петак, 26. јун 2015.

Nevidljivo blago

U BiH prema procjenama živi 4,5 miliona stanovnika na koje dolazi oko 150 ministara, isto toliko njihovih vozača, sekretarica, šefova kabineta, savjetnika, zamjenika, pomoćnika... i ostalih "luzera" od kojih koristi nemaju ni njihovi šefovi, a kamoli nacija. Jedinu korist ostvaruju restorani i kafane u kojima od jutra do mraka jedu i piju, ali ne na svoj račun.

 I dok je planetarna kriza natjerala vlade svih zemalja svijeta da uvedu mjere štednje, ovdje se o tome samo priča. Praksa je drugačija.

 Prema statistici, javna potrošnja kod nas iznosi oko 44,5 odsto ostvarenog BDP-a, a u EU u prosjeku 35,8 odsto.

 Samo na plate administracije BiH troši fantastičnih 13 odsto BDP-a, a EU 6,5 odsto. U Hrvatskoj administracija troši 10,5 odsto BDP-a.

 Nepotrebno je i reći da administracija pojede mnogo više novca nego sva druga socijalna davanja zajedno. I da je to naš novac koji uglavnom država zarađuje kroz poreze, doprinose i razne namete.

 Prema indeksu kvaliteta države, sasvim sigurno spadamo u onaj posljednji odjeljak u kojem su države koje "najviše uzimaju i najmanje daju". U zemljama EU taj odjeljak pripada Hrvatskoj.

 A kako ne bi? U prošloj godini samo pet bh. parlamentaraca na 117 službenih putovanja potrošilo je cijelih 272.000 KM.

 Putovali su, nema kuda nisu. Iako su u Brisel išli devet puta, ta destinacija je najmanja u stavci putovanja. Mnogo je tu bilo egzotičnih destinacija. Išli su poslanici u Toronto, Marakeš, Seul, Rijad, Aman...

 Rekorder je bio Milorad Živković, koji je imao 35 službenih putovanja na daleke destinacije kao što su Gruzija, Kina, Japan, Južna Koreja. Prijavio je putne troškove veće od 87.000 KM.

 Nije štedio ni Denis Bećirović, na 23 službena putovanja potrošio je oko 60.000 KM.

 Nema kud nisu išli parlamentarci, ali korist od tih putovanja nije osjetio niko. Kad kažem niko, mislim na nas male, obične smrtnike po kojima se ništa neće zvati.

 Ali dobro i to imena parlamentaraca bar znamo. Ali ima i onih bezimenih koji nisu mogli naći bolju turističku agenciju, em ih vodi, em im sve plaća. Članovi raznih parlamentarnih tijela i komisija veći dio svog radnog vijeka, kako su utvrdili revizori, provode na atraktivnim destinacijama ne propuštajući nijednu konferenciju ili seminar. Edukuju se, šta li?

 Suvišno je reći i to da malobrojni lete ekonomskom klasom, nego kao što i priliči gospodi, mnogo skupljom biznis klasom. O tome da redovno zakupljuju VIP salone po aerodromima, čija je prosječna cijena oko 200 evra po satu, sigurno ste već čuli.

 Moj alter ego bi rekao: Amerika bi bankrotirala. Ni skuplje države, ni manje prosječne plate.


 Talenti



 Ovih dana čitam u novinama kako nijedna institucija, niti jedna vlada, niti jedna opština nema fondove za talentovanu ili nadarenu djecu.

 Ako je tačno, a jeste, da samo jaki pojedinci mogu da naprave jaku državu, da proslave naciju i ostave trajni pečat, onda bi nacionalni interes broj jedan svake normalne države bio da učini sve što je do nje da iznjedri takve pojedince.

 Ovih dana u Hrvatskoj polemiku je izazvala odluka Vlade o ukidanju naknada za darovite učenike koje su iznosile jedva 0,00004 odsto BDP-a. Kod nas ni 0 BDP-a ne ide u te svrhe.

 Nijedno ministarstvo ni na nivou BiH, ni Republike Srpske nema fondove za darovitu djecu.

 A na koliko Olimpijada bi mogla da putuje Milica Đukić iz Prnjavora i njeni drugari sjajni matematičari da im je samo dati dnevnice koje na jednom putovanju potroši Denis Bećirović? Efekte njihovih medalja osjetili bi svi. I bili ponosni na pamet, na mladost koja ruši granice nauke.

 Čitam da se u nebrizi i lošim uslovima izgubi oko 20 odsto nadarene djece, jer njihove talente nema ko da prepozna. A i kada prepozna, nema ko da ih podrži.

 Vlada Srbije je 2008. godine osnovala Fond za mlade talente, koji je do sada u saradnji sa najvećim privrednim gigantima stipendirao i na naučne programe, stručna usavršavanja i takmičenja poslao više od 15.400 mladih ljudi.

 I ne samo to. Centre za talente ima i nekoliko opština u Srbiji. Tako Centar za talente iz Vranja prati u stopu razvoj i podstiče i podržava talente iz te opštine na jugu Srbije, organizuje naučne kampove, ljetnje i zimske škole iz raznih oblasti, šalje svoje polaznike na naučne kampove, seminare, takmičenja.

 Iako je u Republici Srpskoj osnivanje Centra za mlade talente predviđeno zakonom usvojenim prije pet godina, do danas se nije dogodilo ništa.

 Centra nema, a o talentima brinu roditelji. Ako su u mogućnosti, a ako nisu onda ništa. Male zajednice u tome su mnogo solidarnije, pa one iznađu sredstva da podrže svakog svog sugrađanina koji ostvari uspjeh. A velike, e tu smo u većem problemu.


Kako ih prepoznati?



 Sav angažman institucija svodi se na stipendije odličnim učenicima i studentima. I to je u redu. Ali pitanje je i logično i praktično? Da li su odlični učenici uvijek talenti? Iako stoji da stipendijama treba nagraditi njihov trud.

 Da li su "učenici generacije" talenti? Ili je ta titula, javna je tajna, u mnogim slučajevima, stvar "dogovora" i lobiranja. Posebno u tranziciji.

 Da li je Nikola Tesla, da li je Mihajlo Pupin, da li je Novak Đoković bio učenik generacije? Da li su imali sve petice? Da li je učenik generacije bio Ivo Andrić? Je li Andrić imao sve petice? A Jovan Bijelić, Nadežda Petrović ili Sava Šumanović? Čisto sumnjam, prosto ne vjerujem, ni da je recimo dobitnike dvije "Zlatne palme" u Kanu za režiju Emir Kusturica imao sve petice.

 Kako prepoznati talente? Kako odrediti kriterijume? Kako se ponašati? U definiciji iz Zakona o školovanju i finansiranju mladih talenata RS (koji se ne primjenjuje) to su djeca koja imaju posebne, natprosječne sklonosti s naglašenim kreativnim, stvaralačkim sposobnostima. Zakon dalje kaže da je takvima škola dužna obezbijediti izborne i fakultativne programe prema sklonostima, pristup izvorima specifičnog znanja, dodatnu nastavu... Zakon predviđa i sankcije. Po njegovim odredbama, škola koja to mladim talentima ne pruži biće kažnjena kaznom od 1.000 do 3.000 KM.

 Zakon je jedno, a praksa drugo. Pet godina od usvajanja zakon je mrtvo slovo na papiru. Zakon drumom, društvo šumom. Nema kriterijuma, nema fondova, ali ni volje, ni interesa.

 Zato raduje ovonedjeljna vijest iz Prijedora da taj grad traži da se podrže talentovana djeca koja su prepuštena porodici, a od koje korist ima čovječanstvo.

 Razvijene zajednice i bogate države na tome temelje svoj uspjeh i razvoj, svjesne da počivaju na uspješnom pojedincu. Zato ulaganje u pojedinca jeste nacionalni interes broj jedan. Nije li prije nekoliko godina Barak Obama u jednoj izjavi rekao da je Amerika spremna da useli stotine hiljada ljudi dok ne dobije jednog genija (parafraza po sjećanju)?

 Nije slučajno ni to da najprestižniji tzv. bršljanski univerziteti Prinston, Harvard, Kembridž, Jejl... plaćaju školovanje nadarenih studenata. A oni kada postanu "vladari svijeta" to vraćaju donacijama. Tako je Harvardu nedavno bivši student donirao rekordnih 400 miliona dolara. Taj novac ide u opremanje i stipendije, a onda Harvard "proizvodi" nove "vladare svijeta". A onda oni Harvardu daju donacije za novu "proizvodnju". I tako se sistem održava.

 Kod nas je glupo i razmišljati na taj način. Djeca talenti u društvenim, prirodnim ili tehničkim naukama, u umjetnosti ili sportu problem su i obaveza isključivo porodice. A kada je tako zašto bi ona i kada uspiju da se ostvare, imala bilo kakvu obavezu prema zajednici koja nije imala ni trun empatije prema njima?

 Ili da svedemo priču. Zašto bi Novak Đoković uopšte plaćao porez u Srbiji, a ne u Monte Karlu? Koliko je Srbija uložila u Novaka Đokovića? Onaj kojim se danas ponosi postao je svjetski reket broj jedan zahvaljujući isključivo podršci porodice koja je imala i snage i novca da ga prati.

 Mnogo tužno je znati da je među nama mnogo Đokovića čijim uspjesima se nikada nećemo radovati. Na sramotu, prije svih, onih sa početka teksta po kojima se ništa neće zvati.

петак, 19. јун 2015.

Samo budala piše što vidi

Kako se sa padom temperatura na podnošljivu mjeru podiže čovjekova aktivnost i on zatvoren tokom dana u klimatizovane prostorije u istraživanja kreće u kasno poslijepodne, tako se podiže i njegova potreba za kulturnim uzdizanjem.

U tvrđavi Kastel završeno je renoviranje "Kamene kuće" za šta je EU donirala 2,5 miliona evra. Početkom sedmice zaputila sam se da vidim šta se dešava u "Kući", datoj na upravljanje Kulturnom centru Banski dvor. Kad ono kuc, kuc.... zgrada ljepša i starija nego što je bila - zaključana. Iako su dva muzeja pripremila izložbu za njeno otvaranje, izložbe nije bilo, pa nije bilo ni otvaranja. Uprava Banskog dvora do danas ne zna šta da radi sa "Kućom" pa je odlučila da je najsigurnije da je drži zaključanu.

U novinskim vodičima nisam pronašla, ali sam na TV-u čula da je izložba "Beogradska mitropolija i srpski duhovni prostor (1804-1918)", na kojoj je predstavljena dokumentarna građa Arhiva SPC, u organizaciji Arhiva RS otvorena u Galeriji Akademije nauka i umjetnosti do četvrtka, 25. juna.

U namjeri da korisno (šetnja) spojim sa ugodnim (izložba) pred vratima Galerije ANURS našla sam se u ponedjeljak oko 18 časova. Kuc, kuc... Zaključano! Vjerovatno sam zakasnila, možda rade po skraćenom ljetnom vremenu. Nije Galerija Akademije kafana pa da ljeti radi duže.

U utorak, sada već po prilično visokoj temperaturi, oko 17 časova ponovo sam na "licu događaja". Kuc, kuc... Zaključano!

Iako sigurna da bi Galerija Akademije morala da bude otvorena duže nego banke subotom, promijenila sam taktiku. Važno je iznenaditi "neprijatelja" potezom koji od vas ne očekuje. Zato sam u srijedu put Galerije krenula oko 10 časova. Kuc, kuc... Zaključano!

Ljubazna gospođa na glavnom ulazu Akademije objasnila mi je da oni nemaju ništa sa izložbom i da su prostor Galerije samo ustupili Arhivu RS kao izložbeni salon. Rekla je još i to da je, koliko zna, od one noći kada je izložba otvorena, Galerija zaključana. Pa ko je vidio, vidio je.

Istražujući šta je to moglo izložbu da zatvori prije zatvaranja, otkrila sam da je u organizaciji Arhiva RS 10. juna u Banskom dvoru otvorena još jedna izložba "Od Sarajeva do Versaja". Tu izložbu Arhiv RS realizovao je u saradnji sa Arhivom "Timočka Krajina" povodom 9. juna, Međunarodnog dana arhiva.

Znači to je razlog! Ljudi iz Arhiva RS bili su u gužvi oko otvaranja nove izložbe pa su na onu u obližnjoj Galeriji ANURS potpuno zaboravili.



Noć bez knjige



Još jedna izložba povodom 100 godina početka Velikog rata ovih dana uzburkala je duhove i izazvala gradske polemike. Izložba Historijskog muzeja BiH u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Nisam stigla da pogledam da li je zaista na toj izložbi Gavrilo Princip "odurni zločinac", što je bio glavni argument optužbe. Nemam ništa ni protiv teze odbrane da ništa loše nije u tome da vidimo kako su to drugi vidjeli istorijske događaje na Balkanu tog vremena. Polemika je uvijek zdrava, jer podstiče kvalitet.

Ne znam ni da li su u okviru te izložbe održane "radionice za profesore i nastavnike istorije i kustose na kojima će im biti predstavljeni načini kako da muzejske izložbe povežu sa nastavom" (kako je najavljeno na otvaranju). Promaklo mi je i to da li se bilo ko od nastavnika i kustosa oglasio istim povodom i da li su postavku povezali sa nastavom? Ali ništa od toga nije ni važno, ali jeste šta oni misle o postavci i da li je logično da izložba istorijskog muzeja nije postavljena u sebi srodnoj instituciji, muzeju, nego u biblioteci? Ako ništa muzej po prirodi djelatnosti zapošljava kustosa koji pregleda, priređuje i odobrava postavku izložbe, a biblioteka, logično, ne.

Ima već neko vrijeme da se institucije kulture u RS učestalo, izvan vlastite djelatnosti, smisla, vizije, misije, pa i zakonskog određenja, bave izložbama. Kako su izložbe manifestacione prate ih mediji i emituju u posljednjim minutama Dnevnika, to je efikasan način da se čelni ljudi institucija kulture redovno pojave i pokažu kako su radni i sposobni. Jer kada bi se bavili onim što je smisao i svrha, kao što su recimo naučna istraživanja, ko bi uopšte to emitovao u centralnom dnevniku?

Ako je smisao, a jeste, nova moda naglašene manifestacione prezentacije rada (ako te nema u medijima ne radiš ništa), načina uvijek ima. Zato je u najmanju ruku čudno da je NUB RS u "Noći knjige", koja se organizuje povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, bila zatvorena tačno u 20.00. Nijedna promocija, nijedan književnik, ništa. Iako bi sasvim sigurno dobro osmišljenja i organizovana "Noć knjige" imala mnogo veći publicitet u medijima od svih dosadašnjih izložbi po hodnicima.

Eto i HRT je objavio da je "Noć knjige" u Hrvatskoj obilježena u 180 gradova i 400 kulturnih centara. Centralna manifestacija noći koja slavi i promoviše knjigu, čitanje, autora i izdavaštvo bila je u Nacionalnoj biblioteci Hrvatske (pa neće valjda u muzeju?) gdje su se sa knjigama družili pjesnici, pisci, profesori književnosti, čitaoci, diplomate...



Svetlana u zemlji čuda



Kada smo već kod knjige, ove sedmice u ANURS promovisana je zanimljiva knjiga "Umetnost i stvarnost srpskim očima" autora prof. dr istorije umjetnosti na Frenklin koledžu u SAD Svetlane Rakić.

Riječ je o antologiji u kojoj je predstavljen 21 srpski slikar i njihova djela nastala od 1992. do 2012. godine. Svetlana je knjigu američkoj javnosti predstavila lani na engleskom jeziku, a poslije promocije srpskog izdanja u Beogradu i Novom Sadu, odlučila je da je predstavi Banjaluci.

Na promociji je govorio i Bogdan Rakić, prof. dr istorije književnosti na američkom univerzitetu kao pisac predgovora kroz koji je čitaocima u SAD pokušao da približi istorijske, političke, socijalne okolnosti u ovom dijelu svijeta.

A posjetioci? Jedva da ih je bilo petnaestak. Među njima dva akademika, Rajko Kuzmanović i Svetlanin otac Svetozar Koljević.

Dva profesora američkog univerziteta, dva priznata stručnjaka u svojim oblastima, a u publici nijedan student, nijedan profesor i ni slučajno dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci! Nijedan kustos i samo jedan ovdašnji istoričar umjetnosti.

Naivno bi bilo i očekivati da je neko mogao i trebalo da zamoli Svetlanu Rakić da studentima Akademije umjetnosti (onako kako to redovno čini u Kini) održi barem jedno predavanje, što bi ona sasvim sigurno i rado i besplatno učinila. Ali, možda su i u pravu, šta bi Svetlana Rakić mogla uopšte da im kaže što oni već ne znaju?



Monolog



U isto vrijeme kada i promocija u Gradskom pozorištu "Jazavac" trajala je sedmica Studija "Jazavac". Mladi ljudi, zaljubljenici u teatar, predstavljali su publici ono što su sa mentorima naučili u protekloj godini. Oni najstariji premijerno su izveli autorsku predstavu "On Air". Oštro kritikujući devijacije društva u kojem žive, kvazivrijednosti koje im se nude, jasno su pokazali da su tu, da vide, da razumiju, da znaju. Muk u sali pratio je monolog nepoznatog pisca:

Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom…

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.

Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.

Gdje vozovi kasne po redu vožnje.

Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u drugim sportovima.

Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.

Gdje je krvni pritisak veći od penzije.

Gdje su novinari slobodni da napišu šta god im se naruči.

Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.

Gdje se ratovi nikad ne završavaju.

Gdje se istorija ponavlja svaki dan.

Gdje su najbogatiji oni koji ne rade ništa.

Gdje pametne proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.

Gdje nepismeni pišu istoriju.

Gdje se svako svakom smješka, a niko nikome ne želi dobro.

Gdje su poplave jedini način navodnjavanja.

Gdje nisi normalan ako ne poludiš.

Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna.

Gdje se najmanji uspjeh ne prašta.


Gdje i umjetnost mora da ima partijsku knjižicu.

петак, 12. јун 2015.

A da vam ispričam vic?

Šta čovjek može da promijeni onda kada ne može da promijeni ništa? Kako god kontam dvije stvari: da uradi ono što je do njega, što ga ne košta i da ne prestane da se zajebava, na svoj i tuđi račun.

Ne znam da li bi se sa tim složili psiholozi, pedagozi i razni analitičari, ali sigurna sam da bi glavom klimnuli pragmatici.


"Poljar Ahmo"


"Ja sam došao danas, jutros... pred fabriku kablova u Jagodinu, i video sam jedan lep sat, divan jedan sat na ulazu koji ne radi. Hteo sam da se vratim. Rekao sam - O.K! Imate problema sa tehnologijom, imate problema sa sirovinom, imate problema sa obrtnim kapitalom, ali koji je problem da ovaj sat radi? Je l’ to problem?

 I to je ono što sam hteo da vam kažem. Dajte da uradimo ono što možemo da uradimo, a da se ne vadimo na opravdanja - svetska zavera. Možda ima i svetska zavera! Ali hajde prvo da vidimo šta mi radimo u svom dvorištu, šta mi radimo u svom gradu, šta mi radimo u svojoj zemlji, pa ako uradimo svoj domaći zadatak, onda da vidimo da li nas mrzi nastavnik ili nas ne mrzi nastavnik".

 Tako je na temu: postoji li bar mala šansa da svijet bude bolji i da zemlja u kojoj živimo bude bolja, jednom prilikom govorio Zoran Đinđić.

 Nevjerovatno je kako su precizne i slikovite bile dijagnoze tog obrazovanog, pristojnog i, što je najvažnije, lijepo vaspitanog čovjeka.

 I zaista, odnos pojedinca prema poslu, zajednici, sebi vidi se odmah, na prvi pogled. Kao i odnos onih koji upravljaju ljudima. Da li neki direktor hoće ili neće da nešto uradi jasno se vidi čim zakoračiš u firmu ili instituciju u kojoj direktoruje. Ako je okrečeno, ako je čisto, ako su sijalice ispravne, stolice popravljene... jasan je znak da želi i da hoće. Da sam ja neko znala bih nepogrešivo koga da imenujem i koga da smijenim. Sreća, nisam...
Ali da se vratimo temi.

 Baš ovih dana jedan čovjek u Bijeljini zgrožen prljavštinom, smećem i mrtvim pticama oko kojih se igraju djeca odlučio je da očisti park. Mediji su objavili kako je kupio kese za smeće, stavio rukavice i dao se na posao. Već sama činjenica da je nešto što je u civilizovanom svijetu normalno kod nas dospjelo do medija govori dovoljno.

 "Ja živim vani, došao sam ovdje sa familijom, proveo dva dana u parku, i bio sam prosto šokiran kad sam vidio količinu smeća u kojem se djeca igraju. Ne pristajem da se adaptiram kao bubašvaba, nego sam odlučio da samoinicijativno krenem i čistim. Danas ću raditi čitav dan, u četvrtak sam u avionu i odlazim na svoju destinaciju. Vratiću se opet za šest mjeseci, ako bude ista situacija, opet ću isto uraditi. Za mene je ovo katastrofa, jer ovaj park je ogledalo duše grada. Ja ne mogu s tim da se složim kao pojedinac", rekao je čovjek čije ime nije objavljeno.

 Prolaznici su ga gledali kao Marsovca dok je čistio park, sjedili su na klupama, neki su ležali, djeca su se igrala u smeću... i niko mu se nije pridružio.

 Ne tako davno jedan moj drugar uzeo je rukavice i kese za đubre i okupio klince iz komšiluka da skupljaju smeće ispred zgrade. Isto su ga gledali i isto su se čudili slučajni prolaznici. Niko iz zgrade nije izašao da im se pridruži. Nije bilo ni TV kamere da zabilježe "incident". Jedino što se dogodilo bilo je vidljivo golim okom -  nestalo je đubre ispod prozora.

 Nekada kada sam bila klinka svako naselje u mom gradu imalo je svog parkara. Taj čovjek sa jedinom radnom opremom - šiljatim štapom, skupljao je papiriće i ganjao nas kad zagazimo na travnate površine. Noćna mora, strah i trepet klinaca u kraju bio je parkar Ahmet. Naš poljar Lijan. Ahmo Lukač predano je dežurao 24 sata i čuvao travu i ruže. Iako je svoj posao radio više nego savjesno, stanari bi se bar jednom mjesečno organizovali na zajedničku radnu akciju čišćenja, što haustora, što parkova.

 Bilo je to nekad. A onda je "zanimanje" parkar izumrlo. I ne samo "zanimanje". Izumrlo je koješta. A nisu baš sva velika djela nastala zahvaljujući velikim parama, nego zahvaljujući pravim ljudima.


 "Tornjak pred sudom"


 Za napredak i razvoj svakog pojedinca, ali i društva presudan je duh. Humor, šala, vic, zajebancija na svoj i tuđi račun sasvim sigurno je jedan od najvažnijih preduslova da jedna sredina, grad, zajednica... profiliše i da kvalitet u svim oblastima: od umjetnosti, preko rokenrola, do politike.

 Kako? Ispričaću vam jednu priču, ako je niste čuli. Riječ je o predstavi "Tornjak pred sudom", u režiji iskusnog novinara i urednika Ekrema Milića.

 Ekrem je u sudnici Opštinskog suda u Sarajevu 28. aprila pismeno i usmeno zatražio da se u presudi inspektorica Kantonalne inspekcije Sarajevo Saida Čapljić izvini njegovom psu tornjaku Montiju zbog klevete i pokušaja "montiranja procesa".

 - Tražim da sud naloži inspektorici Čapljić da se izvini tornjaku Montiju zbog klevete i nanošenja duševne boli i psu i njegovom vlasniku - rekao je Ekrem u završnoj riječi koja je unesena u zapisnik.

 Milić i Kantonalna inspekcija se spore od 2013. godine. Inspektorica Čapljić je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 300 KM, jer, po njenom mišljenju, tornjak Monti nije uredno vakcinisan i čipovan.

 Ekrem se na tu kaznu žalio i predočio dokaze da njegov Monti ima uredniju dokumentaciju od inspektorice Čapljić. Monti ima čip od 2007. godine, kada je rođen. Ima pasoš, rodoslov i veterinara koji ga redovno vakciniše. Milić je u sudnici rekao da je inspektorica Čapljić pokušala "napakovati" kaznu tornjaku Montiju.

 Sud je nakon dvije godine trajanja procesa konačno presudio: Milić ne mora da plati kaznu, a inspektorica mora da se izvini Montiju.

 Tekst je do medija dospio tek ove sedmice, sa više od mjesec zakašnjenja. I privukao veliku pažnju javnosti koja je bez obzira na vjeru, naciju, državu, političko opredjeljenje... jedinstveno pozdravila odluku suda. I složila se da kada je pravna država u pitanju, ništa nije potrošiti novac za dvije godine suđenja jednom "sumnjivom" psu tornjaku.

 Samo Ekremu - majstoru šege, šale, sprdačine, režiseru i dramaturgu brojnih gradskih priča i pričica, čovjeku nepogrešivog smisla za humor i satiru, moglo je na um da padne da na praktičnoj pokaznoj vježbi u sudnici izruga sav jad i bijedu pravosudnog sistema kod nas, ismije fingiranje pravne države i na površinu izbaci sve njene devijacije.

To je taj duh, jedini efikasan način samoodbrane u zlim vremenima i korektiv u najboljim.

 Duh je nešto što čovjek, ali i grad ima ili nema. Ne kupuje se, ne uvozi se, ne vidi se, ali se osjeti u vazduhu. I koliko god je duh potreban za progres, toliko trač i oblajavanje razjedaju i sredinu i čovjeka, bez obzira na to da li je subjekt ili objekt.

A tamo gdje nema vica, tamo nema ničega. Zato ću vam ispričati jedan za kraj.

Papa Franjo još nije doputovao iz Sarajeva do Vatikana, a već je Mujo pitao Hasu:

"Haso, jesi čuo bolan da je papa došo u Sarajevo?"

"Jašta da sam čuo, pa neće valjda doć' u Želju!", uzvratio je Haso.

Ispričala bih vam i neki ovdašnji. Ali ga godinama nisam čula.

петак, 5. јун 2015.

Tragovi


I šta god da pokažu rezultati popisa, koji će u BiH, sve su prilike, biti odgođeni do krajnjeg roka, ljeta 2016, jedno je sigurno, Srbi izumiru. To jasno pokazuje demografija, ali ne samo ona.
Ono što je poraznije od te turobne demografske slike, nestaće, a da neće biti traga da su živjeli početkom 21. vijeka. Posljednji tragovi o njihovom postojanju datiraju iz nekoliko vijekova ranije.


Mali Beč i istočni Pariz



Podaci dostupni svima pokazuju da je ne tako davno, prije samo 20 godina, Srba u Rumuniji bilo više od 30.000. Danas ih je oko 18.000 i svaki dan sve manje. Nema dovoljno đaka za srpske škole, a srpska gimnazija "Dositej Obradović" u Temišvaru je pred gašenjem. I to je demografija.
Ali ima i drugi dio iste priče. Temišvar ili "mali Beč" ima nekoliko divnih trgova. Jedan od najljepših je Trg jedinstva, kojim dominira velika srpska Saborna crkva.
Odmah pored crkve je Palata episkopije, jedna od najljepših zgrada u Temišvaru, u kojoj se nalazi Muzej i biblioteka Matice Srpske. Tu je i jedini portret Njegoša sa bijelom kamilovkom.
Lijepa plava palata je Osnovna škola "Miloš Crnjanski" u čijem dvorištu se nalazi bista velikog književnika na kojoj piše da je ovu školu pohađao od 1900. do 1904. godine.
Nisu to jedine palate koje su prije stotinjak-dvjesta godina sagradili Srbi u Temišvaru. Slična zdanja su svuda oko velikog trga. Ispred prekrasnih palata su restorani i kafići čiji vlasnici su i danas pripadnici srpske manjine.
Poslanik u parlamentu Rumunije i predsjednik Srpskog saveza u toj zemlji Slavomir Gvozdenović jedan je od rijetkih ovovremenih koji je nastavio tradiciju i za života u Temišvaru sagradio zadužbinu - Srpski dom u naselju Jozefina.
Srpska zajednica u Rumuniji dala je i mnoge znamenite ličnosti. Pored Dositeja Obradovića i Miloša Crnjanskog, tu su i veliki dobrotvor, prvi srpski doktor prava i političar Sava Tekelija, slikari Stevan Aleksić i Ivan Tabaković, arhitekta Milan Tabaković....
Ali Sava Tekelija svoju zadužbinu ipak nije podigao u Temišvaru nego u Budimpešti. Tamo je 1838. godine sagradio Tekelijanum, čija je misija bila da školuje siromašne, najbolje đake i studente iz svih krajeva u kojima su živjeli Srbi. U tom gradu u Mađarskoj Srbi su ostavili neizbrisive tragove postojanja.
Pored Tekelijanuma (čiji je jedan od upravnika bio i Jovan Jovanović Zmaj) je crkva Svetog Đorđa. U strogom centru Budimpešte je i zgrada Angelijanuma, zadužbina patrijarha Georgija Brankovića i bogatog veleposjednika Lazara Dunđerskog, u kojoj je nekada bila ženska škola. Nijedna od tih građevina nije u restituciji vraćena SPC.
Bez obzira na to i danas u centru Budimpešte postoji Srpska ulica, zgrada Srpske crkvene opštine i Gimnazija i internat "Nikola Tesla". Slično je i u Sent Andreji.
Od nekadašnjih sedam pravoslavnih hramova u vlasništvu SPC danas su četiri. Ali na gradskom trgu i dalje stoji Srpski esnafski trgovački krst, pod zaštitom UNESCO-a, ali i Muzej SPC.
Veleljepne građevine ostale su kao dokaz postojanja jedne velike i jake zajednice. Nekada. Do polovine 19. vijeka Sent Andreja bila je stoprocentno srpsko mjesto. Danas, po relevantnim podacima, u njoj žive svega 82 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti od ukupno njih 20.000. Slično je u cijeloj Mađarskoj. Od nekadašnjih blizu 100.000 Srba, koliko ih je bilo 1918. godine, danas je ostalo oko 10.000.


Gospoda



U Trstu je situacija nešto drugačija u korist demografije. Tamo je broj Srba znatno veći nego prije stotinjak godina, ali njihova struktura, uticaj, ugled, snaga nisu ni blizu onoj koju su imali nekada najugledniji i najbogatiji Tršćani. Tršćani i danas mnogo više od nas znaju o "bogatstvu Kurtovića i gospodstvu Vojnovića".
Dr Jova Nikolić bio je osnivač i finansijer prve bolnice u Trstu i osnivač urologije u Italiji.
Najbogatiji Tršćanin srpskog porijekla, Trebinjac Jovo Kurtović osnovao je prvu brodsku liniju između Italije i Amerike.
Palate Kurtovića, Ivanovića, Vučetića, Nikolića, Gopčevića, Tripkovića... i danas su ponos Trsta. Srbi su u tom gradu izgradili 62 palate, a danas su samo četiri u vlasništvu SCO Trst.
Jovo Kurtović bio je i najveći darodavac crkve Svetog Spiridona, koja i dominira Kanalom Grande i Trgom Ponte Roso. Ovo je jedna od rijetkih građevina, tačnije jedina, koja je renovirana zahvaljujući nadljudskom naporu tadašnjeg srpskog konzula.
Na Kanalu Grande je i prekrasna palata Jovana Kurtovića. Pored nje je još jedna srpska palata u kojoj je smješten poznati kafe "Stela polari".
Jedna od najljepših palata je ona Spiridona Gopčevića, takođe na Kanalu Grande. U njoj je danas sjedište Gradske uprave za kulturu i muzeje grada Trsta, kao i Muzej pozorišta.
Spiridon Gopčević bio je veliki prijatelj Đuzepea Garibaldija i predsjednik SCO u Trstu od 1847. do 1854. godine, a jedan od njegovih nasljednika Marino Gopčević, osnivač je Neurološkog odjeljenja tršćanske bolnice.
Govoriti o imovini, srpskim zadužbinama, školama, palatama i crkvama u Zagrebu, Dubrovniku, na Kosovu, u Makedoniji.... zahtijevalo bi mnogo, mnogo prostora. Sve te monumentalne građevine ostale su da svjedoče o postojanju jednog vrijednog naroda koji je danas u nestajanju iz poznatih i nepoznatih razloga.
Samo u Hrvatskoj iz poznatih razloga broj Srba iz popisa 1991. godine sa 581.663 na popisu 2011. sveo se na 186.633.
Rezultati popisa u BiH kada god da budu objavljeni pokazaće koliko ih je u Sarajevu. Po popisu iz 1991. bilo ih je 157.143. Iako su "nestali", Jeftanovići, Despići, Živkovići, Obrenovići, Spasenići... samo su neke od uglednih porodica čiji su tragovi vidljivi golim okom.
Prvi i najslavniji sarajevski hotel, hotel "Evropa", izgradio je bogati sarajevski trgovac Gligorije Jeftanović. Iz osmanskog perioda pamti se do danas Basarin han, kojega je kasnije na istom mjestu zamijenio hotel "Drina". A porodica Basara je kasnije postala Besarević, poznati sarajevski apotekari, ljekari, ali i bogataši.
Najpoznatija je stara srpska porodica Despić, koji su u Sarajevu ostali upamćeni po darežljivosti i koji su gradu ostavili dvije divne kuće, obje pretvorene u muzeje. Jedna "Despića kuća" je muzej života te sarajevske porodice, a druga je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Ta kuća smatra se i danas jednom od najljepših kuća u gradu.
Ogromna je imovina i koja je SPC u Sarajevu oduzeta poslije Drugog svjetskog rata (imovinu su im uglavnom zavještale sarajevske porodice).
Najpoznatiji slučaj je Bogoslovija u kojoj je smješten Ekonomski fakultet. A tu je i više od 30 zgrada i kuća, pet stambeno-poslovnih kompleksa, desetine poslovnih prostora, ali i zemljišta.
I zemljište na kojem su izgrađene dvije zgrade za najviše institucije BiH na Marijin dvoru bilo je vlasništvo SPC, kao i dio parcela na kojim je sagrađen "Holidej in", "Zetra", ali i nekadašnji Trg Svjetlost, koji se danas zove Trg Alije Izetbegovića. I još mnogo, mnogo toga....


Tragovi



Toliko je tragova da ih je teško pratiti. Mnogo toga zavještano je crkvi i mnogo hramova sagrađeno. Ali i mnogo škola, kulturnih i obrazovnih institucija, mnogo zadužbina za darovitu djecu.
A danas? Danas, bez obzira na poraznu demografiju, oni koji su došli nisu u stanju ni da okreče sve to što su ne tako davni preci ostavili.
Neki će reći da su se i vremena promijenila i da se ljudi koji imaju i mogu i kada požele da budu dobrotvori pribojavaju, jer bi ih razularena javnost izrugala. Ima u tome istine, nije da nema. Kao što ima istine u tome da je u problemu svako onaj koji i pokuša da nešto sagradi u ime države. Nije li Dragan Đilas jedva preživio (ako je) onaj jedan jedini most koji je Beograd dobio u posljednjih 50 godina? Nije li ukrao, pokrao bar još tri? Ali most, zahvaljujući kome je Beograd prodisao, ostao je i mnogo, mnogo je lijep.
Ljudi se pamte po tragovima koje ostavljaju. I sve jednom dođe na svoje. A lajanje to je pišanje uz vjetar. Uguši te vlastiti smrad. I u tom smradu nestaneš kao da te nikada nije ni bilo. Smrdljivi trag iščezne zajedno s tobom.