U okviru ovogodišnjeg Teatar festa u Narodnom
pozorištu Republike Srpske odigran je „modernizovani“
Molijerov „Tartif“ u režiji Igora Vuka Torbice. Ovo igranje došlo je samo
nekoliko dana nakon što je onemogućen nastup „Tartifa“, ali i predstave Minje
Bogavac „Jami Distrikt“ na festivalu “Teatar u tvrđavi” u
Smederevu, a Bitef objavio da će
“Tartif” biti jedan od glavnih aduta njegovog 53. izdanja u septembru.
U direktnom
komunikaciji sa publikom, reditelj je ovovremenog “Tartifa” postavio na način
da publika kroz cijelu predstavu ostaje dio ansambla, sastavni dio drame u
kojoj je i sama žrtva ubijanja istine i razaranja društva, oslikanog kroz mikrorazaranje jedne porodice.
Nisam baš sigurna
koliko je direktna interakcija glumaca doprinijela razumjevanju poruke
predstave koja u Smederevu nije odigrana kao “politički nepodobna”. Mada
iskreno da vam kažem ne razumijem šta je u “Tartifu” politički nepodobno? A još
manje znam šta je to u Jami Distriktu? Ali popuno sam sigurna da ni Josip Broz
i cijeli jednopartijski aparat nikada ne bi zabranio nijednu od te dvije predstave,
shvatajući da u pozorište ide veoma mali, ograničen broj ljudi, od kojih je barem
pola njih tu isključivo da bi bilo viđeno.
Ali da se vratimo
predstavama. I dok se “Jami Distrikt” kroz priču tri djevojke bavi besmislom sukoba
i ratova Srba, Hrvata i Bošnjaka, “Tartif” se bavi nečim ličnijim, svakodnevnijim
i otrežnjujućim. Ispričan kroz priču jedne porodice, i uljeza u tu porodicu
koji je, u ime autokratskog režima koji simbolizuje, disciplinuje, otkriva sve njene slabosti i na
kraju razara da bi je preoblikovao u dozvoljenu svijest, “Tartif” je brutalno
iskrena priča o svima nama, o svim našim posrtajima, o gubljenju identiteta pojedinca
zarad stvaranja poslušnog kolektiviteta.
Zato je posljednja
scena “Tartifa” u kojoj “prevaspitana” porodica složno ruča iznad leša ubijene Istine
ispričane kroz lik Dorine, koju je maestralno noseći predstavu odglumila Hana
Selimović, suština svih naših spoznaja o hrabrosti i čestitosti pojedinca koji
zarad opšteg interesa i istine prvo biva poglašen ludim, a potom pogubljen. To društvo
koje je davno raskinulo sa svim moralnim vrijednostima ne potresa nijednog
trena. Vuk Torbica za publiku ima jasnu poruku: “Budite sigurni da će, kada vas proglase
ludim, a potom ubiju ili jednostavno uklone na ovaj ili onaj način, svi nastaviti
da srču svoju čorbu”.
Upravo to dira u samu
suštinu stvari, u definiciju društva u kojem istina strada da bi manipulacija i
obmana u režiji prilagodljivih, neupadljivih, poslušnih, posve tihih i jezivo
licemjernih izdanaka pokazala svu strahotu autokratskog režima koji uvijek bira
podobne i nesposobne, a u ludnicu, zaborav ili pod zemlju šalje sve one koji su
“umislili” da su glas istine, braneći ne
sebe, nego interes zajednice.
Davno prije “Tartifa” jedna
koleginica novinarka otkrila mi je suštinu: “Ovdje te ili proglase ludim, ili
ubiju. Ja sam dobro prošla, mene su proglasili ludom”.
E sada poruka je takva
kakva jeste, ali šta ćemo sa onim većinskim izborom pozorišne publike. Budući
da je praksa domaćina da u stolice Teatar festa godinama dovodi aktuelne
funkcionere, direktore, savjetnike…..ne mogu da vas ne upitam: Šta mislite da
li su se prepoznali u Tartifu, u onima
koji srču čorbu sjedeći na ubijenoj istini, ili u istini? Iako sam sigurna da su svi instinktivno navijali
za istinu, čim su izašli iz teatra bili su spremni na nova ubistva ili nova saučesništva
u poguljenjima. Jer da su shvatili da je Tartif
priča o njima, o nama, o publici…. bio bi to dobar znak početka moralnog
ozdravljenja društva.
Ta “kultura ambalaže
koja prezire sadržaj” nije ni pozvana da shvati, spozna, razumije, koriguje se,
zamisli .... nego da bude vidjena u
teatru. Sada ćete sigurno pomisliti “opet ta filosofija palanke”! Nije tačno,
to je jednostavno provincijalizacija svijesti, jer palanka ima svoje
zakonitosti, a provincijska svijest nema ničega. Iza nje ostaje pustoš. Ostaje veliko
ništa. Ona ubija istinu i veliča laž, bez predumišljaja. Ona srče čorbu.
Jer da nije tako, salom
Narodnog pozorišta ne bi odzvanjalo cerekanje na scene koje su sve samo nisu
smiješne. Ali onima naviklim na “edukovanu” publiku ovdašnjeg teatra ni to nije
strano, budući da cerekanje prati i teže dramske zaplete. Tu pozorište nije
istina i suština, nego zabava, nešto kao cirkus ili rijaliti.
I kao kada se Orgonova porodica
potpuno lomi i prepušta Tartifu obzanjujući to pjesmom “Bitlisa” Let it Be (Neka bude), sve izgleda kao
kolektivni “déjà vu”.
“Sa završnom pojavom
predstavnika nedefinisane vlasti, a koji ga neće uhapsiti kao u Molijerovoj
drami, može se iščitati drugi identitet lika: on je eksponent nekog
autokratskog režima koji maligno rastače porodice i celo društvo. Međutim,
Torbica ne dopušta da se nedvosmisleno zaključi o kom je režimu reč… On to ne
radi iz političkog i/ili umetničkog straha, već zato što ovo nije predstava o
Tartifu i vlasti koju on predstavlja. Predstava je o nama, o publici. Na veoma
nenapadan način (bez upotrebe večitih ogledala koja će nam se u srpskom teatru
još više popeti na glavu od mikrofona), Tartif je samo krivo ogledalo u kome se
vide pravi krivci za nesrećne sudbine koje živimo – mi sami”, ovako je u svojoj
kritici “Tartifa” u nedeljniku NIN napisao direktor Bitefa Ivan Medenica.
Dajući apsolutnu
prednost profesoru kvalifikovanom i pozvanom za pozorišnu kritiku, laički bi da
vas upitam: za koga ste Vi navijali? Za
Tartifa ili Istinu? Ne morate glasno. Znam, navijali ste za Tartifa, jer Istina
će prije ili kasnije biti ubijena. A mrtva usta ne govore. Treba biti
pragmatičan, jer to je ta socijalna inteligencija. Ona druga koja govori o
liniji koju intelektualac ne može da pređe zbog čega je spreman da
beskompromisno iznese vlastiti stav misleći da njim doprinosi dobrobiti naroda davno
je pokopana. Živio Tartif!
