среда, 05. јун 2019.

Ko je ubio Istinu? A ko srče čorbu?



U okviru ovogodišnjeg Teatar festa u Narodnom pozorištu Republike Srpske  odigran je „modernizovani“ Molijerov „Tartif“ u režiji Igora Vuka Torbice. Ovo igranje došlo je samo nekoliko dana nakon što je onemogućen nastup „Tartifa“, ali i predstave Minje Bogavac „Jami Distrikt“ na festivalu “Teatar u tvrđavi” u Smederevu, a Bitef  objavio da će “Tartif” biti jedan od glavnih aduta njegovog 53. izdanja u septembru.

U direktnom komunikaciji sa publikom, reditelj je ovovremenog “Tartifa” postavio na način da publika kroz cijelu predstavu ostaje dio ansambla, sastavni dio drame u kojoj je i sama žrtva ubijanja istine i razaranja društva, oslikanog kroz  mikrorazaranje jedne porodice.

Nisam baš sigurna koliko je direktna interakcija glumaca doprinijela razumjevanju poruke predstave koja u Smederevu nije odigrana kao “politički nepodobna”. Mada iskreno da vam kažem ne razumijem šta je u “Tartifu” politički nepodobno? A još manje znam šta je to u Jami Distriktu? Ali popuno sam sigurna da ni Josip Broz i cijeli jednopartijski aparat nikada ne bi zabranio nijednu od te dvije predstave, shvatajući da u pozorište ide veoma mali, ograničen broj ljudi, od kojih je barem  pola njih tu isključivo da bi bilo viđeno.

Ali da se vratimo predstavama. I dok se “Jami Distrikt” kroz priču tri djevojke bavi besmislom sukoba i ratova Srba, Hrvata i Bošnjaka, “Tartif” se bavi nečim ličnijim, svakodnevnijim i otrežnjujućim. Ispričan kroz priču jedne porodice, i uljeza u tu porodicu koji je, u ime autokratskog režima koji simbolizuje,  disciplinuje, otkriva sve njene slabosti i na kraju razara da bi je preoblikovao u dozvoljenu svijest, “Tartif” je brutalno iskrena priča o svima nama, o svim našim posrtajima, o gubljenju identiteta pojedinca zarad stvaranja poslušnog kolektiviteta.

Zato je posljednja scena “Tartifa” u kojoj “prevaspitana” porodica složno ruča iznad leša ubijene Istine ispričane kroz lik Dorine, koju je maestralno noseći predstavu odglumila Hana Selimović, suština svih naših spoznaja o hrabrosti i čestitosti pojedinca koji zarad opšteg interesa i istine prvo biva poglašen ludim, a potom pogubljen. To društvo koje je davno raskinulo sa svim moralnim vrijednostima ne potresa nijednog trena. Vuk Torbica za publiku ima jasnu poruku:  “Budite sigurni da će, kada vas proglase ludim, a potom ubiju ili jednostavno uklone na ovaj ili onaj način, svi nastaviti da srču svoju čorbu”.

Upravo to dira u samu suštinu stvari, u definiciju društva u kojem istina strada da bi manipulacija i obmana u režiji prilagodljivih, neupadljivih, poslušnih, posve tihih i jezivo licemjernih izdanaka pokazala svu strahotu autokratskog režima koji uvijek bira podobne i nesposobne, a u ludnicu, zaborav ili pod zemlju šalje sve one koji su “umislili” da su glas istine, braneći ne sebe, nego interes zajednice.

Davno prije “Tartifa” jedna koleginica novinarka otkrila mi je suštinu: “Ovdje te ili proglase ludim, ili ubiju. Ja sam dobro prošla, mene su proglasili ludom”.

E sada poruka je takva kakva jeste, ali šta ćemo sa onim većinskim izborom pozorišne publike. Budući da je praksa domaćina da u stolice Teatar festa godinama dovodi aktuelne funkcionere, direktore, savjetnike…..ne mogu da vas ne upitam: Šta mislite da li su se prepoznali u  Tartifu, u onima koji srču čorbu sjedeći na ubijenoj istini, ili u istini?  Iako sam sigurna da su svi instinktivno navijali za istinu, čim su izašli iz teatra bili su spremni na nova ubistva ili nova saučesništva u poguljenjima. Jer da su shvatili da je Tartif  priča o njima, o nama, o publici…. bio bi to dobar znak početka moralnog ozdravljenja društva.

Ta “kultura ambalaže koja prezire sadržaj” nije ni pozvana da shvati, spozna, razumije, koriguje se, zamisli ....  nego da bude vidjena u teatru. Sada ćete sigurno pomisliti “opet ta filosofija palanke”! Nije tačno, to je jednostavno provincijalizacija svijesti, jer palanka ima svoje zakonitosti, a provincijska svijest nema ničega. Iza nje ostaje pustoš. Ostaje veliko ništa. Ona ubija istinu i veliča laž, bez predumišljaja. Ona srče čorbu.

Jer da nije tako, salom Narodnog pozorišta ne bi odzvanjalo cerekanje na scene koje su sve samo nisu smiješne. Ali onima naviklim na “edukovanu” publiku ovdašnjeg teatra ni to nije strano, budući da cerekanje prati i teže dramske zaplete. Tu pozorište nije istina i suština, nego zabava, nešto kao cirkus ili rijaliti.

I kao kada se Orgonova porodica potpuno lomi i prepušta Tartifu obzanjujući to pjesmom “Bitlisa” Let it Be (Neka bude), sve izgleda kao kolektivni “déjà vu”.

“Sa završnom pojavom predstavnika nedefinisane vlasti, a koji ga neće uhapsiti kao u Molijerovoj drami, može se iščitati drugi identitet lika: on je eksponent nekog autokratskog režima koji maligno rastače porodice i celo društvo. Međutim, Torbica ne dopušta da se nedvosmisleno zaključi o kom je režimu reč… On to ne radi iz političkog i/ili umetničkog straha, već zato što ovo nije predstava o Tartifu i vlasti koju on predstavlja. Predstava je o nama, o publici. Na veoma nenapadan način (bez upotrebe večitih ogledala koja će nam se u srpskom teatru još više popeti na glavu od mikrofona), Tartif je samo krivo ogledalo u kome se vide pravi krivci za nesrećne sudbine koje živimo – mi sami”, ovako je u svojoj kritici “Tartifa” u nedeljniku NIN napisao direktor Bitefa Ivan Medenica.

Dajući apsolutnu prednost profesoru kvalifikovanom i pozvanom za pozorišnu kritiku, laički bi da vas upitam: za koga ste Vi navijali?  Za Tartifa ili Istinu? Ne morate glasno. Znam, navijali ste za Tartifa, jer Istina će prije ili kasnije biti ubijena. A mrtva usta ne govore. Treba biti pragmatičan, jer to je ta socijalna inteligencija. Ona druga koja govori o liniji koju intelektualac ne može da pređe zbog čega je spreman da beskompromisno iznese vlastiti stav misleći da njim doprinosi dobrobiti naroda davno je pokopana. Živio Tartif!