Udba kao sudba

Negdje baš oko novembarskog Sabora SPC na kojem je trebalo da se razmatra molba Njegove svetosti patrijarha srpskoga za povlačenje s trona zbog starosti i bolesti, reče mi prilično zabrinut jedan beogradski prijatelj: “Udba  još jedino živi u Srpskoj patrijaršiji.  Tamo joj je ostalo najjače uporište”.

Da bude još zamiljivije taj moj prijatelj ne pripada građanskoj struji srpskoga društva, nego naprotiv onoj drugoj, nacionalno osveštenoj i vjerujućoj. Reče mi i da tako više ne može, da Patrijaršija nije okrečena 50 godina, da radi ko šta hoće, ne valja pa to ti je.

Iskrena da budem nešto baš nisam ni povjerovala, izgledalo mi nekako preoštro, pa moža malo i paranoično, ali sve ono što se događa ovih dana daje mu za pravo. 

Trebalo je udbaškim krugovima u Crkvi, i udbaškim urednicima u medijima, kojima Služba oduvijek diktira tekstove (a oni se zovu novinarima), svega nekoliko dana da krenu u žestok obračun sa episkopom zahumsko hercegovačkim i primorskim Grigorijem, zbog navoda koje je iznio u pismu arihijerejima i koje su upravo udbaši bez njegove saglasnosti plasirali u javnost.

Udba i njeni novinari obračun sa episkopom bazirali su na dvije teze. Prva je da je vladika u pismu rekao to što je rekao jer želi da bude novi patrijarh, a druga da se radi o raskolu u SPC.

Svakom iole mislećem čovjeku jasno je da episkop Grigorije nije napisao pismo da bi postao patrijarh, jer se patrijarh tako ne postaje. Kao što mu je jasno i to da poslije ovoga pisma nema ni više ni manje različitih stavova unutar SPC, nego što ih je bilo prije njega. Riječ raskol ovdje je smišljeno upotrebljena kao najjači adut za širenje straha medju neupućenim srpskim pukom. 

Ali ipak najveća glupost i bezobrazluk koji Udba na izdisaju pokušava da plasira jeste da predsjednik Srbije Boris Tadić pokušava da episkopa Grigorija „progura” za novoga patrijarha, “jer mu treba patrijarh koji će se odreći Kosova”. 

Tužno, nemoralno i jadno je da ovu poruku javnosti šalju upravo oni koji su to isto nesretno i stradalno Kosovo davno izgubili i zbog čijih gluposti i promašaja Srbija danas vodi strašnu i nimalo laku diplomatsku bitku. Još tužnije je što ovako plitku i bezobraznu tezu izriču oni koji nemaju hrabrosti da se imenuju. Neimenovani protiv imenovanog vladike. Pomisliti pri tom, kako sugerišu neimenovani, da iza svega stoji mitropolit Amfilohije smišljeno je varanje traga. Jer neimenovani nikada nije onaj na kojega te Udba navodi da pomisliš. Niti je mitropolit glup, niti je protiv sređivanja stanja u crkvi, niti je kukavica da se neimenuje.

Pod lažnim plaštom odbrane živoga sveca, patrijarha Srpskog Pavla, koji je znao i umio dok je bio u snazi da se odupre takvim manipulatorima, oni danas sakriveni iza neimenovanih izvora dijele lekcije moralnosti narodu kojeg su svojim djelovanjem doveli na najnižu tačku ljudskog dostojanstva u njegovoj istoriji. Narodu kojeg zbog njih i njihovog neimenovanog “patriotskog” djelovanja danas zovu zločincima. Narodu koji je poslije jevrejskoj najveća žrtva genocida u Evropi 20. vijeka, a danas ga zbog njih i njihove „patritotske borbe” zovu genocidnim.

Onda tako neimenovani seciraju dio po dio pisma (kojega su zato i dali u javnost) onoga koji ga je potpisao imenom I stao iza njega svojim moralom. 

Svi oni koji su na svojoj koži osjetili djelovanje Udbe znaju da na tome neće stati. Diskreditacija će naravno ići dalje, lična I moralna. Jer kada se sa Udbom zavadiš uvijek ti se isto piše, ko u “Prokletoj avliji” kažu da ti se majka o zločinca očešala I da si I ti zločinac. Onda te nazovu izdajnikom, prišiju ti redovno neku stranu službu najčešće  CIA. Onda ti nadju nekoliko ljubavnika, bivših I budućih žena, vanbračne dijece I šta sve već ne. I na kraju si sretan ako te proglase ludim I takav glas za tobom razašalju da te vjerno prati kada god zakucaš na vrata da potražiš neki posao i malo hljeba. Ali dobro si prošao, jer ako si lud odustali su od drugog secenarija - da te ubiju.

Upravo zbog svega toga,  već od dana ubistva Zorana Đinđića, koga su prvo godinama diskretitovali udbaški mediji, a dokrajčile udbaške ubice, jasno je da je hitno neophodno izvršiti protjerivanje Udbe iz srpskog društva, prije svega iz medija, a onda i iz crkve. To je jedini lijek za konačno ozdravljenje. Zar nije i Gospod naš Isus Hrist mačem dobro od zla dijelio.

decembar 2008