Ne kradi državu

                                                           

Jedan mali rešo i limeni lončić, dvoje pohabanih i mnogo puta opravljanih cipela, drvena stolica, mala od raznih dijelova napravljena lampa, konac za šivanje iz 80 i neke, stara singerica.... sve to zaostavština je patrijarha Pavla izložena u Akademiji nauka i umjetnosti RS.

Kažu da je dugo na Kosovu, gdje je bio episkop, išao pješke ili autobusom, a onda je dobio varburga. Nekoliko godina kasnije Srbi u Americi kupili su mu forda. Ali ni da čuje: Veliki je za mene taj varburg, govorio je. Njemu je svako auto bilo varburg.

Vozio se po Beogradu gradskim prevozom, a klinici su mu klicali "Pajo care!"

Patrijarh Pavle bio je istinski monah, skroman i doslijedan moralnim načelnima hrišćanstva. On hrišćanstvo nije propovjedao, on je tako živio. Možda je zbog toga jedini srpski patrijarh koji je za života predložen za sveca.

Mjera rodoljublja

Ne kradi, kaže osma božija zapovjest.

Ne svjedoči lažno, kaže deveta.

Ne poželi ništa što je tuđe, kaže deseta.

Izvodeći iz deset Božijih zapovijesti opšta moralna načela, hrišćanstvo definiše glavne čovjekove vrline, ali i smrtne grijehe. Između ostalih smrtni grijesi su: srebroljublje, lakomost i zavist.

Više od 2000. godina teolozi, filozofi, sociolozi, književnici.... svjetovni i crkveni učitelji i proroci bavili su se razradom tih univerzalnih moralnih načela, pokušavajući da što jasnije definišu kako su i zašto moral i etika osnovni preuslov svakog napretka, ali i održanja svake ljudske zajednice, ali i svakog pojedinca.

Poruku osme Božje zapovijesti u veoma oštar stav koji je odaslao vođama naroda vladika Nikolaj Velimirović objavio je u svom čuvenom tekstu "Ne kradi državu". Gledajući kako srpski političari uoči Drugog svjetskog rata "krčme" narodna i državna dobra za svoju ličnu korist progovorio je ljutito i silno:

Ne kradi državu, jer je skupo plaćena. Braća tvoja izginula su u ratovima braneći državu. Oni su položili svoje živote za državu - kako se ti usuđuješ krasti i potkradati tu preskupu tekovinu? Ova je država i njihova koliko i tvoja, i više je njihova, jer su je platili više od tebe; više su uložili u nju nego ti. Ja kažem: država je svojina i onih koji leže u grobovima koliko i onih koji igraju po salonima i još više. Ko dakle krade državu, maroder je isto kao i onaj ko pljačka mrtve. Jer i jedna i drugi udaraju na svojinu mrtvih.

Tvoji đedovi i prađedovi i čukunđedovi borili su se za državu, mučili za nju, uzdisali, plakali, znojili se, krvavili se, umirali. Bezumniče! Koga kradeš? Kradeš svoju najbližu svojtu, koja te iz grobova proklinje. .. Kad kradeš svoju državu, kradeš otadžbinu svoju, zemlju otaca svojih, kradeš braću svoju..... Zamisli da svi pođu za tvojim primerom; da svi počnu krsti državu svoju - šta bi bilo? Zemlja vitezova i mučenika pretvorila bi se u jamu pacova! A Bog pravedni koji gleda po zemlji i traži ljude pacovima će oduzeti zemlju i dati je ljudima, strancima.....

Ne kradi uopšte; no naročito ne kradi državu svoju: ni državni novac, ni državnu zemlju, ni državnu šumu, ni državni materijal, ni ma kakvu državnu imovinu. Jer ako kradeš navlačiš prokletstvo na sebe, na dom svoj, tu nema blagoslova, a gde nema blagoslova, tu je prokletstvo......

Krađa od države daleko je veći prestup nego krađa od pojedinih ljudi. I još: ko ukrade od pojedinca, ukrade od imućnog, od onoga koji ima. Ko pak ukrade od države, taj krade od sviju koji plaćaju porez države, to jest ne samo od imućnih nego i od siromaha, jer porez državi plaćaju i siromasi, sluge i sluškinje, argati i nadničnari, pralje i poslužitelji, pečalbari po tuđim zemljama......

.....Prestani krasti da ne padneš pod kletvu tvoraca države i da ne navučeš kletvu naslednika države, na decu svoju. Prestani krasti, prestani krasti, prestani krasti, i vrati državi šta si ukrao od države....

Budi državi od koristi. Ne samo ne kradi državu, nego budi joj od koristi. Podaj, daj, pomozi joj. Ako si do sada potkradao svoju državu, vrati bar dvostruko, vrati odmah; vrati da niko ne zna. Znaće Onaj koji sve zna, a narod će osetiti, i svi građani i promeniće neprijateljski stav prema tebi. I deca tvoja biće zdrava i napredna....

Ako primaš kakvu platu od države, smatraj da više primaš nego što zaslužuješ i budi blagodaran državi.

Ako pozajmljuješ ili prodaješ nešto državi, ne precenjuj i ne ucenjuj. Nego traži manju dobit od države nego što bi tražio od pojedinca.

Ako liferuješ državi, liferuj po pogodbi tačno i časno, i podaj nešto više i bolje - a nikada manje i gore - nego što je pogodba.

Ako kupuješ za državu materijal u inostranstvu, ne primaju lični procenat koji ti nude strani fabrikanti i trgovci. Jer ono što tobož tebi na dar daju, stavljaju na račun tvoje države. I tako tebe čine lopovom tvoje države. ....

Učini za državu uvek više nego što te država plaća. Samo tim viškom meri se rodoljublje.

... Ona je država najsigurnija - bez obzira na njenu veličinu - gde vlada najveće poštenje. Ti činiš svoju državu nesigurnom svojim nepoštenjem.  Znaj, da ako propadne tvoja država i ti ćeš propasti u njoj..... Ne precenjuj što daješ državi; ne potcenjuj što primaš od države.

... Zbog množine poštenih Bog daje državu jednom narodu, a zbog množine nepoštenih oduzima. Ako ti kradeš svoju državu, pa država propadne, niko neće biti kriv nego ti.

Lazare, majstore

Ovo su samo neki dijelovi te male knjižice čija jeka odzvanja i opominje do danas.

Istina, mnogo sličnih poruka, tekstova, propovjedi, romana, pjesama napisano je i odaslano kroz istoriju, a u uspijeh i snaga svake države mjerio se njenom snagom da stvori sistem sposoban da ta moralna načela  realizuje.

Upravo zbog toga i tekst vladike Nikolaja "Ne kradi državu", isto koliko i  Disova pjesma "Naši dani" zvuče svevremeno. Realnost svakodnevnice dala im je tu bezvremenost, jasno dokazujući da su moralna načela i principi nešto čemu teži čovječanstvo više od 2000 godina teško ostvariva, isto onoliko koliko i idealna država.

Postoje države čije su institucije spremnije i one čije su institucije manje ili nikako spremne da univerzalna moralna načela provedu u stvarnosti kroz primjenu zakona. I što su u tome uspješniji država je jača i stabilnija, a svaki pojedinac u njoj slobodniji.

Poznat je primjer srpskog ministra finansija Lazara Pačua koji je završio visoke švajcarske škole i vratio se u Srbiji nekako istih godina kada i Kralj Petar prvi Karađorđević. Zvali su ga državni Kir Janja, punio je državnu kasu, ali dinara nikom nije dao. Rezao je budžet kraljevskog dvora gdje je stigao, a kralju je  pomogao da podigne zajam i spremi miraz za udaju kćeri na dvor Romanovih. 

- Novac kvari ljude, ako nisu ministri finansija. A i kraljevi su ljudi, to je barem demokratija utvrdila, govorio je.

Sa Lazarom Pačuom u Vladi sjedio je i njegov kolega ministar Ljubomir Stojanovic, istoričar. U Kabinetu je imao dva stola. Jedan privatni, a drugi službeni. Za službenim je pisao državne akte, trošio državnu tintu i lampu. Za privatnim je pisao svoja dijela, trošio svoju tintu i plaćao struju za svoju lampu.

Teško bi, kažu istoričari, Srbija preživjela Prvi svjetski rat da je za to nije spremio Lazar Paču.

- Srpski kralj Petar morao je da napusti Srbiju, koja će se, po vremenu njegove vladavine, možda nazvati - Srbijom kralja Petra, ili po vremenu demokratije - Srbijom Nikole Pašića, ali se jedino neće nazvati - Srbijom Lazara Pačua, kako je to najviše bila, zapisao je Milovan Vitezović.

 Nestvarno i utopistički iz današnje perspektive zvuči ta istinita priča o najvećem ministru finansija i finansijskom magu kojeg je Srbija imala  u svojoj istoriji.

A Lazar Paču je samo radio  svoj posao na korist države, i držao se strogo i moralnih i zakonskih načela. 

Jer Lazar Paču je znao i to da bez funkcionalnog sistema koji će raditi po zakonima istima za sve nema države u njenoj suštini, jer sve drugo je forma, sve drugo je samo manifestacija državnosti, kula od karata. Znao je da su država zakoni, odluke, rješenja koje strogo provode državni organi i poštuju ih sve dok ne budu stavljeni van snage. I od kojih nema izuzetih, kao što to nisu bili ni kralj Petar, a ni vojvoda Mišić....

Ima jedna biblijska priča koja govori o tome da ne može opstati država u kojoj je moral dvojak, u kojoj ni zakon, ni pravila, ni laž, ni istina, nisu za sve isti. 

Sudeći narodu Izrailjeva, jeruslemske starješine kažnjavale su lažne svjedoke smrtnom kaznom. Istovremeno su sami na sud protiv Isusa Hrista izveli upravo lažne svjedoke.  I dok su među sobom govorili da Isus radi u korist Rimljana, Rimljaninu Pontiju Pilatu govorili su  da je Isus protiv Rimljana. Tim dvostrukim političkim moralom jerusalemske starješine su navodno pokušavale da spasu svoj narod. Ali desilo su suprotno. Uništili su i narod i državu.

Odatle i vladika Nikolaj ide dalje i kroz lekciju o nemoralu upozorava: "pravda drži zemlju i gradove". 

Zato je i vapaj patrijarha Pavla "Budimo ljudi" zavjet koji opominje. Kao i na izložbi "Svedočim, samo...." ispisana poruka:

"Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bi i lično prosio za stradalu braću našu, sestre i decu. Svako od nas trebalo bi, na jedan aktivan način, da posrami one bahate lakomosti koji žive na tolikim javnim mestima, a ne samo da se zgražamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas".   

Klinci bi rekli "Pajo majstore!"  

Je suis Milutin

Kafana, nije to ono mjesto gdje se opijaš, mada nije zabranjeno napiti se. To je ono drugo mjesto pored vlastitog doma koje je tvoje, gdje pripadaš i gdje te u svako doba čekaju.  Kafana to je ono mjesto u koje kad god da dodjes imaš s kim da sjedneš za sto. Tamo te znaju i konobari i gosti i gazda. Možeš  da budeš i satima sam, a da sam ne budeš. U kafani se nikada ne osjećaš neprijatno. U kafani možeš da jedeš i piješ i kada nemaš para. Platićeš kad budeš imao. Kafana je važno mjesto u svačijem odrastanju, stasavanju, formiranju.

Ono malo duše

O ljudima najviše govore kafane u koje su odlazili. "Reci mi u koju kafanu si izlazio, a ja ću ti reći kakav si čovjek".

Nekada se po kafanama svijet dijelio na raju i papke. To je uvijek bilo mnogo važnije pitanje od onoga ko se gdje igrom slučaja rodio. U Sarajevu je vazda bilo da si mogao da se rodiš i odrasteš u Vase Miskina, a da budeš papak. Mogao si doći na studije, recimo iz Goražda, a da momentalno postaneš raja. Geografija je bila relativan pojam, ali kafana  nije. Kafana je bila legitimacija. I više od toga.

Papci nikada nisu zakoračili u "Zvono", a u "Mod" posve rijetko, uglavnom greškom. Davno je to bilo, u prošlom životu. 

I u Banjaluci, kakvu znam, bila je jedna kafana. Bila je smještena u Domu kulture i zvali su je Kafana kod Milutina, po gazdi Milutinu.

Kafana ili ima dušu ili nije kafana. A to se osjeti odmah, s vrata. Nikoga u kafani ne moraš ponaosob da poznaješ. Pozitivna energija i ono što se zove "duša" te ili privuče čim otvoriš vrata ili oladi i odbije. 

U kafani Kod Milutina jelo se kao kod bake, gotovo isto onako dobro kako se jelo u nešto dalje lociranoj narodnoj kuhinji "Kod Stoje". Punjene paprike i pravi pravcati pire krompir! Sarmice. Kačamak. Ama svašta. A novinari, kao svi nomadi, oni u svakom gradu odmah namirišu najbolju hranu  i to iskustvo brzinom svjetlosti prenose jedni drugima. 

- Tri kafane su u posljednjih 30 godina obilježile život Banjaluke. To je "Snek" u kome su se okupljali i doktori nauka i radnici i činovnici i novinari i penzioneri i razglabali svakojake teme. Uz "Snek" bio je "Mostar" u kom su se okupljali boemi, glumci i slučajni prolaznici. Ali kafana koja je imala sve ono što kafana mora da ima još od 80 tih godina bila je kafana u Domu kulture, Banskom dvoru ili jednostavno Kafana kod Milutina, objašnjava direktni svjedok života banjalučkih kafana.

A gosti?! Novinari, profesori, pjesnici, pisci, slikari, aforističari, naučnici, političari..... i svi oni koji su gostovali kao glumci ili muzičari u velikoj koncertnoj dvorani Banskog dvora, književnici poslije promocija u Maloj vijećnici, slikari koji su izlagali u dvije galerije, polaznici koji su učili da slikaju u dva ateljea na drugom spratu, političari poslije konvencija i osnivačkih skupština malih i velikih partija početkom 90 tih.,  članovi Vlade koja je jedno vrijeme bila smješena u Banskom dvoru, poslanici, predsjednici .... neponovljivi Jovan Spremo u "belom odelu" i genijalni Đuro Damjanović ispod šešira.   

U toj kafani radjala se, priča mi taj svjedok, demokratija 80 tih, pisale vijesti, reportaže, razmijenjivale informacije, pisale književne i pozorišne kritike, pljuštali aforizmi, crtali kroki portreti, nastajale pjesme.

Gazda Milutin i konobari podjednako su bili dobri analitičari o svim pitanjima koja su se zametala medju tih 20-tak stolova.

- Jedni su dolazili ujutro, drugi u podne, treći uveče. Kako kafani i priliči i ova je bila opozicija svima i svemu, i politici, i nauci, i kulturi, i samoj sebi. Tu je umiralo sve što je bilo konzervativno i trajalo sve što je bilo slobodoumno, novo i lijepo. Jelo se na teku kao u svakoj kafani, pozajmljivao se novac, a plaćalo se kad imaš. Ostajalo se dok možeš i hoćeš. Ginulo se do posljednje čaše, nastavlja.

Mnogih od onih koji su obilježili dušu grada odavno nema. Oni drugi rasuli su se i žive od sjećanja. Mladi ne znaju ništa o tome, a teško da će i ikada i saznati šta je kafana.

- Sa Milutinovom kafanom umrla je i demokratija i kritika i satira. Danas neki novi "važni" ljudi „ginu“ na braniku mercedesa, što bi rekao prof. Božo Marić, proročanski jednom u Kafani, priča svjedok sa sjetom.

Kafana kod Milutina zavorena je prije nekoliko godina. Zanimljivo je da niko nije pisnuo i da se niko nije pobunio, iako je ova odluka uprave Banskog dvora bila smrtonosni udarac u dušu grada, gotovo isti kakav bi bio kada bi "neko" odlučio da zatvori, recimo, "Kolarac" u Beogradu. Tužno je kako je jedan čovjek uspio da sjebe i kafanu i cijeli jedan grad. Još je tužnije kako je Kafana "pala ćutke".

Nikoga u gradu od tog dana ne možeš da nađeš na okupu.... .. Spremo i Đuro su na onom svijetu. I Čučak. I Guzijan. I Božo ....  Njihova sreća, jer bolje je da ne znaju da Kafane više nema. To saznanje za njih bi bilo ravno vijesti o nestanku Banjaluke sa mape svijeta. Logično. Jer grad gradom čini kafana. A kafanu čine ljudi koji se okupljaju u njoj. I kafana čini ljude. I tako se eto taj krug zatvara. 

Kafana je duša svakog grada. To nisu ni restorani, ni kafići, ni slastičarne, ni sva druga džet seterska fensi mjesta i Silikonske doline užasa. Kafana je nešto drugo. Po kafanama se gradovi razlikuju od neseobina.

Kazuj krčmo...

Sjećam se sličnog ili istog šoka kada je sredinom 80-tih prošlog vijeka u Sarajevu zatvoreno "staro" Zvono, onaj mali prostor u kom je bila kafe galerija odmah iza džet seterske "Estrade". Tuga je to bila golema, a "zvonari" su obezglavljeno tumarali po gradu. A onda je otvoreno novo "Zvono". Za stare "zvonare" tesko je bilo navici se na novu, podrumsku lokaciju, ali dosli su neki novi klinci. I nastavili  tradiciju "zvonara" do danas.  "Zvono" živi kako je oduvijek i živjelo, životom  umjetnosti, druženja i dobre muzike.

"Zvono" je bila kafe galerija istoimene likovne grupe. U dvadesetak kvadrata površine redovno su održavane književne večeri i otvarane izložbe. Kako nije bilo dovoljno mjesta pored malog šanka enterijer su činile klupe uz same zidove prekrivene ponjavama. I poneki tabure. To je bilo sve. Slušao se džez, sve dok Teo negdje sa puta po Irskoj nije donio kasetu irske narodne muzike. Barem 20 godina kasnije ta muzika postaće hit i na ovim prostorima.

I u Bijeljini je bila jedna Kafana. Zvala se Grad.  U njoj su odrastali neki novi klinci, koji su sada studentarija rasuta širom planete.

Veoma važna lekcija u odrastanju djece je da nauče da razlikuju kafanu od ugostiteljskog objekta. Ako tu lekciju savladaju od malena, znaće  da izaberu i put kojim treba da idu. Izabrati kafanu jednako je važno kao izabrati društvo ili školu.  

Nedavno sam pročitala da je priča o kafanama priča o nama samima, o evoluciji ljudske zajednice i njenim promjenama, istoriji koja svjedočio o promjeni samoga društva od  patrijarhalnog do ubrzanog, modernog.  

Dragoljub Đorđević, najbolji kafanolog u Srbiji u knjizi "Kazuj krčmo Džerimo" napravio je spisak 99 veličanstvenih i 399 jedinstvenih naziva kafana u Srbiji.

Među veličanstvenim imenima su: "Avionče", "Brodolom", "Veseli basamaci", "Gladna vrana", "EKG", "Žal za mladost", "Ladovina", "Ljuta guja", "Poslednja šansa", "Uđi bato"... ...U jedinstvena je svrstao "Arhiv", "Beli miš", "Bunker", "Gnezdo", "Zlatan prag", "Kraj sveta", "Poslednji groš", "Pravda", "Razvod braka", "Šljam"...

Ali ne mora kafana da ima ime, da bi bila kafana. Kao što ga nije imala ni Kafana kod Milutina. Posebno ime nije imala ni Pozorišna kafana u Sarajevu, posve običan veliki bircuz smješten preko puta Narodnog pozorišta. Skroman enterijer, drvene stolice, kockasti stoljnjaci i divna velika bašta. I jedan sto RESERVE za JOKS-ovce (skraćenica od: J... Nas Onaj Ko nas Sastavi), neformalno kafansko udruženje aktivnih i penzionisanih radnika teatra.

Prvi kafići u Sarajevu otvoreni su 70-tih godina prošlog vijeka. Kako kaže legenda bili su to "Lisac", vlasništvo Damira Lisca, i "Davor", vlasništvo pjevača "Indeksa" Davorina Popovića Pimpeka.

Lisac, kultno mjesto sarajevskih šmekera, nalazio se u Titovoj ulici. Prostor jedva tridesetak kvadrata veličine imao je veliki izlog kroz koji su  "galebovi" šmekali lijepe djevojke opjevane u istorijskoj pjesmi: "Šetala je od Parkuše do Bosne/i to svaki dan barem deset puta/ mnogi su je gledali ispod oka/ i htjeli da bude njihova bar pet minuta... "

Šminkeraj koji se skupljao uveče blokirajući ulicu ispred "Lisca", krajem 80-tih počeo je da se pomjera prema Mejtašu od "S.O.S." preko "Bugatija" do "Piramide".  Raspoznavali su se po "La kosta" uniformama.

Stalni "Lisci" nastavili su i dalje da iza izloga u Titovoj piju prvu jutarnju kafu. Njihova uniforma bile su vijetnamke, levisice i kaubojke.

Kafe "Davor" bio je smješten u podrumskim prostorijama na Marijin dvoru i u vrijeme naše mladosti već je gubio sjaj. Oni stariji pričali su kako je bio pravi modni hit i mjesto na kom su skupljao muzički i sportski džet set cijele ex Juge.

Moja generacija svoj kafanski i socijalni život počinjala je negdje od "Dedana" i "Roka" na Baščaršiji, kafića u kojima se slušala ubjedljivo najbolja muzika na Balkanu i šire.

Sve kafane i diskoteke u gradu do Olimpijade 1984. godine radile su do 22.00, najdalje 23.000 časova. Pa i "Dedan" i "Rok". Jedina kafana koja je radila samo noću i to dok god ima gostiju, bila je "Stari sat" kod policijske stanice u Logavinoj. Ali u "Stari sat" išla su starija raja i stranci i policajci.

Kultna diskoteka "Kaktus" bila je smještena u prostoru ispod Doma mladih na Skenderiji. Samo papci nisu bili "kaktusovci". Diskoteka je imala veliki predulaz, a u samom prostoru u kom se puštala najbolja muzika na svijetu ljudi su stajali uredno poredani jedan iza drugoga. In je bilo tek cupkati nogom i mlatiti glavom u ritmu muzike. To je bio "katusovski ples" uz koji su stasavale generacije male raje.

Poslije Olimpijade Sarajevo je doživjelo težak kulturološki udarac. "Kaktus" je zatvoren, a diskoteka "BB" u hotelu "Beograd" otvorena. Većina "kaktusovaca" našla je svoj prostor u podrumu "BB" diskoteke, a jedan broj se zauvijek izgubio. Iz ere rokenrola prelazilo se u eru šminkeraja.

U to vrijeme popularne su bile i kafane na fakultetima, "Steleks" - kafana ETF-a, "Kuk" na Medicini, "Zub" na Stomatologiji, "Rebus" na FPN, kafana na Akademiji likovnih umjetnosti. Poslije je došla "Crvena galerija", "Sloga", "Teatar"..... Modni trendovi su se mijenjali, kao i kafane. Sve je postajalo avangardnije, ušminkanije, ubrzanije. "Smislovi" i "umjetnici" su se okupljali u Kabareu u Kamernom teatru.  

Brojni gradovi imaju kultne kafane čija istorija je duga koliko i istorija države, kontinenta, civilizacije. Kafe "Pedroki" jedan je od najstarijih u Evropi otvoren je početkom 19. vijeka u Padovi. I do danas ništa u njemu se nije promjenilo, isti enterijer, i ista kafa "pedroki" brendirana i nadaleko poznata. Kafa "Pedroki" mješavina je kafe, mentola, čokolade i šlaga i potpunu istu kafu pili su stalni gosti padovske kafane lord Bajron, Balzak, Stendal.....

Slična i do danas živa priča je restoran "La Bonne Franquette" na Monmartru u kojem su dane provodili Pikaso, Sezan, Tuluz Lotrek, Renoar, Mone, Zola, Van Gog....

Mnogo takvih kafana ima i Beograd. Kafana koje imaju dušu i koje traju duže nego države na ovim prostorima. Ali ću izdvojiti jednu.  “Manjež” je kultna beogradska kafana otvorenoj 1936. godine. Posebna je po tome što od 1946. ima novine koje se zovu “Manjež njuz” i u čijem  stvaranju je učestvovala politička i intelektualna elita, stalni gosti, boemi,  novinari, pisci, pjesnici...

"Kafana je perionica duša, srce i jezik i uho jednog grada. Naseljeno mjesto ne može ni biti  grad, ako nema gradsku kafanu,  posve je precizna dijagnoza velikog eksperta za kafanu Zuke Džumhura.

U Kafani se piće ne pije na brzinu. Niti se na brzinu ruča. Tamo se živi, tamo se čovjek nadograđuje kao socijalno biće. Nije džaba tolike tekstove kafani posvetio Branislav Nušić, slikajući upravo kroz kafanu i život i dušu Beograda.

Dušu Sarajeva kroz svoje pjesme slikao je Kemal Monteno. Kažu da je Sarajevo o kom je pjevao umrlo 1992.  Da li su umrle kafane nemam pojma. Ali znam da nije slučajno Kemo na jednom od svojih posljednjih nastupa otjevao "Umoran sam od života, umoran sam od kafana". Pjevač duše bio je nepogrešiv.

Dok je kafane ima i života. Dok je kafane ima i ljudi. Dok je kafane ima i grada. Je suis Milutin. 

  

Ima nade....

 

"Mimi Oro bolje od ekonomista zna ko su likovi na novčanicama", "Mimi Oro uhapšena zbog prostitucije", "Holivudski glumac plaćao druženja sa srpskim starletama", "Da li su ideal žene Stanija i Soraja", "Bosanska starleta Maca Diskrecija: Najviše ponuda za seks dobijam od političara", "Stanija raširila noge u teretani", "Cecin sin dobio 'roleks' za 18. rođendan", "Cecina kćerka se ofarbala", "Mrka: Ana mi ne da često" ....

 

 Onda: ubio, silovao, udavio, pojeo, monstrum, zvijer, crna prognoza, katastrofa, kataklizma, propast svijeta...

 Ovo su samo neki od naslova kojima nas bombarduju svaki dan. Naslova zbog kojih bi bilo lakše ne probuditi se. Jer ako se ne probudiš neće te zorom dočekati ni Mrka, ni Stanija, ni Mimi, ni katastrofa, ni kataklizma, ni svirepo ubistvo, ni monstrumi,  ni zvijeri, ni potopi...

 Nedavno se na netu pojavila simpatična, ali surovo istinita analiza ili "28 jakih dokaza da su mediji potpuno skrenuli" u kojoj se precizno navodi kako mediji promovišu najniže ljudske porive. A promovišu ih tako što je monstrum omiljena riječ, tako što nemaju pojma o čemu pišu, tako što vrijeđaju inteligenciju čitalaca, tako što plaše ljude, tako što im činjenice ni malo nisu bitne, tako što kažu da je svaka zima najgora do sada, tako što su sve vremenske prognoze jezive, tako što ugrožavaju mentalno  zdravlje nacije ....

 Do "tranzicije" i tabloidizacije medija došlo je posljednjih nekoliko godina u kojima je informaciju važnu za život "običnog" građanina, zamijenila senzacija potpuno nevažna za život "običnog" građanina. Uloga medija, čiji smisao je da rade u interesu javnosti da zna, potpuno je promijenjena, a rijetki su odoljeli iskušenju.

 Tabloidi su i ranije postojali, ali su živjeli od tiraža i tu je prestajao njihov uticaj na javnost. Pa ko voli nek izvoli! Ali tabolidi nikada i nigdje niti su uzimani kao meritoran izvor, niti su kao takav citirani. I to je bila i fer i jasna podjela.

 Upravo uzimajući u obzir činjenicu da tabloidi žive od senzacije i da imaju "slobodu" da naduvaju, pridodaju ili našim žargonom rečeno "nabudže" i naslov i priču, odgovornost za tabloidizaciju medijskog prostora ne može se staviti samo na njihovu dušu. Veća odgovornost je na onima "ozbiljnim" i "profesionalnim" koji su iz raznoraznih razloga u medijski prostor uveli tabloide kao relevantan i istinit izvor, a tabloidno novinarstvo kao trend.

 Da li je zbog ekonomske krize u kojoj su mediji dovedeni do ruba opstanaka ili nečeg trećeg, dogodilo da su "ozbiljni", javni i konvencionalni mediji u trci za prodajom ili gledanošću postali direktni saučesnici, ako ne i ključni faktor u tabloidizaciji medijskog prostora.

 Neko je dijagnozu napisao ovako: "Kada izađe naslov "Soraja bez pantalona", umjesto naslova "Djeca bez lijekova", to samo znači da su urednici bez mozga ili bez morala"!

 Suštinsko pitanje koje se postavlja jeste da li zaista ljudi žele da to slušaju i čitaju ili jednostavno nemaju izbora? Da li su osiromašeni mediji u trci za raspodjelu marketinškog kolača pribjegli zločinu bez predumišljaja: masovnom javnom zaglupljivanju nacije?

 Zbog svega toga slučaj "Informer" nije nikakvo iznenađenje. Da se nije dogodio prije, dogodio bi se kasnije. Jer, nije "Informer" jedini krivac za slučaj "Informer". "Informer" je samo proizvod društva i medija koje živimo.

 I da se nisu pojavile lažne fotografije gole Kolinde Grabar-Kitarović pojavile bi se vrlo brzo recimo fotografije gole Zorane Mihajlović ili gole Severine Vučković ili gole Angele Merkel ili... Ključno pitanje u svemu tome je koga uopšte briga za njihovu golotinju sve da je  identitet  stvarni, a ne lažni? Mene bi jednako bilo sramota.

 Ali ipak ima nade... Pokazala je to jučerašnja fotografija ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu gdje su stotine ljudi u kilometarskom redu čekale da kupe karte za teatar. Bilo u toku "pozorišno sniženje" ili ne, to jeste neosporno najljepši utisak godine koji dokazuje da se nacija nije inficirala virusom tabloidizacije.

Repriza

Repriza kolumne od 17.10.2014.

http://mirjanakusmuk.blogspot.com/2014/10/noc-u-kojoj-su-spaljene-iluzije.html

Pismo iz kalifata

          "Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas".  Volter

U tre­nut­ku dok EU u stra­hu od te­ro­ri­zma na­javljuje po­oš­tra­vanje za­ko­na za stran­ce, a no­vi broj fran­cus­kog ma­ga­zi­na "Šar­li eb­do" prvi put na ki­os­ci­ma, po­sli­je ma­sa­kra u re­da­kci­ji, na na­slo­vnoj stra­ni prko­sno do­no­si ka­ri­ka­tu­ru pro­ro­ka Mu­ha­me­da ko­ji no­si na­tpis "Ja sam Šar­li", Islam­ska drža­va je pro­gla­si­la no­ve ka­li­fa­te. Na toj kar­ti ci­je­li Bal­kan obilježen je kao crni islam­ski ka­li­fat u ko­me će vla­da­ti stro­gi še­ri­jat. Boko haram stvorio je preko noći u Nigeriji novu islamsku državu veličine Hrvatske.

Atentat na Voltera

Ima ne­ko vri­je­me a ne pro­đe se­dmi­ca da u voj­sci Islam­ske drža­ve ne po­gi­ne je­dan mla­dić iz BiH. Ma­lo ko­ji te­ro­ris­ti­čki na­pad u svi­je­tu pro­đe, a da ne bu­de ot­kri­ve­na ne­ka ve­za sa na­ma.

U ovom posljednjem u Pa­ri­zu mu­ni­ci­ja iz ko­je su te­ro­ris­ti ubi­li no­vi­na­re proi­zve­de­na je ov­dje, u fa­bri­ci u Konjicu. Va­di­ona ko­ja je usli­je­di­la je da "me­ci je­su iz BiH, ali ih je izve­zla SFRJ". Trgo­vi­na oru­žjem iona­ko je os­ta­la mrtvo slo­vo na sku­pom no­vin­skom pa­pi­ru.

A u onom na­pa­du od 11. sep­tem­bra u SAD ve­ći­na te­ro­ris­ta "pre­ka­li­la" se u ra­tu u BiH i ima­la na­še pa­so­še. Sli­čno je bi­lo i u te­ro­ris­ti­čkim na­pa­di­ma u Ma­dri­du i u Lon­do­nu.

Ima ne­ko vri­je­me a ne pro­đe mje­sec da se ne­ka ti­nejyer­ka po­ri­je­klom iz BiH iz Be­ča ili ko zna ot­kud ne za­pu­ti put ra­ti­šta Islam­ske drža­ve.

Iako ra­zni ek­sper­ti upo­zo­ra­va­ju na opa­snost od te­ro­ris­ti­čkih na­pa­da u BiH, bi­će ipak da ta­kva mo­gu­ćnost u ovom tre­nut­ku ne pos­to­ji. Ne pos­to­ji jer je ja­sno da je BiH, is­to kao što su Sanyak i Ko­so­vo, po­oda­vno iza­bra­na kao naj­bli­ža ta­čka yiha­dis­ta u Evro­pi. Sa­da kao ba­za, a u bu­du­ćnos­ti kao  crni ka­li­fat. Ni­šta ču­dno, jer...

Zar go­di­na­ma ov­dje ne fun­kci­oni­šu isla­mis­ti­čki saj­to­vi ko­ji pro­pa­gi­ra­ju ide­olo­gi­ju "Al-Ka­ide" i Islam­ske drža­ve?

Zar se go­di­na­ma ov­dje na uli­ca­ma ne pro­da­je isla­mis­ti­čka li­te­ra­tu­ra i ka­se­te na ko­ji­ma yihad bor­ci od­si­je­ca­ju gla­ve ne­vjer­ni­ci­ma?

Zar go­di­na­ma ov­dje in­sti­tu­ci­je ne­će to­me da se agre­si­vni­je i u skla­du sa za­ko­nom su­prot­sta­ve?

Po­sli­je na­pa­da u Pa­ri­zu, upla­še­na Evro­pa na­javljuje po­oš­tra­vanje za­ko­na za stran­ce i nad­zo­ra "zo­ne Šen­ge­na". Ne tre­ba ni sumnjati da će ve­li­ku šte­tu pre­trpje­ti svi ko­ji ima­ju pa­so­še BiH, ne svo­jom kri­vi­com.

Di­rek­tnu od­go­vor­nost za imidž sa ko­jim ži­vi­mo sno­se po­li­ti­ka i in­sti­tu­ci­je ko­je ni­su ura­di­le ni­šta da se dis­tan­ci­ra­ju od te­ro­ri­zma, te­ro­ris­ta i još da­vno obra­ču­na­ju sa ra­tnim nasljeđem "sve­tih ra­tni­ka".

Da ni­je ta­ko, da­vno bi bi­lo za­vrše­no pro­ce­su­iranje zlo­či­na mudžahe­di­na u posljednjem ra­tu, ko­ji su upra­vo ov­dje iz­vje­žba­li bo­je­vo ga­đanje i od­si­je­canje gla­va da bi go­di­na­ma ka­sni­je mo­gli da or­ga­ni­zu­ju te­ro­ris­ti­čke će­li­je za na­pa­de ši­rom svi­je­ta i od­si­je­ca­ju gla­ve pred ka­me­ra­ma.

Da ni­je ta­ko, da­vno bi bi­li pre­su­đe­ni oni ko­ji su u ime isla­ma ov­dje do­vu­kli i da­li pa­so­še ra­tni­ci­ma za yihad sa ko­ji­ma ni ta­da, ni da­nas na­ro­di na ovim pros­to­ri­ma ne­ma­ju ama ni­ka­kvu ci­vi­li­za­cij­sku ve­zu.

Da ni­je ta­ko, da­vno bi na du­go­go­dišnje za­tvor­ske ka­zne bi­li osu­đe­ni idej­ni tvor­ci, in­spi­ra­to­ri i uče­ni­ci te­ro­ris­ti­čkog kam­pa Po­go­re­li­ca.

Da ni­je ta­ko, ni­ka­da se ne bi de­si­lo da se­dam pu­ta pre­tu­ku ima­ma Sel­ve­di­na Be­ga­no­vi­ća iz Ve­li­ke Kla­du­še, bor­ca pro­tiv ve­ha­bi­ja, a da ni­ko ne bu­de uha­pšen.

Da ni­je ta­ko, ne bi Mir­sad Ke­bo da­nas ot­kri­vao "to­plu vo­du" o zlo­či­ni­ma džiha­dis­ta na Vo­zu­ći, njiho­vim ko­man­dan­ti­ma i po­li­ti­čkim za­šti­tni­ci­ma.

Da ni­je ta­ko, ne bi se de­si­lo da Sud BiH u dru­gos­te­pe­nom pos­tup­ku pre­ina­či ili smanji sve pre­su­de za te­ro­ris­ti­čke na­pa­de u BiH, od na­pa­da u Bu­goj­nu do na­pa­da na Am­ba­sa­du SAD u Sa­ra­je­vu.

Da ni­je ta­ko, u voj­sci Islam­ske drža­ve da­nas ne bi bi­lo "bo­san­ske če­te", ni­ti bi je­dan od njenih naj­va­žni­jih ko­man­da­na­ta bio u Su­du BiH na smi­je­šno ma­lu ka­znu za te­ro­ri­zam osu­đe­ni Baj­ro Ika­no­vić.

Da ni­je ta­ko, u sve­tom ra­tu za Islam­sku drža­vu ne bi to­li­ke ljude u sa­mo­ubi­la­čkom na­pa­du u ime Ala­ha u da­le­kom Ira­ku po­bio ov­dje u pro­ce­su za te­ro­ri­zam oslo­bo­đe­ni Emrah Foj­ni­ca.

Da ni­je ta­ko, po­vra­tni­ci iz voj­ske Islam­ske drža­ve, njih oko 50, ne bi mje­se­ci­ma slo­bo­dni še­ta­li me­đu na­ma.

Da ni­je ta­ko, ne bi bi­lo brže na slo­bo­du pu­šte­no ne­go što je uha­pše­no 27 džiha­dis­ta, od ko­jih je ne­kim ču­dom u za­tvo­ru za­držan sa­mo Bi­lal Bo­snić.

Da ni­je ta­ko, da­vno bi bio pri­mi­jenjen za­kon i za­branjeni isla­mis­ti­čki saj­to­vi "Vi­jes­ti Ume­ta", "Put vjer­ni­ka", SAF...

Da ni­je ta­ko, da­vno bi bi­la za­vrše­na is­tra­ga ka­ko i za­što So­ma­li­jac Abu Tal­ha, ko­ji je zbog te­ro­ri­zma pro­tje­ran iz Sa­udij­ske Ara­bi­je, u BiH ku­pu­je ne­kre­tni­ne za ve­ha­bi­je.

Da ni­je ta­ko, ne bi se do­go­di­lo da se uža­sni ko­men­ta­ri pu­ni mržnje i oprav­danja zlo­či­na po­ja­ve na por­ta­li­ma ispod tek­sto­va o te­ro­ris­ti­čkom na­pa­du u Pa­ri­zu.

Ni­šta od to­ga ne bi bi­lo ta­ko da su in­sti­tu­ci­je ra­di­le svoj po­sao, onaj zbog ko­jeg su osno­va­ne i pla­će­ne. Po­se­bno ne bi da su Sud i Tu­ži­laš­tvo BiH (osno­va­ni za bor­bu pro­tiv te­ro­ri­zma, or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la i pranja nov­ca) svo­jim akci­ja­ma, ra­dom i pre­su­da­ma oprav­da­li pos­to­janje, za­šti­ti­li pra­vnu drža­vu i sve njene gra­đa­ne.

Ni­šta od ovo­ga ne bi bi­lo da je od po­čet­ka bi­lo is­kre­ne želje za po­mi­renjem i su­ži­vo­tom, i mno­go manje po­li­ti­ke, li­ce­mje­ra i du­plih ar­ši­na.

Islamski terorizam vjerovatno nikada ne bi rastao tom progresijom da su barem samo jednom Bernar Anri Levi, Bernar Kušner, Florens Artman progovorili o učešću džihadista u ratu u BiH, po sistemu ranog dijagnosticiranja bolesti. Da je  Florens Lazar snimila istinit film o tome, a ne onaj propagandni, pun falsifikata i laži.

I ov­dje i u po­li­ti­ci Evro­pe, i pre­ma se­bi sa­moj, i pre­ma na­ma, i pre­ma dru­gi­ma, du­pli ar­ši­ni i ne­doslje­dnos­ti do­ve­le su do sve ve­ćeg stra­ha da pos­to­ji re­al­na mo­gu­ćnost da de­mo­krat­ska Evro­pa ovu bit­ku iz­gu­bi. Na ono što sli­je­di ni­ko nor­ma­lan ne smi­je ni da po­mi­sli. Kao što ne smije glasno da pita: da li je to atentatom na "Voltera" počeo rat u Evropi?

Proročanstvo  

Te­ro­ris­ti­čki ma­sakr u cen­tru Pa­ri­za di­gao je na no­ge ci­je­li de­mo­krat­ski svi­jet, ko­ji pro­cjenjuje da je to sa­mo uvod u se­ri­ju sli­čnih te­ro­ris­ti­čkih akci­ja i da je Islam­ska drža­va iza­bra­la no­vu ta­kti­ku bor­be u ko­joj sa svog te­re­na "ha­os" pre­ba­cu­je u evrop­sko dvo­ri­šte. Umberto Eko smatra da je rat Islamske države protiv Evrope već počeo, a Mario Ljosa upozorava: "Zapadni svijet i Evropa moraju da shvate da se na njihovoj teritoriji odigrava rat i da u tom ratu moramo da pobjedimo, ako ne želimo da varvarstvo preuzme mjesto civilizaciji".

Vje­ro­va­tno u tom le­ži i od­go­vor na pi­tanje za­što is­tu rea­kci­ju ni­je iza­zvao dan ka­sni­je izve­de­ni ma­sakr u Ni­ge­ri­ji kao što je bi­la ona u slu­ča­ju te­ro­ris­ti­čkog upa­da i ma­sa­kra u re­da­kci­ji lis­ta "Šar­li eb­do".

Kri­ti­ča­ri, po­se­bno oni iz ras­tu­će evrop­ske de­sni­ce, sma­tra­ju da je Evro­pa rat pro­tiv te­ro­ri­zma već iz­gu­bi­la svo­jim li­be­ral­nim odno­som pre­ma mi­gran­ti­ma. Broj­ni in­te­le­ktu­al­ci sma­tra­ju pak da će po­gubljena u vlas­ti­toj ne­mo­ći za­pa­dna de­mo­kra­ti­ja pla­ti­ti i da već pla­ća da­nak vlas­ti­toj ne­doslje­dnos­ti.

A ru­ku na srce, ne­doslje­dnos­ti u ovom svi­je­tu ni­je bi­lo ma­lo. Sve do ovih posljednjih vi­đe­nih u pro­tes­tnoj šetnji na uli­ca­ma Pa­ri­za pro­tiv te­ro­ri­zma, za slo­bo­du go­vo­ra i odbranu slobode i demokratije.

Pro­fe­sor Mark Linč sa Uni­ver­zi­te­ta Yory Va­šin­gton na svom "Tvi­ter" na­lo­gu to­ga da­na izra­zio je "za­do­voljstvo što je ta­ko pu­no svjet­skih čel­ni­ka uze­lo pa­uzu od za­tva­ranja i mu­čenja no­vi­na­ra i di­si­de­na­ta u svo­jim zemljama ka­ko bi za slo­bo­du go­vo­ra mar­ši­ra­li u Fran­cus­koj".

"Va­šin­gton post" pri­mi­je­tio je da je na tom sku­pu bio im­pre­si­van broj svjet­skih vo­đa ko­ji su se pri­dru­ži­li po­kli­ci­ma za od­bra­nu slo­bo­de medija, iako su u svo­jim zemljama ve­oma us­pje­šni u gu­šenju is­te te slo­bo­de.

"Mond" je pri­mi­je­tio da je u od­bra­ni slo­bo­de go­vo­ra mar­ši­rao ma­đar­ski pre­mi­jer Vi­ktor Or­ban, tvo­rac si­ja­set za­ko­na za gu­šenje slo­bo­de me­di­ja sve do ovog posljednjeg ko­jim tra­ži uvo­đenje po­re­za na in­ter­net. Za slo­bo­du go­vo­ra mar­ši­ra­li su i fun­kci­one­ri Sa­udij­ske Ara­bi­je u ko­joj je baš tih da­na zbog "bo­go­huljenja" izbi­če­van je­dan blo­ger.

Za slo­bo­du me­di­ja mar­ši­rao je i tur­ski pre­mi­jer Ahmet Da­vu­to­glu i ni­ko­me ni­je sme­ta­lo to što je on pred­sta­vnik drža­ve u ko­joj su sto­ti­ne no­vi­na­ra po za­tvo­ri­ma, a de­se­ti­ne me­di­ja za­branjeno. Čim se vra­tio ku­ći Tur­ska je blo­ki­ra­la sve por­ta­le ko­ji su obja­vi­li no­vi broj "Šar­li eb­doa".

Ni­ko­me ni­je sme­ta­lo ni mar­ši­ranje osumnjiče­nog za ra­tne zlo­či­ne, trgo­vi­nu or­ga­ni­ma, dro­gom i oru­žjem Ha­ši­ma Ta­či­ja, "Evropljani­na i in­te­le­ktu­al­ca", ko­ji je ra­vno iz Pa­ri­za otpu­to­vao na Uni­ver­zi­tet u Ti­ra­nu na do­dje­lu ti­tu­le do­kto­ra na­uka.

Ali ni­je ne­doslje­dnost oso­be­nost sa­mo mar­ša li­de­ra u Pa­ri­zu iako se ta­mo naj­bolje vi­dje­la, jer je bi­la ma­ni­fes­ta­ci­ona. Go­di­na­ma svi­jet ži­vi i ne­doslje­dno i po du­plim ar­ši­ni­ma, a po­se­bno ka­da je ri­ječ o os­tva­renju ljud­skih pra­va, od ko­jih je slo­bo­da go­vo­ra sa­mo je­dno. Je­dan od pri­mje­ra je po­šti­vanje vjer­skih pra­va i slo­bo­da.

Ta­ko, re­ci­mo, dok je no­šenje ni­ka­ba u Evro­pi stvar za­ga­ran­to­va­nih ljud­skih pra­va, u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji že­na ne­ma šan­se da os­tva­ri ljud­sko pra­vo da ne no­si ni­kab.

Dok je u svim de­mo­krat­skim zemljama svi­je­ta, pa ta­ko i u Evro­pi, pra­vo na ispo­vi­je­danje vje­re za­ga­ran­to­va­no ljud­sko pra­vo, u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji hriš­ća­ni­ma je za­branjeno da se mo­le Bo­gu, ta­mo ne­ma ni­je­dne crkve, a posljednji sve­šte­nik pro­tje­ran je 1985. go­di­ne.

Dok je u svim de­mo­krat­skim zemljama svi­je­ta, pa ta­ko i u Evro­pi, vje­ra i re­li­gi­ja stvar li­čnog izbo­ra, u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji svi sta­no­vni­ci mo­ra­ju bi­ti po­klo­ni­ci isla­ma.

Dok je u svim de­mo­krat­skim zemljama svi­je­ta, pa ta­ko i u Evro­pi, pre­la­zak na dru­gu re­li­gi­ju stvar li­čnog izbo­ra, u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji za to se izri­če smrtna ka­zna.

Dok je u svim de­mo­krat­skim zemljama svi­je­ta, pa ta­ko i u Evro­pi, ispo­vi­je­danje vje­re slo­bo­dno i za­ga­ran­to­va­no ljud­sko pra­vo, u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji obavljanje hriš­ćan­skih mo­li­tvi je stro­go za­branjeno pa vjer­ni­ci mo­gu bi­ti za­tvo­re­ni, mu­če­ni i ubi­je­ni.

Dok je u svim de­mo­krat­skim drža­va­ma svi­je­ta, pa ta­ko i u Evro­pi, pro­tivljenje gradnji džami­ja ne­ci­vi­li­za­cij­ski i ne­de­mo­krat­ski čin ko­jim se dras­ti­čno krše ljud­ska pra­va, 1,5 mi­li­ona hriš­ća­na u Sa­udij­skoj Ara­bi­ji ne­ma ni­je­dnu crkvu.

Sli­čno je i u Ka­ta­ru gdje ima vi­še od 3.000 džami­ja i sa­mo je­dna ka­to­li­čka crkva. A tur­ske vlas­ti su tek ne­da­vno prvi put od 1923. go­di­ne odo­bri­le iz­gradnju je­dne hriš­ćan­ske crkve, prve od for­mi­ranja Re­pu­bli­ke.

Pla­ne­tar­ni bor­ci za ljud­ska pra­va ne ra­de ni­šta, ili to ra­de da ih ni­ko ne ču­je, da upo­zo­re na ove ne­pre­moš­će­ne ra­zli­ke me­đu ci­vi­li­za­ci­ja­ma i ap­so­lu­tna kršenja ljud­skih pra­va u islam­skim zemljama.

U is­to vri­je­me sa­mo u Fran­cus­koj iz­gra­đe­no je 2.000 džami­ja, a 150 je u iz­gradnji. Ipak, vi­še ne­go čes­to mo­glo se ču­ti ka­ko je Fran­cus­ka zemlja ras­tu­će isla­mo­fo­bi­je.

U svi­je­tu ne­doslje­dnos­ti, li­ce­mjer­ja i in­te­re­sa, izja­va gra­do­na­čel­ni­ka Ro­ter­da­ma pri­vu­kla je sim­pa­ti­je mi­li­ona. Mu­sli­man sa dvoj­nim ma­ro­kan­skim državljan­stvom, ne­ko­li­ko ča­so­va po­sli­je na­pa­da u Pa­ri­zu, su­na­ro­dni­ci­ma ko­ji ne mo­gu da pri­hva­te no­vu ci­vi­li­za­ci­ju po­ru­čio je da idu oda­kle su do­šli.

Ahmed Abo­uta­leb ni­je mo­gao sa­kri­ti bi­jes pa je mu­sli­man­skim imi­gran­ti­ma ko­ji ne­će da pri­hva­te no­vu do­mo­vi­nu u ko­ju su svo­jom voljom do­šli po­ru­čio:

"Pos­to­je mjes­ta na svi­je­tu gdje mo­že­te bi­ti svo­ji, bi­ti is­kre­ni pre­ma se­bi i pri to­me ne ubi­ja­ti ne­vi­ne no­vi­na­re. Ako vam se ov­dje ne svi­đa zbog to­ga što hu­mo­ris­ti ko­ji vam se ne svi­đa­ju iz­da­ju no­vi­ne, on­da vam po­ru­ču­jem da slo­bo­dno odj..... odav­de. Nes­ta­ni­te iz Ho­lan­di­je".

Svi­jet bi si­gur­no bio mno­go bolji ­da su svi oni ko­ji odlu­ču­ju o njego­voj su­dbi­ni bi­li bar po­la is­kre­ni i di­rek­tni ko­li­ko je bio gra­do­na­čel­nik Ro­ter­da­ma. I ­da ljudi nisu vri­je­đa­li ni­či­ja vjer­ska osje­ćanja. I ­da su se is­tim ar­ši­nom mje­ri­le sva­či­je slo­bo­de i pra­va. I ­da nema skri­ve­nih in­te­re­sa ve­li­kih svjet­skih mul­ti­kom­pa­ni­ja. 

Na dan napada na redakciju "Šarli ebdoa", na naslovnoj strani lista našao se Mišel Uelbek, najpopularniji i najkontroverzniji francuski pisac, čiji novi roman "Pokoravanje" zamišlja Francusku kojom 2022. vladaju muslimani i šerijatski zakon. Proročanstvo ili mašta? 

Male slike Božića

Ne znam tačno od kada, ali od svih praznika najviše volim Božić. Da li zbog svih tih običaja koji ga prate ili zbog same priče koja ide sa njim nemam pojma, ali baš volim Božić.

Kao i svi drugi rodjeni u vrijeme komunizma ni ja nisam rasla sa tim praznikom. Za prvu spoznaju i prva sjećanja o Božićima „kriva“ je moja baka Ruža. Dolazila bi kod nas da prezimi i u svoje selo u Potkozarju vraćala se čim „ševa zapjeva“. Kod komšija sprat ispod nas bila je slična situacija. I njima je dolazila baka Ruža iz Slavonskog Broda, takodje da prezimi.

Obje Ruže bile su neposlušne kada je u pitanju bila komunistička moda njihove djece i niko tu nije mogao ništa. Prvo bi polovinom decembra negdje zbavile sjeme pšenice, poslijale je, a onda se takmičile čija je ljepša. Ona Ružina što treba da izraste do 25. decembra ili ona Ružina što ima fore do 7. januara. Vrhunac takmičenja bio je meteorološke prirode. „Aha vidi kako im je Božić blag nema zime, a malo ima snijega. Naš će biti ljući, jer mi smo ljuti“, trčala je zorom 25. decembra put prozora naša Ruža da vidi je li mraz okovao parkove. 

Nijedna ni druga Ruža nisu tih godina bile u prilici da provode praznik po svim nekadašnjim običajima.  Nije bilo Badnjaka i nije bilo polaznika i nije bilo česnice, a ni pečenice. Ali bila je pšenica i jedna mala svijeća i svečani ručak za koji bi se danima pripremale. Naš jedini i navažniji gost tog 7. januara bila je baka Ruža sa 3. sprata.  

Tako smo mi djeca saznali da postoji praznik koji se zove Božić i da je na taj praznik rođen Bog. Tako smo saznali da eto postoji Bog koji je iz nama nepoznatog razloga bio zabranjen.

Moj otac, sin prvoborca i član Saveza komunista, istina, na te „babske“ običaje nije gledao baš blagonaklono, ali kao svaki dobar zet nije mogao da se zamjeri punici. Ćutao je i puštao da ih provede. I nije se krstio kada bi upalila svijeću. Bio joj je posebno privržen i poštovao je jer je u onom ratu ostala bez tri brata, a muža su joj odveli u Jasenovac. Nikada ga više nije vidjela, a kćerki je, kada je rodila nekoliko mjeseci kasnije dala ime koje joj je doviknuo prije nego su mu „crnokošuljaši“ (tako ih je baka zvala) razvalili vilicu kundakom. Moja majka nikada nije vidjela očevu sliku, a dugo je živjela u nadi da je živ negdje u zarobljeništvu u Njemačkoj i redovno čitala „Arenu“ preko koje je možda mogao da joj se javi. Baka i mama djeda su redovno pominjale na Božić, a prije one božićne, baka je na terasi palila svjeću za pokoj njegove duše i brisala suzu stidljivo krajičkom crne marame.

Sveti Nikola

Ne znam da li će mojoj kćerki sjećanja na njene Božiće ostati tako duboko sa sjetom usadjena u korake kojima bude išla kroz život, ali sada sam sasvim sam sigurna da je njen omiljeni praznik Sveti Nikola. To je svetac koji donosi darove.

Kao mala ostavljala mu je pismo sa željama na prozoru i ujutro trčala da pokupi darove. Pa ko ne bi volio praznik koji ti ispunjava želje? Mi nismo imali srca da joj kažemo da te darove ne ostavlja Sveti Nikola, to su joj rekle drugarice, Jelena i Isidora. Jedne noći dok je Svetom Nikoli pisala pismo one su joj se smijale i rugale. Plakala je ali nije im vjerovala. Sa bajkom je raskinula onoga trenutka kada je njen otac u žurbi, trčeći da kupi novu Brec lutku zaboravio da joj skine cijenu.

-         Mama Sveti Nikola ne postoji. Vi ste ovo kupili. Vidi cijenu, rekla je.

Pokušavala sam da je i dalje držim u zabludi, misleći biće joj ljepše što kasnije odraste, i rekla joj da i Sveti Nikola noću uzima poklone iz Robne kuće i da je zaboravio da skine cijenu. Uzalud. Već je odrasla i to jednostavno nije moglo da se spriječi.

Ali kao sva mudra i pametna djeca do danas se nije odrekla darova. Nastavila je da uoči Svetog Nikole uredno piše spisak želja i ostavlja ga u čizmi. Pa ko ima srca neka ne kupi, sve po spisku.

Trebalo mi je da shvatim da je to ustvari suštinska generacijska razlika izmedju nas. Mi smo imali Djeda Mraza i on nam nije ispunjavao želje. Jednostavno, donosio nam je šta je htio. I mi smo radovali šta god da nam je donio. Mi nismo ni znali  da postoji Sveti Nikola, ali zato su nas ubijedili da djecu donose rode. Ovi današnji klinci su mnogo pametniji.  

Ratni dnevnik

Ne sjećam se uopšte prvog ratnog Božića. Sigurna sam da smo bili zavejani kao što smo bili svake godine skoro od oktobra pa sve do maja mjeseca. Možda je mojoj cimerki Ljerki (koja danas ima poblema jer smo bile cimerke) sestra iz Vojvodine poslala paket, kao što je redovno radila.

Kakva tetka iz Amerike - šta su ti paketi bili za nas. Bilo je u njima i eurokrema, pravog pravcatog, i pekmeza i čokolade. Svega. Čak i kutija cigareta. A mi  novinari okupljeni u  Srninom šumskom zbjegu danima, mjesecima prije toga jeli smo smrdljivi ikar iz humanitarne pomoći i posve raskuvano bljutavo tijesto. Doručak, ručak, večera, pa opet ispočetka. Neki su, kasnije sam čula, primjedbovali da smo imali besplatnu hranu. Ako čuje Sveti Nikola moja želja je da im pošalje besplatan ikar da se najedu do kraja života.

A to što više nismo imali kuću i što smo ne svojom voljom skončali u šumi to je bilo naš problem. Pa, neka tako i ostane. 

Srna je tih godina rata bila smještena u dva pansiona na Palama gradjena za Olimpijadu. Oba su bila na adresi Ćosin potok. Jedan se zvao „Bel vi“, a drugi „Košuta“. U „Bel viju“ je bila i redakcija i sobe za smještaj. U „Košuti“ samo sobe za smještaj novinara izbjeglih iz Sarajeva i njihovih porodica.

Mislim da niko od nas nije znao da smo u srcu istorije, da se baš tada ruši jedna, a gradi druga država. A nismo znali ni da  pišemo vijesti. Prve vijesti koje smo pisali glasile su: Srna je ovlaštena da prenese, onda dvije tačke pa onda zalijepiš cijelo saopštenje Predsjedništva ili Glavnog štaba ili Skupštine. Mi nismo imali tradiciju agencijskog novinarstva jer je Jugoslavija imala  jednu agenciju koja se zvala Tanjug a njeno sjedište bilo je u Beogradu. U Sarajevu je bio samo  dopisnik Tanjuga kao što je bio u svim većim gradovima i to je to.  

U hodu smo učili pravila agencijskog pisanja pa smo za nekoliko mjeseci uspijeli da to radimo kako treba. Naš prvi direktor, pjesnik, Todor Dutina ne samo da je, kako kaže narod, sa livade napravio Srpsku novinsku agenciju tako  što je Domu omladine Pale oduzeo jedan jedni faks koji su imali, nego je već u kasnu jesen 1992. godine iz redakcije izbacio sve pisaće mašine i donio računare. Bili smo prvi i jedini u okruženju koji su radili na računarima, a kasnije i na laptopima. Kako u to vrijeme nije bilo interneta slali smo tekstove sa laptopa nekim TDR-om preko Pošte. Bili smo glavni u korak sa čovječanstvom.

Od samog početka rada imali smo razmjenu vijesti sa Rojtersom i Frans presom, jer Dutina je bio svjetski čovjek, i znao je da je važnije da se ono što radimo probije do svijeta, nego da „šiljimo“ za unutrašnju upotrebu.

Da li zato što smo bili mladi ili zato što smo bili glupi, ali nismo bili svjesni da se tih godina mijenja mapa države u kojoj smo rodjeni. Bez istorijske  svijesti mi smo samo sanjali kako će sve to brzo proći, a mi ćemo se vratiti kući. I kako  će život da se nastavi baš tamo gdje je stao aprila 1992. godine.  

Oni pametniji, kada bi shvatali da se to neće dogoditi, odlazili bi. Rasipali su se od Kanade do Australije preko Beograda. Iza njih je ostao temelj agencijskog novinarstva, ni malo, ni mnogo od jednog malog novinarskog zbjega.  

Todor Dutina je kada je napravio Srnu uskoro odlučio da je napusti. Njega nije držalo mjesto. Volio je da stalno gradi ispočetka. Umro je u Trebinju prije nekoliko godina. Sahranjen je u krugu porodice i prijatelja bez državnih počasti. Tako je i najbolje, jer ništa što je u životu radio on nije radio za počasti. Radio je tako jer nije znao drugačije.

Ne mogu reći da su nam te ratne godine prošle u patnji. Jer, sve se odvijalo kao u nekom polusnu za koji smo vjerovali da će brzo proći. I to nas je držalo.

Ljerka i ja kasnije smo dobile i treću cimerku. Zvala se Nada i došla je iz Kanade, gdje je odrasla, da prevodi vijesti sa srpskog na engleski. Uzela je neplaćeno odsustvo. Opskrbila nas je šminkom, Miki Maus duksevima i unijela u naš sumorni planinski  sobičak zdrav smijeh. Nikada neću razlučiti da li je u pitanju bio patriotizam ili avanturizam. Svejedno šta god, Nada je za nas bila baš ono što joj ime kaže. Dar sa neba. 

Moj prvi zadatak van redakcije bio je u ljeto 1992. godine. To je dan kada sam prvi put osjetila kako smrdi pečeno ljudsko meso. Veliki pokolj bio je kod Vlasenice, a moj kolega fotograf Miloš Govedarica i ja smo „pratili“ sahranu. Vojnici su uhvaćeni na spavanju. Pekli su ih na ražnjevima. Sjećam se da sam povraćala do redakcije. Miloš je ćutao i bio potpuno blijed. Ne sjećam se šta sam napisala kada smo došli i kako sam imala snage poslije tako jezivog suočavanja sa smrću, sa zločinom.

Kako je to bilo vrijeme istorije, tako nas je zadesilo i mnogo istorijskih sjednica, a i ličnosti. Mnogo sjednica Skupštine po raznim gradovima. Mnogo svjetskih novinarskih zvijezda, od kojih je najpoznatija bila Kristijan Amanpur. Sjećam se kada je došao Karter više od 200 novinarskih ekipa pratilo je tu posjetu. Sa Kristijan je stigao njen glavni producent iz Atlante. Imao je kožne crvene rukavice iste kao moje starke. Mnogo sam mrzila te patike, ali nisam imala ništa drugo da obujem. Stalno sam mislila da će me pogoditi snajper sa Mojmila zato što te patike tako strašno privlače pažnju svojom bojom.

Skupštinu u Sanskom Mostu pratili smo sa pristojne udaljenosti zatvoreni u pošti udaljenoj koju stotinu metara od hotela Sanus gdje se održavala sjednica. Ipak smo provalili sukob vojnog i političkog rukovodstva. Ali neka to ostane mala novinarska tajna.

Onda je došao „pad“ 12 opština na zapadu RS, sukob Biljana Radovan i još mnogo mnogo toga stalo je u 23 godine.

Dan Republike

Srna, bila je to skraćenica za novinsku agenciju,  mada su u to vrijeme ljudi sve medije u RS zvali Srna, i Srpsku tv i radio. Čuli su da je javila Srna i onda je Srna bila ono što se vidi i što se čuje. Malo ko je znao da postoje bezimeni novinari,  inicijali ispod vijesti.

Prije nekoliko godina iz meni posve nepoznatih razloga Srpska novinska agencija je promijenjen naziv u Novinska agencija RS. Skraćenica SRNA je ostala do danas, mada je red da se i to promijeni, budući da je sa promjenom imena došlo do promjene i skraćenice, pa je SRNA sada NARS.

Ova priča samo je jedno od mnogih svjedočenja o nastanku i istoriji RS iz posve ličnog ugla. Valjda zato što su praznici nekako uvijek vrijeme za osvrtanja i svodjenja računa.

-         Danas je dan Republike/ i stari je popio malo/ na televiziji Lepa Brena/ i stari se sjeća ratnih vremena/  Danas je dan, Dan Republike/ i stara kaže Dragane šuti/ skrati jezik mogu te čuti... ... sluša istu pjesmu ona koja je dobila isto ono ime zakovano na usnama pradjeda dok su ga u ime države vodili „nizastranu“.

Mi smo istu pjesmu slušali na dan neke druge države, 29. Novembra.

Tako je to na Balkanu. Ovdje u svačijih pola vijeka života stanu barem dvije države.

„Ali mi smo mali narod za velike slike istorije. Nama istorija odredjuje samo patnje....“

Srećan Božić! Hristos se rodi!