среда, 30. септембар 2015.

Zašto sam upucala televizor


"Kad miris izađe iz poljskog cveća, kad milost izađe iz čoveka, kada reke izgube svoje zdravlje, nastupiće najveći opšti rat. Narod će izglupiti, rađaće se ljudi, a da ne znaju ko im je đed i prađed… Među Srbima, otkako je veka i sveta, goreg roda biti neće", govorio je o vremenu sadašnjem srpski prorok Mitar Tarabić iz sela Kremna.

Tako počinju proročanstva o vremenu današnjem, izbjegličkoj krizi i ISIL-u, koja ovih dana obaraju sve rekorde čitanosti.

Onda ide stric Mitra Tarabića, Miloš koji veli da nam je blizu treći svjetski rat, pa baba Vanga koja kaže da je već počeo i to 2010, samo da nam još nije javljeno.

Tu je i Nostradamus, koji je prorekao "trećeg antihrista" u ISIL-u (prvi je Napoleon, a drugi Hitler).

Pa opet Miloš Tarabić, koji proriče seobu naroda preko mora, trgovce ljudima i izbjeglički stampedo preko Srbije:

"Neće putovati vazduhom, ljudi će ići brodovima. Biće mnogo morskih hajduka (gusara, krijumčara), koji će uništavati sve na moru. Svaki brod će morati da strepi. Kolone izbeglica iz celog sveta čekati na granicama Srbije koja će im biti kao Nojeva barka".

Zašto ljudi vole da čitaju proroke? Da li je to nedostatak povjerenja u realne izvore ili možda neopisiva ljudska potreba da zna šta će se dogoditi sutra? Da li ih to možda zabavlja poslije rijaliti nakaza, političkih smicalica, priča o korupcionaškim aferama, seobe naroda u direktnom prenosu, sveopšteg ludila i svakojakog bašibozluka (omiljeni termin mog druga op.a.).

I dok proroci jedne zabavljaju (slično kao sudoku), a drugi ih uzimaju posve zaozbiljno, oni ipak ostaju u domenu individualnog interesovanja i poimanja svijeta i stvarnosti i budućnosti.

Nesreća, a ne ponos


Jedno drugo pitanje je intrigantnije? Jesu li intelektualci proroci? Ili su dijagnostičari? Jesu li pisci, čiji redovi ispisani prije 100 ili 200 ili 50 godina i danas imaju aktuelnu poruku proroci? Ili su zato besmrtnici? Jer svijet je oduvijek bio isti, samo što su jedni ljudi umirali, a drugi isti se rađali.

Šta uopšte danas čovjek može dodati ili oduzeti na aktuelnosti Meši Selimoviću kada piše: "Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda! To je nesreća, a ne ponos... Niti je ova zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Zoselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica… Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha... Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni".

Ili kako je moguće da je danas Čehovljevo pismo mlađem bratu u kojem ga uči zašto je toliko važno da bude vaspitan čovjek potrebnije nego ikada. Pa kaže: "Da bi čovjek bio vaspitan nije dovoljno da čita popularne romane i posećuje pozorište. On mora neprestano, danonoćno da radi na sebi, da čita, uči, trudi se... i da odmah odbaci sujetu, jer se svaki izgubljeni sat računa".

Je li to dijagnoza ili proročanstvo? Jer, nisu li nevaspitanje i sujeta uvijek, i onda, i sada, dva najveća problema i pojedinca i zajednice? I šta se tek desi kada nevaspitan i sujetan čovjek dobije pravo da odlučuje o grupi ljudi ili o jednom društvu?

Zato i jeste posve druga stvar sa naučnicima, intelektualcima, umjetnicima, medijima koji svojim priznatim stavovima i vrijednostima upozoravaju društvo na sve ono što je dobro i loše - bilo, jeste i biće. Njihov odnos prema događajima i procesima trebalo bi da je obavezujući stav za sve one koji upravljaju ili su u poziciji da donose odluke.

Memorandum SANU


Ako vas ne mrzi, pročitajte ovo:

"Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem, već i celokupni javni poredak zemlje. Svakodnevne su pojave: nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovanje zakona, rastuće nepoverenje među ljudima i sve bezobzirniji individualni i grupni standardi. Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodećih ustanova društva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praćeni su apatijom i ogorčenjem naroda, otuđenjem čoveka od svih nosilaca, a i simbola javnog poretka".

I šta mislite ko je napisao dijagnozu? I kada? Ovih dana? Prošle godine? Ovdje? U Srbiji? U Hrvatskoj?

Ništa od toga. Ovako zapravo počinje uvodni tekst čuvenog dokumenta Srpske akademije nauka i umjetnosti poznatog kao Memorandum SANU.

Zanimljivo je i to da je Memorandum javnost prvi put pročitala u novinama baš na današnji dan 25. septembra 1986, tačno prije 29 godina.

Od toga dana pa do danas, Memorandum SANU prate burne reakcije i kontraverze, a kao "velikosrpski manifest" često je pominjan i u sudnici.

Ali to nije tema. Ali jeste da ovaj uvodnik Memoranduma proročanski dijagnostikuje moralnu krizu dugog trajanja. Dijagnoza je data prije ravno 29 godina, a da ni estradni promotori Memoranduma SANU taj dio nisu upamtili, jer su uzimali svako šta mu treba za poboljšanje "individualnog standarda".

Njegovi pisci, akademici SANU ističu i da "svojom obavezom smatraju da u sudbonosnom trenutku saopšte svoja viđenja društvenog stanja sa ubeđenjem da time doprinose traženju izlaza iz sadašnjih nedaća".

Pošteno, jer to i jeste obaveza intelektualca prema zajednici u kojoj živi, radi, promišlja. Ali šta je sa onim društvima kao što je naše u kojem nema "vapaja iz pustinje", u kojem nema nikoga da upozori gdje smo i kuda idemo. Ovdje se radi o zapuštenoj individualnoj svijesti gdje ne pomaže ni proročanstvo, ni pogubna istorijska opomena.

A političari i državnici koji su pušteni da bez opomene i savjesti upravljaju društvom intuitivno, onako kako misle ili osjećaju da treba, bez srama od javnosti, tumaraju kao guske u magli.

Srama su pošteđeni i oni koji su po prirodi svoga posla i pozvanja obavezni da upozore, analiziraju, predvide.

Ali ko i kako kada su diplome lažne, proročanstva lažna, analize lažne, a naučna dostignuća ničim mjerljiva? A tek mediji i savjest novinara?

Moja koleginica dramaturg vidno iznervirana daje realno rješenje iz svoje struke: "Dramaturgija pod hitno da se uvede u osnovne škole (pošto imamo političare i sa kupljenom srednjom školom). Onda da se lijepo nauči 36 dramskih situacija za dvojku, tipovi i karakteri za trojku, kompozicija za četvorku (da ubuduće, već po zapletu mogu da prepoznaju unaprijed smišljen scenario) i deus ex machina za peticu".


Rekla je i otišla da "upuca televizor". Ne znam da li je neko čuo. 
(Glas Srpske, 25.novembar 2015.)

петак, 18. септембар 2015.

Koliko košta život?

Danima na TV kanalima paralelno, uživo mogu se pratiti dvije stvari: rijaliti programi i izbjeglička drama. Pa ko voli nek izvoli. Na jednom kanalu: jad, čemer, patnja, stradanje - realan život, na drugom: blud, ludilo, obijest - zbogom pameti! Što rekao Dragan Velikić otvarajući Sajam knjige u Banjaluci: "Na svetu je ljudi sve više, a pameti sve manje".

U direktnom TV prenosu sveopšte kataklizme utapanja u moru, gušenja u kamionima, pa onda bodljikave žice, šok-bombe, dimne bombe, pendreci, jauci, iscrpljena djeca… To šokirana, nemoćna i sluđena Evropa dočekuje stotine hiljada izbjeglica. Jer, dok se Evropa bavila Grčkom i Sirizom, Sirija i Levant su joj stigli do kućnog praga. Bumerang se vratio iznenada. A realno, katastrofa na istoku nije juče počela.

Od 2011. godine do danas Siriju je napustilo četiri miliona ljudi. Dva miliona utočište je našlo u Turskoj, a ostali su se smjestili u izbjegličkim kampovima u Egiptu, Libanu… Oko 750.000 djece u tim kampovima ne može da ide školu. Njihovi roditelji stanarinu u izbjegličkom getu plaćaju 100 dolara mjesečno, a ljudi iz nevladinog sektora ponekad naiđu da djecu uče slova besplatno. Jer, ti nevoljnici nisu imali 3.000 dolara po glavi da kupe život u Njemačkoj ili Švedskoj. Njihove živote ukrali su islamisti, trgovci oružjem i naftom, bjelosvjetski mešetari… Ali su ih zaobišli trgovci ljudskim životima.


Trgovci ljudima



Prema procjenama, od šverca izbjeglicama krijumčari zarade 150 miliona dolara godišnje, bez garancije da će ulog klijenta i da mu se isplati. Samo od 2000. godine oko 30.000 ljudi izgubilo je život na putu izbavljenja. Mali dječak Ajlan samo je simbol stradanja, isto kao što je Nojeva barka (ili gumeni čamci u Sredozemlju) opšte mjesto izbavljenja čovječanstva.

Jedan egipatski krijumčar kaže da je za šest mjeseci u Evropu poslao 10.000 migranata i zaradio dva miliona evra - neto.

"Želite li da prokrijumčarite 300 migranata, vlasti će uhapsiti njih 50, da pokažu Italijanima da nešto rade, a 250 će pustiti da nastave put prema Evropi. I za to će uzeti oko 15.000 evra", kaže on.

Razgranata mreža krijumčara ljudi visokoprofitabilna je industrija koja nema ni vjeru, ni naciju, ni granice.

Cjenovnik izgleda ovako: brod od Turske do Grčke košta od 1.000 do 1.200 evra, dok Avganistanci plaćaju oko 11.000 evra da dođu do granice Mađarske. Može i na rate. Pola odmah, druga polovina negdje oko Preševa.

U lancu trgovaca životima nisu samo banditi, u njemu su i političari i policajci i diplomate. Pa nije li ovih dana otkriveno da je francuski konzul u Ankari prodavao krijumčarima gumene čamce za migrante? Konzul je rođeni trgovac kojem je diplomatska služba samo dobar alibi. Sa naše tačke gledišta zanimljiva spoznaja, da taj vid diplomatske prakse, ipak, nije isključivo domaći proizvod.

Koliko onda uopšte košta život? Neki će reći ni pišljiva boba. U realnom vremenu i prilikama moglo bi biti tačno, jer 3.000 dolara po glavi nije nikakva garancija da ćeš preživjeti. Kako bi i bila, jer i kada preplivaš Sredozemlje, pređeš dugi put do "raja", tamo kod cilja, na ulazu u EU, kod šengenskih obećanih vrata one koji su rasprodali svu imovinu i trgovcima životima dali sve što su imali, čekaju zidovi, žice, hameri, policija, vojska, bombe, pendreci… Jer, "Evropa 2020", strateški dokument EU, nije predvidio seobu naroda. Zato je "Šengen" pao prvi, a onda i jedan od temelja demokratske Evrope, sloboda kretanja.

I niko ne zna šta će se na kraju dogoditi? Hoće li se slika Evrope promijeniti dolaskom miliona migranata? Prema procjenama UNHCR-a, trenutno je 60 miliona ljudi u svijetu spremno da krene u bolji život. Naravno da svi oni neće stići u Evropu, ali hoće veliki broj. Hoće li Evropa uspjeti da ih asimiluje? Da ih nauči evropskim vrijednostima? Da razumije one koji ni jezik ne znaju? Kako će proći ranjena Grčka, prva na udaru?

Za to vrijeme krijumčari životima će inkasirati više novca nego trgovci drogom. ISIL će prodavati jeftinu naftu na morskim pučinama i kupovati oružje. Trgovci oružjem će imati pune ruke posla. A život malog čovjeka, kojeg niko ništa ne pita, neće vrijedjeti ni pišljiva boba.

Isto kao što nije vrijedio ni u našem ratu. I ovdje se život plaćao. Cjenovnik je izgledao ovako: 5.000 njemačkih maraka koštalo je izbavljenje iz ratnog Sarajeva po glavi odraslog čovjeka. Život djece bio je upola jeftiniji i po cjenovniku izlazak djeteta plaćao se 2.500 DM. Opet bez garancije da će se uloženi novac isplatiti.

Novac se odnosio srpskim izbaviteljima, sumnjivog morala, a sa one strane dijeli sa istim takvim, njihovim kolegama, bošnjačkim krimosima i mešetarima. Baš toliki iznos platio je moj otac za svoju majku i sestru i njihovo izbavljenje sa Trga Pere Kosorića, ali badava. Tek negdje na samom kraju rata dvije oronule starice, izmučene i izgladnjele, izbavio je, po pravilu službe, UNPROFOR, preko "plavog mosta". Mešetari su uzeli pare dvije godine ranije.

Ali eto do danas, 20 godina poslije rata, nikad nikome nije presuđeno za slično krivično djelo. Niti je ikada podignuta ijedna optužnica.

Pa koliko onda uopšte vrijedi ljudski život?

Ako se uporede dostupni podaci, u prosjeku od 1.500 do 2.500 evra, po glavi. A nekada ni toliko.


Za mrtvog sina 5.000



Ovih dana pod ruku mi je došlo jedno "vansudsko poravnanje" kojim je bračni par iz Doboja na ime pogibije sina u ratu dobio 10.000 KM. Otac 5.000 i majka 5.000. Ali ne odmah, nego će im taj iznos biti isplaćen u obveznicama 2023. godine, ako dožive. Otac je već umro, a njegov dio za poginulog sina ušao je u ostavinsku raspravu kao pokretna imovina. Majka nije dobila pravo nasljedstva. Nije ni sestra. Sudija je zaključio da je otac bol za poginulim sinom odnio u grob i da pravo nasljedstva 5.000 KM u obveznicama sa rokom dospijeća 2023. godine ne prelazi na članove porodice.

Eto i toliko vrijedi život. Ne mora u kešu, može i u obveznicama sa odgođenim rokom isplate. Zavisi da li se cijena formira unaprijed dok je živa glava na ramenima, ili retroaktivno, kada je već pala mrtva.

Ali ne mora ni tako da se kupuje i prodaje. Može i dio po dio. Organ po organ. Tu cijene variraju u zavisnosti od dijela tijela koji se nudi. Na primjer, cijena srca na crnom tržištu može postići 13 miliona evra. Poslije čega si garant mrtav, ali uz dobru cijenu koju će inkasirati porodica.

Nedavno je objavljeno da je tipičan donor muškarac star 28,9 godina s godišnjim prihodom manjim od 830 KM (gola sirotinja), dok je tipičan primatelj organa s crnog tržišta muškarac star 48,1 godinu s godišnjim prihodom od 90.645 KM (stabilna srednja klasa).

Cijena organa u stalnom je rastu, a u crno tržište uključen je i veliki broj ljekara bez kojih ga ne bi ni bilo. Vjerovatno se i zbog toga ozbiljno razmatraju izmjene i dopune Hipokratove zakletve, čiji tekst i poruka su davno prevaziđeni. Prva rečenica novog pročišćenog teksta (posebno za hirurge) mogla bi da glasi: "Novac se uzima dok je suza u oku, poslije je kasno".

Kao novi unosni vid trgovine, oglasi za prodaju organa mogu se pronaći i na eBadžu i u novinama.

Zarada je velika. Recimo pacijenti, od kojih mnogi idu u Indiju, Pakistan i Kinu kako bi im se presadio organ, plaćaju i do 336.676 KM po organu koji im se donira, a oni koji ga prodaju dobiju oko 7.770 KM. Razliku od oko 250.000 KM čistih para dijele trgovci.

Crno tržište je u stalnom rastu, zbog sve veće potražnje, jer je u svijetu više od milion ljudi na listama čekanja za transplantaciju organa. Najtraženiji su bubrezi i jetre, a ilegalna preprodaja organa čini od pet do deset odsto svih transplantacija bubrega širom svijeta.

I mi ćemo nastaviti da pričamo o ljudskim pravima? I da ćutimo o ugrožavanju najosnovnijeg, prava na život.

Pa da završim kako sam i počela, sa besjedom Velikića na otvaranju Sajma: "Rečenica može biti bez subjekta. Život, takođe. Da nije tako, ne bi svet danas bio u stanju beznađa, apsurdniji nego ikada do sada u svojoj istoriji. Kako se odupreti sveopštoj manipulaciji, lažima i prevarama, svejedno da li podižemo kredit u banci, ili zaokružujemo ime na glasačkom listiću? Samo neslobodni žive po šemama koje je neko drugi za njih smislio, kao da su gobleni, a ne ljudi.

Sve više je u upotrebi sistem vrednosti koji negira svaku vrednost. Više nije normalno biti normalan. Nikada tiha većina nije bila tako neprimetna i nema kao danas.

U večnom ponavljanju istog, svaki čovek ima svoje zemaljsko vreme, i ne samo vreme, već i mogućnost da ostavi nekakav trag, da se ne prepušta stihiji, da se menja i da bude bolji".


Bez obzira na to koliko, realno, košta život.

петак, 11. септембар 2015.

Ne­za­vi­sni od prav­de

  

Danima se nije stišavala bu­ra na­kon što je Vi­so­ki sud­ski i tu­ži­la­čki sa­vjet BiH do­nio odlu­ku ko­jom Mi­si­ji OEBS-a do­pu­šta uvid u do­ku­men­ta­ci­ju Tu­ži­laš­tva BiH u slu­ča­je­vi­ma ra­tnih zlo­či­na, a Tu­ži­laš­tvo ja­vno po­ru­či­lo da to ne do­la­zi u ob­zir, jer je odlu­ka "ne­za­ko­ni­ta".
Iako su kao ar­gu­ment tu­ži­oci is­ti­cali da bi ula­zak OEBS-a u pre­dme­te, ko­ji 20 go­di­na skupljaju pra­ši­nu po la­di­ca­ma, ugro­zio is­tra­ge, pra­vni stručnjaci su se slagali da se ra­di o oba­ve­zi pre­uze­toj u Dej­to­nu pri­je ni manje, ni vi­še ne­go pu­nih 20 go­di­na.
Sa Tu­ži­laš­tvom su se so­li­da­ri­sa­le i ne­ke po­li­ti­čke par­ti­je od ko­jih su naj­gla­sni­je Stran­ka za BiH i SDA. SBiH ide do­tle da uvid OEBS-a u do­ku­men­ta Tu­ži­laš­tva pro­gla­ša­va "upli­tanjem u su­ve­re­ni­tet BiH", a SDA tra­ži van­re­dnu sje­dni­cu Par­la­men­ta BiH zbog zah­tje­va OEBS-a.
Ako je vje­ro­va­ti u onu na­ro­dnu da "ne pa­da sni­jeg da po­kri­je bri­jeg, ne­go da sva­ka zvjer­ka os­ta­vi trag", on­da pri­mi­jenjeno u kon­kre­tnom slu­ča­ju ove rea­kci­je ja­sno ot­kri­va­ju ko to ima po­li­ti­čki uti­caj na rad Tu­ži­laš­tva, "ne­za­vi­snog od po­li­ti­ke".
Da bu­de još lje­pše i ja­sni­je, če­ti­ri po­sla­ni­ka SDA u Par­la­men­tu BiH pri­je tri da­na u pi­smu pred­sje­dni­ku stran­ke ja­sno i ne­dvo­smi­sle­no su pot­vrdi­la da ta stran­ka ima uti­caj na pra­vo­su­đe i agen­ci­je za spro­vo­đenje za­ko­na.
"SDA mo­ra bi­ti po­dlo­žna pro­vje­ri i mo­ra se ut­vrdi­ti sis­tem u ko­jem ovo pi­tanje ne­će bi­ti me­ha­ni­zam unu­tar­stra­na­čke bor­be, sa gru­bom zlo­upo­tre­bom uti­ca­ja na pra­vo­su­dne in­sti­tu­ci­je i agen­ci­je za spro­vo­đenje za­ko­na, što je bio slu­čaj do sa­da", na­pi­sa­li su po­sla­ni­ci.
A onda je ipak došlo do obrta i nakon višednevne drame Tužilaštvo je popustilo i odlučilo da OEBS-u dozvoli da analizira predmete ratnih zločina, jer su saznali da “neće ulaziti u istrage i povjerljive informacije”.
Kao ar­gu­men­te zbog ko­jih je odbi­jalo da OEBS iz­vrši ana­li­zu ra­da na pre­dme­ti­ma ra­tnih zlo­či­na Tu­ži­laš­tvo je navodilo da će ozbiljno bi­ti ugro­že­na pri­va­tnost is­tra­ga, bez­bje­dnost tu­ži­la­ca i stra­na­ka u pos­tup­ku i da "ni­gdje u svi­je­tu ni­je do­zvoljeno da stra­ni državljani mo­gu os­tva­ri­va­ti uvid u is­tra­ge".
Ne tre­ba se mno­go ni tru­di­ti u is­tra­ži­va­čkom po­slu da bi se ot­kri­lo gdje to "u svi­je­tu" OEBS sa­ra­đu­je sa tu­ži­laš­tvi­ma za ra­tne zlo­či­ne. Do­voljno je otvo­ri­ti sajt je­dnog od naj­ja­čih tu­ži­la­šta­va za ra­tne zlo­či­ne u re­gi­onu, onog u Srbi­ji, pa pro­či­ta­ti da je je­dan od pri­ori­te­ta Mi­si­je OEBS-a u toj zemlji pru­žanje po­drške tu­ži­oci­ma u ja­čanju ka­pa­ci­te­ta za vo­đenje pos­tu­pa­ka pro­tiv po­či­ni­la­ca ra­tnih zlo­či­na.
Mi­si­ja OEBS-a je sa Mi­nis­tar­stvom prav­de Srbi­je još 2004. zaključi­la Me­mo­ran­du­mu o sa­radnji, a sa­radnja sa Tu­ži­laš­tvom za ra­tne zlo­či­ne je kon­stan­tna. Da li su tim bi­li ugro­že­ni pro­ce­si i svje­do­ci? Ni­je do sa­da ot­kri­ve­no. Da li je zbog to­ga drža­va Srbi­ja manje su­ve­re­na od BiH? Te­ško da jes­te.

Ka­ko je mo­gu­će?



Iako OEBS-u ni­je ja­sno za­što im Tu­ži­laš­tvo BiH nije dozvoljavalo da pris­tupe pre­dme­ti­ma ra­tnih zlo­či­na, ni na­kon na­lo­ga Vi­so­kog sud­skog i tu­ži­la­čkog sa­vje­ta, sva­kom i ba­rem po­vršno oba­vi­je­šte­nom ži­telju ove zemlje oda­vno je sve ja­sno.
Ka­ko da do­zvo­le da se ot­kri­je ka­ko je mo­gu­će da zas­ta­ri is­tra­ga pro­tiv po­sla­ni­ka SDA Šem­su­di­na Me­hme­do­vi­ća za pri­kri­vanje ar­se­na­la na­oru­žanja i ek­splo­zi­va pro­na­đe­nog 2013. u šu­mi kod Tešnja ka­da im je SI­PA još la­ni dos­ta­vi­la sve do­ka­ze o to­me?
Ka­ko da do­zvo­le da OEBS upi­ta tu­ži­oca Me­su­da Mus­ta­fi­ća za­što je na­pi­sao SI­PA da ne mo­že vi­še da vo­di is­tra­gu pro­tiv Me­hme­do­vi­ća? Za­što ne mo­že kad mu je to po­sao? Ko mu je na­re­dio? Da li mu je ne­ko pri­je­tio?
Šta da ka­žu za­što 20 go­di­na ne­ma op­tu­žni­ce pro­tiv Me­hme­do­vi­ća, ko­ji je u ra­tu bio je­dan od po­kro­vi­telja do­las­ka muyahe­di­na iz islam­skih ze­malja ko­ji su se bo­ri­li u re­do­vi­ma Ar­mi­je RBiH?
Šta da ka­žu za­što i ka­ko Me­hme­do­vić i dru­gi ni­su op­tu­že­ni za od­si­je­canje gla­va Mo­mi­ru Mi­tro­vi­ću, Pre­dra­gu Kne­že­vi­ću i Goj­ku Vu­či­ću na Vo­zu­ći?
Šta da ka­žu ka­ko je mo­gu­će da 20 go­di­na ne­ma op­tu­žni­ce pro­tiv ra­tnog ko­man­dan­ta Pe­tog kor­pu­sa Ar­mi­je RBiH Ati­fa Du­da­ko­vi­ća ka­da su sve TV sta­ni­ce pri­je 10 go­di­na emi­to­va­le snim­ke na ko­ji­ma Du­da­ko­vić u Iza­či­ću 1994. go­di­ne pred ka­me­ra­ma na­re­đu­je ubis­tvo ra­tnih za­robljeni­ka?
Šta da ka­žu ka­ko je mo­gu­će da od 2007. vo­de is­tra­gu pro­tiv Du­da­ko­vi­ća i 21 ofi­ci­ra Ar­mi­je RBiH, osumnjiče­nih da su po­či­ni­li ra­tne zlo­či­ne u Kra­ji­ni i za­što op­tu­žni­ce ne­ma?
Šta da ka­žu šta je sa kri­vi­čnom pri­ja­vom ko­ju su 2006. go­di­ne pro­tiv Du­da­ko­vi­ća po­dni­je­li ne­ka­dašnji i sa­dašnji pred­sje­dnik RS Dra­gan Ča­vić i Mi­lo­rad Do­dik?
Šta da od­go­vo­re na pi­tanje: ka­ko je mo­gu­će da je ne­ka­dašnji ru­ko­vo­di­lac Odjeljenja za ra­tne zlo­či­ne Ve­sna Bu­di­mir ja­vno re­kla da će op­tu­žni­ca bi­ti po­di­gnu­ta do 1. ju­na 2013, a da je ne­ma ni 11. sep­tem­bra 2015?
Šta da ka­žu ka­ko je mo­gu­će da ni­ko ni­je op­tu­žen za zlo­čin u Do­bro­volja­čkoj uli­ci u Sa­ra­je­vu?
Šta da ka­žu ka­ko je mo­gu­će da ni­ko ni­je op­tu­žen za zlo­či­ne nad srpskim ci­vi­li­ma u sa­ra­jev­skom na­selju Po­fa­li­ći 16. ju­na 1992?
Šta da ka­žu do­kle je do­šla is­tra­ga za ubis­tvo na­ro­dnog po­sla­ni­ka i ču­ve­nog sa­ra­jev­skog ljeka­ra Mi­lu­ti­na Naj­da­no­vi­ća, ze­ta Isa­ka Sa­mo­ko­vli­je, na po­čet­ku ra­ta na Ko­še­vu?
Šta da ka­žu vo­di li se is­tra­ga za ubis­tvo sa­ra­jev­skih ljeka­ra Mi­li­ce Gu­to­vić, or­to­pe­da Bran­ka Stan­či­ća, in­ter­nis­te Mi­lo­ra­da To­ma­še­vi­ća, Goj­ka Šur­ba­ta...?
Šta da od­go­vo­re na pi­tanje: je­su li stvar­no mrtvi sa­ra­jev­ski kri­mi­nal­ci Ju­ka, Će­lo, Ca­co je­di­ni či­ni­li ra­tne zlo­či­ne?

Taj­ne


Sa­mo ovih ne­ko­li­ko pi­tanja do­voljan je ra­zlog da Tu­ži­laš­tvo kri­ju­ći se iza na­vo­dne "ne­za­vi­snos­ti" pokuša da spriječi uvid u is­tra­ge stavljene da­vno ad akta. Iako je ja­sno da ra­tni zlo­čin ne zas­ta­ri­je­va, ni­šta manje ni­je ja­sno da svje­do­ci zlo­či­na umi­ru. To zna­ju i tu­ži­oci. Za­to is­ti­ca­ti ulo­gu Dej­ton­skog spo­ra­zu­ma po us­ta­vno­pra­vni po­re­dak BiH i pre­uze­te oba­ve­ze u ve­zi s njim za Tu­ži­laš­tvo ni­je bio do­voljan ar­gu­ment da do­zvo­li OEBS-u da ispuni svoj mandate propisan Ane­ksom 6.
I na kra­ju suštinsko pi­tanje je da li će ana­li­za OEBS-a i  kada bu­de za­vrše­na, ne­što pro­mi­je­ni­ti? Su­de­ći po is­kus­tvu svih pret­ho­dnih ana­li­za i re­vi­zi­ja, ko­je su ov­dje ura­đe­ne, te­ško? Hiljade ana­li­za, re­vi­zor­skih iz­vje­šta­ja, no­vi­nar­skih ot­kri­ća go­di­na ne mi­jenjaju baš ni­šta. A i ka­da ugle­da­ju svje­tlo da­na svi se pra­ve da ih ni­su pro­či­ta­li po no­vo­kom­po­no­va­nom pra­vi­lu:"Ću­ti - sva­ka vi­jest već su­tra je sta­ra".
Kao što je već star i re­vi­zor­ski iz­vje­štaj o ra­du Tu­ži­laš­tva BiH za 2014. go­di­nu, objavljen u ju­lu, u ko­jem je na­ve­de­no da je Tu­ži­laš­tvo iz sred­sta­va IPA ku­pi­lo vo­zi­lo "touareg" od 113.700 KM, dok is­to­vre­me­no tu­ži­oci u odjeljenju za ra­tne zlo­či­ne ne­ma­ju pla­te. Sred­stva iz IPA pro­je­kta bi­la su pre­dvi­đe­na za pla­te i na­kna­de tu­ži­la­ca ko­ji ra­de na ra­tnim zlo­či­ni­ma i njiho­ve tro­ško­ve. Pa ni­je li to ugro­zi­lo njihov rad, mno­go vi­še od do­las­ka su­di­je iz Ve­li­ke Bri­ta­ni­je Džoane Ko­nor ko­ja tre­ba da iz­vrši ana­li­zu pre­dme­ta?
Re­vi­zo­ri do­du­še ni­su op­tu­že­ni da se mi­je­ša­ju u rad Tu­ži­laš­tva, ali je­su i OEBS, ali i svi oni ko­ji su pos­ta­vi­li pi­tanje imo­vin­skih kar­to­na za­po­sle­nih u pra­vo­su­đu.
Pla­te su­di­ja i tu­ži­la­ca su ugla­vnom ja­vne, uko­li­ko ni­je ri­ječ o pla­ta­ma njiho­vih še­fo­va, i kre­ću se oko 4.000 ma­ra­ka mje­se­čno plus re­gres od 2.174 KM. Uku­pno u pro­šloj go­di­ni za pla­te i na­kna­de Tu­ži­laš­tvo BiH is­pla­ti­lo je 8,9 mi­li­ona KM, za pu­tovanja 335.919 KM, a za ugo­vo­re­ne uslu­ge 705.800 KM.
Po­slo­vanje Tu­ži­laš­tva za­hvaljuju­ći re­vi­zi­ji je ja­vno, ali imo­vi­na tu­ži­la­ca i dalje je taj­na. Sve dok je to ta­ko bi­će ne­mo­gu­će ut­vrdi­ti da li su u pra­vu me­di­ji ka­da pi­šu da su mno­gi od njih ra­de­ći taj po­sao ste­kli enor­mnu imo­vin­sku ko­rist i da im se pri­va­tna imo­vi­na mje­ri mi­li­oni­ma.
Ni ov­dje ne tre­ba ići mno­go da­le­ko pa vi­dje­ti da je pra­ksa u svi­je­tu dru­ga­či­ja. Re­ci­mo tu­ži­oci i su­di­je u Hrvat­skoj mo­ra­ju oba­ve­zno i re­do­vno da po­punjava­ju imo­vin­ske kar­to­ne.
Po­sli­je to­li­kih taj­ni te­ško da ne­ko­ga mo­že za­ču­di­ti što pra­vo­su­đe u BiH, po svim is­tra­ži­vanjima, ima naj­manji ste­pen po­vje­renja gra­đa­na.
Ali Tu­ži­laš­tvo to ne bri­ne. Oni su ne­za­vi­sni i od prav­de i od ja­vnos­ti. 


петак, 4. септембар 2015.

Pijačni barometar

"Ja nemam cenu"! Vrištala je mala dvogodišnja djevojčica u trenutku igre u kojoj je velika pjesnikinja podizala na prazne pijačne tezge i govorila: "Prodaću te".

Oni stariji, prefriganiji, reći će ipak: "Svako ima cijenu samo ona zavisi od ponude".

Da li je zaista život pijaca? I kome uopšte vjerovati: iskrenosti djeteta ili iskustvu odraslog? I jednom i drugom, jer ovdje je riječ o nečem mnogo komplikovanijem, riječ je o stavu, o karakteru, o individualcu, o čovjeku. I na kraju sve je stvar izbora.

Svaki čovjek koji ima samopoštovanje i samopouzdanje istovremeno ima vlastiti stav i vlastito mišljenje. Ima princip i jasno određenje i prema društvenim kretanjima i prema ljudima, u personalnim odnosima.

Ima jedna priča koja na posve jednostavan način oslikava kako ljudi bez vlastitog mišljenja postaju igračka koju drugi vrte u krug. I postaju žrtva vlastite povodljivosti i naivnosti. Priča govori o tome kako su unuk i djed išli u neko selo da kupe magarca, a na povratku kući sjeli na magare i na tom putu sreli jednog putnika.

"Sramota! Pa zar vas dvojica nemate srca?! Tako se navaliti na jadnu životinju, dva čovjeka, a jadan magarac jedan!!!", dobaci im taj putnik.

Djed i unuk su razmislili i shvatili da putnik govori istinu i da su pretjerali. Odlučiše da djed, jer je teži, siđe sa magarca. I nastave mirno dalje.

Nakon nekoliko kilometara sretnu drugog putnika.

"Kako vam je samo lijep taj magarac. Ali strašno je to što ga jaše mlad dječak, a star i umoran čovjek ide pješke", reče taj putnik.

Razmislili djed i unuk i o tome i odlučili da zamijene mjesta. Djed se pope na magarca, a unuk nastavi pješice, kad eto i trećeg putnika.

"Jao koja sramota da staro kljuse jaše magare, a jadno nejako dijete pješači pokraj njega!!! Pa starče, zar Vi nemate srca?" izviče se putnik na njih, a djed se posrami.

Na kraju odlučiše da je najbolje da uhvate magarca za noge pa ga na leđima odnesu kući. Tek što su to uradili sretoše još jednog putnika. Kada ih je ugledao putnik je počeo da vrišti od smijeha.

"Kakvi ste vi luđaci. Nosite magarca umjesto da magarac nosi vas. Pa magare je naučilo na teret, što niste sjeli na njega da vas nosi obojicu".



Dobar sluga, loš gospodar




A imati stav znači biti ono što jesi, a ne ono što se od tebe traži. Znači biti svoj, držati se vlastitog iskustva i mišljenja, ono što radiš raditi zbog sebe, iz vlastitog uvjerenja i najbolje što možeš. Jer, kada je to tako, onda i ne možeš drugačije.

Naravno da samo ljudi sigurni u sebe imaju snagu da imaju vlastito mišljenje. Jer imati vlastito mišljenje znači imati samopoštovanje. A oni koji imaju samopoštovanje teško da mogu prihvatiti da tuđe mišljenje bude njihovo.

Da li su onda ljudi koji imaju samopoštovanje i samopouzdanje prepotentni? Naravno da nisu, iako se njihov šapat čuje glasnije od dreke gomile. Prepotentni su uvijek oni drugi, po kojima se ništa neće zvati.

Zato je najlakše i komunicirati sa ostvarenim ljudima. Oni su skromni i veoma pristupačni, jer nemaju problem sa sobom. Oni znaju koliko ne znaju. Oni drugi što nikada to neće znati su sami sa sobom na "vi". Dobre sluge, loši gospodari. I bez izuzetka imaju cijenu, jer njihovo iz sekunde u sekundu promjenljivo mišljenje i stav kreira jedan jedini motiv, lični interes. Ili partijski koji je na kraju ponovo zbir ličnih interesa. A te interese ne diktiraju ni ideali, ni spoznaja, ni iskustvo, ni zdravo rasuđivanje.

U individualnom i kreativnom smislu ostvareni u oblastima kojim se bave bilo da su pisci, slikari, ljekari, novinari....uvijek su i hrabri. Jer samo hrabri su ostvareni kao recimo Meša Selimović, Danilo Kiš, Miloš Crnjanski, Milovan Đilas, Milan Kundera, Petar Kočić, Milorad Ekmečić… i desetine još onih koji su se zahvaljujući svom stavu, svom mišljenju, i svom principu upisali u besmrtnike. Vedrana Rudan nije, ali jeste iz vlastitog principa prestala da piše kolumne. Malo li je?

U politici, barem na našim prostorima, toga nema. U politici nema stava, principa i vlastitog mišljenja, jer politikom vladaju isključivo interesi. A interesi mogu da progutaju sve - i žabu i živa čovjeka. Narodni umotvorac smislio je i poslovicu koja kaže: "Nema vječnih neprijatelja, postoje samo vječni interesi".

Tako u politici možeš čovjeka da pošalješ na optuženičku klupu, a sutra uđeš u savez sa njim. Možeš da ga optužiš da je serijski ubica, a onda da s njim praviš vladu. Možeš šta hoćeš, ali moraš da imaš dobar želudac.

Konkretnih primjera je mnogo i kod nas i u komšiluku. Onaj najaktuelniji ovdje je najavljeni savez SDA Bakira Izetbegovića i SBB-a Fahrudina Radončića. Nema šta posljednjih godina Izetbegović i Radončić jedan drugom nisu rekli, insinuirali, pakovali. Ali interesi ne poznaju principe. Politika ne poznaje dosljednosti. Sve može biti, a i ne mora. Sve što je važilo juče, danas ne važi.

Slično je i kod nas. Ko bi ikada sanjao 2000. godine da će izvorni SDS da 2015. godine podržava SNSD? Ko bi ikada mogao sanjati da će potpredsjednik SDS-a biti savjetnik predsjednika iz SNSD-a? Ili da će SNSD i PDP ikada poslije 2000. biti u koaliciji? Ili da će Vojin Mitrović poslije svega što je izgovorio u kampanji pregovarati sa onima koje je pljuvao? Ili da će Momčilo Krajišnik postati omiljeni saradnik vlasti kada je samo nekoliko mjeseci prije bilo kažnjivo dočekati ga? Ili da će Dragan Čavić ikada više u savez sa SDS-om koji ga je izbacio iz partije? Ili da će Tihomir Gligorić preći put od SP-a, preko SNSD-a, do žestokog kritičara SNSD-a u SZP?

Ko bi rekao da će Goran Vesić, blizak saradnik Zorana Đinđića, biti saveznik Aleksandra Vučića? Ko bi rekao čuda da se dese, pjesma je koju baš voli Ivica Dačić. Jer, ko bi rekao da će Slobini socijalisti ikada biti u vlasti sa Đinđićevim demokratama?

Teorija Srećka Šojića


Mnogo je primjera, kao što je mnogo pogaženih principa i stavova. Sve je kao "tesna koža" Srećka Šojića. I Lane Gutović, koji ga je otjelotvorio na TV ekranu, nije u krivu kada kaže: "Morao bih da se izborim sa svojom memorijom i moći zapažanja ne bi li se setio nekog političara koji ne liči na Šojića".

"Naravno, ne govorim o njegovom načinu odevanja, nego o sistemu vrednosti i načinu razmišljanja. Srećko Šojić je počeo kao prevarant u transportnoj firmi. Dok je on bio direktor, država je još bila zdrava i normalna. Mogla je da je potkrada neka vucibatina čija je pokvarenost bila fokusirana samo na malu populaciju i krug jednog preduzeća. U seriji "Bela lađa" Srećko Šojić je postao političar koji je uticao na celu državu. Šojić se nije usavršio, nego je država propala. Ona je pala, nije on porastao. To je cela teorija Srećka Šojića", obrazlaže Gutović.

A u odgovoru na pitanje tipa "ima li nam spasa jer propasti ne možemo", kaže:

" … Mi nemamo kapaciteta za to. Očistili smo svoju budućnost prevarama, lažima i dodvoravanjima. To radimo više od sto godina. Pažljivo izbacujemo iz države ljude koji vrede. Zadržavamo isključivo bagru i budale".

Jasno je da samo društvo jakih pojedinaca, ostvarenih i onih koji su u svojim oblastima dali rezultat može da uspije. Uvijek je trud i rezultat individualan, da bi uspjeh bio kolektivan.

I stvarno nikada nikoga nisam pratila na studije. Posebno nikoga nisam pratila ko nikada neće da se vrati. Svi moji su studirali kod kuće. Zbog toga je i cijela ova priča. Priča o nama, o onima koji odlaze i onima koji ostaju. A odlaze oni koji imaju stav, imaju samopoštovanje, imaju samopouzdanje, oni koji žele fer utakmicu i šansu. Šansu u kojoj ni partijska knjižica, ni rođačka veza ne igraju ništa ako ne vrijediš. Oni koji su sigurni da mogu i da jesu. Oni koji imaju vlastite principe koje su spremni da slijede. Oni koji nemaju dobar želudac.

Zato je ovih nekoliko redova njima u čast.

Kažu da su ljudi bez stava ideal svakog totalitarizma. Možda jesu, a možda i nisu. Jer ljudi bez stava odgovorni su za rađanje svakog totalitarizma. Rijetko gdje i kada vlada kralj, uvijek vladaju dvorjani.


Pa šta je onda bilo prije: koka ili jaje? Nevažno. Jer, bile su barabe.