Tajkuni posebnih namjera

Upravni odbor Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH prihvatio je neopozivu ostavku Srđana Dizdarevića na funkciju predsjednika te organizacije zbog odlaska u penziju, saopšteno je iz Helsinškog komiteta.

Ovu kratku vijest 20. marta objavili su svi mediji u Sarajevu i poneki u Banjaluci i šire.

Afera "Helsinški komitet"

Niko Dizdarevića nije pitao za razloge iznenadnog penzionisanja. Nikome nije bilo čudno kako to da se Srdjan umorio od posla za koji se tako strasno borio i zbog fotelje iz Komiteta nedavno istjerao sve one koji su mogli da ga ugroze, kao Veru Jovanović ili Branku Inić.

Mediji u FBiH nisu objavili slova o onome što zna cijela novinarska, politička i NVO čaršija: da je Srdjan Dizdarević primoran da se naprasno penzioniše, jer su norveški donatori otkrili da je pronevjerio 25 do 26.000 evra njihovog novca.

Ovih dana Norvežani po Sarajevu traže advokate da pišu tužbu, a sva novinarska i politička čaršija koja o tome priča po kabinetima, redakcijama i kafanama, dala je novinarsku besu da javnost neće saznati slova. U neformalnim diskusijama na "javnu tajnu" reaguju na dva načina. Prvi: Šta je 25.000 evra, ovi u vlasti uzeli su više? Drugi: Ne treba objavljivati, dok sud ne utvrdi šta se dogodilo.

I samim Norvežanima stalo je da afera ostane sakrivena. Kao razlog navode da ne žele da ugroze ljudska prava osumnjičenog Dizdarevića. A u stvari neće da se sazna kako su ispali levati koje su opljačkali lokalni prevaranti.

Srdjan Dizdarević je na izborima prije četiri godine zakratko napustio NVO i otišao u politiku. Bio je član UO Naše stranke i kandidat za parlament BiH i načisto, kao i ta Naša stranka, propao.

Nakon nemoralnog i kratkog izleta iz svijeta NVO u svijet politike, uz pomoć odanih saradnika vratio se na čelo Helsinškog komitata. Rijetki mediji pisali su tada da nikada nije ni otišao i da je iz sjenke vukao  konce, posebno držeći potpunu kontrolu nad finansijama Komiteta.

I u tom vremenu i u sukobu interesa izvršio je nekoliko nelegalnih finansijskih transakcija, a svoj povratak na čelo Komiteta obezbijedio je diskreditacijom Vere Jovanović koja je progovorila kako je novac Komiteta dolazio na nerezidentni račun Kuće ljudskih prava i nestao u nepoznatim džepovima?!

I dok se Srdjan Dizdarević ovih dana bori da dobije posao na Fakultetu Ejupa Ganića ili kako kažu pronicljivi "lažni Valter se vraća svome jatu", počela je bitka za kontrolu nad ostacima Helsinškog komiteta, koji je ostavio u fazi potpunog raspadanja.  

Dok SDP BiH, koji je kontrolu nad Helsinškim izgubio kada se Srdjan posvadjao sa Zlatkom, vuče poteze za povratak odmetnutih, na drugoj strani tešku bitku da zadrži uticaj vodi bivši urednik i vlasnik "BH Dana" Senad Pećanin.

Oni bliski Helsinškom komitetu kažu da Pećanin, koji je član UO Komiteta, kao i uvijek, i sada ima podršku službi i paraslužbi čiji je  eksponent.  Još od početka rata u BiH koji je dočekao kao portparol tadašnjeg ministra policije, tajkuna Alije Delimustafića, Pećanin je sa njim do danas u neraskidivoj vezi i za njegovo "jato" nikada nije  prestao da odradjuje medijsku diskreditacije targetiranih meta. U tome moje lično iskustvo nije malo, ali to nije tema ovog teksta.

- Pećanin radi i sada ono što je radio oduvijek, odradjuje poslove za obavještajne strukture povezane sa tajkunima, potvrdjuju upućeni iz Helsinškog komiteta.

I neće se Pećanin u toj borbi predati lako, jer i on i oni za koje radi znaju koliko je Helsinški komitet moćno oružje i koliko se stvari u medjunarodnoj diplomatiji odradjuje preko njega. Ipak se očekuje da  neće direktno jurišati na funkciju predsjednika nego da će kao svog  favorita isturiti Žarka Papića.

Papić je favorit i njegove koleginice Duške Jurišić, koja je takodje člana UO Komiteta, ali i novinara koji se odrekao profesije odlukom da zarad "višeg cilja" ne objavi razloge odlaska Dizdarevića u naprasnu penziju. 

Slučaj Alić i Tokača

Branilac lika i dijela Srdjana Dizdarevića u Helsinškom komitetu godinama bio je i Sinan Alić predsjednik i jedini član NVO "Istina, pravda i pomirenje" iz Tuzle i istovremeno član UO Komiteta koji se revnosno i brutalno obračunavao sa svim Srdjanovnim "neprijateljima".

NVO "Istina, pravda i pomirenje" osnovana je sa jednim ciljem, a to je da obrani počinioce ratnog zločina nad vojnicima JNA masakriranim na Brčanskoj malti u trenutku kada su mirno napuštali taj grad. Zbog njegovog predanog rada na odbrani zločina, angažman ove NVO mogao bi se nazvati: "Laž, nepravda i sukob".

Alićeva NVO godišnje je iz opštinskog budžeta Tuzle, kojom je vladao Jasmin Imamović iz SDP-a, dobijala 130.000 KM. Predsjednik i jedini član Sinan Alić nikada nije opravdao novac, a kada se u Tuzli zbog toga našao na meti kritika istog časa je zbog svog "hrabrog rada" postao žrtva napada anonimnog i nikada identifikovanog napadača.

U martu 2010. godine Vlade Norveške, Švajcarske i Švedske podnijele su Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv direktora Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsada Tokače zbog pronevjere velikog iznosa donatorskih sredstava koja je primao po osnovu projekata finansiranih iz tih zemalja. Prijava je, upućena u tajnosti, putem ambasada Norveške, Švajcarske i Švedske, a u tajnosti se odvija i sudjenje u Sarajevu. Opet, novinarska besa!

Tokača se tereti da je otudjio četiri do pet miliona KM donacija, ali oni koji su sa njim u kontaktu kažu da ga to ne sekira mnogo. Nedavno je u razgovoru sa jednom koleginicom iz NVO sektora. koja ga je pitala šta mu je to trebalo, jer će sada donatori teže odobravati novac za projekte, uzvratio: Ko je vama kriv kad ste budale. Ja sam spreman da robijam godinu-dvije za pet miliona.

Obespravljene žrtve

Na žalost nisu ovo jedini primjeri kako su oni koji su dobijali novac da  drže lekcije o pravnoj državi i transparentnosti u raspolaganju javnim novcem na djelu pokazali vlastito "poštenje".

Nisu ovo prve afere koje potresaju NVO sektor, jer i ranije se javno   govorilo o reketiranju biznismena, zastrašivanju i ucjenama tipa: "Daj pare, da te ne prozivamo".

Veliki dio NVO sektora u ovoj zemlji odavno nije korektiv društva, nego instrument za ostvarenje vlastitih interesa, ali i interesa političkih i finansijskih centara moći po čijim nalozima vrše targetiranje i diskreditacija ljudi.

Bilo je i onih u tom sektoru koji su se osmjelili da javno progovore o zlouporebama i upozore da to čime se bave "biznismeni iz NVO" nije ni cilj, ni smisao civilnog društva, ali su platili visoku cijenu eliminacije iz javnog života i prokazivanja. Najsramniji primjer je "odstel" prof. dr Uge Vlaisavljevića sa čela PEN centra, kojeg su u toj hajci zvali čak i fašistom samo zato što se nije uklapao u jednoumlje vladara NVO.  

Nije bolje prošao ni predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović čije prokazavanje je počelo prije više od deset godina kada nije pristao da sa Dizdarevićem i Pećaninom štiti ljudska prava terorista iz "alžirske grupe".

Mnogo su pravih i zdravih u javnom životu u BiH prokazali i diskreditovali što čelni ljudi NVO sektora, što njihovi vladari iz sjene, a žrtve nisu imale način da se zaštite. Za njih nisu važila ljudska prava, oni nisu imali gdje i od koga da traže pravdu i odštetu za napade i laži "svetih NVO krava".

Kada novinar napiše tekst o nečemu i nikome, on odgovara po Zakonu o zaštiti od klevete, ali kada nekoga lažno prokažu "tajkuni posebnih namjera" iz NVO sektora on nema instrumente da se odbrani.

Svakom demokratskom društvu potreban je jak NVO sektor koji će da upozorava na anomalije i bude njegov korektiv. Na zapadu se ljudi uglavnom volonterski bave tim poslovima, a kod nas, kao u svim nesredjenim društvima, rad u NVO je način da se brzo i bezbolno obogatiš. Pored donacija, većina NVO ima dodatne izvore prihoda od političkih i interesenih lobija za koje odradjuju posao.

I dok se sprema bitka za kontrolu nad ostacima Helsinškog komiteta izmedju SDP-a i Pećanina, na drugoj strani dječaci koje je iznjedrio ACIPS: Reuf Bajrović, njegov drug Emir Suljagić i njihova nova politička investicija Željko Komšić vrše predizborno prestrojavanje.

One NVO organizacije koje Bajrović kešira velikim novcem NED-a  mudro se pozicioniraju za izbore preuzimajući kontrolu iz pozadine nad tv stanicama, RAK-om i marketinškim agencijama za svoje političke favorite.

U isto vrijeme penzionisani zastavnik JNA iz Banjaluke, kršten u vojnog analitičara Gostimir Popović poziva na "medijsku ofanzivu u RS s ciljem zaustavljanja širenja i prihvatanja stavova o potrebi ulaska u NATO".

Sve češće se osjećam kao pravi zadnji papak kojem poslušne neznalice, amateri i bezimeni poltroni svakog dana atakuju na zdravu pamet. Jedina sreća je što ću Gostimirovu medijsku ofanzivu gledati iz publike. Kokice i koka kolu, molim.

Svi naši Šarići

 Jedan od najtraženijih narko-bosova Darko Šarić u ponedjeljak će se poslije više od dvije godine skrivanja pojaviti pred sudom u Beogradu. Prvo bi trebalo da bude saslušan o vezama s političarima i tajkunima.

 

Jedan bos i dva političara

Šarić će se najprije izjasniti o optužnici, a nakon toga će početi saslušanje o odavanju službenih tajni njegovoj grupi, zbog čega je pod istragom Branko Lazarević, bivši šef Kabineta ministra policije Srbije Ivice Dačića i visoki funkcioner MUP-a Boris Gara.

Kontakti Lazarevića i Šarićeve grupe zabilježeni su na 130 diskova, fotografija, tonskih i video-zapisa koje je snimila BIA u vrijeme kada je Lazarević kao šef Dačićevog kabineta bio jedan od najuticajnijih ljudi u MUP-u.

Šarić koji je iz Dominikane, preko Podgorice, sletio u Beograd ukazao se javnosti svjež, uljepšan zahvatima estetskih hirurga, u snježnobijeloj košulji i odijelu istog časa procijenjenom na 2.500 evra.

Mjesec i po od kada je njegov advokat ponudio predaju, jer je Šarić znao da je lociran u jednoj od zemalja Južne Amerike, pregovaralo se o tajmingu izručenja.

Da se to dogodilo u subotu uveče, Aleksandar Vučić i njegova stranka na izborima u nedjelju ne bi dobili 158 mjesta nego bi sami sjedili u parlamentu, tvrde jedni. Da se to dogodilo u subotu uveče, poene je mogao da pokupi Ivica Dačić, koji o operaciji Šarić nije znao ništa, a to Vučić nije htio da dozvoli, kažu drugi.

Tužilaštvo tereti Šarića za šverc 5,7 tona kokaina i pranje milijardi evra zarađenih švercom droge.

Imovina braće Šarić, Darka i Duška, koju je država zaplijenila samo u rodnim Pljevljima, procjenjuje se na 12 miliona evra. Pljevljaci i danas pred TV kamerama govore da je "Darko dobar momak koji je za svoj grad učinio mnogo".

Iste godine kada je postao planetarno poznat zbog zapljene dvije tone kokaina, u susjednom Prijepolju čula sam poneku riječ o njemu. Pljevljaci su pričali kako je Šarić zapošljavao zemljake, stipendirao im djecu na studijama u Beogradu, davao čak i novac za penzije.

- On je taj posao preuzeo od albanske i bošnjačke mafije, ali drogu ne prodaje ovdje - govorilo se tih dana u Prijepolju.

Braća Šarići imali su i ne znaju gdje su šta imali na Balkanu.

U RS Vrhovni sud osudio je nedavno njihovog saradnika Zorana Ćopića na četiri godine zatvora zbog pranja novca klana kupovinom bijeljinske šećerane. Hapšenjem ili predajom Darka Šarića, svejedno, otvara se mnogo pitanja. Koga je sve plaćao, ko su mu jataci, za koga je radio, ko je radio za njega, da li je Belvil izgrađen njegovim parama? Tužiocima je navodno već predao CD-ove na kojima su dvojica političara snimljena u njegovoj vili.

Ko je šef klana?

Ključno pitanje na koje se čeka odgovor jeste da li je Šarić šef narko-klana ili je to Miša Banana ili neko treći? Ukoliko se ispostavi da je Šarić, onda on kao prvooptuženi ne može biti svjedok saradnik. Ako je to Rodoljub Radulović zvani Miša Banana onda će se stvari odigravati drugačije.

Na pomen upravo tog imena mjesecima se trese srpski ministar policije koji je bio izopšten iz operacije Šarić i ostavljen postrani da u kampanji poneki put otpjeva "Miljacku".

Darka Šarića je pet godina štitio vrh MUP-a, a sam Dačić priznao je da se viđao sa Mišom Bananom, ali da nije znao ko je on budući da ga MUP nikada nije obavijestio da je član Šarićevog klana.

Susrete sa Radulovićem priznao je i Dačićev savjetnik Ivica Tončev, koji je rekao da je sa njim pričao o energetskom poslovanju, ali da navodno ni on nije znao da se Miša bavi trgovinom drogom.

Zanimljivo je i to da je Šarić vlasnik veoma popularnog noćnog kluba "Vanila" u sjedištu SPS-a u Beogradu.

Naš Naser

Definicija organizovanog kriminala kaže da organizovanog kriminala nema bez sprege sa politikom ili vlašću. Zato je jasno da Šarić nije mogao pasti dok politika nije dala zeleno svjetlo.

Ali nije Šarić jedini od sve djece koji se na ovim prostorima bavi biznisom u kojem je posao brz a para laka.

Dio balkanske konfederacije organizovanog kriminala traje od ratnog biznisa sa cigaretama, naftom i oružjem koji je potom prerastao u šverc narkotika.

Šarić je u posao sa heroinom ušao sa Naserom Keljmendijem, Sarajlijom iz Peći, čovjekom kojeg je američki predsjednik Barak Obama stavio na crnu listu onih koji su najveća prijetnja SAD iz Evrope. Ni to nije pomoglo da u Sarajevu bude podignuta barem jedna optužnica protiv njega.

U iskazu zaštićenog svjedoka datom još prije dvije godine navodi se da su Naser, njegovi saradnici i desna ruka Almir Metović dobili lične karte, pasoše i vozačke dozvole u BiH bez rodnog lista ili uvjerenja o bilo kojem državljanstvu.

Svjedok je ispričao da su u tome direktno učestvovali Bakir Izetbegović, Sefer Halilović, Haris Silajdžić i Fahrudin Radončić koji su im obezbijedili ljude da završe papire.

Almir Metović, kao i Keljmendi, rođen je u Peći, a za njim i Keljmendijevim sinom raspisana je potjernica za pokušaj ubistva u Sarajevu.

Metović se bavio građevinom, a zaštićeni svjedok ispričao je da je firma "Metović" d.o.o. bila podizvođač radova na gradnji američke ambasade u Sarajevu poslije čega je američki izvođač radova "Kadel" samo mjesec pred otvaranje zgrade raskinuo ugovor sa Metovićem.

- Novac koji su Metovići dobijali na izgradnji ambasade završavao je i u rukama političara. Veliki novac dali su Seferu Haliloviću. Bio sam prisutan i kada je Lagumdžija dolazio do novca od Metovića i Keljmendija. On nije želio mnogo da razgovara telefonom i da se sastaje sa njima nego je slao manje ljude da obave te poslove - rekao je u istrazi o Keljmendiju taj svjedok čiji navodi do danas nisu dobili epilog. Niti su odbačeni, niti prihvaćeni.

Naser Keljmendi je desetak godina, koliko je živio u Sarajevu, imao jake veze u policiji, politici, pravosuđu, a mediji su pisali o njegovim kafanskim sjedeljkama sa policajcem Zejnilom Lučkinom, ali i tužiocem Tužilaštva BiH Olegom Čavkom.

Naserov izvor u federalnoj policiji bio je Sidik Ademović, koji je u Hagu bio svjedok odbrane njegovog prijatelja i saradnika Nasera Orića. Orić je dugo u Sarajevu živio u Keljmendijevom hotelu "Kasa grande".

Prema navodima iz iskaza svjedoka saradnika, klan Keljmendi uspio je da korumpira dvije trećine ljudi u policiji i pravosuđu u FBiH, pa nije čudno to što je Naser znao za svaku naredbu za pretres i za svaku policijsku akciju, pa i akciju "Lutka" u kojoj je trebalo da bude uhapšen i pobjegao je na Kosovo.

U istrazi koja je vođena protiv njega prije dvije-tri godine provjeravani su i listinzi njegovih telefonskih razgovora. Utvrđeno je tada da je Keljmendi bio u komunikaciji sa ministrom zdravlja u Vladi FBiH Rusmirom Mesihovićem iz SDP-a BiH.

- Lidera SPD-a Zlatka Lagumdžiju i Fahrudina Radončića u Dubrovniku 2010. godine izmirio je Naser Keljmendi, a sastanak je ugovoren preko Mesihovića, koji je takođe bio na njemu - svjedočio je zaštićeni svjedok.

Poslije tog svjedočenja sve je zamrlo. Naser je pobjegao na Kosovo, a sud u Prištini odbio je njegovo izručenje, jer su "odbijene sumnje da je Keljmendi uključen u organizovani kriminal i trgovinu narkoticima".

Keljmendi nije optužen ni u akciji "Lutka", jer po zakonima BiH ne može biti optužen osumnjičeni koji nije saslušan.

Nerazjašnjene veze Zijada Turkovića i Nasera Keljmendija donekle su koštale funkcije i glavnog tužioca BiH Milorada Barašina koji je pomislio da je moguća pravna država i da je pravosuđe nezavisno, te da će kroz istragu protiv Turkovića doći i do optužnice protiv Keljmendija. Takva naivnost se plaća.

Policije u regionu sumnjaju da Keljmendi danas suvereno kontroliše "tranzitnu" rutu na Balkanu preko koje narkotici završavaju u EU, ali optužiti ga ne smije nijedna.

A i kako bi ako je tačno da je Keljmendi bio finansijer crnogorske nezavisnosti, sponzor OVK, da u Crnoj Gori, na Kosovu i u FBiH finansira i kontroliše brojne političare i zvaničnike.

Svi oni imaju interes da ga sačuvaju, jer može da ih povuče za sobom. Besu mu nisu ni morali davati, čim su uzeli prvu novčanicu ušli su u kolo iz kojeg se ne izlazi.

Zato pitanje za milion dolara glasi: ko je vlasnik barem jedne polovine BiH? U gruntovnicama ne piše.