U zdravlje, žohari!

Onaj ko prvi napiše sveobuhvatni roman o Sarajevu, utvrdi opšte mjesto svih koji su u njemu živjeli, rođeni, otišli, došli, ubijeni, umrli, prošli.... biće novi Andrić, godinama ponavlja moj drug analitičar. I u pravu je. U pravu su i njemački novinari koji ovih dana poručuju, Sarajevo još čeka svog pravog portretistu.

Nekako sa približavanjem Vidovdana, dana kada je prije tačno 100 godina mladić iz Obljaja upucao austrougarskog nadvojvodu na obali Miljacke slučajno ubivši prvo njegovu suprugu Sofiju (koja nije bila trudna, ali je jedan Srbin, a ko bi drugi, prvi napisao tu i danas važeću laž), iz štampe su izašle tri knjige o Sarajevu.

Jedna naslovljena, kako piscu i priliči, uličnim žargonom "Fajront u Sarajevu" biografija je prvog lažnog doktora na ovim prostorima Neleta Karajlića. Drugu, takođe autobiografsku, napisao je ugledni sarajevski ljekar i prof. Medicinskog fakulteta Mirko Šošić, a treću njemački istoričar Holm Zundhauzen.

Holm Zundhauzen, doajen istorije i ekspert za jugoistočnu Evropu, objavio je knjigu o istoriji Sarajeva, ali njemački mediji mu zamjeraju što ima malo detalja o samom gradu.

- Autor dobro poznaje situaciju i zna pisati. To budi očekivanja, ali njegova interpretacija ipak budi razočarenje, jer već sam naziv vodi u zabludu. Da ljudi čine grad je samo po sebi razumljivo, ali može li biti i da grad određuje ljude? - kritika je koja prati knjigu ambicioznog naziva "Sarajevo, priča o jednom gradu".

A to Sarajevo postalo je planetarno poznato 28. juna 1914, dana kada je mladić "anđeoskog imena i prinčevskog prezimena" okrenuo glavu i pucao. Od tada njegova istorija, ali i istorija Evrope, preplitala se oko tog događaja. A kako se odnos snaga mijenjao, mijenjala su se i tumačenja samog čina Gavrila Principa i drugova.

Sjećam se da smo sa školom redovno išli u kino da gledamo partizanske filmove, kao i da smo gledali samo jedan jedini nepartizanski. Bili smo treći razred kada su nas poveli u redu po dva do kina "Kumrovec" da gledamo "Sarajevski atentat". Sjećam se da je taj film bio tužan, nama djeci strašan i da smo danima poslije pjevali pjesmu koju smo prvi put čuli u tom filmu: "Dunje ranke, dunje ranke kruške karamanke"... To je bila naša prva školska spoznaja o Sarajevskom atentatu, Gavrilu Principu i "Mladoj Bosni".

Vodili su nas kasnije u Zemaljski i Muzej Revolucije. Sa školom nikada nismo išli u Muzej "Mlade Bosne", kao ni do grobnice Vidovdanskim herojima u kojoj je ukopano i Principovo tijelo. Nismo znali ni da su na groblju Lav na Koševu pokopani poginuli oslobodioci u Prvom svjetskom ratu. Nas, kada bolje razmislim, nisu ni učili o Principu, "Mladoj Bosni" i atentatu. A sve je bilo tu, u gradu koji je proslavio Gavrilov pucanj.

Kada smo odrasli sami smo otkrivali groblja, Principove stope i muzej, ali ni tada ne vežući najjasnije šta je to što su uradili klinci - revolucionari. Jer nas su učili da je istorija Sarajeva počela 6. aprila 1945. Tek kroz maglu sjećam se da mi je baka rekla kako su njenog oca, majku i svu djecu, pa i nju, u Velikom ratu odveli u logor u Derventu. Nisam imala pojma o čemu priča, ni ko, ni zašto ih je vodio u taj logor, a danas mi žao što nisam znala da treba da je pitam o tome.

Od tog vremena do danas sve je nekako išlo ubrzano i izlazilo samo na čistinu. Odnos prema Principovom činu i "Mladoj Bosni" najbolje se pokazivao i pokazao u promjenama imena sarajevskih mostova i ulica. Principov most danas se zove Latinska ćuprija (tako se zvao i u vrijeme fašističke okupacije), a Žerajićev most je opet Carev. Ulica Mlade Bosne je ulica Bosanskih gazija (boraca za islam), a promijenjeni su nazivi i svih ulica nazvanih po članovima "Mlade Bosne".

Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu tako se mijenjala i sadašnjost, ali i istorija. Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu, tako se mijenjao i status Srba u tom gradu. Kako je Princip prelazio put od heroja i tiranoubice do teroriste, tako su Srbi bivali dobri ili zli momci.

Nele na početku "Fajronta" kaže jednu po meni suštinsku rečenicu: "... znamo šta se Jevrejima dešavalo u Sarajevu, u nesretno vrijeme između četres prve i četres pete. Nakon oslobođenja - kada se ispostavilo da je cijelo Sarajevo bilo u partizanima, a da su oni Jevreji i Srbi koji su u toku četiri godine NDH otišli iz grada u nepoznatom pravcu to učinili na čisto dobrovoljnoj bazi"...

Dobro uhvaćena slika mentaliteta. Srbi su iz Sarajeva vazda odlazili "dobrovoljno". Prvi put kada je Princip pucao u Ferdinanda. Drugi put kada je Hitleru iz Sarajeva za rođendan stigao najdraži poklon - tabla koja je do 1941. bila okačena na mjestu atentata. I oba puta poslije "dobrovoljnog" odlaska vraćali su se kao oslobodioci, a Sarajevo je nastavljalo da živi svoj život, na stranih pobjednika.

I tako je bilo sve do ovog rata u kojem je iz Sarajeva "dobrovoljno" otišlo 150.000 Srba. Samo ovog puta oni se nisu vratili kao oslobodioci, nego su ostali da žive daleko od Sarajeva kao agresori. Istovremeno, Princip je postao terorista.

Pamtim da su se sve do prvih demokratskih izbora Sarajlije dijelile isključivo na raju i papke. Isto kao što pamtim da su svi na tim prvim izborima glasali za "reformiste", pa je do danas ostala misterija kako su pobijedili SDA, SDS i HDZ.

Pamtim i to da me majka krstila krijući od oca, koji je bio samo obični član SKJ, u Staroj crkvi na Baščaršiji. A da je mnogo godina kasnije Indirin otac, partijski funkcioner, napravio porodičnu feštu jer je sunetio Jasmina. Bila su to moja prva maglovita saznanja o naciji.

Negdje pred rat moja baka partizanka Zorka u crkvi je osveštala kiflu i pozvala nas na ručak na Svetog Đorđa. Tata je rekao: Stara će sigurno brzo umrijeti čim se sjetila Svetog Đorđa. Pamtim da sam mnogo godina prije toga u Lejlinom stanu vidjela zalijepljen raspored iftara. I da sam čula kroz poluotvorena vrata, čekajući da izađe napolje, njenu majku: Opet se družiš sa smrdljivim Vlahinjama. Ništa nisam kontala. Bili smo raja. Slušali smo "Azru", EKV, nosili "levisice 501", tulumarili po "Đerdanu", "Zvonu", "Modu", "Estadi", "Kaktusu", kasnije je došao BB i "Crvena galerija". Sa papcima se nismo miješali, a tek ponekad bismo zavirili među šminkere u "lakosta" uniformama locirane oko "Koga" i kafane "S.O.S".

A onda... Onda je ubijen srpski svat na Baščaršiji, ranjen je Juka Prazina, a istog dana je, kako piše dr Šošić, formiran Krizni štab u bolnici Koševo. Već 4. aprila 1992. iz snajpera je pri odlasku na posao ranjen ugledni plastični hirurg i dekan Medicinskog fakulteta Boriša Starović. Na kućnom pragu ubijen je prim. dr Gojko Šurbat, a na Vrbanja mostu teško je ranjen vrhunski ginekolog prof. dr Žarko Mijatović. Strah je rastao. Poruke onim manje poznatim sarajevskim Srbima čitale su se jasno.

Dr Šošić je odlučio da ode kada je 13. avgusta ubijen njegov kolega dr Milutin Najdanović. Dr Najdanović bio je oženjen kćerkom pisca i ljekara Isaka Samokovlije, a najbolji prijatelj bio mu je pjesnik Izet Sarajlić.

- Ostaće neobjašnjivo, ali karakteristično za to vrijeme i pojedine ljude, ponašanje njegovog "prijatelja", uvaženog i uticajnog intelektualca i pjesnika Izeta Sarajlića, koji nije našao za shodno da zatraži bar suđenje za svog prijatelja. Taj događaj presudno je uticao na moju odluku da napustim Sarajevo - navodi dr Šošić.

Neletu je, kako piše, haver Cober, čiji je otac bio visoki funkcioner SDA, javio da napuni kadu vode jer ima malo dijete... Shvatio je poruku i odletio prvim letom.

Vidjela sam tog dana kroz prozor Juku, njegovu vojsku i dobermane. Teta Lucija je plakala: Bježite, sine, evo ih, ustaše. Strah, suze, besana noć i bijeg. Majka i otac su 30 godina života ponijeli u malom crnom cegeru. Komšinica sa devetog je sa balkona viknula: Bježite li, ćetnici?

Da su priča o Principu i priča o sarajevskim Srbima dvije strane iste medalje smatra i akademik Muhamed Filipović: "U Sarajevu antisrpski duh pokušava reviziju istorije. Principa i 'Mladu Bosnu' proglasiti teroristima potrebno je da bi se abolirao okupator".

Danas, da bi dokaz o agresorima rođenim u gradu na koji su izvršili agresiju dobio utemeljenje, mnogi su izbrisani iz knjige ikada rođenih. Ali u svima njima, u njih 150.000 ostao je neizbrisiv trag prethodnog života i grada koji je taj život udahnuo. I obilježio ih za sva vremena.

Vidovdan je, stoti od tada. "Iza nas je pakao, a ispred nas kineski zid". U to ime, u zdravlje žohari! Jer, PRINCIP JE PRINCIP.

Papa(zjani)ja

Šta mogu da urade ozbiljni i odgovorni mediji kada čovjek optužen za šverc tona i tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu, osoba u vrhu Forbsove top liste najbogatijih šefova podzemlja na svijetu (sa kapitalom od 27 milijardi dolara) optuži policajca da je kriminalac? Pa  u najmanju ruku da izjavu optuženika ne uzmu zdravo za gotovo i da je barem stave pod pasku sumnje. To je najmanje.

General Roćko

Optuženi za šverc više tona kokaina Darko Šarić ove sedmice konačno je u Specijalnom sudu u Beogradu otkrio da je misteriozni "general Papaja" načelnik UKP Srbije Rodoljub Roćko Milović. Rekao je da je Papaja "stvorio zemunski klan od kojeg je uzimao novac dobijen od otmica, te godinama preko medija spinovao informacije praveći od njega šefa narko-klana i ubicu". Rekao je i to da mu je Papaja tj. Milović "montirao ceo proces sa švercom kokaina" i da je na kriminalu zaradio 7,4 miliona evra?!   

Šarić je cijeli mjesec poručivao javnosti da će razotkriti generala Papaju, a mediji "senzacionalno" donosili detalje o misterioznom policijskom generalu, navodeći da je to "policajac koji u javnosti važi za velikog borce protiv kriminala, a u stvari je kriminalac".

Dobrog drugara, starog i iskusnog operativca bliskog policijskim strukturama Srbije istoga dana pitala sam: Sta se dešava? Ko je general Papaja? Imao je spreman odgovor: To je priprema za uklanjanje generala Milovića. Milović je pravi policajac, jedan od onih čestitih ljudi koji znaju da rade i sjajno rade posao. Ali neko je procijenio da je vrijeme da ode.

I tako je i bilo. Šarić je nekoliko sedmica kasnije u sudnici uzviknuo "Papaja je Milović". I postao zvjezda sa naslovne strane.

General Roćko Milović je onaj policijac kojem je Brankica Stanković u knjizi "Insajder, moja priča" posvetila mnogo prostora, pišući o njemu kao o čovjeku koji joj je vratio vjeru u policiju i koji je iskreno, posvećeno i profesionalno učinio sve da joj spasi život.  

Opisujući trenutak u kom joj je saopšteno da će živjeti pod stalnim obezbjedjenjem, Brankica navodi: "Rodoljub Milović je sačekao da završim, da bi mi zatim ledenim glasom rekao: Miko, ti se više ništa ne pitaš. Tvoja bezbednost je ugrožena. Država ne sme da dozvoli da ti se nešto desi". Potpuno šokirana, gledala sam u načelnika UKP-a koji je izgledao odlučao u nameri da mi dodeli obezbedjenje..... Rodoljub Milović zapravo ima neko posebno poštovanje prema novinarskoj profesiji, što je prava retkost medju predstavnicima nadležnih institucija u Srbiji. ...  

Rodoljub Milović je mršav čovek, stalno sa cigaretom u ruci, i sa zamišljenim izrazom lica, kao da neprestano odmotava film u glavi. Ostavlja utisak dobrog čoveka i opasnog policajca. Autoritet je u svakom pogledu.

Miša i ja smo ga poznavali nekoliko godina, još od serijala o ubistvu premijera Zorana Đinđića. Tražio je preko tadašnje koleginice sa TVB92 Senke Vlatković da upozna autore emisije "Insajder". Rekao joj je, a to sam dobro zapamtila "da ne može da veruje da postoje tako hrabri novinari koji rizikuju svoj život da bi se izborili za istinu". Bilo mi je pomalo čudno što jedan policajac na takav način potvrdjuje vrednost onoga što smo do tada objavili, ali, istovremeno, bila sam vrlo ponosna zbog njegovog priznanja, jer se serijal bavio i odgovornošću pojedinica iz policije i tajnih službi.....

..... Kasnije, s obzirom na to da smo se dugo godina bavili policijom, zloupotrebama, korupcijom i pljačkom, shvatili smo ko je Rodoljub Milović. Zaključili smo da on pošteno radi svoj posao i da je potpuno posvećen tome. Radi neprekidno. Taj čovek u glavi drži čitavu bazu podataka srpskog kriminala. Milion imena, ko je s kim uvezan, ko je kada za koga radio, ko je u kom kriminalnom klanu bio 70-tih, 80-tih, 90-tih, ko je gde sada i čiji je naslednik. On je policajac koji živi za svoj posao. Jednom , u nekom razgovoru o bezbednosti, pitali smo ga, sasvim slučajno, ima li stan ili kuću.

"Ni stan, ni kuću", odgovorio je kao na ispitivanju. "Živim kod tasta u potkrovlju".

Da li je moguće da je Brankica baš toliko progriješila? I zašto je ono o čemu je pisala novinarka nedavno uvršena na listu 100 najhrabrijih ljudi svijeta palo u zaborav pred iskazom petog na svjetskoj listi najbogatijih šefova podzemlja? Da poniženje bude veće, general Milović je zbog iskaza Šarića završio na poligrafu na vlastito insistiranje. I prošao.

Ljudi moji, je li to moguće? - rekao bi legendarni sportski komentator.

A kome se sve zamjerio general Milović? U njegovoj zvaničnoj biografiji zabilježeno je da je isleđivao Ljubišu Buhu Čumeta u inostranstvu, da je upravo on uzeo listing sa mobilnog telefona Dejana Milenkovića Bagzija posle prvog pokušaja atentata na Đinđića, da je u Meljaku posmatrao likvidaciju vođa „zemunaca“, da je  njemu Zvezdan Jovanović priznao da je ubio Đinđića... Da je formirao radnu grupu za sporne privatizacije i finansijski kriminal koja je izvela niz hapšenja...

Bio je vođa tima u istrazi Đinđićevog ubistva, a „zemuncima“ u bekstvu bavio se i narednih godina. Vodio je operativnu obradu pod šifrom „Maroder“ koja je rezultirala zaplenom 2, 2 tona kokaina u Urugvaju, za šta se tereti Šarićeva grupa i zbog koje i Šarić govori u sudnici u šiframa poput „Papaja“. Vodio je grupu koja je locirala i doprinela hapšenju Luke Bojovića i zapleni narkotika u Španiji. Tri predsjednika odlikovala su ga ordenima Srbije, a Kraljevina Španija najvišim policijskim ordenom te države.  

Svako ima svog Darka

Jasno je da organizovanog kriminala nema bez sprege mafije sa vlastima, posebno policijskim strukturama, kao što je jasno da se kriminalci, kada padnu, uglavnom žele da se osvete onima koji su im najviše naudili.  

Nije teško, a i potrebno je veoma brzo riješiti dilemu o tome da li je general Milović korumpiran. To se začas uradi brzom istragom o njegovoj imovini. Ono potkrovlje kod tasta, ako još tamo živi, može biti dovoljan dokaz.

Jedan drugi policijski oficir Mile Novaković smatra da je Šarićevo svedočenje upereno protiv najpoštenijih ljudi u policiji, te ističe da je riječ o "protivudaru" koji dolazi iz kruga oko kabineta bivšeg ministra policije, tačnije Šarićevog saradnika i jataka, nekadašnjeg šefu kabineta ministra Branka Lazarevića.

Zanimljivo je i to da je Darko Šarić u procesu za šverc šest tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu iskoristio pravo da ne odgovara na pitanja ni suda, ni tužioca, ni advokata, ali i pravo da može da izađe za govornicu i priča šta i o čemu i o kome on hoće.

Nešto slično se dogadjalo i sa  svedočenjem Milorada Ulemeka Legije na suđenju za ubistvo Zorana Đinđića. Ko se još ne sjeća kako je Legija  pokušavao  da dezavuiše pravosudje uvlačeći u sudnicu sve one koji su mu zamjerili i koji su doveli do hapšenja zemunskog klana?

Potpuno je nevjerovatno da Specijalni sud nije naučio ništa u tom procesu i na tom primjeru, nego je ponovo pustio optuženog da vodi igru.

Jasno je da ovo nije prvi put da optuženi za teški kriminal uživa nevjerovatnu pažnju medija i da se njegov iskaz uzima zdravo za gotovo, kao što je jasno da Srbija nije jedina država u kojoj se to dogadja.

Nije li godinama jednom broju ovdašnjih medija top sagovornik bio Darko Elez, prvoosumnjičeni u akciji "Lutka", koga je policija bezuspješno tražila, a novinari potput onih iz magazina "60 minuta"  tako lako nalazili.   

Sedam mjeseci nakon što je Darko Elez dao intervju sa skrivene lokacije ovom TV magazinu, policija Srbije ga je označila šefom jedne od najozbiljnijih kriminalnih organizacija na Zapadnom Balkanu, uhapšen je i izručen BiH gdje mu se sudi za brojna ubistva. Istovremeno, magazin "Dani" na naslovnoj strani objavio je pismo Eleza, prvooptuženog vodje kriminalnog klana, predsjedniku RS Miloradu Dodiku u kojem mu nakon držanja "moralne" lekcija poručuje: Doći će vrijeme kada ćete i Vi pred sudom morati odgovarati.

Zove li se to novinarstvom?   

Naravno da ne zove, kao što se pravnom državom ne zove ona u kojoj optužnicu za demonstracije "zaradi" direktor SIPA jer nije spriječio upad u zgradu Predsjedništva BiH, ali ne i organizatori rušilačkog pohoda.

Specijalne veze

 

Ima nečeg sličnog u slučaju Zubac (kojem sam posvetila dobar dio prethodne kolumne) i u slučaju Milović. U oba slučaja radi se o pokušaju  uklanjanju sa funkcije svim sredstvima, samo su motivi različiti. Najbezboljnija varijanta je natjerati ih da sami odstupe, ali ih za to treba prvo dobro provući kroz blato. Naravno, ako ikada odluče da postupe kako se očekuje, zatrpavanje blatom biće nastavljeno jer će "egzekutori" morati da dokažu da su bili u pravu kada su insistirali na sječi glava. 

A baš tako funkcionišu naše mlade demokratije i krhke pravne države. U njima se ne postavlja pitanje: ne gledaj šta ti kaže, nego ko ti kaže.

I kada je to tako, a jeste, svaki policajac koji uhapsi kriminalca, svaki sudija koji mu presudi, svaki tužilac koji napiše optužnicu, ali i svaki novinar koji se bavi tom temom može da računa sa tim da će se kad tad naći u problemu. 

Uloge će biti zamjenjene, zločinac će postati žrtva, a pravednik optuženi. Silne će se sile udružiti da mu skinu glavu da ne remeti idilu i ne kvari biznis.

Svinjama će biti sve potaman, jer blato je njihova prirodno okruženje. A pravna država? Pa ona svakako ne postoji. A odgovorni i profesionalni mediji? Ovdje ću završiti. 

(Glas Srpske, 21.6.2014)

Ne vežite mi kamenje

Dvije bitke za dvije važne funkcije u institucijama BiH vode se posljednjih mjeseci svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima: političkim, medijskim, propagandnim, policijskim.... Cilj jedne je sa čela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) ukloniti Gorana Zupca. Cilj druge je onemogućiti izbor Srđana Rajičevića za direktora Regulatorne agencije za komunikacije.

Slučaj Zubac

Uklanjanje ili onemogućavanje izbora odvija se već uhodanim metodama. Prvi je kompromitacija. Kompromitacija Zupca traje najmanje godinu, a počela je naglim otkrićem kako je počinio ratni zločin, kao i manje više svako ko dolazi iz RS. Rajčevića je direktne veza sa izvršenjem ratnog zločina spasila činjenica da kada je počeo rat imao deset, a kada se završio svega 13 godina. 

Zanimljivo je kako to da Goran Zubac nije nikada "prozvan" kao počinilac ratnih zločina sve te godine koliko ih je proveo na čelu CJB Trebinje, a ni kada je biran za direktora SIPA?

A kada operacija "ratni zločinac" nije dovela do željenog rezultata (podizanja optužnice i eliminacije Zupca sa čela SIPA) prešlo se na fazu 2.  U akciju uklanjanja Zupca uključilo se i Tužilaštvo BiH koje je protiv njega podiglo optužnicu za nesavjestan rad u službi jer nije angažovao SIPA u odbrani zgrade Predsjedništva u neredima u Sarajevu. Kako po zakonu SIPA nema ovlaštenja da interveniše u toj i sličnim situacijama, jasno je da bi Zubac zaradio optužnicu i da je postupio drugačije. Ovoga puta bio bi optužen za kršenje zakona i upotrebu sile nad obespravljenim i opljačkanim gradjanima koji su svoj revolt iskazali rušilačkim pohodom.

Dok se optužnica protiv Zupca krčka i čeka potvrdjivanje u Sudu BiH, krenula je faza 3.  U toj fazi Zubac "đubre od čovjeka" u vrijeme najveće prirodne katastrofe koja je zadesila BiH odbio je da pomogne u poplavama stradilim ljudima. Ova faza garnirana je moralističkim novinskim naslovom "Stidi se Gorane Zupcu"!

Kako se ovih dana okonačavaju mandati još dvojici direktora važnih bh institucija, direktoru obavještajne službe i direktoru IDEEA, tako se karte otvaraju.

Bošnjački političari preko medija iznijeli  su javnu ponudu da su spremni da Srbima daju obavještajnu službu,  a da zauzvrat traže mjesto direktora SIPA sa kojeg treba da ode Zubac. Tako je partijsko političko novinarstvo dobilo potvrdu u eksplicitnom i veoma jasnom zahtjevu za mjestom direktora SIPA. I ogolilio "operaciju Zubac".

Muke po Srđanu 

Nakon što je Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) krajem maja po prvi put od kada postoji jednoglasno donio odluku da Srđana Rajčevića predloži za generalnog direktora Agencije, krenule su "muke po Srdjanu".

Besprijekorna biografija pala je u drugi plan iza argumenta da je "mladjhani Rajičević lični kandidat Milorada Dodika", te da ga Savjet ministara neće izabrati zbog "prijateljstva Dodika sa njegovim ocem". Zbog toga će navodno na čelu RAK i dalje ostati Kemal Huseinović u v.d. mandatu.

Huseinović je od 11 godina provedenih na celu RAK-a sedam u tehničkom nelegalnom mandatu, a na posljednjem konkursu je rangiran veoma nisko.  Sve te godine bio je blizak politici i uživao neospornu političku podršku.

Huseinoviću sedam protelih godina koje je proveo nelegalno na mjestu direktora RAK-a omogucio je upravo nedostatak politickog konsenzusa. On je na početku karijere uživao političku zaštitu SDA, a na čelo RAK dospio je kao kadar lidera Stranke za BiH Harisa Silajdžića u čijem Kabinetu je radio. Poslije toga stao je pod politički kišobran SDP-a, čiji šef Zlatko Lagumdžija mu je omogućio "doškolovavanje uz rad". Lagumdžija je bio Huseinovićev mentor za izradu i odbranu magistarske i doktorske disertacije na sarajevskom ETF-u. O toj političkoj "neutralnosti" vječnog direktora RAK-a nešto slabo se pisalo.

U proteklom procesu izbor direktora RAK-a pratile su brojne zakulisne radnje, podmetanja i plasiranja lazi, a iza svih napada, kako tvrde upućeni, stajali su i stoje upravo Husenović, te još jedan kandidat za direktora, njegov dugogodišnji pomoćnik u RAK-u Siniša Petrović i SDP-ov ministar saobraćaja i komunikacija BiH Damir Hadžić.

Medijski izvođač radova za sprečavanje izbora Rajčevića su, kao i obično, magazin "BH Dani" i njihova novinarka, sekretar Udruženja "BH novinari" Borka Rudić.

Ali na meti Rudićeve nije se našao samo "mlađhani" Rajčević, kako ga posprdno zove, nego i predsjedavajući Savjeta RAK Plamenko Ćustović koji se osmjelio da javno kaže da je Rajčević dobio najviše bodova na konkursu jer ima najbolju biografiju, jer se radi o mladom i obrazovanom čovjeku, te da je "zaista došlo vrijeme da na ovoj poziciji bude neko iz Republike Srpske".

A zašto je Borku Rudić toliko naljutio Plamenko Ćustović? Zato što Plamenko (Bošnjak po nacionalnosti) kandidatu njenog interesnog lobija - Siniši Petroviću (zvanom "zlatni ljiljan") nije dao maksimalan broj bodova, kao što su mu dala druga dva člana Savjeta RAK (jedan Bošnjak i jedan Bosanac izabran iz reda ostalih).

Upravo zbog bodovanja Plamenka Ćustovića Petrović nije prošao, a Rajčević je dobio kandidaturu za direktora RAK koju do 21. juna formalno treba da potvrdi Savjet ministara. Medjutim, Savjet ministara je prije dva dana, po prvi put, umjesto da formalno završi proceduru, zatražio biografije svih kandidata za direktora RAK, sa očiglednom namjerom da spriječi izbor Rajčevića.  

Potpuno je jasno zašto je Borka Rudić, udarna pesnica skrivenih političkih centara,  prva krenula  u težak boj eliminacije i kompromitacije Srđana Rajčevića. Težak jer u njegovoj biografiji elementi za to ne postoje. Nije kriminalac. Nije bio vojnik u ratu. Nije kupio diplomu. Inženjer je informatike i doktor pravnih nauka. Informatiku je diplomirao na univerzitetu Šefild. Govori engleski i grčki. Nema ni nekretnine ni imovinu ni blizu imovini koju je uspijela da "skući" garnitura koja vlada RAK-om od osnivanja, posebno Huseinović i Petrović, i o kojoj Borka Rudić i "Dani" nikada nisu pisali.

U nedostatku realnih razloga za eliminaciju, Rudićeva Rajčeviću imputira  32 godine života, a posebno to što je navodno "Dodikov lični izbor". A šta i ako jeste? Ima li Dodik pravo na dobar izbor? Da li je Dodik lider stranke iz RS koja učestvuje u vlasti na nivou BiH? Da li konačno RS treba da dobije mjesto direktora RAK? Ili je sve što uradi Dodik loše? Ili je svako koga predloži Dodik ološ?

Ko to tamo piše?

Juče Zubac, danas Rajčević, sutra Pera, prekosutra Mika. Prosto prošireno pitanje glasi: ima li ko iz RS da je stručan i čija biografija zadovoljava?

Ima li neko kome bez pardona neće izmisliti biografiju, ako po procjeni naručilaca i mentora zasmeta sarajevskom političko medijskom krugu, jer neće da svira po njegovim notama?  

Znam o čemu pišem. Jer to iskustvo je i lično. I sama sam godinama bila tema istog magazina i istog lobija, iako nikada nisam bila kandidat ni za šta.

Zanimljivo je da dok oni godinama izmišljaju biografije drugima, njima se ne bavi niko. Niko ne piše o recimo ratnom novinarskom angažmanu Borke Rudić i ostalih moralnih i  profesionalnih "gromada" iz magazina Dani.

A šta bi bilo da neka TV u RS emituje snimak koji je prije nekoliko mjeseci emitovala TV OBN i na kojem novinarka Rudić u sela oko Konjica ulazi sa pripadnicima ARBiH koji su tamo počinili strašne zločine nad Srbima i Hrvatima? Njen sagovornik u tom TV prilogu je Safet Šibo, čovjek čije ratne zločine istražuje pravosudje, a uplašene starice, Hrvatice, izbjegle iz Trusine i zatečene u tom selu Rudićeva pita da li su za njihovo stradanje krivi "ekstremisti iz HVO-a".

Zato je Esad Hećimović u pravu kada komentarišući taj i takav novinarski angažman, kaže da se radi o novinarskoj zloupotrebi žrtava zarad političkih pozicija. Kao što je u pravu kada kaže da Udruženje BH novinari čiji je Rudićeva godinama generalni sekretar vode ljudi koji se ponašaju kao "udruženje društveno političkih radnika" koje djeluje uvijek za korist jedne, a protiv druge politike. I samim tim protiv interesa novinarske profesije.

Sta bi bilo kada bi neko ovdje desetine tekstova i  naslovnih strana posvetio radu nekadašnjeg vlasnika i urednika Dana Senada Pećanina koji je godine rata proveo na mjestu portparola ministara policije RBiH Alije Delimustafića? Ili kada bi samo jednom objavio onu fotku na kojoj slobodni i slobodoumni novinar Pećanin u ratnom Sarajevu šenluči u izobilju ića i pića švercovanog preko Delimustafićevog "Centreksa"?

Teško da će neko u RS da se upusti u takav angažman. Ali zato će jedni suflirati, a neki drugi istu laž koju su plasirali recimo "Dani" iskoristiti kao istinit argument protiv vas čim im zasmetate. Neće im smetati što je vaša kompromitacija osmišljena u "neprijateljskom" medijsko obavještajnom podzemlju blisko naslonjenom na stare strukture AID-a, protiv kojih se oni kao žestoko bore. Neće im smetati ni to što znaju da je  laž. Jer, cilj opravdava sva sredstva.

Zato i Zubac i Rajčević, kao i mnogi prije njih, moraju sami da se bore za  istinu. I da računaju s tim da će pomoći biti slabo iotkuda. Sve to će  biti lako, dok borba ne predje na unutrašnji teren. A tu su odavno "paščad puštena, a kamenje svezano"!