradu davali za platno cijenjenog slikara.  
Danas najvećim dijelom nove elite, poput Bandića ili Sanadera, posjedovanje platna Romana Petrovića ili nekog drugog traženog slikara shvata kao stvar prestiža. Puni kao brodovi za cijenu svog snobovskog hobija ne pitaju, kao ni za porijeklo dijela. Ipak je to najbrža ulaznica u džet set, jer slike se vide na zidovima, a broj pročitanih knjiga ne može se utvrditi ni skeniranjem mozga.
Ta nova elita ne plaši se ni da bi se zbog trgovine ili kupovine nestalog i opljačkanog umjetničkog blaga mogla naći na udaru zakona, jer i ako postoji zakon u toj sferi kriminala on se ne primjenjuje.
Od straha su izuzeti i dileri na crnom tržištu, jer za umjetničkim dijelima niti ko traga, niti ko ima registar opljačkanog. Iako je baš tim neosporno najugroženiji vitalni nacionalni interes sva tri naroda u BiH.
Ako je jasno da je očuvanje kulturne baštine jedini način očuvanja identiteta i svjedočanstvo postojanja jednog naroda nekada i negdje, kako je moguće da 19. godina od Dejtona nikoga nije briga za taj identitet, izuzev ako se radi o još jednom "kapitlacu" za novonastalu privatnu postavku ili dobrom raritetnom komadu za ličnu biblioteku?
Jer šta recimo Republika Srpska ima od toga što su slike Mice Todorović ili Jovana Bijelića ili Lazara Drljače.... u privatnim kolekcijama novog džet seta, ako ih kao nacionalnog blaga nema u fundusima njenih galerija i muzeja kao svjedočanstvo kulturnog identiteta srpskog naroda u BiH?
Kako je moguće da u budžetima za kulturu ima velikog novca za jeftine i za skupe priredbe (u koje se ugradjuje ko stigne), a nema za otkup  dijela velikih srpskih slikara i stvaranje stalne postavke pred kojom se, kada  vidiš imena autora,  znaš, Metropoliten ne bi postidio?
Možda je zato krajnje vrijeme da jedna od tačaka svakakog političkog sporazuma glasi: provodjenje istrage i hitan pronalazak pokradenih umjetničkih dijela, njihovo vraćanje autorima, nasljednicima, institucijama kulture.... A druga: otkup dijela velikih slikara iz privatnih zbirki i stvaranje fundusa od prioritetnog nacionalnog značaja.
Jer ako je politički prioritet svih tih sporazuma evroatlanske integracije sa kojim to mirazom i kojim identitetom uopšte možemo da zakoračimo u EU? 
I šta ćemo svijetu pokazati kao svoje kulturno nacionalno blago, kada u Sarajevu u kojem je rodjena, živjela, stvarala i umrla Mica Todorović nema njene stalne postavke, nema legata, nema spomen kuće? Kao jedini manifestacioni dokaz njenog života stajala je bista ispred Akademije likovnih umjetnosti na Obali, ali je i ona uklonjena nakon što je polupana.
Ako je to politika tamošnjih vlasti, koja je politika RS da 20 godina od rata ne otkupi i njena dijela iz privatnih kolekcija i galerija i stvori realnu vrijednost za budućnost?   
A da je samo onih milion maraka "investiranih" u jednom vidjeni filmski festival, u najmanju ruku sumnjivog kvaliteta, uloženo u otkup dijela  srpskih slikara u BiH, bio bi to lijep početak.
Ali nismo mi krivi, kriva je Amerika! 

субота, 15. новембар 2014.

Tako je govorio Jovan S.



Pametan uči iz istorije, a budala misli da svijet od nje počinje.
Možda bi ovo mogla da bude izmjenjena i prilagodjena verzija stare engleske poslovice, poslije čitanja govora poslanika Jovana Skerlića u Narodnoj skupštini Srbije od 1912. do 1914.

Francuski đak 


Jovan Skerlić, akademik, istoričar srpske književnosti i najuticajniji književni kritičar svog vremena, preminuo je prije 100 godina, u maju 1914. godine. Imao je samo 37 godina, a "odnio" ga je rak pankreasa. Na sahrani Jovana Skerlića, na Novom groblju u Beogradu, vijenac u ime "zahvalne bosanske omladine", nosili su gimnazijalac Gavrilo Princip i dvojica "mladobosanaca". Gavrilo će mjesec kasnije ubiti Franca Ferdinanda u Sarajevu. 
Jovan Skerlić, neosporni autoritet u književnoj kritici do danas, bio je i urednik i novinar i političar i besjednik.
Godine 1903. nalazio se među osnivačima Socijaldemokratske stranke Srbije iz koje je isključen već naredne godine zbog "disciplinskih prekršaja". Mada isključen iz partije, Skerlić do kraja života nije promjenio svoja socijalistička uvjerenja. Nekoliko godina kasnije ponovo se politički aktivira kao član Samostalne radikalne stranke čiji poslanik je bio sve do prerane smrti. 
Njegova opsesija bila je socijalna pravda, a zanimljivo je da je glavni politički dogadjaj njegove mladosti bila Drajfusova afera koja je iznjedrila i svojevrsni testament Emila Zole "Optužujem" za sve kojima je na prvom mjestu istina, pravda i dobrobit društva. Bila je to lekcija iz patriotizma koju je slijedio i francuski đak Jovan Skerlić. 
Bezvremena su i svevremena velika umjetnička djela, romani, filmovi. Bezvremene su i pjesme poput i danas, kao i onda, "žive" Disove "Naši dani" (Skerlić mu u najmanju ruku nije bio naklonjen).
Ali to da politički govori mogu da budu i bezvremeni i savremeni, da se jednako mogu govoriti prije sto godina, isto kao i danas, dokaz su govori Jovana Skerlića u Skupštini Srbije. Svaka sličnost koju pronađete sa stvarnim događajima, procesima i ljudima je namjerna.


Govori


Knjiga Skerlićevih govora u Skupštini počinje njegovim izlaganjem od 5. maja 1912. godine, odmah nakon izbora, a sve o čemu je govorio tada  mogao bi da izgovori danas i ovdje bilo koji poslanik, ali.....
A evo šta je, izmedju ostalog, rekao  Jovan Skerlić:
"Gospodo poslanici! Za dva dana kako ova debata traje mi smo može biti po stoti put u našem političkom životu imali ono što se može zvati eksplozija naše srpske politike. Trenutak je bio da se posle četirigodišnjeg rada povela reč o poslednjoj zamršenoj političkoj krizi, da se odredi priroda i psihologija ovih izbora, i da se iz svih poslednjih dogadjaja izvede jedna opšta pouka. Mesto svega toga mi smo, sa malim izuzecima, prešli na partijska nadvikivanja i na lična razračunavanja. S jedne strane čulo se hvalisanje o izbornim uspesima, a s druge strane prebacivanje, tužbe i uvrede, i sve se najzad svelo na našu staru politiku reči, na politiku ličnih razračunavanja i sitnih lokalnih partijskih interesa.
Meni, naprotiv, izgleda da je ovaj trenutak povoljan da se pri ovoj opštoj debati progovori o onome što mi svi, koliko god nas ima ovde, vrlo dobro osećamo, a što oprezno izbegavamo da kažemo, da progovorimo o svemu onome što smo poslednjih izbora videli i osetili, da izvedemo pouku, moralitet, "naravoučenije", kako su naši stari govorili. Potrebno je da nas individualni slučajevi, pojedina lokalna pitanja ne ometaju, i da bacimo opšti pogled na ono što je danas, i da povedemo računa o putu kojim cela naša zemlja ide. Potrebno je da zbog drveća ne izgubimo iz vida šumu, da zbog pojedinačnih slučajeva ne izgubimo iz vida opšte stanje stvari. Naročito od potrebe da zbog ličnih i lokalnih pitanja ne izgubimo iz vida opštu zemaljsku korist.
Ja mislim, gospodo, da svi mi, bez razlike političkih stranaka, osećamo jednu istu nelagodnost, istu hladnoću oko srca, osećamo da je u našoj zemlji zavladala ozbiljna kriza, i to ne samo kriza Radikalne stranke, ili kriza radikalizma, ili demokratizma uopšte, ili kriza ustavnosti, nego opšta politička kriza. I ja bih išao tako daleko da je nazovem opštom moralnom krizom u zemlji.  Problem je na taj način mnogo širi.
Sve političke stranke koje su zastupljene u ovoj Skupštini imaju razloga da budu nezadovoljne posljednjim izborima. Svi se mi možemo hvaliti lokalnim uspesima i praviti vežbanja u aritimetici sabirajući brojeve, ali svi mi u duši osećamo da je našu zemlju zahvatila jedna velika kriza, i mi svi, kao dobri Srbi, imamo razloga da budemo vrlo zabrinuti.
Sve političke stranke konstatovale su opadanje javne moralnosti i načelnosti, slabljenje partijske solidarnosti i discipline. Sve se više pokazuje da naš politički život zapada u beznačelnost, u grupisanje interesa, prohteva, ambicija, i da se na štetu opštega i načelnoga ističu lično i beznačelno".
Skerlić dalje analizira sve političke partije, a kao posebne probleme  detektuje korpuciju i bezgraničnu vlast lokalnih knezova koji su postali svemoćni gospodari.
- Ništa opasnije nije se moglo izmisliti za razaranje političkog života i za umrtvljavanje životne snage naše zemlje nego ta okružna tiranija, po kojoj je cela naša zemlja pala u ruke deset do 15 okružnih tirana, nastavlja Skerlić.
Privodeći svoj skupštinski istup kraju govori o tome kako partije nemaju ekonomske programe i kako se bave isključivo golom politizacijom zbog čega su, izmedju ostalog, ogadili politiku mladim ljudima.
Posebno upozorava na veliki broj onih koji se politikom bave zarad vlastitog interesa i koje ne zanima sudbina ni naroda ni države.
- U prošloj Narodnoj skupštini bilo je trideset i nekoliko poslanika koji su radili sa državom. Da li je moguće da takvi ljudi u isti mah vode računa o državnim i o svojim interesima..... I sve ovo što mi razgovaramo, dok ne donesemo zakon o inkopatibilitetu (sukobu interesa), sve će biti prazan razgovor...... Ovakva korupcija koja se praktikuje, pre 30 godina bila je nemoguća, zato što je narod bio materijalno nezavisniji, zato što je imao više vere u političke programe, i zato što je javni moral bio na većoj visini. Mi ne možemo drugačije raditi nego da osposobimo narod da odoli svim iskušenjima i svakom pritisku, vlasti i korupciji. Za to je jedan jedini način: podizanje materijalne i duhovne kulture naroda.....
Ja sam se, gospodo, trudio da budem objektivan, ja nisam ni jednu ličnost spomenuo, ja nisam hteo da govorim o malim mizerijama i niskostima dnevne i lokalne politike. Ja sam mislio da je u ovome trenutku trebalo baciti opšti pogled na psihologiju poslednjih izbora i odatle izvući opštu pouku. ... Ja ne znam kako će ostale političke stranke na to pitanje gledati. Verujem da i u drugim strankama ima osećanja javnog dobra i opštih interesa, završio je svoj svevremeni govor 5. maja 1912. Jovan Skerlić podržan opštim odoboravanjem svih poslanika Skupštine Srbije i aplauzom sa svih strana.
Ovo je samo jedan od govora Jovana Skerlića skupljenih i ovih dana objedinjenih u izdanju "Službenog glasnika".   
Sve o čemu je govorio u svojim skupštinskim istupima Jovan Skerlić, poput stanja u prosvjeti, diplomatiji, kreiranju i nesprovodjenju zakona.......  svaki narodni poslanik u ovom trenutku i na ovim prostorima mogao bi da kaže, a da niko i ne posumnja da su to isti problemi koji su mučili srpsko društvo prije jednog vijeka.  
Ali ne treba zaboraviti ni to da je Skerlić bio poslanik u skupštini moderne parlamentarne države čiji Ustav se smatrao jednim od najliberalnijih ustava Evrope toga vremena. Državi u kojoj je zakon o štampi imao jedan član: Štampa u Srbiji je slobodna!
Ne treba smetnuti s uma ni da je poslanik u Skupštini te i takve države bio akademik u 35. godini neosporni književni, intelektualni i moralni autoritet.

Ogledalce, ogledalce....



I da sumiramo gradivo.
Sto godina kasnije, "zakoni se i dalje donose, ali i ne vrše, čime se ruše osnovi svake države". 
Sto godina kasnije, "toliko je mnogo demokratizma u reči, a toliko malo demokratizma u stvari".
Sto godina kasnije, "ne može se reći, gospodo iz većine, da svaki onaj koji ne misli kao vi nije patriot".
Sto godina kasnije, "sve se svelo na politiku ličnih razračunavanja i sitnih lokalnih partijskih interesa".
Sto godina kasnije, "sudbina stranaka koje ne drže programi, a ni istinsko poverenje narodno, je da državu stave u svoju službu".
Sto godina kasnije, na sceni su oni koji misle da se "u politici neprestano može živjeti od podsećanja na prošlost, da se vazda može živeti od istorijskog kapitala".
Sto godina kasnije, "svršivši krupna spoljna pitanja, mi imamo pitanje našeg unutrašnjeg preobražaja. Mi imamo da zastanemo i priberemo se, da se zapitamo: gde smo i kuda idemo".
Sto godina kasnije, "dobacuje se nama kako je nekada bilo gore, jeste odista bilo gore, i to bilo znatno gore; sada je nesumnjivo bolje, ali samo relativno bolje".
Sto godina kasnije, "sve te stvari, sve te reforme, sve te dužnosti moderne države i istinske demokratije, treba izvršavati".
Iako sto godina kasnije, problemi o kojima je 1912. i 1913. i 1914. govorio Jovan Skerlić doživljavaju kulminaciju, govoriti o njima ne smatra se ni patriotizmom, ni patriotskom obavezom.
Zato što godina kasnije u poslaničkim klupama nema ni sličnog Jovanu Skerliću. Ni po biografiji, ni po intelektualnoj hrabrosti.
Zato što godina kasnije, govor ni sličan ovome nećemo čuti u parlamentu.
Zato što sto godina kasnije, sve se svodi na politiku ličnih razračunavanja i zadovoljenje ličnih apetita, prvo svepartijskih kadrova.
Zato ovo i nije priča o Jovanu Skerliću. Ovo je priča o nama. Kao što je priča o nama i govor Nikole Stanarevića na svečanoj akademiji održanoj 1924. godine povodom desetogodišnjice smrti Jovana Skerlića:
"Javni i društveni moral je pao, i niko se na to ne obazire. Izgubila se pravna svest. Nema više Jovana Skerlića da svojim autoritetom, u štampi i u Skupštini ustane energično protiv korupcije, koja sve više uzima maha. Pre nešto više od deset godina, ove prilike ni izdaleka nisu bile tako strašne, pa je Skerlić već tada govorio o potrebi "političke higijene", o lečenju zla. Šta bi se tek danas moglo reći?"
"Slobodan od sviju predrasuda, pravednik sviju sloboda", Jovan Skerlić je zbog svog hrabrog i čvrstog moralnog stava bio svakodnevna meta napada, podmetanja, vrijeđanja.
- Nije se plašio gomile napadača, od kojih su mnogi bili plaćeni agenti, a poneki i degenerisani tipovi. Junački je izdržavao čitave bujice kleveta, grdnji, vređanja, podmetanja, svega čime sitni i ubogi stvorovi misle da uplaše jednog moćnog javnog radnika. Jedno vremene Jovan Skerlić bio je najviše napadan politički čovek u Srbiji. I ogromna većina tih napada bila je anonimna, zapisao je Jaša Prodanović.
Prosto nevjerovatno je kako je isti metod diskreditacije i zastrašivanja svakog "moćnog javnog radnika" do danas ostao oružje u rukama "ubogih i sitnih stvorova".
I eto: sve je isto, samo Skerlića nema!
Napredak u tehnološkoj revoluciji nije pratio napredak u društvenoj evoluciji. Nije ni mogao, jer iz svoje istorije mi nismo izvlačili pouke, nego je (zlo)upotrebljavali isključivo kao demonstrativno orudje vlastitog PR identiteta. A sve zato da bi od budala svijet mogao da počne. 


субота, 8. новембар 2014.

Evropski boj na Kosovu



- Bila sam mlada i mislila da je za sva naša zla kriv Slobodan Milošević. Radila sam sve da se tog zla oslobodimo i mislila da ćemo jedino tako moći da živimo živote dostojne čovjeka. Danas vidim da ništa nismo dobili. Miloševića nema godinama, a mi živimo na Kosovu razjedenom  kriminalom, korupcijom, zločinima.
Ovako je prošle godine u junu na jednom od panela u Briselu u okviru konferencije o medijima SpeakUp2 govorila novinarka Jeta Džara, direktorka BIRN-a na Kosovu.
Ono o čemu je govorila hrabra i poštena koleginica ovih dana dobija potvrdu u velikoj aferi. Oluja "Bami" danima hara Kosovom i prijeti da se proširi na dobar dio regiona. Crveni meteoalarm uključen je iznad BiH.

Gospođa tužilac


Tužilac iz Velike Britanije Marija Bami prikupila je dokaze da su  dvojica visokih zvaničnika Euleksa glavni tužilac Jaroslav Novotna i bivši predsjednik Sudskog vijeća Frančesko Flori, kao i Džonatan Ratel (koji je u Tužilaštvu BiH bio od 2003. do 2007.) primili mito da bi zatvorili najmanje tri velika kriminalna slučaja. Otkrila je da su uzimali novac i odavali informacije kriminalcima pod istragama i da su se družili sa mafijašima.
Nakon što je detalje ove afere, koja trese EU, objavio "Koha ditore" šef Misije na Kosovu Gabrijel Meuči suspendovao je tužioca Bami zbog “curenja povjerljivih informacija” pod optuzbom da je time "kršila osnovna ljudska prava”. Meučijevo rješenje predao joj je lično Ratel.
Ta suspenzija trebalo je da spriječi objavljivanje serije tekstova o korupciji u EULEX i Tuzilastvu na Kosovu u medijima, ali se dogodilo suprotno. Kao što je i rekla, tužilac Marija Bami je i učinila: EU je dobila svog Asanža.
Korupciju u Euleksu otkrila je tako što je u okviru istrage dala nalog za prisluškivanje kriminalaca a upecala ključne igrače, svoje kolege. U pokušaju da omete istragu protiv Novotne i Florija, Ratel je prije suspenzije Bamijeve pokrenuo  disciplinski postupak protiv nje i to zbog pogrešnog parkiranja i dolaska njene kćerke u kancelariju. Ali nije je zastrašio.
Tužilac Bami je u okviru istrage protiv "krupnih riba" poslanika Fatmira Ljimaja i bivšeg sekretara Ministarstva zdravlja Iljira Toljaja otkrila da je tužiteljka Novotna blokirala istragu protiv sudije Florija iako je imala  dokaze da je uzeo mito od 370.000 evra. 
Na pismo koje je Novotna dobila od jednog kosovskog građanina, a u kojem se navodi da je Flori uzeo mito od 370.000 evra od Nusreta Cene,  Novotna je odgovorila da su pripadnici Euleksa "izuzeti od krivičnog gonjenja".  Već su postojali dokazi da je sudija Flori i ranije uzeo mito od 750.000 evra za trojicu optuženih za dva teška krivična dela.
Nova visoka predstavnica EU za spoljne poslove i bezbjednost Frederika Mogerini angažovala je sve snage i naložila ovih dana Kancelariji EU za suzbijanje korupcije (OLAF) hitnu istragu u Euleksu. Na meti kritika u Briselu našao se visoki evropski diplomata Fernando Đentilini (zadužen za Balkan), kojeg je Bami označila kao najodgovornijeg za "haos" u EU misiji na Kosovu. Istraga je otvorena protiv 18 lica iz Euleksa.  
Marija Bami, hrabra i odlučna tužiteljka, otvorila je priču o "tamnoj strani" misije EU na Kosovu, političkim uplitanjima, selektivnoj pravdi, kupovini slobode, davanju mita, ali i ulozi Brisela u zataškavanju tih afera.
Upravo na ovom primjeru EU urušila je sve vrijednosti i ciljeve za koje se zalaže i na kojim insistira kada su u pitanju zemlje kandidati, kao što su zaštita, a ne kažnjavanje zviždača, i sloboda medija. 
Bami je upozorila i da nije slučajno da su činovnici Euleksa završavali kao savjetnici kosovskih zvaničnika. Tako je savjetnik šefa Euleksa Romial Pošar postao politički savetnik odlazećeg kosovskog premijera Hašima Tačija.
Prije nego što je EU otvorila istragu na Kosovu, Spoljnopolitička služba EU rekla je da prati situaciju, ali da se "pretpostavka nevinosti mora primenjivati".
Zanimljivo da se ta "pretpostavka nevinosti" nije primjenjivala u slučaju lidera SDP-a Olivera Ivanovića koji je pod optužbama da je počinio navodni ratni zločin uhapšen netom pred izbore i kojem je pritvor produžavan nekoliko puta do podizanja optužnice.
Zanimljivo da je i nakon toga odbijen zahtjev Ivanovića da se brani sa slobode, ali i garancije Vlade Srbije koje Sudu i tužilaštvu na Kosovu nisu bile dovoljne, a jesu Haškom tribunalu u mnogo težim predmetima.
Zanimljivo je i da je specijalni tužilac Euleksa Cezari Mihalčuk u optužnici protiv Ivanovica krivotvorio navode iz dopisa MUP-a Srbije i napisao da je dobio odgovor Beograda koji "sadrži indikacije da je tokom rata Ivanović možda bio rezervista specijalne policijske jedinice" i da  je "naznačeno da to ne može da se potvrdi, jer MUP nema nikakvu dokumentaciju o tome".
MUP Srbije Euleksu je poslao dva dopisa i u oba je naveo da Oliver Ivanović NIKADA nije bio zaveden ni kao aktivan, ni kao rezervni pripadnik MUP-a Srbije i da postoji dokumentacija o tome!

Profesor Ratel


Tužilac Bami, koja je na Kosovu sedam godina, progovorila je i o  "strahovitim troškovima" koje misija Euleks ima u istragama i pomenula primjer kako je Džonatan Ratel u slučaju "Medikus" obišao cijeli svijet da istražuje, a na kraju je sve završeno sa šest mjeseci zatvora.
Zanimljivo je da Ratelu, koji je vodio slučaj "Medikus", nisu bili dovoljni dokazi o trgovini organima u "žutoj kući" koje je prikupila Karla del Ponte, a ni iskazi svjedoka i dokazi Dika Martija da bi dokazao zločin i zadovoljio pravdu.
Glavni tužilac Euleksa Klint Vilijamson ljetos je izjavio da “nema dokaza” da je bilo trgovine organima. A i kako da ih ima ako se zna da je na čelu kriminalne organizacije koja se bavila trgovinom organima bio prebogati Hašim Tači?! 
Mediji na Kosovu ovih dana izvlače iz depoa istrage koje Ratel nije završio, a najnovija je obustavljena istraga protiv deset osoba osumnjičenih za organizovani kriminal, teška 100 miliona evra, u koju su bili uključeni poznati biznismeni i političari, medju kojima i Azem Sula,  poslanik i visoki zvaničnik DPK Hašima Tačija i bivši glavni komandant OVK. 
Marija Bami otkrila je da joj je Ratel oduzeo istragu i u slučaju Američkog Univerziteta i mnogih privatizacija, da je  stalno ometao njene istrage. - On je potpuno uništio Euleksovu istražnu jedinicu za finansijski kriminal, rekla je.
Vrijedi barem podsjetiti da su sve "velike"i "bombastične" istrage koje je tužilac Džonatan Ratel u toku svog četvorogodišnjeg rada u Tužilaštvu BiH vodio protiv "krupnih riba" (a radio je samo takve) završile ili obustavljanjem ili sudskim fijaskom i isplatama odšteta.
Tako je Ratel tri godine vodio istragu protiv vlasnika kompanije EFT Vuka Hamovića i ministara i direktora Elektroprivrede RS Svetozara Aćimovića, Boška Lemeza i Slobodana Mrdića, nakon što je javnosti saopštio da nije uspio da prikupi dokaze za podizanje optužnice.
Temelj za ovu istragu bila je revizija koju je sačinio medjunarodni revizor i ustanovio da je ERS prodavala struju EFT-u po veoma niskim cijenama, a da je ta kompanija preprodavala trećim zemljama po nekoliko puta većim. Revizor je utvrdio da je RS samo u 2002. tim poslom oštećena za 166 miliona KM.
Ratel je pisao optuznicu i protiv SDS-ovih funkcionera Mirka Šarovića i Milovana Cicka Bjelice za malverzacije u "Privrednoj banci" Istočno Sarajevo, ali je sud odacio sve tačke te optužnice.  I ne samo to.  Bjelica je zbog povrede časti i ugleda, pretrpljenog duševnog bola i protivpravnog pritvora iz budžeta BiH naplatio 153.000 KM odštete, a Šarović 102.000 KM.
Propala je i Ratelova optužnica protiv nekadašnjeg zamjenika direktora Interpola BiH Asima Fazlića, kao i protiv lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i braće Lijanović za organizovani kriminal. I ta optužnica je 2008. godine rezultovala oslobađajućom presudom.

Ni Boga ni pravde


Jasno je dakle da haos u Sudu i Tužilaštvu BiH, koji ovih dana doživljava kulminaciju, nije od juče. Selektivna pravda, političke optužnice, porast kriminala i korupcije, amnestija terorizma, kupovina "sertifikata" o poštenju, namještanje istraga, sve to su domaći tužioci i sudije usavršili do perfekcije uz mentorstvo stranih kolega. 
Da su đaci nadmašili profesore govori i činjenica da su se od Ratela na ovamo sve velike istrage i spektakularna hapšenja "krupnih riba" završavale pravosudnim fijaskom. 
Ako se ovome dodaju i brojne afere u samom Tužilaštvu kao što je prisluškivanje tužilaca, nezakonito upadanje u njihove mejlove,  nezakonite suspenzije, veliko trošnje budžetskog novca, seks afere i još koješta onda je jasno da je mast davno otišla u propast.
Za dvije godine od kada se na čelu Tužilaštva BiH nalazi Goran Salihović zaposleni u toj instituciji tvrde da ne postoji seminar u svijetu na koji nije otputovao. Tvrde i to da je, kada se sve sabere, u Tužilaštvu proveo maksimalno jedan mjesec.
Ali u tom jednom mjesecu, istina je, pokrenuo je istragu protiv "opasnog" direktora SIPA (policijske agencije sa kojom treba da saradjuje) Gorana Zupca, sa kojim ne priča već cijelu godinu. 
Ništa bolje nije ni u Sudu BiH. Samo u posljednjih nekoliko sedmica tamo su popadale sve prvostepene presude, uglavnom zbog proceduralnih razloga. Narodnim jezikom rečeno Sud BiH oborio je sve jer je našao dlaku u jajetu.
Sud BiH tako je oborio presudu protiv teroriste koji je priznao da je digao u vazduh policijsku stanicu u Bugojnu Harisa Čauševića, vodje  kriminalne grupe Zijada Turkovića,  policijskog funkcionera koji je dilao drogu Rame Brkića. Prije toga poništili su presudu i na početak vratili sudjenje optuženim za teroristički napad na ambasadu SAD u Sarajevu. Opet iz proceduralnih razloga.
Tu je i "sto godina" otvorena istraga protiv Atifa Dudakovića za ratne zločine, istraga za zločin u Dobrovoljačkoj, istraga za zločine u Sarajevu (šta da rade kada su i Caco i Ćelo i Juka mrtvi?!).
Zato je važna nedavna izjava Esada Lukača iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca na Kazanima da je bilo nephodno odmah nakon rata raščistiti priču o Sarajevu, utvrditi istinu, reći da je bilo zločina, utvrditi ko ih je činio i koliko ljudi je ubijeno.
- Da su odmah nakon rata svi koji odlucuju odlucili da sa Sarajevom i onim sto se ovdje desavalo i sa jedne i sa druge strane rascicstimo, ne bismo dosli od ovoga, rekao je konačno naglas i Lukač, ono što je svakom ko ima dvije čiste u glavi odavno jasno.
Upravo zato može se bez straha reći da su Sud i Tužilaštvo BiH svojom selektivnom primjenom pravde u predmetima ratnih zločina najoodgovorniji za nepovjerenje i za pomirenje kojeg u BiH nema ni 20 godina od završetka rata.  
 Za sve to vrijeme ne prestaje obučavanje sudija i tužilaca po svjetskim destinacijama, ali ni organizovanje seminara u zemlji. Ako se tome doda i strukturalni dijalog o reformi pravosudja u BiH pod palicom EU i vide efekti u praksi i budali je jasno da je sve to šuplja priča osmišljena za isisavanje miliona maraka. 
Tako je u Sarajevu ovih dana održana stohiljadita po redu "naučna  konferencija o izgradnji modernog pravnog sistema" na kojoj je više od 200 učesnika iz zemlje i svijeta zaključilo da je "moderan pravni sistem  jedan od najvažnijih elementa u izgradnji ove drzave". Eureka!!!
Efikasan pravni sistem po svim anketama želi oko 85 odsto stanovnika BiH, a kako se on gradi, ili barem pokušava, ovih dana lekciju i tužiocima i sudijama, ali i medijima ovdje održali su Marija Bami i "Koha ditore".
Mi nismo imali tu sreću, jer nismo imali tužioca ni sličnog Mariji Bami. Našim medijima i sudije i tužioci obraćali su se što javno, što ispod stola, samo kada su odlučili da "pakuju" jedno drugom ili onom trećem.
Zloupotrebljavali su medije doturanjem detalja iz istraga od kojih na kraju nije bilo ništa, pa je ostalo otvoreno pitanje da li su to možda radili da bi reketirali osumnjičene, da bi im se svetili ili da bi ih eliminisali jer su nekom zasmetali?
U lekciji koju je davao mladim novinarima, moj po stažu iskusniji kolega bi govorio: "Vi niste tu da otkrijete istinu, jer istine su uvijek najmanje dvije. Vaš zadatak je da budete u službi pravde. Pravda - to je sveta novinarska misija".  
A ako je tako sa novinarstvom, šta je onda sa pravosudjem? Ono što je evidentno je da pravda nije misija ni Suda ni Tužilaštva BiH. A kada će i hoće li biti ne zna se. Kako sada stvari stoje i ako bude, biće to mnogo poslije evropskog boja na Kosovu.