Kriminalizuj pa vladaj!

Biti bogat i ostati anoniman, san je svakog uspješnog Amerikanca.

Taj san uspjeli su da ostvare i mnogi ljudi u Republici Srpskoj. Bogati su, malo je reći, ali za njih niko nikada nije čuo. Ni čime se bave, ni kako se bave, ni od kada se bave. Ako imena nekih od njih, a znam ih prilično, ukucate na interent pretraživače nećete ih naći. Oni su ostarili američki san a da nisu morali da idu u Ameriku.

Postoje i oni drugi, izvikani iz ko zna kojih razloga. Obično političkih, jer im se imputira da podržavaju neku političku opciju. Jedan od njih, sasvim sigurno je Slobodan Stanković.

Stanković se privatnim biznisom, građevinskim, bavi više od 30 godina. Njegova firma gradila je svuda po regionu, od Albanije do Slovenije. A onda se vratio u Banjaluku i počeo da gradi, zgradu Vlade, zgradu RTRS-a, autoput..... I postao najpoznatiji biznismen, ne po građevinama, nego po medijskom tretmanu.

Društvo koje se odreklo komunizma prije više od 20 godina i koje je započelo tranzicione procese težeći uspostavljanju kapitalističkog sistema vrijednosti, tako je pokazalo da se  još uvijek nije odreklo komunističkog kvazimorala. A u tom nakaznom moralnom sistemu lopovi su svi oni koji su zaradili novac, iako su preuzeli vlastiti rizik koji nosi privatni biznis.

Samo u takvom društvu moglo se desiti da je novinarska vijest da je Stanković, koji je izgradio stotine mostova, zgrada, puteva, vodovoda... sagradio kuću u Banjaluci za svoju porodicu.

Ako se takvo pitanje i ispitivanje porijekla imovine može i treba postaviti pred sve one koji su se bogatili na javnim funkcijama i u javnim preduzećima, onda je degutantno jednog od najvećih privrednika u RS, čija firma zapošljava više od 1.500 radnika, uopšte dovoditi pod takvu vrstu opservacije. Vjerovatno bi trebalo da živi kao podstanar!

Isti tretman Stanković je dobio kada mu je na hrvatskoj carini prije nekoliko mjeseci oduzet novac koji je legalno podigao u banci sa svog računa i krenuo da kupi poslovni prostor u Beogradu. Mediji su vrištali od "senzacionalne" vijesti i nisu imali problem da kažu da je riječ o "prljavom" novcu.

Kada je Hrvatski sud u četvrtak utvrdio da je novac koji je Stanković imao kod sebe legalno zarađen i naplatio mu kaznu za carinski prekršaj, niko mu se zbog toga nije izvinio.

A i zašto bi? Cilj takvih medijskih hajki, nije informisanje javnosti. Cilj je kriminalizacija targetiranih osoba i njihova eliminacija što iz političkog, što iz privrednog, što iz nekog drugog segmenta društva. Naravno, po narudžbi onih koji iz bilo kog razloga priželjkuju takav scenario i kontrolišu medije iz pozadine. A što jača meta, to ih je veći broj, jer u tome svako vidi svoj interes, što novčani, što građevinski, što politički.

Neće biti da je Stanković najgori od sve djece. Biće da uspješno radi svoj posao, a to se ovdje ne oprašta nikome, pa zašto bi i njemu? (Glas Srpske, 29.1.2014)

Špijunski rasplet

  

Tajne službe oduvijek su misterija, kao što jeste misterija sve što je tajno. A tajne i misterije privlače radoznalce.

Mešetari koriste radoznalost za manipulacije. Kada tajne službe i njihovi agenti igraju teško je razlučiti istinu od "navlakuše" i veoma teško spriječiti zloupotrebe zarad ostvarenja nečijeg često ličnog interesa.

Ovo je posebno opasna rabota kada su u pitanju novinari, ali i političari. Ove dvije profesije, uvijek i svuda, su targeti bez izuzetka. Jedni jer em svašta znaju, em mogu da plasiraju, a drugi em odlučuju, em treba da znaju što niko ne zna.

Po definiciji služba bezbjednosti je najdržavnija od svih državnih institucija. Zato njena zloupotreba i jeste opasnija po društvo od zloupotrebe svih drugih institucija zajedno.

Bivša Jugoslavija je imala ozbiljnu službu koja se zvala  Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Ta služba počela je da puca kada i Jugoslavija, sa donošenjem Ustava 1974. godine. A onda se rašila po svim šavovima sa ratovima devedesetih.

Iako na suprotstavljenim ratnim stranama, ljudi iz Službe su nastavili da sarađuju i da trguju: što naftom, što cigaretama, što oružjem, što ljudima, naravno, sve "u ime države". Danas su mnogi od njih najbogatije face na ovim prostorima.

Upravo u tom vremenu došlo je do potpune zloupotrebe tajnih službi nad kojima nije postojao nikakav sistem kontrole. I umjesto da službe kontrolišu kriminalce, kriminalci su preuzeli službe. Formirane su "jedinice za prljave poslove". DB Srbije pravi JSO, a bošnjačka tajna služba terorističku jedinicu "Ševe".

Pandorina kutija

Trebalo je da prođe više od 20 godina pa da se region potpuno zatalasa otkrićima u vezi sa mračnim djelovanjem tajnih službi u tom vremenu.

Posljednjih mjeseci Hrvatsku potresa slučaj nekadašnjeg jugoslovenskog tajnog agenta zaduženog za neprijateljsku emigraciju Josipa Perkovića, čije izručenje traži Njemačka zbog likvidacije Stjepana Đurekovića. Pred samu odluku Vrhovnog suda o izručenju Perkovića, nekadašnji Udbin ubica Vinko Sindičić povukao je iskaz kojim ga je teretio i rekao da ga je na lažno svjedočenje natjerala njemačka tajna služba BND.

I dok je u Hrvatskoj Perković otvara priču "kako je UDBA vladala" tom zemljom, u Beogradu je poslije rasvjetljavanja ubistva novinara Slavka Ćuruvije priča o zloupotrebi tajne službe na vrhuncu raspleta.

Nekadašnji šef Službe Radomir Marković (koji je na 40 godišnjoj robiji zbog dva politička ubistva) osumnjičen je da je naložio ubistvo Ćuruvije. Bivši šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić i načelnik Šestog odeljenja Ratko Romić su uhapšeni. Pripadnik DB-a Miroslav Kurak, koji je pucao u Ćuruviju, je nedostupan. Vodi lovce na safariju po Tanzaniji.

Koordinator svih službi bezbjednosti Aleksandar Vučić rekao je prije hapšenja Romića i Radonjića da iza ubistva Ćuruvije "stoji dio države" i na istoj pres-konferenciji objelodanio da u ubistvu srpskih mladića u kafiću "Panda" u Peći 1998. godine nije učestvovala britanska tajna služba MI6.

 - Moram da demantujem da su u ubistvu srpskih dečaka u kafiću "Panda" u Peći učestvovali MI6 ili SAS. To nanosi štetu našoj zemlji. Tu ima čudnih stvari  - rekao je Vučić.

Odmah poslije toga, tabloid blizak Vučiću obznanio je da su mladiće u Peći pobili pripadnici JSO, a ne albanski ekstremisti, kako se tvrdilo godinama.

Tužilac je potom u zatvoru saslušao Radeta Markovića, koji je navodno rekao da je nalog za ubistvo Ćuruvije dala Mira Marković. Nije rekao zašto nije odbio da ga izvrši. O ubistvu srpskih mladića u Peći kazao je da ih je pobio JSO. Nije otkrio zašto je o tome ćutao 15 godina i zašto nije uhapsio komandanta JSO, kojem je bio nadređeni. On je bio "samo profesionalac".

Nije jedino Srbija imala odrede smrti u rukama tajne službe. Tek ostaje da se razriješe i sankcionišu zločini koje je počinila teroristička grupa "Ševe", jedinica pod kontrolom bošnjačke tajne službe.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić, po nalogu vrha SDA, formirao je 1992. godine tajnu grupu "Ševe", čiji je zadatak bio da obavlja najprljavije poslove.

"Ševe" je predvodio Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora bošnjačke tajne službe, a njihove usluge koristili su gotovo svi šefovi tajnih službi, ali i neki lideri SDA, uključujući i Aliju Izetbegovića. "Ševe" će kasnije proći i obuku u iranskom terorističkom kampu na Pogorelici.

Kada je 1996. ubijen Ugljen, čije ubistvo do danas nije razriješeno, počelo je da se odmotava klupko o terorističkim akcijama "Ševa".  

"Ševe" su, kako će kasnije priznati njihov pripadnik Nedžad Herenda, učestvovale u ubistvu zarobljenih vojnika JNA u Velikom parku u Sarajevu, snajperisale po položajima VRS i ARBiH izazivajući sukobe i izvele neuspjeli atentat na Sefera Halilovića u kojem je ubijena njegova supruga i njen brat.

Bivši operativac AID Edin Garaplija otkrio je da su "Ševe" na Vrbanja mostu ubile Boška Brkića i Admiru Ismić, sarajevskog Romea i Juliju, koji su pokušali da pređu na teritoriju RS.

Mistifikacija

Službe koje imaju tako krvave tajne logično je da istrajavaju na sopstvenoj mistifikaciji. Zato mistifikacija i jeste jedno od najubojitih oruđa tajne službe i njena glavna alatka.

Oni koji zloupotrebljavaju Službu namjerno podgrijavaju njeno mistifikovanje. A to mistifikovanje stvara iluziju da je sve političke stranke formirala Služba, da sve procese vodi Služba, da Služba sve zna i prije nego što će biti, da Služba sve vidi, da Služba upravlja procesima, ljudima i njihovim sudbinama...

U mistifikaciji važan adut su i tajni dosijei, koji zbog toga što duže i treba da ostanu tajni. Oni koji su prošli kroz Službu smatraju da se arhive ne otvaraju jer su živi i još veoma moćni akteri kojima ne odgovara da se službe vrate u okvire zakona.

Jedan od najsvježijih primjera manipulacije dosijeima je izjava Ratka Romića na jednoj TV, dan prije njegovog saslušanja za ubistvo Ćuruvije. Romić se branio da nije učestvovao u atentatu na Vuka Draškovića u Budvi, ističući da insistira na otvaranju Draškovićevog tajnog dosijea, jer će poslije toga svima biti jasno s kim Srbija ima posla.

Da je riječ o manipulaciji dokazuje činjenica da je upravo Draškovićev SPO godinama bio najistrajniji u zahtjevu za otvaranje dosijea u Srbiji. Ta stranka je dva puta, 2004. i 2010. godine, predlagala nacrte zakona o otvaranju dosijea koji su odbijeni.

Ali nije uvijek i jedino tajna služba kriva za sopstvenu mistifikaciju.

Rad svake službe podrazumijeva i saradničku mrežu. Saradnici koje Služba vrbuje da bi čuvala državu, često su labilne ličnosti, a nekada i ličnosti koje Služba ucjenjuje na saradnju jer raspolaže inkriminirajućim podacima o njima.

Postoje i oni koji pokušavaju sebi da daju na važnosti podgrijavajući namjerno insinuacije da su na vezi sa Službom. Posebno aktivan taj sindrom posljednjih godina bio je među novinarima kojima je takav tretman, stvaran ili lažan, bio garancija dobre obaviještenosti. Tu su i mešetari koji u tom haosu glumeći operativce Službe sviđaju privatne poslove, ako ne milom, onda ucjenama. Za tu rabotu dovoljno im je da poznaju barem dva čovjeka koja zaista rade u Službi.

Jasno je da su oduvijek i svuda službe bezbjednosti instrument politike, kao i da često politika i Služba zloupotrebljavaju jedna drugu. Politika kada se donoseći odluke krije iza neophodnosti takvih poteza, pozivajući se na nepostojeća saznanja Službe. Čelni ljudi Službe, kada se, krijući se iza viših državnih interesa, bave onim poslovima za koje nemaju ovlašćenja i koji izlaze iz okvira njihove nadležnosti.

Zbog svega toga veoma je važno demistifikovati mitove o službi bezbjednosti. Demistifikacija i dobra kadrovska rješenja, koja nigdje nisu tako važna kao u Službi, prvi su korak procesa demokratizacije i stvaranja slobodnog društva.

A kada se ogole sve manipulacije, demagogije, špijunske igre, zločini "u ime države", tek tada će države na ovim prostorima moći da počnu da se izgrađuju. Mistifikacija tajnih službi i opsjednutost balkanskim špijunima prestaće da budu opravdanje za nepostojanje pravnog sistema koji garantuje bezbjednost i solidan život svakom pojedincu.

A do tada: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se... ako se ne sete, nikom ništa ... to je bila moja dužnost".

(Glas Srpske, 25.1.2014.)

Govor Zorana Djindjica na Skupstini Demokratske stranke 27.02.2000.

Svi smo mi Šojić

 

Nakon što je predsjednik FBiH Živko Budimir 3. januara smijenio sa mjesta ministra finansija u Vladi FBiH Antu Krajinu došlo je do finansijske blokade FBiH i problema sa kreditom MMF-a.

Situaciju je privremeno spasio Ustavni sud koji je odlučio da je Krajina ministar do ocjene ustavnosti njegove smjene.

Kampanja

Ovaj potez Budimira početak je predizborne kampanje koja će se u bošnjačkom biračkom tijelu, sasvim je izvjesno, voditi na život i smrt između SDA i SDP-a.

Upućeni tvrde da je i ovaj Budimirov potez, koji je izazvao opšti haos i blokadu, dirigovan iz SDA. Tako je, iako ima osam mjeseci do izbora, surova politička borba dostigla tačku usijanja već na samom startu izborne godine.

Već odavno je jasno da će se kampanja za ove izbore voditi prljavo i da će jedina strategija onih koji jurišaju na vlast biti optuživanja konkurentskog političkog tabora.

Očekivati je da u kampanji neće biti ni programa ni obećanja, nego će se stranke bazirati na iznošenju prljavog veša i plašenju birača po onoj: ako ne glasate za nas, teško vama, jer će vladati oni drugi.

U situaciji u kojoj se borba na sve ili ništa vodi između SDP-a i SDA, realnu šansu da profitira na ovim izborima u FBiH ima Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića.

SBB se poodavno distancirao od glavnih igrača političke krize, stao na stranu birača na koje Budimir nije mislio kada im je smjenom Krajine ugrozio egzistenciju, a pozicija Radončića na mjestu ministra bezbjednosti i njegove najave da će pokrenuti cunami u borbi protiv korupcije i kriminala daju mu ozbiljne šanse za izborni uspjeh.

Analitičari su skloni da Radončićev već zauzeti politički diskurs definišu kao "sindrom Vučić", budući da je 20 godina pljačkani narod prvenstveno željan pravde.

Opasnosti od SBB-a svjestan je i SDP, pa je razaslao uputstvo članstvu da protiv Radončića stupi u internet borbu lažnim nalozima i poveže ga sa srpskom mafijom i četničkim pokretima. Iako je iz SDP-a uslijedilo negiranje postojanja takvog uputstva, malo ko će povjerovati da je to istina.

Sudeći prema dosadašnjem rasporedu političkih aktera, HDZ BiH na izborima neće morati ništa ni da obećava, jer su oni hrvatsko biračko tijelo dobili dosljednom borbom za rješavanje hrvatskog pitanja kroz implementaciju presude "Sejdić-Finci".

HDZ BiH realno i nema s kim da se takmiči za glasove Hrvata, jer novi lider HDZ-a 1990. Martin Raguž na samom startu ima realne šanse za propast budući da je već etiketiran kao novo kukavičije jaje podmetnuto Hrvatima.

I dok u FBiH kampanja SDA protiv SDP-a traje punom žestinom, slično se događa i u Republici Srpskoj gdje je SDS u punom kapacitetu krenuo u kampanju protiv SNSD-a.

Zanimljivo je da se svi ponašaju kao da nikada nisu bili dio vlasti, a i SDA i SDS, ali i SBB jesu. SDA je još u Vladi FBiH, SDS je tek nedavno poslije raskidanja sporazuma sa SNSD-om izašao iz Savjeta ministara, a Radončić je još ministar.

U argumentima kojima se bore, prljavom vešu koji iznose i nedostatku izborne strategije i ponude, i SDS i SDA pokazuju da im je jedina strategija vlast do koje će doći kroz osvetu, prljavštinu, negaciju i opstrukciju ama baš svega.

Kandidati

Za razliku od FBiH u kojoj se bitka uglavnom vodi oko što većeg broja poslaničkih mjesta, u RS politička borba će se voditi i za mjesto predsjednika Republike.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik još u julu obznanio je svoju kandidaturu za funkciju koju i sada vrši, a potom je rekao da će kandidat SNSD-a za člana Predsjedništva BiH iz RS biti Igor Radojičić.

Ovo kadrovsko rješenje je pod upitnikom, budući da Radojičić kao Crnogorac ne može biti kandidat ukoliko u skladu sa presudom "Sejdić-Finci" ne dođe do promjene Ustava BiH.

U tom vakuumu kalkuliše se da bi Nebojšu Radmanovića, koji je drugi mandat u Predsjedništvu, kada je SNSD u pitanju, mogli da zamijene Nikola Špirić ili Sredoje Nović ili neko treći, nikad se ne zna…

I dok je i kada su kadrovske ponude SNSD-a u pitanju i dalje ima nepoznanica, u SDS-u se tek ništa ne zna.

Ono što je izvjesno je da će SDS na izbore izaći sa PDP-om Mladena Ivanića i NDP-om Dragana Čavića.

Dugo već se vode razgovori o kandidatima za funkcije predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali sve na kraju zavisi od SDS-a.

Još se ne zna da li će Bosić biti kandidat za neku od funkcija, kao ni šta će u tom slučaju pripasti Ivaniću, a već iz samog SDS-a isplivavaju i druge kandidature.

Gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić otkrio je da će biti kandidat za neku od funkcija, što će se znati u martu. Iako Mićić nije otkrio na koju funkciju tipuje, poznato je da je to funkcija predsjednika RS.

Mićić za to ima podršku stare SDS garde, što je jasno poslije njegovog prisustva paralelnoj proslavi Dana MUP-a RS u Beogradu i proslavi krsne slave RS u Centru "Sava" u organizaciji NVO "RS - čast otadžbine" koju čine bivši policajci (Karišik, Tomač, Kijac, Mačar…) bivši ministri (Kozić, Toholj…) i oficiri (Josipović, Zeljaja…)

Nepoznato je i kako će se ponašati Mirko Šarović, koji takođe ima ambicije za kandidaturu za predsjednika RS, a podržava ga jak SDS "paljanski lobi". Ni ambicije Ognjena Tadića nisu male, a krila mu daju rejtinzi koje ima u istraživanjima javnog mnjenja.

Ukoliko SDS odluči da kandiduje svog kandidata za mjesto predsjednika RS, kandidatura za drugu funkciju, člana Predsjedništva BiH mogla bi pripasti lideru PDP-a Mladenu Ivaniću. Mada se u SDS-ovom taboru već može čuti da Ivaniću ne treba izaći u susret jer on nema izbornu bazu.

Zalet za oktobarske izbore glavni politički rivali SNSD i SDS počeli su iz Banjaluke postavljanjem "mladih lidera" na mjesto predsjednika gradskih odbora i izborom novih članova tih partijskih organizacija.

Srbija

O tome da li i Srbiju čekaju vanredni izbori Aleksandar Vučić će odlučiti ovog vikenda. Mnogo toga zavisi od bitke u DS-u, jer ako Boris Tadić preuzme stranku, šanse za raspisivanje izbora su veće.

Iako sve zavisi od toga, ali i od još jednog sastanka Vučića sa predstavnicima EU, eventualna odluka da izbora ne bude bila bi veliko iznenađenje budući da Vučić u ovom času ima izuzetno visok rejting, oko 46 odsto među opredijeljenima. Teško je vjerovati da će propustiti takvu šansu.

Na jesen su izbori i na Kosovu (o kojima Srbi pojma nemaju), a tu su i izbori u EU koji još nisu raspisani, ali je i tamo zakulisna borba za funkcije odavno počela.

I dok se BiH, Srbija i EU spremaju za izbore, britanski "Ekonomist" objavljuje zanimljivo istraživanje o mogućim socijalnim udarima izazvanim ekonomskom krizom.

Slučajno ili ne, prema tom istraživanju, u alarmantnoj crvenoj zoni su Grčka i BiH u kojima se predviđaju socijalni nemiri i najavljuje "arapsko proljeće".

U narandžastom polju, zoni visokog rizika, je pet država regiona od kojih su tri članice EU: Rumunija, Bugarska i Hrvatska.

Slovenija i Srbija su u zoni srednjeg rizika i vlast u njima ne mora da brine da će štrajkovi i nemiri da je ugroze, jer ih neće biti.

Ako je vjerovati "Ekonomistu", Srbija na izbore može opušteno, ali "crvena zona" BiH opasna je u godini u kojoj narod bira. Jedni će reći da je prognoza realna, a drugi da će centri izvan zemlje raditi na baš tako projektovanom scenariju.

Dok ne prođu izbori Panjkoviću, svi smo mi Šojić. Srećna vam izborna godina!

Zavjera ćutanja

Biće da je 2014. počela u znaku novinara.  

Trećeg dana nove godine u centru Nikšića ispred svog stana pretučena je novinarka "Dana" Lidija Nikčević. Napadač skriven iza fantomke pendrekom je izudarao po glavi.

Ubice novinara Pantića

Istoga dana, 3. januara mediji u Srbiji, bliski vlastima, objavili su da su novinara Milana Pantića ubile ubice iz BiH. Medijima u RS i BiH ta informacija bila je  nezanimljiva, te su je izignorisali (svi sem jednoga). 

Prema tim natpisima, Stanko Kojić (nekad Savanović) zvani Geza označen je u istrazi kao jedan od moguće dvojice ubica novinara Pantića. Drugi osumnjičeni je navodno iz Bijeljine, a trenutno živi u jednoj evropskoj zemlji. 

Stanko Kojić nalazi se u zatvoru u Foči gdje služi kaznu od 35 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici i uskoro bi trebalo da ga ispita tužilac iz Srbije. 

U dosadašnjoj istrazi ubistva Pantića u Komisiji za otkrivanje ubistava novinara su uvjereni da je on ubijen ili zbog cementare u Paraćinu, ili pivare u Jagodini. 

Priča oko ubistva Pantića počela je da se zahuktava uoči same nove godine kada je još jedan tip iz BiH, Zoran Janjušević, pristao da ode na poligraf. 

Nakon što je predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara Veran Matić objavio da je Janjušević odbio poligraf, a ovaj uzvratio da to nije tačno, objavljen je dokument MUP-a od 4. oktobra 2013. koji potvrdjuje Matićeve navode. 

Poslije toga Janjušević  je otišao na poligraf, a rezultati ispitivanja pokazali su da on nema saznanja o ubistvu novinara "Večernjih novosti".

Protiv Janjuševića, Sarajlije izbjeglog u Beograd 1993. godine, koji je bio ni manje ni više nego savjetnik za bezbjednost ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića,  2010. godine obustavljena je istraga vezana za privatizaciju fabrike cementa kod Paraćina o kojoj je Pantić tako mnogo pisao. 

Na novogodišnjoj pres konferenciji oglasio se i prvi potredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić koji je rekao da će  podneti ostavku ako do kraja godine ne bude razrješeno ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. Rekao je I to da je Ćuruviju ubila država (a kada država ubija, ubice se ne pronalaze!) Podizanje optužnice I hapšenje ubica moglo bi biti ove sedmice, kažu posljednje informacija.

Komisija za istraživanje ubistava novinara istražuje još jedno ubistvo,  ubistvo Dade Vujasinović novinarke “Duge” iz 1994. godine za koje je zvanična istraga tvrdila da je riječ o samoubistvu. 

I ovo ubistvo mediji u Srbiji povremeno dovode u vezu sa našim prostorima. Sredinom prošle objavljeni su dijelovi dnevnika ratnog komandanta VRS i haškog optuženika Ratka Mladića. 

U tim bilješkama Mladić je zapisao da mu je 1994. godine jedan bivši rukovodilac MUP RS, koji živi u Bijeljini, a kojeg on zove “Krajišnik” i “Zemljak”  rekao da je „najveći mafijaš RS, koji radi za DB Srbije, a blizak je vodjama mafije u Beogradu medju kojima je i onaj rodom sa Romanije“ ubio Dadu Vujasinović.  

Neki mediji u Srbiji potom su pronašli Mladićevog informatora u Bijeljini i sa njim razgovarali, ne otkrivajući mu identitet. 

Mediji ovdje nisu su te tim bavili. Nikoga nije zainteresovalo ko je Mladićev informator i šta bi mogao da kaže.  

Da li je riječ o nedostatku novinarske solidarnosti ili je u pitanju nezainteresovanost, strah, dirigovanje, samocenzura ili jednostavno površnost, pitanja su koja čekaju odgovore. 

Nejasno je i zbog čega ovdje niko i ne pomišlja da oformi sličnu komisiju koja bi pokušala da prikupi podatke o svim nerazjašnjenim ubistvima na ovima prostorima: Risto Jugović, Goran Marković, Srdjan Knežević, Rato Spaić, Milan Vukelić.... ali i Komisiju koja bi konačno otkrila ko je izvršio atentat na Željka Kopanju.  

Zašto ne komisija, kada su i tužilaštva i policijske agencije godinama nesposobne da završe taj posao? Komisiju koja neće biti nikakav istražni organ, ali će kroz istraživačko novinarstvo i stalni medijski pritisak nadležne institucije natjerati da na zločine stave tačku. 

Sve do tada direktna izjava predsjednika RS Milorada Dodika o odgovornosti nekadašnjeg predsjednika RS Mirka Šarovića za ubistvo Riste Jugovića ostaće na nivou političke razmjene verbalne vatre. A evo prošao je mjesec od kada je muk: istražni organi ćute, pravosudje ćuti, mediji ćute, i lako je pretpostaviti da niko, kao i do sada, neće ni pokušati da utvrdi istinu I da će sve biti brzo zaboravljeno.   

Kebin incident

Naravno nisu samo u RS godinama nerazjašnjena ubistva. Tu su I nikada razjašnjena politička ubistva u Sarajevu:  ubistvo jednog od šefova bošnjačke tajne službe Nedžada Ugljena 1996. I ministra policije Joze Leutara 1999., ali I supruge ratnog šefa Armije RBiH Sefera Halilovića.  

Mediji su ranije pisali da je Ugljen likvidiran po nalogu tadašnjeg bošnjačkog političkog vrha, da je motiv za ubistvo Leutara politički, a da su Seferovu ženu ubili teroristi iz Ševa. 

Jedva malo javnost je krajem oktobra ustalasao potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo kada je ministru bezbjednosti BiH Fahrudinu Radončiću predao nove dokaze o tim ubistvima. 

-       Spominju se imena, a spominju se i oni koji su izdavali naredbe (za ubIstva). Vjerujte da tu imamo i ''kapitalce", riječ o poznatim i značajnim osobama, rekao je tada Kebo I izrazio uvjerenje da će na osnovu novih dokaza bar neka od ubistava biti razjašnjena.

I opet je sve prekrila tišina.  I medijska. I tužilačka. I policijska. Javnost je ostala uskraćena za informaciju više, za imena, za naredbe, za identitet kapitalaca….Kao da su se svi trudili da što prije zaborave Kebin incident.

Ni sarajevske studente to nije zanimalo.  Oni su se molili da Redžep Ergodan što duže vlada Turskom. Onaj Erdogran čija vlada je samo u prošloj godini uhapsila 76 novinara I blokirala 30.000 portala. Poslije studentskog džuma namaza u Sarajevu narod koji ima takvu omladinu ne mora ni da čeka budućnost, bolje je da mu ne dođe. 

Ogledalce…

A kako je uopšte moguće da ovdašnja javnost ne da ne vrši pritisak da se ubistva konačno razriješe, a ubice odgovaraju, nego se ne trudi ni da nadje odgovore na jasno I direktno postavljena pitanja? 

Moguće je, jer javnost ne postoji. Postoje dirigovane istine u zavisnosti kojoj političkoj ili finansijskoj grupaciji pripadaju oni koji imaju pravo javnosti. Kao što postoji opšti konsenzus oko zabranjenih tema. 

U društvu koje ima takve tajne nijedan pojedinac ne može osjećati ni sigurno ni bezbjedno. Bio on političar, policajac, biznismen ili novinar, svejedno. 

Zato je bez rasvjetljavanja ubistava, otkrivanja i kažnjavanja njihovih izvršilaca i nalogodavaca, iluzorno govoriti o slobodi I društva I pojedinca. Jer, jedino čega se svaki čovjek plaši je strah.  A u korjenu svakog straha, je strah od smrti.