четвртак, 31. октобар 2013.

Izložbe studenata ALU ispod nivoa amaterskih kurseva


 
Akademik Milivoje Unković je rođen 1944. godine u Nevesinju. Diplomirao je i završio postdiplomske studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.
 
Do 1992. godine bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i šef Odsjeka za slikarstvo.
Živio je i radio 20 godina u Njemačkoj.
Od 2011. godine živi i radi u Banjaluci. Povratak velikog slikara iz izbjeglištva ozvaničen je njegovom izložbom u Muzeju savremene umjetnosti RS u novembru 2011. godine.
Nije zaposlen ni na jednoj Likovnoj akademiji u RS.
Dobitnik je niza umjetničkih nagrada i priznanja.
Njegova djela se mogu naći u najpoznatijim galerijama i privatnim zbirkama umjetnina širom Evrope i svijeta.

Ovo pismo tadašnjem ministru prosvjete i kulture RS Antonu Kasipoviću prof. Milivoje Unković pisao je iz Njemačke 2009. godine. 

Na žalost, ništa se poslije tog, kao i mnogih ranijih pisama prof. Unkovića, ali i novinskih tekstova, nije promijenilo.

Kasipović je poslije ovog pisma akademika Unkovića bio na čelu ministarstva prosvjete i kulture više od tri godine. Onda je došao novi ministar. Sve ostalo ostalo nije se promijenilo do danas.

 


Ministar Anton Kasipović
Ministarstvo obrazovanja i kulture Republike Srpske


Poštovani gospodine ministre Kasipoviću,

Vjerovatno ću vas iznenaditi mojim pismom, što mi nije cilj, već da Vam ponudim saradnju i pomognem u analizi i rješavanju problema na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, koji traju još od njenog osnivanja.
Cijeneći vaše vrijeme i prezauzetost, nisam u mogućnosti da Vam sve relevantne elemente iznesem u kraćoj pisanoj formi, zato Vam se unaprijed izvinjavam na mojoj preopširenosti.
Pošto pratim sva važna kulturološka i politička zbivanja u svijetu pa samim tim sa posebnom pažnjom i dešavanja u BiH i Republici Srpskoj.
Iz sredstava informisanja, pročitao sam OTVORENO PISMO profesora i asistenata ALU  u Trebinju, upućeno rektoru Novakoviću i Vama.
U jednom dijelu pisma pominje se i moje ime, što je vjerovatno rezultat nekih površnih informacija o ranijim pregovorima i mogućnostima moga dolaska na Akademiju u Trebinje.
Drugi razlog, što Vam se obraćam, je moj profesorski kodeks, moralna i profesionalna odgovornost kao stvaraoca i višegodišnji zahtjevi iz Trebinja da im pomognem.

KRATAK ISTORIJAT OSNIVANJA ALU U TREBINJU


Po odluci Vlade Republike Srpske, Univerzitet Istočno Sarajevo, osnovan je kao sukcesor Univerziteta u Sarajevu, član 6. Statuta Univerziteta Istočno Sarajevo, što znači nastavak rada sa istim profesorima legitimno izabranim, na drugom mjestu i u drugim prostornim uslovima.
Po ovom članu Statuta, ja sam još uvijek, pravno gledano, profesor na tom univerzitetu, što se vrlo jednostavno da dokazati po našem zakonu, pa i na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Naravno nemam namjeru bilo kakvog dokazivanja, moje vrijednosti su šire poznate od Strazbura, jednostavno pokušao sam da ilustrujem moj pravni položaj.
Prilikom prvog pokušaja osnivanja Akademije u Trebinju, 1994. godine, tadašnji rektor Maksimović i prorektor Miljanović, pozvali su sve profesore da nastave sa radom i tim povodom zakazali sastanak na Palama. Odazvao sam se tom pozivu i doputovao iz Njemačke na sastanak, prihvativši svoje obaveze, prije svega, zbog studenata i nastavka njihovog studija koji je bio prekinut ratom.
Sastanak nije uspio, prolongirano je osnivanje ALU za sljedeću godinu iz meni nepoznatih tehničkih razloga.
Sljedeće godine, kada je osnovana Akademija, više niko nije zvao legitimno izabrane profesore da nastave sa radom, čak ni one koji su živjeli u Republici Srpskoj.
Naimenovani dekan Milorad Ćorović, jedini legitimni profesor, odlučio se za angažovanje umjetnika iz Nikšića, po preporuci njegovog prijatelja Nikole Gvozdenovića, pa već od tog trenutka počinje zapošljavanje nastavnika bez umjetničke biografije sumljivog stvaralačkog nivoa i bez ikakvih predispozicija za bavljenjem pedagoškim radom.
Ta početna nastavnička struktura, pedagoški nekvalifikovana, stvaralački ispod prosjeka, danas je glavni oslonac i uzdanica Akademije, višestruko umnožena novim prilivom stranih osrednjih umjetnika, koji ni u svojoj sredini ne znače ništa.
Upravo taj lobi, prijateljskih zapošljavanja bez univerzitetskih kriterija je ključni izvor svih problema koji se dugi niz godina multipliciraju.
Profesor i dekan Ćorović, u svom mandatu, zaposlio je i dvojicu lokalnih umjetnika iz Trebinja, braću Šalvarice, koji pored toga što nemaju nikakvih stvaralačkih rezultata, čak nemaju ni validne diplome, jer sa diplomom pedagoškog smjera Akademije u Sarajevu može se raditi samo u srednjim školama, što je dekan Ćorović znao jer im je bio profesor, ali primio ih je zbog navodnih lokalnih pritisaka.
Tim zapošljavanjem i takvom kadrovskom politikom, bez relevantnih stručnih kriterija i narušavanjem svih univerzitetski normi u naimenovanju asistentskih i profesorskih zvanja, stvoreni su svi uslovi za nestručan rad, improvizaciju u nastavi, kao i neprihvatljive manire u međuljudskim odnosima u obrazovanju.

POZIV ZA MJESTO DEKANA NA ALU U TREBINJU


Bivši rektor Univerziteta Istočno Sarajevo, dr Boriša Starović, uputio mi je poziv za saradnju i tim povodom organizovao sastanak na Palama u julu 2000. godine.
Sastanku su prisustvovali: rektor Starović, dekan ALU Milorad Ćorović, direktor Studentskog centra Slobodan Savić, asistent Toholj, još neki sa Univerziteta čijih se imena ne sjećam i ja.
Tema sastanka je bila: analiza situacije na Akademiji, moje angažovanje za dekana ALU razlog je bio, odlazak dekana Ćorovića u penziju.
Kroz stručnu, dobronamjernu, razložnu i sveobuhvatnu analizu stanja na Akademiji, još tad smo došli do zajedničkog usaglašenog zaključka da je stanje na Akademiji katastrofalno, da je nivo praktične nastave na amaterskoj razini, primitivizam u međuljudskim odnosima, administracija nekvalifikovana za poslove koje obavlja (sekretar ALU je završio marksizam a ne pravo) i to sve bez izgleda da se sa takvim nastavničkim kadrom i administracijom bilo šta može popraviti.
Tada su moji uslovi za preuzimanje mjesta dekana bili sledeći:
- Da dekan Ćorović ispravi svoje greške i zahvali se na daljoj saradnji svim nesposobnim nastavnicima i službenicima iz administracije i da prije svoga odlaska stvori čiste odnose novoj upravi za angažovanje sposobnih i darovitih asistenata i profesora putem novih konkursa.
Dekan Ćorović je objasnio da on nije u mogućnosti da to ispuni zbog loših međuljudskih odnosa, drugim riječima, prećutno se očekivalo da ja obavim taj dio neprijatnih poslova i ispravim njegove greške.
Pošto je to u suprotnosti sa mojim shvatanjem moralne i materijalne odgovornosti, taj poziv sam odbio i zahvalio se rektoru Staroviću na ukazanom povjerenju.
To je bio jedini oficijelni poziv za moje angažovanje na ALU u Trebinju, konkretan i korektan, bez obzira što nije urodio plodom.
Upravo na osnovu tih razgovora, kada god se stvore određeni problemi na Akademiji, često se pominje moje ime kao neko moguće rješenje a da me pri tom niko nije pitao za mišljenje kao i u ovom najnovijem slučaju.
U međuvremenu je bilo dosta neoficijelnih poziva sa raznih adresa iz Trebinja, koji su više djelovali kurtoazno i konsultativno, bez spremnosti da se stvarno problem riješi u cjelini.
- Zvala je bivša gradonačelnica Simana Pelević
- članovi Savjeta ALU: Todor Dutina, Brano Dursun, Slobodan Mrdić
- sadašnji gradonačelnik Dobroslav Ćuk, čak smo imali i dva sastanka po tom pitanju i napisao sam mu, po njegovoj molbi, elaborat i program za reformisanje Akademije
Dakle, svi su oni upoznati sa stvarnom situacijom na ALU, zašto se nisu uključivali na rješavanju problema, već odgađali iste, to je poznato samo njima.

(NE)SARADNJA SA REKTOROM NOVAKOVIĆEM


Prošle, 2008. godine, rektor Univerziteta Istočno Sarajevo Mitar Novaković je u telefonskom pozivu izrazio želju za saradnju sa mnom i moje angažovanje na ALU u Trebinju i zamolio da mu dostavim  prijedloge i programe za rješavanje situacije na ALU.
Prihvatio sam taj poziv, vjerujući u njegove najbolje namjere kao rektora.
Uradio sam, u pisanoj formi, program koji je obuhvatao sve segmente reforme ALU, razložno, stručno i konkretno, napominjući da se dolaskom jednog profesora ništa suštinski ne mijenja.
To je podrazumijevalo obustavljanje svih konkursa koji su bili u toku čime bi se spriječio novi dotok nestručnog kadra, predložio konkretna imena koja ispunjavaju sve univerzitetske i ljudske uslove, iza kojih stoji djelo i umjetnička biografija, jer je poznato u svijetu i kod nas da se profesori na univerzitet pozivaju imenom i prezimenom da daju svoj doprinos razvoju nauke i umjetnosti i ne čeka se neki slučajni prolaznik da se javi na konkurs sa nekom slučajnom diplomom koja ispunjava neki “minimum” kako stoji u Statutu Univerziteta, koji mi nije u potpunosti jasan, ali služi kao velika vrata za zapošljavanje nestručnih i manipulacije raznih vrsta.
Sve što smo dogovorili, prilikom prvog razgovora, rektor Novaković  nije ispoštovao, raspisivao je dalje konkurse, usaglašavao mišljenja za svoj reizbor, umnožavao probleme, sve to u jednoj formi korespodencije koja je ispod svakog nivoa, što je u suštini i ogledalo institucije.
Naravno, na tom nivou i sa dvoličnom formom ponašanja, morao sam prekinuti svaku oficijelnu formu komunikacije, jer sam shvatio da je u pitanju farsa a ne ozbiljna i konstruktivna namjera.
Ovdje bi bilo normalno postaviti jedno u najširem smislu razložno i konstruktivno pitanje.
Kakva je naša kadrovska politika i ko predlaže i postavlja ljude, poput Novakovića, na tako ugledne i odgovorne funkcije?
Ako je gospodin Novaković, zna se sa kakvim nivoom, bio zalutao u ministarsku fotelju sa skoro nikakvim poznavanjem kulture a još manje sa afinitetom za nju, zar mora ponovo da zauzima poziciju kojoj nije dorastao i time uništava najvitalniji segment društva, obrazovanje?
Ovaj sindrom problema koji proističe iz neselektivnog profesorskog kadra na univerzitetima, nije specifikum samo Trebinja.
Podsjetiću Vas na uvođenje prinudne uprave na Pravnom fakultetu na Palama, problemi na Akademiji umjetnosti Banja Luka, čak i fizički obračuni, način i forma smjene dekana Kenjalovića, ponavljanje reizbora rektora Novakovića pa i na ove najnovije probleme na Pravnom fakultetu u Banjaluci.
Vjerujem da mi ne zamjerate što vas podsjećam, ja znam da ste obaviješteni i prezauzeti, ali kada se problemi sagledaju iz više uglova, lakše ih je riješiti, a vjerujem da ćete se složiti da je potrebno hitno i konstruktivno preduzeti sve neophodne i zakonske mjere.
Vama je dobro poznato, kada su akademije u pitanju, koje su neprirodno ukomponovane u ukupnu strukturu univerziteta, da teško mogu pronaći stručnu podršku za specifične kriterije u valorizovanju vrijednosti i nivoa umjetničkih dostignuća u tijelima kao što je Senat, Upravni odbor, ne zato što ti ljudi ne žele, već jednostavno što ta apsolutna većina nije kvalifikovana za te oblasti.
Upravo zbog toga, trebalo bi iznaći zakonske mogućnosti i osnovati Univerzitet umjetnosti u koji bi ušle sve akademije na teritoriji Republike Srpske.
Ovo što Vam predlažem, to nije ništa novo, na takav način su svagdje u svijetu, pa i kod nas, organizovane umjetničke akademije, ta forma organizacije ne podrazumijeva i veća finansijska ulaganja, već efikasniji, stručniji rad srodnih institucija. Ako ova forma nije moguća, onda u svakom slučaju treba izvidjeti mogućnosti stvaranja autonomije umjetničkih akademija u postojećoj univerzitetskoj strukturi.

DEFINISANJE PROBLEMA NA ALU U TREBINJU


Pošto u svim objavljenim pismima, inspektorskim nalazima i drugim aktuelnim sadržajima, niko ne dotiče ključni i najveći problem a to je NASTAVA.
Ovaj dio nastavnog procesa na umjetničkim akademijama lakše je sagledati nego na drugim fakultetima, svakom stručnom licu nije problem analizirati nivo nastave preko studentskih radova i godišnjih studentskih izložbi, tu se sve vidi i ništa nije moguće sakriti, način i metodologija u nastavi, sistem organizovanja i vođenja praktičnih vježbi, individualni i kreativni razvoj studenata, obim spoznaje iz teorije likovne forme, tehnološka i tehnička obučenost studenata, komparativno sagledavanje ukupnog nivoa nastave u odnosu na druge ugledne akademije i najnovija kretanja u vizuelnim umjetnostima.
Simptomatično je da baš ovaj dio, koji je jasan i svim materijalnim dokazima potkrijepljen svi izbjegavaju i niko ne vidi problem, a tu je suština studija. Svi se pozivaju na Zakon, ili statutarne odredbe i neke pravilnike, a problem nije ni u zakonu, Statutu Univerziteta, još manje u programima, problem je u provođenju tih programa u praksi sa nedovoljno stručnim i nekvalifikovanim nastavničkim kadrom.
Ja sam imao priliku da vidim, zaredom tri godine, godišnje izložbe studenata ALU Trebinje, sa žaljenjem Vam moram, sa svom moralnom i profesionalnom odgovornošću, reći da je nastava ispod nivoa amaterskih kurseva.
Da budem ilustrativan.
Zamislite studente muzičke akademije koji nisu naučili note i tehniku sviranja, kakav oni koncert mogu održati? To se upravo dešava u Trebinju svih ovih godina, samo što se to mora sagledati na drugi način.
Pošto sam rasterećen svih privatnosti, jer lično i privatno ne poznajem te profesore na Akademiji, nažalost ni njihova djela, i ako sebe smatram dosta informisanim u svojoj oblasti, vjerujem da sam dobro uočio i definisao sve probleme i smatram da je jedino moguće sveukupnom reformom Akademije riješiti probleme i postići neophodan nivo za akademsko obrazovanje.

PROGRAM REFORMISANJA ALU TREBINJE


1. Stopirati sve konkurse i odgoditi do daljnjeg
2. Izvršiti vanredni reizbor profesora i asistenata (komisiju sastaviti od profesora sa uglednih akademija, po principu matične komisije koja se koristi pri osnivanju fakulteta)
3. Profesorima, stranim državljanima, dodatno preispitati radne dozvole u skladu sa Zakonom
4. Izvršiti nove izbore dekana, prodekana i predstavnike u tjelima Univerziteta
5. Na mjesto sekretara zaposliti pravnika a administraciju rasporediti prema stručnoj spremi na odgovarajuća radna mjesta
6. Novom dekanu omogućiti, u najkraćem vremenskom roku, raspisivanje konkursa i poziv uglednim umjetnicima da se angažuju u nastavi
7. Oformiti adekvatnu studentsku službu
8. Osavremeniti i tehnički opremiti Akademiju za izvođenje savremene nastave
9. Iznalaženje rješenja za ateljejski prostor za profesore i asistente
10. Ostvarivanje stručne saradnje i transparentnost u radu Akademije
Ove reforme je moguće realizovati pod pokroviteljstvom Ministarstva za obrazovanje i kulturu uz saradnju sa Univerzitetom Istočno Sarajevo i gradom Trebinje.
I na kraju poštovani ministre Kasipoviću, obratio sam se Vama, zato što vjerujem u Vašu sposobnost i dobre namjere, kao i zbog apsolutnog uvažavanja Vlade Republike Srpske. Možete računati na moju stručnost i spremnost da pomognem u svakom časnom poslu koji je za dobrobit svih nas.

Uz puno srdačnih pozdrava

Prof. Milivoje Unković
Deutschland

недеља, 27. октобар 2013.

Ljudožderi vegetarijanci



Dr Danko Babić je veoma uspješan ginekolog zaposlen u vodećoj hrvatskoj Klinici za ginekologiju i sterilitet.

Dr Babić je moderan, markiran i atraktivan tip, i isto toliko pokvaren, pohlepan i zao. Dr Babić je oličenje svega lošeg u društvu u tranziciji u kojem moral i etika nisu vrijednosti koje se poštuju i gdje je jedan Bog, a zove se novac. Dr Babić za mafiju uvezanu sa policijskim šefovima vrši nelegalne prekide trudnoće, smješta kolegama na klinici i redovno šmrče bijeli prah. Agresiju ispucava mlateći po bubnjevima, pumpajući mišiće u teretani, kupujući skupe satove i automobile. Resurse ginekološkog odjeljenja državne bolnice dr Babić po potrebi koristi za ilegalne abortuse prostitutki sa Istoka koje mu dovode policajci dileri, za postavljanje lažnih dijagnoza i iznuđivanje novca od pacijenata. Operacije od kojih nema koristi prepušta sa gađenjem mlađim kolegama. Najbolji prijatelj dr Babića je policijski načelnik Ilija, diler droge kojem su hobi ilegalne borbe pasa, a specijalni zadatak organizacija abortusa ljubavnice ministra u sedmom mjesecu trudnoće. Dr Babić je uspješan ljekar modernog doba. Monstrum koji ne jede meso.

Struka i etika


To je ukratko radnja odličnog filma "Ljudožder vegetarijanac", hrvatskog kandidata za "Oskara", kojeg je publika ljetos na Hercegnovskom filmskom festivalu odgledala bez daha i na najbrutalniji način, filmski ogoljeno, se suočila sa narušenim etičkim vrijednostima društva u kojem manje-više svi živimo.

Jasno je da postoje profesije od kojih se unaprijed očekuje i traži da budu nepogrešive u struci, ali i u etici. To su, prije svih, profesije sudija, ljekar, profesor i novinar.

O radu novinara i sudija, čija je struka i etika egzaktna, slušamo i dobro i loše, a o njima i njihovom radu javnost svakodnevno donosi sud. Ali ono što, ipak, najviše dotiče svakog od nas je pitanje stručnosti i etike profesora, a prije svih ljekara. Često je to pitanje iskonskog odnosa čovjeka prema čovjeku, ali u suštini to je pitanje straha od bolesti i straha od smrti.

Upravo zato se na pokvarenost, podmitljivost, sujetu ili nestručnost novinara, profesora ili sudije gleda drugačije od istih tih devijacija kod onih čija je greška jedna, a njene posljedice trajne - Njegove svetosti Ljekara!

U toj profesiji stručnost, požrtvovanost i visoki etički standardi su apsolutni preduslov njenog uspješnog obavljanja. Tu jesi ili nisi, tu nema političke podobnosti, nema rođačkih veza, tu lova ne pomaže. O čovjeku koji te moli za još jedan dan života odlučuje jedino znanje i stručnost. I tu je kraj.

Imala sam sreću da upoznam mnogo dobrih i čestitih, mnogo stručnih ljekara. Njihova posvećenost spasavanju bolesnih je lajf motiv njihovog života. Njihova etika je neosporna. Njihova požrtvovanost vrijedna je izbora struke kojom se bave. Oni su autoriteti profesije, vračevi (kako se na ruskom i kaže ljekar) naših života. Oni su vrijedni poštovanja.

Ali nažalost, postoji i onaj drugi soj, soj "ljudoždera vegetarijanaca", onih koji su dobili diplome ljekara preko noći, onih koje baš briga za struku o kojoj malo šta i znaju, ali ih je veoma briga za sopstveni džep. Onih koji su se veoma lijepo uklopili u sistem u kojem ne postoji društvena odgovornost i opšte dobro, onih koji su rodonačelnici profesije: ljekar biznismen.

Jedan mladi hirurg pričao mi je kako ga je kada je tek počeo da operiše ljude nešto stariji i vispreniji kolega posavjetovao: Uzimaj pare dok im je suza u oku. Ovo bi značilo pare uzimaj prije operacije, dok se još ne zna kakav će biti njen ishod. Ili kako bi se ova pojava stručno zvala: "avansna korupcija".

Jedan drugi poznanik, čijoj je sestri pozlilo pa je odveo u bolnicu, te večeri ljekaru, koji je primio njegovu sestru, dao je mito da je pazi. Ovaj je pare smotao u džep izverzirano vješto i sutradan otišao na dugi službeni put. Njegova sestra dobila je ujutro drugog ljekara.

Gospođa X bila je ugledan ljekar i strog i veoma pravedan profesor Medicinskog fakulteta. Onda joj je dekan ili rektor tražio da njegovom sinu upiše šesticu. I tu je počelo stradanje. Gospođa X nije upisala šesticu, pokupila je svoje stvari, preletjela okean i u Americi nanovo završila dvije specijalizacije. Danas živi mnogo dobro kao priznati ljekar u SAD. Sin dekana ili rektora dobio je šesticu, poslije čega je specijalizirao, a kažu da mu je mentor napisao magisterij koji na odbrani nije znao ni da pročita.

Gospođa X je ljekar. Kaže: Kada moju sestru nešto zaboli prvo nazovem da vidim ko je dežurni. Rekla sam joj da stomak ne smije da je boli srijedom, nogu ni slučajno da ne lomi ponedjeljkom, a srčani udar da joj nije palo na pamet da dobije petkom.

Njegova svetost Ljekar


Ovo su samo neke istinite priče iz naše svakodnevice. A ta svakodnevica kaže da je samo banjalučki Klinički centar proteklih godina napustilo 68 ljekara specijalista. Neki su otišli u Sloveniju, neki u Njemačku, a neki pobjegli na privatne klinike. Sposobne je progutala Evropa, a onda je nastupila hiperprodukcija nesposobnih.

Ako se zna da školovanje jednog doktora košta državu oko 100.000 evra, zbog čega se ni bogatoj Njemačkoj ne isplati da ih školuje nego ih gotove uvozi, kako je ovako siromašna zemlja sebi mogla da dozvoli da joj sujete, zakulisne igre, negativna selekcija, male plate i politička podobnost godinama rastjeruju stručan ljekarski kadar.

Ovaj suštinski problem nema veze sa finansijskim stanjem u zdravstvu, milionskim dubiozama Fonda zdravstva, kleptomaniji. Ali ima veze sa onima bez kojih medicina ne može, bez kojih su moderni aparati gvožđurija, onima koji čitaju nalaze, daju dijagnozu i liječe. O Njegovoj svetosti Ljekaru. O onima o kojima se, recimo u Banjaluci, i danas priča sa poštovanjem kao što su doktori: Žigić, Rac, Pavić, Milovanović....

Ova priča zato nije ni priča o korupciji koju građani po svim istraživanjima najviše detektuju u zdravstvu. Nije, jer običan svijet će reći: "Istina je da ljekari imaju para ko salate, ali neka i imaju, nosi ih đavo, samo da znaju da liječe".

Ne postoji lijepo vaspitan čovjek koji neće počastiti onoga ko mu je spasio život, pa makar jabukom i kilogramom meda. Ali problem je u slomu etike, u iznuđivanju novca od sirotinje u klinikama koje plaća država. I u tome što niko nikada za to nije odgovarao.

A nije čudo da su ljudi, još prije 2.500 godina, odlučili da samo jedna profesija mora da polaži zakletvu. Ta zakletva kaže i ovo:

U času kada stupam među članove ljekarske profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti.... Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mog pacijenta. Poštovaću tajne onog ko mi se povjeri. Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog zvanja. Moje kolege biće mi braća.... Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.

Vaše ljekarske svetosti, pročitajte zakletvu koju ste položili, barem samo još jednom!

четвртак, 24. октобар 2013.

Ne uništavajte darovite studente

I kao javni i kulturni radnik, imam moralnu obavezu prema svome narodu i našoj djeci za čiju perspektivu nije mi svejedno, da ukazujem na probleme i da se angažujem i borim za bolje svih nas daleko od bilo kakvih ličnih interesa, što bi trebao da bude osnovni cilj svih nas i upravo zbog toga ponovo vam pišem u nadi da ste konačno shvatili da sam bio potpuno u pravu, što ni meni ni vama nije utjeha, i preduzmite konačno stručno rješavanje problema i skinite više sa dnevnog reda taj nagomilani nerad i primitivizma na Akademiji jer je to vaša obaveza.


Akademik Milivoje Unković je rođen 1944. godine u Nevesinju. Diplomirao je i završio postdiplomske studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.
Do 1992. godine bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i šef Odsjeka za slikarstvo.
Živio je i radio 20 godina u Njemačkoj.
Od 2011. godine živi i radi u Banjaluci. Povratak velikog slikara iz izbjeglištva ozvaničen je njegovom izložbom u Muzeju savremene umjetnosti RS u novembru 2011. godine.
Nije zaposlen ni na jednoj Likovnoj akademiji u RS.
Dobitnik je niza umjetničkih nagrada i priznanja.
Njegova djela se mogu naći u najpoznatijim galerijama i privatnim zbirkama umjetnina širom Evrope i svijeta.

Ovo pismo rektoru Univerziteta Istočno Sarajevo Mitru Novakoviću posao je iz Njemačke 21. januara 2010. godine.

Na žalost, ništa se poslije tog, kao i mnogo ranijih pisama prof. Unkovića, nije promijenilo.


Rektor
MITAR NOVAKOVIĆ
Univerzitet Istočno Sarajevo


Gospodine Novakoviću,
Obraćam vam se kao rektoru, što sam i ranije činio u našem pokušaju saradnje od prije godinu dana, a u povodu najnovijih zbivanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju.

Preko interneta i meni dostupne štampe, pročitao sam tekstove “Otvorenog pisma” upućenog Vama i ministru Kasipoviću, koje je uputila grupa nastavnika sa Akademije, u tom tekstu kao i nekim drugim pojavljuje se i moje ime u kontekstu nekih rješenja, što je i osnovni razlog moga javljanja.

Poznato Vam je, kada god su se pojavljivali problemi na Akademiji u prethodnim godinama, stalno je stavljano moje ime u opticaj kao rješenje za izlazak iz krize, a da pritom niko ozbiljno nije razgovarao sa mnom, izuzimajući pokojnog rektora Starovića.

Tako je i u ovom najnovijem slučaju, niko me nije zvao ni konsultovao a poznato Vam je da ja lično ne poznajem zaposlene na Akademiji, a i da me neko zvao ne bih prihvatio bilo kakvo učešće u takvoj formi rješavanja problema, jer je to ispod nivoa moga shvatanja tim prije jer niko od njih se ne bavi se suštinom a to je NASTAVA već pravnim problemima lične prirode što je prisutno kod obe suprostavljene strane i egoizmom u borbi za pozicije koje im objektivno i stručno gledano ne pripadaju.

Sa žaljenjem, danas još jednom mogu da potvrdim da sam kroz ponuđeni program reforme Akademije od prije godinu dana upućen Vama, stručno i argumentovano definisao sve suštinske probleme i jedini mogući način izlaska iz njih, da smo na tom ozbiljno radili kako smo se dogovorili danas bi imali jednu perspektivnu Akademiju, harmoničnu i stručnu na zadovoljstvo studenata koji i jesu u svemu ovome suština.

Vi dobro znate, da se mnoge stvari mogu zakonski pokriti da sve bude pravno pokriveno a da u suštini ništa nije riješeno od problema. To je najgora varijanta koja samo umnožava probleme u beskonačnost.

Ja sam u mojim prošlogodišnjim dopisima naveo, da ovi problemi traju od osnivanja Akademije, što znači da ste probleme naslijedili ali znači i da ih treba stručno rješavati a ne polovičnim rješenjima odgađati.

Možda Vam je moj ponuđeni program djelovao preradikalan ili nerealan, to je samo na prvi pogled, ako se suština stavi u prvi plan, STUDENTI I NASTAVA, onda tu nema dilema.

Sprovoditi nastavne programe mogu samo stručni i sposobni nastavnici, koji svojim djelom uživaju društveni ugled, koji imaju rezultate u razvoju kulturnih vrijednosti, sportski rečeno to je reprezentacija.

Nije mi jasno, zašto ste olako odbacili moj program i opredijelili se da podržavate uvezane nastavnike iz Crne Gore, koji ni u svojoj sredini ništa ne znače kao stvaraoci, čiji je osnovni cilj lako stečena plata po principu turističkog boravka na Akademiji a ne podizanje njenog nivoa, stručnosti i ugleda.

Čak i kada bi imali dobre namjere, ti ljudi nisu sposobni, izuzimajući vajara Radmilovića, da bilo šta urade što je prosperitetno za Akademiju.

Vi takođe znate, da nikom nije zagarantovano da do penzije bude na fakultetu, zato postoje reizbori kao filter pročišćavanja nesposobnih, onih koji su zalutali, koji su nesposobni ili onih koji nisu u stanju da napreduju jer ih je pregazilo vrijeme. Kao i u drugim oblastima, smjenjuju se ministri, predsjednici vlada, direktori, portiri, dakle oni koji nisu sposobni da odgovore obavezama, zašto onda to isto ne bi važilo za nesposobne nastavnike koji su na Akademiji našli socijalno utočište i urušavaju nivo univerzitetske nastave.

Moram još da Vam napomenem, da sama smjena dekana i dovođenje novog, što traže u “otvorenom pismu” ne rješava ništa, ma ko bio taj dekan. Akademiji je potrebno četiri, pet novih sposobnih nastavnika koji će svojim nivoom osvježiti nastavu i ukupnu atmosferu na Akademiji, mi takvih ljudi sposobnih imamo i takvi se ljudi pozivaju da dođu, to nije štimanje konkursa, već njih dovode njihovi rezultati u struci i ugled u društvu.

Tako rade svi univerziteti svijeta i niko ne čeka da se na konkurs javi neki slučajni prolaznik sa slučajnom diplomom koja ispunjava neki “minimum”, kako stoji u Statutu Univerziteta koji meni baš nije jasan, valjda treba težiti maksimumu.

Što se tiče Statuta Univerziteta, koji sam prostudirao preko interneta, želim da Vam rastumačim moj pravni položaj u odnosu na Univerzitet Istočno Sarajevo zato što u našim prošlogodišnjim kontaktima o saradnji niste dobro prostudirali Statut.

Po odluci Vlade Republike Srpske, Univerzitet Istočno Sarajevo, osnovan je kao sukcesor Univerziteta u Sarajevu, Član 6. Statuta Univerziteta Istočno Sarajevo, što znači nastavak rada sa istim legitimno izabranim profesorima, na drugom mjestu i u drugim prostornim uslovima.

Po ovom članu statuta, ja sam još uvijek profesor toga Univerziteta za koga nije potrebno raspisivanje nikakvih konkursa jer već postoji sva potrebna i legitimna dokumentacija.

To je vrlo jednostavno dokazati po našem zakonu što je koristio i dekan Kenjalović kada me zvao da dođem na Akademiju umjetnosti u Banjaluci 2004. godine da vodim postdiplomski studij, što sam tada odbio zbog mojih profesionalnih obaveza.

Dakle, Vaše prošlogodišnje potenciranje nekih konkursa i nekih zakonskih prepreka nije imalo nikakve osnove, ja sam to znao, ali nisam hteo da vam napominjem nadajući se da ćete studiozno raditi i sami uvidjeti grešku jer kako kažete morate se držati Statuta.

Ovo moje javljanje morate da shvatite kao dobronamjerno, ja jesam vrlo konkretan i argumentovan što nekad djeluje grubo, ali uvijek u granicama pristojnosti, jer je vrlo teško predočiti istinu koja nije prijatna a da ljudi ostanu ravnodušni.

Međutim, pošto je moja sva korespodencija vođena samo sa Vama vrlo otvorena u okviru struka bez privatnosti, sa savjetima koje bi morali uvažavati jer u ovoj oblasti ja sam se potvrdio na svim nivoima, zato razmislite dobro o saradnji sa tim ljudima na Akademiji koje podržavate, koji Vam svojom nesposobnošću zadaju glavobolju, uništavaju darovite mlade studente i prave štetu Republici Srpskoj u cjelini, jer vi ste se prihvatili obaveza da Univerzitet Istočno Sarajevo vodite prosperitetno i na nivou koji ta institucija treba da ima.

I kao javni i kulturni radnik, imam moralnu obavezu prema svome narodu i našoj djeci za čiju perspektivu nije mi svejedno, da ukazujem na probleme i da se angažujem i borim za bolje svih nas daleko od bilo kakvih ličnih interesa, što bi trebao da bude osnovni cilj svih nas i upravo zbog toga ponovo vam pišem u nadi da ste konačno shvatili da sam bio potpuno u pravu, što ni meni ni vama nije utjeha, i preduzmite konačno stručno rješavanje problema i skinite više sa dnevnog reda taj nagomilani nerad i primitivizma na Akademiji jer je to vaša obaveza.


Uz srdačan pozdrav
prof. Milivoje Unković
21.1.2010.



среда, 23. октобар 2013.

Počela sječa dekana




Poslije kolumne „Koliko košta zvanje“, objavljenje 5. oktobra 2013. u „Glasu Srpske“ počeo je progon dekana za koje se sumnja da su mogli biti izvori informacija objavljenih u tom tekstu.
Prvo se sastao prošireni rektorski kolegijum u Bijeljini, u četvrtak, 17. oktobra. Na taj kolegijum nisu pozvana tri dekana: Mašinskog fakulteta, Filozofskog fakulteta i Poslovne ekonomije.
Poslije sjednice prošireni rektorski kolegijum UIS oglasio se saopštenjem za javnost:

Odbačeni zlonamjerni i neosnovani napadi na UIS

 Prošireni rektorski kolegijum Univerziteta u Istočnom Sarajevu (UIS) odlučno je odbacio najnovije napade na Univerzitet i pružio nepodijeljenu podršku rektoru UIS-a prof. dr Mitru Novakoviću i njegovom timu.
U saopštenju nakon sastanka u Bijeljini, kojem je, osim rukovodstva, prisustvovala i većina dekana fakulteta i akademija UIS-a, navodi se da će Univerzitet odlučno odgovoriti na sve pokušaje njegovog razbijanja, diskreditacije i blaćenja.
"Odbačeni su svi neosnovani, zlonamjerni i proizvoljni ataci na Univerzitet u cjelini, kao  i na pojedine članove akademske zajednice. Istaknuta je nepodijeljena podrška rektoru i njegovom timu", ističe se u saopštenju sa sjednice proširenog kolegijuma rektora UIS-a dostavljenom našem internet sajtu.
U saopštenju se naglašava da UIS i njegovo rukovodstvo ne žele da budu medijske žrtve problema u visokom školstvu koji su prisutni na nekim drugim mjestima, kojima, kako se navodi, nisu bliski duh poštovanja, kolegijalnosti i odgovornosti.
"Znamo da je javnost Republike Srpske svjesna koliko vrijedi UIS, kakav je njegov značaj za nastajanje i opstajanje Republike Srpske, zašto nam studenti vjeruju i zašto imamo nepodijeljenu podršku rukovodstva Republike Srpske", navodi se na kraju saopštenja sa sastanka proširenog rektorskog kolegijuma UIS-a.


A ONDA JE POČELA SJEČA  

23.10.2013 23:40 | Glas Srpske

Istočno Sarajevo - Rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Mitar Novaković odbio je juče prijedlog Naučno-nastavnog vijeća Mašinskog fakulteta da dekanu tog fakulteta Dušanu Goluboviću bude produžen mandat.

Golubović, koji je osnivač Mašinskog fakulteta, jedan od najcjenjenijih profesora i dobitnik nagrade za životno djelo u Beogradu, kazao je “Glasu Srpske” da je od rektora dobio obrazloženje da je njegov rad bio protiv interesa fakulteta.

- Zbog toga ću protiv njega podnijeti tužbu. Ja sam osnovao ovaj fakultet i nikada ništa nisam uradio protiv njegovog interesa. Sva ova dešavanja uslijedila su zbog kolumne koja je objavljena u “Glasu Srpske” u kojoj je ukazano na propuste čelnika Univerziteta u Istočnom Sarajevu - kazao je Golubović.

Novaković je zatražio od dekana Filozofskog fakulteta na Palama Milanke Babić da sazove sjednicu Naučno-nastavnog vijeća na kojoj bi bila razmotrena njena smjena. Babićeva je “Glasu Srpske” kazala da će sazvati sjednicu, ali da će od rektora tražiti obrazloženje za optužbe koje je iznio na njen račun.

- Rektor je rekao da ne vladam fakultetom, da nisam za to sposobna i da ne organizujem dobro nastavu. Tražiću dokaze za te tvrdnje - istakla je Babićeva.

Novaković je rekao da niko nije smijenjen, već da za dekana Mašinskog fakulteta nije data saglasnost da mu bude produžen mandat, a da je slična situacija i na Filozofskom fakultetu.

- Kao rektor dajem saglasnost na izbor svakog dekana. Kada dekan ne poštuje pravila igre, onda tražim da izaberu drugog. Puno je argumenata da tražim drugo rješenje umjesto Golubovića, ali ne mogu ja to ovako telefonom da pričam - kazao je Novaković.

Zanimljivo je da upravo Golubović i Babićeva nisu bili pozvani na sjednicu proširenog rektorskog kolegijuma Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koja je održana prošle sedmice u Bijeljini, a na kojoj su se prisutni bavili pisanjem medija! Poslije sjednice je saopšteno da je “prošireni rektorski kolegijum Univerziteta u Istočnom Sarajevu odlučno odbacio najnovije napade na Univerzitet i pružio nepodijeljenu podršku rektoru Mitru Novakoviću i njegovom timu”.

- Univerzitet će odlučno odgovoriti na sve pokušaje njegovog razbijanja, diskreditacije i blaćenja. Odbačeni su svi neosnovani, zlonamjerni i proizvoljni ataci na Univerzitet u cjelini i na pojedine članove akademske zajednice - navedeno je u saopštenju.

Sjednici proširenog rektorskog kolegijuma nije prisustvovao ni dekan Fakulteta poslovne ekonomije u Bijeljini Srđan Damjanović, a Novaković je na bahat način objasnio na osnovu kojih kriterijuma je slao pozive.

- Na sastanak sam zvao koga sam htio. Nisu pozvani dekani sa kojima ne možemo da ostvarujemo odgovarajuće ciljeve i to je to. A ti dekani nek se pitaju što nisu pozvani - rekao je Novaković.

Rektora je naljutilo pitanje da li je na sjednici proširenog kolegijuma raspravljano o kolumni objavljenoj u “Glasu Srpske”.

- Ta kolumna je čisti idiotluk, onakvo nešto napisati bez ikakve argumentacije i dokaza. Čovjek se pita ko je ovdje lud. Da li taj novinar, da li ta novina ili urednik i sve tako redom. Svako može da piše šta hoće, ali može li bilo šta dokumentovati. Nemojte sa mnom da vodite polemiku putem telefona - kazao je Novaković prije nego što je spustio slušalicu.

Dekan Filozofskog fakulteta na Palama Milanka Babić obratila se javnosti pismom u kojem je navela da je rektor Novaković zloupotrijebio službeni položaj time što je privatno, bez dnevnog reda i zvaničnih poziva, sa selektivno izabranim dekanima održao sjednicu proširenog rektorskog kolegijuma.

- Rektor je time dekane koji nisu pozvani faktički proglasio nepodobnim, a fakultete koje oni predstavljaju marginalnim u strukturi Univerziteta. Nisam samo iznenađena, nego sam i povrijeđena činjenicom što sam kao dekan najvećeg fakulteta na Univerzitetu, prema broju studenata i zaposlenih, bila spriječena da učestvujem ravnopravno sa drugim kolegama u odlučivanju o “nepodijeljenoj podršci”, na šta kao član proširenog kolegijuma imam legitimno pravo - istakla je Babićeva.

Ona je izrazila bojazan da je i rektor ovim činom stao na stranu svojih, kako je kazala, arogantnih saradnika.

- Izražavam bojazan, ali ne i strah, pošto je ovo pismo samo vid upozorenja da neću pognute glave podnositi perfidne pritiske kojima sam izložena, a što nadam se neću morati, uz iznošenje niza drugih negativnosti, šire obrazlagati - istakla je Babićeva.
Prekid saradnje

Novaković je na pitanja “Glasa Srpske”, koja su mu upućena prije nekoliko dana u vezi sa dešavanjima na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, odgovorio kratkim dopisom.

- Imajući u vidu na koji način Vaše glasilo tretira Univerzitet u Istočnom Sarajevu, organi Univerziteta donijeli su odluku da sa Vama prekinemo svaku saradnju - navedeno je u dopisu.

  

субота, 19. октобар 2013.

Djeca su vojska najjača



Djeca i roditelji bošnjačke nacionalnosti iz Konjević Polja od srijede, 9. oktobra, protestuju ispred OHR-a, tražeći da učenici od prvog do petog razreda, suprotno zakonu, dobiju nacionalnu grupu predmeta.

Konjević Polje


Ove sedmice na nastavu su odbila da idu i bošnjačka djeca iz Kamenice kod Zvornika i sela Grinja kod Ugljevika. U Kamenici i Grinju nisu problem nastavni programi, ali jeste to što su na konkursu primljeni nastavnici srpske nacionalnosti.

Da li je bojkot nastave u RS spontan, da li se slučajno javljaju novi problemi ili bi mogao da se proširi i eskalira kao dio projekta u kojem su i djeca i njihovi roditelji samo sredstvo za ostvarenje nekog drugog i nečijeg drugog cilja?

Biće da je ovo drugo i da se iza režiranog, krajem septembra prekinutog, pa ponovo aktiviranog bojkota nastave u Konjević Polju, kriju poznati stratezi.

Kolege novinare u Sarajevu od početka protesta u Konjević Polju o svim aktivnostima roditelja i djece obavještavala je Koalicija "1. mart" i njen predsjednik Emir Suljagić. Iz "1. marta" medijima su najavili i da roditelji stižu na proteste pred Parlament BiH i pred OHR, a od početka do danas u toj NVO je pres-štab koji obezbjeđuje kontakt telefone svih roditelja.

"Prvi mart" je aktivno na svojoj veb stranici, FB i "Tviteru" pozivao danima Sarajlije da se pridruže protestima ispred OHR-a, ali i pohvalio se kako je uvezao nezadovoljne roditelje iz dvije škole u RS da zajednički pišu zahtjev Ministarstvu obrazovanja.

Prošle srijede, kada su roditelji iz Konjević Polja podigli šatorsko naselje ispred OHR-a, režiser događanja djece, Suljagić presavio je tabak i napisao pismo u deset tačaka OHR-u, OEBS-u i Savjetu Evrope, u kojem dostavlja listu zahtjeva koje, po njemu, Suljagiću, šefu jedne NVO, "RS mora da ispuni kada su u pitanju bošnjački učenici".

- Ukoliko međunarodne misije ne budu smatrale ova rješenja prihvatljivim, organizacije okupljene oko "Prvog marta", spremne su krenuti u otvorenu kampanju i kontaktirati sve povratničke zajednice širom RS i pozvati ih da istaknu svoje zahtjeve i pokažu solidarnost, odaslao je Suljagić poruku, koja u prevodu glasi: ako ne ispunite ovo što tražim, pozvaću sve Bošnjake u RS na bojkot nastave.

Suljagić u pismu-ultimatumu traži od RS da tačno izbroji djecu u školama i da se objelodani njihova nacionalna struktura, da se potom uskladi nacionalna struktura školskih odbora, da se u svim školama gdje ima djece Bošnjaka održava nacionalna grupa predmeta i to po nastavnom planu FBiH, da se odrede etnički neutralni nazivi škola...

Sve to Suljagiću, ministru obrazovanja, nije padalo na pamet da uradi u Kantonu Sarajevo, u kojem djeca hrišćana, ateista i svih nebošnjaka, ne da nemaju nacionalnu grupu predmeta, nego imaju samo jedan izbor, koji se zove Katolički školski centar.

Dvojac iz sjene


Ali nije Suljagić, niti bi, sam krenuo u najnoviji projekat manipulacije djecom u osnovnim školama RS. Kao i do sada uz njega i sa njim je provjereni prijatelj i saradnik Reuf Bajrović.

Suljagić i Bajrović su u tandemu pravo iz NVO ACIPS ušli u SDP pred izbore 2008. i donijeli sa sobom mrežu nevladinih organizacija i internet portala koje donira američka fondacija NED (National Endowment for Democracy), a u kojoj važnu ulogu ima tada djevojka, a sada supruga Reufa Bajrovića, Ivana Cvetković Bajrović, siva eminencija podjele novca iz američkih fondova u BiH.

Ivana je viši "programski oficir" fondacije NED za JI Evropu i upravo zato SDP je obilato dobijala novac za rad, kao i 20-tak NVO (meću kojima "Dosta", "Zašto ne", "Revolt"...) koje su u predizbornoj kampanji veoma vješto radile za SDP.

Kada je, po završetku izbora, došlo do podjele funkcija i lider SDP-a Zlatko Lagumdžija nije ispunio Bajrovićevu želju da uđe u Savjet ministara, nego je postavio Damira Hadžića, pukla je tikva. Reuf je ljut napustio SDP i odselio za SAD.

Nešto kasnije Suljagić, koji je prihvatio mjesto ministra obrazovanja u Kantonu Sarajevo, dao je ostavku u aferi vjeronauka i postavljenja direktora i takođe rekao zbogom Lagumdžiji.

Reuf Bajrović, koji je na licu mjesta, u Vašingtonu, potpuno ovladao odlukama o raspodjeli novca NED-a partijama, NVO i medijima u BiH i Emir Suljagić našli su se na usluzi svom bivšem partijskom drugu Željku Komšiću i pomogli osnivanje Demokratske fronte.

Zato je Komšić vjerovatno jedini političar koji je, i to sa svojim djetetom, došao da posjeti roditelje iz Konjević Polja ispred OHR-a, ali i ispunio zahtjev "1. marta" da se obrati Ustavnom sudu.

Iako ne postoje jasni i eksplicitni dokazi da NED, tačnije bračni par Bajrović, finansiraju "1. mart", budući da se ova NVO ne nalazi na spisku donacija NED-a od 2005. do 2012, teško da Suljagić nema finansijsku podršku Bajrovića, kamufliranu kroz projekte.

Suljagić i Bajrović su siva eminencija političke, nevladine i medijske scene u BiH, a o njihovoj bliskosti svjedoči i nedavni koautorski tekst koji su objavili u španskom "El Paisu", u kojem su izjednačili Srebrenicu i sirijski grad Homs.

Pored toga, Suljagić se u martu ove godine u režiji Bajrovića obreo u američkom Kongresu, odakle je zavapio kako je "RS najveća prijetnja stabilnosti na Balkanu".

Upućene u kretanja sa i iza scene zbog toga nije mnogo začudio poziv upućen Suljagiću iz Kabineta Petera Sorensena nakon intervjua koji je 5. oktobra "Oslobođenju" dao "analitičar iz Vašingtona" Reuf Bajrović.

Bajrović je u tom intervju kritikovao rad međunarodne zajednice, ističući da je BiH prepuštena na upravljanje "Sorensenu i njegovim ličnim ambicijama".

Održao je i političku lekciju liderima u BiH, isto kao što je u julu poručio da je dogovor SDP-a i HDZ-a u sprovođenju presude "Sejdić-Finci" "izdaja građanske BiH". Nije krio ni ko mu je politički favorit i javno je posavjetovao Komšića da ni slučajno nema dogovora sa Dodikom i Čovićem.

Sorensenov tim veoma precizno je otkrio pozadinsku igru dvojice drugara, čija snaga je u milionskim fondovima koje zloupotrebljavaju ne za jačanje demokratije, borbu protiv korupcije ili slobodu medija, za šta su namijenjeni, nego za destabilizaciju prilika u zemlji. Zato je Suljagićeva dreka da je nedopustivo da ga službenici EU pozivaju zbog intervjua trećeg lica, ostao bez eha.

Jasno je da Bajrović i Suljagić dolare dijele isključivo da bi sa političke i javne scene uklonili sve one koji se ne uklapaju u njihovu političku vizuru BiH, bilo da je riječ o političarima, institucijama, medijima, strankama, kompanijama, NVO....

Scenario je uvijek isti: ujedinjeni mediji i NVO, koje plaća NED, kreću u kompromitaciju, a potom, ako je potrebno, političku palicu preuzima Željko Komšić ili odnedavno novi favorit dvojca iz sjene - SDA.

Njihova režija protesta za JMB i talačke krize u Parlamentu BiH, rušenje svakog pokušaja političkog dogovora, do dizanja bune i manipulacija djecom u školama u RS, pokazuje da je BiH u kandžama dvojice ljudi koji imaju mnogo novca koji im daje moć, ali nemaju nikakvu ni političku, ni moralnu odgovornost za sudbinu ljudi koji ovdje žive.

Njihov jedini cilj je da ostvare bošnjačku političku viziju BiH i do tog cilja ne biraju sredstva. Zato su na prvim linijama fronta bile prvo bebe, a sada školska djeca. Znaju Bajrović i Suljagić da su djeca vojska najjača. A znamo li mi išta i o čemu?

субота, 12. октобар 2013.

Neću da budem VIP

Knjiga Brankice Stanković "Insajder, moja priča" i prva knjiga trilogije "U ime države" dvojice slovenačkih novinara Blaža Zgage i Mateja Šurca predstavljene su protekle sedmice na velikom Medijskom forumu jugoistočne Evrope održanom u Sarajevu.

Brankica


U autobiografskoj knjizi urednica "Insajdera" TV B92 Brankica Stanković govori o četiri godine života pod stalnim policijskim obezbjeđenjem i prvi put u javnost iznosi policijska dokumenta u kojima piše ko je sve i kako planirao njeno ubistvo.

Brankica govori o životu novinara-zatočenika pod policijskom pratnjom i otkriva kako i kada je bila meta ubice-snajperiste, koji je živio u stanu iznad njenog. Tada je izmještena iz Beograda.

Brankica je napisala knjigu u kojoj su i imena i mjesta događaja tačni i stvarni, a njen šef i kolega Veran Matić kaže:

Vrlo često je osećala i neku vrstu neverice od strane kolega. Sa druge strane, ja sam imao problem što sam vrlo često i od nje više stvari znao, dobijao sve više informacija. Ništa nisam smeo ni njoj da govorim, niti da upotrebim javnost kao njenu zaštitu.

Spisak onih kojima se Brankica zamjerila je dugačak, taman toliko koliko i spisak naručilaca njene likvidacije.

"Insajder" se bavio brojnim pričama poput: ubistva i pozadine ubistva Zorana Đinđića, iznošenjem novca na Kipar, korupcijom u državnim institucijama, pljačkom u privatizaciji, zločinima i ubistvima Službe bezbjednosti, fudbalskom i pravosudnom mafijom... Aktera je mnogo, a meta jedna. Ona koju je trebalo ućutkati da bi svima bilo "dobro".

Prije nekoliko godina, tačnije 2007., u Banjaluci je u organizaciji "Nezavisnih" održan okrugli sto na temu "Istraživačko novinarstvo: kriminal i korupcija - odjeci". Samo nekoliko dana prije toga ministrima u Vladi RS podijeljeno je specijalno izdanje tog lista "Crna Bosna" u kojem smo na jednom mjestu publikovali najveće afere koje su tih godina potresale zemlju. Bila je to, ali i ostala samo naša priča, jer do danas nije dobila pravosudni epilog. Nadležni za istrage u novoj vlasti, oni kojima je "Crna Bosna" podijeljena, na kasnija pitanja dokle se došlo sa istragama afera odgovarali su da "nisu došli na vlast da se nekome svete".

U svakom slučaju zaključak tog novinarskog skupa na koji sam uspjela da dovedem Brankicu, iako je već i tada zbog bezbjednosti to bilo teško, bio je da su mediji regiona najdalje otišli u razotkrivanju kriminala i korupcije, ali da njihove rezultate nisu dovoljno pratile nadležne institucije što je umrtvilo javno mnjenje, uprkos želji novinara da ga stvore. Tada umrtvljeno javno mnjenje do danas se nije probudilo iz kome.

Jedan dio tog okruglog stola bio je posvećen i temi "Novinari o novinarima: kako prepoznati istinu" u zemljama u kojima postoje mediji i novinari koji rade po narudžbi za obavještajne, mafijaške, biznis i partijske strukture.

Brankica se žalila da u onome što radi nema podršku kolega, kakvu je s pravom mislila da treba da dobije. Zato je dvije godine poslije dobila stalnu pratnju policije. Cijena dosljednosti profesiji bila je previsoka.

I dok se Brankica Stanković borila za istinu, ne posustajući i ne pristajući da ukine "Insajder", njene "kolege", angažovane po narudžbi, sve te godine trošile su za njenu kompromitaciju. A recept je uvijek isti: poniziti, izmisliti, povrijediti.... Tako je Brankica u naprimitivnijim udarcima najamnika u medijima postala po zanimanju "frizerka iz sela Komirić kod Osečine". Oni što nemaju vlastitu biografiju, nikada nisu imali problem da falsifikuju tuđu.

Naravno, sve na početku opisano nije naša osobenost, i drugdje novinare od mafije čuva policija, ali naša osobenost je da smo dozvolili da nam profesiju ukaljaju plaćenici, zaduženi da kroz blato vuku svakoga ko je imao snagu da ostane svoj i u službi javnosti.

U ime države


I druga knjiga promovisana protekle sedmice u Sarajevu veliko je i ozbiljno novinarsko istraživanje. Blaž Zgaga i Matej Šurc u njoj razotkrivaju šverc i trgovinu oružjem od početaka ratova na području bivše Jugoslavije sve do afere "Patria".

Poručuju da će knjiga mnoge zaboljeti, jer će shvatiti da nisu bili samo žrtve rata, već žrtve ratnih profitera.

U knjizi otkrivaju da su trgovinu oružjem između Slovenije i RBiH dogovorili tadašnji predsjednici Milan Kučan i Alija Izetbegović i kako se ona pretvorila u šverc i bezočno otimanje stotina miliona maraka.

Šverc oružja u vrijeme embarga bila je velika operacija na koju su zapadne snage i NATO zažmirili, jer su dopustili kršenje embarga, a tokom nje došlo je do "biznisa novcem u koferima".

- Isti ljudi su kasnije došli na vlast i taj novac uložili u legalne tokove te su još među najuticajnijim i najuglednijim ljudima u svakoj od zemalja. Neki od njih su i danas u vlasti. Zbog toga je toliko korupcije i organizovanog kriminala u regionu. Neki su stekli milione, a niko ne zna kako - otkriva Zgaga dijelove knjige.

A u knjizi se govori o akterima šverca: Hasanu Čengiću, glavnom logističaru Armije RBiH i najboljem kupcu, Fikretu Abdiću, Aliji Delimustafiću, bankarima Ibrahimu Dediću i Fadilu Đozi, ubijenom kasnije u atentatu na Igmanu.

Pominju se i Jusuf Pušina, Sabina Berberović, kćerka Alije Izetbegovića, Azim Karamehmedović, Sead Sendić, Sulejman Kalajdžić, Sead Halebić i drugi.

Ovo novinarsko istraživanje već je uzdrmalo krug oko Janeza Janše, najmoćnijeg slovenačkog političara posljednjih 20 godina, ali i brojnih danas uglednih slovenačkih biznismena, koji su prvi milion zaradili upravo na švercu oružja za ratove u Hrvatskoj i BiH.

U knjizi, u kojoj je više od 6.000 dokumenata, novinari otkrivaju da su prve pošiljke oružja iz Slovenije za Hrvatsku krenule mjesecima prije maja 1991. godine i prvih okršaja u Pakracu i Plitvicama, koji su najavili krvavi rat u Hrvatskoj. Još 10. septembra 1990. iz skladišta u Kočevskoj Reki prema nedalekoj hrvatskoj granici krenula su prvi tri kamiona puna oružja i municije.

Starleta u ime.....


Mediji sa sjedištem u RS nisu se bavili predstavljanjem ove dvije knjige. A i zašto bi? One su jedna strana novinarske priče, ona do koje se dolazi teško, mukotrpno sa puno ozbiljnog rada i prati je mnogo opasnosti. U ovom društvu te vrste priča odavno nemaju prođu.

U otrovanom javnom prostoru, kao njegova krajnja paradigma, osvještenje i realnost koju živimo, osvanula je Milica, buduća starleta "Mimi" koja je pred kamerama polagala prijemni ispit za nasljednicu najpopularnije od svih VIP (vrlo važna osoba op.a), šou biznis itd. ličnosti, "čuvene" Stanije.

Ispružena na krevetu, u oskudnoj čipkanoj haljinici i silikonski prenaduvanim usnicama (vrlo loš rad plastičara), Mimi nije znala gdje je Kip slobode, Prvi svjetski rat je za nju počeo 1934. godine, 9x6 je 48, a najveća ptica na svijetu ORO!!!

Milica, buduća starleta "Mimi", postala je zvijezda medija, portali koji su emitovali njen snimak oborili su rekorde posjete, a TV stanice sve rekorde gledanosti!

I da se pogrešno ne shvati. Nije kriva Mimi. Ona je samo potvrdila da javnost, ma kako kukala za pravdom, upija samo ono što joj nude tabloidni mediji i tabloidno novinarstvo. Treća je decenija kako smo dozvolili da nam plaćenici falsifikuju istinu, zloupotrebljavaju javni prostor i da nam lažne živote po narudžbama skrivenih centara ispisuju tabloidi poput "Prsta", "Patriota", "60 minuta", "Respekta", "Nacionala"....., a odnedavno i blog-bolesnici i hroničari unajmljeni za dobru lovu, ali slab učinak.

Zato Brankica, Zgaga i Šurc nemaju šanse da postanu VIP. VIP su definitivno Mimi, Stanija i slična kompanija. Adresa im je Farma b.b. Preduslov za VIP: silikoni, ptica "oro" i moćan tip iz sjene.

Insajder u ime države priča je za rijetke. Za one što nikada neće biti VIP. Ali, sve je stvar izbora.
  

субота, 05. октобар 2013.

Koliko košta zvanje





Prije rata bio je gradski mangup, po zanimanju šaner. Donosio je iz Italije i Njemačke u grad šanovane farmerke, parfeme, bunde... Često su ga, jer je bio presmotan, hapsili, a gradski besposličari prepričavali skečeve. Danas je biznismen, ali i intelektualac. Njegov intelektualni kapacitet verifikovan je odskora titulom doktora nauka.

Ovo je samo jedna od hiljade sličnih priča iz vremena tranzicije u kojem je školovanje i dalje besplatno, ali diploma prilično skupa.

Crni cjenovnik


Kupoprodaja diploma najrazvijeniji je biznis na ovim prostorima u posljednjih 10 godina. Na crnom tržištu u BiH doktorska disertacija prije dvije-tri godine koštala je oko 5.000 evra. Do pisanog diplomskog rada može se doći i danas porudžbinom na netu za sedam dana i za 100 KM. Do diplome za nešto više keša.

Naravno, sličan crni cjenovnik diploma postoji i u drugim zemljama u tranziciji. Tako je prošle godine otkriveno da je Renco Bosi, sin jednog italijanskog političara, diplomirao 2011. u Tirani, a da nikad nije ni prešao granicu Albanije. Albanski tužioci otvorili su istragu u tom predmetu.

Ministarstvo prosvete Srbije uradilo je procjenu i utvrdilo da je skoro svaka deseta diploma izdata u Srbiji falsifikovana, a da se cijene po crnom cjenovniku kreću od 1.000 do 10.000 evra. Nedavno je najavljeno osnivanje tima za borbu protiv korupcije u prosvjeti, koji će krenuti od provjere diploma ljudi u vlasti i zaposlenih u državnim i organima uprave.

Kod nas niko ne otvora ovaj problem. Tek prije desetak dana Vlada RS je prvi put održala tematsku sjednicu posvećenu visokom obrazovanju poslije koje je najavljena prekretnica u toj oblasti. Ali svi koji znaju da saberu dva i dva, a poznaju i poneki biografski podatak odgovornih, skeptični su da će se od zaključka daleko odmaći.

Ukoliko ozbiljno želi da sankcioniše zločin protiv čovječnosti kojim su uništene generacije mladih ljudi i čije posljedice će se osjećati u najmanje narednih 40 godina, Vlada bi morala prvo da ustanovi kako je u posljednje dvije godine došlo do udvostručavanja broja vlasnika diploma?

U tom istraživanju moraće da otkrije jednu zanimljivu nelogičnost. Kada je u pitanju upis studenata na privatne i javne fakultete u RS taj omjer je 2:1 u korist javnih. Kada je u pitanju broj diplomiranih studenata stanje je drugačije i omjer je 1:1,2 ovaj put u korist privatnih fakulteta.

Ako Vlada pokuša da odgonetne zagonetku u toj disproporciji naći će se u velikom problemu u kojem nema nevinih. U tom vrzinom kolu svako ima svog zaštitnika i svog dužnika. A bogami i svog ministra, doktora nauka ili suvlasnika.

U tom kolu, visoki policijski funkcioner Gojko Vasić svojevremeno je, na pitanje: Kako je moguće da nikada nijedan profesor nije uhapšen zbog korupcije? zaprepašćeno odgovorio: Kako da uhapsimo profesora?

U tom vrzinom kolu stradaju i stradaće hiljade djece željne znanja i pogrešno vaspitane da su trud, stručnost i poštenje karta za uspjeh i napredovanje u društvu.

Ako razgovarate sa običnim pukom, sa studentima, sa đacima, sa nadležnima.... svi će se složiti u jednom, a to je da obrazovanje, posebno visoko školstvo ima tri velika problema: korupciju, nizak kvalitet nastavnog procesa i naučnih dostignuća, koji su uzročnoposljedično vezani.

Naravno da je potrebno dati podršku studentima u njihovim zahtjevima za poboljšanje standarda i borbu protiv korupcije, ali nije li davno bilo vrijeme da upravo oni postave pitanja o kvalitetu nastave, da pitaju svoje profesore koliko stranih jezika govore, koriste li računare i koliko su im naučna djela citirana u svijetu.

Posljednje istraživanje koje je na univerzitetima u BiH sproveo ACCOUNT, u kojem je učestvovalo 125 osoba (24 dekana i 101 član nastavnog osoblja na fakultetima), pokazalo je da 51 odsto dekana smatra da korupcija utiče na loš kvalitet visokog obrazovanja. U istraživanjima su priznali, a u javnosti o tome i dalje govore najhrabriji, oni bez oraha u džepu.

- Jedni ćute iz koristi, drugi ćute iz straha, treći iz nekog komformizma. Ja nisam sklon zataškavanju, ja sam za to da se stanje popravi, ali ono se neće popraviti ako mi budemo ćutali o problemu. Time što ukazujem na probleme nije mi cilj da rušim već da dižem ugled Univerziteta. Međutim, u našem društvu, kada se ukaže na neki problem, počne se kritički govoriti o onome ko je na problem ukazao, a ne o onima "koji probleme prave", kaže prof. Momir Ćelić, koji je zbog ukazivanja na anomalije dobio otkaz sa tri fakulteta banjalučkog Univerziteta.

Ćelić je javno progovorio o zločinu bez predumišljaja nad generacijama i generacijama mladih ljudi i ostao sam. Javno je govorio konkretna imena i primjere korupcije, ali istražni organi nisu čuli ni jedno, ni drugo.

Upozoravao je da je veliki problem što je posljednjih godina na Univerzitetu zaposleno mnogo "lošeg kadra" i što je kvalitet studiranja na najnižoj ljestvici, ali ni to nije čuo niko. Prof. Ćelić se povukao u tišinu nauke.

A u toj tišini egzistiraju dva javna univerziteta u Srpskoj koja troše kao ruska auta. Samo u prošloj godini iz budžeta su povukli 60 miliona maraka i napravili minus od pet miliona, od čega su dodatna 3,5 miliona potrošili za plate, a 1,5 milion za materijalne troškove.

Ali univerziteti, koje svi plaćamo, autonomni su od svake vrste odgovornosti, pa tako ne odgovaraju ni za loše poslovanje. Za to odgovara nadležni ministar, koji opet ne smije da ugrožava autonomiju univerziteta i da ih bilo šta upita.

Ko smije da pita?


A kako izgleda stanje na univerzitetu kada je u pitanju poslovanje i projekti najbolje svjedoči veoma aktuelni primjer oko austrijskog kredita.

Proteklih dana javnost u Srpskoj zatresla se kada su izmanipulisani predstavnici Studentskog parlamenta Univerziteta u Istočnom Sarajevu (UIS) i Unije studenata RS zaprijetili da će bojkotovati nastavu i oktobarski ispitni rok, te organizovati ulične proteste ukoliko predstavnici Ministarstva prosvjete RS ne potpišu ugovor o realizaciji druge faze kredita sa austrijskom firmom VAM namijenjenog razvoju tog Univerziteta.

Predsjednik Studentskog parlamenta UIS-a Aleksandar Glavaš dramatično se oglasio ističući da će ako se ne potpiše kredit vrijedan 10 miliona evra biti ugrožen studentski standard, budućnost Univerziteta, naučnoistraživački rad, a time i "razvoj istočnog dijela RS". Malo je trebalo da izusti da će, kao kredita ne bude, nestati Republike Srpske.

Austrijska firma VAM ranije je realizovala prvu fazu kredita za Univerzitet u Istočnom Sarajevu u visini od sedam miliona evra. Ta sredstva upotrijebljena su za nabavku opreme na fakultetima, a upućeni u biznis tvrde da je kupovinu pratilo mnogo smutnih radnji kojima je trebalo da se pozabave istražni organi po službenoj dužnosti.

Iz tih sredstava kupljena je informatička oprema za fakultete, a računari su plaćani 4.000 KM po komadu. Vjerovatno se cijena udvostručuje kada se oprema kupuje naveliko.

Iz tih sredstava kupljena je i peć za pečenje keramike za Likovnu akademiju u Trebinju, kojoj nije potrebna, jer se na njoj ne izučava primijenjena umjetnost i ne postoji smjer keramike. Ova peć plaćena 180.000 evra završila je u podrumu Tehnološkog fakulteta u Zvorniku.

Rukovodstvo Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ne samo da nije opravdalo trošenje novca iz prve faze kredita, nego je podiglo studentsku prethodnicu u žurbi da se popiše druga faza.

Ministar prosvjete Goran Mutabdžija nije izdržao pritisak i potpisao je ugovor o kreditu, ali je vješto prebacio odgovornost na moćnije od sebe, jer će ugovor stupiti na snagu kada ga odobre Vlada Republike Srpske i Vlada Austrije.

Iste večeri Mutabdžija je uzvratio udarac u sam centar, najavljujući da će "temeljno biti analizirana realizacija prve faze modernizacije i trošenje sedam miliona evra".

Nije morao dugo da čeka na odgovor. Već sutradan na veb stranici Univerziteta Istočno Sarajevo rektor u trećem mandatu Mitar Novaković odgovorio mu je da "smatra krajnje neprimjerenom njegovu prijetnju da će pregledati i temeljno analizirati trošenje sedam miliona evra iz prve faze kredita i da traži tačnu specifikaciju utroška druge faze".

Novaković je poručio ministru da je sva oprema nabavljena novcem iz prve faze kredita u punoj funkciji. Peć za pečenje gline nije pomenuo.

Nije pomenuo ni to kako je moguće da je 2011. godine Saobraćajni fakultet dostavio specifikaciju po kojoj im je za rad potrebna oprema vrijedna 430.000 evra, a danas je ta ista oprema dostigla vrijednost od 870.000 evra. Oprema treba da bude kupljena iz sredstava novog kredita, a Novaković Ministarstvu nikada nije poslao odgovor na pitanje kako je moguće da su cijene toliko skočile.

Do kraja upućeni u rad Univerziteta u Istočnom Sarajevu tvrde da Novaković nije ni mogao da odgovori, jer o tome slabo šta zna, kao što ne zna ni šta je napisao u pismu ministru. Ali zato, tvrde, sve o svemu zna siva eminencija, strah i trepet Univerziteta Istočno Sarajevo, prorektor za istraživanje, nauku i razvoj dr Stevan Trbojević.

Povlačeći konce iz pozadine, do smrti preplašen najavom provjere utroška sedam miliona evra iz prve tranše kredita, Trbojević je izmanipulisao studente pokušavajući da preko njih zataška prethodni, ali i ubrza novi biznis.

Neprovjerene, ali veoma provjerljive informacije, kažu da Trbojevića štiti veoma moćan tip. Neprovjerene i veoma provjerljive informacije kažu da su ga dužnici vozili u gepeku da im isplati 250.000 evra provizije, a da su mu onda pretukli ženu u Novom Sadu.

Ako su ove informacije neprovjereno provjerljive, posve su tačne one da Univerzitetom u Istočnom Sarajevu rukovodi turistička trupa. Svi ljudi iz uprave žive od sjedišta Univerziteta udaljeni minimalno 300 kilometara.

Rektor, četiri prorektora i dva pomoćnika žive u Bijeljini, Novom Sadu, Brčkom, Doboju, Banjaluci, Foči. Turistički troškovi njihovog dolaska i boravka na radnom mjestu godišnje budžet Univerziteta koštaju više od pola miliona KM. A samo u prošloj godini Univerzitet Istočno Sarajevo probio je budžet za 2,2 miliona KM.

Univerzitet u Istočnom Sarajevu ima još mnogo specifičnosti. Jedna od njih je i da se u njegovom sastavu nalaze čak tri ekonomska fakulteta: na Palama, u Brčkom i u Bijeljini.

Ovaj Univerzitet ima i Likovnu akademiju u Trebinju na kojoj je i dekan i 70 odsto profesora iz Crne Gore i nemaju radne dozvole za rad u RS. Ajde što nemaju dozvole, ali malo koji od njih je imao samostalnu izložbu u bilo kojoj galeriji kao verifikaciju svoje stručnosti za rad sa talentima.

Specifičan je taj Univerzitet i po tome što je potpisao ugovor težak šest miliona KM sa pogrebnim društvom koje bi trebalo da se oproba i u građevinskom sektoru i to prvim projektom - gradnjom studentskog doma na Palama.

Specifičan je i po tome što je rad rektora ispitivala policija i podnijela izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, a on je i dalje rektor.

Specifičan je i po tome što je Srđan Damjanović istovremeno bio i dekan Poslovne ekonomije u Bijeljini i zaposlenik u "Orlu".

Specifičan je i po tome što je Novaković bio istovremeno i rektor i dekan Pedagoškog fakulteta u Bijeljini.

Specifičan je i po tome što rektor ima 68 godina života i 42 godine staža i ne namjerava da ide u penziju.

Ali naravno da nije Univerzitet Istočno Sarajevo "najgori od sve djece". On je samo sočan primjer rada akademske zajednice ili priča o tome kako je kriminalom, korupcijom i negativnom selekcijom uništen intelektualni potencijal jednog društva.

Ogledalce, ogledalce....


Zato ne treba da čudi kako je moguće da niko od 550 profesora, koliko ih radi na dva javna univerziteta u RS, nije dao podršku prof. Ćeliću u njegovoj patriotskoj želji da akademska zajednica stane na čvrst temelj i da doprinos razvoju društva.

Nikoga ne treba da čudi to što tih 550 profesora nikada nije reklo šta misli o bilo kojem problemu koji se nameće društvu i vremenu u kojem živimo. Šta recimo misle o budžetu, dugu, popisu, porastu abortusa, maloljetničkoj delinkvenciji, stanju u medijima, kulturi..... Umjesto da akademska elita daje smjernice i nama, malim ljudima, ali i nosiocima vlasti, ona bježi od javnosti u anonimnost i sopstveni komformizam.

Akademska zajednica RS poučena saznanjem Čarlsa Darvina da "u surovoj borbi za opstanak uspevaju, ne ni najveći, ne ni najjači, ne ni najpametniji, nego oni koji se najbrže prilagođavaju promjenama u okruženju" prihvatila je ovu formulu uspjeha. Prilagodila se sistemu koncentričnih krugova i utonula u intelektualnu žabokrečinu bez odgovornosti za sadašnjost i budućnost društva.

Ostao je tek poneki Don Kihot siguran u sebe, svoj potencijal i znanje koje mu daje snagu i moralnu odgovornost da iznese sopstveni stav.

Ali šta uopšte i mogu da kažu novopečeni dr, mr itd. poput onog šanera sa početka teksta. Najbolje je da usta i ne otvaraju. Jedna izreka kaže: "Ne plaši se neznanja, boj se lažnog znanja, jer od njega dolaze sve nesreće na svijetu". Naša je davno došla. Ali, kako ćemo im djecu oprostiti?