Bitka za Krim

Ukrajina je danima, mjesecima na ivici oružanog sukoba, čijih se posljedica pribojava čitav svijet. Pesimisti govore o trećem svjetskom, a optimisti samo o hladnom ratu SAD i Rusije. Ni jedni ni drugi ne upuštaju se do kraja u prognozu konačnog epiloga operacije Krim.

Dvije istine

Na raskršću interesa velikih sila, mlada, ali po teritoriji najveća država Evrope, u sličnoj je situaciji u kakvoj je bila SFRJ prije više od 20 godina. Za SAD Ukrajina je ključna najistočnija tačka njenog uticaja prema Rusiji, Rusiji je Ukrajina posljednja linija odbrane, za EU ona je veliko tržište, NATO-u Ukrajina je strateška tačka kontrole prema Moskvi.

I kako se dijele interesi veliki sila, tako se formira i medijska slika posljednjih dešavanja u Ukrajini.

Mediji naklonjeni novim vlastima u Kijevu, krizu u Ukrajini porede sa početkom rata u BiH, a Krim sa Republikom Srpskom ili Republikom Srpskom Krajinom. Naravno, u negativnom smislu.

Ima u tome naravno neke sličnosti. Riječ Ukrajina u prevodu znači Krajina, jer je Ukrajina oblast koja se nalazila na obodima ruske imperije. Tako su Ukrajinci u neku ruku Krajišnici. I tu svaka dalja sličnost sa nama prestaje.

Za medije kojima je nova vlast u Kijevu na srcu, nema dileme: Moskva je izvršila agresiju na Krim. Najdalje je otišla favorit narednih predsjedničkih izbora u SAD Hilari Klinton, koja je predsjednika Rusije Vladimira Putina uporedila sa Adolfom Hitlerom. Istočni front bio je najveće i najkrvavije bojište rata sa nacistima, a Rusija je u borbama sa Vermahtom izgubila oko 8,7 miliona vojnika. Iako je od Hilari, previše je.

Za britanski "Gardijan" Putin je ipak sličniji Slobodanu Miloševiću, iako ruku na srce između njih dvojice skoro da nema sličnosti. Putin je više sportski tip, a Sloba je bio klasični činovnik, bankar. Putin voli lijepe žene, a Sloba je volio Miru. Putin je proćelav, a Sloba je imao visoke zaliske. Putin ima atomsko oružje, a Sloba ga nije imao.

Oni drugi, proruski mediji, a i sam Vladimir Putin uporedili su Krim sa Kosovom, postavljajući pitanje kako to Kosovo može da se otcijepi od države Srbije, a Krim ne može od države Ukrajine. Posebno ako se zna da je na Kosovu bilo sjedište stare srpske države, isto kao što je na teritoriji Ukrajine nastala današnja Rusija, pod imenom Kijevska Rus čiji knez Vladimir je primio pravoslavlje koje je postalo okosnica ruskog identiteta.

Podvlače i činjenicu da je potpuno rusko poluostrvo Krim, Ukrajini pripojeno mimo zdravog razuma 1960. godine, ali i to da je Ukrajina prvi put u svojoj istoriji postala samostalna država tek raspadom sovjetske imperije. Bilo je to istih onih godina kada se u krvavom raspadu Jugoslavije države prvi put u svojoj istoriji postale Slovenija, Hrvatska, BiH i BJR Makedonija.

- Rusija je sa Ukrajinom carstvo, bez Ukrajine ništa - definicija koju je dao Zbignjev Bžežinski srž je shvatanja ruskog odnosa prema toj zemlji. Ali i američkog.

Ruku na srce, u svemu tome mnogo je duplih aršina, licemjerstva i mnogo, mnogo laži. Ali politika i jeste oblast ljudskog djelovanja u kojoj nema ni etike ni principa i u kojoj su važni isključivo interesi. Svaki mali ili veliki čovjek koji se nađe na putu tih interesa biva pometen. Pa zašto bi se onda drugačije ponašale politike velikih sila u svojim odnosima prema narodima ili državama koje su na putu njihovog interesa?

I dok se Rusija, koja ima svoje baze u Ukrajini, zbog povećavanja broja vojnika u Sevastopolju suočila sa optužbama da ugrožava teritorijalni integritet suverene države Ukrajine, Putin je odbacio kritike Zapada uz konstataciju da je bilo sumnji u vezi sa legitimitetom akcija Zapada u Iraku, Avganistanu i Libiji.

Zaboravio je opet da pomene bratsku Srbiju i bombardovanje glavnog grada ove suverene države. Ali da, to bombardovanje bilo je "za dobro demokratije u Srbiji".

 - Sve do juče, kada je pitanje "ili-ili" postavila Rusija, koja ima pravo da brani Ruse u gradu ruske slave - Sevastopolju, teško da se ozbiljno mogu osporavati oni koji su, braneći Albance na drugoj strani okeana, tokom 78 dana bombardovali prestonicu evropske države ili je možda neko drugi prije 15 godina, bez odobrenja UN, bombardovao suverenu zemlju u centru Evrope. Ili je možda neko drugi okupirao dio njene teritorije, a potom, pljunuvši na sve norme međunarodnog prava, mirovne sporazume i jednoglasno donesenu rezoluciju Savjeta bezbjednosti, kojom je garantovana teritorijalna cjelovitost Srbije, priznao nezavisnost Kosova - izvještavala je tih dana ruska državna televizija.

Fašisti na Majdanu

Šta će se dogoditi kada 16. marta na Krimu bude održan referendum na u zadnji čas promijenjeno pitanje: da li Krim želi da se pripoji Rusiji? Hoće li taj referendum, kao i svi oni održani u zemljama ex Jugoslavije, biti priznat kao pravo naroda na samoopredjeljenje i najviši demokratski princip?

Samo nekoliko dana nakon što je na ulici svrgnut predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, nove vlasti u Kijevu pokušale su Krimu da ukinu autonomiju, ukinuli su ruski jezik kao drugi službeni i rekli da treba preispitati ugovor sa Rusijom o njenoj bazi u Sevastopolju u kojoj se nalazi 20.000 ruskih vojnika i 30 ratnih brodova.

Potom su proruske snage zauzele sve lokalne administrativne centre i državne zgrade na Krimu i zatražile najmanje federalizaciju zemlje. Ruska vojska je blokirala sve vojne baze na Krimu, a Skupština Krima u trenutku dok ovo pišem izglasala pripajanje Rusiji.

 - Želimo nazad u SSSR, dosta nam je fašizma - poručili su većinski Rusi sa Krima.

I nisu slagali. Mnogi ukrajinski revolucionari to i jesu. I ne kriju. Nacizam je njihova ideologija.

U toj anarhističnoj Ukrajini, u kojoj su predsjednički izbori trebalo da budu održani u maju, na ulici je na površinu izašlo sve negativno što jedno društvo kontroliše ukoliko funkcioniše državni sistem: profašističke snage, klice komunizma, banditizma, staljinizma. I svi oni pokušavaju da na krilima anarhije pozicioniraju sebe kao faktore vlasti koje je dovela revolucija protiv tiranina.

Dvojica od trojice lidera opozicije u ovom trenutku vođe su fašističkih paramilitarnih grupa: Dmitri Jaroš vođa ultranacionalističkog Desnog sektora, koji je proglasio stranačku mobilizaciju i pozvao rodoljube da se priključe borbi za cjelovitu Ukrajinu "protiv ruske okupacije", i Oleg Tjagnobok, šef radikalno nacionalističkog pokreta Sloboda.

Na protestima na Majdanu vijorile su se crno-crvene zastave fašističke Ukrajinske ustaničke armije iz Drugog svjetskog rata, a pozdrav "Slava Ukrajini - herojima slava", koji se orio u Kijevu, pandan je ustaškom pozdravu "Za dom spremni".

Najglasniji je bio Oleksandar Muzička, poznat kao Saško Beli, član Ukrajinskog nacionalnog sabora (UNA) i Ukrajinske narodne samoodbrane (UNSO), neofašističkih organizacija, koje, uz ostale, čine koaliciju "Desni sektor".

Iza njega je bogata karijera ratnika protiv Rusa u Abhaziji i Čečeniji gdje je bio tjelohranitelj tadašnjeg glavnog vođe Čečena, generala Džohara Dudajeva. Saško Beli na demonstracijama na Majdanu predvodio je fašiste i poručivao svijetu da je njegov kredo borba protiv komunista, Jevreja i Rusa.

Ono što ohrabruje je snimak telefonskog razgovora Ketrin Ešton i estonskog šefa diplomatije, koji je procurio u javnost i iz kojeg je jasno da po demonstrantima na Majdanu nisu pucale Janukovičeve snage, nego unajmljeni snajperisti nove koalicije.

Zato je u pravu češki predsjednik Miloš Zeman, koji poručuje da "nije moguće da o vladi odlučuje bilo kakav trg, bio to Majdan, ili trg u Lavovu ili u Donjecku", nego da o tome moraju da odluče samo rezultati demokratskih izbora.

Iako su interesi svih velesila u Ukrajini jasni, opasna igra za čovječanstvo je prećutkivati i podržavati fašiste na ulicama Kijeva. Možda opasnija od podrške talibanima u ratu protiv SSSR-a u Avganistanu.

I kako god da se završi ukrajinska kriza, nama malim narodima na raskršću svjetskih interesa ovdje na Balkanu ostaje nada Kremansko proročanstvo po kojem će nas treći svjetski rat zaobići.

Ako ništa, red bi bio da nas puste da na miru obilježimo 100. godišnjicu početka prvog.

Jer bar mi znamo da je u ratu svaki čovjek na gubitku. Ovdje nema nikoga ko nije izgubio dio sebe.