Špijunski rasplet

  

Tajne službe oduvijek su misterija, kao što jeste misterija sve što je tajno. A tajne i misterije privlače radoznalce.

Mešetari koriste radoznalost za manipulacije. Kada tajne službe i njihovi agenti igraju teško je razlučiti istinu od "navlakuše" i veoma teško spriječiti zloupotrebe zarad ostvarenja nečijeg često ličnog interesa.

Ovo je posebno opasna rabota kada su u pitanju novinari, ali i političari. Ove dvije profesije, uvijek i svuda, su targeti bez izuzetka. Jedni jer em svašta znaju, em mogu da plasiraju, a drugi em odlučuju, em treba da znaju što niko ne zna.

Po definiciji služba bezbjednosti je najdržavnija od svih državnih institucija. Zato njena zloupotreba i jeste opasnija po društvo od zloupotrebe svih drugih institucija zajedno.

Bivša Jugoslavija je imala ozbiljnu službu koja se zvala  Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Ta služba počela je da puca kada i Jugoslavija, sa donošenjem Ustava 1974. godine. A onda se rašila po svim šavovima sa ratovima devedesetih.

Iako na suprotstavljenim ratnim stranama, ljudi iz Službe su nastavili da sarađuju i da trguju: što naftom, što cigaretama, što oružjem, što ljudima, naravno, sve "u ime države". Danas su mnogi od njih najbogatije face na ovim prostorima.

Upravo u tom vremenu došlo je do potpune zloupotrebe tajnih službi nad kojima nije postojao nikakav sistem kontrole. I umjesto da službe kontrolišu kriminalce, kriminalci su preuzeli službe. Formirane su "jedinice za prljave poslove". DB Srbije pravi JSO, a bošnjačka tajna služba terorističku jedinicu "Ševe".

Pandorina kutija

Trebalo je da prođe više od 20 godina pa da se region potpuno zatalasa otkrićima u vezi sa mračnim djelovanjem tajnih službi u tom vremenu.

Posljednjih mjeseci Hrvatsku potresa slučaj nekadašnjeg jugoslovenskog tajnog agenta zaduženog za neprijateljsku emigraciju Josipa Perkovića, čije izručenje traži Njemačka zbog likvidacije Stjepana Đurekovića. Pred samu odluku Vrhovnog suda o izručenju Perkovića, nekadašnji Udbin ubica Vinko Sindičić povukao je iskaz kojim ga je teretio i rekao da ga je na lažno svjedočenje natjerala njemačka tajna služba BND.

I dok je u Hrvatskoj Perković otvara priču "kako je UDBA vladala" tom zemljom, u Beogradu je poslije rasvjetljavanja ubistva novinara Slavka Ćuruvije priča o zloupotrebi tajne službe na vrhuncu raspleta.

Nekadašnji šef Službe Radomir Marković (koji je na 40 godišnjoj robiji zbog dva politička ubistva) osumnjičen je da je naložio ubistvo Ćuruvije. Bivši šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić i načelnik Šestog odeljenja Ratko Romić su uhapšeni. Pripadnik DB-a Miroslav Kurak, koji je pucao u Ćuruviju, je nedostupan. Vodi lovce na safariju po Tanzaniji.

Koordinator svih službi bezbjednosti Aleksandar Vučić rekao je prije hapšenja Romića i Radonjića da iza ubistva Ćuruvije "stoji dio države" i na istoj pres-konferenciji objelodanio da u ubistvu srpskih mladića u kafiću "Panda" u Peći 1998. godine nije učestvovala britanska tajna služba MI6.

 - Moram da demantujem da su u ubistvu srpskih dečaka u kafiću "Panda" u Peći učestvovali MI6 ili SAS. To nanosi štetu našoj zemlji. Tu ima čudnih stvari  - rekao je Vučić.

Odmah poslije toga, tabloid blizak Vučiću obznanio je da su mladiće u Peći pobili pripadnici JSO, a ne albanski ekstremisti, kako se tvrdilo godinama.

Tužilac je potom u zatvoru saslušao Radeta Markovića, koji je navodno rekao da je nalog za ubistvo Ćuruvije dala Mira Marković. Nije rekao zašto nije odbio da ga izvrši. O ubistvu srpskih mladića u Peći kazao je da ih je pobio JSO. Nije otkrio zašto je o tome ćutao 15 godina i zašto nije uhapsio komandanta JSO, kojem je bio nadređeni. On je bio "samo profesionalac".

Nije jedino Srbija imala odrede smrti u rukama tajne službe. Tek ostaje da se razriješe i sankcionišu zločini koje je počinila teroristička grupa "Ševe", jedinica pod kontrolom bošnjačke tajne službe.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić, po nalogu vrha SDA, formirao je 1992. godine tajnu grupu "Ševe", čiji je zadatak bio da obavlja najprljavije poslove.

"Ševe" je predvodio Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora bošnjačke tajne službe, a njihove usluge koristili su gotovo svi šefovi tajnih službi, ali i neki lideri SDA, uključujući i Aliju Izetbegovića. "Ševe" će kasnije proći i obuku u iranskom terorističkom kampu na Pogorelici.

Kada je 1996. ubijen Ugljen, čije ubistvo do danas nije razriješeno, počelo je da se odmotava klupko o terorističkim akcijama "Ševa".  

"Ševe" su, kako će kasnije priznati njihov pripadnik Nedžad Herenda, učestvovale u ubistvu zarobljenih vojnika JNA u Velikom parku u Sarajevu, snajperisale po položajima VRS i ARBiH izazivajući sukobe i izvele neuspjeli atentat na Sefera Halilovića u kojem je ubijena njegova supruga i njen brat.

Bivši operativac AID Edin Garaplija otkrio je da su "Ševe" na Vrbanja mostu ubile Boška Brkića i Admiru Ismić, sarajevskog Romea i Juliju, koji su pokušali da pređu na teritoriju RS.

Mistifikacija

Službe koje imaju tako krvave tajne logično je da istrajavaju na sopstvenoj mistifikaciji. Zato mistifikacija i jeste jedno od najubojitih oruđa tajne službe i njena glavna alatka.

Oni koji zloupotrebljavaju Službu namjerno podgrijavaju njeno mistifikovanje. A to mistifikovanje stvara iluziju da je sve političke stranke formirala Služba, da sve procese vodi Služba, da Služba sve zna i prije nego što će biti, da Služba sve vidi, da Služba upravlja procesima, ljudima i njihovim sudbinama...

U mistifikaciji važan adut su i tajni dosijei, koji zbog toga što duže i treba da ostanu tajni. Oni koji su prošli kroz Službu smatraju da se arhive ne otvaraju jer su živi i još veoma moćni akteri kojima ne odgovara da se službe vrate u okvire zakona.

Jedan od najsvježijih primjera manipulacije dosijeima je izjava Ratka Romića na jednoj TV, dan prije njegovog saslušanja za ubistvo Ćuruvije. Romić se branio da nije učestvovao u atentatu na Vuka Draškovića u Budvi, ističući da insistira na otvaranju Draškovićevog tajnog dosijea, jer će poslije toga svima biti jasno s kim Srbija ima posla.

Da je riječ o manipulaciji dokazuje činjenica da je upravo Draškovićev SPO godinama bio najistrajniji u zahtjevu za otvaranje dosijea u Srbiji. Ta stranka je dva puta, 2004. i 2010. godine, predlagala nacrte zakona o otvaranju dosijea koji su odbijeni.

Ali nije uvijek i jedino tajna služba kriva za sopstvenu mistifikaciju.

Rad svake službe podrazumijeva i saradničku mrežu. Saradnici koje Služba vrbuje da bi čuvala državu, često su labilne ličnosti, a nekada i ličnosti koje Služba ucjenjuje na saradnju jer raspolaže inkriminirajućim podacima o njima.

Postoje i oni koji pokušavaju sebi da daju na važnosti podgrijavajući namjerno insinuacije da su na vezi sa Službom. Posebno aktivan taj sindrom posljednjih godina bio je među novinarima kojima je takav tretman, stvaran ili lažan, bio garancija dobre obaviještenosti. Tu su i mešetari koji u tom haosu glumeći operativce Službe sviđaju privatne poslove, ako ne milom, onda ucjenama. Za tu rabotu dovoljno im je da poznaju barem dva čovjeka koja zaista rade u Službi.

Jasno je da su oduvijek i svuda službe bezbjednosti instrument politike, kao i da često politika i Služba zloupotrebljavaju jedna drugu. Politika kada se donoseći odluke krije iza neophodnosti takvih poteza, pozivajući se na nepostojeća saznanja Službe. Čelni ljudi Službe, kada se, krijući se iza viših državnih interesa, bave onim poslovima za koje nemaju ovlašćenja i koji izlaze iz okvira njihove nadležnosti.

Zbog svega toga veoma je važno demistifikovati mitove o službi bezbjednosti. Demistifikacija i dobra kadrovska rješenja, koja nigdje nisu tako važna kao u Službi, prvi su korak procesa demokratizacije i stvaranja slobodnog društva.

A kada se ogole sve manipulacije, demagogije, špijunske igre, zločini "u ime države", tek tada će države na ovim prostorima moći da počnu da se izgrađuju. Mistifikacija tajnih službi i opsjednutost balkanskim špijunima prestaće da budu opravdanje za nepostojanje pravnog sistema koji garantuje bezbjednost i solidan život svakom pojedincu.

A do tada: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se... ako se ne sete, nikom ništa ... to je bila moja dužnost".

(Glas Srpske, 25.1.2014.)