субота, 30. август 2014.

Vojnici ISIS-a tu među nama


 
Ne znam šta rade policijske i tužilačke strukture u BiH, ali ja, radoznali gradjanin, posljednjih dana pojačano se informišem na islamističkim sajtovima u BiH o zbivanjima u zemlji, okruženju i na Bliskom istoku, kao i namjerama, stavovima i planovima teorističke "Islamske države".

Smjena na čelu vehabija


Na sajtu vijestiummeta.com (jedini objavio) saznala sam da su u utorak uveče jake snage EUFOR-a blokirale Planinarski dom u selu Ošve kod Maglaja. U akciji je učestvovalo stotinjak vojnika u oklopnim vozilima i transporterima, a snage EUFOR-a instalisale su se u centru sela Ošve u kojem živi jaka selefijska zajednica čiji veliki broj stanovnika je otišao u džihad u Siriju.
Saznala sam i da je selefijski vodja u Krajini Bilal Bosnić poručio vodji vehabija Nusretu Imamoviću da je pogriješio u stavu prema halifama Bagdadija. Imamović je na desetine mladih Bošnjaka odveo u džihad u Siriju, a nedavno se oglasio sa bojnog polja u Alepu poručujući braći da su u zabludi i da se "Islamska država" ne bori za islam i šerijat, nego da su to zločinci, pljačkaši i silovatelji.
List SAFF objavio je da Imamović poslije ove izjave gubi poziciju lidera vehabijske zajednice u BiH koju preuzima Bilal Bosnić koji čvrsto stoji u "Islamsku državu". Na internetu je emitovana i njegova propovijed ispod crne zastave pod kojom ratuje najopasnija i najbrutalnija teoriristička vojska svijeta koja sebe zove "Islamska država". "Islamska država" je naziv promijenila u junu, a do tada je bila poznata pod imenom "Islamska država Iraka i Levanta" ili "Islamska država Iraka i Sirije".
Stotine muslimana iz Albanije, BiH, sa Kosova, iz Sandžaka i Makedonije od prošle godine odlaze u džihad u Irak i Siriju u redove "Islamske države" od koje zbog njene brutalnosti ruke pere čak i zloglasna Al Kaida. Džihadisti "Islamske države" su zvjerski okrutni prema onima koji nisu na putevima pravog islama, masakriraju, zakopavaju žive ljude, pale trudnice, djecu... Već su osvojili značajne teritorije i proglasili kalifat na području Iraka i Sirije.  
SAFF piše da su neki dobrovoljci iz BiH i Sandžaka i sami su „postali žrtve“. Izvori iz redova ” Islamske države”, koji vode Fejsbuk profil na bošnjačkom, objavili su da ih je nekoliko uhapsila „Islamska država”  pod optužbama da su sljedbenici ekstremnih učenja. Isti izvor obavjestio je da će biti pogubljeni, jer su „psi džehenemski!” Lako bi moglo da se dogodi da medju poguljenima bude i sam vodja vehabija u BiH Nusret Imamović nakon što se oglasio protiv "Islamske države".

"Bosanska četa"

 

Po procjenjama obavještajnih službi oko 150 državljana BiH bori se u terorističkim redovima Islamske države, a imaju čak i svoju „bosansku četu“. Jedan od njih je za terorizam u Sudu BiH sudjeni Bajro Ikanović  koji je važan komandant "Islamske države".
U jednom intervjuu iz Sirije prošle godine Ikanović je rekao da je iz „Bosne otišao da se nikada ne vrati, osim sa oružjem u ruci“.
- Ja sam dio revolucije i ovo je jutro islama.  Ovdje najviše ima Bošnjaka iz dijaspore. U mojoj blizini nas je otprilike oko 50, a nedavno su mi ruskojezična braća kazala da u Deiz Zur regiji ima oko 10 iz BiH, rekao je tada Ikanović i poručio da „planira ratovati dok je živ, a da je njihov krajnji cilj Izrael“.
Dvadeset "svetih ratnika" iz BiH do sada je tamo poginulo, a protekle sedmice ovdje ih se vratilo 50-tak.
Dvedesettrogodišnji Emrah Fojnica iz "Islamske države" nije se vratio u Ošve i neće nikada. On se  7. avgusta raznio bombom u samoubilačkom napadu u Iraku ubivši 24 ljudi od kojih 11 žena i šestoro djece.
Njegov otac Hamdo pozdravio je mučeničku smrt sina koji je u sveti rat  otišao na njegov nagovor zajedno sa puncem Amirom Džinićem. Otišli su čim je Fojnica izašao iz zatvora kada ga je Sud BiH oslobodio optužbe za terorizam. Uz Muniba Jašarspahića bio je optužen kao pomagač Mevlida Jašarevića u napadu na američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine.  Da nije terorista presudjeno je već u prvostepenom postupku.
Ne znam da li se negdje u medjuvremenu "zakucao" ili se iz najopasnije terorističke vojske svijeta vratio Mirza Ganić, rodjen 1994.  godine u Novom Pazaru. Na Ummetu sam čitala da je u Siriju otišao iz četvrtog razreda matematičkog smjera pazarske gimnazije. Njegova majka Sadija rekla je da „cijela porodica zeli da Mirza pomogne ljudima u Siriji“, a hodža iz Pazara da „Mirza nije terorista i da će Sandzak na njega gledati kao na mudžahida sa ponosom“.
Mirza na pitanje koju muziku sluša odgovara da ne sluša muziku jer je islam zabranjuje. Šta to bude mladom čovjeku od 19 godina kada odluči da ne sluša muziku, samo je jedno, ali možda i suštinsko pitanje za nevjericu.


Džihadiste nema kod da hapsi


Početkom juna ministri pravde i policije zemalja EU raspravljali su o pitanju evropskih stranih boraca i povratnika sa ratišta. Na noge ih je digao napad na jevrejski muzej u Briselu, pa su usvojili revidiranu strategiju EU za borbu protiv radikalizacije u pokušaju da spriječe nastanak nove generacije terorista.
Da se stvari otimaju kontroli i da niko nije siguran upozorio je na CNN i bivši šef CIA Majkl Hajden. On je poslije javnog smaknuća američkog novinara Džejmsa Foleja rekao da je napad "Islamske države" na ciljeve u EU i SAD pitanje vremena.
Strane službe ovih dana upozorile su vlasti Srbije da su pripadnici "Islamske države" na Kosovu i u Sandžaku regrutovali ratnike spremne da u svakom trenutku povedu “sveti rat” i izvedu terorističke napade u Srbiji, koju "Islamska država" ističe kao cilj za pokoravanje u narednih pet godina.
I da sumiramo. Pripadnici te i takve „vojske“ su i državljani BiH. Pripadnici te i takve „vojske“ su činili najstrašnije i nabrutalnije zločine koje normalan čovjek ne može ni da zamisli. Pripadnici te i takve "vojske" njih oko 50 vratilo se ovdje i šeta se slobodno.
Da li ih je neko saslušao? Nije.  Da li ih neko priveo? Nije. Da li je neko podigao optužnicu protiv njih po Krivičnom zakonu? Nije.
BiH je 25. juna ove godine usvojila  izmjene i dopune Krivičnog zakona  po kojima je propisana kazna od deset godina zatvora za one koji učestvuju na stranim ratištima, pet godina za one koji ih organizuju i vrbuju i četiri godine zatvora za one koji putem medija promovišu ili oglašavaju ili pozivaju u rat.
Zašto onda ni policija ni tužioci nisu odmah primijenili ovaj zakon na džihadiste - povratnike?  Kako to da ni ko u uredništvu Vijesti Ummeta, Puta vjernika, SAFF-a i sličnih islamističkih sajtova do danas nije optužen po Krivičnom zakonu BiH? Kako to da se islamistički časopisi dijele pred mnogim džamijama i da niko ne reaguje? Gdje je i šta radi Udarna grupa za borbu protiv terorizma na čijem čelu je glavni tužilac BiH Goran Salihović? Šta radi Tužilaštvo BiH, osim što piše optužnice protiv direktora SIPA Gorana Zupca?
Zar Udarna grupa za borbu protiv terorizma nije u stalnom zasjedanju?  Zar već davno nije naredila privodjenje povratnika džihadista? Zar nije  uhapsila Bilala Bosnića istoga dana kada je podržao Islamsku državu?  
Čak su i vlasti u našem vidjenju svijeta zatucanog Kosova po povratku iz Sirije i Iraka pohapsile 40 Albanaca džihadista.
Jasno je da ovakvim ponašanjem i nečinjenjem država BiH, a državu čine njene institucije,  podržava terorizam i vojsku "Islamske države".
Tako benovalentnom odnosu prema teroristima i terorizmu prethodilo je i ponašanje Suda BiH u tri velika slučaja: Bektašević, Jašarević i Čaušević. Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je kazne Bektaševićevoj grupi sa  36 na 18 godina, a u slučaju Jašarević poništilo prvostepenu presudu i naredilo ponovni postupak. U junu je Vijeće zasjedalo u slučaju Čaušević, ali odluka po žalbi na presudu od 45 godina još nije saopštilo. Ako je suditi po praksi lako je predvidjeti kakva će biti.
Možda je sve to navelo svjetski priznatog poznavaoca terorizma Džona Šindlera da u tekstu objavljenom ovih dana upozori: "Uspon Islamske države će veoma uticati na Evropu obzirom da joj se priključio veliki broj Evropljana. Islamska država je krenula na zapad i to može biti samo odgodjeno, ali je teško zaustavljivo. Teza da je BiH na prvoj liniji evropskog otpora je ludilo i vrijeme je da se to prizna dok ne bude prekasno".
U tekstu pod naslovom "Kako je Austrija postala središte globalnog džihada"?, Šindler govori o tome da ne postoji nijedan terorista ili radikalni slefija iz BiH koji nije jedno vrijeme proveo u Beču i ističe da su ljudi iz BiH koji su u protekom ratu došli u Beč kao izbjeglice u velikom procentu džihadisti. Oko četvrtine stranih boraca koji iz Austrije odlaze u džihad u Siriju imaju austrijsko državljanstvo, a dolaze sa Balkana.
Poznato je da su džihadisti sa istoka u BiH stigli u proteklom ratu. Kao što je poznato da su ih ovamo doveli Alija Izetbegović i tadašnji reis a sada kandidat za člana Predsjedništva BiH Mustafa Cerić. Kao što je poznato da su teroristi tada dobili državljanstva BiH za šta niko niti je sudjen niti presudjen do danas.
Jedan od njih je i Somalijac Abu Talha koji je nakon što je protjeran iz Saudijske Arabije prije dvije godine ponovo došao u BiH gdje kupuje nekretnine za vehabije. Srpski povratnici u Krajini tvrde da su pored sela oko Sanskog Mosta vehabije odavno pokuvale i imanja na planini Grmeč.
I niko prstom da mrdne. Svjetski teroristi BiH špartaju kako hoće, kupuju šta hoće, mladići iz BiH ratuju u Islamskoj državi, povratnici iz te najopasnije terorističke vojske svijeta samo ovdje i u Erdoganovoj Turskoj imaju status slobodnih gradjana.
U Sarajevu se redovno održavaju protesti protiv napada u Gazi, ali niko  da prostestvuje protiv Islamske države i bosanske čete u njoj. Niko da protestvuje ispred Tužilaštva koje ne primjenjuje Krivični zakon. Niko da pozove na odgovornost članove tzv Udarne grupe za borbu protiv terorizma. A kada bilo ko ko nije Bošnjak kaže nešto o tome sauočava se sa optužbama da preuveličava terorizam iz svojih nacionalističkih pobuda!
Na žalost, niko više nema pravo o tome da ćuti. Pa neka tumači, za unutrašnju upotrebu, kako ko hoće. Vojnici ISIS-a su tu među nama. 

недеља, 24. август 2014.

Kako smo ubili rokenrol?



Posljednje što sam čula o Jovanu Joji Tintoru je da je negdje u ovo vrijeme prije dvije godine sa dva metka iz pištolja ubio Branka Petrovića iz sela Todorin Do kod Mionice i pobegao sa mjesta zločina. 
Nekoliko dana nakon toga policija u Valjevu saopštila je da im se "predao osumnjičeni za ubistvo Jovan Tintor (59), izbeglica iz Bosne i Hercegovine, koji živi u selu Kadina Luka kod Ljiga", i da se  brani ćutanjem. 
Tintor je iz pritvora pušten poslije dva mjeseca da se brani sa slobode, a prvostepeni sud mu je početkom ove godine izrekao presudu od devet godina zatvora.  U junu je ta presuda ukinuta i sudjenje vraćeno na početak.

Srpska stvar 


Poslije toga nisam više čula za Joju Tintora. Istina vidjela sam ga na nekom tv snimku na kojem je emitovan prilog o proslavi Krsne slave Republike Srpske u Sava centru u Beogradu u organizaciji Udruženja „RS – Čast otadžbine“.
Iako su "zli jezici" primjedbovali da je to „paralelna“ proslava u režiji starih SDS-ovih policajaca, oficira, finansijera koji ruše ovu vlast.... odmah mi je bilo jasno da je to čista paronoja. Jer samo koji mjesec prije proslave sa predstavnicima istog tog Udruženja u Beogradu su se sreli i razgovarali ministar boraca Petar Đokić i predsjednik BORS-a Pantelija Ćurguz. Baš bi bilo nemoguće da Đokić, čija je stranka članica vladajuće koalicije, i Ćurguz, koji je član i kandidat najjače stranke vlasti, obilaze i podržavaju članove Udruženja koji im "rade o političkoj glavi".
Ali to je već politika, a politika me ne zanima. Zanimaju me fenomeni. A fenomen jeste to kako je i kada Joja Tintor postao novinar? Sjećam se kako je postao savjetnik, ali tek juče u ruke mi je došao već sedmi broj časopisa "Srpska stvar" za koji piše novinar Tintor.
U afiši lista stoji da je njegov pokretač izvjesni Goran Govedar, a izdavač Udruženje "Samo sloga Srbina spasava". Direktor je Dragan Josipović, a glavni urednik Nebojša Vukanović. Adresa redakcije je Trg Nikole Pašića Beograd. Redakciju ovim redoslijedom čine: Matija Bećković, Jovan Tintor, Bora Đorđević, Vinko Perić, Veselin Đuretić..... i tako dalje.
Ta "Srpska stvar" nema internet stranicu i jedino što se o njoj može naći na globalnoj mreži je reklama za prvi broj koji se pojavio na kioscima "prvog dana Srpske nove godine". U reklami se potom smjenjuju skenirani tekstovi Matije Bećkovića, Jovana Tintora, Vinka Perića.
Joja Tintor se ukazuje preobražen u imidž intelektualca, sa prosjedom bradom i malo podužom kosicom. Iz daleka liči na Čarlsa Bukovskog ili Ernesta Hemingveja, nisam skroz načisto. 
Ne znam o čemu je u šest prethodnih brojeva pisao Tintor, ali u ovom je vidim baš  momački opleo po Neletu Karajliću i njegovoj knjizi "Fajront u Sarajevu".
- Nije sve u životu primitivna naivnost, zajebancija, pank i rokenrol, moj Nele. Ima u životu i ozbiljnih stvari, sudbonosnih odluka i krvavih zalogaja..... Veliki je tvoj žal za Jugom. Tvoja kuknjava iritira svakog poštenog, osviješćenog Srbina. ... To što smo mi odrasli slušajući slavuje i gusle, a vi, haustorčad, vrane i auspuhe, ne bi trebalo da bude razlog da se mrzimo. Neki od nas završili su i visoke škole, a ti, kolko vidim, svoje studije orijentalistike nisi završio. Nisi valjda čeko da to oposliš u Alijinoj džamahiriji, piše u novinskoj kritici književnog uratka dr Karajlića Joja Tintor u tekstu pod naslovom "O jugonostalgičarima, guslama i krvi".
Ovih nekoliko riječi pomoglo mi je da shvatim kako je uopšte došlo do odliva mozgova i priliva budala. Došlo je tako što su pametniji popustili i nagluli preko bare gdje nesmetano mogu da slušaju pank i rokenrol.
Baš to veče sam na skajpu pričala sa dvoje dragih ljudi, odraslih uz vrane i auspuhe, o tom šokantnom otkriću. U čudu su gledali novine i Jojinu fotku u njima. "A piše li tu i Kosta Plakalović?", pitali su vjerovatno inspirisani guslama u naslovu.
Poslije mi bi nekako žao. Jer oni su sa sobom u "američki san" ponijeli samo čiste ideale, lijepe uspomene i tešku nostalgiju. Ispričali su mi da tamo daleko bar deset puta dnevno pominju jednog čovjeka, urbanu sarajevsku legendu, Popa Žuću, u raji poznatog kao "Vopra ili tandara-mandara". Ovih dana Žući je istekla garancija na srce operisano 1998. pa su ga doktori u Banjaluci ponovo "našminkali". Žuća je fuga iz bolnice i viđen je ovih dana u Trebinju,  prepričala sam dijaspori nove detalje iz života prote, u kojeg se kunu odrasli uz vrane i auspuhe. 

Novinar Tintoreto  


Ali da se vratimo Joji. Taj lik što mi je zbavio novine "Srpska stvar" (izlaze u Srbiji) tvrdi da Joja nije samo novinar, nego i vlasnik tog lista. Ne znam da li je to tačno, ali vidim da u njima piše i Stefan Karganović o tome kako je u RS propala "narandžasta revolucija" koju je predskazivao. Joja pored teksta o Neletovoj knjizi SDS-u čestita 25. rodjendan. Ispod čestitke koju završava rečenicom: "Znam ja da su došla vremena kad često ni djeca ne poštuju svoje roditelje, a kamo li sadašnji stranački prvaci SDS-a njene osnivače. Ali kako bilo da bilo: Srećan ti 25. rodjendan", Jovan Tintor se potpisao uz titulu "vojvoda".
Ne znam kada je došao do tog zvanja, kao ni kada je završio visoke škole, ali ono što sigurno znam je da je Tintor oduvijek imao sklonosti ka umjetnosti. Prije rata se bavio molerajem i to nikada nije ni krio. Kažu da je od toga dobro zaradjivao, a držao je i kafanu "Čikin vir" u Semizovcu kod Sarajeva. Imajući u vidu njegove umjetničke molerske sposobnosti, od milja smo ga zvali Tintoreto.
Tintoreto je navodno za osnivanje SDS-a priložio po nekima 250, a po drugima 350.000 DM plus blindirani mercedes. Spadao je u kategoriju "dobrih srpskih domaćina", a Radovan Karadžić mu se za donatorske zasluge odužio imenovanjem za savjetnika predsjednika Republike Srpske. Bio je potpredsjednik SDS-a i prvi čovjek Kriznog štaba opštine Vogošća.
Svašta se o Tintoretu pričalo tih ratnih godina. Vogošća je poznata po slučaju nestanka više hiljada golfova dvojki sa lagera fabike TAS. Upućeni su tvrdili da do transfera polovine istih u nepoznatom pravcu nije moglo doći bez znanja predsjednika Kriznog štaba. Haustorčad sa Grbavice koja je ratovala u ispranim farmericama i patikama i sirotinjska Ilijaška brigada režali su na Vogošćansku vojsku koja se umundurila u šminkerske uniforme. Režao je i ostatak Vojske put Tintoreta i njegovog "pašaluka".
U pretpresu kuće generala Ratka Mladića pronadjen je njegov dnevnik u kom je napisao i to da je "Tintor za sebe zadržavao i dio nafte koja je trebalo da bude prebačena Vojsci RS". Ko će ga znati?
Sjećam se da me jednom na frontu prema Goraždu oficir koji je jedva pristao da dadne izjavu za medije podrugljivo upitao: Kako nam je predsjednik? Savjetuje li ga Tintor?  Svašta vi novinari znate, ali nikada nećete saznati o čemu Tintor može da savjetuje predsjednika?
Tintor je i u tim godinama pokazivao veliki interes za medije. Navodno je bio jedan od suvlasnika kioska kojima je raspolagalo SDS-ovo izdavačko-trgovačko preduzeće "Javnost". Iako se pisalo i pričalo da je povezan sa svakojakim švercom, pravosudje se tim nikada nije bavilo. Negdje 1997. godine hapsio ga je malo potom ubijeni šef policije Ljubiša Savić Mauzer.  Tintor je pušten, a nikada nije bilo nikakve optužnice protiv njega.
I onda je Joja nestao. Prvi put se u javnosti pojavio kada je upucao tog čovjeka kod Valjeva, a potom se ukazao u novinarskoj profesiji. Svašta se u tu našu profesiju uvuklo, ali da je Tintoreto postao novinar ne bi povjerovala da svojim očima nisam  čitala. 
Godinama gledam i srećem razne što zavisnike, što bolesnike od medija, pa one kojima je osnovna novinarska forma av,av,av...., pa politički pobodne na brzinu proizvedene medijske radnike, pa novinare avanzovale u savjetnike-cenzore i političke komesare, ali da mi je neko pričao da će Tintoreto završiti kao novinar, e u to ne bih povjerovala.
Skontala sam odavno i to, priznajem prilično kasno, da je kod nas patriotizam biznis od kog se jednako dobro živi, kao što se živi i od angažmana u NVO sektoru, ali da će Tintoreto spasti na novinarske grane, e to ne mogu da skontam, nikako.
I kako god da okrenem - obrnem koji su Jojini motivi da se okuša u novinarskim vodama, jer znam da je u njima para tanka, naum mi pada samo jedno: Joji je trebala zaštita. On je sada pod zaštitom novinarskih udruženja.  Sve dok ga kakav Sud časti ne isključi iz branše. Ali ne znam postoji li takvo tijelo, jer posljednji put prije četiri godine sam čula za neko isključenje.
Malo saznanje o Tintoretu i njegovoj novoj profesiji u stvari priča je o tome kako smo ubili rokenrol u nama. Ubili su ga monopolisti na "srpsku stvar" koji nisu morali preko bare da bi živjeli "američki san".

субота, 16. август 2014.

Crkni magarče..... kad si magarac

 
  
Jednog ljeta pohrlile crne limuzine put Žabljaka čim je Milo Đukanović obznanio da će na toj planini provesti godišnji odmor. U limuzinama što poltroni, što tajkuni. I taman što su okupirali planinu, u novinama Đukanović se ukazao uslikan na budvanskoj rivi. Nasmješen, dotjeran (što bi moderne žene rekle: Smrdi na pare) uživao je u odmoru. Crne limuzine istoga časa stuštile su se sa Žabljaka put primorja. Njihovi vlasnici naprasno su odustali od namjere da odmor provedu šetajući po šumama i gorama.

Nema odmora....


Novine su ovih dana pisale o tome kako su svi kapaciteti hotela Jezero na Borskom jezeru popunjeni nakon što je Aleksandar Vučić obznanio da će dva i po dana godišnjeg odmora provesti na toj sirotinjskoj destinaciji, poznatoj jedino po nesrećama rudara. Vučić je poručio da je tu odluku donio iz patriotskih razloga (po ugledu na Angelu Merkel), jer "dok je kriza novac ne želi da troši van Srbije".
Odmah su se oglasili iz borskog hotela “Jezero” navodeći da je poslije vijesti  da će premijer Srbije jedan od narednih vikenda provesti kod njih došlo do rasprodaje svih raspoloživih kreveta.
 - Tog dana kada je vest objavljena, telefoni su zvonili non-stop. Javljali su se ljudi sa svih strana da pitaju da li ima slobodnih mesta u hotelu, ali zanimalo ih je i kada dolazi premijer. Raspitivali su se i da li će i premijer, kao i oni, ručati u hotelskom restoranu. Neke je zanimalo da li će bazen biti zatvoren kada ga bude premijer koristio i da li će moći da se kupaju sa njim, rekli su u hotelu Jezero.     
A onda je došlo do obrta. Vučić nije promjenio destinaciju kao  Đukanović. On je jednostavno obznanio naciji da zbog velikih obaveza odustaje i od vikenda na Borskom jezeru i da uopšte neće ići na godišnji odmor.
U iščekivanju otkazivanja rezervacija klijentele, što poltrona, što biznismena koji su nagrnuli na odmor u sirotinjski Bor, u Srbiji je započeo pravi stranački rat o tome ko gdje odmara ovoga ljeta, praćen parolom: "Nema odmora, dok traje obnova". 
Iako je Srbija nekoliko godina daleko od predizborne kampanje, stranačka bitka traje kao da su izbori sutra. Lider razorenog opozicionog DS-a Bojan Pajtić našao se na "stubu srama" zbog toga što je ljetovao u Rovinju, a ne na Srebrenom ili Borskom jezeru. Preplanuli Pajtić odmah po povratku u otadžbinu održao je hitan pres na kom je rekao da je tačno da je bio u Rovinju, ali kod prijatelja (što treba da znači da nije platio smještaj). Rekao je i to da su mediji otvorili tu priču, jer je ona uvod u obračun Vučića sa predsjednikom Srbije koji je sa suprugom državnim avionom otputovao na odmor u Tursku.
Poslije ovog ludila i prizemnih PR manipulacija, nekako mi drag dodje Čeda Jovanović koji je odmarao na Mikonosu. Fotke sa Mikonosa, barem one što su osvanule po novinama, nisu mu loše. Pa neka košta šta košta! Ako ništa  dobra su reklama za tu grčku destinaciju, "odredište bogatih i onih koji se tako osjećaju". A Čeda je vazda furao džetseterske fore i fazone, srebrene kartice i Don Perinjon. Mikonos je zato logičan izbor.
I dok je Čeda ostao dosljedan sebi i svom životnom stilu, populističko ludilo u Srbiji ne popušta. Najnovija patriotsko-državna strategija nalaže da  političarima nije dozvoljeno ni ono što većini gradjana Srbije, ali i bezimenih vladinih činovinka jeste, a to je ljetovanja u Paraliji, na Halkidikiju ili Krfu. Džaba i to što je ljetovanje u Grčkoj ove godine jeftinije  za oko 30 odsto u odnosu na prethodne godine.


Pare na čekanju


Za razliku od Srbije kod nas, iako je u jeku predizborna kampanja, sve je mnogo drugačije.  Ni oni koji su trebali da otkažu ljetovanja, jer imaju da obave mnogo važnog posla u interesu gradjana, nisu ni pomislili da to urade. Da li ove vrele dane provode na Mikonosu, Rodosu, Rovilju, Lošinju ili Baošiću to se nikog ne tiče.
Više od 22.000 činovnika, koliko ih prima plate u administraciji BiH, nije odstalo od kolektivnog avgustovskog godišnjeg odmora, niti ga prolongiralo za septembar ili oktobar, iako meteorolozi najavljuju dugo toplo ljeto i kupanje do novembra.
Tako će zahvaljujući "feragosti" (ital. naziv za opšti odlazak na godišnje odmore) u institutucijama BiH, u poplavama raskućeni ljudi, uništena privreda i infrastruktura morati da sačekaju još koji mjesec da do njih stigne novac doniran na konferenciji u Briselu.
Gotovo jedan mjesec nakon donatorske konferencije na kojoj je BiH dobila 139,77 miliona evra donacije i kredite vrijedne 670,7 miliona evra,  novac još nije dostupan. Na raznim nivoima vlasti formirane su komisije, odbori i radna tijela zadužena za nadzor nad prikupljanjem i trošenjem novca i utvrđivanje kriterijuma za njegovu raspodjelu i tu je sve stalo. 
Protekle sedmice nije se sastala ni Interresorna radna grupa Savjeta ministara BiH za poplave, koja je trebalo da utvrdi kriterijume na osnovu kojih će donirani novac biti podijeljen izmedju RS, FBiH i distrikta Brčko. Zbog kolektivnog godišnjeg odmora nije bilo kvoruma potrebnog za održavanje sjednice.
Tako su milioni pomoći prikupljeni na donatorskoj konferenciji u Briselu još uvijek u sefovima. Medjunarodna zajednica koja se u postratnim godinama mnogo puta "opekla", kada su u pitanju donacije, jer je novac od njih završio u nekretninama i džepovima političara, ovoga puta ne odustaje i insistira na strogoj kontroli utroška sredstava samo kroz konkretne projekte. 
Logična i pravedna odluka, ako se zna da je veći dio doniranog novca od 14 do 20 milijardi maraka pristiglih nakon rata u BiH bestraga nestao. U nekoliko navrata parlament BiH formirao je Komisije koje su pokušavale da utvrde gdje, ali bez rezultata. Iznesene su jedino procjene da je između šest i osam milijardi maraka završilo u privatnim džepovima.
Posao posljednje u nizu Komisija za utvrđivanje trošenja donatorskih sredstava pristiglih u BiH nakon 1995. godine trebalo je da bude završen do juna ove godine, a da li je ili ne, nije poznato. Poznato je jedino da niko do danas nije odgovarao za pljačkanje vlastitog naroda. Moguće da se čeka završetak najvećeg investicionog projekta - kraj izgradnje državnog zatvora. Ako do tada krivično dijelo ne zastari.
Prije ove posljednje Komisije, bila je još jedna koja se bavila istom temom bez rezultata. Formirana je 2003. i nekoliko godina kasnije ćutke  ugašena. Ta Komisija utvrdila je da je "ispario" i najveći dio od 700 miliona KM donacija samo za obnovu Srebrenice. Objavili su i to da su sredstva za obnovu kuća završavala u privatnim fondovima, te da je  bilo i malverzacija prilikom izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima.  
Kao što nikada nije pokrenuta nijedna istraga, a ne daj bože podignuta optužnica protiv onih što su pokrali milijarde maraka donatorskog novca, tako do danas nije precizno utvrdjeno o kojem iznosu se tačno radi. Te podatke nemaju ni donatori, a ni vlasti BiH. A kako vrijeme prolazi dokazi nestaju. 
U jednoj studiji iz 2000. godine procjenjeno je da je u pet posljeratnih godina u BiH ukupna suma donacija po raznim osnovama bila između 46 i 53 milijarde dolara. Kako je više od 95 odsto tog novca otišao za obnovu Federacije, još jedna komisija prije mnogo godina, federalna, utvrdila je da je pronevjereno oko dvije i po milijarde maraka. Dokumenti do kojih je došla ta Komisija jednostavno su nestali iz fioka  federalnog Parlamenta. Da li su kao stari papir isječeni ili namjenski uklonjeni ni to nije utvrdjeno.
I sada kako poslije svega vjerovati da će novac namjenjen stradalima u poplavama u maju i ponovo u avgustu, stići do onih kojima je i potreban i upućen?
Zato Brisel za 800 miliona evra sa donatorske konferencije, bez obzira što se većina odnosi na kredite, čeka konkretne projekte kako bi se novac mogao koristiti. A projekata nema, pa nema.
Državna birokratija ne žuri, jer budžet se dovoljno puni da plate ne kasne, mobilni telefoni su plaćeni, odvojeni život se uredno isplaćuje, pa regresi, dnevnice, topli obrok.....  
I dok naši činovnici mirne savjesti odmaraju, oni u Italiji u prvoj antikorupcijskoj školi u Firenci ovih dana uče kako je i birokratska neefikasnost i endemsko nepoštovanje pravila oblik korupcije koji može biti štetan koliko i podmićivanje, jer pogađa ekonomiju i smanjuje povjerenje u institucije. Predavači ih uče da nepoštovanje radnih obaveza takođe spada u ovaj veoma široki koncept korupcije.
Tako je u redovnim prilikama i redovnim radnim obavezama. A da li se pod definicijom širokog koncepta korupcije posmatra odlazak na feragostu poslije katastrofalnih prirodnih nepogoda koje su teško oštetile i ljude i privredu nije poznato. Ali neosporno je da se takav odnos prema interesu onih koji te plaćaju da radiš u njihovom interesu, zove bahatost i čist  bezobrazluk.
Tako se izmedju tromog Brisela i ljudi stradalih u poplavama ispriječila  vojska državnih činovnika, koja niti ima odgovornosti, niti empatije prema stadanjima, potrebama i patnjama male raje.  Jer, feragosta je! A onda će kampanja.
A ti crkni magarče dok trava naraste... kad si magarac!
 

субота, 09. август 2014.

Sudija, sviraj blam




Samo nekoliko mjeseci nakon izricanja presude "najvećoj kriminalnoj organizaciji u BiH na suđenju stoljeća", kako su je mediji kod nas i šire u udarnim terminima i naslovnicama nazvali, došlo je do potpunog obrta kojim je pravosudni sistem u BiH konačno kapitulirao, šaljući javnosti jasnu i nedvosmislenu poruku da pravne države nema i da su ubijene sve nade da će je skoro i biti.

Bruka vijeka


Apelaciono vijeće Suda BiH ovih dana pod obrazloženjem povrede krivičnog postupka ukinulo je presudu Suda BiH Zijadu Turkoviću i drugima i "suđenje vijeka" vratilo na početak.

Sve se dogodilo osam mjeseci nakon što je Sud BiH "Turkoviću i drugima" izrekao ukupnu zatvorsku kaznu od 100 godina za pljačku kargo-centra Aerodroma u Sarajevu, monstruozna ubistva pet lica, šverc droge i oružja, iznudu i druga krivična djela.

Turković i Milenko Lakić osuđeni su krajem novembra prošle godine na kazne zatvora od po 40 godina, Saša Stjepanović na 12, Fadil Aljović na pet godina. Muamer Zahitović je zbog iznude i pranja novca dobio tri godine, dok su Nijaz Zuban i Hilmija Mašović oslobođeni.

Kao glavni razlog ukidanja prvostepene presude Apelaciono vijeće Suda BiH navelo je nedavanje mogućnosti odbrani da u toku procesa sasluša svjedoke pokajnike Isljama Kalendera i Seada Dumančića.

Istom prvostepenom presudom iz novembra Turkoviću je oduzeta i sva imovina, a da li mu je odlukom o poništavanju presude vraćena nije baš posve jasno. Biće da jeste.

Odluka Apelacinog vijeća izazvala je oštru reakciju glavnog tužioca BiH Gorana Salihovića koji se oglasio sa godišnjeg odmora nazvavši je "katastrofom za pravosuđe". Apelaciono vijeće mu nije ostalo dužno munjevito uvraćajući da Sud BiH nije, niti će podlijegati bilo čijim pritiscima.  Rat u uzdanici pravosudnog sistema - Sudu i Tužilaštvu BiH isplivao je na površinu, a pravosuđe i pravda su na "procesu vijeka" doživjeli kapitulaciju.

Džaba bilo miliona i miliona maraka međunarodnih donacija za konstituisanje i rad Suda i Tužilaštva BiH, džaba bilo stranaca, stručnih saradnika, džaba bilo stranih sudija i tužilaca, džaba bilo visokih plata i dnevnica, džaba bilo putovanja po atraktivnim svjetskim destinacijama na seminare i dodatna obučavanja sudija i tužilaca. Ne ulazeći u razloge ko je omanuo: tužilac koji nije uspio da dokaže optužnicu ili je sudija Izo Tankić, koji je vodio suđenje, povrijedio prava optuženih ili je Apelaciono vijeće donijelo nakaradnu odluku jasno je da je ovakvom odlukom srušena svaka nada u postojanje pravne države.

Poslije tog i takvog skandala u kojem je poništena presuda od 100 godina zatvora, jasno je da se suđenje vijeka, pretvorilo u bruku vijeka. A poslije takve bruke u svakoj pravnoj državi, sem u ovoj, ili glavni tužilac ili predsjednik Suda bi morali da podnesu ostavku ili budu smijenjeni. Ovdje se to, izvjesno, neće dogoditi. 

Politizovano pravosuđe


Mediji, posebno oni u FBiH, bolje upućeni u tematiku, mjesecima poslije hapšenja Turkovića i članova njegove kriminalne grupe, objavljivali su detalje o teškim krivičnim djelima, stravičnim ubistvima, zakopavanju leševa i koječemu. Nije nedostajalo ni "mesa", ni fotografija kojima su mogli da raspolažu i ustupe ih isključivo istražni organi.

Upravo zato veoma je indikativno da je odluku Apelacionog vijeća o poništavanja presude "najvećoj kriminalno organizaciji u BiH" najveći dio njih dočekao nezainteresovano, a fokus svoje medijske pažnje usmjerili su su na koridu u Čevljanovićima dajući joj u medijskom prostoru apsolutnu prednost nad krahom procesa vijeka. Prednost je zadržao i politički dirigovani progon Gorana Zupca sa ciljem njegovog uklanjanje sa čela SIPA, iza kojeg, kako je sam rekao, stoji  SDA kojoj se zamjerio u startu mandata otvarajući slučaj Mehmedović.

Zanijemili su i drugi učesnici javnog, političkog i pravosudnog života,  pravni stručnjaci, policajci, analitičari..... svi koji su sa ushićenjem pozdravili prvostepenu presudu u predmetu Turković, ističući da je  pravna država konačno profunkcionisala.

Podsjećanja radi nakon izricanja presude, portparol Tužilaštva Boris Grubešić rekao je da je to "poruka građanima BiH da postoji vladavina prava, da postoje jake institucije BiH, koje će se izboriti s veoma ozbiljnim predmetima organizovanog kriminala".

- Ova presuda je poruka i međunarodnoj zajednici da BiH na putu ka evropskim integracijama ima doista profesionalne, jake i odgovorne policijske i pravosudne institucije - rekao je tada Grubešić.

Na sličan način reagovao je i ministar policije Kantona Sarajevo Nermin Pećanac koji je rekao da je "ovakva presuda znak je da je pravosuđe u BiH konačno počelo izricati adekvatne kazne, što je do sada bilo rijetko", da to "daje  snagu i polet i samoj policiji" i da "vraća vjeru u pravnu državu".

Poslije odluke Apelacionog vijeća o poništavanju presude svi ovi iskazi pretvaraju se u svoju suprotnost, koju niti ima, nije očito je smije bilo ko da izgovori. Ta istina je da je poništavanje presude poslata poruka građanima BiH "da ne postoji vladavina prava, da ne postoje jake institucije  koje će se izboriti sa veoma ozbiljnim predmetima organizovanog kriminala, da je to poruka i međunarodnoj zajednici da BiH na putu ka evropskim integracijama nema profesionalne, jake i odgovorne policijske i pravosudne institucije, da je uništena vjera u pravnu državu i da oni koji su se ogriješili o zakon nikada neće snositi sankcije".

Poslije svega jasno je da je jedini znao o čemu priča Turkovićev advokat Fahrija Karkin koji je istoga dana kada je izrečena presuda rekao da će je srušiti već na prvoj stepenici, tamo gdje je i donesena - u Sudu BiH. I srušio je. 

Kao jedan od razloga rušenja presude naveo je i to što je tužilac u procesu protiv Turkovića bio Oleg Čavka, čije izuzeće je tražila odbrana, budući da je od svjedoka-pokajnika u tom procesu navodno primio 30.000 evra mita. Karkin tvrdi i to da je Kantonalno tužilaštvo otvorilo istragu protiv Čavke, ali da Tužilaštvo BiH nije prihvatilo da ga povuče iz ovog procesa.

Da li sve to jeste ili nije, da li je u pitanju namještaljka ili afera, nemoguće se izjasniti bez ozbiljnih dokaza i saznanja. Ali u jednom Karkin je bio u pravu: Tužilaštvo BiH po cijenu poništavanja presude Čavku nije povuklo iz procesa i odredilo drugog tužioca da zastupa optužnicu, dok je bivšeg glavnog tužioca Milorada Barašina smijenilo sa  funkcije samo na osnovu nikada dokazanih indicija i mejlova koje je sa njegovog naloga slao upravo "haker" Čavka.

Karkin je ovih dana otišao i korak dalje, i najavio da će 18. septembra, za kada je zakazana statusna konferencija pred Apelacionim vijećem suda BiH, tražiti ukidanje pritvora za Zijada Turkovića i njegovo puštanje na slobodu!

Krah "slučaja Turković" upravo zbog toga što je kršten kao "suđenje vijeka" i što je u tom procesu izrečena najviša kazna do danas u predmetu organizovanog kriminala zadao je najjači udarac pravosuđu u BiH. Neko bi morao da zbog toga odgovara i snosi sankcije. Svejedno da li je to Tužilaštvo, koje nije znalo da napiše i zastupa optužnicu, ili je  Apelaciono vijeće koje je donijelo odluku o poništavanju presude za šta nije imalo argumente.

Zato ovdje nije važan Turković i drugovi, ovdje je riječ o nečemu drugom. O krahu najviše pravosudne institucije BiH osnovane upravo sa ciljem da se bavi najtežim slučajevima privrednog, organizovanog kriminala, terorizma i pranja novca.

Bolje upućeni u zbivanja u sarajevskim političkim krugovima, tvrde da je slučaj Turković poslužio za konačni obračun klanova što kriminalnih, što političkih. Po tim pričama Turković i njegova grupa su sarajevska raja, pod zaštitom SDA, a  protiv njih je sandžački lobi, blizak SBB. Čavka i Diana Kajmaković, tužioci u procesu, trebalo bi da su bliski SDP, a predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso favorit je SDA.

Da li je baš sve tako ili nije, teško je na sudu dokazati, ali jasno je i to je "slučaj Turković" nedvosmisleno pokazao da "depolitizovano" pravosuđe igra po političkim instrukcijama a žrtva su pravda i pravednost.

Cunami u budžetu


Godinama su predstavnici Republike Srpske badava upozoravali na selektivan pristup Suda i Tužilaštva BiH u istragama i presudama, iznosili činjenice, brojem i slovom, tražili reformu pravosuđa, upozoravali da se radi o politički instruisanoj i selektivnoj pravdi. Ni neumoljive činjenice, brojevi i analize nisu mogle biti dovoljan protivargument floskuli da je svaka kritika udar na slobodno i nezavisno pravosuđe.

Badava što nikada do danas nije okončana istraga za ratni zločin nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj, niti je podignuta optužnica protiv Atifa Dudakovića najavljivana mjesecima i godinama. Još uvijek nema ni optužnice za  ubistvo osam vojnika JNA u Velikom parku, iako su godinama poznata imena nalogodavaca i izvršilaca....

To je jedan dio priče o (ne)radu najviše pravosudne institucije BiH koji se zove selektivna pravda.

Drugi dio iste priče odnosi se na u ladnu vodu bačene pare dva entiteta, tri naroda i svih građana za plate, regrese, dnevnice, putovanja, skupe propale sudske procese u pravosudnoj instituciji koja nije opravdala ni svrhu ni namjenu svog postojanja.

Samo po posljednjoj finansijskoj reviziji Sud BiH u prošloj godini  na plate je potrošio 10,4 miliona, za naknade zaposlenih pola miliona, a za regrese su podijelili 228.135 maraka. Kako sudije moraju dok rade i da jedu isplaćen im je i topli obrok od 166.713 KM. Kako moraju da dođu i odu s posla za prevoz su dobili iz budžeta građana 114.079. Bilo je i jubilarnih nagrada za koje je otišlo 22.032 KM i stimulacija da rade u iznosima od 97 do 1.355 KM.

Išli su i da se obučavaju, pa su na putovanja na konferencije, obuke, savjetovanja i posjete potrošili 22.879 KM, od čega na avio-karte 51.000 KM. Bilo je tu još koječega, jer su sudije morale da recimo telefoniraju za šta je plaćena 194.415 KM, morali su da kupuju opremu, pa su samo na tonere za štampače potrošili oko 50.000 KM.

U isto vrijeme broj neriješenih predmeta u Krivičnom odjeljenju Suda BiH povećan za 51 ili 14 odsto, a u  Apelacionom odjeljenju za 151 predmet ili 109 odsto. Džaba je bio i prijem 46 nova radnika u Sud BiH u prošloj godini.

Jedan kolega u nekoj kafanskoj usputnoj priči reče kako nije lako sudiji Kreso održati američki standard i redovno pazariti u elitnim sarajevskim prodavnicama od firmiranih servisa za ručavanje do firmiranog namještaja što za stan u Sarajevu, što za kuću u Dubrovniku. Ajde neka pazari, plata joj je visoka da ne bi kriminalci mogli da je potkupe za sitne pare. Ali šta je rezultat?

Rezultat je dugogodišnji pravosudni cunami u budžetu i pravno i moralno uništena zemlja. Bez nade u skori oporavak.