Ajde da se ne lažemo

Jedan gimnazijalac ovih dana postao je svjetski hit. Mika Baumajster iz njemačkog grada Haltern, čijih 16 učenika je poginulo u samoubilačkom zakucavanju Andreasa Lubica u planinski masiv Alpa, poslije bloga koji je objavio najcitiraniji je "pisac" u američkim, britanskim i njemačkim medijima. I zvjezda malih tv ekrana.

Heroj Mika

Gimnazijalac Mika stao je u odbranu novinarske etike, prava ljudi da tuguju, u odbranu porodica žrtava od terora medija i do detalja opisao invaziju krvoločnih novinara na mali gradić još od trenutka kada se nije ni znalo šta se tačno dogodilo u Alipima i koliko djece je izginulo. Opisao je kako su se prerušavali, kako su zvali telefonom i lažno se predstavljali roditeljima žrtava  kao prijatelji njihove djece, kako su ispod mantila krili diktafone, kako su mobilne telefone stavljali u saksije i snimali tajno djecu u školi. Kako su djeci nižih razreda za izjave davali po 80 evra za izjavu što se može smatrati krivičnim dijelom. Kako su u trci za "senzacijom" i dizanjem tiraža povrijedili sve i kako nisu dopustili ni porodicama ni školskim drugovima da iskreno tuguju i plaču.

Mika je izazvao simpatije mnogih jer je u iskrenom tekstu rekao ono što je većina Nijemaca mislila, ali nije našla način da kaže.

U kasnijim tv emisijama i polemikama postavljeno je pitanje zbog čega se ni tabolidi, ali ni ugledni njemački mediji nisu bavili suštinskim pitanjima, nego su se bazirali na maltretiranju porodica žrtava i djece u školi u Halternu? Zbog čega nisu postavili pitanje odgovornosti za nesreću „Lufthanze” ili  Savezne uprave za vazduhoplovstvo i instistirali na odgovoru? Zašto nisu tražili odgovore tužioca? Zašto su stotine tekstova i desetine naslovnih strana tih dana posvetili bolesnom čovjeku koji je izvršio kolektivno (samo)ubistvo, a nijedan jedini kolika je odgovornosti kompanije u kojoj je bolestan čovjek radio?   

Tek nakon bloga osamnaestogodišnjeg gimnazijalca, otkriveno je da je EU godinama ranije upozoravala Saveznu upravu za vazduhoplovstvo  Njemačke da ima premalo pilota i da zbog toga ne vrši redovne medicinske kontrole zaposlenih.

Zabilazeći suštinska pitanja i suštinske razloge koji su doveli do tragedije, njemački mediji su izazvali revolt javnosti koja je sa velikom podrškom dočekala tekst gimnazijalca iz Halterna koji je pozvao novinare da se vrate profesionalnom kodeksu, da otkriju i plasiraju  informacije od opšte važnosti i da prestanu da se služe prljavim i nemoralnim trikovima kako bi dobili senzaciju i podigli tiraž svojih novina, ali i čitaoca da prestanu da ih čitaju.

Mika Baumajster je napisao blog u pravom trenutku i postao heroj u svojoj zemlji, ali i izvan nje.  

Ne mogu a da ne povučem paralelu: da je ovdje neki 18-godišnjak napisao nešto slično, aktuelno da li bi ga neko čuo? Pročitao? Kakvu reakciju bi izazvao? Nikakvu. Većina bi se, po običaju, pravila da nije pročitala, a drugi bi požurili da kažu: "Ćuti mali šta ti znaš" (svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna op.a.).

Mikin blog izazvao je reakciju i u novinarskoj zajednici. Tako je novinarka Astrid Prange prije nekoliko dana pozvala kolege da "hitno definišu zajednička etička načela, jer bez toga novinarstvo će samo sebe uskoro da sahrani". Upozorila je da ako hoće da požive mediji moraju prestati da budu senzacionalistički, jer gube vjerodostojnost.

Prange smatra da će se, ako i dalje bude vrijedilo medijsko načelo „Samo loša vijest je dobra vijest“, novinarstvo spustiti na nivo pornografije i  neće mu biti spasa.

- Sami mediji su se pretvorili u loše vijesti. Ne pomaže isticanje broja čitatelja, kritikovanje zastarjelih moralnih apostola, pozivanje na javne interese. Pomaže jedino samokritičnost. Veliki petak i Uskrs mogli bi biti pravi trenutak za razmišljanje o vlastitim greškama, kaže Astrid Prange.

Ko je kriv?

Nekako u isto vrijeme kada je pao avion u Alpama u kojem je izginulo 150 ljudi, srušio se helikopter na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u kojem je poginulo sedam osoba, uključujući i jednu bebu. 

Poslije velike tragedije većina medija u Srbiji  postupila potpuno suprotno od medija u Njemačkoj. Nisu maltretirali porodice žrtava, nisu mučili komšije, nisu tajno snimali djecu izginulih. Naprotiv, ispunjavali su svoju misiju tražeći odgovore nadležnih da li je bilo propusta, da li se nesreća mogla izbjeći i ko je kriv za tragediju u kojoj je izginula iskusna posada,  ljekari i beba koju su spašavali?

Pod pritiskom medija, pokrenuta je istraga i objavljen izvještaj Vojne komisije o padu helikoptera. I ako je neko želio i htio nije dobio šansu da se slučaj zataška i zaboravi.  

Ni poslije objavljivanja izvješaja Komisije na 500 strana, nisu odsustali, nego su nastavili da pitaju:

Zašto bolesnu bebu iz Raške nisu odvezli u Kragujevac kuda su kola hitne pomoći i krenula da je voze i stala zbog odrona? Zašto su je uopšte transportovali za Beograd?

Kako je moguće da ministar odrane izda direktnu naredbu za akciju medicinskog spasavanja u potpuno nepovoljnim vremenskim uslovima?

Ko i zbog čega je insistirao da helikopter sleti na aerodrom Nikola Tesla iako je pilot nekoliko puta tražio dozvolu da sleti na Banjicu ili Batajnicu ali mu je kontrola leta nije dala?

Da li je zaista za nesreću odgovoran samo pilot Mehić i letač tehničar čak i ako je tačno da su kod njih pronadjeni tragovi alkohola?     

Ko je od ministra odbrane Bratislava Gašića tražio angažovanje vojnog helikoptera čija obaveza nije da učestvuje u humanitarnim akcijama?

Insistirajući na odgovorima na ova i mnoga druga suštinska pitanja, srpski mediji, za razliku od njemačkih, opravdali su svoju misiju - sedme sile. A  misija te sile je da u ime javnosti (koji ima pravo da zna) otkrije istinu i prezentuje je toj istoj javnosti.

Ako je za utijehu, a jeste, nije tačno da smo uvijek najgori.

Ogledalce, ogledalce....    

Kod nas ovih dana nije bilo sličnih medijskih iskušenja, ali kao što reče Astrid Prange, kako su Veliki petak i Vaskrs pravi trenutak za razmišljanje o vlastitim greškama red bi bio zaviriti u vlastitu avliju. A u njoj (kao i u većini drugih) veoma teško ili nikako mediji i novinari mogu biti bolji od prilika i kriterijuma koji važe u društvu čiji su sastavni dio. 

Jer, ako je cijelo društvo u krizi, normalno je da su i mediji i novinarska profesija u krizi.

Jer, ako je u cijelom društvu visok stepen korupcije, normalno je da su i mediji korumpirani.

Jer, ako su svi segmenti društva kontrolisani, normalno je da su i mediji kontrolisani.

Jer, ako su novinari najmanje plaćena profesija, normalno je da urade sve da ne ugroze egzisteniciju. (I novinari imaju porodice)

Jer, ako su jedini relevantni sagovornici koji znaju sve o svemu - političari (dok svi drugi segmenti društva ćute)  normalno je da mediji razgovaraju samo sa njima.

Jer, ako je društvo potpuno polarizovano na dva bloka, vlast i opoziciju, normalno je da su i mediji potpuno polarizovani (samo što su zamjenom teza za unutrašnju upotrebu oni provladini "režimski", a oni opozicioni  "slobodarski").

Jer, ako je stepen slobode medija ogledalo nivoa demokratije u društvu, normalno je da obrišemo ogledalo....

I dok se sve to prilično jasno, nije baš najjasnija nedavna ocjena direktora Mediacentra Sarajevo Bore Kontića koji jedini problem, kada je u pitanju stanje u medijima, vidi u "nesprovođenju zakona", i tome što je "višegodišnje emitovanje RTRS-a obilježeno politički vođenom javnom televizijom". U najmanju ruku: površan, netačna, neistinita.... dijagnoza.

Posve divno bi bilo da je jedini problem u medijima ovdje neprovodjenje zakona i to što je samo jedan mediji, jedan javni servis pod političkim uticajem. Ali na žalost - nije. Jer, da je jedan mediji problem, taj problem bi bio lako riješiv. Tada bi bili u samom vrhu liste zemalja po poštivanju medijskih prava i sloboda. Ovako....

Odustaću od namjere da nabrajam kojoj političkoj strukturi je blizak koji javni servis i koji medij je pod uticajem koje partije (a znamo se...) iz jednog jedinog razloga: mnogo bitnije od toga je otvoriti pitanja koja su aposlutni preuslov da se medijska sfera postavi na zdrave osnove.

Upravo to uradio je nedavno Savjet za borbu protiv korupcije u Srbiji koji je  objavio veoma važan izvještaj o vlasničkoj strukturi i kontroli medija u toj zemlji.

Utvrdjeno je da od 50 medija, koliko je Savjet analizirao, više od pola nema transparentne vlasnike (ne zna se ko im je vlasnik), da su vlasnici vrlo često samo fiktivno urednici, da iznenadjujuće veliki broj političara ili članova njihovih porodica, ali i tajkuna, ima vlasništvo u medijima.

Dakle, pitanje broj jedan: Kakva je ovdje vlasnička struktura medija? Ko su stvarni vlasnici medija? Da li političari ili tajkuni posjeduju medije, koje i u kom procentu?

Savjet za borbu protiv korupcije upozorio je i na drugi vid kontrole rada medija - poreske olakšice i istakao da je to još jedan efikasan načina na koji političari kontrolišu medije privilegovanim tretmanom naplate poreskog duga.

Dakle, pitanje broj dva: Ko od medija duguje porez i koliko? Kako je moguće da ne plaća porez? Kome je porez oprošten? Kako i zašto?

U novom izvještaju Savjet je upozorio da se najčešće neformalni pritisak na uredjivačku politiku medija vrši preko oglašivača koji su samo u prošloj godini raspolagali sa 155 miliona evra reklama koje su plasirali kroz medije.

Dakle, pitanje broj tri: Da li oglašivači kod nas uređuju medije? Da li postavljaju prve ljude medija? Da li uređuju medije iz pozadine?

Jasno je da samo odgovori na ova tri pitanja mogu da daju pravu i preciznu sliku stanja u medijima u BiH i kontrole nad njima. Sve dok ih javnost ne dobije, izjave poput ove Kontićeve o jednom javnom emiteru (ali onom u drugom entitetu) koji je pod političkom kontrolom, moći će da se posmatraju na isti način: kao izjave date u službi nečije politike, a nikako profesije.

Jer tek kada se neko ozbiljno potrudi da uradi slično istraživanje onome koje je uradio Savjet za borbu protiv korupcije, odgovor na krucijalno pitanje da li su mediji kod nas u službi javnog interesa ili su sluge različitih (partijskih, ličnih, tajkunskih, donatorskih, oglašivačkih ....) interesa sam će se ispisati, neoborivim argumentima. 

Sve do tada bićemo samo refleksija ukupnog stanja u društvu, a ne njegov korektiv. I sluge jednog ili drugog političkog bloka. A sluge gazde i tretiraju kao sluge. Zato sluge nemaju pravo da se ljute što spavaju u sobičku kod staje i što se hrane mrvicama sa bogate gazdine trpeze.