Predpopisna kampanja

 

Ako država nema podatake o broju svojih stanovnika, a svi statistički parametri računaju se po glavi stanovnika neće moći da izračuna ni svoj tržišni potencijal i neće biti interesantna ni stranim investitorima Predstojeći popis stanovništva u BiH treba osloboditi političkih pritisaka, a ako su već toliki, važno je izbegavati sva pitanja koja su podložna pritiscima, a ostaviti ona faktička. Da političari ne planiraju da zloupotrebe rezultate popisa, ne bi ni insistirali na pitanjima kao što su državljanstvo ili etnička pripadnost, nego bi građanima ostavili mogućnost da se sami izjasne o tome.

Upozorili su prije nekoliko godina stručnjaci iz Evropske komisije za pripremu popisa u BiH.

Kampanja

Istakli su da se, pod  okriljem da se žele lakše obraditi podaci, unaprijed fiksiraju neki odgovori što je "tipičan politički pritisak".

- Pozivi da se Bošnjaci izjasne kao takvi na popisu dovešće do iskrivljenja nekih pitanja, a ključna pitanja na koja će se dobiti odgovor, a to je broj stanovnika i domaćinstava, starosna i obrazovna struktura, ne bi trebalo da budu iskrivljena - rekli su stručnjaci iz EK uoči popisa koji je trebao biti održan prije dvije godine, ali nije.

Dok struka ističe kao veliki problem politički pritisak na rezultate popisa, ovdje, posebno kod Bošnjaka sa približavanjem početka popisa, 1. oktobra, predpopisna politička propaganda prelazi u histeričnu bitku „biti ili ne biti”.

Jasno je da su Bošnjaci na ovom popisu dobili priliku da realizuju jednu od dvije odluke iz Deklaracije Svebošnjačkog sabora održanog u jeku rata,  27. septembra 1993. godine u Sarajevu u kojoj stoji:

”Svjesni istorijskog značenja momenta u kojem se sastajemo, kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjak, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu tradiciju naše istorije”.

Danas, 20 godina kasnije, kampanja koju vode treba da pokaže da ih u BiH živi što veći broj što bi, kako smatraju, odredilo količinu njihovog vlasništva nad državom i udio u strukturama vlasti.

Spjevana je čak i "Bošnjačka himna za popis", čiji autor ratni invalid iz Zenice Mujo Aganović iz sveg glasa poručuje: Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski, na popisu to ću kazati.  Moram paziti, zbog budućnosti ne smijem pogriješiti......

Ništa manje tragikomičan nije ni spot na kojem troje posve male djece, dvije zabradjene djevojčice i jedan dječačić u maskirnoj uniformi poručuju: “On meni: Bosanac, kakav Bosanac – ja sam Bošnjak”......

Časopis Islamske zajednice štampao je poseban dodatak sa detaljnim upustvima za naredni popis, koji se dijeli u svim yamijama u BiH, a  bošnjačka dijaspora je na nogama.

Bošnjačka organizacija iz Švedske "Global BiH netvork" distribuisala je u Švedskoj i Danskoj hiljade plakata kojima dijaspori "pojašnjava" kako da izbjegnu propise i, umjesto kao dijaspora, tokom popisa u BiH budu evidentirani kao stanovništvo stalno nastanjeno u zemlji.

Akciju mobilizacije „za popis“ provodi i najjača organizacija dijaspore Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i sajt bosnjaci.net na na kojem se nalazi baner „Upiši jasno: nacionalnost Bošnjak“ i napomena da se upustvo „štampa i nauči napamet“.

- Po prvi put u istoriji Bošnjaci su svjesni važnosti popisa i većina ih neće žaliti tih pola sata vremena potrošiti na odbranu domovine, jer su mnogi za to nesebično dali živote. Haram bilo svakome ko zažali truda i novca da se ode popisati... Bošnjaci su sad pred ovaj popis 2013. u situaciji kad moraju svi da se upišu, jer je u pitanju opstanak i njihove jedine države i njih kao naroda. Posebno skrećemo pažnju da ne reklamirate stranicu za on-line popis i da medije koji to objavljuju smatrate neprijateljskim!...Bilo ko ko ima problem ili osjeti neregularnost na popisu neka nam se javi, a mi ćemo nastojati u što kraćem roku da alariramo bošnjačke institucije i zvaničnike, da zajednički spriječimo i otklonimo neregularnosti. Ovo posebno važi za bošnjačke povratnike u mjestima pod srpskom okupacijom u kojima je izvršen genocid, navodi se na tom sajtu dijaspore.

Bošnjaci ili Bosanci

Prvi popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1879. godine od strane austro-ugarskih vlasti.  Po tom popisu u BiH živjelo je 1.158.440 stanovnika. Grčki pravoslavci činili su 42,88 odsto, muslimani 38,73 odsto, rimokatolici 18,08 i Jevreji 0.29 odsto. 

Statističari kažu da bivša zajednička država Jugoslavija nikada nije  imala sreće sa popisima stanovništva.

Popis 1948. godine bio je nepotpun i na brzinu organizovan, onaj 1941. nije održan zbog Drugog svjetskog rata, godine 1971. događao se hrvatski "maspok"; a popise 1981. i 1991. bojkotovali su kosovski Albanci.

U aprilu 1991. ondašnja SFRJ ubrzano je klizila ka krvavom raspadu, a popis koji je obavljen na terenu zastao je na opštinskom nivou, jer na  Kupresu i u Bugojnu stanje nikada nije utvrđeno što je BiH  omogućilo zloupotrebe rezultata tog popisa sve do danas.

Na tom popisu broj Jugoslovena u odnosu na prethodni bio je manji za čak 1,4 miliona. Jugosloveni su izbrisani, a niko do danas nije utvrdio kako se dogodilo to „etničko čišćenje”.

Sa Bošnjacima je nešto drugačija stvar. Uvođenje nacije Musliman na popisu  1971.  izazvalo je velike probleme. U međuvremenu, Muslimani sa posljednjeg popisa 1991. postali su Bošnjaci ili Bosanci i to bi trebalo da registruje popis koji slijedi.  Muslimani će nestati, a Bošnjaci i Bosanci nastati.

Za to da se Muslimani sa popisa 1991. izjasne kao Bosanci danas su oni koji pretenduju na „gradjansku BiH”. To su oni što ih sarajevski mediji godinama pozdravljaju kao „Bosance i Hercegovce”, a što sve do početka popisa političarima u FBiH i Islamskoj zajednici nije zasmetalo. Naravno, Hercegovci su duža verzija, koja je ispala u finalu.

Upravo Bosanci izazvali su pravu paniku kod vodja kampanje „Bitno je biti Bošnjak” da bi moglo doći do dvojnog izjašnjavanja muslimana sa popisa 1991. godine.

Potpunu zabunu unijela je izjava Alije Izetbegovića nekadašnjoj TVBiH, koju su Bosanci u kontrakampanji protiv Bošnjaka odnekud iskopali, a u kojoj „otac nacije“ poručuje:

- Ako želimo BiH, onda ne smijemo suviše potcrtavati nacionalno pitanje. Trebamo pokušati da budemo, ako je moguće, Bosanci... 

Šta će otkriti popis?

I Hrvati u BiH su na nogama. Svakodnevno upućujući apele za popis u kojima ističu: zovite rodbinu tražite podatke i popišite ih, te upozoravaju na opasnost da bi na popisu moglo da ih bude manje od 17 odsto.

U Republici Srpskoj, situacija je posve drugačija, tek od prije nekoliko dana počelo je uopšte da se o govori o popisu i upozorava na mogućnost popisnog inženjeringa. Srbi, kao i obično, imaju važnije teme.

Od raspada SFRJ i rata ne zna se tačan broj stanovnika BiH, a da li će  se znati poslije ovog popisa, ako je suditi po aktivnostima bošnjačke dijaspore, neće. 

Statističari kažu da se do 1991. godine vitalna statistika vodila po principu porekla majke, podaci o novorođenima dostavljani su republici u kojoj je prebivalište majke. Onda su došli ratovi i izbjeglice.

Prema nekim procjenama iz BiH je izbjeglo oko 700.000 Srba. Iz Sarajeva njih oko 150.000. Kako će se oni popisati? Koliko ih ima dvojno državljanstvo i kako će se opredijeliti: kao dijaspora ili domicilno stanovništvo?

Prema pravilima popisa, svi oni koji u BiH imaju imovinu, svoje ili roditeljske kuće moći će da se popišu. Oni to mogu uraditi a da ne dolaze, jednostavno rodjacima dostave podatke o sebi: ime i prezimem JMB ili datum rodjenja, mjesto rodjenja i zanimanje.

Oni koji se ipak popišu poštom ili elektronski neće se naći na spisku domicilnog stanovništva, nego dijaspore.

Bitka će se voditi i za popise u nekim važnim gradovima, kao što je recimo Mostar, jer će rezultati popisa diktirati uspostavljanje  lokalne vlasti u budućnosti.

Zato će biti zanimljivo vidjeti da li će doći do povećanja broja Hrvata ili Bošnjaka u tom gradu, to možda neće pokazati istinitu sliku, ali hoće ko je bio bolje politički organizovan. Gdje će se i kako popisati uglavnom izbjegli mostarski Srbi kojih je 1991. bilo oko 24.000.

Prema ranijim procjenama popis bi trebalo da pokaže da u Srpskoj živi između 15 i 20 odsto Bošnjaka, a da je na teritoriji Federacije broj Srba sa više od 30 odsto pao na manje od dva odsto.

Jasno je da u kampanji oni koji agituju na mobilizaciji Bošnjaka i „osvajawe“ BiH na taj način, upadaju u vlastitu zamku.

Jer, ako se pokaže da se broj Bošnjaka ili Muslimana sa popisa 1991. u BiH povećao, šta se „dogodilo“ sa etničkim čišćenjem i „genocidom na okupiranoj teritoriji“, kako Republiku Srpsku u proglasima za popis naziva dijaspora. 

Ono što je posve predvidivo jeste da će sarajevski Srbi, oni sa popisa 1991. godine, nestati i statistički. U taj grad  vratio se zanemarljiv broj starih, a najveći broj Sarajlija davno je raspradao imovinu i pozdravio se zauvijek sa Sarajevom.

Oni koji su novi dom sagradili u Istočnom Sarajevu tamo će se i popisivati, jer ni uputstava ni želje za drugačijem popisivanjem nemaju. 

Ukoliko se na popisu u Sarajevu budu popisivali Kinezi, obistiniće se veoma skoro nedavna izjava proproka dr Karajlića data baš ovim novinama:

- Uzgred rečeno, ne znam nikoga od 150.000 sugrađana koji su otišli u ono vrijeme kad sam otišao i ja, a da su se vratili, što je dovoljna osnova za sumnju da je moj rodni grad zadržao karakteristiku multietničkog. Međutim, ne treba gubiti nadu. Ako Kinezi nastave dolaziti na Balkan ovim tempom, velike su šanse da će Sarajevo ponovo biti multietničko.

Ko to nama sudi?

Čak i kada bi čovjek mogao popraviti neke sitnice - što je, međutim, ludo baljezganje - postigao bi u najboljem slučaju nešto za buduće procese, a sam sebi bi neizmjerno naškodio jer bi privukao pažnju sudskog osoblja, koje je vazda željno osvete. Samo ne treba izazivati pažnju!

                                                                                  "Proces", Fanc Kafka

Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) pozvao je ponovo, po treći put, predsjednicu Suda BiH Meddžidu Kreso da podnese izvještaj o radu te institucije na sjednici u ponedjeljak, 23. septembra.

Kreso je pred VSTS prvi put pozvana u mjesecu maju da zbog loših rezultata rada Suda BiH podnese izvještaj, ali se ni tada, ni kasnije nije se odazvala pozivu. Otišla je na dugo, tromjesečno bolovanje.

Rad Suda analiziran je na vanrednoj sjednici VSTS-a krajem aprila kada je zaključeno da Kreso treba da obrazložila izvještaj.

Barašin, Perić, Novković.....

Iako podaci o radu Suda BiH u 2012. godini nisu objavljeni, podaci sa polugodišta prošle godine kažu da je u tom sudu 4.176 neriješenih predmeta, od kojih neki datiraju iz 2004. i 2005. godine. Ono što je posebno indikativno jeste da se predmeti nisu rješavali po redoslijedu, nego izvlačili po potrebi.

Dok je predmete slagao u ladicima, Sud BiH trošio je milione KM što iz budžeta, što iz donacija.  Sud BiH je u 2011. godini potrošio 12,11 miliona KM.  Pravosudne institucije na nivou BiH u 2012.  potrošile su ukupno 37,44 miliona,  a apsolutni rekorder opet je bio Sud BiH.  

Prema podacima iz izvještaja o izvršenju budžeta BiH za prošlu godinu, Sud BiH je najviše trošio na plate i naknade. Sudije su na plate potrošile cijelih 8,95 miliona KM, a među njima, i sudija Kreso.

U prvih šest mjeseci ove godine Sud BiH povećao je troškove za oko 700.000 KM i potrošio rekordnih sedam miliona. Rast troškova, naravno, nije pratio povećan tempo rada sudija.

I dok javnost s pravom traži objašnjenja, Meddžida Kreso se umjesto pred VSTS proteklih mjeseci uglavnom pojavljivala u "svojim" medijima, žaleći se da je "progonjena zvjer", te da je poziv za podnošenje izvještaja o radu Suda BiH, pritisak na sud.

Potom je, po starom oprobanom scenariju, krenula u akciju  rušenja predsjednika VSTS. Prvi čin je počeo, a zove se "medijska priprema uklanjanja".

A kako izgleda taj scenario?

Meddžida Kreso se, po provjerenim informacijama, 3. marta 2011. godine u hotelu Evropa u Sarajevu srela sa tadašnjim urednikom emisije "60 minuta" Bakirom Hadžiomerovićem i dogovorila scenario medijskog rušenja tada aktuelnog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milorada Barašina.

Izvori potpuno informisani o razlozima "targetiranja" Barašina tvrde da se na medijski odstrel tužioca, Kreso odlučila nakon što je odbio da joj ustupi bazu podataka Tužilaštva o predmetima ratnih zločina.

U prvoj narednoj emisiji "60 minuta" tužilac Barašin dobio je specijalni tretman. I tako do kraja.....do uklanjanja sa scene.

Slično je Meddžida Kreso „rušila” još jednog sudiju iz RS - Branka Perića. Mediji bliski sudiji Kreso, otvorili su njegov navodni dosje i predano radili na kompromitaciji neposlušnog sudije. Kao i svima koji dolaze iz RS, i sudiji Periću su izvukli izmišljeno nategnutu vezu sa nekim počiniocima ratnih zločina.

Nekoliko puta Medžida tražila je od VSTS i disciplinskog tužioca sankcionisanje sudije Perića zbog njegovih javnih istupa u kojim kritikuje anomalije i Suda i njegovog predsjednika.

Naročito je sudiju Kreso naljutio sudija Perić kada je ruglu izvrgnuo njenu i tužbu još 40 sudija upućenu Sudu BiH zbog neisplaćene razlike regresa. U procesu "kadija te tuži, kadija ti sudi", Sud BiH presudio je u korist Kreso i 40 sudija, a predsjednica Suda je na ovoj razlici u isplati regresa inkasirala cijelih 1.332 KM.

Kreso do danas nije uspijela da disciplinuje neposlušnog sudiju Perića, kao ni da ga "odstreli", a već je otvorila novi medijski front protiv predsjednika VSTS Milorada Novkovića.

U medijski odstrel krenula je preko svoje privatne novinarke, urednice „Dana”, Dženane Karup Druško. Ovaj "nezavisni" magazin, kao i dnevni list "Oslobodjenje" (oba u vlasništvu sarajevskog biznismena Muje Selimovića) svoju "nezavisnost" grade na istom tumačenju političkih i personalnih odnosa u BiH kao i ono krilo SDA koje predvodi Bakir Izetbegović. Da li je isto toliko, kao i njeni mediji, od političkih uticaja "nezavisna" predsjednica Suda BiH, pitanje je na koje nije teško dati tačan odgovor.

  

Ko smije da pita?

  

Ali nije Novković Meddžidin bijes izazvao samo zato što je VSTS tražio da položi račune o (ne)radu Suda BiH i trošenju miliona KM, nego i zato što je na sjednici Nadzornog odbora za kontrolu rada na predmetima ratnih zločina po državnoj Strategiji tražio da se primjenjuje Zakon blaži za počinioce kako to nalaže presuda iz Strazbura u predmetu "Maktouf i Damjanović protiv BiH".

Evropski sud za ljudska prava u julu mjesecu jednoglasno je donio presudu na osnovu žalbenih navoda o postupku pred Sudom BiH protiv Maktoufa i Damjanovića koji su se žalili kako je u njihovom slučaju retroaktivno primijenjen Krivični zakon BiH iz 2003. godine koji je strožiji u odnosu na Krivični zakon SFRJ iz 1976. godine koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnih dijela, 1992. i 1993. godine.

Nakon ove presude sve osobe kojima je pred Sudom BiH primjenom Krivičnog zakona iz 2003. suđeno za ratne zločine, mogu ići u reviziju presuda. I svi imaju pravo na materijalnu odštetu.

Poslije presude Suda u Strazburu, Meddžida Kreso ne samo da nije podnijela ostavku kao glavni zagovornik retroaktivne primjene zakona, nego i dalje insistira na primjeni istog zakona što ne čini  štetu  samo optuženima, nego i budžetu BiH u kojem će poslije žalbi, revizija i odšteta ostati još jedna velika „rupa.”

Izvori bliski pravosudnim institucijama svjedoče da je Kreso na istoj sjednici NO, na kojoj se naljutila na Novkovića, direktoru Centra za istraživanje ratnih zločina RS Miloradu Kojiću, koji je takodje tražio da se presudjuje po odluci iz Strazbura, poručila: Ko je taj mali? Šta on priča, kada ništa ne zna.

Zbog istog stava po pitanju sudjenja za ratne zločine stradale su i neke sudije Suda BiH. Meddžida Kreso je zbog toga po hitnom postupku iz Krivičnog odjeljenja Suda BiH izbacila sudije Ranka Debeveca i Medihu Pašić i prebacila ih u Parnično odjeljenje u kojem nikada nisu radili.

Svi zastupnici stava o neophodnosti primjene odluke Suda u Strazburu ističu da se tim samo traži jednakost svih gradjana BiH pred zakonom, što je cilj i državne Strategije o sudjenjima za ratne zločine, koju je usvojio Savjet ministara BiH.

I dok struka traži da se zakon i presuda Strazbura poštuju, Savjet ministara i dalje ćuti pred nezakonitim ponašanjem predsjednice Suda BiH. Ćuti i njegovo nadzorno tijelo. Ne oglašava se javno ni VSTS.

Sudije Suda BiH i njegova predsjednica su izvan zakona, jer, kako tvrde u VSTS Zakonom o Sudu BiH nije definisano da VSTS ocjenjuje njihov rad. Tako je Sud BiH postao privatno preduzeće sudije Kreso.

Nju niko ne smije da pita ni:

- ko je i zašto promijenio sudsko vijeće koje je odlučivalo o ekstradiciji Glavaša?

- Zašto se protivi osnivanju Apelacionog suda BiH u Banjaluci, ako toliko voli jedinstvenu BiH? Da li je grad Banjaluka u toj BiH?

- Zašto nikada nije posjetila Banjaluku i podnijela izvještaj o onome što radi, ako ne Narodnoj skupštini RS, a onda gradjanima RS?

- Koliko ima sudija srpske nacionalnosti u Sudu BiH, koji žive izvan Sarajeva?

- Da li je logično da iz oba entiteta bude biran približno isti broj sudija?

Mnogo je razloga za razrješenje Meddžide Kreso sa najviše pravosudne funkcije u zemlji bilo i prije ovih posljednjih.

Nije li na audio zapisu u Tužilaštvu BiH snimljena izjava bivše predsjednice Ustavnog suda BiH Hatidže Hadžiosmanović Mahić koja svjedoči kako je jedno "ugledno lice" iz pravosuđa BiH došlo u njenu kuću 18. juna 2008. godine i vršilo pritisak da predmet "Alijagići" odmah bude uzet u rad?

To „lice” - Meddžida Kreso, poslije razgovora uslikalo je mobilinim telefonom u kućnoj haljini da bi je ucjenjivalo.

- Nisam strašljiva, ali sam se sablaznula od tako sofisticiranog kriminalnog programa. Teško mi je vjerovati da se to  lice odlučilo na ovakav korak iz milošte prema Alijagićima, kao i to da  je samostalni strijelac. Salih Alijagić izjavio je da je siguran u  naređenje njegovih mecena i prijatelja koji su mu pomogli da poslije mog  odlaska u penziju 19. avgusta 2008. godine njegov predmet bude odmah  preko reda riješen. Ko je takvu naredbu Ustavnom sudu BiH izdao, nije mi  poznato, svjedoči sudija Hadžiosmanović-Mahić.

Nije li Meddžida Kreso godinama opstruisala potpisivanje Protokola o saradnji u predmetima ratnih zločina izmedju Srbije, Hrvatske i BiH,, ističući da „ustupanje predmeta znači odricanje od suverentiteta BiH”? Nije li time pokazala da je izašla iz okvira struke i stavila se u službu politike na štetu i žrtava, i pravde, i prava?

Nije li se Meddžida Kreso u jednom intervjuu od 14. maja 2010. usprotivila tome da Ejupu Ganiću ili bilo kome drugom odgovornom licu za ratne zločine bude sudjeno izvan BiH i obećala: „Ejupu Ganiću se mora suditi u BiH”? I šta bi od obećanja do danas?

Ali Meddžidu Kreso niko ne smije da pita ništa. Ona je postala "simbol” nezavisnosti od odgovornosti.

  

Kome treba VSTS?

Zato će biti zanimljivo vidjeti  šta će se desiti ako se  Kreso u ponedjeljak, po treći put, ne pojavi pred VSTS? 

Poslije toga moraće neko da postavi pitanje da li takva institucija, kao što je VSTS, treba nekome u ovoj zemlji?

Kako će članovi VSTS iz RS: Milorad Novković, Obren Bužanin, Svetlana Brković, Mirsada Hadžić, Jovan Čizmović opravdati komoditet i nerad pred javnošću RS?

Biće zanimljivo vidjeti kako će VSTS, na čijem čelu je Milorad Novković, ako predsjednica Suda BiH ne podnese izvještaj, opravdati izvještaj o radu kompletnog pravosudja BiH?

Biće zanimljivo vidjeti kako će VSTS, na čijem čelu je Novković, opravdati izuzetno veliki utrošak sredstava i zanemarljivo mali broj rješenih predmeta u Sudu BiH?

I šta je uopšte do sada VSTS, na čijem čelu je Milorad Novković, uradio na analizi rada Suda BiH?

Pa, NIŠTA.

Zato sudija Kreso i jeste ponovo digla pripremnu medijsku artiljeriju na Novkovića. Cilj je jedan: da tako i ostane! Barem još dvije i po godine, do isteka njenog mandata. 

Prevara u režiji Mostarke Jasne Badžak

Ovaj tekst objavljen je u "Nezavisnim novinama" 14. novembra 2003. godine. Tekst govori o kupovini nagrada i raskrinkava unosan posao dvoje Mostaraca, izbjeglica u Londonu. 

Poslije njega akter prevare Jasna Badžak otvorila je blog i objavila tekst: "Ko je Mirjana Kusmuk i zašto joj smeta Jasna Badžak". 

U tom nebuloznom pokušaju odbrane prije svega profita, ja sam postala "nacista", a Jasna Badžak borac protiv "nacizma".  

Zato ovaj tekst danas ponovo puštam u eter. Da se ne zaborave činjenice.

http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&elementid=315912

“Nezavisne” otkrivaju: Dvoje Mostaraca u Londonu vlasnici “prestižnog” magazina “Finance Central Europe”

Prevara u režiji Mostarke Jasne Badžak

Ko se krije iza imena Maya Brown - Ko su vlasnici “Finance Central Europe” - Kako su Jasna Badžak i Dragomir Mikulić služeći se sitnim prevarama došli do stotina hiljada funti zarade - “Finance Central Europe” nije izdanje “Ekonomista”

                             Piše: Mirjana KUSMUK

Jasna Badžak, alijas Maya Brown, vlasnik je i direktor magazina “Finance Central Europe”, koji je u protekle dvije godine bankarima sa jugoistoka Evrope uzeo stotine hiljada funti da bi rangirao njihov poslovni uspjeh u “prestižnom magazinu iz Londona”. 

PODACI O KOMPANIJI: Kompanija “Finance Central Europe”, koja izdaje istoimeni magazin, osnovana je u Londonu prije nepune dvije godine, tačno 14. decembra 2001. godine. Prvi broj magazina u kojem je objavljena rang-lista uspješnosti banaka sa jugoistoka Evrope izašao je u oktobru, tri mjeseca prije osnivanja same kompanije. 

Na spisku firmi u Velikoj Britaniji “Finance Central Europe” registrovana je na adresi 72 Prince Square, London, gdje joj je sjedište bilo do početka ljeta prošle godine. 

Sjedište “Finance Central Europe” već više od jedne godine nalazi se na adresi 14 Rusells's Wharf 423 Harrow Road W10 4RE London, kao što i piše u afiši samog magazina. 

Glavni lik “Finance Central Europe” žena koja se predstavlja kao Maya Brown, a čije pravo ime je Jasna (Šemsudina) Badžak iz Mostara, je i direktor i suvlasnik same kompanije, a u njenom stanu nalazi se i sjedište “Finance Central Europe”. 

U generalijama kompanije, koje se mogu dobiti na veb sajtu www..companieshouse.gov.uk, stoji da su vlasnici “Finance Central Europe” Jasna Badžak i Dragomir Mikulić, Mostarac sa kojim Jasna živi i ima dijete. 

Adresa na kojoj su prijavili da stanuju je ista kod oboje i glasi 14 Russell's Warf 423 Harrow Road, kao i adresa kompanije “Finance Central Europe”. U podacima o kompaniji tako i stoji da je sjedište “Finance Central Europe” u stanu. 

Navodi se da je Jasna Badžak bila državljanin BiH, te da je od 10. septembra 2002. godine državljanin Britanije, dok je Dragomir Mikulić i danas državljanin BiH.

KAKO POSLUJE JASNA BADŽAK: Dalje stoji da je “Finance Central Europe” periodični magazin, čiji direktor je Jasna Badžak, a sekretar Dragomir Mikulić. Broj dionica “Finance Central Europe” je 100, a vrijednost pojedinačne dionice 100 funti. Tako je ukupna vrijednost kompanije 10.000 funti, a vlasnik 50 odsto ukupne imovine je Badžak, a 50 odsto Mikulić. 

Čitava “poslovna operacija” “Finance Central Europe” izgleda ovako: Maya Brown (Jasna Badžak) kontaktira kompanije i traži da joj dostave godišnje izvještaje o poslovanju koje je za njih radila neka strana revizorska kuća, te da uplate to što će biti rangirani u “uglednom londonskom magazinu”. 

Prema jednoj od uplatnica, koja je u posjedu “Nezavisnih”, cijena samog rangiranja je oko 1.400 funti ili 4.200 KM. Drugi kontakt je obavještavanje klijenta “o visokorangiranoj poziciji” na listi, što je sasvim dovoljan razlog za objavljivanje reklame klijenta u magazinu “Finance Central Europe”, što se dodatno plaća. 

Ovo objašnjava razliku u cijenama koje su uplaćivale različite kompanije. Ta cijena kreće se od 1.400 do 6.000 funti. 

Potom “analitičari”, okupljeni u stanu Jasne Badžak, ocjenjuju rad banaka i kompanija na jugoistoku Evrope.

Rejting se potom objavljuje u magazinu “Finance Central Europe”, koji je za ovu godinu planiran za decembar mjesec. Publikacija se ne može naći u prodaji, a dobijaju je samo oni koji su platili rejting ili reklamu, kao i mali broj “potencijalnih” klijenata. 

U afiši prvog i drugog izdanja “Finance Central Europe” iz 2001. i 2002. godine, do kojih su “Nezavisne” uspjele da dođu, nema imena kompanije koja je štampala publikaciju. 

U Velikoj Britaniji ovako nešto se dešava ukoliko se štampa izuzetno mali tiraž, jer za svaki tiraž koji je razuman kompanije koje ga štampaju stave svoje ime u liniji “Printed by:…”. 

Drugi razlog zbog kojega nema imena štamparije može da bude i namjerno prikrivanje njenoga imena što smanjuje troškove izdavača. 

Na istoj strani je i podatak prema kojem je Y. Badzal, što je varijacija imena J. Badžak, “pomoćni izdavač”. U afiši tačno piše: “Associate publisher: Y.BADZAL”. 

NAGRADNE DIPLOME DONOSI POŠTAR: “Finance Central Europe” najuspješnijim sa jugoistoka Evrope nagradne diplome šalje poštom, a potom diplome i reklame rangiranih banaka objavljuje u magazinu koji im takođe dostavlja poštom. 

Poređenja radi, ugledni britanski “Euromoney” koji vrši rangiranje najuspješnijih banaka iz cijeloga svijeta već 123 godine za dobitnike priređuje gala prijem na kojem im svečano uručuje priznanja. Tako je 10. jula ove godine u Londonu upriličen prijem za 450 banaka koje su dobile prestižnu nagradu “Euromoney”. Ceremoniju dodjele nagrada otvorio je jedan od vodećih ljudi “Euromoney” ser Patrik Serdžent. 

Pobjednici prestižne nagrade ne moraju obavezno da budu one banke koje su ostvarile najbolje finansijske rezultate ili koje imaju najveći udio na tržištu, već i one koje pokažu dobru organizovanost, profesionalnost, originalnost i raznolikost. Rangiranje se ne naplaćuje.

Koliko je “Finance Central Europe” ugledan finansijski magazin možda najbolje govori podatak da više od jedne godine nije imao veb stranicu na Internetu. 

Prva web stranica “Finance Central Europe” bila je www.financecentraleurope.com, a postavljena je nakon osnivanja kompanije i bila je aktivna oko deset mjeseci. 

Na njoj su bile reklame nekoliko banera: VB banka Banja Luka, Commerc Bank Sarajevo, Podgorička banka Podgorica, Vojvođanska banka Novi Sad. 

Nova veb stranica “Finance Central Europe” registrovana je ponovo tek prije petnaestak dana, 29. oktobra 2003. godine kao što se i može vidjeti na linku koji daje pregled svih registracija domena na Internetu (www.bb-online.co.uk). Stranica je do danas u fazi izrade.

“FINANCE CENTRAL EUROPE” NIJE IZDANJE “EKONOMISTA”: Iako se sami predstavljaju kao izdanje uglednog britanskog “Ekonomista”, kako ih krste i brojni mediji u zemljama bivše Jugoslavije, u samom “Ekonomistu” tvrde da nemaju ništa sa “Finance Central Europe”, niti da su bilo kada čuli da taj magazin postoji. 

“Magazin 'Finance Central Europe' koji se bavi rangiranjem banaka na jugoistoku Evrope nikada nije bio dio grupacije 'Ekonomist' kakvim ga predstavljaju mediji, banke i kompanije u javnosti zemalja bivše Jugoslavije”, kazao je “Nezavisnim” Alen Fišer, jedan od menadžera “Ekonomista”.

On je dodao da je u sastavu “Ekonomista” do prije dvije godine poslovao magazin “Business Central Europe”, ali da je taj magazin ugašen i da od tada “Ekonomist” nema izdanje koje zasebno tretira centralnu ili jugoistočnu Evropu.

U publikaciji “Finance Central Europe” kompanije sa jugoistoka Evrope pozivaju se da sponzorišu godišnju Konferenciju “Ekonomista” u Londonu. 

“Jedinstvena konferencija 'Ekonomista' tzv. okrugli stolovi sa vladama vam omogućava dijalog sa političkim liderima licem u lice. Za organizovanje Konferencije 'Ekonomista' potrebno je sponzorstvo kompanija. Ako imate slične poglede i ako ste zainteresovaniji za lobiranje sa vladom i promociju svojih proizvoda i usluga molim vas kontaktirajte Mayu Brown”, stoji u prvom broju “Finance Central Europe”. 

Jasna Badžak, alijas Maya Brown, u uvodniku piše da se odlučila da napravi magazin koji će biti posvećen rangiranju banaka u jugoistočnoj Evropi, jer još uvijek postoji neslaganje o tome koje zemlje pripadaju ovom području, kao i zbog toga što se svi drugi drže daleko od zemalja pomenutog regiona, budući da su u tranziciji. Naravno, nema ni riječi o ličnoj zaradi Jasne Badžak, koja je i jeste osnovni motiv formiranja “Finance Central Europe”, uz brojne prevare koje idu zajedno s tim.

Ko je Maya Brown?

Jasna Badžak rođena je 29. septembra 1971. godine. Prije početka rata u BiH 1992. godine radila je kao novinar na Radio Mostaru. U Veliku Britaniju stigla je kao izbjeglica prije desetak godina. 

Stan u kojem se okupljaju navodni mnogobrojni analitičari i ekonomski eksperti “Finance Central Europe” da bi napravili rang-listu najuspješnijih na jugoistoku Evrope, dobila je od opštine. 

Mostarci koji žive u Londonu, ali koji ne žele da im se pominju imena, jer smatraju da je žena o kojoj govore veoma opasna, navode da je do stana u Londonu, koji se čeka i po deset godina, došla veoma brzo tako što je snimala razgovore koje je vodila sa službenicima u Local Council (opštini koja daje stanove za to područje), da bi ih potom ucjenjivala. 

Prije nego je osnovala “Finance Central Europe” Jasna Badžak je od 1997. do 1999. godine radila u kompaniji “Kogan Page Communications”. Upravo u to vrijeme počela je da koristi svoje novo ime Maya Brown. Njen šef Džek Darkin kaže da se sjeća da je kod njih radila Maya Brown, ali da ne zna njezino drugo ime. Za razliku od njega sekretarica kompanije kaže da u kompaniji postoji “neko ko se sjeća Jasne Badžak”. 

U vrijeme dok je radila u “Kogan Page” Jasna Badžak je i studirala na South Bank University, Media studij. Predstavlja se kao magistar finansija.

Otac joj je bio profesor u Mašinskoj školi u Mostaru, a danas roditelji žive sa njom i njenom porodicom u Londonu.

Koga je najuspješnijim proglasila Jasna Badžak?

Od ove godine Jasna Badžak i njen magazin “Finance Central Europe” počeli su pored banaka da vrše i rangiranje najuspješnijih kompanija sa jugoistoka Evrope.

Tako je za najuspješniju kompaniju u BiH proglašen Telekom Srpske, a za najuspješnijeg menadžera njegov direktor Željko Jungić.

Prethodne dvije godine radila je rangiranje isključivo banaka iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore, Albanije, Bugarske, Grčke, Makedonije i Turske.

U magazinu “Finance Central Europe” u 2002. godini rangirano je 187 banaka. Rangiranje je izvršeno po osnovu pet kriterijuma za sve banke zajedno, a onda po istih pet kriterijuma za svaku zemlju pojedinačno. 

Eksperti, koji se bave analizom finansijskih izvještaja, tvrde da je za unos podataka u računar za svakog od klijenata potrebno tri do pet minuta. Tako se unos finansijskih izvještaja 187 banaka može uraditi laganim tempom za dva dana. Računar koji ima adekvatan program potom sam izbaci rangirane unesene podatke.

Vlasnik, direktor, međunarodni direktor, direktor marketinga

U samoj registraciji “Finance Central Europe” stoji da je suvlasnik i direktor Jasna Badžak. U vizit karti koju Jasna Badžak daje klijentima stoji njeno novo ime Maya Brown. Prema vizit karti ona je direktor marketinga, kao što piše i u impresumu magazina “Finance Central Europe”. U pismu koje je nedavno uputila “Nezavisnim” potpisala se kao međunarodni direktor “Finance Central Europe”, dok je obavještenje o nagradi Telekomu Srpske, koje se nalazi na njihovom veb sajtu, potpisala samo sa Maya Brown.  

"Nezavisne novine", 14.11.2003.

PRINCIP JE PRINCIP

- Mi, Francuzi, kada je Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu, nismo imali ni pravo ni sredstva da joj se suprotstavimo, niti da joj uputimo i najmanji prigovor, zato što smo bili angažovani u Maroku i zato što smo, opraštajući grijehe drugih, tražili da nam budu oprošteni naši sopstveni grijesi.

Govorio je to svojim sunarodnicima u julu 1914. godine veliki francuski socijalista Žan Žores, pozivajući ih da se ujedine protiv rata.

Prvi njemački rat

Žan Žores ubijen je u atentatu 31. jula 1914. godine, a tri dana prije toga Austrougarska je telegramom objavila rat Srbiji. Evropa je utonula u krv.

Njemačka je Francuskoj tek prije tri godine, 2010, isplatila posljednju ratu reparacije iz Prvog svjetskog rata. Danas vlada Francuske predvodi grupu evropskih zemalja koje pripremaju obilježavanje 100 godina Sarajevskog atentata, zbog kojeg je počeo Prvi svjetski rat. Centralna manifestacija biće u Sarajevu tokom juna sljedeće godine.

Jasno je da samo oni koji opravdavaju ratnu akciju Austrougarske protiv Srbije poistovjećuju Sarajevski atentat 28. juna sa početkom rata 28. jula 1914. godine.

Oni kažu da su pucnji Gavrila Principa u Franca Ferdinanda bili razlog za Prvi svjetski rat. Ali ne objašnjavaju zašto i kako razlog za izbijanje rata nije bilo ubistvo austrijske carice Elizabete, žene Franje Josifa, 1898. godine. Lijepu caricu ubio je italijanski anarhista Luiđije Lukeni, ali Beč nije dao ultimatum Italiji. Naučnici ipak navode da te 1898. godine karte za rat nisu bile složene, za razliku od 1914. kada je evropska kriza dostigla vrhunac i kada se tražio povod za obračun velikih sila. Zato Lukeni nije preteča Bin Ladena. Zato se o njemu danas ne govori. Zato je za ovaj atentat čuo malo ko.

Jasno je da hici Gavrila Principa, zanesenjaka jugoslovenskom idejom, anarhiste i buntovnika nisu bili razlog za početak Velikog ili kako ga krsti Alen Tejlor Prvog njemačkog rata. Ali jesu dobar povod za potezanje okidača.

Jedan od posljednjih austrougarskih ministara spoljnih poslova Černi jasno i javno je priznao: Morali smo da umremo (Austrougarska monarhija op.a.). Mogli smo da biramo način na koji ćemo umrijeti i izabrali smo najužasniji.

Konzervativna monarhija u raspadanju je po svaku cijenu željela da vrati slavu velesile, a suočavala se sa ozbiljnim problemima. Jedan od problema bila je i mlada demokratija na istočnim granicama carstva. Ona demokratija koja je imala snagu da u Ustavu 1903. napiše: Štampa u Srbiji je slobodna!

Oni koji se bave naukom kažu da u istoriji ljudskog roda ne postoji period koji je istraživan kao taj jedan mjesec, od 28. juna, dana ubistva Franca Ferdinanda do 28. jula, dana kada je Austrija Srbiji objavila rat.

Cijeli timovi njemačkih istoričara, izdašno plaćeni od države, radili su godinama na tome da naučno umanje odgovornost Austrije i Njemačke za veliku klanicu kroz koju je prošla Evropa u četiri godine Velikog rata. Skoro 30 godina radili su na "pranju" obraza njemačke nacije.

Ali uzalud. Njemački naučnik Fric Fišer oborio je sav taj dobro plaćen i projektovan zadatak kada je 1961. godine knjigom "Posezanje za svjetskom moći" dokazao da je Njemačka htjela Prvi svjetski rat, da ga je izazvala i slijedila svoje osvajačke ciljeve.

Evropski istoričari godinama unazad pišu knjige u kojima je nova, osnovna teza: odgovornost za Prvi svjetski rat nose Srbija i Rusija.

Marko opet zakasnio

A šta za to vrijeme radimo mi?

Ovdje se knjige ne pišu. Ovdje se knjige ne prevode. Ili se prevode, ali pogrešne. Ovdje eksperti i naučnici teze iznose u lokalnim medijima za unutrašnju upotrebu. Ovdje se sve radi kasno i post festum. I to još otkad "kasno Marko na Kosovo dođe".

Da sramota bude u veća, za godinama aktivnu tezu u evropskim naučnim krugovima o odgovornosti za Veliki rat, javnost na ovim prostorima saznala je tek nedavno, kada je list "Di velt" objavio tekst da početak rata nisu inicirale Njemačka i Austrougarska, već da Rusija i Srbija snose najveću odgovornost, a da su Njemačka, Francuska, Britanija i Italija nepromišljeno ušle u rat, nasjedajući na provokacije Moskve i Beograda. U tom tekstu atentator Gavrilo Princip opisan je kao "mjesečar i prapredak današnje 'Al-Kaide' - Bin Laden tadašnje epohe."

Veoma slično napisao je prije desetak dana i ugledni američki "Vol strit žurnal", koji je takođe Principa uporedio sa Bin Ladenom.

Ozbiljni narodi ozbiljno pristupaju velikim pitanjima. Ozbiljnim narodima i državama se ne može desiti da velike procese i događaje prepuste slučaju. Njihovi naučnici godinama unaprijed ispisuju stranice i stranice radova koji nanovo tretiraju važne događaje, ličnosti, uzroke, posljedice... u interesu države koja ih za to i školuje i plaća.

Mali narodi i nejake države improvizuju. Inate se, dosjećaju i prepiru. U lokalnim okvirima i u lokalnim medijima zamajavaju i sebe i narod.

Zato se umjesto već napisanih naučnih djela, čiji su izdavači morali biti kredibilni inostrani partneri, u lokalnim medijima danas vodi žestoka polemika "za i protiv Principa".

Polemika je ovdje tradicija. I to nije loše, polemika je tekovina demokratije. Ali nije ovdje polemika - polemika, to je podjela od kafane do slave preko medija do pjesama. To je podjela do izgibelji.... Jedni su uvijek za, a drugi protiv. Jedni su za Lazareviće drugi za Obiliće, jedni za Karađorđa drugi za Miloša, jedni za Karađorđeviće drugi za Obrenoviće, jedni za Titu drugi za kralja, jedni za Zvezdu drugi za Partizan, jedni za Cecu drugi za Brenu, jedni za otvorene, drugi za zatvorene crkvene dveri, jedni za Principa drugi protiv Principa.........

Vuk Drašković sada poručuje da su narod Srbije skupo koštali Principovi hici u Sarajevu, a Vladimir Kecmanović ga pita "koliko je onda Srbiju koštala sablja Miloša Obilića"...... (Ne mogu da odolim, a da ga ne upitam, koliko je narod Srbije koštao Vukov "Nož"?)

Predsjednik Odbora SANU za obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata (čiji program je još tajna) akademik Dragoljub Živojinović sa stranica novina poručuje: Mlada Bosna nije "Al-Kaida". A Aleksandar Vučić da će napraviti spomenik Principu u Beogradu.

Biljana Srbljanović priprema predstavu u malom bečkom pozorištu Šaušpilhaus, u kojoj će Princip biti atentator vođen Apisovom rukom, a Milena Marković piše komad za Jugoslovensko dramsko, ističući da Princip nije terorista, nego tiranoubica.

Srđan Koljević piše scenario za film o suđenju atentatorima, za koji još, kako se čini, niko nema para. Ako stigne da ga snimi do juna 2014. godine, pitanje je na kojem međunarodnom festivalu će se pojaviti. I šta će da promijeni?

Akademici u RS pripremaju okrugle stolove i referate koje će plasirati u publikacijama ANURS.

Prave se komisije i komiteti za saradnju RS i Srbije u obilježavanju 100. godišnjice početka Velikog rata.

Ogledalce, ogledalce...

Ništa nepredvidivo i ništa što će uspjeti svijetu da kaže, pokaže i dokaže da namjerno zaboravlja fakte i da istoriju falsifikuje u skladu sa aktuelnim odnosnom snaga velikih sila.

A fakti kažu da je 28. jula 1918. godine srpska zastava podignuta iznad Bijele kuće i u svim zgradama javnih institucija u Vašingtonu. Predsjednik SAD Vudro Vilson izdao je sljedeće saopštenje američkom narodu:

U nedjelju, 28. jula, navršava se četvrta godišnjica od dana kada je odvažni srpski narod, prije nego da se izloži lukavom i nedostojnom progonu pripremljenog neprijatelja, objavom rata Austrougarske bio pozvan da brani svoju zemlju i svoja ognjišta od neprijatelja riješenog da ga uništi. Plemeniti je taj narod odgovorio. Tako čvrsto i hrabro oduprli su se vojnim snagama zemlje deset puta veće po broju stanovništva i vojnoj moći....... Iako je njihova zemlja bila opustošena i njihovi domovi razoreni, duh srpskog naroda nije bio slomljen. Mada nadjačani nadmoćnijim silama, njihova ljubav prema slobodi ostala je neumanjena. Brutalna sila nije uticala na njihovu snažnu odluku da žrtvuju sve za slobodu i nezavisnost.

Šta se to dogodilo od tada do danas? Šta se to promijenilo?

Mnogo. Ako ne sve.

Više nam djeca ne idu na studije u Beč i Peštu da bi nam se vratila, nego da bi glavom bez obzira pobjegla.

Više nemamo saveznika i prijatelja, ne zato što su nas ostavili, nego zato što smo sami sebi dovoljni.

Slave nemamo, potrošili smo je. Sa zemljom se kockamo, a obraz nam je odavno pod nogama. Zatvorenima u kafani "Luda kuća" ostalo nam je jedino da se svađamo sami sa sobom o tome šta i kako je trebalo da činimo u prošlosti. Da ne bismo došli do sadašnjosti.

A kakvi smo, ne bi bilo čudno da 2014. priznamo da je Princip zaista bio preteča Bin Ladena, da se zbog toga duboko pokajemo i zatražimo oproštaj od cijelog svijeta.

Milići, ... ili, ći...

Ova koluma objavljena je u "Nezavisnim novinama" prije više od šest godina, tačno 26. januara 2007. godine. 

Pričale mi davno kolege sa SRT-a kako je onomad Velibor Ostojić, sav izvan sebe, vrištao na kamermana ove TV kuće optuživši ga da je snimio njega, Velibora, u krupnom kadru, pa mu se vidjela ama svaka dlaka na rukama. Pričali mi kako je Velibor poludio, tražio smjene bezmalo sve do vrha. A znao je Velibor o medijima, pa bio je on u onoj Jugoslaviji lektor na jednoj velikoj radio-televiziji. I svi smo se izrugivali i smijali lektorovim medijskim intervencijama, zahtjevima, nebulozama i dlakavim rukama.

Ako je Staljinizam stariji od Staljina, jer njegova centralna figura nije Staljin-čovjek nego totalitarna svijest, u slijedu istorijskih procesa vaskrsava, vidim, i Velibor prijeteći da aktuelizuje medijsko poimanje dlakavih ruku.

Ali kao što nije Staljinizam - Staljin, nije ni Velibor - Velibor, kodno ime njegove svijesti transformisano je u Milić, a nose ga formalni i neformalni, znani i neznani, savjetnici premijera RS, čiji broj se drastično povećava iz časa u čas. Oni nam prenose šta to Mile misli, šta ne misli, šta sanja, ko mu se sviđa, ko mu se ne sviđa, šta sugeriše, šta ne sugeriše, šta... "Spletka, trač, intriga", njihov je moto, i o tome znaju sve, jer ni o čemu drugom ne znaju ništa.

Stari partijski radnici/udarnici, poltroni i preletači izmigoljili su iz mišjih rupa kako bi prosvijetlili, prije svih, medijsku scenu današnjice.

Ako se zna da rod mišji spada u grupu "ŠTETOČINE", nije teško naslutiti da će, ako se nastavi istim tempom i ritmom, šteta nastala djelovanjem Milića biti nesaglediva. Argument za to je primjer No 1, poznat kao "slučaj BHT1".

Mnogo je onih koji su, kada je Vlada donijela odluku da njeni službenici prekidaju komunikaciju sa BHT1, ovaj potez shvatili kao nezadovoljstvo jednog dijela BiH sarajevizovanom uređivačkom koncepcijom javnog servisa koji nije zadovoljio želje i htijenja oba entiteta i sva tri etniciteta u BiH. Mnogi su to javno i rekli, i u Sarajevu, i u Mostaru, i u Banjaluci.

I zaista činjenice, mnoge, išle su u prilog Vladi. Čvrstih argumenata imala je mnogo: istraživanja povjerenja u ovu TV kuću u RS pokazivala su da joj vjeruje manje od pet odsto gledalaca i upravo to bio je dokaz da u javnom servisu nešto ne štima. Bilo je sijaset i kardinalnih uređivačkih promašaja BHT1 koje niko ni pomenuo nije, poput emitovane vijesti da će "Haris Silajdžić biti novi generalni sekretar UN", ali i onih neemitovanih takođe u jeku predizborne kampanje, kao što je susret Tihić - Merkelova. Sa stanovišta profesije neodbranjivo, iz ugla Milića nedokučivo, jer oni o profesiji i ne znaju ništa.

Ali znali su o metodama. I onda su se naljutili, obukli komesarske uniforme i preuzeli stvar u svoje ruke. Njihovo naopako činodejstvovanje vratilo se kao bumerang u lice Milorada Dodika, pa i Antona Kasipovića. To što možda nisu znali, teško će ih opravdati, jer su morali saznati.

Zaključna faktura ispostavljena je Dodiku kada je dara prevršila mjeru i kada je nepotrebna smjena Drage Marića, a ne onoga ko je Silajdžića promovisao u Anana, izazvala otpor svakog ko drži do profesije novinar.

Milići su ispunili (ne)željeni cilj i od prijatelja u opoziciji nastavili da mu prave neprijatelje u vlasti. Iskustva iz opozicione borbe oni dakako i nemaju, a revolucije dokazano samo i uvijek jedu svoju djecu.

Za političara preiskren, za diplomatu nedopustivo direktan, čuven po impulsivnosti, bez zadnje namjere, Dodik je Milićima postao idealan plijen. Za njega oni preslikavaju emisije koje nije gledao, prepričavaju tekstove koje nije čitao, tumače, analiziraju, "zabrinuto" sugerišu.

Vele onda "nemaju fakultet", a ne znaju jadni, nakaradni da to u novinarstvu, čak i onom na BBC ili CNN ne znači ama ništa. Ne znaju da ga nema Denis Kuljiš, isti onaj što je napravio sve najjače medije u Hrvatskoj prema kojima oni, Milići imaju prenaglašen provincijski kompleks.

Onda kažu trebalo bi vako, trebalo bi nako, vidi ih šta rade, vidi ih šta ne rade, oni su krivi što nas napadaju, jer nas oni ne brane. Onda kažu oni bi trebali da pljuju, a mi da budemo fini, onda prenesu pričaju, onda ne pričaju, ali sigurno ružno misle.  ... I sve tako dok ne dođemo do fenomena dlakavih ruku.

Kažu tako, a nigdje ih ne bi sve ove godine da progovore o sramoti srpskog novinarstva, o medijima mafije, reketašima, da počiste vlastito dvorište od medijskog šljama koji je najstrašnije klevete objavljivao pod firmom "slobode medija".

Neće Milići to, oni su došli da pokažu kako se radi i kako, ništa što je valjalo bez njih, u stvari valjalo nije!!!! I da skrešu cijelom svijetu u lice. Čorbu ćemo kusati svi, a počeli smo najavljenom odlukom o produženju mandata OHR-a za čije donošenje su upravo Milići dali posljednji argument. Nešto slično kao što su prije deset godina primitivizmom i plitkom pameću isti ili nalik njima doveli do uvođenja međunarodne supervizije na RT RS.

Jesi li za njih pobijedio, Milorade?

Vukovar vs. Вуковар

Vukovar. Da li znate koje nacije je čovjek koji je ovako napisao ime grada u kojem se ovih dana digla “revolucija” protiv jednog pisma? Da li zna te kakav je on čovjek? Znate li da je to muškarac ili žena, dijete ili starac, profesor ili seljak? Naravno da ne znate.

Pismo ne govori ni o jednoj od ovih, ali ni drugih osobina bilo kog čovjeka.

Вуковар. Da li znate kakav je čovjek koji je ovim pismom napisao ime grada koji danima ne silazi sa naslovnica, grada u kojem se “bije odsudna bitka” za navodni nacionalni identitet naroda koji je svoju državu nešto prije dva mjeseca uveo u EU.

Ćirilica

Naravno da o čovjeku ne možete da znate ništa na osnovu toga kojim pismom piše ime grada, ulice, svoje ime, ime svoje države ...... Ne možete da znate ni da li je Srbin, jer može to biti i Hrvat, ali i Makedonac, Bugarin, Rus ili Rumun u 19. vijeku. Možda je to neki pripadnik uvaženog franjevačkog katoličkog reda pisao bosančicom.

Na žalost, teza da je u Hrvatskoj nepoželjan onaj ko piše ćirilicu, jer je to pismo nekulture, zla, necivilizacije, jer je to jednako Srbin i jer je Srbin jednako “četnik”, ni je došla sa 1991. godinom u Vukovar, grad koji je za Hrvate sinonim stradanja u proteklom ratu. A i zašto bi? Nije li službeno pismo JNA, koja je vojevala u Vukovaru, bilo latinica?

Teza u kojoj je odnos prema pismu bio odnos prema narodu, srpskom narodu, javljala se uvijek kada bi se probudile aveti mržnje i kada je narod, koliko i pismo bivao demonizovan i omrznut.

Ovonedjeljni vukovarski skup “Obrana Hrvatske od ćirilice”, vratio nas je u sramni 25. april 1941. godine kada je Ante Pavelić, poglavnik nacističke NDH, potpisao Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice. Poslije tog zakona počelo je uništavanje štamparija u Hrvatskoj, uništavanje pisaćih mašina sa ćiriličnim slovima, spaljivanje ćiriličnih knjiga po uzoru na Berlin 1933. godine u kojem su nacisti na lomači spaljivali neprimjerenu literaturu.

Nije bilo naznaka posljednjem ratu i stradanjima, kada je direktor TV Zagreb smijenjen zbog emitovanja filma titlovanog ćirilicom.

Cijeli cirkus nastao je lani kada je Vijeće za telekomunikacije Hrvatske TV RTL uputilo opomenu jer nisu titlovali, tj. preveli srpski film.

Glas razuma bila je izjava hrvatske ministarke kulture Andree Zlatar koja je poručila da ne vidi nikakav razlog za titlovanje srpskih filmova ili prevode književnih djela.

- To je jezik za koji nam ne treba prevod. Praksa se treba svesti na racionalna rješenja. Srpski jest strani jezik, ali strani jezik koji razumijemo. To je stvar zdravog razuma - poručila je nadasve razumna ministarka.

Moja kćerka nedavno je čitala “Gospodu Glembajeve”, djelo velikog hrvatskog pisca Miroslava Krleže, štampano ćiriličnim pismom.

Da li bi i ta knjiga bila nepoželjna u Vukovaru? Da li je Krležino djelo bolje, da li je njegova misao pametnija, ljepša i plemenitija ako je knjiga štampana latinicom? Da li će biti više pravde u vukovarskom sudu ako na tabli Opštinski sud natpis bude latinični? Da li je administracija opštine Vukovar bolja, poštenija, brža... samo zato što je natpis na zgradi latinični?

Zašto bi novine u kojima pišem ovu kolumnu bile necivilizovane, zle ili lošije od bilo kojih drugih samo zato što se štampaju na ćirilici?

 

Selo Kočerin

A baš ove godine nedaleko od Širokog Brijega, u mjestu Kočerin u zapadnoj Hercegovini, tamo gdje po predanju žive “najtvrđi Hrvati”, jedan zanimljiv čovjek, direktor Turističke kancelarije, pjesnik, književnik, klesar, etnolog i ljubitelj starina, Grgo Mikulić podigao je spomenik ćirilici.

Slova A, Б, В, Г, Д, E isklesana u hercegovačkom kamenu i visoka skoro 1,5 metara krase raskrsnicu u Kočerinu, u kojem je etnički sastav stanovništva 100 odsto Hrvati.

Čijoj su to ćirilici Grgo i Hrva ti iz Kočerina podigli spomenik? Da li onoj što je protjeruju iz Vukovara? Ili onoj sa Humačke ploče, čije mini replike prodaju kao suvenire? Onoj koja spada u najstarije spomenike pismenosti u Bosni i Hercegovini, a pisana je ćirilicom. Onoj koja se danas kao nacionalno blago čuva u Muzeju humskog franjevačkog samostana.

Knjige kažu da su ćirilicom Hrvati pisali od 11. vijeka, a da se najstarija ćirilična slova nalaze na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz Istre) iz 12. vijeka. U BiH franjevci su pisali ćirilicom ili bosančicom sve do 19. vijeka.

O tome je mislio Grgo kada je počeo da pravi spomenik ćirilici u Kočerinu. O tome govore hercegovački Hrvati, od kojih zbog njihove “tvrdoće” purgeri peru ruke, dok njihovi kolonizovani sunarodnici u Vukovaru vode rat sa slovima istog tog pisma.

Propisi i pravila EU definišu demokratiju po tome koliko prava imaju manjinske grupe i nacionalne manjine.

I prema hrvatskom Ustavnom zakonu o pravima manjina i Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina ako manjine čine 33 odsto stanovništva nekog grada ili opštine, one ostvaruju pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma.

Može li u EU da se ne poštu je zakon i Ustav?

Naravno da ne bi trebalo da može. Zato Vukovar i jeste crvena fleka na umivenom evropskom licu Hrvatske. Jer pravo na jezik i pismo je temeljno ljudsko pravo na kojem počiva demokratska Evropa.

A tamo svaki čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna.

                                                                                7. septembar 2013.

Volio bi' da sam bik

 

- Volio bih da sam bik, rekao je Đuro Damjanović, onomad kada je primio Kočićevu nagradu. Upitan zašto, odgovorio je: Bik je dobio 1.500, a ja 1.000 maraka.

Bik Crni pobijedio je ove godine na tradicionalnoj manifestaciji Kočićev zbor u Stričićima i zaradio 2.500 KM.

Ta vijest medijski je suma/sumarum 48. Kočićevog zbora posvećenog jednom pisane od velikana riječi, kritičari smatraju piscu najčistijeg srpskog jezika, Petru Kočiću.

Zbor

Kada se sve sabere i oduzme, u “bogatom” programu Kočićevog zbora jedno je imalo smisla upravo to narodno veselje, narodni zbor u rodnom Kočićevom kraju i tradicionalna borba bikova za nagradu “Jablan”.

U Stričićima nije bilo ničeg lažnog, ničeg folirantskog, ničeg provincijskog, ničeg etno. Šaronja, Rudonja, Crni, Jablan, narodno veselje, kom opanci kom obojci, kamena s ramena, aj' u kolo lolo.... i 15.000 ljudi na teferiču.

U Stričićima nije, ali u cijelom tom programu jeste. Od jadnog socrealističkog dizajna pozivnice za 48. Kočićev zbor, do toga da je izostalo ili propalo svečano zatvaranje Zbora, koji su mediji prećutali.

Zatvaranje Zbora, kako piše u programu, trebalo je biti u nedjelju, 25. avgusta, u Narodnom pozorištu RS sa početkom u 20 časova. U praznom teatru, tvrde očevici, te večeri pojavio se samo “brkati pjesnik” i nekoliko novinara koji nisu objavili ni slova.

Po onoj čaršijskoj “ja tebi, ti meni”, skandal organizatora ostao je dobro čuvana tajna, ali je široka javnost tog istog dana u centralnim vijestima i na informativnim portalima još jednom informisana o solističkom nastupu predsjednika RS na zboru u Stričićima.

To je u najmanju ruku selektivno informisanje u kojem prešućuješ događaj, činjenicu, fakat i pažnju usmjeravaš na nebitne i usputne priče.

Barem 100 puta vidjeli smo Dodika kako pjeva na zborovima. Njegova pragmatična strategija narodnog vođe kome nije strano da zapjeva i za pojas zadjene do sada mu je donosila realan rezultat u svim izbornim rezultatima i istraživanjima njegove popularnosti. I to je, kažu stručnjaci, njegov politički PR u kome nema šanse da ga kopira bilo ko.

Njegovim kritičarima naravno ne valja ni kada pjeva, ni kada se slika sa Monikom Beluči, ali i to je legitimno. Jer što je meta veća, udarci su jači. Ali to nije tema.

Da se vratimo analizi sadržaja i kvaliteta Zbora, formalno održanog u čast Petra Kočića, a suštinski u čast i slavu organizatora.

 Program

U toku Kočićevog zbora (kulturne manifestacije od republičkog značaja) najveća pažnja poklonjena je polaganju vijenaca. Na svim “važnim” lokacijama.

Prvi vijenac položen je u nedjelju, 18. avgusta, “Kočiću u slavu” u Parku Petar Kočić u Banjaluci. Tamo je spomenik Petru Kočiću.

Drugi u četvrtak, 22. avgusta, na Kočićevom grobu u Aleji velikana u Beogradu.

Treći istoga dana na Kočićevom spomeniku u Čuburskom parku.

Četvrti u petak, 23. avgusta, na Trgu palih boraca u Banjaluci.

Peti istoga dana na groblju “Sveti Pantelija” na spomeniku poginulim borcima posljednjeg rata.

Šesti vijenac delegacija organizatora položila je 24. avgusta na Spomenik palim borcima u MZ Kmećani.

Sedmi vijenac položen je Kočićevom ocu Gerasimu istoga dana u manastiru Gomionica.

Osmi vijenac organizatori zbora položili su posljednjeg dana manifestacije, 25. avgusta, na Spomenik palim borcima u MZ Stričići.

Ako se slučajno pitate kakve veze Petar Kočić ima sa NOB-om i spomenicima palim borcima, onda vi o Kočiću pojma nemate. Pa partizani su slijedili slobodarske Kočićeve ideje, a da je poživio Petar bi sigurno bio partizan.

Ako vam nije jasno zašto je vijenac položen na grob Kočićevog oca Gerasima, ali ne i na grob njegove majke, tu dilemu je lako odgonetnuti. Ili se za grob majke ne zna ili njen uticaj na vaspitanje mlađanog Petra nije, po procijeni organizatora Zbora, ostavilo pečat na njegovo književno djelo.

Nažalost tu nije kraj. Članovi Organizacionog odbora na groblju “Sveti Pantelija” vijenac su položili na spomenik poginulim borcima posljednjeg rata, ali ne na stotinjak metara udaljeni spomenik Srbima umrlim u toku Veleizdajničkog procesa 1915-1916. godine.

Na tom spomen krstu uklesani su ornamenti sa Kočićevog Zmijanja, a svi osuđeni u Veleizdajničkom procesu bili su Kočićeva sabraća u slobodarskoj ideji borbe protiv okupatora. Dok su oni umirali u austrijskim kazamatima u Banjaluci, Kočić je iste godine umirao u Psihijatrijskoj bolnici u okupiranom Beogradu.

Petar Kočić ovaj svijet napustio je 27. avgusta 1916, a njegov sabrat u ideji Dragoljub Kesić umirući u banjalučkoj Crnoj kući poručivao mu je: Javite Srbiji da je volimo. Te riječi uklesane su na spomeniku na groblju “Sveti Pantelija”, koji su Organizatori Kočićevog zbora preskočili u odabiru mjesta za polaganje vijenaca. Biće da nisu znali da postoji.

Iako je najveći dio programa Kočićevog zbora “otpao” na polaganje vijenaca i paljenje svijeća, nisu samo vijencima obilježeni “Kočićevi dani”. Bilo je u tih devet dana Kočićevog zbora i pjesničkih večeri “naših” pjesnika u polupraznim dvoranama, „kulturno umjetničkog programa”, a održana je i svečana Akademija koju je prenosila TV. Kažu da je taj prenos oborio sve rekorde gledanosti TV stanica, jer su organizatori Kočiću u čast priredili pravi kulturni spektakl.

Ne znam da li je budžet ovogodišnjeg Kočićevog zbora bio kao onaj raniji 100.000 KM, više ili manje, ali to nije ni bitno. Program bi bio isti i da je bio tri miliona. Provincijski jadan bezmalo koliko i “Višnjićevi dani”, “Andrićeva staza” ili “Dučićeve večeri poezije”.

Ogledalce, ogledalce.....

A kakva su samo stvetkovina bile „Dučićeve večeri poezije“, ratne i one koju godinu poslije rata, kada smo bili teški kokuzi. Ne bi ih se Pariz postidio.

U rano proljeće, Dučiću u čast, Trebinje bi “okupirali” pisci i pjesnici, oni sa već obezbijeđenim mjestom u svim napisanim, a i budućim antologijama srpske i svjetske književnosti.

Stevan Raičković, Matija, Kapor, Jaša Grobarov, Rajko, Dara, Svetozar Koljević, Rakitić, Gojko, Sladoje, Dobrica, Čučak, Grujičić, Nenadić.... sve što je vrijedjelo na srpskoj književnoj sceni sjatilo bi se tih dana u grad podno Leotara.

Kako su ostvareni ljudi skromni i prirodni u komunikaciji, tako su se sve ove hodajuće institucije uklopile u proljetno hercegovačko sunce, razmiljele po kafanama i postajale dio grada, a on dio njih.

Na završnoj manifestaciji na kojoj se dodjeljivala Dučićeva nagrada uz pjesničku smotru, u Dom kulture se nije moglo ući. Bili su srećni oni koji su našli mjesto na patosu ili stepeništu da bi čuli kazivanje bardova srpskog pjesništva. Takva energija izbacivala je zemlju iz orbite.

A onda smo zaboravili da poštujemo autoritete, institucije smo izdigli iznad pojedinca i njegovog djela, kulturu nacije sveli na geografiju i pisce jednog jezika podijelili na one iz RS i van RS. Postali smo društvo bezimenih.

Provincijalizovali smo i Višnjića, i Kočića, i Andrića i Dučića. Njima u čast provincijski pisci organizuju dane u kojima njih proslavljaju, a sebe slave.

Vrhunski kulturni događaj poslije privatizacije kulture i zloupotrebe u lične svrhe postao je ovdje incident.

Zakoni ne definišu ovo teško krivično djelo. Ali šta će zakon društvu koje ne postoji, a nijedno ne postoji bez kulture. Kultura jednog naroda je njegov temelj, granica i identitet. Znaju to velike nacije, pa moćna Angela Merkel “skida” novac sa budžeta odbrane i prebacuje u resor kulture, svjesna da je narod bez kulture narod bez budućnosti.

Ali kako god izgledalo loše, nade ima. Jedan plamičak upaljen je u Kalinoviku, tamo gdje je u medijski zapećak gurnut Petrovdanski pjesnički vijenac. Ovogodišnji sedmi po redu okupio je Rajka Petrova Noga, Đorđa Sladoja, Milosava Tešića, Dragana Hamovića, Ranka Popovića, Veroljuba Vukašinovića, Jovana Delića i Milana Nenadića, čijem književnom djelu je bio posvećen.

Provincijalizam je stvar duha, a ne mjesta rođenja. Provincijalizam je stvar duha, a ne mjesta održavanja kulturnog događaja i njegovog naziva.Zato je Kalinovik danas prestinica srpskih pjesnika.

P.S. O laureatima neću. Ali se nadam da će ova kolumna biti dovoljna referenca da dogodine ponesem laskavu Kočićevu nagradu.

                                                                                              31. avgust 2013.