Neko to odozgo vidi sve

 

Radio-televizija Srbije nedavno je emitovala nove epizode serije “Zaboravljeni umovi Srbije”, projekta koji je započeo 2007. godine. 

U pokušaju da nepravedno zaboravljene velikane rehabilituje i izvuče sa margina istorije i kulturnog nasljeđa ispričala je priču o mnogima od onih čijih imena nema u udžbenicima, čije knjige nisu u lektirama, onih koji su čovječanstvu bili dragocjeni onoliko koliko nama nisu.

Gorostas u podrumu

Jedan od njih neosporno je Stanislav Vinaver, mada ne znam da li je snimljena epizoda o njemu. Kada se poslije Drugog svjetskog rata vratio iz njemačkog zarobljeništva u Beograd, Vinaver je završio u podrumu novinske agencije Tanjug kao prevodilac u noćnoj smjeni. Bio je prisiljen da ćuti, da ne istupa u javnosti. Njegove knjige nije htio da štampa niko. Njegovi istupi u Udruženju književnika nisu se citirali u novinama. Tako su ga i živoga ubijali.

Po ocu Jevrej, po majci Nijemac, po sopstvenom izboru Srbin, u tom podrumu Vinaver je ostao skriven do danas. Intelektualac raskošnog svjetskog formata, koji je jednom narodu dao sve, a on njemu ništa sem poniženja, ostao je do danas nepoznat i Evropi, ali i onima koji žive u jeziku koji je izabrao kao svoj.

Tek ovih dana iz štampe je izašlo deveto kolo “Dela” Stanislava Vinavera, koje je priredio Gojko Tešić, čovjek koji je 30 godina svog rada posvetio istraživanju i sabiranju djela raskošnog intelektualca. Sve do ove godine nije mogao naći izdavača koji će objaviti bogati opus jedne od najvećih ličnosti srpske kulture 20. vijeka. Kaže da do sada Vinaverova “Dela”, koja je sabrao, imaju 70 knjiga.

A kako ne bi? Mnogo toga ostavio je srpskom jeziku i kulturi Stanislav Vinaver. Veliki broj tekstova u novinama, jer bio je novinar koji se bavio književnošću, hroničar jednog grada, jednog naroda, direktni učesnik i hroničar njegove istorije... Bio je parodičar, pjesnik, kritičar, feljtonista, prevodilac, poliglota, filozof, esejista, istoričar književnosti, jezički genije, naučnik, matematičar, fizičar, veliki polemičar, opasan književni, likovni i pozorišni kritičar. Bio je svjedok ruske revolucije, jedan od 1.300 srpskih kaplara koji je živ stigao do Krfa, svjedok fašističkog spaljivanja knjiga u Berlinu, diplomata, zarobljenik Gestapoa, majstor joge...

Bio je veliki svjetski intelektualac u malom narodu. Sjajno obrazovan erudita prevodio je sa sedam jezika (znao je i starogrčki i latinski), završio je studije na Sorboni kod najboljih profesora toga vremena.

Kada su predratni nadrealisti 1945. obukli kožne mantile političkih komesara Udbe i počeli da zabranjuju i knjige i predstave napisao je pismo podrške sjajnoj Miri Stupici.

Drugovao je sa Crnjanskim, Rastkom Petrovićem, Nušić mu je bio šef u Ministarstvu prosvete, a Bora Stanković kolega... Bio je saputnik i ključni saradnik Rebeke Vest na putovanju po Balkanu. U njenoj knjizi “Crno jagnje i sivi soko” Vinaver je Konstantin, erudita koji je Evropu na najljepši način upoznao sa nama.

- Njegov zavičaj bio je u srpskom jeziku i on je bio Srbin po sopstvenom izboru. On je bio Srbin koliko je hteo, a hteo je u tom jeziku najviše. (“Simfonija Vinaver” M. Vitezović).

Da li je pogriješio? Da je bio Nijemac da li bi bio prepušten zaboravu? Da je bio Jevrej da li bi u podrumu “proveo” 60 godina poslije smrti? Da li bi oni dopustili da podrumska memla decenijama ubija intelektualnog gorostasa? Posve sigurno: ne. Jer veliki narodi nemaju taj komoditet da otpisuju i zaboravljaju najveće. Zato i jesu veliki. Gorostasi njihove kulture, jezika i nauke su njihov temelj, jer veliki znaju da se samo taj i takav temelj ne ruši lako.

A šta smo mi uradili? I šta uopšte radimo?

Tek u septembru 2007. godine jedna mala spomen-pločica postavljena je na zgradi u Đakovačkoj 21 u Beogradu na mjestu gdje je nekada bila porodična kuća u kojoj je živio Stanislav Vinaver. U pokušaju da se institucija Vinaver otrgne od zaborava Milovan Vitezović je napisao “Simfoniju Vinaver”, a Gojko Tešić život posvetio da sabere ono što je srpskoj kulturi i jeziku ostavio Vinaver. U okolnostima u kojima živimo i pravilima koje poštujemo i tako malo ogromno je mnogo.

Nismo mi Grci

Nažalost, nije Vinaver jedini. Slično su prošli i Mihajlo Pupin, i Mileva Marić Ajnštajn, i Rastko Petrović, ali i Miloš Crnjanski, i Vasko Popa, i Milorad Pavić, i Dragoljub Jovanović pa i Nikola Tesla... Kao zapostavljeni geniji malog naroda.

I samo tom narodu moglo se dogoditi da Pupinov autobiografski roman “Sa pašnjaka do naučenjaka”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, bude obavezna lektira u školama u SAD, ali da u njegovim školama ne bude.

A Pupin je svoju zemlju i svoje rodno selo Idvor u Banatu volio toliko da je imenu dodao ime sela. Zvao se Mihajlo Pupin Idvorski. Bio je član Nacionalne akademije nauka SAD, jedini koji po rođenju nije bio Amerikanac, a postao je predsjednik Njujorške akademije nauka, predsjednik Američkog instituta elektrotehničara, počasni doktor 20 univerziteta. Na Kolumbija univerzitetu laboratorije fizike i danas nose njegovo ime.

Osnovao je dva fonda, jedan koji je nosio ime njegove majke pomogao je školovanje više od 20.000 ratne siročadi Prvog svjetskog rata, a drugi, koji je nosio njegovo ime, zamislio je kao podršku svom rodnom Idvoru.

Muzej koji nosi ime Pupina, čovjeka koji je uspostavio prvu telefonsku vezu između Bostona, Njujorka i Vašingtona, telefon je dobio tek prije deset godina. U Beogradu tek ove godine treba da dobije spomenik i to preko puta Univerzitetske biblioteke koju je Srbiji poklonila američka “Karnegi fondacija” upravo zahvaljujući zalaganju Mihajla Pupina.

I kakvo je onda čudo što Pupina svojataju Makedonci? A Teslu Hrvati? A Vaska Popu Rumuni? Vinavera doduše još niko, ali njega “čuvamo” u podrumu.

Još se ne zna ko će prisvojiti Milevu Marić Ajnštajn. Za sada ona je omiljena istorijska ličnost ciriških dama.

Velika matematičarka, prva žena Alberta Ajnštajna, rođena je u Titelu, a u Rumi i Novom Sadu i danas su kuće u kojima je živjela njena porodica. Navodno, spomen-ploče nema ni na jednoj od njih.

Milevin preorani grob otkriven je prije deset godina na ciriškom groblju. Pet godina kasnije postavljena je spomen-ploča. Vraćanjem njenih zemnih ostataka u Srbiju bavio se jedino, akademik Aleksandar Marinčić, ali je ovaj svijet napustio prije nekoliko godina. Jedna škola u Novom Sadu nosi njeno ime, nekoliko ulica takođe i jedna bista u Sremskoj Mitrovici.

Pa nismo mi Grci da pravimo parkove pa da bankrotiramo. Jedan takav napravili su u nedođiji. U planinskom selu Stagira, Bogu iza nogu, je Aristotelov park. U tom selu (rodnom Aristotelovom) između borova izdiže se njegova bista visoka četiri metra, a u parku pod vedrim nebom izloženi su radovi i ploče sa uklesanim izrekama filozofa.

Zato ćemo da gradimo Diznilend u Kragujevcu. Ima jedan takav u Parizu, ali istina malo dalje od njega je i drugi - Park Asteriksa i Obeliksa. Taj tematski zabavni park baziran je na pričama o Asteriksu. Ništa čudno, jer Francuzi su stari nacionalisti.

Ali ni Britanci nisu mnogo bolji. I oni imaju sličan park. U parku “Dikensov svijet” živi se u viktorijanskom vremenu, a posjetioce zli učitelj Olivera Tvista propituje koliko znaju i šta znaju o svom ocu Dikensu.

Doduše, odnos prema sebi ozbiljno smo narušili izgradnjom Andrićgrada, grada spomenika jedinom našem nobelovcu. Od koga je previše je. Zato, draga Mileva, nemoj još i ti da nam se smiješ, onako kako nam se smije Branko Ćopić. I Stanislav Vinaver.

“Ostala je priča koju je zabeležio Rade Konstantinović da je na Vinaverovoj još svežoj humci Zuko Džumhur prstima nacrtao njegov lik kako se smeje, lica okrenutog Beogradu. I kako je pružajući napojnicu grobarima rekao: Vinaver nije ostao nikome dužan. Ni vama, ni onima... Vidite kako im se poslednji smeje. (“Simfonija Vinaver”)

I Bog je prvo sebi napravio bradu!

  

Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi: "Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite za nju".

Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe"?

Brojni primjeri svjedoče da su mnogi tu izjavu protumačili pogrešno, bukvalno ili onako kako im je odgovarala, pa su umjesto za zemlju, državu, zajednicu, narod..... (koji ih plaća) odlučili da rade za sebe, ali na račun države.

Vrlo važne osobe

Primjera je mnogo, ali jedan baš zanimljiv tekst ovih dana objavile su novine. Čak 31 funkcioner u BiH ima pravo na fizičku zaštitu i policijsku pratnju za šta se godišnje troši više od četiri miliona maraka. 

Poređenja radi u Hrvatskoj policija štiti i čuva pet funkcionera. U Srbiji je 20-tak štićenih ličnosti, a jedna od njih je i novinarka Brankica Stanković (s razlogom). U Crnoj Gori deset funkcionera ima policijsku zaštitu, a u Njemačkoj njih 30. 

Dok su pod zaštitom policije u susjednoj Hrvatskoj predsjednik, premijer, predsjednik parlamenta i predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, kod nas je spisak VIP (u prevodu: Vrlo Važne Osobe) ličnosti pod zaštitom policije pet puta duži.

Logično policija štiti članove Predsjedništva, premijere i predsjednike parlamenata na svim nivoima vlasti. Ali nelogično pod policijskom zaštitom je i svih devet ministara u Savjetu ministara, zamjenici predsjednika oba doma parlamenta BiH, potpredsjednici FBiH, ministri u vladama FBiH i RS. U Vladi FBiH čak je pet VIP štićenih ministara koje danononoćno čuva i prati policija. Od koga teško je naći razumno objašnjenje.  

Članove Predsjedništva danonoćno čuvaju po tri policajca, a na putovanjima šest. Čuvaju ih i jednu godinu po isteku mandata. Ministre Savjeta ministara čuva po jedan policajac. Oni "važniji" imaju policijske kućice pred zgradama i kućama u kojim stanuju.  

I dok policija čuva glavnog tužioca i predsjednika Suda BiH, direktor SIPA Goran Zubac nema policijsku pratnju niti policijsku kućicu ispred stana. Da li zbog  procjene da onaj koji hapsi kriminalce nije ugrožen ili zbog toga što Zubac neće da je VIP, ili je hrabar i obučen da se sam, u slučaju napada, odbrani zna samo on. Ili mu nije do prestiža, jer kao iskusan policajac zna i vidi da je policijska kućica ispred stana ovdje uglavnom stvar prestiža, a ne bezbjednosne procjene i potrebe.  Kažu da tako vrlo važnim osobama, kada postaju "nevažne", najteže pada njeno uklanjanje. Toliko im priraste za srce. 

Ali stvari se mogu posmatrati i iz drugog, pozitivnog, ugla. Kada je riječ o broju vrlo važnih osoba jasno je da smo u samom vrhu EU. Ukoliko se taj broj posmatra u omjeru sa brojem stanovnika, onda je matematika još više na našoj strani. Tako dok Njemačka na 82 milona stanovnika ima 30 VIP ličnosti, BiH na manje od četiri miliona ima 31 vrlo važnu osobu. 

A te vrlo važne ličnosti imaju mnogo obaveza zbog čega su veoma aktivne. Zbog toga moraju mnogo da putuju. I oni, ali i parlamentarci koji doduše nisu vrlo važne ličnosti. Kao što i priliči važnim osobama one na putovanja idu biznis klasom i na aerodromima zakupljuju VIP salone. Jer, veoma važne ličnosti ne mogu putovati sa običnim smrtnicima i miješati se sa svjetinom po aerodromima. Istina nisam putovala biznis klasom, ali kažu da tamo oskudni avionski obrok staje cijelih 500 KM. Zakup VIP salona na aerodromu je oko 200 evra po satu. 

Jedna istinita anegdota kaže da su prošle godine bh. parlamentarci išli u Švajcarsku na neki skup, a sa njima su putovali tadašnji šef Kancelarije EU u BiH Piter Sorensen, ambasadori Švajcarske i Francuske i direktor Rajfajzen banke u Sarajevu. Poletjeli su iz Sarajeva, a presjedali u Beču. I dok su parlamentarci (iako nisu ni VIP) završili u biznis klasi aviona, sitna evropska boranija sa Sorensenom na čelu do Švajcarske je stigla ekonomskom klasom. Da čovjek i razumije da je biznis klasa potrebna na prekookeanskim dugim letovima, posebno, ako ih po dolasku čeka neki važan sastanak, ali za dva sata leta to ipak nije potreba, nego raskalašnost. Ali što ne bi kad država časti.

A kada je o putovanjima riječ veoma važan "statusni" simbol su i diplomatski pasoši. Sa promjenom Savjeta ministra došlo je do prave pomame za hitnim izdavanjem istih, a posebnu frku je ovih dana napravio novi predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić koji je namjerio da u Vašington (putuje na sastanak u MMF) vodi i suprugu, sa dipolomatskim pasošem nego kako?  

Državni aparat  

Ali ima u svemu ovome i nepravde. Jer dok su u fokusu javnosti isključivo vrlo važne ličnosti (po prirodi posla), na armiju bezimenih činovnika koji uživaju identične privilegije i traju bez obzira ko je vlast, a ko opozicija, gotovo niko ne obraća pažnju. Tu armiju čine šefovi kabineta, savjetnici, pomoćnici, sekretari, sekretarice, šefovi protokola......

Tako u parlamentu BiH ima čak 16 sekretara komisija u oba doma, a imaju status pomoćnika ministara. Plate su im cirka 3000 KM, a teško se može pronaći država koju do nisu posjetili. Za njih važi da im je namještenje bolje nego da rade u Unis tursu. 

Komisije u parlamentu u prosjeku imaju sjednice svaka dva mjeseca pa nije teško pretpostavili koliko posla ima 16 sekretara. Zato ih u parlamentu slabo i viđaju.

Da smo ponovo u samom vrhu evropskog prosjeka svjedoči podatak da recimo parlament Slovenije ima 32 skupštinska odbora ili komisije za koje poslove sekretara obavljaju samo četiri osobe.

Badava je posljednji revizorski izvještaj o radu parlamenta BiH objavljen za 2013. godinu i ovaj kao i svaki prethodni (kao što će i svaki budući) upozorio na enormne troškove i preveliki broj zaposlenih.

Prema tom izvještaju u parlamentu je bilo zaposleno 219 ljudi, od čega su poslanici i delegati 50, a državnih službenika je 155. Samo na plate potrošeno je 10 miliona KM, a na naknade (smještaj, prevoz, odlazak porodici, telefoni, nagrade, paušali) dva miliona. Od toga najveći dio se odnosi za rad u komisijama koji se isplaćuje mjesečno. Iako su revizori upozorili da je potrebno preispitati opravdanost takve odluke i isplate uskladiti sa mjerljivim rezultatima rada to se nije dogodilo do danas. Jer,  preporuke revizora nema ko da čita.

Te godine revizori su napisali i da su putnici iz parlamenta na putovanja po svijetu potrošili oko 700.000. Zahvaljujući zakupima VIP salona i biznis klasi, najviše novca su spiskali na prevoz - oko 300.000. Za hotele sa (naj)više zvjezdica, kako i priliči VIP osobama, ostalo im je 230.000, a za dnevnice (da se nadje za šoping) oko 200.000 KM.

U detalje o opravdanosti pristustva najvećem broju seminara, skupova i destinacija koje su obišli revizori nisu ulazili.  

Doduše jesu ponovo tražili da se definiše opravdanost i način isplate pojedinih troškova, kao i da se konačno uvede evidencija da li činovnici u parlamentu BiH dolaze na posao i koliko tamo vremena provode, ali ni to izgleda niko nije pročitao.

Ko kaže da para nema?

Koliko su plaćeni činovnici u parlamentima zemalja EU, koliko putuju, kako i gdje teško je istražiti, ali je lako saznati da su plate poslanika u zemljama EU samo dva puta veće od prosječne plate građana njihove države. Zato su plate naših poslanika šest do osam puta veće od prosječne plate gradjana, a plate činovnika u parlamentu četiri do pet puta. 

Iako je bilo prijedloga da se plate u državnim institucijama svedu na maksimalno tri prosječne plate u BiH, taj prijedlog očekivano nije naišao na podršku.  Ko je lud da sječe granu na kojoj sjedi?

Ali visoke plate nisu jedina  privilegija zbog koje se vodi bespoštedna borba za vlast i posao u institucijama.

U 2013. godini samo za troškove prevoza zaposlenih u Parlamentarnoj skupštini BiH potrošeno je oko 210.000 KM. I te, kao i svih ovih godina, najbolje plaćeni bili su sekretari Predstavničkog i Doma naroda, savjetnici, ali i već pomenuti sekretari odbora i komisija.  Tako su sekretari domova imali osnovnu platu od 3.092,10 KM, naknade za odvojen život, plaćene posjete porodici, plaćen smještaj, mobilne telefone, troškove reprezentatacije.....

Nešto manje plate imali su šefovi kabineta i savjetnici članova Kolegijuma Parlamentarne skupštine BiH. Njihova osnovna plata bila je 2.140,60 KM uz sve već pobrojane privilegije.  

Ali ni tu nije kraj. Veliki broj zaposlenih su članovi Upravnih i Nadzornih odbora i raznih komisija što se takodje plaća.

Tako, recimo, članovi Upravnog odbora Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija mjesečno primaju jednu novinarsku platu - 800 KM. Nepotrebno je reći da je to džeparac, s obzirom da UO čine dobro plaćeni državni činovnici.

Jedno od najplaćenih dodatnih poslova godinama je ono u UO Uprave za indirektno oporezivanja. Tako za rad u UO UIO Šefika Hafizović mjesečno dobija 3200 KM.  Šefika je inače vječita savjetnica za finansije, evropske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Potom je dijelila savjete Mustafi Mujezinoviću, a od 1998. do 2001. bila je pomoćnica ministra za fiskalnu politiku.

Iako su u njenom mandatu otkrivene milionske carinske prevare to je nije ni okrznulo. Iz vremena doministrovanja ostala je poznata i po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju ubistva Joze Leutara.  

Kod imenovanja imala je podršku SDA i Stranke za BiH, kako joj je u datom trenutku koja stranka zatrebala.

Kao ekspert Vlade FBiH u UO Šefika, ali i eksperti Savjeta ministara (Ismet Suljendić) i Vlade RS (Vladimir Trifković, zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede), godišnje zarade 38.400 KM. Dakle, mjesečni džeparac "eksperata" iznosi četiri prosječne plate u RS ili 11 penzija.

Iako je još 2010. Glavna služba za reviziju pozvala da se ispitaju naknade i zbog oga dala UIO mišljenje „s rezervom“ ništa se nije promijenilo ni u 2014.  

I da privodim kraju. Ko kaže da para nema?! Ima para, ali ima i termita. Samo u prošloj godini rashodi za bruto plate i troškove zaposlenih iznosili 68 odsto ukupnog budžeta BiH.

Da li su gradjani osjetili boljitak s obzirom na to koliku armiju činovnika plaćaju? Nisu. Koji su konkretni efekti njihove potrošnje 68 odsto budžeta? Neosjetni. I tako dalje i tako redom.....

Ali deviza armije većine državnih činovika i nije opšte dobro i javni interes, nego "moje dobro i moj interes". Empatija prema zajednici i odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i nesposobne budale koje se nisu snašle. Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za nju i za sebe". 

Ajde da se ne lažemo

Jedan gimnazijalac ovih dana postao je svjetski hit. Mika Baumajster iz njemačkog grada Haltern, čijih 16 učenika je poginulo u samoubilačkom zakucavanju Andreasa Lubica u planinski masiv Alpa, poslije bloga koji je objavio najcitiraniji je "pisac" u američkim, britanskim i njemačkim medijima. I zvjezda malih tv ekrana.

Heroj Mika

Gimnazijalac Mika stao je u odbranu novinarske etike, prava ljudi da tuguju, u odbranu porodica žrtava od terora medija i do detalja opisao invaziju krvoločnih novinara na mali gradić još od trenutka kada se nije ni znalo šta se tačno dogodilo u Alipima i koliko djece je izginulo. Opisao je kako su se prerušavali, kako su zvali telefonom i lažno se predstavljali roditeljima žrtava  kao prijatelji njihove djece, kako su ispod mantila krili diktafone, kako su mobilne telefone stavljali u saksije i snimali tajno djecu u školi. Kako su djeci nižih razreda za izjave davali po 80 evra za izjavu što se može smatrati krivičnim dijelom. Kako su u trci za "senzacijom" i dizanjem tiraža povrijedili sve i kako nisu dopustili ni porodicama ni školskim drugovima da iskreno tuguju i plaču.

Mika je izazvao simpatije mnogih jer je u iskrenom tekstu rekao ono što je većina Nijemaca mislila, ali nije našla način da kaže.

U kasnijim tv emisijama i polemikama postavljeno je pitanje zbog čega se ni tabolidi, ali ni ugledni njemački mediji nisu bavili suštinskim pitanjima, nego su se bazirali na maltretiranju porodica žrtava i djece u školi u Halternu? Zbog čega nisu postavili pitanje odgovornosti za nesreću „Lufthanze” ili  Savezne uprave za vazduhoplovstvo i instistirali na odgovoru? Zašto nisu tražili odgovore tužioca? Zašto su stotine tekstova i desetine naslovnih strana tih dana posvetili bolesnom čovjeku koji je izvršio kolektivno (samo)ubistvo, a nijedan jedini kolika je odgovornosti kompanije u kojoj je bolestan čovjek radio?   

Tek nakon bloga osamnaestogodišnjeg gimnazijalca, otkriveno je da je EU godinama ranije upozoravala Saveznu upravu za vazduhoplovstvo  Njemačke da ima premalo pilota i da zbog toga ne vrši redovne medicinske kontrole zaposlenih.

Zabilazeći suštinska pitanja i suštinske razloge koji su doveli do tragedije, njemački mediji su izazvali revolt javnosti koja je sa velikom podrškom dočekala tekst gimnazijalca iz Halterna koji je pozvao novinare da se vrate profesionalnom kodeksu, da otkriju i plasiraju  informacije od opšte važnosti i da prestanu da se služe prljavim i nemoralnim trikovima kako bi dobili senzaciju i podigli tiraž svojih novina, ali i čitaoca da prestanu da ih čitaju.

Mika Baumajster je napisao blog u pravom trenutku i postao heroj u svojoj zemlji, ali i izvan nje.  

Ne mogu a da ne povučem paralelu: da je ovdje neki 18-godišnjak napisao nešto slično, aktuelno da li bi ga neko čuo? Pročitao? Kakvu reakciju bi izazvao? Nikakvu. Većina bi se, po običaju, pravila da nije pročitala, a drugi bi požurili da kažu: "Ćuti mali šta ti znaš" (svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna op.a.).

Mikin blog izazvao je reakciju i u novinarskoj zajednici. Tako je novinarka Astrid Prange prije nekoliko dana pozvala kolege da "hitno definišu zajednička etička načela, jer bez toga novinarstvo će samo sebe uskoro da sahrani". Upozorila je da ako hoće da požive mediji moraju prestati da budu senzacionalistički, jer gube vjerodostojnost.

Prange smatra da će se, ako i dalje bude vrijedilo medijsko načelo „Samo loša vijest je dobra vijest“, novinarstvo spustiti na nivo pornografije i  neće mu biti spasa.

- Sami mediji su se pretvorili u loše vijesti. Ne pomaže isticanje broja čitatelja, kritikovanje zastarjelih moralnih apostola, pozivanje na javne interese. Pomaže jedino samokritičnost. Veliki petak i Uskrs mogli bi biti pravi trenutak za razmišljanje o vlastitim greškama, kaže Astrid Prange.

Ko je kriv?

Nekako u isto vrijeme kada je pao avion u Alpama u kojem je izginulo 150 ljudi, srušio se helikopter na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u kojem je poginulo sedam osoba, uključujući i jednu bebu. 

Poslije velike tragedije većina medija u Srbiji  postupila potpuno suprotno od medija u Njemačkoj. Nisu maltretirali porodice žrtava, nisu mučili komšije, nisu tajno snimali djecu izginulih. Naprotiv, ispunjavali su svoju misiju tražeći odgovore nadležnih da li je bilo propusta, da li se nesreća mogla izbjeći i ko je kriv za tragediju u kojoj je izginula iskusna posada,  ljekari i beba koju su spašavali?

Pod pritiskom medija, pokrenuta je istraga i objavljen izvještaj Vojne komisije o padu helikoptera. I ako je neko želio i htio nije dobio šansu da se slučaj zataška i zaboravi.  

Ni poslije objavljivanja izvješaja Komisije na 500 strana, nisu odsustali, nego su nastavili da pitaju:

Zašto bolesnu bebu iz Raške nisu odvezli u Kragujevac kuda su kola hitne pomoći i krenula da je voze i stala zbog odrona? Zašto su je uopšte transportovali za Beograd?

Kako je moguće da ministar odrane izda direktnu naredbu za akciju medicinskog spasavanja u potpuno nepovoljnim vremenskim uslovima?

Ko i zbog čega je insistirao da helikopter sleti na aerodrom Nikola Tesla iako je pilot nekoliko puta tražio dozvolu da sleti na Banjicu ili Batajnicu ali mu je kontrola leta nije dala?

Da li je zaista za nesreću odgovoran samo pilot Mehić i letač tehničar čak i ako je tačno da su kod njih pronadjeni tragovi alkohola?     

Ko je od ministra odbrane Bratislava Gašića tražio angažovanje vojnog helikoptera čija obaveza nije da učestvuje u humanitarnim akcijama?

Insistirajući na odgovorima na ova i mnoga druga suštinska pitanja, srpski mediji, za razliku od njemačkih, opravdali su svoju misiju - sedme sile. A  misija te sile je da u ime javnosti (koji ima pravo da zna) otkrije istinu i prezentuje je toj istoj javnosti.

Ako je za utijehu, a jeste, nije tačno da smo uvijek najgori.

Ogledalce, ogledalce....    

Kod nas ovih dana nije bilo sličnih medijskih iskušenja, ali kao što reče Astrid Prange, kako su Veliki petak i Vaskrs pravi trenutak za razmišljanje o vlastitim greškama red bi bio zaviriti u vlastitu avliju. A u njoj (kao i u većini drugih) veoma teško ili nikako mediji i novinari mogu biti bolji od prilika i kriterijuma koji važe u društvu čiji su sastavni dio. 

Jer, ako je cijelo društvo u krizi, normalno je da su i mediji i novinarska profesija u krizi.

Jer, ako je u cijelom društvu visok stepen korupcije, normalno je da su i mediji korumpirani.

Jer, ako su svi segmenti društva kontrolisani, normalno je da su i mediji kontrolisani.

Jer, ako su novinari najmanje plaćena profesija, normalno je da urade sve da ne ugroze egzisteniciju. (I novinari imaju porodice)

Jer, ako su jedini relevantni sagovornici koji znaju sve o svemu - političari (dok svi drugi segmenti društva ćute)  normalno je da mediji razgovaraju samo sa njima.

Jer, ako je društvo potpuno polarizovano na dva bloka, vlast i opoziciju, normalno je da su i mediji potpuno polarizovani (samo što su zamjenom teza za unutrašnju upotrebu oni provladini "režimski", a oni opozicioni  "slobodarski").

Jer, ako je stepen slobode medija ogledalo nivoa demokratije u društvu, normalno je da obrišemo ogledalo....

I dok se sve to prilično jasno, nije baš najjasnija nedavna ocjena direktora Mediacentra Sarajevo Bore Kontića koji jedini problem, kada je u pitanju stanje u medijima, vidi u "nesprovođenju zakona", i tome što je "višegodišnje emitovanje RTRS-a obilježeno politički vođenom javnom televizijom". U najmanju ruku: površan, netačna, neistinita.... dijagnoza.

Posve divno bi bilo da je jedini problem u medijima ovdje neprovodjenje zakona i to što je samo jedan mediji, jedan javni servis pod političkim uticajem. Ali na žalost - nije. Jer, da je jedan mediji problem, taj problem bi bio lako riješiv. Tada bi bili u samom vrhu liste zemalja po poštivanju medijskih prava i sloboda. Ovako....

Odustaću od namjere da nabrajam kojoj političkoj strukturi je blizak koji javni servis i koji medij je pod uticajem koje partije (a znamo se...) iz jednog jedinog razloga: mnogo bitnije od toga je otvoriti pitanja koja su aposlutni preuslov da se medijska sfera postavi na zdrave osnove.

Upravo to uradio je nedavno Savjet za borbu protiv korupcije u Srbiji koji je  objavio veoma važan izvještaj o vlasničkoj strukturi i kontroli medija u toj zemlji.

Utvrdjeno je da od 50 medija, koliko je Savjet analizirao, više od pola nema transparentne vlasnike (ne zna se ko im je vlasnik), da su vlasnici vrlo često samo fiktivno urednici, da iznenadjujuće veliki broj političara ili članova njihovih porodica, ali i tajkuna, ima vlasništvo u medijima.

Dakle, pitanje broj jedan: Kakva je ovdje vlasnička struktura medija? Ko su stvarni vlasnici medija? Da li političari ili tajkuni posjeduju medije, koje i u kom procentu?

Savjet za borbu protiv korupcije upozorio je i na drugi vid kontrole rada medija - poreske olakšice i istakao da je to još jedan efikasan načina na koji političari kontrolišu medije privilegovanim tretmanom naplate poreskog duga.

Dakle, pitanje broj dva: Ko od medija duguje porez i koliko? Kako je moguće da ne plaća porez? Kome je porez oprošten? Kako i zašto?

U novom izvještaju Savjet je upozorio da se najčešće neformalni pritisak na uredjivačku politiku medija vrši preko oglašivača koji su samo u prošloj godini raspolagali sa 155 miliona evra reklama koje su plasirali kroz medije.

Dakle, pitanje broj tri: Da li oglašivači kod nas uređuju medije? Da li postavljaju prve ljude medija? Da li uređuju medije iz pozadine?

Jasno je da samo odgovori na ova tri pitanja mogu da daju pravu i preciznu sliku stanja u medijima u BiH i kontrole nad njima. Sve dok ih javnost ne dobije, izjave poput ove Kontićeve o jednom javnom emiteru (ali onom u drugom entitetu) koji je pod političkom kontrolom, moći će da se posmatraju na isti način: kao izjave date u službi nečije politike, a nikako profesije.

Jer tek kada se neko ozbiljno potrudi da uradi slično istraživanje onome koje je uradio Savjet za borbu protiv korupcije, odgovor na krucijalno pitanje da li su mediji kod nas u službi javnog interesa ili su sluge različitih (partijskih, ličnih, tajkunskih, donatorskih, oglašivačkih ....) interesa sam će se ispisati, neoborivim argumentima. 

Sve do tada bićemo samo refleksija ukupnog stanja u društvu, a ne njegov korektiv. I sluge jednog ili drugog političkog bloka. A sluge gazde i tretiraju kao sluge. Zato sluge nemaju pravo da se ljute što spavaju u sobičku kod staje i što se hrane mrvicama sa bogate gazdine trpeze.

  

Život naš rijaliti

 

Cenzura ili autocenzura (svejedno kako ko zove) nikada se ne vidi u onome što mediji objave. Ona je uvijek u onome što nije objavljeno. A to je teže utvrditi. Kada dolazi do povećanja broja zabranjenih tema i zaštićenih ličnosti povećava se broj tekstova i emisija koje tretiraju estradu, džet set i naravno, crnu hroniku. I život postaje rijaliti.

Jedan dnevni list u Srbiji ovih dana na kioske je stigao sa nevjerovatno tačnom dijagnozom na naslovnici: "Kreće novi rijaliti: Kako uhapsiti Šešelja".

Novi rijaliti se emituje poslije onoga okončanog velikom tragedijom u kojoj su šest ljudi i jedna beba izginuli u padu helikoptera da bi se dvojica ministara uslikala na Surčinu.

Kod nas upravo je okončan rijaliti koji je trajao mjesecima: formiranje vlasti. Cilj tog rijalitija je borba za stolice. Kao i u svim ranijim, učesnici mjesecima poslije izbora odmjeravaju izborni plijen. Po potrebi rijaliti programa partije odredjuju i vjeru i naciju učesnika rijalitija. Svi narodi i ostali moraju biti zastupljeni po pravilima. Iako mnogi učesnici ne znaju da popune prijave za ulazak u rijaliti oni prolaze, jer imaju člansku kartu. Partijski komesari po staroj praksi diktiraju raspored kamera u kući snimanja. I naslovne strane novina. Važan preduslov za ulazak u Kuću velikog brata je mazanje vazelinom svake večeri. Učesnici rijalitija se mažu  pred očima nacije. Ko se bolje namaže osvaja veću stolicu. Kada mazanje ne pomaže prelaze na ucijene. U rijalitiju jedna soba je VIP. U nju su smješteni glavni likovi rijaliti šoua. Napucani, premazani, okrutni, neprincipijelni, samozaljubljeni ..... pred licem tv gledateljstva ne libe se da smještaju jedan drugome, na kvarno. I onda da nazdrave i da se izljube. Producenti trljaju ruke jer šerovi gledanosti probijaju visinske amplitude. Ko uđe kajaće se, ko ne uđe kajaće se..... Jer život naš - rijaliti!

Biti "in"

Oni koji su nekada dan započinjali jutarnjom kafom uz novine da bi se informisali izmjenili su navike. Kafa je ostala, a stigli su pametni telefoni. I sve se ubrzalo. Uz jutarnju kafu čitaju se blogovi, portali, tviter vijesti, statusi, rijaliti novosti....

Uz silikonske sise Mace Diskrecije, uz jutarnju kafu obavezno iz pametnog telefona iskoči barem jedan manijak, bolesnik ili psihopata. Nađe se i poneki "vukodlak" satanista poput onog svježe pronađenog u Bečeju. I šta da uradi čovjek kada mu dan započne porukom: "Ja sam najnezgodnije zlo koje gazi ovo tlo: Član srpskog Reda vukodlaka pojeo mačku pa ubio rođaka"? Da baci telefon? Da kupi vremeplov? Da se vrati u krevet i spava, spava, spava...... I pusti muziku: "...prespavati dan, prespavati vek, kako li je tek"?

Kada se probudi već je vikend. A vikendi počinju "Zvjezdicama", nastavljaju se "Zvijezdama", a okončavaju "X Faktorom". Ako je tačno da "ko pjeva zlo ne misli" i ako broj stanovnika ovih prostora podijelimo sa brojem prijavljenih pjevača nema razloga za paniku. Bezazlenijeg naroda nema na kugli zemaljskoj.

A kada ne pjevamo onda gledamo pornografiju u direktnom prenosu. U "Parovima" (piše na pametnom telefonu) glavni likovi su Zmaj od Šipova i Maca Diskrecija. I Macina mama Enesa dobila je svojih pet minuta. Na naslovnicama je obznanjena veoma važna informacija:  Maca laže da dobro zarađuje, jer ona (mama) podigla je kredit da joj kupi silikone i mobilni telefon.

Zmaj od Šipova još odavno je poznat široj javnosti, od onda kada je na internetu objavljen snimak govora koji je održao pokojnom ocu Jovi na grobu. Tog trenutka postao je medijski super star i mnogo važna faca. Badava su iz Šipova molili medije da ih ne brukaju i uvjeravali da imaju  mnogo i pametnih i sposobnih i učenih ljudi da pokažu svijetu. Očekivano u Šipovo, zbog udaljenosti, teško stižu informacije o novim trendovima i crno ružičastim prugicama. 

I dobro što Šipovljaci, ali ni studenti nisu ništa bolji. Ovih dana oglasilo se izvjesno Studentsko udruženje "Baština" koje je zahtjevalo od RRA da zabrani rijaliti šou "Parove" zbog "vrijeđanja morala, skaradnosti, promocije prostitucije".

-  Svedoci smo da razne nacionalne televizije poslednjih godina maltretiraju naciju sa raznim skaradnim rijalitima, ispiraju mozak stanovništvu i nameću na jedan nasilan i brutalan način izvitoperen sistem vrednosti. Kada smo mislili da je količina nemorala, bluda i svih gadosti koje se puštaju na televizijama dostigla vrhunac, da od svega toga ne može gore, brzo smo se sa novim serijalom Parova uverili da može, napisali su studenti RRA.

Mlada djeca ne kontaju da je rijaliti državni projekat od višeg nacionalnog interesa.

Oni pametniji i bliži vlasti iskoristili su šansu i napravili ponudu koja diktira potražnju. Jer kada su marketinški magovi ukapirali  kako se lako obrće lova, brzinski su stvorili privatne produkcije za proizvodnju rijaliti programa. Visoki rejtinzi gledanosti koji su ih pratili podsticali su njihov rast i širenje zahvaljujući višku love od marketinškog kolača koji su po osnovu rejtinga sami sebi dijelili. I tako su se stvarili i širili koncentrični rijaliti krugovi. I svima dobro. Vlastima da se narod ne dosjeti, rijaliti biznismenima jer im se džepovi pune svjetlosnom brzinom, anonimnima jer postaju poznati, građanstvu jer je njegova potreba za društvenim životom zadovoljena za posve male pare koliko iznosi rtv taksa.

Po definiciji destruktivni, agresivni i asocijalni huligani naravno ništa nisu skontali. Jedan od njih sa prepoznatljivim stajlingom "kapuljača na glavi" i obaveznim "Ej bre brate" revoltiran snimio je klip i postavio na jutjubu. Vrlo nabrušen uputio je javnu poruku poznatoj straleti:  

"Jebo te Oro šta ti kaže otac, brate, šta ti kaže komšiluk, brate.... Prodaje jednu kravu da bi imala sise, brate, mi smo krivi što ih gledamo, brate.... Jer ovo, brate, nije normalno. Ovo, brate, znam šta je glupost, brate, dobro rekla je Oro, brate, ali smiri se više jebo te lebac, brate. Moglo je biti i gore, moglo je ovo ranije početi, brate. Hvala bogu da je moja generacija bila normalna, brate. Ja sam imao, brate, neku granicu izmedju gluposti i pametne stvari, brate. Ova izgleda ne zna gde je granica, brate. Vidi joj sise brate, napumpala sise. Napumpala usne, brate. Što će joj, brate, da bolje pije čaj aaaa? Ovo je crna hronika, brate. Koliko god bio glup, brate, mene bi bilo sramota, brate. Ja samo, brate, čekam kada će na Pinku da izlaze gole, brate. Ovo je horor, brate, kao da si vidio Bokija 13 u kupaćem, brate....."

I ne čude huligani, jer su huligani. A huligani remete i red i poredak, a vrlo često to čine veoma agresivnim i destruktivnim ponašanjem.

Poslije svakodnevne ponude u javnom prostoru, opšte čuđenje izaziva najava policije Srbije da će ispitati djevojčice od 13 i 14 godina, koje svoje golišave fotografije objavljuju na društvenim mrežama. Policija je upozorila da se trend maloljetničke golotinje opasno širi internetom. Zato će djevojčice, zajedno sa roditeljima, morati u policiju na razgovor.

Kako je moguće da policajci ne gledaju "Parove", da nemaju pametne telefone i da ne čitaju novine? Pa klinke se samo na vrijeme pripremaju za karijeru VIP ličnosti po ponuđenom rijaliti receptu.

Sve je počelo.....

A sve je počelo prije više od 20 godina kada su Slobodan Milošević i gospođa sa cvijetom u kosi podržali postanak ružičaste televizije. Nije tako davno bilo kada je stvaranje ružičaste slike svijeta, da bi se nacija zabavila i udaljila od životnih problema, stavljeno porodici MM na dušu kao jedan od njihovih najvećih grijehova.

Onda su došli drugi, pa treći, pa peti..... Ružičasta slika se dopala svima. Doza pink boje kojom se bojila stvarnost dobijala je na intenzitetu. I širila se bez kontrole.

Bračni par MM i dalje je povremeno prozivan za izum patenta na čijim plodovima su uživali svi poslije njih. Koristili su ih u mnogo većim količinama i intenzivnijim nijansama ružičaste. Rijetki nisu pristali da učestvuju u rijalitiju pa su izbačeni svojom voljom ili nevoljom iz Kuće velikog brata.

Virtuelni svijet bivao je iz godine u godinu ružičastiji, a stvarni obojen  ružičasto crnim prugama. Red  zabave, red crnjaka: ubio, zaklao, preklao, silovao, pojeo.....

Pojavile su se i novine za jednokratnu upotrebu. Napravljene ne da informišu, nego da oblate. Po narudžbi i za skriven interes. Niko nije pisnuo o zloupotrebi slobode prije nego se sve otelo kontroli.

U medjuvremenu su stigle i društvene mreže, a novinare i medije  zamijenili su lažni ili pravi identiteti gradjana koji su dobili pravo javnosti. I stranačka vojska botova. Tačnost njihovih informacija nije moguće provjeriti, ali u tome i nije smisao. Ovih dana u Srbiji se piše o šminkerki Jeleni Maćić koja je u vrijeme poplava u Obrenovcu širila paniku na fejsbuku pišući laži "da ima mnogo mrtvih, da ih izvlače kamionima, da se kopaju grobovi u Lazarevcu"....... Ona je odbila nagodbu sa tužilaštvom i poručila da joj je mnogo drže da ide u zatvor nego da prizna da je uradila nešto loše. Jer njeno laganje je njena privatna stvar!

A šta je sa konzumentima? Sa prosječnim stanovnicima zemlje? Onima koji nisu osposobljeni da razluče laž od istine i razbiju ružičastu kutiju? Da li su oni puke žrtve ili rijaliti statisti? Posebno kada su pored domaćeg   uočljiv i sveukupni svjetski interes za razvoj sličnih trendova u kojima je zlo "in", a dobro "out".

Tako u konkurenciji kopilot ubica i pilot heroj do danas vodi ubica. Kako primjećuje "Ruša tudej" mediji su i dalje puni vijesti o Andreasu Lubicu, kopilotu koji je namjerno srušio avion na letu Barselona-Diseldorf i ubio 150 ljudi. Pilot koji je učinio sve da spase putnike i posadu ostao je u  sjeni ubice-psihopate.

"Otvori ta prokleta vrata! Za ime boga, otvori vrata", bile su poslednje riječi kapetana Patrika Zondhajmera zabilježene na snimku u crnoj kutiji, dok je očajnički molio ubicu da ga pusti u kokpit da spriječi tragediju.

O Lubicu - ludaku smo saznali sve. O Zondhajmeru gotovo ništa. Jer koga briga za heroje? Koga briga za "otvorenog čovjeka, punog entuzijazma, spremnog da pomogne, koji je zračio srećom"?

Koga briga šta kuva i s kim se druži "bolja" Džulija Roberts od "lošije" Anđeline Džoli koja ne kuva i ne druži se nego odsjeca sise,  vadi jajnike i jajovode? Koga briga što je žena za ludnicu a ne za naslovnicu?

Jer - život naš rijaliti. A u svakom rijalitiju ljudi i dogadjaji su stvarni. Do tebe je da prihvatiš rolu. Poslije više ne boli. Ružičasto crne pruge se smijenjuju, a život, život prolazi kao fikcija. U neznanju.