Godina prođe, sedmica nikad!

Kao na kraju svake i na kraju ove godine mediji prave retrospektivu događaja koji su obilježili 2015. iz svog ugla. Baš zato pokušala sam da nekoliko događaja iz protekle sedmice pratim citatima iz kolumni objavljenih u ovoj godini. I sve su bile komplementarne aktuelnom događaju. Da li je to dijagnoza ili stanje? Prosudite sami.

Vijest 1.

U akciji "Rez" u Sarajevu je uhapšeno 11 lica, pripadnika selefijskog pokreta, koji su, kako se sumnja, pripremali teroristički napad.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Sakiba Mahmuljina, komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH, zbog zločina jedinice islamskih boraca "El mudžahedin", koji su ubili 50 ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti, a nekima od njih odsjekli glave.

Januar 2015.

Direktnu odgovornost za imidž sa kojim živimo snose politika i institucije koje nisu uradile ništa da se distanciraju od terorizma, terorista i još davno obračunaju sa ratnim nasljeđem "svetih ratnika".

Da nije tako, davno bi bilo završeno procesuiranje zločina mudžahedina u posljednjem ratu, koji su upravo ovdje izvježbali bojevo gađanje i odsijecanje glava.

Da nije tako, davno bi bili presuđeni oni koji su u ime islama ovdje dovukli i dali pasoše ratnicima za džihad.

Da nije tako, u vojsci Islamske države danas ne bi bilo "bosanske čete".

Ništa od toga ne bi bilo tako da su institucije radile svoj posao. Posebno ne bi da su Sud i Tužilaštvo BiH svojim akcijama, radom i presudama opravdali postojanje, zaštitili pravnu državu i sve njene građane.

Vijest 2.

Starleta Mimi Oro obznanila je da je diplomirala na smjeru računovodstvo i revizija čistom desetkom. Mimi je diplomu stekla na Alfa univerzitetu, a kako je izjavila, želi da postane revizor, jer je "zanimaju korupcije u firmama".

 Februar 2015.

Eto, to smo mi ostavili svoj djeci, dragi Drajfuse. To nudimo revolucionarima koji imaju 17, 18, 20 i željni su znanja, spremni da promijene svijet i pomjere granice. Priznaćeš, sasvim dovoljno da pobjegnu što dalje od nas. I da u koferu ponesu omiljenu "Himnu maršala Mita" kao opomenu da tamo daleko moraju da uspiju, isto kao što su stari u Hercegovini nekada u svijet slali svoju djecu dajući im kamen koji ih je opominjao šta ih čeka ako ne završe posao zbog kojeg su otišli od kuće.

"Himna maršala Mita": Kupi je, pokaži je, maši njome, hvali se/ dok budala uči, imam načine drugačije/ ovde vlada maršal Mito, uzmi lepo plati je/ Kupi je, plati je, urami je, okači je/ kupi sebi, bratu, sestri, uzmi i za svastike/ i ne štedi ambiciju, nemoj da si škrt/ posle obične diplome, kupi sebi Dr...

Vijest 3.

"Ja ljudi više nemam snage za plaćanje instrukcija pored djetetovog urednog pohađanja osnovne škole! Koju vražju mater onda plaćamo nastavni kadar - da se iživljavaju pojedinci na njima!? Niti je dijete glupo, niti je tupo! Šta se ovo do vraga dešava da pored pedofila i terorista moramo čuvati djecu i od beskrupuloznih i iskompleksiranih priučenih likova!? Pitam se samo kako ih sačuvati od ovoga svega? I dokle će se više ćutati o ovoj temi iz bojazni da navodni "prosvjetari i pedagozi" ne uzmu pik na njih? Ogorčena majka", napisala je jedna ogorčena Banjalučanka na društvenim mrežama.

Mart 2015.

U cijeloj ovoj priči najznačajnije je čemu je to prof. Vujić učio slavnu generaciju genijalaca. Učio ih je najvažnijoj lekciji, slobodi i kako se ona osvaja. Učio ih najznačajniju stvar, a to je da briljantni učenici ne znaju sve, ali jedno znaju - znaju da misle. I 100 godina kasnije dolazimo do suštinskog pitanja šta smo danas ostavili svojoj djeci? I suštinskog razloga zbog čega jedva čekamo da oni koje najviše na svijetu volimo što prije odu što dalje odavde i da se više nikada ne vrate.

Da odu tamo gdje su klimoglavci i mediokriteti sankcionisani prezirom i podsmijehom društva kao paraziti od kojih zajednica nema nikakve koristi. Tamo gdje će moći da iskažu svoju kritičku misao i gdje će za to dobiti nagradu. Tamo gdje se nemoral ne pakuje u lažnu sliku pravednosti. Tamo gdje se trud i lijepo vaspitanje ne kažnjava, nego nagrađuje. Tamo gdje neće morati da sipaju ulje i maste čistu kosu, jer imaju čas kod profesorke koja mrzi lijepe djevojke, jer ima frustracije iz mladosti. Tamo gdje je ulaganje u ljudski kapital suština.

Vijest 4.

Ministarstvo spoljnih poslova BiH sklopilo je ugovor sa auto-kućom "Porše BH" o kupovini pet limuzina, koje su plaćene oko 250.000 KM.

Država BiH poslanike Mirsada Mešića i Niku Lozančića "časti" s 50.000 KM koliko će 1. januara dobiti na ime otpremnine za penziju. Mešić će iskoristiti pravo da se kao izabrani zvaničnik (poslanik) vrati u parlamentarne klupe i nastavi da prima platu. 

April 2015.

Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi: "Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite za nju". Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe"?

Ali deviza armije većine državnih činovnika i nije opšte dobro i javni interes, nego "moje dobro i moj interes". Empatija prema zajednici i odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i "nesposobne budale koje se nisu snašle". Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za nju i za sebe".

Vijest 5.

Podlost, licemjerstvo, korupcija, nemoral, laž i nepravda opisani u Aristofanovim komedijama "Ptica" i "Žaba", nastalim u petom vijeku prije nove ere, poslužili su kao motiv za predstavu "Srodne duše" izvedenu u Narodnom pozorištu RS u režiji Dine Mustafića. Glumci su u komadu direktno referirali o skorašnjim stvarnim događajima i poremećenom sistemu vrijednosti.

Maj 2015.

S vremenom smo shvatili da naš kraj u stvari i ne pripada nikome. Mi smo se tu našli prosto slučajno. Svakim danom u svakom pogledu postajali smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha. Naši glavni junaci su autohtoni primjerci svoje vrste i sve su samo nisu fensi. Oni su uglavnom bili siromašni luzeri i od Boga i naroda marginalizovani papci (u međuvremenu u novom rječniku "papak" je najskuplja riječ). Do nas i dalje kao eho sa zakašnjenjem i nevjericom tek u tragovima dopiru svjetski trendovi.

Vijest 6.

Stanovnici BiH i Crnogorci su u ovoj godini najviše guglali Cecu, Hrvati Severinu, Srbi Andriju i Anđelku. Rijaliti programi su takođe zauzeli visoko mjesto u sferi najtraženijih vijesti na internetu, kao i striming servisi za filmove.

Jul 2015.

Tačno je da država mora graditi obrazovnu, kulturnu strategiju u kojoj će vrijednosti i moralne i svake druge biti rangirane na način da se društvo razvija u svim svojim segmentima. Ali kako?

Kako će država u kojoj se kulturom bave polupismeni partijski namještenici to uraditi? Kako će država u kojoj je čovjek koji "drma" kulturom i stotinama hiljada za kulturne projekte do danas nepoznatog zvanja i obrazovanja i sumnjive biografije? Kako će država u kojoj se pozorištem bavi metalostrugar ili metaloglodač? Kako će država u kojoj bik Rudonja dobija veću nagradu od pjesnika pobjednika? Kako će država koja nema nijedan dokumentarni film o svojim velikim slikarima, pjesnicima, naučnicima? Kako će država u kojoj je lakše postati profesor univerziteta, nego se zaposliti? Kako će? S čim će? S kim će?

Vijest 7.

Rijaliti programi i pseudorijaliti programi moći će se emitovati na malim ekranima u BiH samo iza ponoći pa do šest časova ujutro, odlučio je Savjet Regulatorne agencije za komunikacije BiH.

Oktobar 2015.

A onda je došla tranzicija. Osnovni zadatak i smisao postojanja medija se promijenio. Marginalci su postali elita, a elita je emigrirala ili se zatvorila u četiri zida. Učesnik rijalitija dočekao je 12 akademika u rodnom selu velikog književnika, a starleta je postala sekretar Akademije nauka. Prvo je kritička svijest naroda otupljena institucionalizovanjem laži, spletki, trača i intrige, kao preduslov stvaranja svjetine koja uživa u borbi gladijatora.

Vijest 8.

Skup "Novinari ne kleče/Predsedniče Vlade, održite obećanje" održan je širom Srbije zbog izjave ministra odbrane Bratislava Gašića da "voli novinarke koje lako kleknu". Gašić je izjavu dao kada je vidio kako dopisnica B92 čuči da ne bi bila snimljena u kadru dok ministar govori. Premijer Srbije najavio je njegovu smjenu, ali to se nije dogodilo.

Novembar 2015.

Suština novinarske profesije trebalo bi da je neraskidivo vezana sa društvenim dobrom kao vrhovnim idealom novinarstva. Po definiciji, koja bi trebalo da je temelj profesije novinar (isto koliko je Hipokratova zakletva temelj profesije ljekar) novinar bi trebalo da je onaj koji prenosi istinu do građanina koji nema drugi način da je sazna. Novinar je tu da omogući građaninu da zna, da u njegovo ime nadzire vlast, politiku, biznis, nosioce javnih funkcija. Pa i kraljicu iako je njena titula nasljedna.

SREĆNA NOVA, 2016.

Šta čovjek može promijeniti onda kada ne može promijeniti ništa? Kako god kontam dvije stvari: da uradi ono što je do njega, što ga ne košta, a pomaže drugom čovjeku i čini ga srećnim. I da ne prestane da se zajebava, na svoj i tuđi račun. Jer, duh je jedini efikasan način samoodbrane u zlim vremenima i korektiv u najboljim. Duh je nešto što čovjek, ali i grad, ima ili nema. Ne kupuje se, ne uvozi se, ne vidi se, ali se osjeti. Duh je vic, a gdje nema vica, nema ničega. Zato: Razgovaraju dvije plavuše, pa će prva: "Znaš da ove godine Nova godina stiže u petak"? Druga se zabrine: "Eh, samo da ne bude 13".

Kapa glavu čuva, a trač je skida

Ugodno ćaskanje: - Je li, ej... si čuo za onoga? - Šta? - Pa, ono. - Aaaa. - A da vi’š, ona bila s onoga! - Aha… i? - Pa, ono. - Opaaa! - Ja kad ti kažem!

Jesi čuo za onoga? - (Šta? Šta?) - Jesi čuo za onu? - (Oooooo!) - Da li si čuo za onoga? - (Šta, šta, šta, šta, šta, šta, šta?) - Da li si čuo za onu? - (c, c, c, c, c, c, c!) - Razvela se, kurvala se, prevarila, propio se! - Raskućila, zabagreo, otrcala, poludeo! - Ihihi - kafu turi! - Ihihi - ću ti pričam! - Ihihi - gola govna! - Ihihi - a ja nisam!

Ako niste slušali Marčela tako počinje njegova pjesma "Opajdarsko kolo", koju je napisao za predstavu "Doktor Nušić". Niko tako vjerodostojno u stihu nije opisao trač kao osnovnu karakteristiku svih klasičnih "opajdara" (riječ je sasvim slučajno ženskog roda, isto kao što je riječ trač sasvim slučajno muškog).

Trač je tuđica

Vjerovali ili ne, riječ trač je tuđica. Trač je riječ njemačkog porijekla koja označava ogovaranje, olajavanje, klevetanje, kaže Vujaklija u "Leksikonu stranih riječi i izraza".

U jednoj divnoj, poučnoj dječijoj pjesmici Dara Sekulić piše ovako: Ko bi ikad rekao/da je jedan trač/tuđica, na primer./Dom je kod nas stekao,/a seče ko mač./Kratka reč, a zver./Samo kafe ispija, usta ne zatvara;/ belosvetska rospija/i zlobnica stara.

Zlobnica stara!? I psiholozi koji su se bavili fenomenom trača otkrili su da su ljudi koji tračare duboko nezadovoljni i sobom i svojim životima. Jer, onaj ko nema svoj život živi ili izmišlja tuđe. Jer, onaj ko nije zadovoljan svojim životom teško može prihvatiti da drugi budu zadovoljni svojim. Jer, onaj ko nije ostvario uspjeh, uvijek je zavidan onom ko jeste. I nema tu mnogo filozofije, pa čak i psihološko istraživanje o fenomenu "trač" samo je potvrdilo to logično, zdravorazumsko objašnjenje, ali nije otkrilo ništa epohalno novo.

Nauka kaže i to da nisko samopouzdanje može izazvati potrebu za stvaranje loše slike o drugome, jer kada je drugi manje vrijedan ili loš, prljav i zao, onaj ko o njemu širi trač djeluje pozitivnije, bolje, čistije. Ali ono što se uvijek i bez izuzetka krije iza svakog trača, jeste zavist.

Naravno, postoji nekoliko vrsta trača. Postoji i onaj bezazleni kojeg da nema ništa jedni o drugima ne bismo ni znali. A često ni o sebi samima.

Ali ima i onaj opasni trač, koji nema veze sa istinom, ali zato njegove posljedice mogu biti kobne po pojedinca koji je predmet tračarenja. Psiholozi vele da su uglavnom takvi tračevi direktno ciljani na nečiju karijeru sa željom da se ona ocrni i degradira. Posljedice nisu tako male i veoma često utiču na nečiji status u poslovnom okruženju, što je i primarni cilj trača. Osnovni moto onih koji šire trač glasi: Sto puta ponovljena laž postaje istina. Drugo je pitanje gdje je u svim tim pričama naš život i šta imamo da kažemo o sebi. Ali koga briga.

Upravo zbog toga moć trača je najveća i najpogubnija po pojedinca. Posebno u društvu primitivnom i plodnom za tu rabotu, u kojem ni institucije, ni politika, ni "ozbiljni" mediji (a ne samo tabloidi) nisu imuni na trač.

"Politika je ozbiljan posao, a ne trač!", zavapio je nedavno odlazeći hrvatski premijer Zoran Milanović. Možda negdje i jeste, ali kod nas, neće biti da bidne.

Jer na ovim prostorima na cijeni su poligraf, politički analitičari i trač. A kada je to tako, kada je i politika trač, onda mala riječ - zvijer počinje da razjeda cijelo društvo, pretvarajući ga u krčmu bez dnevnog reda u kojoj ne postoje pravila igre.

Poznat je eksperiment sa deset ljudi u kojem je jedan od njih saopštio veoma kratku informaciju o nekom čovjeku. Onda je to prenio prvom do sebe, ovaj drugom i tako redom. Iako je informacija bila jedna prosto proširena rečenica kada je stigla do desetog više nije ličila na sebe. Svako je, prepričavajući je, dodao nešto toj rečenici, poneku novu riječ ili činjenicu da je "obogati".

Tako je i krčmi, dok svako doda što ima, želi, misli, umisli, "što je babi milo", postoji veoma predvidiva opasnost da u traču skonča i onaj ko u krčmu nikada nije ni ušao.

Zanimljivo je da je samo jednom segmentu društva moguća zakonska odbrana od trača. U medijima se, naime, od trača moguće braniti Zakonom o zaštiti od klevete (kleveta je sinonim za trač). Ali šta sa svim drugim segmentima gdje ni takav način odbrane ne postoji. I šta sa zajednicom u kojoj je trač način života, u kojoj trač zamjenjuje institucije, usmjerava njihove akcije, kreira sve - od kadrovske politike do pravosudnih odluka.

Tako je trač poznat kao slučaj "kila zlata" ovih dana dobio svojevrsnu nagradu, jer je njegov autor "isplaćen" funkcijom direktora. Naravno da je trač, jer nijedan njegov navod do danas nisu potvrdile nadležne institucije.

A tamo gdje su trač i politika jedno, može, recimo, da se desi i da novinar sa TV ekrana uputi dramatično upozorenje premijeru: "Ne idi na put. Spremaju ti državni udar". Jer da je drugačije, takvo upozorenje premijer bi davno imao, dostavile bi ga institucije zadužene za obavještajne poslove i bezbjednost, crno na bijelo na njegov radni sto.

Slično je i sa drugim planovima državnih udara i obaranja vlasti na ovim prostorima, koji čak nemaju ni formu obavještajne informacije, nego su jednostavno trač ispisan na komadu hartije. Ti i takvi tračevi na kraju devalviraju sve, pa i realnu opasnost, ukoliko ona zaista i postoji.

Od Cezara do Tajgera

Munjevitom razvoju trača doprinijele su društvene mreže. Naučnici sa rimskog Informatičkog fakulteta utvrdili su tako da trač napisan na "Fejsbuku" ili "Tviteru" može obići planetu za manje od jednog minuta.

Pišući o tom fenomenu ugledni "Korijere dela sera" uporedio je brzinu recimo kojom je Tajger Vuds pao u nemilost zbog ljubavne afere sa brzinom afere o Cezarovoj seksualnosti. I utvrdili da je vijest o Tajgeru obišla planetu 150 godina brže nego ona o Cezaru. Naravno, zahvaljujući internetu.

I ugledni svjetski matematičari su se bavili ovim fenomenom. Njihova jednačina kaže: vrijeme potrebno da se trač svjetlosnom brzinom proširi po internetu proporcionalan je tački presjeka svih komunikacija korisnika i ukupnog broja ljudi koji komuniciraju podijeljeno sa protokom informacija putem interneta.

Svjesna i te opasnosti, EU ovih dana priprema izmjene zakona kojim bi se pomakla dobna granicu korišćenja internetskih servisa sa 13 na 16 godina starosti. Tako bi osobe koje još nisu navršile 16 godine morale tražiti dopuštenje roditelja ne samo za korišćenje "Fejsbuka", "Tvitera", nego i za skidanje aplikacija pa čak i za korišćenje internetskih pretraživača.

I kod nas je baš ove sedmice održan još jedan u nizu okruglih stolova na temu: "Borba protiv govora mržnje na internetu", ovoga puta u organizaciji Ministarstva civilnih poslova. Na tom okruglom stolu zaključeno je da "problem govora mržnje na internetu postaje alarmantan, zbog čega je neophodno sprovesti preventivne mjere i edukovati ljude, posebno mlade".

"Teško je kontrolisati socijalne mreže poput 'Fejsbuka', ali je lako kontrolisati portale medijskih kuća koje objavljuju vijest na koju je dozvoljen komentar, što znači da se govor mržnje može kontrolisati", ukazano je na okruglom stolu.

I dok se godinama svi bave govorom mržnje, niko ne preduzima konkretne korake da posustane. A načina ima. Njemačka je tako ovih dana objavila da su se "Fejsbuk", "Gugl" i "Tviter" dogovorili da izbrišu govor mržnje sa svojih stranica u Njemačkoj u roku od 24 časa, što predstavlja novi korak u borbi protiv rastućeg rasizma na internetu, nakon velikog priliva izbjeglica. Ako bi Ministarstvo civilnih poslova kontaktiralo sa njima možda bi 20 godina nakon Dejtona moglo da isposluje isto, ali tada bi okrugli stolovi izgubili smisao.

Ili nisu. Jer, slabo ko i govori o "traču" anonimnih pljuvača koji su zahvaljujući društvenim mrežama "institucionalizovali" svoju bolest šireći laži o stvarnim ljudima. I kako se uopšte izboriti sa tim bolestima? I tom vrstom obračuna i klevetanja čiji je krajnji motiv: Kada ne mogu ja, neka te ubije loš glas.

Naravno, na meti su uvijek oni koji ili obavljaju odgovorne funkcije ili su uspješni u nekom javnom ili estradnom poslu. Oni drugi, koje niko ne primjećuje, koji ne odskaču od prosjeka, naravno da nisu targeti tračeva, jer oni nikome ne smetaju pa tako i ne izazivaju zavist i nema nikakvog razloga za njihovo eliminisanje uz pomoć trača.

I što rekao Marčelo, onaj sa početka teksta, jedini spas je u dobijanju statusa kandidata za EU:

Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - O-o-o-opera, sad smo filharmonični - Opa-opa-opajdare! Ne, to nismo više mi! - Pa-pa, pa-pa, palanko! Sad smo evrograđani!

Zato Sveti Nikola pomozi da dobijemo status kandidata, dok nam svima trač glave ne poskida.

Plate su male, ali primanja su velika

"Plate su nam male, ali su nam primanja velika". Tako je jedan ovdašnji čovjek odgovorio na pitanje kolega iz komšiluka kolike su ovdje plate u njegovoj struci.

Upravo ta rečenica mogla je biti slogan koji bi pratio obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, 9. decembra, uz sve okrugle stolove i predavanja održana u tu čast.

A šta je to korupcija? Definicija kaže da je korupcija nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi. Praksa kaže da je to kada neko koga poznaješ ima platu recimo 1.500 KM, a posjeduje dva stana, dva auta, tri bunde od nerca, ide na skijanje u francuske Alpe, ljetovanje na Azurnu obalu...

Naravno, nije korupcija, kako je to na jednom od okruglih stolova rekao Denis Zvizdić "pošast savremenog vremena", ona je oduvijek to kao što su i napori odgovornih, posebno intelektualaca, da joj stanu u kraj.

Zato se u definicije shvatanja korupcije ubrajaju one koje su još prije Hrista postavili Platon i Aristotel, ali i one koje su mnogo vijekova nakon toga napisali Makijaveli i Ruso.

Ne postoji odgovoran pojedinac u ljudskoj istoriji koji se nije bavio temom korupcije koja je svijet razjedala od postanka, samo su drugačiji odgovori zajednica na upozorenja.

Ozbiljne demokratije i pravne države razlikuju se po tome što korupcija u njima nije način života, nego incident koji prije ili kasnije biva kažnjen upotrebom mehanizama koje kontroliše država: poreske provjere, policijske istrage, pravosudna "ovjera" nezakonitosti. U tom poslu zaštićenih nema.

Način života

Jedina tačna definicija koja se čula ovih dana, u vrijeme obilježavanja Dana borbe protiv korupcije, je da je korupcija ovdje postala način života i sastavni dio sistema. Posve istinita dijagnoza u zemlji u kojoj posljednjih 20 godina nije gotovo niko ili su samo rijetki odgovarali za nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi.

A koliko su samo mediji u proteklih 20 godina potrošili papira pišući o tome? Tone i tone. I šta su promijenili? Nisu ništa, korupcija ne da nije zaustavljena, nego je postala obrazac. Pa i u medijima u kojima su urednike i direktore iz sjene počeli da postavljaju vlasnici marketinških agencija.

U međuvremenu pojavila se i jedna nova, uvezena kategorija boraca protiv korupcije - "zviždači". U svijetu u kom živimo teška rabota za pojedinca, kada mnogo jačim, medijskim zviždačima to nije pošlo za rukom. Jedino što će se izvjesno dogoditi zviždačima je da će sebi lično, kao i novinari koji su pisali o korupciji, iskomplikovati život i stvoriti doživotne moćne neprijatelje. Jedino to je izvjesno u zemlji u kojoj institucije zadužene za poštivanje i sprovođenje zakona ne prate instrumentima koji su im na raspolaganju razotkrivanje kriminalnih i korupcijskih afera.

Pa ko se još uopšte sjeća ministara Republike Srpske koji su netom poslije rata (naravno ne od plate) napravili cijelo naselje u Višnjičkoj banji u Beogradu sem onih koji su skakali oko tih vila da bi ih uslikali. I vjerovali da će nekada i ovdje doći pravna država. Izjeo vuk magarca!

I ko se uopšte sjeća "Centreksa", "Selekt impeksa", upada u platni sistem, prodaje struje iz ERS-a, izvlačenja para iz "Telekoma"? Izjeo vuk magarca!

Sa stanovišta zakona odavno je nastupila zastara. Ko je jamio, jamio.

I ne samo to. Koliko je korupcija postala način života govori i narodna leksika. Riječ kojom se odavno u narodu opisuje onaj ko je iskoristio javni položaj za lično bogaćenje glasi "sposoban". U narodnom rječniku sposoban je pojedinac koji vršeći javnu funkciju napuni džepove, ali da ga ne uhvate.

U zemlji u kojoj nisu uhvatili nikog, u kojoj je tek poneki puki hazarder odgovarao (kao onaj nesrećni Miloš Šmitran koji je "jamio" osam stanova u Banjaluci, a nije jedini) korupcija se očekivano širila brzinom svjetlosti od vrha do dna, do skoro svakog činovnika koji odlučuje o bilo kakvom papiru, bilo kakvoj nabavci ili bilo kom tenderu. Zaštićeni veličinom onih koji su na vrhu piramide i na koje je usmjerena sva pažnja javnosti, i kada jeste i kada nije, oni - anonimni i bogati razjeli su sistem do temelja.

A šta za to vrijeme rade institucije za sprovođenje zakona? Ima li u njima korupcije? Da je nema ne bi ni bilo novokomponovane narodne mudrosti: "Onaj ko ima 10 miliona nikada ne ide u zatvor!".

U takvom odnosu prema javnom dobru porodilo se opasno razmišljanje: Država (preduzeće) to sam ja (mi). Država (preduzeće) kao lično vlasništvo, država (preduzeće) d.o.o.

Zato je jasno da je prvi i osnovni preduslov da bi borba protiv korupcije mogla da se pomjeri sa mrtve tačke provjera porijekla imovine, prije svega, sudija, tužilaca, istražitelja, policajaca.

Konačno je izgleda sinulo i Evropskoj komisiji pa je u posljednjem izvještaju o napretku BiH detektovala pravosuđe kao jedan od najvećih problema u BiH i podvukla da je potrebno provjeriti imovinu sudija i tužilaca, jer niko ne utvrđuje tačnost onoga što oni sami navedu u svojim izjavama o imovini.

Godinama mediji, ombudsmani… insistiraju na provjeri imovine sudija, tužilaca i istražitelja od trenutka kada su stupili na funkcije, ali Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH uporno odbija i one zahtjeve da omogući javnosti uvid u imovinske kartone koje su sami, bez provjere tačnosti, popunili.

A upravo to je polazna tačka. Tek kada se to dogodi pravosuđe će moći da radi na dobrobit zajednice i da krene u obračun sa korupcijom, ni po babu, ni po stričevima, ni po političkim nalozima.

Jedan jedini način da se korupcija jasno utvrdi je odgovor na prosto pitanje: kolika ti je plata, a šta posjeduješ?

Zato je degutantno stalno insistiranje na visini plata ljudi na odgovornim funkcijama. Svako ko radi odgovoran posao za javnu kompaniju ili državu mora da bude adekvatno plaćen za svoj trud, nepostojanje radnog vremena, veliku odgovornost koju ima. Jer ako nije adekvatno plaćen, ako prima platu od koje ne može da živi, onda je upravo to još jedan razlog porasta korupcije.

Ne znam koliku je platu imao Enes Demirović, ali upravo on je najsvježiji primjer da u zemlji u kojoj je korupcija način života nadrljaju oni koji se u to ne uklapaju, koji se tome suprotstavljaju, jer nemaju nijedan biznis klan koji će ih štititi.

Skupština Unsko-sanskog kantona u ponedjeljak je smijenila Demirovića sa mjesta predsjednika Komisije za koncesije iako je tokom samo jedne godine putem koncesija ostvario povećanje prihoda u budžet kantona za 630.000 KM. I ne samo to, komisija pod njegovim rukovodstvom utvrdila je prvi put i stanje dugovanja od strane koncesionara.

Demirović se zaigrao pa je u toj istoj Skupštini iznio niz optužbi za kriminal i korupciju, navodeći da većina firmi u tom kantonu koristi resurse bez ugovora o eksploataciji, ali da to podržavaju političke stranke koje im omogućuju da posluju van sistema. I kraj! Ovdje poslovni rezultat i moralna čestitost nikada nisu bili relevantni razlozi za opstanak i ne daj Bože napredovanje. Ko mu je kriv, nije se uklopio u sistem.

Strategija i partokratija

I dok posljednje procjene govore da BiH zbog korupcije gubi 1,4 milijarde KM godišnje (osam odsto BDP-a) Agencija za borbu protiv korupcije dobila je još jednu Strategiju borbe protiv korupcije do 2019. i Akcioni plan koji je prati. Odavno ovdje važi da kada želiš da zataškaš slučaj najbolje je formirati skupštinski anketni odbor. Isto je i sa strategijama koje služe samo za zadovoljavanje forme prema krutim briselskim činovnicima.

Zato Seadu Liska, direktoru Agencije, i ostaje da ko ozeblo sunce čeka 9. decembar, Dan borbe protiv korupcije, pa da se prikaže u javnosti i godišnju zaradu opravda organizacijom ponekog okruglog stola. Nije valjda lud da završi razbijene glave kao članica Savjeta za borbu protiv korupcije Srbije Miroslava Milenković.

I dok svi čitaju strategiju, investitori bježe i ne okreću se. Prema procjenama stručnjaka za tri godine ovdje više neće doći nijedan. Jer, zašto bi neko rizikovao ulaganja, plaćao reket da otvori fabriku bez garancije da će ugovor koji potpiše neko poštovati, da će ga zakon zaštititi? Svakoj kompaniji koja ulaže svoj novac isplativije je da ide na sigurno, tamo gdje ima sigurnost i garanciju da će uloženi novac moći vratiti i da će joj se biznis isplatiti.

Nezaobilazan faktor za sprečavanje korupcije (ne znam da li se pominje u toj strategiji) je depolitizacija, odstranjivanje partijske države iz institucija i javnih preduzeća. Kada podobne zamijene sposobni i kada stručnost i ostvareni rezultat budu jedini kriterijum za imenovanja, tada će i djeca prestati da nam bježe glavom bez obzira što dalje od kuće, tamo gdje će im dati šansu zato što su pametni i zato što znaju znanje. Tamo gdje će im postaviti samo jedno pitanje: šta znaš da radiš, a ne ko ti je tata i u kojoj si partiji? Tamo gdje će od onoga što znaju da rade moći pristojno da žive.

Nije mnogo, ali za nas, nedostižno. Jer ovdje demokratija nikada nije ni došla. Došli su samo višestranački izbori. A komunistička svijest vladanja ostala je jača nego u Titovo doba. Tada partijska knjižica nije bila neophodan preduslov za posao medicinske sestre.

Ali budemo pošteni, ni ostatak svijeta se nije proslavio u borbi protiv korupcije. Niti su od nje imuni stranci koji kod nas zalaze.

Baš na Međunarodni dan borbe švajcarska policija uhapsila je Miloslava Randorfa, člana Evropskog parlamenta iz Češke, koji je lažnim dokumentima iz banke pokušao da podigne 350 miliona evra.

Prije toga jedan drugi parlamentarac Ešli Mout osuđen je na pet godina zatvora zbog lažiranja troškova od pola miliona funti. Sudija ga je okarakterisao kao potpuno neiskrenog čovjeka čija su pohlepa i nepoštenje ravni jedino njegovom licemjerju.

Ali sve to nije problem, problem je što na sudu završava svega sedam odsto prijava službe OLAF, zadužene za borbu protiv kriminala. Opet, kod nas ni toliko.

Krivo sjedi, pravo sudi

 Predsjednik Ustavnog suda BiH Kasim Begić 4. jula 2000. godine saopštio je javnosti "istorijsku" odluku Suda u predmetu U.5/98 u kojoj piše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Srbi kao konstitutivan narod ne postoje u ustavima tri od deset kantona u Federaciji BiH, a srpskog jezika i ćirilice kao službenog pisma nema u četiri kantona u FBiH.

U osnovnom tekstu Ustava Hercegovačko-neretvanskog, Sarajevskog i Posavskog kantona piše da su konstitutivni narodi Bošnjaci i Hrvati, da su službeni jezici bosanski i hrvatski, a pismo latinica.

U Ustavu Zapadno-hercegovačkog kantona konstitutivnost srpskog naroda uvedena je amandmanom, ali su srpski jezik i ćirilica "ispali".

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH krajem 2010. godine naložio je Parlamentarnoj skupštini BiH izmjenu Izbornog zakona BiH, a Gradskom vijeću Mostara usklađivanje Statuta grada s Ustavom BiH. Parlamentarna skupština BiH nije izmijenila Izborni zakon, kao što ni Gradsko vijeće Mostara nije izmijenilo Statut Mostara.

Mostar je jedini grad na evropskom kontinentu u kojem izbori nisu održani sedam godina, tačnije od 2008. godine, od kada gradom upravlja gradonačelnik izabran na posljednjim izborima prije odluke Ustavnog suda.

Ako Mostar ne ispoštuje Odluku Ustavnog suda do proljeća naredne godine, ponovo se postavlja pitanje održavanja lokalnih izbora u tom gradu, zbog čega je i pokrenuta priča da lokalni izbori u BiH treba da se odgode i održe zajedno s opštim 2018. godine.

Upitan zbog čega u slučaju Mostara nije pokrenuo "bonska ovlašćenja" visoki predstavnik je rekao da je poštovao stav Upravnog odbora PIC-a da "organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH".

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH je 14. juna 2007. godine u "Službenom glasniku" objavio Odluku da grb i himna Republike Srpske, kao i grb i zastava Federacije BiH nisu u skladu s Ustavom BiH, jer krše Međunarodnu konvenciju o ukidanju rasne diskriminacije. Parlamentima oba entiteta naloženo je da u roku od šest mjeseci usaglase navedene odredbe sa Ustavom.

Narodna skupština RS usvojila je novu himnu 15. jula 2008. Amblem Republike Srpske je zvaničan znak RS od 16. juna 2007. i zamijenio je dotadašnji grb koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.

Federacija BiH odluku Ustavnog suda nije ispoštovala do danas i nema novih simbola već osam godina otkako je zastavu i grb na kojima su ljiljani i šahovnica Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, jer ne sadrži obilježja trećeg konstitutivnog naroda, srpskog.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH je 8. jula 2006. donio Odluku u kojoj se utvrđuje da su bivšem predsjedniku Narodne skupštine RS Draganu Kaliniću i Miloradu Bilbiji smjenom Pedija Ešdauna prekršena ljudska prva.

"Visoki predstavnik je naredio da se ova odluka ne smije izvršiti i Ustavni sud BiH nije nikada tražio njeno izvršenje iako su stranke tražile da se ista izvrši. Odluka je objavljena u 'Sl. glasniku RS' br. 16/2007 i 'Sl. glasniku BiH' br. 20/2007. Strankama nije nikada dostavljeno da se odluka neće izvršiti", kaže njihov advokat Miljkan Pucar.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Ustavni sud BiH 27. maja 2005. godine donio je Odluku kojom se Vlada Federacije obavezuje da porodicama sarajevskih Srba dostavi kompletnu dokumentaciju o sudbini članova njihovih porodica, nestalih u toku rata u roku od 30 dana. Odluka nikada nije izvršena.

Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.

Od 2004. godine do danas 91 odluka Ustavnog suda BiH nije sprovedena. Zanimljivo je da se Upravni odbor PIC-a o tome nije izjasnio sve do ove posljednje o Danu RS ili jeste o pitanju Mostara navodeći samo da "organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH".

Hronologija kaže i da je od 2003. do 2009. godine Ustavni sud Tužilaštvu BiH proslijedio 85 predmeta u kojima odluke Ustavnog suda nisu sprovedene, ali da nije podignuta nijedna optužnica.

Ako je sve tako, a jeste, posve je nejasno zbog čega Ustavni sud BiH nikada nije tražio izvršenje svojih odluka po hronologiji? Ali i zbog čega uopšte sud čije odluke nikoga ne obavezuju? Izuzev Republike Srpske.

2+2 vs 2+3

Ustavni sud BiH čini devet članova: po dva člana iz tri konstitutivna naroda i tri stranca koja bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Većina članova suda sačinjava kvorum, što znači da je dovoljno da glasa pet sudija da odluka bude donesena.

To je bio slučaj i u odlučivanju o apelaciji člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o ustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske. Protiv odluke glasala su četvorica sudija iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a "za" očekivano dvoje sudija Bošnjaka Seada Palavrić i Mirsad Ćeman. Očekivano, jer su oboje u fotelje sudija uskočili iz poslaničkih klupa SDA, stranke čiji lider je i podnio apelaciju. Pravo je pravo, pravda je pravda, ali iznad svega partijska disciplina je partijska disciplina.

Tako su u preglasavanju dva naroda i jednog entiteta (sudije iz RS bira Narodna skupština RS) presudili glasovi troje stranih sudija iz Moldavije, Makedonije i Njemačke. Onda su podigli "skromne" platice, kojim ih redovno časte siromašni građani BiH, i otišli kući da ih troše. Nimalo empatije nisu pokazali prema onima koje su ostavili u živom haosu nakon što su podigli ruke, baš onako kao što bogati uglavnom nemaju ni zrna empatije prema okolini.

Tako se tek sada, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, poteglo pitanje kako da iz Ustavnog suda BiH odu sudije stranci, koji su tu nepotrebno već 15 godina. Zanimljivo je da su za njihov odlazak zvaničnici RS i predstavnici Hrvata, dok Bakir Izetbegović poručuje da će o njihovom odlasku razgovarati tek nakon izmjena Ustava i otvaranja pitanja entitetskog glasanja. Karte je nekoliko dana prije njega otkrio Omer Ibrahimagić, bivši predsjednik Ustavnog suda FBiH, koji je poručio da "sve dok se Ustav BiH ne izmijeni, strane sudije u Ustavnom sudu BiH kao i OHR moraju da ostanu".

Tako oni koji se deklarativno najviše busaju u patriotske grudi, držeći monopol na patriotizam u BiH, suštinski baš na ovom primjeru taj suverenitet ruše. Jer ne postoji nijedna suverena država u svijetu u čijem Ustavnom sudu sjede i o njenom najvišem pravnom aktu, Ustavu, odlučuju stranci. Logično, ona u čijem Ustavnom sudu odluke donose stranci nije i ne može ni biti suverena.

Tumačenja

Ovaj i ovakav Ustavni sud BiH odavno je neustavno preuzeo ovlašćenja i nepostojećeg vrhovnog suda (odlučujući o valjanosti presuda redovnih sudova), kao i ulogu i ustavotvorca i zakonodavca, izlazeći (bez posljedica) izvan vlastitih ovlašćenja koja definišu da je taj sud samo tumač Ustava i njegove usklađenosti sa zakonima i podzakonskim propisima.

Ponesen dugogodišnjom praksom Ustavni sud BiH je posljednjom presudom osporio volju naroda Republike Srpske, jer je Zakon o praznicima RS izglasalo najviše zakonodavno tijelo, Narodna skupština RS u kojoj sjede narodni predstavnici izabrani na demokratskim izborima.

I ne samo to. Usvajajući zahtjev Bakira Izetbegovića Ustavni sud je saopštio da član 3.b) Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom I/2. Ustava BiH. Dakle, član 3 Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom u kom piše ovo: "BiH je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora"?! U drugom članu na koji se pozivaju II/4 navodi se da je svima u BiH osigurano da žive bez diskriminacije.

I pravom laiku jasno je da "niđe veze" je pozivati se na određenje BiH kao demokratske države u osporavanju člana nekog Zakona i da je obrazloženje u najmanju ruku nategnuto.

A ako je nečim povrijeđena demokratija, onda je povrijedio upravo Ustavni sud preglasavanjem sudija iz dva naroda i jednog entiteta. Upravo to je i diskriminacija i povreda konstitutivnosti i to u najvišem pravnom tijelu koje treba da štiti Ustav.

Nepotrebno je i pominjati da je ovim proizvedena velika politička kriza, koja umanjuje izglede za saradnju, ravnopravnost, opstanak i napredak. Džaba bile sve reformske agende.

Obrazloženje: Iako je jasno da se odluke suda ne tumače nego sprovode, to pravilo ipak važi za zrele demokratije, gdje ovako nešto ne može da se dogodi, ni u snu.