I - šta smo ostavili djeci? (2)

 

Uspješnost jedne zajednice ili njen neuspjeh mjere se upravo odgovorom na suštinsko pitanje – šta ostaje iza nas. Sve drugo je dnevna politika i estrada, danas ovakva, sutra onakva. Posljedice su nešto drugo. One se  ne osjete odmah, ali traju desetinama godina poslije.

Šta je važno?

Ričard Drajfus, ne glumac nego osnivač Fondacije koja se bavi obrazovanjem u srednjoškolaca u SAD, to pitanje postavio je onog trenutka kada je odlučio da pokuša da promijeni posljedice udaljavanja svoje zemlje od vrijednosti na kojima je nastala, poštivanja Ustava, gradjanskog vaspitanja i kulture, što je neminovno vodilo urušavanju sistema moralnih vrijednosti. Crveno svijetlo za akciju upalilo se kada je shvatio da je društvo individualnu odgovornost zamijenilo skrivanjem iza kolektivnog mišljenja što amnestira svakog nesposobnog pojedinca i urušava cijelu zajednicu.

- Proklet bio ako to ostavim mojoj djeci, rekao je Drajfus. 

A šta smo mi rekli? I ko je od onih čija je sila, moć,vlast, odgovornost glasno postavio to suštinsko pitanje? Da li se tim odgovorom mjeri patriotizam?

O tome je u svom prvom i posljednjem predavanju studentima banjalučkog univerziteta, nekoliko dana prije nego će biti ubijen, govorio prvi demokratski premijer Srbije Zoran Đinđić.

Pričajući im koliko je za svaku zajednicu važna rasprava o vrijednostima i ciljevima, upozorio je da je u 20. vijeku došlo do jedne deformacije, budući da je u opštem procesu tehonologizacije odnosa stvoreno uvjerenje da je ljudska zajednica kao preduzeće ili neka druga ekonomska kategorija, koja se posmatra isključivo i jedino kroz vrijednost i cijenu.

- Uprkos tome u ljudskoj zajednici će uvek ostati komponenta vrednosti, morala. Nečega što je nekome važno. I mislim da će u ljudskoj zajednici uvek ostati komponenta pravde. Ljudska zajednica bez komponente pravde ne može da postoji, jer je prirodno za čoveka da želi da se afirmiše, jer je osnovni atribut ljudske ličnosti za razliku od životinje da želi da doživi satisfakciju, da bude priznat, da dobije šansu da realizuje svoj potencijal - i to je pojam pravde. Zajednica koja to ne omogućava ne može da bude uspešna, jer ljudi bojkotuju takvu zajednicu i ne žele da učestvuju u povećanju njene moći i njenog bogatstva, rekao je studentima prof. dr filozofije Zoran Đinđić.

Mangup do mangupa

Da li je pravda ta koja je Srbiju 19. vijeka učinila tako romantičnom sa današnje distance? Da li je pravda ili lijepo građansko vaspitanje utemeljeno na moralnim vrijednostima bilo razlog zbog čega su se svi oni odškolovani na najboljim evropskim univerzitetima toga vremena u Beču ili Pešti ili Lajpcigu...  vraćali u svoju siromašnu zemlju pokušavajući da joj pomognu znanjem i obrazovanjem koje su tamo stekli da se razvije? Da li je pravda bila ta koja je privlačila intelektualce drugih južnoslovenskih država da barem jedan dio svog života prožive u Srbiji 19. vijeka?

Veoma popularna knjiga Milovana Vitezovića i film "Šešir profesora Koste Vujića" govori o  tom vremenu i tom razredu u kom je stasala i ostala zauvijek u istoriji i nauci upisana generacija đaka Prve muške gimnazije: Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Ljubomir Stojanović, Mihailo Petrović Mika Alas, Pavle Popović, Milorad Mitrović. Profesor Kosta Vujić, kako je i sam preskazao, postao je istorijska ličnost zbog njih, svojih đaka po kojima se danas mnogo toga zove.

"Sve mangup do mangupa" ponio je sa sobom u svijet duhovni testament profesora Vujića: "Vaše školovanje gospodo je zbirka anegdota. Ostavili ste veliku zbirku anegdota, ali da bi te anegdote o vama postale značajne i upamćene, morate postati značajni ljudi. Genijalne anegdote o beznačajnim ljudima postaju beznačajne".

Ipak u cijeloj ovoj priči najznačajnije je čemu je to prof. Vujić učio  slavnu generaciju genijalaca.  

„Oni su generacija slobode i tako su se i ponašali. Oni su, bez obzira na lična i naučna opredeljenja bili u biti pesnici. Oni su naš razred živih pesnika. Oni su se spremali za vek koji će nastati. Oni su umom menjali svet”, kaže Milovan Vitezović. 

A profesor Vujić učio ih je toj najvažnijoj lekciji, slobodi i kako se ona osvaja. Učio ih najznačajniju stvar, a to je da briljantni učenici ne znaju sve, ali jedno znaju - znaju da misle.

Tako misleći i slobodni "mangup do mangupa" imali su i hrabrosti i snage da, iako tek maturanti, rehabilituju velikog pjesnika i slikara Đuru Jakšića uz realnu opasnost da bi kralj mogao da se naljuti. Priredili su donatorsko veče za Jakšićevu porodicu, koja je do te noći bila na margini društva i živjela u velikom siromaštvu zbog njegovog političkog grijeha.

Na toj večeri horom je dirigovao Stevan Mokranjac, a Jovan Jovanović Zmaj prvi put pročitao pjesmu posvećenu Đuri "Svetli grobovi". Jedna strofa te pjesme glasi:  A ko behu oni divi/ koji su te napred zvali/ koji su ti krila dali/ koji su te ojačali?/To bejahu ideali!/...

Biće da se u idealima krije suština odgovora na pitanje šta je to što je  Srbiju 19. vijeka vodilo naprijed. U idealima i idejama. Nije li i jedan od najcijenijih ekonomista 20. vijeka Džon Kejnz poodavno dijagnostifikovao da su ideje, a ne interesi, ono što stvarno pokreće svijet.

A kako su se mijenjale vrijednosti, mjenjala se i poezija. Jedna rok pjesma nastala mnogo godina kasnije bezobrazno grubo našu stvarnost ogolila je stihom: Za ideale ginu budale!

U 100 i nekoliko godina ideali su nestali? Da li su sa njima nestali i   Cvijići, Mike Alasi, Stojanovići? I profesori Vujići?  

Nisu. Znam, jer sam ih upoznala, mnogo je među nama mladih Cvijića i Prodanovića i Stojanovića i Alasa.... 

Znam, jer sam ih upoznala, mnogo još među nama ima profesora Vujića, kreativnih, darovitih, posvećenih, obrazovanih.

Problem je u tome što ih zajednica ne prepoznaje. Što im ne daje šansu da polete. Što ih ne ističe kao vrijednosti. Jer jedine vrijednosti kojima smo bombardovani dolaze iz kriminalno estradnog milje a pored Cuce i Cakane, pored Mimi Oro i Nives Celzijus, pored Amsterdama i Šarića, pored Caca i Cacinih Caca, javni prostor za njih je zatvoren.

Još jedina vrijednosti koja se pomoviše, uz ovu estradno kriminalni, je politička kojoj legitimitet da se u sve razumije, sve zna i ima mandat o svemu da daje vrijednosni sud daje partijski angažman. Svejedno koji i svejedno čiji, ali partijski.

U jednom nedavnom intervju svršenog studenta Prinstona i doktoranta Harvarda pročitala sam kako ovi vrhunski svjetski univerziteti, u top deset, ne postoje zahvaljujući tome što uzimaju novac od studentata, nego tome što ulažu u studente. Upravo bivši đaci Harvarda ili Prinstona su najveći donatori kako bi mladi talenti iz cijelog svijeta dobili mogućnosti da steknu znanje i vrate ga civilizaciji kao vrhunski stručnjaci, naučnici, lideri.

Tako je nedavno jedan od tih bivših studenata poklonio Harvardu 350 miliona dolara da uloži u najvrijedniju od svih investicija, u obrazovanje novih "harvardovaca".

Prema posljednjim podacima u Albaniji, BiH, Crnoj Gori i Srbiji ima vise privatnih fakulteta nego u citavoj EU. Regionalni lider za sada je Albanija sa 30 privatnih univerziteta.  

Ne postoji podatak da je bilo koji od bivših studenata tih univerziteta donirao novac za školovanje onih koji dolaze. Pa nije, niti će jer nisu svi ti univerziteti nikli ko gljive poslije kiše da nekog obrazuju.

Tamo daleko.....

I baš na ovom mjestu dolazimo do suštinskog pitanja šta smo to napravili? I šta smo ostavili svojoj djeci? 

I suštinskog razloga zbog čega jedva čekamo da oni koje najviše na svijetu volimo što prije odu što dalje odavde i da se više nikada ne vrate. 

Jer znamo da žele da dobiju šansu taman onoliku koliko vrijede.

I da upravo zato i odlaze tamo gdje ih niko neće pitati ko im je tata, a ko mama, ko stoji iza njih, nego koliko mogu i imaju da daju u onome čime žele da se bave.

Tamo gdje su klimoglavci i mediokriteti sankcionisani prezirom i podsmijehom društva kao paraziti od kojih zajednica nema nikakve koristi.

Tamo gdje će moći da iskažu svoju kritičku misao i gdje će za to dobiti nagradu.

Tamo gdje je kritička, a nekritizerska misao nešto što cijelu zajednicu gura naprijed u svim njenim segmentima.

Tamo gdje kritička misao nije ustuknula pred pljuvačima, lažnim moralistima, iza čijih naručenih buljuvotina se neizostavno krije nečiji lični interes.

Tamo gdje se nemoral ne pakuju u lažnu sliku pravednosti.

Tamo gdje se uspjeh ne kažnjava, nego nagradjuje.

Tamo gdje buržoazija nije nastala u posljednjih 15-tak godina nemoralno se grebući o državu, nego su je stvarale generacije u kontinuitetu.

Tamo gdje neće morati da budu partijski vojnici da bi dobili sertifikat da su pametni i sposobni.

Tamo gdje neće morati da budu nesposobni poslušnici da bi napredovali.

Tamo gdje neće morati da budu ljubavnice da bi dobili namještenje.

Tamo gdje te pitaju jedno pitanje: šta znaš i šta možeš.

Tamo gdje ljudi znaju da nose slavu, ali i da preuzmu odgovornost.

Tamo gdje je sve na njima. Na njihovom radu, trudu, rasudjivanju, upornosti,  kreativnoj snazi.

Tamo gdje će dobiti obrazovanje, a neće kupiti diplomu.

Tamo gdje će ih podsticati da pomjere ljestvicu znanja i spoznaje naviše. Tamo gdje će završiti univerzitete koji će ih osposobiti da budu uspješni. 

Tamo gdje je malograđanština sastavni dio društva, ali nikada nije elita.

Tamo gdje se kritičko promišljanje podstiče.

Tamo gdje će im mozak, koji napune znanjem, biti garancija stabilne egzistencije.

Tamo gdje je ulaganje u ljudski kapital suština. 

Eto to mi, dragi Drajfuse, nismo ostavili svojoj djeci. I nije nam bilo teško. Jer Andrićeva vremena u kojima "pametni zaćute, budale progovore, a fukare se obogate" mi ovdje na Balkanu živimo u kontinuitetu. 

  

I - šta smo ostavili djeci?

Bosnu i Hercegovinu je od 1995. do 2015 godine napustilo oko 200.000 ljudi. Najveće iseljavanje zabilježeno je prošle godine kada je otišlo 70.000 ljudi. Hrvatska je na nogama jer mladi ljudi odlaze, a prema procjenama 2030. godine zbog iseljavanje nedostajaće joj 300.000 radnika. Srbiju godišnje napusti oko 32.000 ljudi.

Da li mladi, obrazovani ljudi odlaze samo zbog toga što je BiH najsiromašnija zemlja u Evropi čiji je BDP po posljednjim podacima Eurostata 72% ispod evropskog prosjeka? Ili idu zbog toga što je u BiH trenutno oko 600.000 nezaposlenih, a u Republici Srpskoj 145.000? Da li ljekari i inženjeri odlaze zbog malih plata? Da li zbog toga svako ko može odlazi na studije što dalje odavde bez plana da se vrati kući? Da i zbog toga, ali i zbog mnogo drugih stvari.

Krajem januara jedan mladi čovjek osam dana je ćutao na Trgu republike, a njegova poruka bila je najtužnija srpska priča. Držao je praznu flašu i pretrpan ranac - spremajući se da zauvijek ode. 

Dražen Horvatić (22) potom je prešao na novu lokaciju, onu na kojoj se rastaje  - čekaonicu Aerodroma "Nikola Tesla". Držao je u ruci praznu flašu i na ledjima ranac.   

- Ova flaša je nekada bila puna vode, baš kao što je i Srbija bila bogata inteligentnim mladim ljudima. Sedam dana sam bio na ovom mestu i odlivao pomalo. Ovo je poslednji trenutak. Vode nema više. Danas odlazim i ja - rekao je Dražen pred odlazak u Dansku, tužan i pomalo nesiguran zbog hoda u nepoznato sa porukom da i voli svoju zemlji i da se nada da će jednom biti obezbjedjeni uslovi da se u nju vrati. 

Šta je to što mlade ljude tjera daleko odavde i zbog čega je to tako, da li se sistem vrijednosti u cijelom svijetu poremetio, a ovdje potpuno urušio, o tome je zanimljivo iz američkog ugla nedavno u Beogradu govorio gost Festa glumac Ričard Drajfus, najmladji "oskarovac" do danas.

Drajfus ali drugi 

- Naša djeca u Americi će nam se u jednom trenutku obratiti i reći: kako ste mogli tako da nas napustite? To smo uradili. Preuzeli su nas najgluplji, najpohlepniji kurvini sinovi ikada. Najsebičniji ljudi. Počelo je da me brine što ono što je nekada bilo važno u Americi i što je promijenilo svijet to više nije. Oko 98 odsto ljudi u svijetu nije imalo obrazovanje, sjekli bi im prste ako bi nešto naučili, bogati bi im odrubili glave da bi ih držali vezane, a Amerika je rekla: "Ako možete da dodjete do nas ako možete da pređete okean možete da dobijete besplatno ono što ste željeli: slobodu mišljenje, slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu mogućnosti". I to je promijenilo svijet. Potpuno je promijenilo zapadni svijet. Prosvjećenje Zapada bila je osnova američkog Ustava. Ali u školama se to više ne uči. Ne uči se šta se desilo sa Amerikom u istorijskom kontekstu. Amerika je postala kupljena i plaćena. Proklet bio ako to ostavim mojoj djeci. Mislim o djeci, jer ima četvoro najbolje djece na svijetu. Osjećam da se prema djeci ponašamo kao prema neprijateljima Ne pružamo im obrazovanje, ne dozvoljavamo da razmišljaju, ne dozvoljavamo im da razumom riješe problem, a sve to će nam biti itekako potrebno.  Ako djecu lišavaš obrazovanja, ako ih lišavaš sadržaja, to onda znači da ih tretiraš kao da su ti neprijatelji.  Zato bi naša proizvodnja mogla biti uništena i  naša vojska mogla bi biti nepouzdana, a onda će ljudi reagovati paranoično, jer radije će štititi svoje specijalne interese nego interese zemlje.

Glumac kojeg pamtimo po filmovima “Američki grafiti”, “Devojka za zbogom”,  “Ajkuli”, “Bliskom susretu treće vrste”.....godinama ima jednu drugu preokupaciju, kako promijenom sistema obrazovanja promijeniti nakaradni sistem vrijednosti u Americi i time zapadnu  civilizaciju vratiti onome na čemu je i nastala opštem dobru i napretku.

- Bio sam veoma uspješan glumac, zaradio sam mnogo novca i jednog dana sam rekao: Dosta! Povukao sam se i otišao na Oksford četiri godine. Želio sam da naučim koja je stvarno šteta nastala zbog toga što nije bilo podučavanja o suverenosti ljudi. Gradjansko pravo je pravo ljudi da kažu: "Ne napuštajte prostoriju gospodine predsjedniče morate da odgovorite na pitanje".  Vratio sam se i napravio Drajfusovu gradjansku incijativu koja treba da utiče na obrazovanje u srednjoj školi. Naš način života je degradiran, a to je degradiralo i vaš način života. Zato ako sredimo Ameriku sredićemo pola zapadnog svijeta. 

Najluđi ljudi u Kongresu SAD su ljudi koji su rođeni kada je gradjansko vaspitanje izbačeno iz plana. Nikada nisu poručili Ustav ili vrijednost i važnost pojedinca nad državom. Nikada nisu to učili, a sada prave zakone. Oni su budale.  Shvatite da je vaš primarni zadatak je da se držite javne službenike i procesa odgovorna prema zakonu i zajednici. Istraživačko novinarstvo mora ostati izvediv dio zdrave građanske kulture. 

Kriza koja je zavladala svijetom mora hitno da se rješava. Svaka zemlja ima obavezu da uči djecu građanskom vaspitanju i tome kako da budu najbolji građani, bez obzira da li je to Amerika ili Srbija. Ali, danas kao da više nema građanske kulture, nema, nažalost, ni sistema pravih vrijednosti, slobode govora. Javnost je zatrpana manipulativnim, propagandnim informacijama, više nema ni individualne odgovornosti, svi se kriju iza kolektivnog mišljenja i stava.  Mlađe generacije moraju da se uče duhovnim vrijednostima i građanskim pravima, da postanu svesni da svaki čovek ima svoj značaj, i da svaka zemlja ima svoje značenje. Poslednjih 25 godina, Amerika je postala zemlja koja je u vrijednosnom smislu izgubila značenje koje je nekada imala.

Sve to i još mnogo toga izgovorio je Ričard Drajfus, koji se sprema za ulogu Bernija Merdofa, u istoriji svijeta najvećeg finansijskog prevaranata sa Volstrita koji je klijente „olakšao“ za 65 milijardi dolara zbog čega je osudjen na 150 godina zatvora. 

Čar i veličina Amerike, uz hiljadu njenih mana o kojima govori Drajfus, još uvijek jeste u tome što ima snagu da snimi film o Merdofu, kao i u tome što ima hiljade Drajfusa koji se bore i rade za bolji sistem, za opšte dobro, i što ih zbog oštrih kritika društva, zbog nemilosrdnog detektovanja suštine problema u kojem se ne libe da "polupismene" kongresmene nazovu "budalama" niko nikada nije, niti će proglasiti neprijateljima Amerike. Veličina Amerike je u tome što još uvijek postoji granica i što još uvijek javnost umije da razlikuje one koji se bore za dobro cijele zajednice od onih koji imaju samo jedan interes, vlastiti. 

Zato zadatak Drajfusove fondacija i jeste da stvori lidere koji će u budućnosti dobro voditi Ameriku. Kroz tu fondaciju srednjoškolci se uče kako da logičkim putem dođu do  riješenja problema. Fondacija poseban prioritet daje djeci iz boračkih porodica, jer smatraju da upravo onima koji su se borili za Ameriku treba vratiti vjeru u njihovu državu. 

Greška u sistemu 

Da li zbog toga, kako tvrdi Drajfus, što je došlo do rušenja sistema vrijednosti u Americi ili iz potpuno drugih razloga koji ni slučajno nemaju planetarnu dimeniziju, možda je krajnje vrijeme da i mi sebi postavimo pitanje: Šta ćemo ostaviti svojoj djeci? 

Sistem u kojem se kupuje sve od diplome do doktorata, od statusa do priznanja, od članstva u hibridnim akademijama, u kojoj i dekani i profesori i ministri plagiraju disertacije i nučne radove, u kojoj predsjednici kupuju diplome fakulteta, a poslanici i ministri srednjih škola.

Sistem u kojem su nesposobni sa partijskim knjižicama nezamjenjivi kadrovi i nema veze što uništavaju javno dobro.

Sistem u kojem je lični interes jedini interes koji pokreće na aktivnost, ma kako bio upakovan u oblandu opšteg dobra.

Sistem u kojem milioneri nisu oni koji su zaradili novac zahvaljujući vlastitoj sposobnosti, nego zahvaljujući poslovima sa državom, uz jedva  jednog ili dva izuzetka koji su svoju sposobnost pokazali i van granica.

Sistem u kojem javnost na sve to ćuti. Sistem u kojem javnost i ne postoji.  Javnost kao združena reakcija cijele zajednice na neki problem, devijaciju koju je neko otrkio, raskrinkao, a koja je opasna po društvo.

Sistem u kojem kada reakcija zajednice izostane, onaj koji se upustio u razotkrivanje problema u najboljoj namjeri za napredak društva, umjesto nagrade, shvati da je "pišao uz vjetar" pa se sve to što je ispišao vratilo na njega zbog čega samo i jedino on smrdi.

Sistem u kojem smo pravo javnosti da zna zamijenili pravom javnosti da ne zna, u kojem je sve na tržnici i istina i laž, i pravda i nepravda....

Sistem koji ubrzano proizvodi mediokritete, štetočine i parazite koji nemaju ni vlastiti stav ni vrijednost, ali se savršeno uklapaju u šablon ispodprosječnosti.

Sistem u kojem je osrednjost kvalitet, a uspjeh grijeh koji se ne prašta.

Sistem u kojem uspijevaju poslušni i nesposobni, a stradaju kreativni, misleći i sposobni.

Sistem u kojem je često citirani američki status: „Djeco budite dobri prema štreberima, oni će vam jednoga dana biti šefovi”, dobio oblik prilagodjen našoj realnosti: "Djeco budite dobri prema onima koji pišu "neznam", "nemogu", "sumljam"... oni će vam jednog dana biti direktori".

Sistem u kojem se (kako napisa jedan mnogo pametniji od mene) glupost lažno predstavlja kao pamet, površnost kao znanje, a koristoljublje kao prijateljstvo.

Eto to smo mi ostavili svoj djeci, dragi Drajfuse. To nudimo revolucionarima koji imaju 17., 18, 20. i željni su znanja, spremni da  promjene svijet i pomjere granice. Priznaćeš, sasvim dovoljno da pobjegnu što dalje on nas. I da u koferu ponesu omiljenu "Himnu maršala Mita" kao opomenu da tamo daleko moraju da uspiju, isto kao što su stari u Hercegovini nekada u svijet slali svoju djecu dajući im kamen koji ih je opominjao šta ih čeka ako ne završe posao zbog kojeg su otišli od kuće.

"Himna maršala Mita":  Kupi je, pokaži je, maši njome, hvali se/ dok budala uči, imam načine drugačije/ ovde vlada maršal Mito, uzmi lepo plati je/ Kupi je, plati je, urami je, okači je/ kupi sebi, bratu, sestri, uzmi i za svastike/ i ne štedi ambiciju, nemoj da si škrt/ posle obične diplome, kupi sebi Dr.....

                                                           (Nastaviće se)

Kriminalci i magarci

Da li je hapšenje sudije Suda BiH razlog da se javnost uznemiri? Ili  razlog da se obraduje činjenicom da u borbi protiv korupcije nema nedodirljivih?

O korupciji u pravosudju godinama pjevaju ptice na granama, a upravo korupcija u pravosudnom sistemu dovela da je do potpunog urušavanja morala i porasta kriminala u svim segmentima društva.

Koliko je sudstvo temelj države najbolji pokazatelj je američka filmska industrija. Ne sjećam se da sam u nekom od tih filmova vidjela sudiju nemoralnog na bilo koji način. Kriminalac u američkom filmu može biti i policajac i senator i biznismen pa i sam predsjednik SAD, ali sudija nikada. Sudija je oličenje države i stub na kojem počiva vjera u pravo i pravdu.

Slučaj Miletić

Jedan dogadjaj prošle sedmice potresao je pravosudje u BiH kada je nakon osnova sumnje da je uzela 100.000 KM mita od dvojice optuženih za organizovani kriminal uhapšena sudija Apelacionog vijeća Suda BiH Azra Miletić.

Iako je prvobitno objavljeno da je sudija uzela 100.000 KM mita, na  ročištu u Sudu BiH o odredjivanju pritvora tužilac nije imao dokaze za to. Izašao je sa podatkom da je uzela pola ili manje od pola tog iznosa, oko 30.000 KM kako bi Ramu Brkića i Senada Šabića oslobodila u apelacionom postupku.

Dokazi koje je prezentovao tužilac bili su ključni zaštićeni svjedok S1 (sumnjivog kredibiliteta) i prisluškivani razgovori čije transkripte je pročitao. 

Upravo zbog tih presretnutih razgovora advokati Vasvija Vidović i Vlado Adamović nisu mogli biti u timu odbrane nego su pozvani u sudnicu kao svjedoci kojima je sudija Miletić u telefonskom razgovoru rekla da je prisluškuju.   

Dakle, sudija Miletić je znala da je prisluškuju ali je ipak želja za novcem bila jača od tog saznanja pa je odlučila da uzme mito ponudjeno telefonom? Nešto ne štima. Ili je zaista bila toliko glupa?

Vlado Adamović timu odbrane odmah je preložio ključnu stvar: da otkriju "prvu odlučnu činjenjicu" u predmetu Miletić, a to je ko je i kojim povodom izdao prvu naredbu zašto da se sudija prisluškuje. Tačnije da li je bilo razloga da se prisluškuje, ko je to tražio i na osnovu čega?

Izvori bliski pravosudju tvrde da je OBA Azru Miletić prisluškivala na zahtjev predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso?!

Prvog dana hapšenja objavljene su "sporne" ili "sumnjive" presude sudije Miletić medju kojima je i oslobadjanje pet uhapšenih u akciji Lutka medju kojima i "klijent" advokatice Vasvije Vidović Bojan Cvijan. Kasnije je otkriveno da je Cvijan pušten odlukom Suda BiH po uputstvu Apelacionog vijeća u čijem sastavu uopšte nije bila sudija Miletić. 

Ali ono što se posebno stavlja na dušu Azri Miletić je da je kao  predsjedavajuća Apelacionog vijeća prije tri mjeseca oslobodila Gorana Sarića za ratne zločine na području Sarajeva,  a 5. maja 2010. godine  Miloša Stupara, optužbe za genocid u Srebrenici.

Odmah nakon presude Stuparu, magazin "Dani" (list veoma blizak predsjednici Suda BiH Meddžidi Kreso) donio je tekst pod naslovom "Azra Miletić, sutkinja koja oslobađa zločince".

U tom tekstu sudija Miletić "optužena" je za još nekoliko "skandaloznih" odluka, medju kojima je bjekstvo iz BiH Mirka Todorovića, osuđenog na 17 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, oslobadjanje Radmila Vukovića optužbi za ratni zločin u Goraždu, ukidanje presude Marku Samardžiji po optužnici za ratni zločin u opštini Ključ. 

- Mnogo je, nažalost, primjera neprofesionalnosti sutkinje Miletić, no svakako jedan od briljantnijih je presuda Zijadu Kurtoviću u kojoj ona, kao predsjednica Vijeća, dio optužnice kojom se Kurtović teretio za ratne zločine po zakonima BiH, po kojima bi Sud BiH trebao isključivo i raditi, preinačava u članove Krivičnog zakona SFRJ!? To je upravo ono što slavuji i dukići godinama pokušavaju postići. Miletićka je svojom odlukom uvela novu praksu na koju se sad može pozvati svaki optuženi ratni zločinac, napisali su tada bh "Dani".

Upućeni u slučaj smatraju da bi upravo to mogao i biti najveći  grijeh Azre Miletić, posebno ako se zna da je Meddžida Kreso godinama vodila   bitku da u sudjenjima za ratne zločine Sud BiH retroaktivno primjenjuje Krivični zakon BiH, a ne Krivični zakon SFRJ koji je bio važeći u vrijeme izvršenja krivičnog dijela. Presude koje su izrečene po Krivičnom zakonu BiH kasnije su odobrene u Sudu u Strazburu.

- Skandaloznije od Miletićkinih odluka je to što ona nikad nikome nije morala obrazlagati razloge za donošenje svojih odluka (jer su, zaboga, sudije potpuno nezavisne u donošenju svojih odluka), ali još gora je činjenica da je ona i dalje sutkinja Suda BiH!, zaključuje se u tekstu koji su prije pet godina objavili "Dani", a koji danas mnogi potežu kao argument kada govore o motivima kompromitacije i  eliminacije iz Suda BiH sudije Miletić.

Njene presude u predmetima ranih zločina po Krivičnom zakonu SFRJ, čaršija tumači i kao uticaj njenog muža, po nacionalosti Srbina. Istovremeno tu priču svojom izjavom demantovao je predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić koji je u medijima odmah pozdravio hapšenje sudije Miletić, navodeći da je njen rad "dobro poznat svim Srbima osuđenim za ratne zločine" i da "takve sudije ne mogu da dijele pravdu Srbima"?! 

Vladari iz sjene

- Ako ja za jednu "problematičnu" presudu trebam biti kriminalac, onda makar jedan od sudija (iz Apelacionog vijeća) mora biti magarac - rekla je Miletić na ročištu za odredjivanje pritvora, ne otkrivajući na koju "problematičnu" presudu aludira, niti ko je magarac.

Vasvija Vidović kazala je da je Azra Miletić počela ozbiljno da smeta u nekim predmetima, zbog čega je ekspresno uhapšena. Nije otkrila u kojim, ali je potvrdila da je sudija Miletić svim optuženima za ratne zločine sudila po Zakonu SFRJ, a ne retroaktivno po Krivičnom zakonu BiH što je "očigledno nekome smetalo".

Njena odbrana je dokaze tužioca (iskaz zaštićenog svjedoka i transkripte prisluškivanih razgovora) nazvala nepotvrđenim mahalskim pričama,  svjesno plasiranim u pojedinim medijima, a cijeli proces ocijenila  "montiranim".

Da se igraju velike, zakulisne igre govori i nenadano ekspresno saopštenje kojim se odmah nakon izjave Vidovićeve oglasio Visoki sudski i tužilački savjet navodeći da je istupanje advokata u svojstvu svjedoka „neprimjerno i predstavlja pritisak na rad Tužilaštva i Suda BiH“,  te pozvao Advokatsku komoru FbiH da „preduzme mjere“.

Zanimljivo je i da je istoga dana kada je Azra Miletić uhapšena predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso održala vanredni pres na kojem je rekla da je Sud BiH omogućio provođenje te istrage. Dodala je da je upravo ovaj događaj prilika da se otvori široka rasprava o korupciji u pravosuđu.

Ipak gostujući u emisiji FTV, nekoliko dana kasnije, odbila je da odgovori na pitanje šta će se desiti ako i ova istraga doživi fijasko, nazivajući to pitanje hipotetičkim.

Hapšenje sudije Miletić u javnosti je uzeto kao potvrda izjave koju je Kreso dala nekoliko mjeseci ranije kada je saopštila da u BiH postoji pravosudna mafija, iako je jasno da pojedinačni slučajevi korupcije sudije ili tužioca nisu dokaz tome. Mafija je nešto drugo. Mafija je kriminalna organizacija, a ne pojedinac. Mafija je sistem. Dakle ako postoji pravosudna mafija onda je riječ o nečem mnogo ozbiljnijem, o kriminalizovanom sistemu pravosudja od vrha do dna.  Upravo zbog toga tako teška optužba predsjednice Suda BiH morala je da otvori javnu raspravu i osumnjičenih sudija i tužilaca, a i javnosti.

Za sada pojedinačna istraga u slučaju Miletić,  sudije koja ima 30 godina iskustva i za koju kolege kažu da je veoma stručna, pokazaće da li je afera "napakovana" u političkoj kuhinji koja iz sjenke vlada pravosudjem u BiH ili je pak u pitanju korupcija za koju će tužilac morati da izloži neoborive dokaze. Posljednje informacije govore o tome da tužilac nema dokaze da je sudija primila novac, jer novac nije pronadjen.

Dok jedni tvrde da je Miletićeva "stradala" zbog presuda Srbima kojim politika nije bila zadovoljna, drugi njeno hapšenje vide kao osvetu Meddžide Kreso protukandidatima koje je imala na reizboru za predsjednika Suda BiH 2011. godine. Tako je poslije "udara" na sudiju Davorina Jukića na red došla i Azra Miletić.

Treći pak ističu da je Miletićeva "stradala" jer je odbila da izvrši naloge  i navode da je javna tajna da Sudom BiH vlada SDA, a Tužilaštvom SDA i SDP.  Zato i ne čudi izjava zamjenika ministra pravde BiH Srđana Radulja da je "uticaj politike na Sud i Tužilaštvo BiH ogroman, a stanje u pravosuđu alarmantno".

- Određene političke elite drže pod kontrolom ključne karike u ovim institucijama, onemogućavajući bilo kakve promjene. Toliko nepravilnosti i nezakonitosti, koje se svaki dan dešavaju, prijete da unište cjelokupan pravosudni sistem. Sada se ne može reći da imamo nezavisno, odgovorno i nepristrasno pravosuđe, upozorio je nedavno Radulj iz nekog razloga ne imenujući "političke elite".

U svakom slučaju, ako se sumnje o "pakovanju" sudiji Miletić, koje se glasno pričaju, potvrde kao istinite (nepodizanjem optužnice zbog nedostatka dokaza) tek tada moći će da se govori o još jednoj velikoj aferi u pravosudju koja će se vratiti kao bumerang njenim režiserima.

Jer hapšenjem sudije nije niti može biti "uzrdamano povjerenje u pravosudni sistem zbog čega je javnost uznemirana". Hapšenje sudije sa čvrstim dokazima da je uzeo mito da bi poštedio nekog kriminalca, naprotiv vraća vjeru javnosti u pravnu državu i pravosudni sistem i daje joj nadu da je pravda jednaka za sve.

Ali "pakovanje" sudiji iz skrivenih centara moći i nedokazivanje teških optužbi istinski vodi uznemiravanju javnosti i potpunom rušenju dobro uzdramnog povjerenja u pravosudni sistem. Možda o toj mafiji govori sudija Kreso?

A do istine je lako doći. Da li je sudija Miletić ili bilo koji drugi sudija ili tužilac korumpiran lako je utvrditi provjerom njegove imovine. Tačno je da sudije i tužioci prilikom imenovanja Visokom sudskom i tužilačkom savjetu podnose podatke o imovini, ali je takodje tačno da VSTS ni tada, a ni kasnije ne vrši provjeru imovine koju su imali i koji su eventualno stekli tokom mandata.

Provjera imovine sudije Miletić stečena od kada je zaposlena u Sudu BiH bila najbolji dokaz da li je uzimala ili nije uzimala novac. Ili je Miletićeva, po izjavama njenih kolega sudija sa najbojim rezultatima u radu, ono što ima legalno stekla za svojih 30 godina rada.

Prema do sada objavljenim informacijama, ostala je bez stana koji je kupila 2005. godine, jer nije imala novca da vraća kredit u švajcarcima. Navodno je živjela u zgradi Lipa na Grbavici u stanu koji je dobila od Službe za zajedničke poslove FBiH.

Upravo je za vraćanje povjerenja javnosti u čast i dignitet pravosudja  kao prvi preduslov potrebno ispitati porijeklo imovine svih sudija i tužilaca.

Ako je vjerovati izvorima bliskim pravosudnim institucijama podaci o tome bili bi šokantni za javnost. Samo jedan kaže da postoje i oni koji su profesiju sudije započeli u Sudu BiH, a već posjeduju nekretnine od Sarajeva, preko Banjaluke do Beograda, Herceg Novog, Makarske...

Dobra tema za bolja vremena....