Godina prođe, sedmica nikad!

Kao na kraju svake i na kraju ove godine mediji prave retrospektivu događaja koji su obilježili 2015. iz svog ugla. Baš zato pokušala sam da nekoliko događaja iz protekle sedmice pratim citatima iz kolumni objavljenih u ovoj godini. I sve su bile komplementarne aktuelnom događaju. Da li je to dijagnoza ili stanje? Prosudite sami.

Vijest 1.

U akciji "Rez" u Sarajevu je uhapšeno 11 lica, pripadnika selefijskog pokreta, koji su, kako se sumnja, pripremali teroristički napad.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Sakiba Mahmuljina, komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH, zbog zločina jedinice islamskih boraca "El mudžahedin", koji su ubili 50 ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti, a nekima od njih odsjekli glave.

Januar 2015.

Direktnu odgovornost za imidž sa kojim živimo snose politika i institucije koje nisu uradile ništa da se distanciraju od terorizma, terorista i još davno obračunaju sa ratnim nasljeđem "svetih ratnika".

Da nije tako, davno bi bilo završeno procesuiranje zločina mudžahedina u posljednjem ratu, koji su upravo ovdje izvježbali bojevo gađanje i odsijecanje glava.

Da nije tako, davno bi bili presuđeni oni koji su u ime islama ovdje dovukli i dali pasoše ratnicima za džihad.

Da nije tako, u vojsci Islamske države danas ne bi bilo "bosanske čete".

Ništa od toga ne bi bilo tako da su institucije radile svoj posao. Posebno ne bi da su Sud i Tužilaštvo BiH svojim akcijama, radom i presudama opravdali postojanje, zaštitili pravnu državu i sve njene građane.

Vijest 2.

Starleta Mimi Oro obznanila je da je diplomirala na smjeru računovodstvo i revizija čistom desetkom. Mimi je diplomu stekla na Alfa univerzitetu, a kako je izjavila, želi da postane revizor, jer je "zanimaju korupcije u firmama".

 Februar 2015.

Eto, to smo mi ostavili svoj djeci, dragi Drajfuse. To nudimo revolucionarima koji imaju 17, 18, 20 i željni su znanja, spremni da promijene svijet i pomjere granice. Priznaćeš, sasvim dovoljno da pobjegnu što dalje od nas. I da u koferu ponesu omiljenu "Himnu maršala Mita" kao opomenu da tamo daleko moraju da uspiju, isto kao što su stari u Hercegovini nekada u svijet slali svoju djecu dajući im kamen koji ih je opominjao šta ih čeka ako ne završe posao zbog kojeg su otišli od kuće.

"Himna maršala Mita": Kupi je, pokaži je, maši njome, hvali se/ dok budala uči, imam načine drugačije/ ovde vlada maršal Mito, uzmi lepo plati je/ Kupi je, plati je, urami je, okači je/ kupi sebi, bratu, sestri, uzmi i za svastike/ i ne štedi ambiciju, nemoj da si škrt/ posle obične diplome, kupi sebi Dr...

Vijest 3.

"Ja ljudi više nemam snage za plaćanje instrukcija pored djetetovog urednog pohađanja osnovne škole! Koju vražju mater onda plaćamo nastavni kadar - da se iživljavaju pojedinci na njima!? Niti je dijete glupo, niti je tupo! Šta se ovo do vraga dešava da pored pedofila i terorista moramo čuvati djecu i od beskrupuloznih i iskompleksiranih priučenih likova!? Pitam se samo kako ih sačuvati od ovoga svega? I dokle će se više ćutati o ovoj temi iz bojazni da navodni "prosvjetari i pedagozi" ne uzmu pik na njih? Ogorčena majka", napisala je jedna ogorčena Banjalučanka na društvenim mrežama.

Mart 2015.

U cijeloj ovoj priči najznačajnije je čemu je to prof. Vujić učio slavnu generaciju genijalaca. Učio ih je najvažnijoj lekciji, slobodi i kako se ona osvaja. Učio ih najznačajniju stvar, a to je da briljantni učenici ne znaju sve, ali jedno znaju - znaju da misle. I 100 godina kasnije dolazimo do suštinskog pitanja šta smo danas ostavili svojoj djeci? I suštinskog razloga zbog čega jedva čekamo da oni koje najviše na svijetu volimo što prije odu što dalje odavde i da se više nikada ne vrate.

Da odu tamo gdje su klimoglavci i mediokriteti sankcionisani prezirom i podsmijehom društva kao paraziti od kojih zajednica nema nikakve koristi. Tamo gdje će moći da iskažu svoju kritičku misao i gdje će za to dobiti nagradu. Tamo gdje se nemoral ne pakuje u lažnu sliku pravednosti. Tamo gdje se trud i lijepo vaspitanje ne kažnjava, nego nagrađuje. Tamo gdje neće morati da sipaju ulje i maste čistu kosu, jer imaju čas kod profesorke koja mrzi lijepe djevojke, jer ima frustracije iz mladosti. Tamo gdje je ulaganje u ljudski kapital suština.

Vijest 4.

Ministarstvo spoljnih poslova BiH sklopilo je ugovor sa auto-kućom "Porše BH" o kupovini pet limuzina, koje su plaćene oko 250.000 KM.

Država BiH poslanike Mirsada Mešića i Niku Lozančića "časti" s 50.000 KM koliko će 1. januara dobiti na ime otpremnine za penziju. Mešić će iskoristiti pravo da se kao izabrani zvaničnik (poslanik) vrati u parlamentarne klupe i nastavi da prima platu. 

April 2015.

Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi: "Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite za nju". Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe"?

Ali deviza armije većine državnih činovnika i nije opšte dobro i javni interes, nego "moje dobro i moj interes". Empatija prema zajednici i odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i "nesposobne budale koje se nisu snašle". Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za nju i za sebe".

Vijest 5.

Podlost, licemjerstvo, korupcija, nemoral, laž i nepravda opisani u Aristofanovim komedijama "Ptica" i "Žaba", nastalim u petom vijeku prije nove ere, poslužili su kao motiv za predstavu "Srodne duše" izvedenu u Narodnom pozorištu RS u režiji Dine Mustafića. Glumci su u komadu direktno referirali o skorašnjim stvarnim događajima i poremećenom sistemu vrijednosti.

Maj 2015.

S vremenom smo shvatili da naš kraj u stvari i ne pripada nikome. Mi smo se tu našli prosto slučajno. Svakim danom u svakom pogledu postajali smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha. Naši glavni junaci su autohtoni primjerci svoje vrste i sve su samo nisu fensi. Oni su uglavnom bili siromašni luzeri i od Boga i naroda marginalizovani papci (u međuvremenu u novom rječniku "papak" je najskuplja riječ). Do nas i dalje kao eho sa zakašnjenjem i nevjericom tek u tragovima dopiru svjetski trendovi.

Vijest 6.

Stanovnici BiH i Crnogorci su u ovoj godini najviše guglali Cecu, Hrvati Severinu, Srbi Andriju i Anđelku. Rijaliti programi su takođe zauzeli visoko mjesto u sferi najtraženijih vijesti na internetu, kao i striming servisi za filmove.

Jul 2015.

Tačno je da država mora graditi obrazovnu, kulturnu strategiju u kojoj će vrijednosti i moralne i svake druge biti rangirane na način da se društvo razvija u svim svojim segmentima. Ali kako?

Kako će država u kojoj se kulturom bave polupismeni partijski namještenici to uraditi? Kako će država u kojoj je čovjek koji "drma" kulturom i stotinama hiljada za kulturne projekte do danas nepoznatog zvanja i obrazovanja i sumnjive biografije? Kako će država u kojoj se pozorištem bavi metalostrugar ili metaloglodač? Kako će država u kojoj bik Rudonja dobija veću nagradu od pjesnika pobjednika? Kako će država koja nema nijedan dokumentarni film o svojim velikim slikarima, pjesnicima, naučnicima? Kako će država u kojoj je lakše postati profesor univerziteta, nego se zaposliti? Kako će? S čim će? S kim će?

Vijest 7.

Rijaliti programi i pseudorijaliti programi moći će se emitovati na malim ekranima u BiH samo iza ponoći pa do šest časova ujutro, odlučio je Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH.

Oktobar 2015.

A onda je došla tranzicija. Osnovni zadatak i smisao postojanja medija se promijenio. Marginalci su postali elita, a elita je emigrirala ili se zatvorila u četiri zida. Učesnik rijalitija dočekao je 12 akademika u rodnom selu velikog književnika, a starleta je postala sekretar Akademije nauka. Prvo je kritička svijest naroda otupljena institucionalizovanjem laži, spletki, trača i intrige, kao preduslov stvaranja svjetine koja uživa u borbi gladijatora.

Vijest 8.

Skup "Novinari ne kleče/Predsedniče Vlade, održite obećanje" održan je širom Srbije zbog izjave ministra odbrane Bratislava Gašića da "voli novinarke koje lako kleknu". Gašić je izjavu dao kada je vidio kako dopisnica B92 čuči da ne bi bila snimljena u kadru dok ministar govori. Premijer Srbije najavio je njegovu smjenu, ali to se nije dogodilo.

Novembar 2015.

Suština novinarske profesije trebalo bi da je neraskidivo vezana sa društvenim dobrom kao vrhovnim idealom novinarstva. Po definiciji, koja bi trebalo da je temelj profesije novinar (isto koliko je Hipokratova zakletva temelj profesije ljekar) novinar bi trebalo da je onaj koji prenosi istinu do građanina koji nema drugi način da je sazna. Novinar je tu da omogući građaninu da zna, da u njegovo ime nadzire vlast, politiku, biznis, nosioce javnih funkcija. Pa i kraljicu iako je njena titula nasljedna.

SREĆNA NOVA, 2016.

Šta čovjek može promijeniti onda kada ne može promijeniti ništa? Kako god kontam dvije stvari: da uradi ono što je do njega, što ga ne košta, a pomaže drugom čovjeku i čini ga srećnim. I da ne prestane da se zajebava, na svoj i tuđi račun. Jer, duh je jedini efikasan način samoodbrane u zlim vremenima i korektiv u najboljim. Duh je nešto što čovjek, ali i grad, ima ili nema. Ne kupuje se, ne uvozi se, ne vidi se, ali se osjeti. Duh je vic, a gdje nema vica, nema ničega. Zato: Razgovaraju dvije plavuše, pa će prva: "Znaš da ove godine Nova godina stiže u petak"? Druga se zabrine: "Eh, samo da ne bude 13".

Kapa glavu čuva, a trač je skida

Ugodno ćaskanje: - Je li, ej... si čuo za onoga? - Šta? - Pa, ono. - Aaaa. - A da vi’š, ona bila s onoga! - Aha… i? - Pa, ono. - Opaaa! - Ja kad ti kažem!

Jesi čuo za onoga? - (Šta? Šta?) - Jesi čuo za onu? - (Oooooo!) - Da li si čuo za onoga? - (Šta, šta, šta, šta, šta, šta, šta?) - Da li si čuo za onu? - (c, c, c, c, c, c, c!) - Razvela se, kurvala se, prevarila, propio se! - Raskućila, zabagreo, otrcala, poludeo! - Ihihi - kafu turi! - Ihihi - ću ti pričam! - Ihihi - gola govna! - Ihihi - a ja nisam!

Ako niste slušali Marčela tako počinje njegova pjesma "Opajdarsko kolo", koju je napisao za predstavu "Doktor Nušić". Niko tako vjerodostojno u stihu nije opisao trač kao osnovnu karakteristiku svih klasičnih "opajdara" (riječ je sasvim slučajno ženskog roda, isto kao što je riječ trač sasvim slučajno muškog).

Trač je tuđica

Vjerovali ili ne, riječ trač je tuđica. Trač je riječ njemačkog porijekla koja označava ogovaranje, olajavanje, klevetanje, kaže Vujaklija u "Leksikonu stranih riječi i izraza".

U jednoj divnoj, poučnoj dječijoj pjesmici Dara Sekulić piše ovako: Ko bi ikad rekao/da je jedan trač/tuđica, na primer./Dom je kod nas stekao,/a seče ko mač./Kratka reč, a zver./Samo kafe ispija, usta ne zatvara;/ belosvetska rospija/i zlobnica stara.

Zlobnica stara!? I psiholozi koji su se bavili fenomenom trača otkrili su da su ljudi koji tračare duboko nezadovoljni i sobom i svojim životima. Jer, onaj ko nema svoj život živi ili izmišlja tuđe. Jer, onaj ko nije zadovoljan svojim životom teško može prihvatiti da drugi budu zadovoljni svojim. Jer, onaj ko nije ostvario uspjeh, uvijek je zavidan onom ko jeste. I nema tu mnogo filozofije, pa čak i psihološko istraživanje o fenomenu "trač" samo je potvrdilo to logično, zdravorazumsko objašnjenje, ali nije otkrilo ništa epohalno novo.

Nauka kaže i to da nisko samopouzdanje može izazvati potrebu za stvaranje loše slike o drugome, jer kada je drugi manje vrijedan ili loš, prljav i zao, onaj ko o njemu širi trač djeluje pozitivnije, bolje, čistije. Ali ono što se uvijek i bez izuzetka krije iza svakog trača, jeste zavist.

Naravno, postoji nekoliko vrsta trača. Postoji i onaj bezazleni kojeg da nema ništa jedni o drugima ne bismo ni znali. A često ni o sebi samima.

Ali ima i onaj opasni trač, koji nema veze sa istinom, ali zato njegove posljedice mogu biti kobne po pojedinca koji je predmet tračarenja. Psiholozi vele da su uglavnom takvi tračevi direktno ciljani na nečiju karijeru sa željom da se ona ocrni i degradira. Posljedice nisu tako male i veoma često utiču na nečiji status u poslovnom okruženju, što je i primarni cilj trača. Osnovni moto onih koji šire trač glasi: Sto puta ponovljena laž postaje istina. Drugo je pitanje gdje je u svim tim pričama naš život i šta imamo da kažemo o sebi. Ali koga briga.

Upravo zbog toga moć trača je najveća i najpogubnija po pojedinca. Posebno u društvu primitivnom i plodnom za tu rabotu, u kojem ni institucije, ni politika, ni "ozbiljni" mediji (a ne samo tabloidi) nisu imuni na trač.

"Politika je ozbiljan posao, a ne trač!", zavapio je nedavno odlazeći hrvatski premijer Zoran Milanović. Možda negdje i jeste, ali kod nas, neće biti da bidne.

Jer na ovim prostorima na cijeni su poligraf, politički analitičari i trač. A kada je to tako, kada je i politika trač, onda mala riječ - zvijer počinje da razjeda cijelo društvo, pretvarajući ga u krčmu bez dnevnog reda u kojoj ne postoje pravila igre.

Poznat je eksperiment sa deset ljudi u kojem je jedan od njih saopštio veoma kratku informaciju o nekom čovjeku. Onda je to prenio prvom do sebe, ovaj drugom i tako redom. Iako je informacija bila jedna prosto proširena rečenica kada je stigla do desetog više nije ličila na sebe. Svako je, prepričavajući je, dodao nešto toj rečenici, poneku novu riječ ili činjenicu da je "obogati".

Tako je i krčmi, dok svako doda što ima, želi, misli, umisli, "što je babi milo", postoji veoma predvidiva opasnost da u traču skonča i onaj ko u krčmu nikada nije ni ušao.

Zanimljivo je da je samo jednom segmentu društva moguća zakonska odbrana od trača. U medijima se, naime, od trača moguće braniti Zakonom o zaštiti od klevete (kleveta je sinonim za trač). Ali šta sa svim drugim segmentima gdje ni takav način odbrane ne postoji. I šta sa zajednicom u kojoj je trač način života, u kojoj trač zamjenjuje institucije, usmjerava njihove akcije, kreira sve - od kadrovske politike do pravosudnih odluka.

Tako je trač poznat kao slučaj "kila zlata" ovih dana dobio svojevrsnu nagradu, jer je njegov autor "isplaćen" funkcijom direktora. Naravno da je trač, jer nijedan njegov navod do danas nisu potvrdile nadležne institucije.

A tamo gdje su trač i politika jedno, može, recimo, da se desi i da novinar sa TV ekrana uputi dramatično upozorenje premijeru: "Ne idi na put. Spremaju ti državni udar". Jer da je drugačije, takvo upozorenje premijer bi davno imao, dostavile bi ga institucije zadužene za obavještajne poslove i bezbjednost, crno na bijelo na njegov radni sto.

Slično je i sa drugim planovima državnih udara i obaranja vlasti na ovim prostorima, koji čak nemaju ni formu obavještajne informacije, nego su jednostavno trač ispisan na komadu hartije. Ti i takvi tračevi na kraju devalviraju sve, pa i realnu opasnost, ukoliko ona zaista i postoji.

Od Cezara do Tajgera

Munjevitom razvoju trača doprinijele su društvene mreže. Naučnici sa rimskog Informatičkog fakulteta utvrdili su tako da trač napisan na "Fejsbuku" ili "Tviteru" može obići planetu za manje od jednog minuta.

Pišući o tom fenomenu ugledni "Korijere dela sera" uporedio je brzinu recimo kojom je Tajger Vuds pao u nemilost zbog ljubavne afere sa brzinom afere o Cezarovoj seksualnosti. I utvrdili da je vijest o Tajgeru obišla planetu 150 godina brže nego ona o Cezaru. Naravno, zahvaljujući internetu.

I ugledni svjetski matematičari su se bavili ovim fenomenom. Njihova jednačina kaže: vrijeme potrebno da se trač svjetlosnom brzinom proširi po internetu proporcionalan je tački presjeka svih komunikacija korisnika i ukupnog broja ljudi koji komuniciraju podijeljeno sa protokom informacija putem interneta.

Svjesna i te opasnosti, EU ovih dana priprema izmjene zakona kojim bi se pomakla dobna granicu korišćenja internetskih servisa sa 13 na 16 godina starosti. Tako bi osobe koje još nisu navršile 16 godine morale tražiti dopuštenje roditelja ne samo za korišćenje "Fejsbuka", "Tvitera", nego i za skidanje aplikacija pa čak i za korišćenje internetskih pretraživača.

I kod nas je baš ove sedmice održan još jedan u nizu okruglih stolova na temu: "Borba protiv govora mržnje na internetu", ovoga puta u organizaciji Ministarstva civilnih poslova. Na tom okruglom stolu zaključeno je da "problem govora mržnje na internetu postaje alarmantan, zbog čega je neophodno sprovesti preventivne mjere i edukovati ljude, posebno mlade".

"Teško je kontrolisati socijalne mreže poput 'Fejsbuka', ali je lako kontrolisati portale medijskih kuća koje objavljuju vijest na koju je dozvoljen komentar, što znači da se govor mržnje može kontrolisati", ukazano je na okruglom stolu.

I dok se godinama svi bave govorom mržnje, niko ne preduzima konkretne korake da posustane. A načina ima. Njemačka je tako ovih dana objavila da su se "Fejsbuk", "Gugl" i "Tviter" dogovorili da izbrišu govor mržnje sa svojih stranica u Njemačkoj u roku od 24 časa, što predstavlja novi korak u borbi protiv rastućeg rasizma na internetu, nakon velikog priliva izbjeglica. Ako bi Ministarstvo civilnih poslova kontaktiralo sa njima možda bi 20 godina nakon Dejtona moglo da isposluje isto, ali tada bi okrugli stolovi izgubili smisao.

Ili nisu. Jer, slabo ko i govori o "traču" anonimnih pljuvača koji su zahvaljujući društvenim mrežama "institucionalizovali" svoju bolest šireći laži o stvarnim ljudima. I kako se uopšte izboriti sa tim bolestima? I tom vrstom obračuna i klevetanja čiji je krajnji motiv: Kada ne mogu ja, neka te ubije loš glas.

Naravno, na meti su uvijek oni koji ili obavljaju odgovorne funkcije ili su uspješni u nekom javnom ili estradnom poslu. Oni drugi, koje niko ne primjećuje, koji ne odskaču od prosjeka, naravno da nisu targeti tračeva, jer oni nikome ne smetaju pa tako i ne izazivaju zavist i nema nikakvog razloga za njihovo eliminisanje uz pomoć trača.

I što rekao Marčelo, onaj sa početka teksta, jedini spas je u dobijanju statusa kandidata za EU:

Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - O-o-o-opera, sad smo filharmonični - Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - Pa-pa, pa-pa, palanko! Sad smo evrograđani!

Zato Sveti Nikola pomozi da dobijemo status kandidata, dok nam svima trač glave ne poskida.

Plate su male, ali primanja su velika

"Plate su nam male, ali su nam primanja velika". Tako je jedan ovdašnji čovjek odgovorio na pitanje kolega iz komšiluka kolike su ovdje plate u njegovoj struci.

Upravo ta rečenica mogla je biti slogan koji bi pratio obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, 9. decembra, uz sve okrugle stolove i predavanja održana u tu čast.

A šta je to korupcija? Definicija kaže da je korupcija nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi. Praksa kaže da je to kada neko koga poznaješ ima platu recimo 1.500 KM, a posjeduje dva stana, dva auta, tri bunde od nerca, ide na skijanje u francuske Alpe, ljetovanje na Azurnu obalu...

Naravno, nije korupcija, kako je to na jednom od okruglih stolova rekao Denis Zvizdić "pošast savremenog vremena", ona je oduvijek to kao što su i napori odgovornih, posebno intelektualaca, da joj stanu u kraj.

Zato se u definicije shvatanja korupcije ubrajaju one koje su još prije Hrista postavili Platon i Aristotel, ali i one koje su mnogo vijekova nakon toga napisali Makijaveli i Ruso.

Ne postoji odgovoran pojedinac u ljudskoj istoriji koji se nije bavio temom korupcije koja je svijet razjedala od postanka, samo su drugačiji odgovori zajednica na upozorenja.

Ozbiljne demokratije i pravne države razlikuju se po tome što korupcija u njima nije način života, nego incident koji prije ili kasnije biva kažnjen upotrebom mehanizama koje kontroliše država: poreske provjere, policijske istrage, pravosudna "ovjera" nezakonitosti. U tom poslu zaštićenih nema.

Način života

Jedina tačna definicija koja se čula ovih dana, u vrijeme obilježavanja Dana borbe protiv korupcije, je da je korupcija ovdje postala način života i sastavni dio sistema. Posve istinita dijagnoza u zemlji u kojoj posljednjih 20 godina nije gotovo niko ili su samo rijetki odgovarali za nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi.

A koliko su samo mediji u proteklih 20 godina potrošili papira pišući o tome? Tone i tone. I šta su promijenili? Nisu ništa, korupcija ne da nije zaustavljena, nego je postala obrazac. Pa i u medijima u kojima su urednike i direktore iz sjene počeli da postavljaju vlasnici marketinških agencija.

U međuvremenu pojavila se i jedna nova, uvezena kategorija boraca protiv korupcije - "zviždači". U svijetu u kom živimo teška rabota za pojedinca, kada mnogo jačim, medijskim zviždačima to nije pošlo za rukom. Jedino što će se izvjesno dogoditi zviždačima je da će sebi lično, kao i novinari koji su pisali o korupciji, iskomplikovati život i stvoriti doživotne moćne neprijatelje. Jedino to je izvjesno u zemlji u kojoj institucije zadužene za poštivanje i sprovođenje zakona ne prate instrumentima koji su im na raspolaganju razotkrivanje kriminalnih i korupcijskih afera.

Pa ko se još uopšte sjeća ministara Republike Srpske koji su netom poslije rata (naravno ne od plate) napravili cijelo naselje u Višnjičkoj banji u Beogradu sem onih koji su skakali oko tih vila da bi ih uslikali. I vjerovali da će nekada i ovdje doći pravna država. Izjeo vuk magarca!

I ko se uopšte sjeća "Centreksa", "Selekt impeksa", upada u platni sistem, prodaje struje iz ERS-a, izvlačenja para iz "Telekoma"? Izjeo vuk magarca!

Sa stanovišta zakona odavno je nastupila zastara. Ko je jamio, jamio.

I ne samo to. Koliko je korupcija postala način života govori i narodna leksika. Riječ kojom se odavno u narodu opisuje onaj ko je iskoristio javni položaj za lično bogaćenje glasi "sposoban". U narodnom rječniku sposoban je pojedinac koji vršeći javnu funkciju napuni džepove, ali da ga ne uhvate.

U zemlji u kojoj nisu uhvatili nikog, u kojoj je tek poneki puki hazarder odgovarao (kao onaj nesrećni Miloš Šmitran koji je "jamio" osam stanova u Banjaluci, a nije jedini) korupcija se očekivano širila brzinom svjetlosti od vrha do dna, do skoro svakog činovnika koji odlučuje o bilo kakvom papiru, bilo kakvoj nabavci ili bilo kom tenderu. Zaštićeni veličinom onih koji su na vrhu piramide i na koje je usmjerena sva pažnja javnosti, i kada jeste i kada nije, oni - anonimni i bogati razjeli su sistem do temelja.

A šta za to vrijeme rade institucije za sprovođenje zakona? Ima li u njima korupcije? Da je nema ne bi ni bilo novokomponovane narodne mudrosti: "Onaj ko ima 10 miliona nikada ne ide u zatvor!".

U takvom odnosu prema javnom dobru porodilo se opasno razmišljanje: Država (preduzeće) to sam ja (mi). Država (preduzeće) kao lično vlasništvo, država (preduzeće) d.o.o.

Zato je jasno da je prvi i osnovni preduslov da bi borba protiv korupcije mogla da se pomjeri sa mrtve tačke provjera porijekla imovine, prije svega, sudija, tužilaca, istražitelja, policajaca.

Konačno je izgleda sinulo i Evropskoj komisiji pa je u posljednjem izvještaju o napretku BiH detektovala pravosuđe kao jedan od najvećih problema u BiH i podvukla da je potrebno provjeriti imovinu sudija i tužilaca, jer niko ne utvrđuje tačnost onoga što oni sami navedu u svojim izjavama o imovini.

Godinama mediji, ombudsmani… insistiraju na provjeri imovine sudija, tužilaca i istražitelja od trenutka kada su stupili na funkcije, ali Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH uporno odbija i one zahtjeve da omogući javnosti uvid u imovinske kartone koje su sami, bez provjere tačnosti, popunili.

A upravo to je polazna tačka. Tek kada se to dogodi pravosuđe će moći da radi na dobrobit zajednice i da krene u obračun sa korupcijom, ni po babu, ni po stričevima, ni po političkim nalozima.

Jedan jedini način da se korupcija jasno utvrdi je odgovor na prosto pitanje: kolika ti je plata, a šta posjeduješ?

Zato je degutantno stalno insistiranje na visini plata ljudi na odgovornim funkcijama. Svako ko radi odgovoran posao za javnu kompaniju ili državu mora da bude adekvatno plaćen za svoj trud, nepostojanje radnog vremena, veliku odgovornost koju ima. Jer ako nije adekvatno plaćen, ako prima platu od koje ne može da živi, onda je upravo to još jedan razlog porasta korupcije.

Ne znam koliku je platu imao Enes Demirović, ali upravo on je najsvježiji primjer da u zemlji u kojoj je korupcija način života nadrljaju oni koji se u to ne uklapaju, koji se tome suprotstavljaju, jer nemaju nijedan biznis klan koji će ih štititi.

Skupština Unsko-sanskog kantona u ponedjeljak je smijenila Demirovića sa mjesta predsjednika Komisije za koncesije iako je tokom samo jedne godine putem koncesija ostvario povećanje prihoda u budžet kantona za 630.000 KM. I ne samo to, komisija pod njegovim rukovodstvom utvrdila je prvi put i stanje dugovanja od strane koncesionara.

Demirović se zaigrao pa je u toj istoj Skupštini iznio niz optužbi za kriminal i korupciju, navodeći da većina firmi u tom kantonu koristi resurse bez ugovora o eksploataciji, ali da to podržavaju političke stranke koje im omogućuju da posluju van sistema. I kraj! Ovdje poslovni rezultat i moralna čestitost nikada nisu bili relevantni razlozi za opstanak i ne daj Bože napredovanje. Ko mu je kriv, nije se uklopio u sistem.

Strategija i partokratija

I dok posljednje procjene govore da BiH zbog korupcije gubi 1,4 milijarde KM godišnje (osam odsto BDP-a) Agencija za borbu protiv korupcije dobila je još jednu Strategiju borbe protiv korupcije do 2019. i Akcioni plan koji je prati. Odavno ovdje važi da kada želiš da zataškaš slučaj najbolje je formirati skupštinski anketni odbor. Isto je i sa strategijama koje služe samo za zadovoljavanje forme prema krutim briselskim činovnicima.

Zato Seadu Liska, direktoru Agencije, i ostaje da ko ozeblo sunce čeka 9. decembar, Dan borbe protiv korupcije, pa da se prikaže u javnosti i godišnju zaradu opravda organizacijom ponekog okruglog stola. Nije valjda lud da završi razbijene glave kao članica Savjeta za borbu protiv korupcije Srbije Miroslava Milenković.

I dok svi čitaju strategiju, investitori bježe i ne okreću se. Prema procjenama stručnjaka za tri godine ovdje više neće doći nijedan. Jer, zašto bi neko rizikovao ulaganja, plaćao reket da otvori fabriku bez garancije da će ugovor koji potpiše neko poštovati, da će ga zakon zaštititi? Svakoj kompaniji koja ulaže svoj novac isplativije je da ide na sigurno, tamo gdje ima sigurnost i garanciju da će uloženi novac moći vratiti i da će joj se biznis isplatiti.

Nezaobilazan faktor za sprečavanje korupcije (ne znam da li se pominje u toj strategiji) je depolitizacija, odstranjivanje partijske države iz institucija i javnih preduzeća. Kada podobne zamijene sposobni i kada stručnost i ostvareni rezultat budu jedini kriterijum za imenovanja, tada će i djeca prestati da nam bježe glavom bez obzira što dalje od kuće, tamo gdje će im dati šansu zato što su pametni i zato što znaju znanje. Tamo gdje će im postaviti samo jedno pitanje: šta znaš da radiš, a ne ko ti je tata i u kojoj si partiji? Tamo gdje će od onoga što znaju da rade moći pristojno da žive.

Nije mnogo, ali za nas, nedostižno. Jer ovdje demokratija nikada nije ni došla. Došli su samo višestranački izbori. A komunistička svijest vladanja ostala je jača nego u Titovo doba. Tada partijska knjižica nije bila neophodan preduslov za posao medicinske sestre.

Ali budemo pošteni, ni ostatak svijeta se nije proslavio u borbi protiv korupcije. Niti su od nje imuni stranci koji kod nas zalaze.

Baš na Međunarodni dan borbe švajcarska policija uhapsila je Miloslava Randorfa, člana Evropskog parlamenta iz Češke, koji je lažnim dokumentima iz banke pokušao da podigne 350 miliona evra.

Prije toga jedan drugi parlamentarac Ešli Mout osuđen je na pet godina zatvora zbog lažiranja troškova od pola miliona funti. Sudija ga je okarakterisao kao potpuno neiskrenog čovjeka čija su pohlepa i nepoštenje ravni jedino njegovom licemjerju.

Ali sve to nije problem, problem je što na sudu završava svega sedam odsto prijava službe OLAF, zadužene za borbu protiv kriminala. Opet, kod nas ni toliko.

Krivo sjedi, pravo sudi

 Predsjednik Ustavnog suda BiH Kasim Begić 4. jula 2000. godine saopštio je javnosti "istorijsku" odluku Suda u predmetu U.5/98 u kojoj piše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Srbi kao konstitutivan narod ne postoje u ustavima tri od deset kantona u Federaciji BiH, a srpskog jezika i ćirilice kao službenog pisma nema u četiri kantona u FBiH.

U osnovnom tekstu Ustava Hercegovačko-neretvanskog, Sarajevskog i Posavskog kantona piše da su konstitutivni narodi Bošnjaci i Hrvati, da su službeni jezici bosanski i hrvatski, a pismo latinica.

U Ustavu Zapadno-hercegovačkog kantona konstitutivnost srpskog naroda uvedena je amandmanom, ali su srpski jezik i ćirilica "ispali".

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH krajem 2010. godine naložio je Parlamentarnoj skupštini BiH izmjenu Izbornog zakona BiH, a Gradskom vijeću Mostara usklađivanje Statuta grada s Ustavom BiH. Parlamentarna skupština BiH nije izmijenila Izborni zakon, kao što ni Gradsko vijeće Mostara nije izmijenilo Statut Mostara.

Mostar je jedini grad na evropskom kontinentu u kojem izbori nisu održani sedam godina, tačnije od 2008. godine, od kada gradom upravlja gradonačelnik izabran na posljednjim izborima prije odluke Ustavnog suda.

Ako Mostar ne ispoštuje Odluku Ustavnog suda do proljeća naredne godine, ponovo se postavlja pitanje održavanja lokalnih izbora u tom gradu, zbog čega je i pokrenuta priča da lokalni izbori u BiH treba da se odgode i održe zajedno s opštim 2018. godine.

Upitan zbog čega u slučaju Mostara nije pokrenuo "bonska ovlašćenja" visoki predstavnik je rekao da je poštovao stav Upravnog odbora PIC-a da "organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH".

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH je 14. juna 2007. godine u "Službenom glasniku" objavio Odluku da grb i himna Republike Srpske, kao i grb i zastava Federacije BiH nisu u skladu s Ustavom BiH, jer krše Međunarodnu konvenciju o ukidanju rasne diskriminacije. Parlamentima oba entiteta naloženo je da u roku od šest mjeseci usaglase navedene odredbe sa Ustavom.

Narodna skupština RS usvojila je novu himnu 15. jula 2008. Amblem Republike Srpske je zvaničan znak RS od 16. juna 2007. i zamijenio je dotadašnji grb koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.

Federacija BiH odluku Ustavnog suda nije ispoštovala do danas i nema novih simbola već osam godina otkako je zastavu i grb na kojima su ljiljani i šahovnica Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, jer ne sadrži obilježja trećeg konstitutivnog naroda, srpskog.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH je 8. jula 2006. donio Odluku u kojoj se utvrđuje da su bivšem predsjedniku Narodne skupštine RS Draganu Kaliniću i Miloradu Bilbiji smjenom Pedija Ešdauna prekršena ljudska prva.

"Visoki predstavnik je naredio da se ova odluka ne smije izvršiti i Ustavni sud BiH nije nikada tražio njeno izvršenje iako su stranke tražile da se ista izvrši. Odluka je objavljena u 'Sl. glasniku RS' br. 16/2007 i 'Sl. glasniku BiH' br. 20/2007. Strankama nije nikada dostavljeno da se odluka neće izvršiti", kaže njihov advokat Miljkan Pucar.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH 27. maja 2005. godine donio je Odluku kojom se Vlada Federacije obavezuje da porodicama sarajevskih Srba dostavi kompletnu dokumentaciju o sudbini članova njihovih porodica, nestalih u toku rata u roku od 30 dana. Odluka nikada nije izvršena.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Od 2004. godine do danas 91 odluka Ustavnog suda BiH nije sprovedena. Zanimljivo je da se Upravni odbor PIC-a o tome nije izjasnio sve do ove posljednje o Danu RS ili jeste o pitanju Mostara navodeći samo da "organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH".

Hronologija kaže i da je od 2003. do 2009. godine Ustavni sud Tužilaštvu BiH proslijedio 85 predmeta u kojima odluke Ustavnog suda nisu sprovedene, ali da nije podignuta nijedna optužnica.

Ako je sve tako, a jeste, posve je nejasno zbog čega Ustavni sud BiH nikada nije tražio izvršenje svojih odluka po hronologiji? Ali i zbog čega uopšte sud čije odluke nikoga ne obavezuju? Izuzev Republike Srpske.

2+2 vs 2+3

Ustavni sud BiH čini devet članova: po dva člana iz tri konstitutivna naroda i tri stranca koja bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Većina članova suda sačinjava kvorum, što znači da je dovoljno da glasa pet sudija da odluka bude donesena.

To je bio slučaj i u odlučivanju o apelaciji člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o ustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske. Protiv odluke glasala su četvorica sudija iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a "za" očekivano dvoje sudija Bošnjaka Seada Palavrić i Mirsad Ćeman. Očekivano, jer su oboje u fotelje sudija uskočili iz poslaničkih klupa SDA, stranke čiji lider je i podnio apelaciju. Pravo je pravo, pravda je pravda, ali iznad svega partijska disciplina je partijska disciplina.

Tako su u preglasavanju dva naroda i jednog entiteta (sudije iz RS bira Narodna skupština RS) presudili glasovi troje stranih sudija iz Moldavije, Makedonije i Njemačke. Onda su podigli "skromne" platice, kojim ih redovno časte siromašni građani BiH, i otišli kući da ih troše. Nimalo empatije nisu pokazali prema onima koje su ostavili u živom haosu nakon što su podigli ruke, baš onako kao što bogati uglavnom nemaju ni zrna empatije prema okolini.

Tako se tek sada, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, poteglo pitanje kako da iz Ustavnog suda BiH odu sudije stranci, koji su tu nepotrebno već 15 godina. Zanimljivo je da su za njihov odlazak zvaničnici RS i predstavnici Hrvata, dok Bakir Izetbegović poručuje da će o njihovom odlasku razgovarati tek nakon izmjena Ustava i otvaranja pitanja entitetskog glasanja. Karte je nekoliko dana prije njega otkrio Omer Ibrahimagić, bivši predsjednik Ustavnog suda FBiH, koji je poručio da "sve dok se Ustav BiH ne izmijeni, strane sudije u Ustavnom sudu BiH kao i OHR moraju da ostanu".

Tako oni koji se deklarativno najviše busaju u patriotske grudi, držeći monopol na patriotizam u BiH, suštinski baš na ovom primjeru taj suverenitet ruše. Jer ne postoji nijedna suverena država u svijetu u čijem Ustavnom sudu sjede i o njenom najvišem pravnom aktu, Ustavu, odlučuju stranci. Logično, ona u čijem Ustavnom sudu odluke donose stranci nije i ne može ni biti suverena.

Tumačenja

Ovaj i ovakav Ustavni sud BiH odavno je neustavno preuzeo ovlašćenja i nepostojećeg vrhovnog suda (odlučujući o valjanosti presuda redovnih sudova), kao i ulogu i ustavotvorca i zakonodavca, izlazeći (bez posljedica) izvan vlastitih ovlašćenja koja definišu da je taj sud samo tumač Ustava i njegove usklađenosti sa zakonima i podzakonskim propisima.

Ponesen dugogodišnjom praksom Ustavni sud BiH je posljednjom presudom osporio volju naroda Republike Srpske, jer je Zakon o praznicima RS izglasalo najviše zakonodavno tijelo, Narodna skupština RS u kojoj sjede narodni predstavnici izabrani na demokratskim izborima.

I ne samo to. Usvajajući zahtjev Bakira Izetbegovića Ustavni sud je saopštio da član 3.b) Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom I/2. Ustava BiH. Dakle, član 3 Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom u kom piše ovo: "BiH je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora"?! U drugom članu na koji se pozivaju II/4 navodi se da je svima u BiH osigurano da žive bez diskriminacije.

I pravom laiku jasno je da "niđe veze" je pozivati se na određenje BiH kao demokratske države u osporavanju člana nekog Zakona i da je obrazloženje u najmanju ruku nategnuto.

A ako je nečim povrijeđena demokratija, onda je povrijedio upravo Ustavni sud preglasavanjem sudija iz dva naroda i jednog entiteta. Upravo to je i diskriminacija i povreda konstitutivnosti i to u najvišem pravnom tijelu koje treba da štiti Ustav.

Nepotrebno je i pominjati da je ovim proizvedena velika politička kriza, koja umanjuje izglede za saradnju, ravnopravnost, opstanak i napredak. Džaba bile sve reformske agende.

Obrazloženje: Iako je jasno da se odluke suda ne tumače nego sprovode, to pravilo ipak važi za zrele demokratije, gdje ovako nešto ne može da se dogodi, ni u snu.

Samo rata da ne bude

CNN je javio: Počeo je Treći svjetski rat. I obrazložio: "Ubrzo nakon masakra u Parizu, papa Franja je izjavio da su teroristički napadi dio Trećeg svjetskog rata. Međutim, ono što poprima oblik svjetskog rata u ovom vijeku jeste sam rat u Siriji".

Uplašena djevojčica je rekla: Hoće li to biti Treći svjetski rat? Ja se bojim. Neću više da izlazim tamo gdje ima mnogo ljudi. Bojim se.

Mjesec prije toga, uplašena stara komšinica došla je gorko plačući i rekla: Hoće li biti rata? Trebalo mi je dva sata da je razuvjerim u tačnost teksta  Džejmsa Lajona da će u BiH ponovo rat.

Tako se eto moć medija reflektuje na narod, a da nekada ni sami nismo svjesni. 

Kao što je teško razlučiti da li su naslovi "Treći svjetski rat počeo", "Treći svjetski rat na pomolu" samo zbog podizanja čitanosti/gledanosti? Ili neko zna ili želi da prizna nešto više od onoga što do nas dopire? Šta da misli čovjek, šta da osjeća majka, šta da kaže novinar?

Kako počinju ratovi

Teroristički napad u Parizu, teroristička akcija u hotelu u Maliju, teroristički napad u Sarajevu, dojave o mogućim terorističkim napadima u Briselu i na kraju tursko obaranje ruskog vojnog aviona. Tako je otprilike izgledalo proteklih sedam dana. ISIS je poslije rušenja ruskog aviona pao u drugi plan, barem kada je u pitanju medijska pažnja. Isto je i sa izbjeglicama, ni oni više nisu top story ni kada zašivaju usta, niti je slika utopljenje četvorogodišnje djevojčice u ponedjeljak dobila stoti dio pažnje javnosti kao što je ona utopljenog dječaka Ajlana iz septembra.

Haos, panika, događaji koji prestižu jedan drugi, ubistva, napadi, talačke krize... Prema posljednjim podacima, u svijetu se svakih 40 minuta dogodi jedan teroristički napad. 

Da li zaista tako počinju ratovi? Mislim, svjetski. Da li i oni počinju ka­o što je onaj naš, a da niko ne vjeruje da će početi rat dok ne zapuca. Baš kao što nisu vjerovali ni Francuzi, ni Britanci da će početi Prvi svjetski rat. London se u tim julskim danima 1914. bavio sukobima u Irskoj, a Pariz bio zaokupljen predizbornom kampanjom i aferom ministra finansija od onog trenutka kada je njegova prva žena objavila pisma koja joj je pisao, a druga ljuta zbog toga uzela pištolj i ubila urednika "Figaroa"?

Nije da nema podudarnosti u svemu što ratovima prethodi. Opštepoznato je da su oba svjetska rata kao prethodnicu imala veliku ekonomsku krizu. Istina je i da velika kriza već godinama trese ovaj svijet. I da je stopa nezaposlenosti danas u Španiji 50, a u Grčkoj 60 odsto.  

Poznato je i da je Prvi svjetski rat počeo onog trenutka kada Austrougarska nije mogla preći preko atentata na svog prestolonasljednika. Druga je stvar da li je morala uputiti ultimatum koji Srbija nije mogla da izvrši i da je htjela. Naravno, mogla je da rat nije bio odavno spreman, a atentat na Ferdinanda samo njegov okidač.

I šta sada? Može li iko da predvidi razvoj događaja? Da li će Rusija preći preko rušenja aviona? I kakav će ultimatum dobiti Turska? Sve je pod znakom pitanja i sve je na klackalici.

Ne čuje se glas ni nekog ovovremenog Žaka Žoresa, a nema ni Raspućina. Obojica su, svaki na svoj način, pokušala da spriječe Veliki rat. I obojica su ubijena. Raspućin, doduše, ne samo zbog protivljenja ratu, ali Žan Žores da.

Žan Žores, zbog svog vapaja za mir poznat kao "savjest Evrope", bio je lider socijalista u Francuskoj prije Prvog svjetskog rata i koliko i Emil Zola branio Drajfusa u poznatoj aferi. Ubijen je u jednoj taverni 31. jula 1914. godine, jer se zalagao za mir u trenutku kada je Austrija prekinula diplomatske odnose sa Srbijom i kada o posljedicama onoga što dolazi nije mislio niko.

Samo nekoliko dana prije ubistva Žan Žores pozvao je Francuze na ujedinjenje protiv  "strašnog košmara". Kao glavni razlog za izbijanja rata naveo je ekonomske motive i kolonijalna rivalstva. Taj  njegov govor iz Liona  ušao je u slavne strane istorije, ali nije spriječio ništa.

"Njemačka diplomatija je podmukla i surova, a ruska dvolična. Da je u posljednjih trideset godina, od kada upravlja Bosnom i Hercegovinom, Austrija činila dobro njenim narodima, danas ne bi bilo problema u Evropi; ali klerikalna Austrija je ugnjetavala Bosnu i Hercegovinu, željela je da je na silu pokatoliči; progon koji je sprovodila nad vjernicima izazvao je nezadovoljstvo njenih naroda. A politika Rusije je rezultat geostrateških interesa, a ne solidarnost velikog sa malim slovenskim narodom", govorio je Žan Žores, koji je odgovornost svoje zemlje, Francuske vidio u tome jer je "praštala grijehe drugih očekujući da joj bude progledano kroz prste zbog angažovanosti u Maroku".

Sa druge strane, u Rusiji, kontraverzni čudak i ljubimac carice Raspućin, u jednom od najpoznatijih antiratnih pisama u istoriji tražio je od cara Nikolaja da ne ulazi u rat. U tom pismu, između ostalog, napisao je: "Nijemci će možda biti pobijeđeni, ali šta će biti sa Rusijom? Udavićemo se u krvi. Velika je nesreća. Beskrajna je tuga".

I nije se na tome zaustavio. Raspućin je poslao telegram carici u kom je napisao: Neka Papa (tako je Raspućin zvao cara Nikolaja) ne planira rat. Rat će donijeti kraj Rusije i vas samih. Izgubićete sve do posljednjeg čovjeka".

Car je pismo pocijepao na komadiće. Raspućin nije spriječio ništa, ali je sve pogodio: Romanovi su sa Velikim ratom nestali, kao i carska Rusija. I ne samo Romanovi, još tri carstva su nestala: austrougarsko, njemačko i tursko.

Ako se uzme u obzir napredak vojne tehnike i opreme i razvoj nuklearnog arsenala danas ne bi nestala carstva, nego cijela planeta. Zato je najava Trećeg svjetskog rata zlokobnija od svake prije toga.

Mir kvari poslove

Svaki rat uvijek i ovdje i tamo i sada i prije toga davljenje je u krvi. I nesreća. I beskrajna tuga.  Bar mi, čije su uspomene svježe, to znamo. 

Zato svakom novinaru mora biti posebno kada mu život namjesti priliku da objavi mir. A desilo se ovako (opisano u kolumni prije dvije godine).

Bio je Aranđelovdan 1995. godine, nekako uoči samog Dnevnika. U agenciji Srna međunarodne brojeve mogli smo da biramo samo iz fono-servisa, u podrumu vile "Bel vi" na Palama u kojoj je od ljeta 1992. bilo sjedište agencije.

Bila sam urednik prve smjene u desku i davno mi je isteklo radno vrijeme. Neki nemir, šta li, tjerao me da se motam po redakciji do same večeri. Onda mi je neko, ne znam više ko, dao broj telefona baze Rajt Peterson u Dejtonu, objekta u kojem je bila delegacija RS: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik, Radomir Lukić, Vladimir Lukić, Jovan Zametica i Zdravko Tolimir.

Kurta je sjedio u fono-servisu i kao obično spajao neke žice. Telefon je zazvonio i on je uključio snimanje. Nije znao ni gdje zvoni, ni koga zovem. Kurta, stari iskusni novinarski vuk, u pauzama haus majstor i speleolog. Javio se Jovan Zametica.

"Upravo se potpisuje Dejtonski sporazum. Mi smo ovdje u sobi, ne prisustvujemo potpisivanju", rekao je Jovan.

Onda je slušalicu ustupio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine Momčilu Krajišniku.

Vijest je ukratko glasila: Potpisan je mir. Srbi moraju da napuste dijelove Sarajeva koje kontrolišu. Delegacija RS ne prisustvuje potpisivanju.

Bila je to vijest koja se objavljuje jednom u životu. Te večeri za mene jedna od hiljada. Kasnije istorija.

Emitovali smo veoma brzo razgovor koji su prenijeli svi svjetski mediji. Vijest sa kojom su počeli svi naši dnevnici te noći. I osvanule sve novine sutradan.

Ali, "mir kvari poslove", kaže u jednoj sjajnoj analizi ovih dana Milutin Mitrović i obrazlaže zbog čega borba protiv ISIS-a nije efikasna, jer "ISIS je biznis".

"Ima nečeg kolonijalistički nadmenog u tezama površnih zapadnih analitičara koji svoje nerazumevanje manje razvijenog sveta pokrivaju tezom o presudnom verskom ili tribalnom karakteru sukoba. Suština je ipak u socijalnim, odnosno ekonomskim odnosima. Ukoliko bi zaista bio izvršen sistematski udar na ekonomiju ID-a, na presecanje kanala njenog finansiranja, to bi imalo presudniji efekat od neprekidnog bombardovanja gradova i građana. Pripadnici ISIS-a imaće podršku lokalnog stanovništva sve dok funkcionišu službe, snabdevanje, dok ima prihoda i robe, dok može da se živi. Prekidanje tih tokova neminovno bi okrenulo stanovništvo protiv ID vlasti i olakšalo njenu likvidaciju. To, međutim, znači narušiti stabilizovane interese džihadista i trgovaca/švercera koji na drastičnoj razlici u cenama (nafte, sirovina, droge) stiču ogromna bogatstva. Nije ni slučajno bezgrešna suprotna strana čiji vojnoindustrijski sektor na sukobu zarađuje ogromne sume, privatne bezbednosne agencije unosno zapošljavaju desperadose, političari grade karijere, mediji tiraže… mnogima mir kvari poslove".

Tačno, nesporno tačno je da interesi pokreću ratove. Samo ko garantuje da će ih preživjeti oni koji su ih iz interesa pokrenuli? Kao što ga nije preživjelo ni Austrougarsko carstvo.

"Savjest Evrope" u posljednjoj kolumni, objavljenoj 31. jula 1914. na dan njegovog ubistva, napisao je: "Opasnost je velika, ali ne i nepremostiva ukoliko zadržimo bistrinu uma i snagu volje... Ukoliko pokažemo herojsko strpljenje kao i heroizam akcije".

Bosnom Enes zarafalao

Odmah nakon napada u Parizu Islamska država preko svog časopisa "Dabiq" izdala je upozorenja o narednim napadima u kojem su se pominjale i neke lokacije iz naše regije. Badava. Badava, ovdje slabo ko šta čita. 

Stručnjak za pitanje terorizma Vlado Azinović rekao je da su uređivačkom odboru ISIS-ovog časopisa „Dabiq“ sjede neki ljudi sa ovih područja, iz regije.  Badava, ovdje slabo ko koga sluša.

Isti takvi sjede u redakciji bloga Vijesti Ummeta koja se radovala krvavom petku u Parizu I zaprijetila nama, ovdje. Opet badava, ovdje slabo ko koga shvata ozbiljno.

Sarajevo

U BiH je više desetina povratnika iz Sirije, vojnika Islamske države. Jedan od njih je zet Enesa Omeragića, teroriste koji je u srijedu uveče u Sarajevu ubio dva vojnika Nedeljka Radića iz Nevesinja i Armina Salkića iz Viteza. Taj Muhamed Meco iz Islamske države  vratio se ovamo 2013. godine.  Neki pišu i da je Enes bio tamo, ali nije potvrđeno.

Komšije kažu da je volio životinje i djecu. Možda i jeste, ali ne pita se Enes. On je samo izvršio zadatak kada ga je dobio. Uzeo je pušku u ruke i krenuo u obračun protiv nevjernika sa ustima punih Alaha. I ubio, kako objaviše Vijesti Ummeta “Srbina, pravog nevjernika i Bošnjaka otpadnika od vjere“. 

Šta bi tek uradio Enes da policijske i službe bezbjednosti dva dana prije njegovog terorističkog čina nisu objavile da su podigle nivo bezbjednosti?

Šta bi tek uradio da Vijesti Ummeta nisu napisale: „ Pa tolika Francuska niti Amerika, sa svojim (ne) sigurnosnim agencijama ne mogu i nisu mogli zaustaviti napad naših vojnika, Alahovih robova mudžahida na vas i vaše države, pa kako da vi sa svojim jadnim “(ne) sigurnosnim” agencijama to uradite? Vama slijedi odmazda još gora od ove i još gorčija. Budale jedne Bosna je prelivena krvlju mudžahida koji su se borili da uspostave šerijat. Ona miriše i odiše prolivenom krvlju šehida. Tako nam Alaha, ta krv nije uzalud prolivena, ta krv je već dala plodove svoje i ti plodovi će uskoro da vam glave sa vaših vratova skidaju“.

Šta bi tek uradio Enes da je bio prvi, da se nisu desili teroristički napad u Zvorniku, teroristički napad na ambasadu SAD u Sarajevu, teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, terorističko ubistvo hrvatske porodice u BiH na Božić....?

Šta bi se tek uradio da stručnjaci danima nisu upozoravali da su radikalni islamski sa ovih prostora opasnost za nas?

Šta bi uradio da službe nisu pratile njegovog zeta Mecu? Da ga nisu prisluškivale? Da nisu znale koga je sve vrbovao u stroj ID?

Šta bi tek uradio Enes da Magnus Ranstorp, vodeći svjetski stručnjak za terorizam, nije sve nas upozorio da smo u opasnosti, da alarm svira za vlasti da brzo djeluju?

Pobio bi pola Rajlovca, zajedno sa cijelom četom džihadista, povratnika iz Sirije!

Na stranu sarkazam, jasno je da oni koji treba, opasnost od terorizma ovdje ne doživljavaju ozbiljno. Jedni se prave gluvi i ludi i neće da priznaju, drugi jašu po terorizmu nekada lupajući i ono čega nema, treći neće da im izreknu presude kakve zaslužuju. U svojoj toj priči biće da slabo ko razumije da je odavno na snazi „narandžasti meteoalarm“. Da je BiH ucrtana na karti islamskog halifata, obojena onom zlokobnom crnom.  

A ne fali ni simbolike. Terorista Enes Omeragić rođen je u Francuskoj prije 34 godine. Možda je baš zato i izabran da prvi krene. Čudna koincidencija ili ipak, što bi rekao Andrić „znakovi pored puta“?

Pariz

Jasno je da je već ono što se dogodilo u prošli petak u strašnom (mada ne volim da koristim pridjeve koji pojačavaju) terorističkom napadu u Parizu u kojem su ubijeni nedužni ljudi, koji su izašli na kafu, na koncert, na utakmicu, bez mnogo dileme bila poruka svima, poruka cijeloj jednoj civilizaciji, evropskoj.  

I kao što je terorista u Sarajevu pucao u vojnike u kocarnici (kockanje je za radikalne islamiste smrtni grijeh) tako su teroristi pucajući po Parizu ubijali simbole svojih smrtnih neprijatelja - demokratije i slobode: Voltera, Zolu, Igoa, Simon de Bovoar, ali i Žana Kristofera Boisona i moju prijateljicu Ljilju i njene klince. Andrea igrom slučaja nije bila na tom koncertu. Andrea ima 18 godina i u grad izlazi samo petkom uveče.

Pucali su u Monmartr, mjesto na kojem ćeš u svako doba dana naći bar pet naših slikara koji žive od crtanja portreta turista i po kafanama u kojima su apsent ispijali Pikaso i Modiljani.

Pucali su u Panteonu kod Sorbone gdje je čast pokloniti se posmrtnim ostacima velikana Voltera, Žan Žak Rusoa, Viktora Igoa, Emila Zole….

Pucali su u šetače Senom niz ulicu Kralja Petra Prvog, u Luvr i Orsej, u studente sa Sorbone koji se na kraju godine kupaju u fontani u Latinskoj četvrti, u slike Tuluza Lotreka u kafeu na ulazu u Mulen Ruž, pucali su u taj kabare u kojem su nastupale najveće zvjezde svetskog šou-biznisa: Ela Fitzdžerald, Lajza Mineli, Frenk Sinatra… Pucali su u šansone Moris Ševalije, Edit Pjaf, Iv Montana, Šarla Aznavura. Pucali su - jer oni ne slušaju muziku.  Slušanje muzike im je smrtni grijeh. 

Pucali su u Asteriksa i Obeliksa ili u pariski Dizniled, u kuću Petra Pana, tunele Pirata sa Kariba i kulu Uspavane ljepotice. Pucali su u „Bel epok“.

Pucali su u sve što volimo, sve što razumijemo i sve što osjećamo. U ono sa čim veze nema ni ona ranija, ni ona malo skorija ni ova sadašnja francuska spoljna politika.  

Baš zato ogavno je bilo čitati „naknadnu pamet“ po društvenim mrežama nakon krvavog napada u Parizu i objave  tipa „oni su nas bombardovali“ ili „zašto su žrtve u Parizu vrijednije od ovih ili onih“. Nisu vrijednije, jer žrtve su samo žrtve, nije ljudski porediti. Jer, zar nije ubiti jednog čovjeka isto što I ubiti čovječanstvo?   

Zato neću da pišem o uzrocima i posljedicama napada u Parizu, neću da kažem da su za moj narod Visoki Dečani ili Gračanica isto što je za Parižane Notr-dam, neću da licitiram žrtvama, neću da govorim koliko je strašno rušenje Palmire ili ubistvo 200 djece ili rušenje ruskog aviona i smrt 230 putnika..... Jer, sve to se podrazumijeva.

Mnogo toga napisao je i u jednim ovdašnjim novinama pisac I šef kulturne redakcije magazina „Figaro“ Žan Kristof Buison u „pismu prijateljima“. I to, ali i ono najvažnije.

„U Bataklanu  sam prije nekoliko godina bio na koncertu Emira Kusturice I Zabranjenog pušenja. Prije nekoliko mjeseci bio sam na fudbalskoj utakmici na Stad d Frans.  U baru Karijon sam prije nekoliko dana bio na pivu sa prijateljima.  Poput mnogih mogao sam biti žrtva. Poznajem ljude koji poznaju osobe koje su stradale. Po tome se ovaj događaj razlikuje od onog u januaru, kad su pobijeni novinari lista Šarli ebdo. Ovoga puta ciljevi su bili Gospodin I Gospođa svi koji otelovljuju Francusku, Zapad, antitezu islamskom fundamentalizmu, mjesta na kojima se pije, puši, sluša muzika“.

Poruka

Jasno je kao dan da su osmorica ludih bombaša, fantika u Parizu ubijajući Gospodina i Gospođu poslali poruku nama. Ta poruka „ubij Gospodina i Gospođu“ stigla je i do Enesa Omeragića. Ali nije do službi bezbjednosti u BiH.  

Ta poruka znači da nijedan Gospodin i nijedna Gospođa, koji žive vrijednosti savremenog svijeta više nigdje i nikada nisu bezbjedni. Jer,  teroristi su „islamsku revoluciju“ prebacili na naš teren. Tačno 222 godine poslije Francuske revolucije u kojoj je na barikadama za slobodu, pravdu i demokratiju život dao i mali Gavroš. 

Gavroš,  dječak iz romana „Jadnici“, kao jedan od simbola te revolucije.  To je možda i onaj dječak na slici Delakroa „Tri slavna (dana)“ na kojoj sloboda juriša preko mrtvih tijela do pobjede.

Gavroš, Zola, Igo, Volter..... nešto je preko čega islamisti neće da pređu. Jer oni su simobol slobode, civilizacije, simbol svega čemu su objavili rat. Svega što je za njihov fanatizam smrtni grijeh.

Za svaki njihov ubilački pohod dovoljan razlog je i samo ona jedna  rečenica Voltera: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da govoriš".

Baš to njihov pomračeni um nikada neće moći da prihvati.  Samo ta jedna rečenica svojim demokratskim načelom zadaje smrtni udarac totalitarnom režimu na kojem počiva ISIS. Samo ta jedna rečenica smrtni je neprijatelj njihove ideologije. Samo ta jedna rečenica suštinska je razlika između njih i nas. Između Nedeljka Radića, Armina Salkića i Enesa Omeragića.

Nada umire posljednja

U davnom intervjuu (1974) jedan velik novinar Jovan Šćekić, govoreći o svojim uzorima u novinarstvu, ispričao je priču o Maksu Beru, Švajcarcu, novinaru koji je umro za pisaćom mašinom 1965. godine.

"Mnogo godina je bio dopisnik iz UN, gde sam ga i upoznao. Sećam se trenutka kada je car Hajle Selasije došao u UN prvi put i kada mu je bio predstavljen Maks Ber. "Vaše carsko veličanstvo, pozdravlja vas moj frak", rekao je Maks, a kasnije mi je ispričao istoriju svog fraka. Kada je kao rođeni Austrijanac i zakleti neprijatelj fašista bežao od Nemaca bilo mu je dozvoljeno da ponese dve stvari. Izabrao je pisaću mašinu (da bi mogao da radi) i frak (najskuplju stvar koju je imao). Nikada nije predavao izveštaj dok ga ne bi pročitao njegov najmlađi kolega, jer je uvek iznova hteo da se uveri da li mu je rečnik zastareo. Poslednji, vrhovni cenzor bila je njegova žena.

Poštovanje koje je Maks Ber ulivao bilo je toliko da nijedan diplomata nije smatrao da je nešto vrednije postigao ukoliko mu nije za prvih deset dana u Njujorku dao intervju. Tadašnji sekretar UN počinjao je dan čitajući njegove izveštaje. Maks Ber uverio me je da se svom pozivu treba predati, bez obzira na to gde se nalazimo, kojoj generaciji pripadamo. Samo će tako i naš rad imati rezultata".

Ovo je priča o novinarstvu kakvo sam imala čast da upamtim. Novinarstvu u kome se penjalo polako, ne preskačući stepenice. Onda kada se radovalo prvom inicijalu potpisanom u novinama, a tek punom prezimenu. Kada su se poštovali oni koji su imali godine iskustva i znanja, kao što je Jovan Šćekić poštovao Maksa Bera. I kada nisu bile važne funkcije, jer u fundamentalnoj profesiji "novinar" urednici su prvo novinari pa su se tako i predstavljali. Šta se dogodilo u međuvremenu?

Profesija novinar

Suština novinarske profesije trebalo bi da je neraskidivo vezana sa društvenim dobrom kao vrhovnim idealom novinarstva.

Po definiciji, koja bi trebalo da je temelj profesije novinar (isto koliko je Hipokratova zakletva temelj profesije ljekar) novinar bi trebalo da je onaj koji prenosi istinu do građanina koji nema drugi način da je sazna. Novinar je tu da omogući građaninu da zna, da u njegovo ime nadzire vlast, politiku, biznis, nosioce javnih funkcija. Pa i kraljicu, iako je njena titula nasljedna.

Atmosfera divlje tranzicije kroz koju prolazimo ukinula je etičke standarde u cijelom društvu, pa i u novinarstvu. Evidentna moralna kriza dovela je do toga da sloboda izražavanja često prelazi u slobodu lažnog optuživanja iza kojeg se krije nečija lična, partijska, poslovna korist, a nikako ne istina i društveno dobro kao vrhovni ideal novinarstva.

Novinari i mediji nisu samo ogledalo, nego i sastavni dio društva pa ne mogu biti ni bolji, ni lošiji od njega. Ako je propala privreda, kako da se očuva novinarstvo? Ako dobar dio funkcionera koji vrše javne funkcije ima diplome nabavljene u posljednjih nekoliko godina, ako dobar dio profesora univerziteta nisu oni koji imaju naučne biografije pred kojima se stoji s poštovanjem, ako je uslov za napredovanje rodbinsko partijska ili sponzorska veza.., kako očekivati da mediji i novinari budu izvan toga? Zašto bi za profesiju novinar važila drugačija pravila?

U mladom višepartijskom sistemu, po istom principu podijeljeni su i mediji. Samo im se mijenjaju uloge. Kada "njihovi" dođu na vlast postaju "režimski", kada njihovi odu u opoziciju postaju "nezavisni". Priča o slobodi i profesionalizmu i jednih i drugih samim tim pada u vodu.

Naravno za sve to kriva je sama novinarska zajednica, koja iz ovih ili onih razloga nije imala snage i digniteta da sačuva samu sebe, nego je pristala da radi po nalogu i željama političkih mentora.

Ali nisu samo političke elite te koje u medijima kreiraju atmosferu o postojanju neke egzistencijalne prijetnje za opstanak zajednice čime sebi otvaraju prostor za djelovanje bez ograničenja, niti su samo one kreatori pisanja medija, nego ih često režiraju tajkunske, mafijaške, obavještajne, paraobavještajne... grupacije koje instrumentalizuju novinare i medije zarad eliminisanja konkurencije i ostvarenje svojih ličnih ciljeva.

To nije teško, posebno ne u situaciji u kojoj čistačica u banci ima veću platu od novinarske. Tada je istina na prodaju isto kao i laž. Sve zavisi ko da više.

Jedan kolega, stari novinar, dobrovoljno udaljen iz profesije, rekao bi: "Nema više novinarstva, to je legalizovan reket". Ne baš, jer ipak ima još novinarstva, ali ima i reketa. Samo što je građaninu, konzumentu teško da razluči porudžbu od istine. Novinaru nije.

Svrha postojanja

U studiji o funkcijama i principima novinarske profesije pod nazivom "Elementi novinarstva" autora Bila Kovača i Tima Rozenstila, objavljenoj u SAD 2001. godine, govori se o devet ključnih principa novinarstva čije ispunjavanje je neophodno da bi novinari opravdali svrhu vlastitog postojanja, svoj ključni društveni zadatak.

Prvi od principa je obaveza prema istini, jer se podrazumijeva da novinari moraju saopštavati istinu u korist društva.

Jedan od principa, na kojem bi trebalo da počiva novinarstvo da bi ispunilo svrhu vlastitog postojanja, jeste ostati nezavisan u odnosu na one o kojima se izvještava. U stabilnim demokratijama ovaj princip ili ideal je ostvariv (isto kao što je neupitna nezavisnost "njegove visosti sudije"), ali u klimavim, u demokratijama u kojim se anarhija miješa sa recidivima komunističko-udbaškog sistema, to je gotovo nemoguće.

Važan princip kaže da novinarstvo, opet da bi ispunilo svrhu vlastitog postojanja, mora nezavisno da nadzire vlast (čime se ostvaruje kontrolna funkcija). Uz to, novinari treba da rade po sopstvenoj savjesti i etičkim principima, što je ključni princip za stvaralačku slobodu i nezavisnost.

Ruku na srce, koliko je takvih? Koliko je onih koji su spremni da ugroze vlastitu egzistenciju poštujući principe koje podrazumijeva profesija novinar? Kao što je ugrozila Olja Bećković ili Brankica Stanković? Iako je period Miloševićeve vladavine u Srbiji sa stanovišta javnosti "crni period demokratije", zanimljivo je da je Olja preživjela te crne dane, ali nije demokratiju. Ubila je profesija i sva ona pitanja postavljena u ime javnosti i u korist društva.

Autori knjige koja definiše suštinske principe i postulate profesije, ipak, su zaboravili da napišu ili kod njih toga nema, da je u prvi i osnovni princip, preduslov svih preduslova nezavisnosti medija: finansijska i politička stabilnost vlasnika. Novinari su posljednja karika u tom lancu, koja uvijek može da se otkači i zamijeni, kao Olja Bećković. I baš taj princip stvorio je u medijima kadrovski potencijal koji danas imamo.

Uzeli su nam slobodu

Pristajući na odstupanje od etičkih kodeksa i principa profesije, novinari su sami zaslužni za tretman koji danas imaju. Zato ne čudi da oni koji bi trebalo da su korektiv društva ne mogu pomjeriti više ništa. I onda kada napišu najveću istinu, oni kojih se ta istina tiče praviće se da je nisu pročitali. I ništa se neće pomjeriti. Čak niko neće presaviti tabak da otpiše, otvori polemiku, da kaže: "To nije tačno" i iznese svoje argumente. Sve to po novoj krilatici: "Ćuti, nema ništa starije od jučerašnjih novina".

U posljednjih deset godina došlo je i do što tehnoloških, što suštinskih promjena u radu medija. Prvo je otkriven presudan uticaj marketinških agencija na uređivanje medija iz sjene po principu koliko muzike toliko para. Onda se razvio internet. Internet je svakom psihopati koji se često krije iza lažnog identiteta dao pravo javnosti, pravo da kleveće, saznaje, otkriva, saopštava, degradira, izruguje…. Dao je mogućnost i onima koji nisu naučili da napišu vijest (najosnovnija novinarska forma) da prezentuju analizu, izvještaj, komentar, šta god hoće, bez jednog jedinog teksta u životu koji im je "masakrirala" crvena olovka iskusnog urednika.

I zbog svega toga i još koječega otvara se pitanje da li je novinarstvo profesija koja izumire? I to od trenutka kada su novinari pristali da budu sredstvo za ispunjenje tuđih ciljeva. A onaj ko pristaje na to, logično je, gubi svaki ugled i uticaj u društvu, jer koga još briga šta misli sluga na dvoru?

Upravo odatle došlo je do zamjene uloga, pa su umjesto da novinari budu korektiv društva, političari postali korektiv medija. Nema političara koji o medijima ne zna sve, šta treba da objavljuju, kako treba da pišu, kako ne treba da pišu, gdje im studiraju djeca, da li idu kod plastičnog hirurga… I nema dana da neki od njih ne održi predavanje medijima koji slušaju i ćute, ćute, ćute… ili ne ćute ako je govorio onaj za čiji politički tabor ne rade.

Istovremeno, na drugoj strani kroz medije koje kontrolišu, političari jasno pokazuju da im sluga nikada dosta, kao i da sluge nikada ne mogu biti dobre. Odatle hiperinflacija i novinara i medija uz potpuno degradiranje profesije, i kodeksa, i pravila, i kadrovskog potencijala.

Pa ko onda da objavi vijest da novinarstvo umire. I to od onog trenutka kada su nam uzeli slobodu. Ili smo im je sami predali?