Samo rata da ne bude

CNN je javio: Počeo je Treći svjetski rat. I obrazložio: "Ubrzo nakon masakra u Parizu, papa Franja je izjavio da su teroristički napadi dio Trećeg svjetskog rata. Međutim, ono što poprima oblik svjetskog rata u ovom vijeku jeste sam rat u Siriji".

Uplašena djevojčica je rekla: Hoće li to biti Treći svjetski rat? Ja se bojim. Neću više da izlazim tamo gdje ima mnogo ljudi. Bojim se.

Mjesec prije toga, uplašena stara komšinica došla je gorko plačući i rekla: Hoće li biti rata? Trebalo mi je dva sata da je razuvjerim u tačnost teksta  Džejmsa Lajona da će u BiH ponovo rat.

Tako se eto moć medija reflektuje na narod, a da nekada ni sami nismo svjesni. 

Kao što je teško razlučiti da li su naslovi "Treći svjetski rat počeo", "Treći svjetski rat na pomolu" samo zbog podizanja čitanosti/gledanosti? Ili neko zna ili želi da prizna nešto više od onoga što do nas dopire? Šta da misli čovjek, šta da osjeća majka, šta da kaže novinar?

Kako počinju ratovi

Teroristički napad u Parizu, teroristička akcija u hotelu u Maliju, teroristički napad u Sarajevu, dojave o mogućim terorističkim napadima u Briselu i na kraju tursko obaranje ruskog vojnog aviona. Tako je otprilike izgledalo proteklih sedam dana. ISIS je poslije rušenja ruskog aviona pao u drugi plan, barem kada je u pitanju medijska pažnja. Isto je i sa izbjeglicama, ni oni više nisu top story ni kada zašivaju usta, niti je slika utopljenje četvorogodišnje djevojčice u ponedjeljak dobila stoti dio pažnje javnosti kao što je ona utopljenog dječaka Ajlana iz septembra.

Haos, panika, događaji koji prestižu jedan drugi, ubistva, napadi, talačke krize... Prema posljednjim podacima, u svijetu se svakih 40 minuta dogodi jedan teroristički napad. 

Da li zaista tako počinju ratovi? Mislim, svjetski. Da li i oni počinju ka­o što je onaj naš, a da niko ne vjeruje da će početi rat dok ne zapuca. Baš kao što nisu vjerovali ni Francuzi, ni Britanci da će početi Prvi svjetski rat. London se u tim julskim danima 1914. bavio sukobima u Irskoj, a Pariz bio zaokupljen predizbornom kampanjom i aferom ministra finansija od onog trenutka kada je njegova prva žena objavila pisma koja joj je pisao, a druga ljuta zbog toga uzela pištolj i ubila urednika "Figaroa"?

Nije da nema podudarnosti u svemu što ratovima prethodi. Opštepoznato je da su oba svjetska rata kao prethodnicu imala veliku ekonomsku krizu. Istina je i da velika kriza već godinama trese ovaj svijet. I da je stopa nezaposlenosti danas u Španiji 50, a u Grčkoj 60 odsto.  

Poznato je i da je Prvi svjetski rat počeo onog trenutka kada Austrougarska nije mogla preći preko atentata na svog prestolonasljednika. Druga je stvar da li je morala uputiti ultimatum koji Srbija nije mogla da izvrši i da je htjela. Naravno, mogla je da rat nije bio odavno spreman, a atentat na Ferdinanda samo njegov okidač.

I šta sada? Može li iko da predvidi razvoj događaja? Da li će Rusija preći preko rušenja aviona? I kakav će ultimatum dobiti Turska? Sve je pod znakom pitanja i sve je na klackalici.

Ne čuje se glas ni nekog ovovremenog Žaka Žoresa, a nema ni Raspućina. Obojica su, svaki na svoj način, pokušala da spriječe Veliki rat. I obojica su ubijena. Raspućin, doduše, ne samo zbog protivljenja ratu, ali Žan Žores da.

Žan Žores, zbog svog vapaja za mir poznat kao "savjest Evrope", bio je lider socijalista u Francuskoj prije Prvog svjetskog rata i koliko i Emil Zola branio Drajfusa u poznatoj aferi. Ubijen je u jednoj taverni 31. jula 1914. godine, jer se zalagao za mir u trenutku kada je Austrija prekinula diplomatske odnose sa Srbijom i kada o posljedicama onoga što dolazi nije mislio niko.

Samo nekoliko dana prije ubistva Žan Žores pozvao je Francuze na ujedinjenje protiv  "strašnog košmara". Kao glavni razlog za izbijanja rata naveo je ekonomske motive i kolonijalna rivalstva. Taj  njegov govor iz Liona  ušao je u slavne strane istorije, ali nije spriječio ništa.

"Njemačka diplomatija je podmukla i surova, a ruska dvolična. Da je u posljednjih trideset godina, od kada upravlja Bosnom i Hercegovinom, Austrija činila dobro njenim narodima, danas ne bi bilo problema u Evropi; ali klerikalna Austrija je ugnjetavala Bosnu i Hercegovinu, željela je da je na silu pokatoliči; progon koji je sprovodila nad vjernicima izazvao je nezadovoljstvo njenih naroda. A politika Rusije je rezultat geostrateških interesa, a ne solidarnost velikog sa malim slovenskim narodom", govorio je Žan Žores, koji je odgovornost svoje zemlje, Francuske vidio u tome jer je "praštala grijehe drugih očekujući da joj bude progledano kroz prste zbog angažovanosti u Maroku".

Sa druge strane, u Rusiji, kontraverzni čudak i ljubimac carice Raspućin, u jednom od najpoznatijih antiratnih pisama u istoriji tražio je od cara Nikolaja da ne ulazi u rat. U tom pismu, između ostalog, napisao je: "Nijemci će možda biti pobijeđeni, ali šta će biti sa Rusijom? Udavićemo se u krvi. Velika je nesreća. Beskrajna je tuga".

I nije se na tome zaustavio. Raspućin je poslao telegram carici u kom je napisao: Neka Papa (tako je Raspućin zvao cara Nikolaja) ne planira rat. Rat će donijeti kraj Rusije i vas samih. Izgubićete sve do posljednjeg čovjeka".

Car je pismo pocijepao na komadiće. Raspućin nije spriječio ništa, ali je sve pogodio: Romanovi su sa Velikim ratom nestali, kao i carska Rusija. I ne samo Romanovi, još tri carstva su nestala: austrougarsko, njemačko i tursko.

Ako se uzme u obzir napredak vojne tehnike i opreme i razvoj nuklearnog arsenala danas ne bi nestala carstva, nego cijela planeta. Zato je najava Trećeg svjetskog rata zlokobnija od svake prije toga.

Mir kvari poslove

Svaki rat uvijek i ovdje i tamo i sada i prije toga davljenje je u krvi. I nesreća. I beskrajna tuga.  Bar mi, čije su uspomene svježe, to znamo. 

Zato svakom novinaru mora biti posebno kada mu život namjesti priliku da objavi mir. A desilo se ovako (opisano u kolumni prije dvije godine).

Bio je Aranđelovdan 1995. godine, nekako uoči samog Dnevnika. U agenciji Srna međunarodne brojeve mogli smo da biramo samo iz fono-servisa, u podrumu vile "Bel vi" na Palama u kojoj je od ljeta 1992. bilo sjedište agencije.

Bila sam urednik prve smjene u desku i davno mi je isteklo radno vrijeme. Neki nemir, šta li, tjerao me da se motam po redakciji do same večeri. Onda mi je neko, ne znam više ko, dao broj telefona baze Rajt Peterson u Dejtonu, objekta u kojem je bila delegacija RS: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik, Radomir Lukić, Vladimir Lukić, Jovan Zametica i Zdravko Tolimir.

Kurta je sjedio u fono-servisu i kao obično spajao neke žice. Telefon je zazvonio i on je uključio snimanje. Nije znao ni gdje zvoni, ni koga zovem. Kurta, stari iskusni novinarski vuk, u pauzama haus majstor i speleolog. Javio se Jovan Zametica.

"Upravo se potpisuje Dejtonski sporazum. Mi smo ovdje u sobi, ne prisustvujemo potpisivanju", rekao je Jovan.

Onda je slušalicu ustupio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine Momčilu Krajišniku.

Vijest je ukratko glasila: Potpisan je mir. Srbi moraju da napuste dijelove Sarajeva koje kontrolišu. Delegacija RS ne prisustvuje potpisivanju.

Bila je to vijest koja se objavljuje jednom u životu. Te večeri za mene jedna od hiljada. Kasnije istorija.

Emitovali smo veoma brzo razgovor koji su prenijeli svi svjetski mediji. Vijest sa kojom su počeli svi naši dnevnici te noći. I osvanule sve novine sutradan.

Ali, "mir kvari poslove", kaže u jednoj sjajnoj analizi ovih dana Milutin Mitrović i obrazlaže zbog čega borba protiv ISIS-a nije efikasna, jer "ISIS je biznis".

"Ima nečeg kolonijalistički nadmenog u tezama površnih zapadnih analitičara koji svoje nerazumevanje manje razvijenog sveta pokrivaju tezom o presudnom verskom ili tribalnom karakteru sukoba. Suština je ipak u socijalnim, odnosno ekonomskim odnosima. Ukoliko bi zaista bio izvršen sistematski udar na ekonomiju ID-a, na presecanje kanala njenog finansiranja, to bi imalo presudniji efekat od neprekidnog bombardovanja gradova i građana. Pripadnici ISIS-a imaće podršku lokalnog stanovništva sve dok funkcionišu službe, snabdevanje, dok ima prihoda i robe, dok može da se živi. Prekidanje tih tokova neminovno bi okrenulo stanovništvo protiv ID vlasti i olakšalo njenu likvidaciju. To, međutim, znači narušiti stabilizovane interese džihadista i trgovaca/švercera koji na drastičnoj razlici u cenama (nafte, sirovina, droge) stiču ogromna bogatstva. Nije ni slučajno bezgrešna suprotna strana čiji vojnoindustrijski sektor na sukobu zarađuje ogromne sume, privatne bezbednosne agencije unosno zapošljavaju desperadose, političari grade karijere, mediji tiraže… mnogima mir kvari poslove".

Tačno, nesporno tačno je da interesi pokreću ratove. Samo ko garantuje da će ih preživjeti oni koji su ih iz interesa pokrenuli? Kao što ga nije preživjelo ni Austrougarsko carstvo.

"Savjest Evrope" u posljednjoj kolumni, objavljenoj 31. jula 1914. na dan njegovog ubistva, napisao je: "Opasnost je velika, ali ne i nepremostiva ukoliko zadržimo bistrinu uma i snagu volje... Ukoliko pokažemo herojsko strpljenje kao i heroizam akcije".