субота, 22. фебруар 2014.

Pozdrav iz zemlje Ništa





Ne očekujem ništa, zato što sve što smo imali do sada je ništa, kao što je i ova zemlja ništa. Riječ je o jednoj iluziji koja treba stalno da se brani neuspjelim sastancima i promocijom nekih domaćih snaga, ali najviše stranih. Ovim treba da se pokrije iluzija o tome da se nešto ozbiljno dešava, a u suštini je riječ o neozbiljnoj zemlji koja ne može da funkcioniše. Sada se fingira da je sve stvar dogovora domaćih političkih lidera u zemlji u kojoj su sve radili i modelirali stranci bez kojih se ništa nije moglo uraditi, i u društvenom i u ekonomskom smislu.

Rekao je to predsjednik RS Milorad Dodik prije sastanaka političkih lidera u Sarajevu sa komesarom EU za proširenje Štefanom Fileom na kojem se po ko zna koji put razgovaralo o sprovođenju presude "Sejdić i Finci".

Lažna slika


Ovu dijagnozu niko ne može da ospori, naročito nakon što je i sam File odustao od svoje SF (čitaj: žanr science fiction) opsesije i proglasio da su pregovori završeni i zaključio vlastiti angažman u njima. Fileovo višegodišnje insistiranje i uslovljavanje na sprovođenju SF presude pokazalo se kao još jedna katastrofalno loša procjena stanja u BiH.

Insistiranjem i uslovljavanjem svih evropskih projekata, obustavljanjem novca iz IPA fondova, pokretanjem istrage u Tužilaštvu BiH zbog nesprovođenja jedne od presuda Suda u Strazburu, EU je pokazala da ili ne razumije ili da neće da razumije realno stanje u zemlji.

Možda je naivno povjerovala onima koji su SF problem stavili u sam vrh prioriteta, pokušavajući da njegovom realizacijom ustavno uređenje zemlje promijene u svoju korist, gurajući svjesno sve druge suštinske probleme u sjenu isforsirane brige za pravo manjine da bude birana u najviše institucije.

Do danas je nejasno zašto EU nije započinjala pripreme terena za prijem molbe BiH za članstvo, umjesto što je uporno insistirala na sprovođenju odluke Sejdić-Finci?

Ako je tačno da se problem Sejdić i Finci mora riješiti prije ulaska BiH u EU, koji je na dugačkom štapu, tek onda nije logično njegovo pozicioniranje na najvišu agendu svih procesa i uslova.

Zanimljiva je izjava njemačkog analitičara Bode Vebera da su evropski lideri uporno ponavljali frazu: "Mi očekujemo da se lideri u BiH dogovore", jer se iza nje krio nedostatak njihove političke volje da se ozbiljno bave ovom zemljom.

Interesantno je i opažanje Marka Preleca, direktora Balkanske grupe, da su nas i Brisel i Vašington pustili da sve dublje tonemo u krizu, jer im je svima dosta BiH.

I novinari, izvještači iz Brisela, tvrde da je EU davno digla ruke od BiH, jer ni sama ne zna šta želi. Među šefovima EU, kako tvrde, sve otvorenije se govori da je BiH izgubljen slučaj "evropska Palestina".

I protesti u FBiH i paljenje institucija toliko je zabrinulo evropske zvaničnike da su o njima raspravljali peti dan i to čitavih pola sata. Zaključili su onda da je riječ o socijalnom buntu i odlučili da promijene strategiju.

Potom je File stigao u BiH da zaključi višegodišnje pregovore o SF slučaju i najavi novu strategiju EU koja će se fokusirati na ekonomske reforme i borbu protiv korupcije.

Evropski zvaničnici u čijem opisu poslova je bila BiH jedan drugom godinama su u amanet ostavljali pogrešne analize stanja koje su nalagale vještačka rješenja zilion godina daleka od realnog stanja.

Uljuljkani u orijentalnoj romantici Sarajeva, zaljubljeni u kaldrmu i ćevape, "okupani" čaršijskim šarmom, blizu jadranske obale, diplomate na privremenom radu u Sarajevu, što zarad površnog pristupa, što zarad vlastitog komoditeta godinama su stvarale lažnu sliku prijeratnog multietničkog grada i cijelu zemlju posmatrale isključivo iz te lažne vizure. Kako je slika bila lažna, tako su i rješenja koja su predlagali i na kojima su insistirali bila nesprovodiva.

Posao dobar, para laka


Brisel nije mogao da prepozna političku i ustavnu realnost i da konačno shvati da je osnovni problem BiH: rješenje etničkog pitanja kojim će biti zadovoljna sva tri naroda.

Zato je u pravu premijer RS koja je EU poslala poruku da je "etničko pitanje - etnicitet važno u BiH i da će, što međunarodna zajednica bude više ignorisala tu činjenicu, biti teže prevazići podjele u zemlji i preduzeti pozitivne korake u pravcu reformi".

Upućeni tvrde da i u EU postoje diplomate koje smatraju da nema kretanja naprijed sve dok se u BiH ne riješe pretpolitička pitanja: uređenje Federacije, prava Hrvata i Bošnjaka u njoj, status Republike Srpske.

Nelogično je da SF problem za zvaničnike EU ima veći značaj od problema koji imaju Hrvati, pa i Srbi u FBiH. Hrvati sa opravdanim zahtjevom za entitet, a Srbi sa ostvarivanjem prava konstitutivnog naroda.

O tim problemima, suštinskim i realnim, malo ko otvoreno i smije da govori jer time rizikuje da bude proglašen nacionalistom, u najpogrdnijem značenju te riječi.

A BiH, nemoguća kakva jeste, treba da traje kao isplativa destinacija i unosan biznis za mnoge. Na kraju i na početku sve se vrti oko novca. A u BiH su uložene i "oprane" milijarde maraka, što u donacijama, što u angažmanu međunarodnih zvaničnika.

Poređenja radi plata visokog predstavnika u BiH Valentina Incka iznosi 24.422 evra, a najmoćnije i najuticajnije u cijeloj EU, njemačke kancelarke Angele Merkel 17.000 evra. Ko je lud da se toga odrekne?

Upravo zahvaljujući lažnim izvještajima o stanju na terenu, ali i dežurnih loše obaviještenih ili politički izlobiranih analitičara, evropske diplomate ovih dana kao đavo od krsta bježe od svakog pomena BiH.

 - Sve im ide na živce najviše političari, ali i tugaljive NVO koje se stalno žale da im nešto nije dobro, a ne čine ništa da izgrade civilno društvo - izvještava dugogodišnji dopisnik iz Brisela Ines Sabalić.

A u BiH, prema nezvaničnim podacima, postoji oko 12.000 NVO koje se bore za prava pasa, mačaka, mladih, starih, boraca, višečlanih porodica, gejeva..... Za tu borbu svake godine inkasiraju desetine miliona evra, dio njih od državnih, a dio od međunarodnih organizacija.

Ni više baba ni kilavije djece. A kako i ne bi kada je jedan broj NVO svrha samima sebi, a drugi više nego često aktivni učesnik dnevnopolitičkih dešavanja sa jasnim političkim ciljevima.

- Opšte dobro i javni interes ne zanimaju više nikoga - kaže Vlado po milioniti put.

A sve dok to dobro i taj interes ne budu prioritet svih javnih "radnika", i domaćih i briselskih i onih iz NVO, i dalje ćemo se vrtjeti u začaranom krugu.

Korupcija će razjedati sistem: politički, privredni, obrazovni, zdravstveni.... Medijske slobode mjeriće se donacijama ispod i iznad stola. Stručnost i rezultati će biti grijeh jer će prednost imati nesposobnost i partijska knjižica. Neznalice će biti kurentna roba na tržištu klimoglavaca. Bošnjački mladići će ratovati u Siriji ili u Čečeniji, gdje zatreba mesa. Vehabijski vođa Bilal Bosnić plašiće nas sudnjim danom u kojem će sablje dobro rezati. NVO će donacije pravdati izvođenjem na ulicu jednog promila građanstva. A Cakana će tražiti način da emigrira....

I svi ćemo ostati veliko "Ništa" u zemlji "Ništa". I potpisivaćemo se isto: Ništa Ništa - N.N.





петак, 14. фебруар 2014.

Kao da je bilo nekad



Ovogodišnji FEST u petak, 28. februara će biti otvoren premijernim prikazivanjem filma “Top je bio vreo” snimljenog po istoimenom romanu Vladimira Kecmanovića u režiji Slobodana Skerlića i produkciji Drina i Balkan filma. Radnja filma odvija se u Sarajevu, u vrijeme posljednjeg rata. U vremenu bezakonja, smrti, kriminala i zločina.

Dole je bio grad


Ovde sedmice u krugu prijatelja gledala sam radnu verziju filma, zahvaljujući producentu Tiki Staniću. Baš ove sedmice u kojoj su slike Sarajeva na TV ekranima neodoljivo podsjećale na one iz 1992. godine.  Valjda baš zato su sve slučajnosti namjerne. 
Dan prije filmske projekcije, socijalni bunt radnika iz Tuzle prerastao je u divljanje huligana, a dan poslije već je bio unutarbošnjački politički obračun. Sli;no kao što su demonstracije "za mir" 1992. godine, samo dan kasnije prerasle u rat.
A rat u filmu "Top je bio vreo" je baš taj rat. Bez šminke, bez pobjednika, bez poraženih, bez ideologija. Tragičan i bolan. Okrutan i beskrupulozan. 
Jedan haoustor - Jugoslavija u malom. Dječak kojem roditelji, Srbi, ginu od granate. Komšinica Hatidža, koju maestralno glumi Anita Mančić, vodi brigu o njemu. Dobri i loši ljudi, svih fela. Ulične bande sa amblemima Armije BiH  na uniformama haraju ulicama grada, ratuju i trguju, žive u izobilju i razvratu. Filmske slike Juke, Cace, Ćele, Puške…. Svako naselje ima svoga komandanta kriminalca. Rat je njihovo vrijeme.
-   Poginuli su neki od mojih školskih drugova I hiljade sarajevskih momaka da bi se luk, krompir, cigare mogle prodavati na Mejtašu za vrijeme rata. Koja je to ironija: mejt na arapskom znači mrtvac, zapisao je jedan Sarajlija, kasnije, mnogo kasnije.
U haustoru običan svijet preživljava haos, loži knjige, živi pod zemljom i čeka pakete Adrie da joj doturi rodbina, uglavnom kanalom preko Dobrotvora. 
Dječak zanijemio od šoka na početku, progovara od šoka na kraju filma kada banditi - vojnici siluju bolesnu Srpkinju koja ga je primila u stan kada je Hatidža “pukla” nakon što joj je ubijen sin jedinac. Dječak odlazi iz grada. Penje se uz Jevrejsko groblje i stiže do srpskih položaja. Vojnici ga tjeraju da naginje i naginje rakiju i da puca. Na kraju dječak okreće top i puca sam - ravno u  publiku.
Teško je svakome ko ima lično sjećanje, iskustvo, traumu gledati filmove čija tematika je rat. Posebno kada je to rat u tvom gradu. Svakome ko je rat (pre)živio takvi filmovi manje više liče na lošu kopiju stvarnosti.
Ali ovaj film ne.
Ovaj film, teška ratna drama običnih ljudi i neljudi  vjerodostojno, gotovo faktografski istinito dočarava dramu jednog grada i njegovih žitelja. Toliko brutalno istinito da bol postaje fizička i izaziva mučninu.
Naša mala družina složila se da je, ako je bilo šta u tom filmu isforsirano ili banalizovano, to sam njegov kraj u kojem se pretjerano naglašeno I nepotrebno više puta ponovljaju iste scene. To ne daje efektnu poentu kakvu bi  film vjerovatno imao da Sekrlić kroz njega nije pokušao da po svaku cijenu dobije ravnotežu zla na uštrb umjetničke dimenzije i samog scenarija koji je u stvari Kecmanovi}eva knjiga.
I mada je to postala gotovo uobičajena floskula za sve filmove snimljene o posljednjem ratu, ovaj film ima najsnažniju antiratnu poruku koju je neki film poslao do sada.  

Mala lična slika



 

Demonstracije za mir u Sarajevu održane su 5. aprila  1992. godine. Istog  toga dana EU priznala je nezavisnost RBiH.  Hiljade ljudi krenulo je pješke kroz grad do parlamenta na Marijin Dvoru demonstrirajući protiv rata. Onda su demonstranti ušli u parlament i usvojili deklaraciju o osnivanju Komiteta narodnog spasa. TV Sarajevo je sve direktno prenosila.
Tražili su vanredne izbore. Tražili su da JNA zaštiti građane i njihove živote, da obezbedi mir u Sarajevu, da razoruža i otjera sve paravojne formacije.
I kada su se demonstranti skoro razilazili neko, do danas se sa sigurnošću ne može tvrditi ko, pucao je na njih. Pet mladih ljudi je poginulo. 
Dan poslije demontracija za mir, 6. aprila 1992. godine u Sarajevu je počeo rat.  Rat koji je iščekivao, o kojem je šuškao cijeli grad.
Govorilo se "rat će čim prodje Ramazan, jer muslimani ne ratuju dok je post".  I svi su kupovali ratne zalihe: plinske boce, gotova jela, brašno, so …. I naivni su mislili da će spustiti roletne i jesti zalihe, dok se oni tamo ne pobiju. Eto tako je mali Perica zamišljao rat.
I baš kao što je čaršija odavno šaputala, rat je počeo sa prvim mrakom posljednje noći Ramazana. Zapucalo je iz kuća sa Mojmila i Buća Potoka po kasarni JNA Viktor Bubanj. Vojska je odgovarala, sporadično, i tako do jutra.
A ujutro je počela pljačka. Izlozi prodavnica su razlupani. Ljudi su nosili sve i svašta. Kontejneri za smeće te noći pretvoreni su u barikade. 
Sarajevski kriminalac, ciganiodni Juka Prazina imao je novu maskirnu uniformu i kapicu sa ljiljanima. Gledali smo iza spuštenih roletni. Vojsku je dovezao u bijelom kombiju. Vojsku sarajevskih krimosa i dobermane.
-  Sine dodji do vidiš, rekla je teta Lucija, komšinica, slučajno Hrvatica. Bježite sine ovo su ustaše, pokazivala je na Jukine borce u parku iza zgrade teta Luce koja je nas klince iz haustora redovno hranila krofnama i marcipanima. U ratu je, kažu, umrla od gladi.
Noću se pucalo iz muslimanskih naselja na obodima grada po kasarnama JNA, pa iz kasarni JNA po tim naseljima. Danju se pljačkalo. I tako je počeo rat.
Komitet narodnog spasa koji su 5. aprila formirala raja na demonstracijama se raspao, a da nije održao nijednu sjednicu. Vanredni izbori, koje su tražili demonstranti, nisu održani. JNA nije rasformirala paravojne jednice. Država se raspadala u krvi. 

Ruši, pali.....


Samo dan prije zatvorene projekcije Topa u Banjaluci, u Sarajevu su počele demonstracije. Početni socijalni zahtjevi i bunt naroda protiv korupcije vlasti, kriminala, pljačke, pretvorio se u rušilački pohod u kojem su gorjele institucije države. Devastirana je zgrada Predsjedništva BiH, zapaljen Arhiv BiH, zapaljena je zgrada Kantona Sarajevo, zgrada Opštine Centar, tramvajaska stanica na Skenderiji, gorjeli su automobili, telefonske govornice, razbijana su stakla na obližnjim zgradama......
- Šta da ti kažem kada vidim tramvajsku na Skenderiji sve je isto kao 1992, odgovara mi koleginica koja izvještava sa protesta.
Ne postoji niko ko ne provodi dan šaltajući TV kanale. Ipak je tviter brži. Loše vijesti se nižu jedna za drugom. Policija ne šititi institucije, ima naredbu da ne smije da uzvraća. Huligani tuku policiju. Anarhija. Ulica preuzima stvar u svoje ruke.  
Na kraju dana "gori" Mostar. Demonstranti su došli sa istočne strane grada, uglavnom su Bošnjaci. Pale na zapadnoj, onoj hrvatskoj. I samo tu je kritično, jer kao što reče premijer Hrvatske Zoran Milanović, samo Mostar je od svih gradova u FBiH u kojima su bili neredi, izrazito mješana dvonacionalna sredina. Srećom Mostar nije buknuo. "Bosansko proljeće" ostalo je bošnjačko i nije dobilo tragičnije dimenzije. 
Generalna proba "bosanskog proljeća" održana je ljetos kada su protestanti držali u zatočeništvu parlamentarce BiH i strane bankare u Sarajevu tražeći uvodjenje JMB. Ovoga puta povod je bio jači - socijalni sa kojim se manje više poistovjećuju svi ljudi. 
I sve je bilo isto, samo nije bilo Emira Suljagića. On se na ovim protestima ukazao tek peti dan.
 -  Ovo se vrlo jednostavno može riješiti tako što će političari podnijeti ostavke i otići kući. Narod neće popusti i promijeniti mišljenje. Potrebno je formirati koncentracione vlade koje će raditi u stalnom zasjedanju i ispunjavati ono što narod od njih traži, bila je prva izjava koju je dao  samoproklamovani "narodni" portparol Suljagić.
I tako su upravo oni, koji se navodno najglasnije zalažu za državu, još jednom pokazali da ruše njenu strukturu. Ako svaku državu čine institucije, a čine, onda se suštinski problem ove sveo na pitanje: da li institucije izgradjene? Rušilački neredi u Sarajevu su pokazali da nisu.
Vlast u kantonima u kojima su načelnici podnijeli ostavke preuzimaju "plenumi gradjana". Čemu onda uopšte izbori? Redovni ili vanredni svejedno, ako neformalne grupe gradjana preuzimaju vlast?
Je li to mentalitet o kojem piše Andrić? Ili jednostavno sunovrat društvene strukture?

понедељак, 10. фебруар 2014.

Fakir fukara




"Kao svaka orijentalna varoš, Sarajevo ima svoju fakir-fukaru, što u ovom slučaju znači svoju rulju koja živi desetinama godina povučena, raštrkana i prividno pripitomljena, ali koja se u ovakvim prilikama, po zakonima neke neznane društvene hemije, odjednom sjedini i bukne kao pritajeni vulkan, rigajući oganj i blato najnižih strasti i nezdravih prohteva. Tu masu lumpenproletarijata i sitnog, gladnog, građanstva sačinjavaju ljudi različiti po svojim verovanjima, navikama i načinu odevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona......
Često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru.
Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije, ili dok ne sagore i malakšu same od svoga besa.....
Taj sarajevski bes mržnje, koji stolećima neguju razne verske ustanove, kome pogoduju klimatske i društvene prilike, a podržava ga razvoj istorije, izbio je sada i sručio se na ulice modernog dela grada koje su građene sa drugim pretpostavkama, za drugačiji red i način ophođenja".
Sve ovo zapisao je Ivo Andrić u romanu "Gospodjica" objavljenom 1945. godine.
Može li iko od nas opisati posljednja "dešavanja naroda" koja su se pretvorila u rušilačke pohode bolje od onoga što je napisao Andrić. Teško, sve i da hoće. Da bi mogao da posmatraš i objasniš procese moraš prije svega da poznaješ duh i mentalitet podneblja u kojem se dogadjaju. A taj duh i taj mentalitet Andrić je demistifikovao do u srž.
Sve poslije opisa iz "Gospodjice" je dnevna politika. Danas ovakva sutra onakva. I svako u njoj pokušava da za sebe izvuče poneki poen.
Fahrudin Radončić, bošnjački PPV (ako mu se posreći): Ovo je antikorupcijska pobuna, cunami naroda.
Bakir Izetbegović izguljeni Mali princ:  U FBiH je puno bolje stanje, čak su i ljudska prava na većem nivou nego što je to u Republici Srpskoj.
Sadik Ahmetović prvi PR AID-a u sjeni SDA: Zastave BiH i Predsjedništvo zapalili su navijači Slavije iz Istočnog Sarajeva.
Željko Komšić "lider" sa najsjajnim ljiljanom: Srbija i Hrvatska da drže prste dalje od BiH!
Jasmila Žbanić, gostoljubiva Bosanka: Milanoviću marš kući!
Zlatko Lagumdžija, zamrli tviteraš: Dugogodišnje nezadovoljstvo ljudi su kidnapovale neke snage koje su dovele do toga da ovo ima elemente rušenja države. Godina 1992. neće se ponoviti.
Valentin Incko, izvan mandata: Ako se situacija pogorša, moraćemo razmotriti upućivanje trupa EU. U BiH bi mogle doći i dodatne austrijske trupe.
Funkcioner HDZ-a u Mostaru: Došli su sa istočne strane. Palili su i rušili. Nisu devastirali zgradu SDA, to su slagali. Ne znam koji su im bili zahtjevi. Nisu rekli nikakve zahtjeve.
"Pokret za Livno": Ograđujemo se i od vas, jer vaši ciljevi i komšićanje se ne slažu sa našim ciljevima.
Esad Duraković, akademik realista: Ovo nisu socijalni protesti, ovo je razarački pohod rulje.
PPV u zamahu predizborne kampanje koja je krenula iz Feketića: Želimo stabilnost u regionu i to je od presudnog značaja.
Zoran Milanović, specijalista, u iznenadnoj posjeti Mostaru: Ovo se možda ne bi dogodilo da je EU imala jasniju politiku šta ovdje želi.
I svi su tu. Samo nema Pitera Sorensena. Nema ni Derve Sejdića i Jakova Fincija. Izvori bliski EU tvrde da dogovoraju novu rundu razgovora na visokom nivou. I Štefan File je opet zvao telefonom. Biće da Zoran Milanović zna o čemu govori. Emitovanje SF (Sejdić Finci) rijaliti šoa u režiji EU nasilno je prekinuto. Šteta nije procjenjena jer raste iz sata u sat. 
(Glas Srpske, 11.2.2014.) 

Fakir fukara

"Treba da naiđu dani kao što su ovi pa da se pravo vidi šta sve živi u ovoj varoši koja je prosuta kao šaka zrnja delom po strmim padinama okolnih brda, delom u ravnici oko reke. Treba da se desi ovako nešta kao što se jučer desilo, pa da se razgoliti sve što se krije u ovim ljudima koji inače rabotaju ili dangube, rasipaju ili sirotuju po strmim i krivudavim mahalama koje liče na vododerine.

Kao svaka orijentalna varoš, Sarajevo ima svoju fakir-fukaru, što u ovom slučaju znači svoju rulju koja živi desetinama godina povučena, raštrkana i prividno pripitomljena, ali koja se u ovakvim prilikama, po zakonima neke neznane društvene hemije, odjednom sjedini i bukne kao pritajeni vulkan, rigajući oganj i blato najnižih strasti i nezdravih prohteva. Tu masu lumpenproletarijata i sitnog, gladnog, građanstva sačinjavaju ljudi različiti po svojim verovanjima, navikama i načinu odevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona......

Često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru.

Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije, ili dok ne sagore i malakšu same od svoga besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet žive godinama pritajene izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima.

Taj sarajevski bes mržnje, koji stolećima neguju razne verske ustanove, kome pogoduju klimatske i društvene prilike, a podržava ga razvoj istorije, izbio je sada i sručio se na ulice modernog dela grada koje su građene sa drugim pretpostavkama, za drugačiji red i način ophođenja."

Ivo Andrić, citat iz romana „Gospođica“

петак, 07. фебруар 2014.

Vratite djeci Kostu V.





Dara Sekulić došla je uzbuđena iz šetnje. Teško je disala što od bjesa, što od čuda. Pa veli: Sada sam srela Sidrana. Ide iz škole.  Očajan je i kaže mi: Daro, imao sam divno, pametno i darovito djete. Onda sam ga poslao u školu i napravili su kretena.  Ništa meni, tada klinki, nije bilo jasno. Sada mi je jasno ama baš sve.  Kreteni od djece se prave tako što se kaznene metode usavršavaju do perfekcije i koriste se kao "stimulativne" u procesu obrazovanja. To je odgovor na pitanje djeteta: Zašto mi ne daju da budem dobar/ra?

Djeca su ljudi


Narodna skupština RS usvojila je protekle sedmice Informaciju o realizaciji Strategije razvoja obrazovanja od 2010.- 2014. Ministarstvo obazovanja potom je okupilo oko 220 nastavnika i profesora, 14 pedagoga, sedam psihologa i 30-tak savjetnika Pedagoškog zavoda RS kako bi pristupilo izmjenama nastavnog plana i programa u osnovnim i srednjim školama. 
Te izmjene podrazumjevaju i izmjene pojedinih udžbenika bazirane isključivo na primjedbama nastavnika, a ne na analizi stručne komisije.   Sve treba da se odigra u rekordno kratkom roku.
Praksa u svijetu kaže da je, nakon što sadržaj udžbenika bude prihvaćen, potrebno još 18 do 24 mjeseca da se udžbenik nađe u učionici, odnosno u rukama učenika. 
Primjera radi susjedna Hrvatska na izmjenama nastavnog plana i izmjenama udžbenika radila je pune tri godine. Udžbenici modernizovani i sa smanjenim brojem nepotrebnih sadržaja od jeseni će se koristiti u nastavi. Sve to mi ćemo da uradimo u naredna tri mjeseca.
Zato su u pravu poslanici koji su u diskusijama o Strategiji upozorili da je nephodno primjeniti iskustva drugih zemalja i da eksperimentima nema mjesta kada je u pitanju obrazovanje jer ono utiče na razvoj cijele zajednice i jer su te greške dugoročne i teško popravljive.
Oni koji se stručno bave ovim pitanjem ističu da je udžbenik samo jedan od izvora znanja i informacija u procesu učenja. Jednoglasni su u ocjeni da je važan, ali i da je mnogo važniji edukativni odnos nastavnika prema djeci i podsticanje da koriste i druge izvore, da istražuju, upoređuju, selektuju i bez straha zaključuju.
I tu leži osnovni problem podizanja kvaliteta obrazovanja i nivoa znanja učenika kod nas. Jer dok god djecu učimo da bubaju i od njih tražimo puku reprodukciju nabubanoga, neprimjenjujući interaktivne nastavne metode u kojima se podstiče debata i diskusija u čijem fokusu je učenik, teško da će obrazovni proces doživjeti pomake u smislu dječijih postignuća.
Takav obrazovni sistem ubija u djeci svaku kreativnost i motivaciju.  A ako bi cilj obrazovanja trebalo da bude da svakom pojedincu omogući da razvije vlastiti potencijal i afinitet najviše što može, onda je jasno da se represivnim i kažnjeničkim metodama to ne postiže.
Dobar obrazovni sistem trudi se da stalno ohrabruje djecu, da razvija njihov potencijal i da iz njih izvlači maksimum, da im usadi stav i posebno da ih obuči kako da sebe poštuju, kako u sebe da vjeruju. Takav sistem ne dozvoljava propuste prema djeci kao ljudima i ne sječe im krila čim ih rašire da polete, nego im otškrine prozor i daje vjetar u leđa.
Najbolji primjer takvog pristupa je IS Petnica, koja je uspjela  da napravi obrazovni bum, a njeni polaznici su u svojim kasnijim postignućima opravdali trud onih koji su u njih ulagali znanje i pedagoško iskustvo.
Stručnjaci iz Petnice zato i upozoravaju da je reformu školstva neophodno izvršiti prije svega u  metodici nastave, organizaciji i primjeni svjetskih iskustava i sistemu moderne škole.
- Gradivo u našim školama je preopširno, a bubanje činjenica kod djece ubija kreativnost, ruši motivaciju i ne daje efekte. Zato Petnica u svoje redove i ne prima one koji imaju odlične ocjene, niti one koji su pobjednici takmičenja u redovnom školovanju, kaže direktor Petnice Vigor Majić.
On priznaje da Petnica čini "opasnu jeres", jer vjeruje da su djeca koja je pohađaju pametna, bistra, racionalna i da umiju sama da procjenjuju.
I Majić je u pravu, Petnica je “obrazovna anomalija”, jer u njoj se nastavnici iskreno trude da razumiju i poštuju djecu, da ih nauče a ne da lupaju kečeve, a taj odnos im se vraća i rezultatima koje njihovi polaznici postižu i uvažavanjem koje su zalužili.

Triput mjeri....


Još jedna osobenost našeg obrazovanja je i to što nastavnike kada uđu u škole više ne provjera niko.  I dok sve države imaju neki sistem licenciranja i akreditacije kojima uslovljavaju nastavnike da se profesionalno usavršavaju, samo kod nas je licenciranje ukinuto, a da nije ni počelo.
I dok se i dalje igramo uvođenja metoda neprimjenjivih u svjetskoj praksi, kada se uzmu u obzir međunarodna testiranja kao pravi parametri u ocjeni stvarnog znanja učenika u Srpskoj, rezultati su više nego poražavajući. Da je znanje đaka iz matematike, geografije, biologije, fizike i hemije ispod međunarodnog prosjeka, pokazalo je i međunarodno istraživanje TIMSS 2007. godine. Naši djaci bili su lošiji od svojih vršnjaka u Srbiji, Rumuniji i Bugarskoj. 
Poznato je da obrazovni sistem Finske daje najbolje rezultate u svim testiranjima učenika, a kako se procjenjuje ključnu ulogu u tome upravo ima stroga procedura selekcije nastavnika i njihov stalni rad na profesionalnom razvoju i usavršavanju.  
I dok su rezultati takvi kakvi jesu, javnost i dalje nijemo posmatra sa strane, kao da se to krupno i važno pitanje ne tiče svih nas. Wegovo kvalitetno rješavanje i uspjeh trebalo bi da bude opšti društveni interes. U tom interesu nema politike, nema i ne bi trebalo biti pozicije i opozicije, a zamjerke i rješenja političkih faktora mogu da se uvaže u širokoj raspravi u kojoj struka mora da dadne posljednju riječ. 
Ali kako uopšte podići svijest o opštem dobru kada javnost ne postoji.
Kada ni struka, ni savjeti roditelja, ni profesori, ni pedagozi, ni direktori ne reaguju na novih 11 kažnjeničkih mjera Pedagoškog zavoda u slučajevima izostanaka učenika.
Jedna od tih mjera propisuje da izostanke moraju da pravdaju oba roditelja zajedno, ali se dodaje da škole mogu same da izabaru mjere koje će da primjenjuju. Ali same mjere su bile dovoljne da roditelji dva po dva krenu put zbornica. 
Uloga obrazovanja pored toga što mora podsticati sve ljude da uče i napreduju, ne samo do željene kvalifikacije, nego i do zadovoljavajućeg nivoa kvaliteta života, jeste i u tome da ono stvara ljudski kapital jedne zajednice.
Ako ministartsvo, ili pedagoški zavod uzima sebi za pravo da dovodi u pitanje povjerenje po svim linijama – roditelj-roditelj, roditelj-dijete, roditelj-nastavnik, nastavnik - dijete, onda se postavlja pitanje na koji način obrazovne institucije vrše svoju prosvjetiteljsku ulogu.
Druga mjera govori o tome da se djeca zbog izostanaka upućuju subotom na dobrovoljni rad!!! Ni ova mjera ne samo da nije primjerena, nego, kao ni prethodna, nema zakonsko utemeljenje.
Način realizacije takve mjere, sadržaj, smisao i cilj nije naveden u njoj, pa je teško govoriti o pedagoškoj vrijednosti. 
Obrazovni sistemi u drugim državama koriste razne mehanizme saradnje sa roditeljima, učenicima, nastavnicima, a jedan od njih je angažovanje učenika u van-nastavnim aktivnostima, organizacija događaja u kojima će razviti kreativnost, timski rad i vještinu kritičkog promišljanja.
Ali ni to se nas ne tiče. Mi i dalje razvijamo sopstvene eksperimentalne metode u kojima su kunići naša djeca. 
Uz sve ove fakte, jasno je da je direktor Petnice u pravu kada ističe da naše obrazovanje ne prati nikakve trendove najmanje 40 godina i da mi imamo školu kakvu što smo imali oduvek, po modelu iz 17. veka. U tom obrazovanju u posljednjih 70 godina došlo je do jedne jedine promjene: izbačen je marksizam i uvedena vjeronauka. 
I ovdje ću stati. A u tom predahu i nadi da ćemo svi zajedno uraditi sve da obrazovanje bude što bolje i kvalitetnije, da nam djeca budu srećna i pametna, citiraću jednog iskusnog profesora Univerziteta koji sa ponosom može da kaže da je postignuće onih koje je učio priznato širom planete:  Ja bih profesorima propisao zadatak da najmanje jednom mjesečno gledaju "Šešir profesora Koste Vujića".
To je onaj film u kojem je Vujićeva posljednja generacija sjajnih đaka, medju kojima su Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Ljubomir Stojanović, Mika Petrović Alas, Pavle Popović, Milorad Mitrović, ispjevala: Priči ovoj nema spora, gimnazija otkad posta, nije bilo profesora, kao što je Vujić Kosta. Sa pojavom i u svemu, on je čudan da se pamti, ovu ljubav prema njemu, Prve muške maturanti. 
Koste Vujići postoje i danas. Pomozimo im da pobijede!