Rijaliti je ubio novinarstvo!

  

Mnogo su ljudi u Šipovu ljuti, očajni i rezignirari kada im pomente Zmaja od Šipova. Vrijeđa ih što ih poistovjećuju uglavnom sa njim. To je onaj što je zvjezda nekog rijalitija (znam kojeg ali neću da ga reklamiram), što je držao govor ocu na grobu nekoliko sati i što ima roba.

Ako niste znali Šipovo ima bajkovite izvore prekrasne smaragnozelene Plive. Dragulj rijeka ima vodotok dugačak svega 22 kilometra. Izvire iz tri izvora od kojih je svaki atrakcija za sebe, na 11. kilometru su Plivska jezera, a na 22. kilometru Pliva se svima poznatim vodopadom u Jajcu ulijeva u Vrbas.  

Ako niste znali Šipovo još rijeka: Janj, Sokočnicu, Lubovicu i Volaricu. Ima predivne Janjske otoke. I planinske gorostase: Vitorog, Plazenicu, Ravnu goru, Goricu, Lisinu i Čardak.

Bog u tom Šipovu nije štedio.  Nisu ni ljudi.

Iz Šipova je porijeklom i Dragan Sakan, legenda i pionir advertajzinga u bišoj Jugoslaviji, začetnik kreativnog mišljenja u Srbiji i zemljama regiona. Autor hiljada najboljih reklamnih kampanja. Vlasnik firme koja je pod različitim imenima bila najnagradjivanija kuća na Balkanu, i to kao Borba, S Delo, Satchi & Saatchi, New Moment New Ideas Company.

Iz Šipova su i pjesnik Stanko Rakita, sportisti Radomir Antić, Nikola Rađen, narodni heroj Simela Šolaja.... "U Šipovu podigla se raja, podig'o je Simela Šolaja" i druge pjesme.

Ni o jednom od njih još uvijek nije snimljen dokumentarni film u trajanju od barem 15-tak minuta. Nije ni o Šipovu. Ni o Plivi. Ni o Janju. Ni o Vitorogu. Ako i jeste nije u ovom vremenu, možda je ponešto ostalo u arhivama one države.

Apel

I zbog Šipova i još malo zdrave pameti,  gotovo je nestvarno da se  jedan čovjek, entuzijasta i intelektualac ovih dana osmjelio i obratio javnosti.  Direktor Kulturnog centra Novog Sada Bojan Panaotović uputio je javni apel u kojem je pozvao na oporezivanje kiča i šunda i vraćanje mladih kulturi.  

"Polazeći od činjenice da je medijsko polje u nas, (a nažalost) i u većem delu sveta, kontaminirano nasiljem, prostaklukom, vulgarnošću i kičem, a gde centralno mesto zauzimaju različite forme takozvanih rijaliti programa, predlažem nadležnim državnim organima (prevashodno Ministarstvu kulture) sprovođenje konkretnih mera koje bi mogle da doprinesu da se medijsko klatno pomeri ka uljudnosti, kulturi i mentalnom zdravlju", napisao je Panaotović.

Predložio je i mjere koje treba da budu preduzete medju kojima je prva drastično oporezivanje štetnih medijskih sadržaja u kojima dominiraju tzv. rijaliti programi.

Argument za taj prijedlog našao je u zanimljivom poredjenju, jer "ako država uvodi posebne akcize na duvan i alkohol imajući u vidu da se radi o proizvodima štetnim po zdravlje čoveka, onda ne bi trebalo da postoje prepreke za uvođenje sličnih nameta na proizvode koji belodano kontaminiraju duh i utiču negativno na mentalno zdravlje ljudi, a posebno mladih generacija".

Dao je i konkretne prijedloge na koji način se mogu iskoristiti sredstva prikupljena od tog poreza.

"Milionska sredstva mogla bi se usmeriti u podršku mladim umetnicima i kulturno-umetničkim društvima, kao i za stipendiranje talentovanih naučnika koji osvajaju svetske nagrade, ali planiraju selidbu iz Srbije zbog nepovoljnih materijalnih prilika. Davanjem respektabilne materijalne podrške nadarenim naučnicima i umetnicima sprečili bismo najdramatičniji i najopasniji deo procesa odliva mozgova, a to je odliv najvrednijih i najdarovitijih", predložio je Panaotović.

Napisao je i da je nepohodno aktivno djelovanje države na afirmaciji autentične kulture i umjetnosti i to prevashodno putem javnih servisa koji se ne smiju takmičiti sa privatnim stanicama u gledanosti, već moraju biti nosilac procesa kulturnog uzdizanja nacije.

"Podsećam elitu da uređena medijska scena u kojoj centralno mesto ne zauzimaju pajaci, prostitutke i klošari, već zdrav kulturno-medijski sadržaj na kojem odrastaju mladi, predstavlja osnovne pretpostavke za bilo kakav društveni napredak. Pozivam sve intelektualce i javne delatnike bez obzira na polnu, versku, političku, rasnu ili nacionalnu pripadnost, da podrže ovaj apel i konkretne predloge koje isti sadrži", napisao je Panaotović u svom apelu, a podrška je počela da pristiže.

Za samo četiri dana podržalo ga je više od 300 javnih ličnosti. Među njima brojni naučnici, umjetnici, novinari, profesori, ali i poslanici i odbornici u skupštinama, radnici u ustanovama kulture, gradjani, roditelji, penzioneri i radnici. Anonimni pljuvači na društvenim mrežama i portalima, koji su uglavnom protiv svega, našli su hiljadu i jednu zamjerku.  

Svoje potpise ispod apela stavili su dr Dušan Janjić, dr Dejan Vuk Stanković, Branko Radun, Mile Isakov, ekonomisti prof.dr Slobodan Komazec i Branko Dragaš, pjesnik Pero Zubac, aforističar Ilija Marković, advokat Marko Nicović, pisac Dejan Lučić i mnogi drugi.

Svoj potpis sam stavila i ja, javno i transparentno.

Jer....  Negdje krajem maja na istom ovom mjestu objavljena je kolumna "Kako sam sistematski uništen od idiota" u kojoj nisam predložila da se šund i kič oporezuju, ali jesam da se usvoji strategija borbe istoga.

Pisalo je u toj kolumni i ovo:  "Razglabajući o tome jedne divne majske večeri u uskom krugu sličnih, jedan od njih kao preduslov svake reforme istakao je usvajanje “strategije borbe protiv šunda i kiča” smatrajući da je moralni sunovrat stigao sa “Velikim bratom”, “Farmom”, “Parovima” i ostalim polupismenim nakazama na TV ekranima koje se lažno predstavljaju - što kao TV voditelji, što “estradni umjetnici”. Kultura je ustuknula na malim ekranima, jer ne donosi gledanost koja donosi reklame, a u reklamama je velika lova. Zato je kultura i skrajnuta na termine oko i iza ponoći. Ili na druge, treće i lijeve kanale. Komercijalne TV stanice (ali i javne) bezvrijednost, razvrat, glupost, prostakluk forsiraju do tačke ludila, pa i svako iole pri sebi je u ozbiljnoj opasnosti da uskoro podilkani".

Kako kod nas novine uglavnom ne čitaju oni kojih se pita, ili se prave da ne čitaju, tako je i taj kao i hiljade tekstova koje objave mediji prošao bez reakcije. Ne znam da li je Bojan Panotović čitao baš taj tekst ili nije, nevažno. Važno je da je uputio apel. Važno je da je dobio podršku medija koji su taj apel objavili. Važno je da je podigao ljude na akciju.  Da je autoritetom čovjeka koji se nalazi na čelu jedne kulturne institucije učinio barem mali korak u pokušaju da se zaustavi moralni, kulturni, obrazovni..... sunovrat civilizacije.

Koliko će i hoće li uspjeti u tome? Teško. Ali velika stvar će biti ako  bar poslije ovog apela prestanu da na tv ekrane dovode psihički bolesne ljude  i iskorištavaju ih u trci za gledanošću.

Sav taj rijaliti, bez obzira na posljedice koje ostavlja na javno mnjenje, liči na gladijatorsku arenu u kojoj iste takve jadne, bolesne ljude bacaju lavovima u ralje dok se javnost opijena u transu zabavlja na tribinama koloseuma. Hljeba i igara! Koloseum je bio tada rijaliti, a onda je poludjeli Neron zapalio Rim.

Sa čim pred Miloša?

Na žalost postoji i druga strana iste medalje. U toj kolumni u maju napisala sam da narod konzumira samo ono što mu se nudi, ono čime ga bombarduju, ono čime ga svakodnevno “edukuju”.  Iz ove perspektive i naknadnog sazanja imam ispravku "krivog navoda".

U svim parametrima informativnih portala jasno i vidljivo je da su najčitanije rubrike ne one političke, ne one ekonomske, nego upravo one o  pjevačicama, džet seterima i da ljudi posebno vole da vire u tudje živote. Svaka rubrika u kojoj vam nude da razgledate kuće poznatih istoga časa izbija u vrh čitanosti. Kultura je neizostavno na dnu potražnje. To je fakat. 

"Jadna je civilizacija u kojoj većina mladih ljudi zna sve o Kim Kardašijan, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Orvelu, Pitagori ili Hegelu. Nesrećno je društvo u kom većina mladih zna sve o Maci Diskreciji, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Njegošu, Crnjanskom i Kišu. Na institucijama države je vanredno važan zadatak da na mestu uzora mladih naraštaja ne budu starlete i kič pevači već vrhunski naučnici, umetnici, sportisti", kaže Panaotović.

Moj prijatelj kao papagaj godinama ponavlja da je greška u sistemu, jer "narodu se ne dodvorava, narodom se upravlja". Tačno je da država mora da gradi obrazovnu, kulturnu strategiju u kojoj će vrijednosti i moralne i svake druge biti rangirane na način da se društvo razvija u svim svojim segmentima.

Ali kako? 

Kako će država u kojoj se kulturom bave polupismeni partijski namještenici to da uradi? Kako će država u kojoj je čovjek koji "drma" kulturom i stotinama hiljada za kulturne projekte do danas nepoznatog zvanja i obrazovanja i sumnjive biografije? Kako će država u kojoj se pozorištem bavi metalostrugar ili metaloglodač, nisam sigurna? Kako će država koja nema instituciju za snimanje filmova? Kako će država u kojoj bik Rudonja dobija veću nagradu od pjesnika pobjednika? Kako će država u kojoj je kuća jednog velikog pisca u korovu, a drugog odavno srušena? Kako će država koja nema nijedan dokumentarni film o svojim velikim slikarima, pjesnicima, naučnicima? Kako će država u kojoj su dekani, rektori, akademici po osnovnom obrazovanju izašli iz ŠUP-ova? Kako će država u kojoj je lakše postati profesor univerziteta, nego se zaposliti? Kako će država u kojoj direktori institucija kulture ko papagaji ponavljaju godinama "nema kritike", a nisu napisali i poslali nijednu? Kako će? S čim će? S kim će?

I dok se ne dese arhitektonski poremećaji da sumiramo: rijaliti je ubio novinarstvo. Neka se spreme ostali. 

Nije kriza para, kriza je morala

 

Tražili smo pravnika i prijavilo ih se barem 300. Jedva smo našli jednoga. Onda smo tražili inženjere, prijavilo ih se 100, ostala su da rade trojica. Najveći problem je ima more diploma, ali nema ljudi koji znaju da rade. Znaju, hoće i žele.

 Priča tako ovih dana prijatelj koji se bavi privatnim biznisom i kome je stalo da dobro posluje. Da bi se firma, u koju je uložio veliki trud i pola života, održala, ali i razvijala, zna da je prvi i jedini uslov da rade oni koji znaju svoj posao. Onaj čiji rizik lošeg poslovanja je najveći, luksuz da zapošljava neznalice ne može sebi da dozvoli. Naravno, za razliku od državne službe ili javnih kompanija, koje su zlatne koke za uhljebljenje stranačkih kadrova, koji tu nisu ni dovedeni da znaju i hoće, nego da ili slušaju ili da im se stranka "oduži".

 Privatnik sa početka ove priče ne griješi kada kao najveći problem sa kojim se društvo suočava (a tek će) vidi u nedostatku onih koji znaju da rade.

 - Sve ćemo mi lako. Proći će i ekonomska kriza, ali neće imati ko da radi. Ako od 100 ljudi sa diplomama inženjera, znaju trojica, jasno je kuda to ide - kaže on.

 

 Svijet drumom, mi šumom

 

 Da li je za sve krivo štancanje diploma na privatnim instant fakultetima? Ili korupcija u obrazovanju? Naravno da nije. Ima tu svega.

 Baš tih dana drugarica svježe pristigla iz Amerike mi priča sličnu, a različitu priču.

 - Na koledžu kod njih možeš da prepisuješ koliko hoćeš i služiš se prevarama kakvim hoćeš da dođeš do diplome. Puštaju te da to radiš, jer radiš sebi. Jer šta se dešava? Kada dođeš na posao i poslodavac vidi da pojma nemaš, da ne znaš da radiš, isti dan dobijaš otkaz. Ako znaš, čuvaju te ko kap vode i forsiraju u onome u čemu si najbolji, jer u tome daješ najviše kompaniji - priča ona.

 Zato Amerika jeste to što jeste. I jeste tamo gdje jeste. Zato predsjednik Amerike i jeste rekao da su spremni da "uvezu" milion ljudi dok ne dobiju bar jednog genija.

 Ima još nešto zanimljivo u toj priči o radu. A to je kako su posljednjih godina ovdje kod nas neke profesije nestale, neke nastale, neke avanzovale, a neke propale. Recimo, nestala je potpuno vojska. Nekada do rata visoki srednji stalež činili su oficiri. Danas su mjesto oficira zauzeli sveštenici. Kažu da je to zanimanje postalo veoma popularno, a klinci vele da je posljednjih godina posve in biti popadija. Pjesma "žene vole oficire" sa tim promjenama u realnom životu otišla je u istoriju.

 Još se dobro drže i ljekari. Veliki broj klinaca odlučuje se da studira medicinu. Kada ih pitate zbog čega, najveći broj će odgovoriti kao iz topa "zbog novca". Tek mali broj njih reći će "jer želim da pomognem ljudima". U tih nekoliko procenata su oni kojima ćete smjeti da odete da vas liječe.

 Ipak, najmoćnije i poželjnije zanimanje danas je bankar.

 - Ona radi u banci - rečenica je koju svaki prosječan građanin izgovara sa strahopoštovanjem. Jer, u banci su pare, a pare su moć. Svako ko radi u banci u percepciji običnog naroda ima moć, kao da su sve te pare njegove.

 Još jedno posljednjih godina veoma popularno zanimanje je profesor univerziteta. I do ovoga nekada najvišeg stepenika ne stiže se teško. Uslov za to, kako piše u statutu ovdašnjeg univerziteta, više nisu objavljeni naučni radovi u svjetskim stručnim časopisima, nego jednostavno formalna diploma i formalni doktorat (može i sa nekog od "megatrendova"). Kako na svim drugim, tako je i na akademijama umjetnosti. Kod nas ni Pikaso da vaskrsne ne bi mogao biti profesor.

 

 Ogledalo

 

 A kako je sa novinarstvom? Isto. Nekada popularna, dobro plaćena i ugledna profesija u fazi je izumiranja. Veliki broj mladih kolega, bistrih i visprenih spas je potražio na mjestima portparola ili u marketinškim agencijama.

 Nekoliko razloga dovelo je do toga da je novinarstvo postalo veoma nepoželjna profesija. Prvi i osnovni su male plate. Prema posljednjem izvještaju OEBS-a, u zemljama bivše Jugoslavije kreću se od 200 do 500 evra. Jasno je da od tih plata nijedan muškarac ne može da hrani porodicu, zbog čega je povećan broj žena koje se bave novinarstvom. Svako onaj kome plata nije za džeparca pobjegao je tamo gdje se ne radi tako mnogo i gdje se zarađuje duplo više.

 Postoji i drugi momenat, a to je odnos prema poslu. "Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim", i u novinarstvu, kao i u ostalim strukama, postao je moto. Mada je potpuno nejasno kako neko uopšte može biti lošiji novinar nego što jeste zato što mu je manja plata? Isto kao i glumac. Ili si glumčina ili epizodista.

 Onda je došlo do hiperprodukcije pravljenja novinara. A u toj hiperprodukciji "instant" novinari su u praktičnoj edukaciji preskakali po nekoliko stepenika, što je krajnjoj medijskoj slici dalo veoma loš i tužan ton. Hiperprodukcija je stvorila gomilu poluobučenih, ali samozadovoljnih. Posebna vrsta su kolumnisti. To su nekada, kada je Bog hodao po zemlji, a novinarstvo bilo profesija koja se poštuje, mogli biti samo najizrasliji novinari. Danas se ovim "sportom" bave oni koji teško da umiju da napišu vijest. Nešto slično kao kada bi stolar (a i novinarstvo je zanat) prvo napravio američki plakar, a onda učio da teše oklagiju.

 Ova mala priča o novinarstvu priča je o većini profesija, o njihovoj devalvaciji do koje je dovelo, prije svega moralno posrnuće. Zato bi dijagnoza opšteg stanja mogla da glasi: Nije kriza para, kriza je morala. A iz te krize mnogo teže se izlazi.