Vječno vraćanje istog

Reisu-l-ulema emeritus ili ex reis Mustatafa Cerić, na ovim izborima u ulozi nezavisnog kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, početkom septembra pred-predizbornu kampanju počeo je iz SAD gdje je boravio u organizaciji jake bošnjačke lobističke grupacije okupljene oko Savjetodnavnog vijeća za BiH koje čini bošnjačka dijaspora, a sjedište mu je u Vašingtonu.

U samom jeku kampanje, ovih dana, Cerić je objavio i kojim poslom je išao na daleki put.

Rezolucija 746

Kongresmen  Kris Smit, jedan od predsjednika i prvih članova Kluba prijatelja BiH u Kongresu SAD (osnovanog na incijativu Savjetodnavnog vijeća) u Komitet za spoljne poslove uputio je krajem prošle sedmice novu Rezoluciju o BiH u kojoj se po ko zna koji put traži revizija Dejtonskog sporazuma. Američka Komisija za bezbjednost i saradnju u Evropi poznatija kao Helsinška komisija, kojom je kongresmen Smit predsjedavao u vrijeme sukoba na Balkanu, 20. septembra podržala je tekst Rezolucije koji će biti proslijedjen na glasanje u Kongres SAD.

Ukoliko Rezolucija 746, za koju Cerić tvrdi da je napisana na njegovu incijativu, bude usvojena tražiće se revizija, odnosno ponovno čitanje Dejtonskog sporazuma, koji je kako stoji u preambuli Rezolucije zaustavio rat, ali je postao "prepreka za razvoj demokratskijih, djelotvornijih i učinkovitijih političkih institucija, posebno na državnom nivou".

U Rezoluciji se navodi da su "devetnaest godina nakon genocida u Srebrenici i Dejtonskog mirovnog sporazuma“, etničke podjele na tri etičke zajednice velike čime se umanjuju prava onih koji ne pripadaju tim zajednicama. Ne pominju se  Sejdić i Finci, ali sve je već jasno.

U Rezoluciji 746 se od Kongresa SAD traži da potvrdi podršku teritorijalnom integritetu BiH unutar priznatih granica, da osudi retoriku podjela i prijetnji referendumom, čestu upotrebu prava veta, te da  insistira na snažnom medjunarodnom prisustvu u BiH i neophodnoj upotrebi bonskih ovlaštenja.

Od SAD i medjunarodne zajednice zahtjeva se da insistiraju na poštovanju ljudskih prava pojedinca, a ne bilo koje grupe, bilo da je ona  zasnovana na etničkom ili nekom drugom principu.

 Sve to upakovano je u navodni cilj da se ustavnim i drugim reformama poboljša funkcionalnost zemlje zbog evropskih integracija.

Takođe, u Rezoluciji 746  naročito je naglašena osuda negiranja genocida u BiH, posebno u Srebrenici.  

Kongresmen Smit, koji je Rezoluciju stavio u kongresnu proceduru,  kopredsjedavajući je bošnjačkog kokusa u Kongresu SAD koji broji skoro 40 članova. Upravo kongresmen Smit 2005. godine u Kongres je uputio Rezoluciju 199. koja je usvojena i kojom su  zločini u Srebrenici okarakterisani kao genocid što će kasnije prihvatiti i mnogi drugi parlamenti i medjunarodna tijela. 

Uz kongresmena Rusa Karnahana od prvog dana je član "Kluba prijatelja BiH" u Kongresu, na čijem osnovanju je u ime bošnjačke dijaspore, godinama radilo Savjetodavno vijeće za BiH kojim rukovode Ajla Delkić i Haris Hromić i koje  uz Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike godinama predano radi na kreiranju američke politike prema interesima i želji samo jednog naroda u BiH.

Kasnije se  njihove rezolucije ili zahtjevi "progurani" kroz najviša tijela američke administracije u BiH vraćaju na pregovarački sto kao gotov zahtjev i uslov Sjedinjenih Država.

Legitimna je borba Savjetodavnog vijeća, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i kongresmena koje su okupili u bošnjačkom kokusu za ostvarenje političkih ciljeva i interesa Bošnjaka u BiH. I tu nema ničeg spornog. Isto kako što je legitimna borba hrvatskih i srpskih lobističkih grupa u Vašingtonu, jer američka demokratija tako funkcioniše. Ko je u toj borbi jači, agilniji i spremniji, do njega je.

Sjećam se da je 2008. godine nakon što je Bošwačko-američko savjedovano vijeće za BiH u Kongresnu proceduru uputilo Rezoluciju 679 kojom se tražilo ukidawe Republike Srpske, srpski kokus odgovorio je upućivanjem Rezolucije H.R. 1052 .  kojom se tražilo  priznanje i ustavna zaštita Republike Srpske. 

Ne znam šta je kasnije bilo, ali mislim da su obje rezolucije pale u vodu. Ali znam  da je rijetka tema ovdašnjih medija bila koliko novca institucije i javna preduzeća u FBiH izdavajaju za lobiranje u SAD, ali da je zato redovno interesovanje i osporavanje dolazilo zbog novca koji je RS izdavajala za lobističke grupe. 

Građanin Cerić

Ali da se vratimo RES 746. Mahanje Cerića Rezolucijom 746 kojom se nekadašnji vjerski vodja ni manje ni više nego odriče nacionalnog u korist gradjanskog, providan je koncept stvaranja države po mjeri samo jednog naroda. Jedan čovjek jedan glas u slučaju BiH automatski znači da većina pripada narodu koga ima brojčano najviše.  To je isti koncept koji je iz istog razloga bio osporen Srbima u Jugoslaviji.

Providnu igru u borbi za navodnu gradjansku BiH Cerić je razotkrio i sam, ne čekajući da barem prodje koji dan. Prilikom istog boravka u SAD sa predsjednikom Svjetskog jevrejskog kongresa razgovarao je o „diskriminaciji Jevreja u BiH“ zbog čega je, kako je rekao, „potrebno provesti presudu Sejdić Finci“ i donijeti amandmane na Ustav. A u susretu sa bošnjačkom dijasporom jasno je poručio: „Mi moramo imati državu koja će štiti interese bošnjačkog naroda“. Suvišno bi bilo reći da "mi moramo imati državu koja će štititi pravo svakog naroda i svakog pojedinca.

Nije s goreg podsjetiti da je upravo Savjetodnavno vijeće za BiH akitvno radilo na rušenju dogovorenog "aprilskog paketa amandamana" 2006. godine koji su potpisali svi politički lideri u BiH po preporukama Savjeta Evrope, a koji je potom Stranka za BiH oborila u  parlamentu BiH.

U oktobru 2006. godine Savjetodnavno vijeće za BiH javno je poručilo poslanicima Parlamenta da odbace "aprilski paket" ustavnih amandamana, jer "ne predvidja trenutno ukidanje entitetskog glasanja", istovremeno im poručujući da je   potreban "novi ustav koji će zamjeniti etno-teritorijalnu zastupljenost sa građanskom demokratijom i razmotriti čak i novu teritorijalnu organizaciju BiH".

Bio je to jasan  signal poslanicima bošnjačkih političkih partija da se ako to učine neće suočiti sa sankcijama američke administracije, jer je Savjetodavno vijeće učinilo sve da izlobira da sankcija ne bude.

Zato je samo na prvi pogled zanimljivo insistiranje u novoj Rezoluciji da budu ispoštovani zahtjevi Venecijanske komisije Savjeta Evrope o kojima je kompromis postignu još prije osam godina, ali koji su upravo oni koji se ponovo pozivaju na iste odluke, srušili svojom aktivnom destrukcijom zarad maksimalističkih zahjeva jednog naroda u BiH.

Koliko je sve to važno, potvrdjuje još jedna izjava efendije Cerića takodje data prilikom posjete SAD: "Sve dok BiH ne dobije takav ustav ne može biti završen ni Prvi, ni Drugi svjetski rat". Posljednji nije pomenuo.

Republika Srpska, gledajući iskustvo Hrvata u BiH, koji su Vašingtonskim sporazumom prihvatili ukidanje Herceg Bosne u nadi da će prava konstitutivnog i suverenog naroda moći da ostvare u FBiH, opire se s razlogom radikalnim izmjenama dejtonskog Ustava koji srpskom narodu u BiH garantuje zaštitu nacionalnih i konsitutivnih prava. U protivnom Srbima u BiH moglo bi lako da se  dogodi ono što se Hrvatima već dogodilo: da im srpskog člana Predsjedništva biraju Bošnjaci (slučaj Komšić). Da se ne lažemo, to i jeste krajnja namjera izmjene Ustava koju donosi borba za navodnu gradjansku BiH i koncept "jedan čovjek jedan glas".

Budimo realni

Dugogodišnje insistiranje na izmjenama Ustava po želji i volji samo jednog naroda u BiH, već je dovelo u samoj zemlji do kontraefekta u kojem Hrvati danas više nego ikada insistiraju na hrvatskom entitetu, a zvaničnici Republike Srpske odgovaraju pozivanjem na referendum za osamostaljenjem.

Upravo zato nova Rezolucija, ukoliko je Kongres SAD usvoji, neće biti bezopasna, jer njen cilj je prije ponovnog otvaranja priče o izmjenama Ustava, da ospori pravo na pozivanje na referendum i aktivira upotrebu bonskih ovlaštenja u tom slučaju.

Jasni su signali da će se u razgovore o ustavnim promjenama krenuti ponovo. Predstavnici hrvatskog naroda u BiH već insistiraju na tome da se to dogodi što prije, odmah nakon izbora u oktobru. Možda je to jedini način da predstavnici stranaka koje personifikuju stavove tri naroda u BiH sami postignu dogovor, prije nego se BiH kao faktura, po starom običaju, ispostavi izlobirana Rezolucija bošnjačkog kokusa.

I Cerić je u žurbi i poziva sve "bošnjačke kandidate za Predsjedništvo da iskažu svoju državničku svijest i patriotske osjećaje i podrže prijedlog Rezolucije o BiH" i poručuje im da ona "BiH vraća na agendu američke administracije i da je najbolji  odgovor separatističkim pozivima Milorada Dodika".

Ono što se mora priznati jeste da je bošnjački kokus našao pogodan trenutak za upućivanje Rezolucije u proceduru, jer u momentu kada je SAD objavila rat Islamskoj državi lako se može dogoditi da Rezolucija prodje kao dokaz da Amerikanci nemaju ništa protiv muslimana, ali da se bore protiv radikalnih terorističkih grupa. 

Godinama nakon rata i usvajanja dejtonskog Ustava ne prestaje borba bošnjačkih lobista i političkih lidera da ostvare ratne ciljeve kroz ustavne promjene i BiH urede po želji i volji jednog naroda. Posebna i suštinska tačka u toj borbi je brisanje enitetskog glasanja iz Ustava, glasanja koje je za RS jedina je garancija njenog ravnopravnog statusa u državnoj zajednici i  jedina zaštita srpskom narodu u BiH.

Ali svako onaj ko ima želju da dugoročno za vijeke vijekova riješi problem BiH kako bi ona mogla konačno da se bavi životnijim pitanajima i prestane da se vrti u krug,  pošteno bi morao da prizna realnost. A ta realnost kaže da u BiH žive tri naroda koja moraju da imaju ista prava, da je BiH sastavljena od dva entiteta: RS i FBiH, i da ne može uspijeti ako sva tri naroda i oba entiteta ne budu zadovoljna ostvarenjem svojih prava u toj državnoj zajednici. Zar je to toliko teško?

Ili što rekao "nezavisni kandidat" Cerić u poruci na predizbornom blibordu: Kome ba da se mi prilagodimo?! Pustim željama onih čija djeca ovdje sigurno nikada neće živjeti. I ludim glavama koje nikako da se umore.

Moj utisak je…..

Srbija iščekuje nedjelju uveče, početak jesenje programske sheme na TV B92 i odgovor na pitanje da li će veče provesti u društvu Olje Bećković.  To je moj "utisak nedelje".

Utisaka puna glava

Autorska emisija Olje Bećković "Utisak nedelje", koja traje u kontinuitetu više od 20 godina i koja je copy paste obrazac za mnoge kasnije pokusaje pravljenja slicnih projekata televizija u regionu, danima je u žiži srpskih medija i javnosti, nakon odluke poslovodstva TV B92 da je skine sa nacionalne frekvencije i prebaci na kablovsku B92 info.

Nakon što se Oljina fotografija uz tu mogućnost koja je šokirala Srbiju našla na naslovnoj strani jednih dvnevnih novina, u drugima je uslijedila  javna ponuda vlasnika PINK-a Željka Mitrovića u kojoj Bećkovićevoj nudi transfer na frekvenciju njegove tv, platu veću od 5000 evra, termin koji želi i potpuno slobodnu uređivačku politiku.

Pregovori između Olje Bećković, njenog pravnog tima i poslovodstva B92 nastavljeni su i narednih dana. Uz Bećkovićevu je stao i glavni i odgovorni urednik informativnog programa Televizije B92 Veran Matić, ističući da je "Utisak" jedan od najvažnijih elemenata identiteta te tv kuće.

Oglasio se i pravni zastupnik Olje Beckovic Goran Draganić koji je pozvao TV B92 da postuje ugovor sa autorkom i produkcijskom kućom Mreža čiji "prizvod" je "Utisak nedelje". Prvi "Utisak nedelje"  emitovan je u oktobru 1991. na TV Studio B, a od 2002. godine emituje se na TV B92.  Vjerovatno u Srbiji, a i izvan Srbije, ne postoji gledanija, a produkcijski jeftinija emisija. Ali ni emisija koja duže traje, u istom formatu i istom konceptu. Pune 23 godine.

Nekako uoči frke sa "Utiskom nedelje" koji je Srbiju podigao na noge i postao top tema srpskih medija,  neki ovdašnji tviteraš primjetio je kako  Republika Srpska nema novinarsku zvjezdu.

Upravo slučaj "Utisak" neosporno dokazuje zašto je nema, ako je nema.

Kada se ovdje dogodilo da na naslovnoj strani novina osvane tekst da je ukinuta neka gledana tv emisija na nekoj tv? Evo recimo "Presing" koji je  bio identitet RTRS-a? Kada je osvanuo tekst o tome da je neki novinar ili urednik napustio jednu tv kuću i otišao u drugu, zašto i kakav je transfer u pitanju? Kada se oglasilo o ukidanjima emisija i prelascima novinara  neko esnafsko udruženje? Kada je bilo koji novinar u ovoj zemlji bio tema za ozbiljan tekst, sagovornik u tekstu, izuzev u tv dodatku ili stranama na kojima se priča o modi i kulinarstvu?

Zbog svega toga, iz naše perspektive groznica u Srbiji i prašina koja se podigla oko "Utiska" izgleda nestvarno. Naravno, i ovdje se moze čuti poneki komentar o sudbini Oljine emisije, ali na isti način na koji se provincijski iskompleksirano udvara Goradanu Miliću, Denisu Latinu, Miroslavu Lazanskom ......

Više od 22 godine, koliko traje Republika Srpska, ona nema snage da  stvori prepoznatiljivo ime u svijetu novinarstva. Uslovno rečeno da  porodi novinarsku zvjezdu.

I ne samo novinarsku. Više od 22 godine, koliko postoji, Republika Srpska nije uspijela da napravi regionalno poznatu turbo folk pjevačicu,  rok bend, drim tim sportske ekipe, tenisera, košarkaša,  reditelja .....

Talentovanih ljudi ne nedostaje i to je neosporno. To dokazuje i  uspjeh svih onih koji su negdje drugo uspijeli da nametnu kapacitet i kvalitet koji su ponijeli sa sobom. Od Banjalučanina Dragana Ilića i njegovog brenda "Budjenje", preko Banjalučanke Tanje Šljivar, do Bijeljinca Save Miloševića ili  Dobojlije Danijela Šarića.

Ne brojim ovdju Sarajlije čija adresa stanovanja je 22 godine, a nekih i kraće Beograd, kao što su reditelj Srdjan Koljević, novinarka LJiljana Smailović ili dugogodisnji direktor drame Narodnog pozorišta Srbije Slavko Milanović.

Slavko je bio predratni direktor sarajevskog Kamernog teatra 55 i mnogo godina je živio u RS. Onda je otišao. Poslije nekog vremena postao je redovan član žirija Kočićevog Teatar festa, a onda su mu i ta vrata zatvorena. Vrata Beograda nisu. A i zašto bi? Kada grad gradom čine ljudi, a ne zgrade. Kada su Pariz Parizom napravili svi oni veliki slikari, pjesnici, glumci.... koje je privlačio kao magnet. Medju onima koji su ga proslavili malo je rođenih Parižana. Ali to u Parizu, kao u svakoj metropoli, nikoga i nije briga. 

Zatvoreni u vlastitoj klaustofobiji, rodjačko kumovskoj zajednici u kojoj važi pravilo "ja tebi vojvodo - ti meni sedaru" teško je iskristalisati  kvalitet i na konkursu, i na festivalu, i na utakmici, i u umjetnosti i na medijskoj sceni. PR stručnjaci bi rekli tako se ne pravi brend.  A i gotov kvalitet, ukoliko ovdje zaluta, brzo se istopi i poravna. 

Otjeraj pa vladaj

A kako smo učinili sve da stvorimo društvo bezimenih (po kojima se ništa neće zvati), društvo u kojem smo svi jednaki, društvo koje nema snage da podrži kvalitet ili da ga napravi i promoviše? Ovo su dvije istinite priče o tome, u moru sličnih.

RS i Banjaluka su na jedvite jade, zahvaljujući stručnosti i ugledu jedne žene uspijeli da dobiju licencu Kembridž centra. Danas je Kembridž centar jedina važna medjunarodna obrazovna institucija čije sjedište je u RS. Kembridž centar dobio je nekoliko godina poslije i pravo da vrši ulogu medjunarodnog ispitnog centra. Upravo to razbjesnilo je osoblje konkurentske organizacije u Sarajevu koje nije žalilo papira za pisanje žalbi Londonu da se to pravo oduzme. Nisu uspijeli. Od tog dana  pio medjunarodni sertifikat za verifikaciju nivoa znanja engelskog jezika naša djeca nisu morala da putuju u Sarajevo, Zagreb ili Beograd. Londonu je ostao čvrsto na poziciji da stoji iza kvaliteta ekipe Kembridž centra u Republici Srpskoj.

Potom je na molbu Kembridž centra u Republici Srpskoj, London  pristao, kao što je to već uradio za većinu zemalja centralne Evrope (Slovačka, Češka, Madjarska), da napravi udžbenike jezika prilagodjenje djeci u školama RS i BiH.  Sa početkom svake školske godine u nekom od medija problematizuje se uloga Kembridž centra u tom poslu.  Iako je nastavnicima i profesorima ostavljena mogućnost da sami izaberu udžbenik iz kojeg će učiti djecu, većina njih, što je i logično, opredijeljuje se na udžbenik koji je najbolji, najeudukativniji i u kojem nema grešaka.

Kokurenti koji stoje iza napada na Kembridž, da bi naravno oni dobili posao, svake godine iz rukava izlavače kao agrument to što je Mira Grbić, koja je osnovala Kembridž iako ga godinama ne vodi, zaposlena u Ministarstvu obrazovanja. Iako je otišla u penziju i dalje se taj navodni  "sukob" interesa provlači kao argument svih napada na Kembridž centar i medija i političkih stranaka. 

Naravno da nije problem  izbaciti udžbenike Kembridža iz škola u RS, još manji je problem ugasiti Kembridž u Republici Srpskoj i preregistrovati ga u Sarajevo, ali hoće li neko  odgovarati za uskraćivanje prava i mogućnosti generacijama mladih ljudi da dobiju kvalitetno obrazovanje i validan medjunarodni sertifikat u Banjaluci?  Neće, logično. 

Primjer dva. Nebojša Antonović slučajno se doselio sa porodicom iz Beograda u Banjaluku. Zavolio je grad u kom je služio vojsku. U Beogradu je igrao vaterpolo i odlučio da Banjaluci iskustvom i poznanstvima pomogne da napravi respektabilan vaterpolo klub.  Sa mnogo entuzijazma krenuo je da formira Vaterpolo klub Borac i uspostavio istoga časa veze sa svojim prijateljima u VK Partizan i zlatnim vaterpolistima Srbije. Doveo je momke iz Partizana da se u Banjaluci  pripremaju za evropsko takmičenje. Dogovorio je zajedničke treninge mladog tek osnovanog banjalučkog kluba i starih vaterpolo lavova. Želja mu je bila da Republika Srpska prva u BiH dobije vaterpolo klub koji će izaći na takmičenja u Evropi. Nije ni počeo, a  sreo se sa rodjačko drugarskim "ja tebi ti meni" šemama. Teška srca napustio je ne samo VK Borac, nego i grad koji je kao vojnik toliko zavolio.

Sjećam se neke godine da je bio dovoljan jedan telefonski poziv da Nebojša na Izbor Glasovog Sportiste godine dovede zlatne vateropoliste i  trenere, koji su od njih napravili legende. Baš tu noć u kojoj je Nebojša još živio u iluziji da će RS vaterpol tim izvesti u Evropu, zlatni vaterpolisti i treneri koji su ih stvarali govorili su kako su spremni  besplatno i od srca svo znanje koje imaju prenesu na mlade ljude VK Borac. Možda je baš i u tome "besplatno" bila kvaka koja im je zaključala vrata. 

Pozdrav iz Vituele

Mnogo je sličnih i istih primjera u ove 22 godine. A koliko je samo zlatnih olimpijskih medalja stiglo u Banjaluku prije toga? I zašto ne stižu danas?

Mojoj kćerki, tinejdžerki, pred kojom se otvaraju ista pitanja i dileme, ali i spoznaja o sredini u kojoj odrasta i mogućnostima koje joj pruža,  jedan prijatelj preporučio je roman "Popularna muzika iz Vituele". To popularno štivo švedskog pisca Mikaela Niemija govori o oblasti u Švedskoj u kojoj uz mnogo humora odrastaju dva dječaka u vremenu u kojem tehnički napredak mijenja njihovu malu provinciju.

- S vremenom smo shvatili da naš rodni kraj u stvari i ne pripada Švedskoj. Severni patrljak, nekoliko samotnih ritova u kojima su slučajno živeli ljudi koji su samo delimično uspevali da budu Šveđani. Bili smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha. Nismo imali ni srne, ni ježeve, ni slavuje. Nismo imali poznate ličnosti. Nismo imali lunaparkove, ni semafore, ni dvorce, ni plemićke posede. Imali smo samo beskrajne količine komaraca, psovke i komuniste, opis je "naseobine", "kolektivne spavaonice" Vituele u kojoj ne živi nijedna poznata ličnost.

Etimiološki, provincija je izraz zapokrajinu, oblast ili područje izvan glavnog grada ili važnijeg centra, ali u suštinskom,  prenesenom smislu, provincija je izraz za obrazovnu i kulturnu zaostalost neke sredine,  nepovezanost sa zbivanjima u svijetu, malograđanštinu i palanaštvo.

To palanaštvo, kao malograđanština i duhovna ograničenost, dominantni je signum provincije. U njoj su svi jednaki  od učitelja, do doktora, preko vozača, do slikara, pjesnika, glumca... 

Kategorija provincije u tom smislu je relativan pojam, jer uvijek postoji od većeg veći i od manjeg manji. Provincija nije geografija, to je duhovna kategorija. Ne zavisi od veličine države, zajednice, autonomije, entiteta,  grada, nego od od sposobnosti te zajednice da daruje najbolje, da podrži najbolje, da privuče najbolje. 

U tome vjerovatno i leži odgovor na pitanje zbog čega mladi ljudi bježe odavde. Bježe ne samo zato što je zemlja siromašna i što će teško dobiti posao, oni odlaze jer traže svoj prostor, šansu da pokažu šta znaju i da se to znanje verifikuje realnom ocjenom njegove vrijednosti. Mladih ljudi  žele društvo koje će im dati šansu da uspiju i podržati ih na putu ka uspjehu. Društvo koje ih neće pitati ko im je tata, a ko mama, imaju li novac ili funkcije, koje im neće tražiti partijske knjižice, koje će ih pitati jedno jedino pitanje: da pokažu šta oni znaju. A znaju!

Za to vrijeme mi ćemo i dalje živjeti u Vitueli, zajednici bez prepoznatljivog identiteta koji jedino mogu da joj daju pojedinci ili timovi uspješnih i priznatih ljudi u svojim oblastima, čiji kvalitet će prepoznati svijet. 

- U takvom društvu istina više počiva na onome što stvari nisu, nego na onome što one jesu. Ako se na istinu pogleda u svjetlu njene prognanosti iz društva, naša društvena stvarnost nam se pokazuje kao izuzetno ružna, i ljepota više nije moguća ako nije laž.  U takvom društvu ni ljudskost više nije moguća ukoliko nije neljudska. I to je naša, bh stvarnost danas,  zaključak je ovoga o čemu sam pokušala da pišem koji je prof. Bajtal dao u knjizi "Al tempo".  Znači: "u takvom društvu ni ljudskost više nije moguća ukoliko nije neljudska". To nije stanje, to je dijagnoza.

Počelo je.....

Kampanja još nije zvanično ni počela, a već su se mnoge karte otvorile:  od Ćane, preko Keljmendija do zdravstvenih kartona ko je lud, a ko nije.

Mediji, koji nisu američki transparentno objavili koga će podržati u ovoj kampanji, odavno su se jasno diferencirali i mnogo prije početka kampanje pokazali koje stranke i koalicije su njihovi favoriti.

Ko tebe Ćanom...

Tako je u RS u kojoj se odlučujuća bitka za glasove vodi izmedju vladajućeg SNSD-a i opozicionog "stuba" Saveza za promjene - SDS-a i medijska scena podijeljena na isti način. Jasno i transparentno jedni podržavaju vlast (njih zovu "režimski"), a drugi opoziciju (njih zovu "nezavisni") sa nadom da će 13. oktobra konačno postati režimski. 

Proteklih dana predkampanje političke i medijske vojske sukobile su se na slučaju Ćana i istraživanjima javnog mnjenja ali i gledanosti.

I sve je bilo OK dok se nezvanično baratalo podatkom koga je Ćana pozdravila na Manjači, a koga nije, ali se atmosfera zagrijala do tačke ključanja kada je Ćana, ključni svjedok, javnost detaljno informisala o pozdravima i pjesmama na Kočićevom zboru. Ćana je lijepo rekla da je ona informisana persona i da zna ko je predsjednik RS, da je lijepo vaspitana te da je pozdravila predsjednika. Rekla je i da zna ko je Ognjen Tadić, kandidat za predsjednika, i da je i njega lijepo pozdravila.

Oni koji su osmislili slučaj Ćana, pokušavajući od njega da naprave prvorazrednu političku aferu, izjavu estradne umjetnice nisu dočekali sa oduševljenjem pa je Ćana, koja im je bila ključni argument u borbi za vlast, postala predmet ismijavanja. Badava. Ćaninom izjavom slučaj  Manjača je okončan. Naravučenije glasi: Ko drugom Ćanu kopa, sam u nju propada.

Nekako u isto vrijeme u osvajanje biračkog tijela krenulo se i sa prezentovanjem anketa o istraživanjima javnog mnjenja. U zavisnosti ko je vlasnik istraživanja ili naručilac istog kreću se i njegovi rezultati gore - dole pet šest procenata. Ako se zna da je statistička greška minus - plus tri odsto, situacija za sada izgleda napeta. Stručnjaci u vodjenjima i praćenjima izbora slažu se u jednom - izbore odlučuje predizborna kampanja. 

Istovremeno su "režimski" i oni koji se bore da to postanu 13.10., krenuli u otvoreni boj mjerenjima gledanosti. Upućeni u tematiku tvrde da u nedostatku broja pipliometara (aparata koji mjere gledanost tv stanica) procente po svom interesu namiče Safet Oručević, ali to je za drugu priču.

Kampanje

Ako je suditi po dosadašnjim istupima kandidata SNSD-a osnovni pravac njihove kampanje biće zaštita nacionalnih interesa, zaštita interesa Republike Srpske i spoljno političke teme kao što su odnos RS sa Sarajevom, Rusijom, EU i slično.

SDS-ova kampanja baziraće se, i to je jasno, na unutrašnje probleme u Republici Srpskoj. U centru te kampanje je borba protiv kriminala i korupcije, što im uz činjenicu da nisu na vlasti u RS devet godina daje veliki manevarski prostor.

Naravno i tu će biti kalkulacija. Izvori blisku SDS-u tvrde da neće jurišati na sve političke protivnike jednako, jer su im neki od njih (za sva vremena i sve sisteme) navodno već poslali signale da će im se kasnije pridružiti. Zato je rukovodstvo stranke već dalo direktivu članstvu da ne dira neke teme i zaobidje neke ljude.  

U odnosu na 2006. godinu uloge u ovoj kampanji su  zamijenjene. Ako me pamet služi, a služi Bogu hvala, na tim izborima sadašnja kampanja SNSD-a bila je kampanja SDS-a, a sadašnja kampanja SDS-a bila je kampanja SNSD-a.

SNSD je 2006. godine u kampanji obećavao borbu protiv kriminala i korucije i zaživljavanje pravne države. SDS, iako je pokušavao, nije mogao da se zakloni iza odbrane nacionalnih interesa RS jer je uveliko trajao prenos nadležnosti RS na BiH, a nad glavnom je visila i reforma policije i javnog rtv sistema. Pedi je bio u punoj snazi.

Jasno je još nešto, a to je da će i jedni i drugi, i SNSD i SDS, glavnu bitku u ovom mjesecu voditi za neopredjeljene birače, koji bi mogli da odluče ishod izbora.

Vidljivo je da su stratezi kampanje procijenili da kada je SNSD u pitanju najviše šansi da pokupi glasove neopredjeljenih ima Igor Radojičić, što je vjerovatno razlog za rano isticanje njegove kandidature za postiizbornog premijera.  Da li su iz rukava izvukli pravog džokera nezahvalno je, a nije ni benigno, prognozirati.

SDS se za glasove neopredjeljenih bori istim metodama kojima je to radio SNS u Srbiji, okupljajući oko sebe svakodnevno što veći broj udruženja, organizacija, društava.... čega god. Stratezi kampanje SDS-a vidljivo je i u medijskim istupima preslikali su SNS, pa Tadić, kao i Vučić, govori vrlo koncizno, staloženo, utišanim tonalitetom, stvarajući sliku odmjerenog, umjerenog i smirenog lidera. Fazon sa rukama vjerovatno ide u fazi dva.

Kuriozitet ovih izbora svakako je i prva kandidatura jedne dame za člana Predsjedništva BiH. Za tu poziciju, ako je vjerovati istraživanjima javnog mnjenja, mrtva trka vodiće se izmedju Željke Cvijanović i kandidata Saveza za promjene Mladena Ivanića.

Iako je najjači adut Cvijanovićeve upravo to što je dama, a dama ima pravo da pokaže osjećanja i saosjećanje sa onima koji daju glasove,  evidentno je da se ona od majskih poplava, u kojima je svjesno ili ne počela da gradi taj imidž, iz neobjašnjivog razloga udaljila od njega.

- Više naklonosti Željki Cvijanović donijela je suza u oku dok je obilazila poplavljene koju je snimila kamera ATV-a u maju, nego sve poslije toga, složila sam se sa zapažanjem u startu.

Mladen Ivanić poznato lice na političkoj sceni u ponovljenom jurišu na fotelju u Predsjedništvu BiH, nada se da ovoga puta neće biti Rajka Papovića da mu preotme procente u finalu, te da će pored glasova SZP u njegovu korist glasati i bošnjačke partije okupljene u koaliciju "Domovina" što bi moglo da bude tas na vagi za ispunjenje njegove višedecenijske želje.  Najveći Ivanićev problem, koji ni sam sebi ne smije da prizna, je to što ni svi članovi SZP neće glasati za njega.

Baš ta činjenica mogla bi da odluči pobjednika za ovu funkciju, kao i veoma hitno prekomponovanje kampanje Željke Cvijanović koja bi bez stida trebalo da pokaže žensko lice politike. Ako se tome pridoda Ivanićev neizgradjen medijski nastup i stajling političara iz 1948., teško da će mu pomoći zlatna ribica "Domovina".

Hermetički zatvoren medijski prostor za trećeg kandidata za srpskog člana Predsjedništva BiH Gorana Zmijanjca jasno govori da nijedan ni drugi blok nemaju jasnu procjenu kome bi mogao da uzme glasove, a kome indirektno donese korist.

Iako je i stranaka i koalicija i kandidata i funkcija mnogo, oštrica svih medijskih i političkih udara i ove kampanje i dalje je na lideru SNSD-a i kandidatu za predsjednika RS u još jednom mandatu Miloradu Dodiku.

Jasno je da je procjena političkih protivnika da rušenjem Dodika ruše vlast koju kao njena najjača figura upravo on personifikuje, ali nije jasna strategija SNSD-a i njegovih koalicionih partnera zbog čega na prvu liniju fronta ne isturaju nikoga u pomoć. Nikoga ko bi barem čisto kolegijalno mogao sa Dodikom da podijeli svu žestinu napada.  To nije nemoguće i neizvodljivo samo kada bi se barem još jedan funkcioner SNSD-a, DNS-a ili SP uključio u politički život na isti način, istom retorikom i tvrdim političkih stavom kao Dodik i tako privukao pažnju na sebe.

Od političkih i medijskih napada pošteđen je kandidat SDS-a za predsjednika RS Ognjen Tadić, koji u kampanju što se toga tiče ulazi prilično relaksirano, jer njemu niko nikada nije vadio bilo kakav prljav veš ili se na taj način bavio njegovom biografijom.  Biografija Ognjena Tadića za sada je ona koju je on ispisao u vlastitoj kandidaturi. Da li će tako i ostati, vjerovatno znaju i sa tim računaju stratezi kampanje i politički stratezi SNSD-a.   

U trci za iste funkcije ponovo su i oba aktuelna potpredsjednika RS. Predsjednik Partije ekonomske i socijalne pravde Emil Vlajki u izbornu trku krenuo je uz pomoć ex predsjednika Predsjedništva jednog od nekoliko SNS-ova u RS, a sada svog potpredsjednika i nosioca liste za Skupštinu RS u izbornoj jedinici 2, Vinka Perića i njegovog Vikom medijskog carstva. Budući da je prošli mandat obezbjedio sa manje od 3000 glasova za toliki broj zaokruženih listića mudro je procijenio ni sada mu neće trebati više.   

U punom kapacitetu ovih dana u izbornu trku krenula je Perićeva Vikom TV, a takav spektakl nisu mogli da predvide ni vidovnjaci iz Naderalista. Akademik Perić u nastupu sa koalicionim partnerom dr Milojevićem istakao je već kandidaturu za premijera. U slučaju da se to ostvari Milojeviću je javno obećao da će biti "ministar čega oće". Pomoć je obezbijedio i na ovom i na onom svijetu, uz politički testament Džona Kenedija, ali to morate gledati na Vikomu.   

Na ovim izborima trči i nekoliko novih partija.  Da li će i koja od njih uspijeti da postane parlamentarna odlučiće politička hrabrost i prepoznatljivost koju pokažu u kampanji.  Za uspjeh u politici, kao i u svakom poslu, preduslov je hrabrost i što manje kalkulacija i mudrovanja. Strategija reći da ništa ne kažeš, napasti da nikoga ne napadneš, obećati da ništa ne obećaš, nikome neće donijeti „prelazak cenzusa“. Zanimljivo je da se u nekim anketama po prvi put pojavljuje Stranka pravedne politike, a da li će tako biti i 13. oktobra opet će odlučiti mjesec kampanje pred nama.

Da te nije Alija.....

 

Slično kao u Republici Srpskoj kampanja mnogo prije zvaničnog početka kampanje, petka 12. septembra, počela je i u FBiH. Favoriti za bošnjačkog člana Predsjedništva, tvrde prognozeri, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić. Čak i sam Bakir I. u posljednjem intervjuu daje prednost Radončiću, prognozirajući da mu glavni rival neće biti kandidat DF-a Emir Suljagić nego upravo on.

I dok Princ Izetbegović biračima Alijin put, uz stihove: "Ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije Alija", Radončić kampanju vodi uz nezvanični slogan "držite SDA kriminalce". U većem broju glasova mogla bi da mu pomogne, po mišljenju mnogih, i kandidatura ex reisa Cerića koji je navodno osmišnjen projekat da bi uzeo glasove SDA.

Ni SDA ne ostaje dužan Fahri dovodeći ga u direktnu vezu sa ubistvom Ramiza Delalića Ćele, a on uzvraća da nije imao motiv i da se nikada ne bi našao na optužnici protiv Keljmendija da nije politička konkurencija Bakiru I.

Do kraja kampanje izvjesno je da će na sve strane da leti prljav veš. Već je u eter otišla dijagnoza o "ludom" Suljagiću, kao i patriotski udarac Bakiru I. da je "ostao  dosljedan svom kukavičluku, jer se "u ratu krio u sefu Narodne banke, a prošlog februara kada je narod izašao na ulice, naredio policiji da umjesto zgrade Predsjedništva BiH čuva njegovu vilu na Poljinama".

Da li ili ne Suljagić, kako tvrde njegovi politički rivali, boluje od PTSP-a, da li je Bakir Hadžiomerović sakrio imovinu u kartonu ili ne, da li je liječen od alkohola ili nečeg drugog sve to će u narednom mjesecu da  vrca na sve strane. 

Kao i u RS i u FBiH je medijska scena u službi jednih, drugih i trećih.  Jasno je da je uz Fahru njegovo medijsko carstvo okupljeno oko Dnevnog avaza, plus mogalo bi biti i BHRT. Uz Bakira I. su svi preostali printani plus FTV.

Treći manji dio uglavnom portala vodi bitku na strani Lagumdžije ili Komšića, žestoku i beskompromisnu kako samo mogu da se tuku dojučerašnji partijski drugovi. Kako će se do kraja kampanje ponašati SDP i DF i ko će uspijeti da urami veću sliku Josipa Broza gledaćemo u 30-todnevnoj političkoj sagi.

Ono što je izvjesno u hrvatskom biračkom tijelu stvari su nešto jasnije, nezavisno od hapšenja dinastije Lijanović, osnivača i lidera stranke Radom za boljitak, dva dana pred kampanju.

Ovo kratko, površno posmatranje iz publike, dovoljno je za zaključak da je pred nama jedna od najžešćih kampanja od Dejtona. Ulozi su veliki koliko je velika i moć i novac. Nije sgoreg podsjetiti da je plata poslanika RS veća  od plate ministra, a odgovornost nikakva. Da je plata poslanika u Parlamentu BiH veća od plate predsjednika RS, a odgovornosti nema. Ako se tome pridoda uticaj, moć i mogućnost lobiranja za zakone.......onda ne čudi političko angažovanje i pojavljivanje na izbornim listama velikog broja do sada apolitičnih.

Ali ono što je karcionom u metastazi, čije posljedice će teško ko moći da popravi, bez obzira na rezultat izbora, praksa da partija ima prednost nad strukom i da je u svim sferama od kulture, sporta preko medicine do nauke stranački sertifikat postao garancija i pameti i sposobnosti. 

I još jednom: Dok ne prodju izbori, Panjkoviću, svi smo mi Šojić.