субота, 26. април 2014.

U ime države




 I dok Tužilaštvo u Srbiji završava obimnu istragu o političkim ubistvima koja su obilježila vladavinu Slobodana Miloševića, Tužilaštvo BiH konačno je otvorilo istragu u slučaju "Halilović", političkom ubistvu u kojem su greškom umjesto Sefera Halilovića ubijeni njegova supruga i njen brat.

U Srbiji se tokom vladavine Miloševića dogodilo više od 500 nerasvijetljenih ubistava, a kraj istrage očekuje se u petnaestak "najpoznatijih": Dade Vujasinović, Zorana Todorovića Kundaka, Radovana Stojičića Badže, Slavka Ćuruvije, Željka Ražnatovića Arkana, Pavla Bulatovića, Živorada Petrovića, Boška Peroševića, Boška Buhe, Nenada Batočanina...

"Atentat"


Istraga o političkim ubistvima u Srbiji je proces koji odmiče i nastavlja se i poslije predizborne kampanje. Ovdje se o političkim ubistvima priča isključivo u pretkampanjskom periodu. Sa završetkom izbora, završava se i rad na tom poslu, iako je jasno da priča o ratovima devedesetih neće biti završena sve dok ne bude stavljena tačka na politička ubistva.

A kada se raspetlja priča o zločinu u ime države, biće to još jedan dokaz da su ratovi na ovim prostorima bili umnogome dogovoreno kontrolisani. U ratu su se dogovarali Milošević i Tuđman, Legija i Dudaković, Jovica Stanišić i Miroslav Tuđman, Ćelo i Arkan, Gotovina i Legija, Arkan i Naser... Iz ratova su izašla ratna bratstva, poslovni karteli koji su u miru nastavili da odrađuju krvave poslove u "ime države".

Politička ubistva u Sarajevu do danas ostala su tabu tema kojom se štiti "viši nacionalni interes". Tako je sa ubistvima bivšeg zamjenika direktora tajne službe AID Nedžada Ugljena 1996, ubistvom federalnog doministra MUP-a Joze Leutara 1999, porodice Sefera Halilovića 1993, Taiba Torlakovića 2004, ubistvom sarajevskog kriminalca, ali i ratnog komandanta Ramiza Delalića Ćele 2007. godine...

Mnogo više od istražnih organa o tim zločinima otkrio je u svojim knjigama "Državna tajna 1 i 2" i posljednjoj knjizi ratne trilogije "Atentat" sin Sefera Halilovića Semir. Kako je sam naveo, "Atentat" to je "knjiga o najozbiljnijem političkom ubistvu u BiH, povodima i uzrocima, izvršiocima i zataškavanju".

Promocija knjige prije nekoliko dana u posljednji čas je zabranjena u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu po nalogu ministra odbrane BiH Zekerijaha Osmića.

- Vi, gospodine Osmiću, niste dozvolili da se održi promocija knjige "Atentat". Vaši saradnici su mi rekli da je tema moje knjige "preteška". Razumljiva su Vaša "politička nepca" za ono što je Vama teško i šta Vama nije teško, no to nije moj problem - napisao je Halilović Osmiću.

Oni bolje upućeni u političku pozadinu zabrane promocije tvrde da je zabranu "Atentata" Bakir Izetbegović tražio od Osmićevog političkog šefa Zlatka Lagumdžije, koji mu je ispunio želju.

Semir u "Atentatu" navodi da su ubistvo njegove majke izveli teroristi iz "Ševa", AID-ovog odreda smrti formiranog po nalogu bošnjačke vlasti. Ključni dokaz da je ubistvo izvedeno po nalogu državnog vrha izvlači iz činjenice da je Alija Izetbegović iste večeri pozvao njegovog oca i rekao mu: Čujem da pričaš da smo mi to uradili.

Ova preuranjena reakcija Izetbegovića, slična onoj ovjekovječenoj u Puzovom "Kumu", "Ko ti prvi priđe na sahrani i traži sastanak, on je ubica", bila je polazna tačka Semirovog istraživanja.

Iako je završetak knjige bio najavljen još u jesen prošle godine, autor je sa objavljivanjem čekao dok ne bude završen nalaz balističara Berka Zečevića za Tužilaštvo BiH. Knjiga se pojavila pred publikom tek nakon što je Zečević u nalazu koji je dostavio tužiocu neosporno dokazao da granata na stan tada "državnog neprijatelja broj 1" nije ispaljena sa srpskih položaja, nego da je eksploziv podmetnut.

Zečević je proteklih dana u zidu stana našao ostatke TNT-a koji se ne nalazi u granatama, što je krucijalni materijalni dokaz da su ubistvo izvršile "Ševe".

Iako je još u septembru 1998. godine u intervjuu sarajevskim medijima bivši pripadnik AID-a Edin Garaplija govorio o političkim ubistvima i nalogodavcima, 16 godina je bilo potrebno da "nezavisno" pravosuđe stvari stidljivo pokrene sa mrtve tačke.

Pored Garaplijinog, još jedno svjedočenje u Hagu u februaru ove godine izazvalo je brojne sumnje da je slika rata u BiH mnogo šarenija od retuširane crno-bijele slike.

Svjedok pod pseudonimom KW-586, skrivenog lika i elektronski izmijenjenog glasa, bivši pripadnik specijalne jedinice "Biseri", koji je od 1992. do 1994. bio u obezbjeđenju Predsjedništva RBiH, optužio je Aliju Izetbegovića i ostale da su planski izazivali civilne žrtve u Sarajevu, uključujući pijacu Markale, da bi iznudili vojnu akciju NATO-a protiv Srba.

Da li je svjedok KW-586 govorio istinu ili je sve, kako je rekao tužilac, "čista izmišljotina", možda je nebitno pitanje za Haški sud, ali je veoma bitno za sve nas u zemlji u kojoj i najmanja sumnja ostavlja prostor za manipulaciju.

 

Kada država ubija


Zato je Semir Halilović bio u pravu kada je odlučio da do kraja rasvijetli ubistvo majke i ujaka. Iako ga je na to obavezao dug sina, njegova "Vojna tajna" i "Atentat" daleko su više od toga. Oni su hrabar gest za ozdravljenje društva demistifikovanjem zločina počinjenih u ime države.

Jer pričati o demokratiji, slobodi medija i evropskim vrijednostima, nemoguće je u zemlji u kojoj gotovo 20 godina nakon rata, nijedan ubica iz "Ševa" nije odgovarao za zločine "u ime države" protiv vlastitog naroda.

A mnogo toga "Ševe" bi i imale i morale da kažu u sudnici da bi se crna knjiga konačno zatvorila. Kao što se ista takva zatvara u Srbiji, u kojoj su pripadnici JSO i DB-a na optuženičkim klupama, a mnogi od njih poput Radeta Markovića ili Milorada Ulemeka na izdržavanju višedecenijskih kazni.

Razlika je u tome što u Srbiji postoji politička volja da se razotkrije piramida državnih zločina, dok u BiH te volje nema možda zato što su glavni akteri političke scene u Bošnjaka još oni koji su i tada bili aktivni i kojima zločini "Ševa" u najmanju ruku nisu nepoznata tema.

Razlika je i u tome što strukture EU i druge međunarodne instance na Srbiju vrše konstantan pritisak da se na političke zločine stavi tačka, dok takve uslove ovdje ne iznose.

Zato je Semir povukao hrabar potez. Hrabar isto onoliko koliko je hrabra odluka Muhameda Filipovića da govori na promociji u Domu mladih, na kojoj se nije pojavio drugi najavljeni govornik Abdulah Sidran. U posljednjem i-mejlu, koji je poslao Semiru, napisao je da ga je knjiga "totalno uništila zbog bolnih spoznaja".

Očekivano, o "Atentatu" se malo piše, a kompromitacija Semira Halilovića počela je davno, već poslije objavljivanja "Državne tajne". Ali svako ko barem malo začačka ratne polumafijaške strukture mora biti spreman da plati cijenu toga. Takve istine se ne praštaju sve dok žive akteri i plaćenici moralnog šljama.

Nije li sam Semir objavio dokument Sektora AID-a Sarajevo, koji je 17.2.1996. potpisao Enver Mujezinović u kojem se navode prijedlozi mjera prema ličnostima iz političkog života pronađeni u terorističkom kampu Pogorelica.

Mate Boban - kompromitacija, Ivan Bender - kompromitacija, Muhamed Filipović - kompromitacija, Adil Zulfikarpašić - kompromitacija, osobe su koje su agenti obrađivali i dopis koji potvrđuje da je kompromitacija jedan od osnovnih zadataka službi.

Ono što ohrabruje jeste izjava Muhameda Filipovića na promociji "Atentata" da se "grudva zakotrljala i da se ne može zaustaviti".

- Ne može se zaustaviti proces otkrivanja istine našeg naroda. Istine o sebi. Narod nema šansi za budućnost bez te istine. I danas pojedinci prave državu za svoje džep, jer njihova država je tamo gdje je njihov džep - poručio je Filipović.

Iz istog razloga jednom će morati da bude stavljena tačka na to ko su naredbodavci i izvršioci ubistava u RS: Riste Jugovića, Srđana Kneževića, Ljubiše Savića, Milana Vukelića, Željka Markovića ili Željka Kopanje.

Hoće li se o tome više saznati nakon suđenja kriminalnoj grupi Darka Eleza ili neće? Hoće li progovoriti neki Rade Marković pa da svi popadamo na koljena ili neće? Hoće li neko napraviti komisiju koja će skupiti sve podatke službi o napadima na novinare ili neće?

Sa takvim tajnama nijedno društvo i nijedna država ne mogu da idu naprijed. Zato kako god se stvari budu kretale ostaje nada da će se "zakleti zemlja raju da se sve tajne saznaju" i da će pokajnik došapnuti: "U cara Trojana kozije uši".

Jasno je da kada država ubija, ubistva ostaju nerazjašnjena. Ali bez toga svi ćemo i dalje da se vrtimo u spirali laži, obmana, propagande, zločina... do novog haosa.

среда, 16. април 2014.

OTVORENO PISMO PROFESORA REKTORU UNIVERZITETA U ISTOČNOM SARAJEVU MITRU NOVAKOVIĆU I PROREKTORU STEVANU TRBOJEVIĆU


 

Nastavnici i saradnici Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu - na javnoj raspravi posvećenoj krizi Univerziteta i statusu Filozofskog fakulteta, a koju su organizovali 14. marta 2014 g. - donijeli su zaključke i na osnovu njih istakli zahtjeve Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske o smjeni rektora Mitra Novakovića, prorektora Stevana Trbojevića, odnosno rektorskog kolegijuma u cjelini.

Isti dan, prorektor Stevan Trbojević - da bi prikrio činjenicu da se ni on, a ni Rektorat nisu odazvali da prisustvuju javnoj, slobodnoj i demokratskoj akademskoj raspravi na Filozofskom fakultetu kao najvećem fakultetu na Univerzitetu - dao je izjavu medijima. Sve što je Stevan Trbojević izjavio potpuna je neistina sračunata da prijetnjama Etičkim komitetom, disciplinskim postupcima i suspenzijom nastavnika koji su učestvovali u javnoj raspravi na Filozofskom fakultetu izazove strah. A zahtjeve o ostavci rektorskog kolegijuma Stevan Trbojević i Rektorat, čiji je on portparol, željeli bi da ućutkaju, tako što bi nastavnike koji to traže, odnosno sve one koji su govorili na javnoj raspravi po kratkom postupku - otpustili! Takvo ponašanje i jeste najbolja ilustracija bahatosti i uzurpacije legalnih akademskih i demokratskih procedura na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu na koje je ukazala javna rasprava.

Prorektor Trbojević nadalje niže besmislice pa tvrdi da je po Zakonu o visokom obrazovanju rektor odgovoran za funkcionisanje Univerziteta i da bez njegove saglasnosti na Univerzitetu i fakultetima kao organizacionim jedinicama Univerziteta ne mogu biti održavani javni skupovi. Rektor jeste odgovoran, ali zapravo se jedino o tome i radi što rektor svojim postupcima ne pokazuje odgovornost, već se, nasuprot, ponaša neodgovorno.

Trbojevićeva prvorazredna besmislica jeste tvrdnja da se bez rektorove saglasnosti po zakonu ne mogu održavati javni skupovi. Skupovi o kojima je riječ nisu političke ili neke druge vanununiverzitetske prirode, već ozbiljne, stručne i argumentovane rasprave nastavnika i saradnika kojima niko ne može uskratiti pravo na slobodu kritičkog govora o pitanjima akademskog života i institucije u kojoj rade. Bar ne u demokratskim društvima. Ni u kakvom zakonu takva odredba ne postoji, izuzev u Trbojevićevoj glavi koja bi da nastavi uspješnu višegodinju manipulaciju Univerzitetom. Zapravo, osim kod Trbojevića tako nešto je postojalo jedino još u totalitarnim režimima, nacističkim i fašističkim prije svega.

S obzirom na činjenicu da nas je prorektor Stevan Trbojević javno apostrofirao kao grupu profesora koja je organizovala javnu raspravu, a pri tom je, imenujući nas nekakvom grupom, pokušao da obmane javnost da se radi o profesorima koji se bave nečim što je nedozvoljeno - izjavljujemo sljedeće.

Grupa profesora koju pominje Trbojević sačinjava Komisiju za strateški razvoj Filozofskog fakulteta i nju sačinjavaju dekan, dva prodekana i pet rukovodioca katedri. Odgovornost Komisije je upravo u analizi naučnog i nastavnog procesa, kao i davanju prijedloga za otklanjanje smetnji u njegovom unapređenju. Komisija je ne samo utvrdila nelegalnost i nelegitimnost rektorskog kolegijuma, a zatim i brojne štetočinske postupke u prvom redu prorektora Trbojevića, koji urušavaju temeljne akademske i demokratske principe univerziteta, te predložila Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta održavanje najšire javne rasprave o krizi Univerziteta u Istočnom Sarajevu i statusu Filozofskog fakulteta. Vijeće je prijedlog Komisije po drugi put podržalo, prihvatilo sve razloge i objašnjenja i rasprava se održala.

Nakon održane javne rasprave prorektor Stevan Trbojević poziva medije da nas pitaju "šta smo radili za vrijeme rata", kao da je učešće u ratu pretpostavka izbora univerzitetskih profesora! A pri tom prenebregava činjenicu da među potpisnicima zahtjeva ima i onih koji su matičari i prvi nastavnici obnovljenog Univerziteta i Filozofskog fakuleteta ne samo u Istočnom Sarajevu nego i u Banjaluci. Moguće da je vannaučni rad tokom rata najvažnija stručna i naučna pretpostavka izbora Stevana Trbojevića na Univerzitetu. Jer očigledno skrivajući, odnosno ne objavljujući svoje biografske, stručne i naučne reference na sajtu Univerziteta, što je, inače, obavezujuće za sve nastavnike Univerziteta – Trbojević jasno ukazuje da njegove stručne i naučne reference vjerovatno nisu za javno pokazivanje. Jedan od potpisnika zahtjeva nudi prorektoru Trbojeviću i cijelom rektorskom kolegijumu samjeravanje samo svoje sa cijelom njihovom naučnom bibliografijom!

Iz navedenog jasno proističe da mi uopšte i ne znamo ko je Stevan Trbojević, jer je Trbojević izgleda jedini nastavnik na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu koji nije dao javnosti na uvid svoje stručne i naučne reference. I takav čovjek bi da dijeli moralne lekcije profesorima univerziteta! Zato se mi pitamo: otkud je Stevan Trbojević uopšte došao? Kažu da je prije dolaska na Univerzitet u Istočnom Sarajevu radio na gastroenterološkoj klinici u Novom Sadu.

Da li, prorektore Trbojeviću, možete javno da nam navedete razloge zašto ste napustili novosadsku kliniku? Ili biste možda željeli da se mi zainteresujemo i provjerimo neke navode finasijske prirode koji se pominju u razgovorima na Univerzitetu? Vjerujemo da je korektnije da Vama pružimo mogućnost da Vi to prvi uradite.

Univerzitetska i šira javnost odavno je upoznata sa činjenicom da stvarni rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu nije Mitar Novaković, već Stevan Trbojević, zli duh Univerziteta kako su ga neki mediji nazvali, kome je rektor prepustio i dozvolio da bahato rukovodi sjednicama organa Univerziteta, manipuliše njenim odlukama tako što prisiljava Senat Univerziteta da donosi pravilnike koji nezakonito supstituišu sve zakonske akte po kojima je Univerzitet obavezan da postupa, uvredljivo se ponaša prema kolegama i u javnu akademsku komunukaciju uvodi nepristojan, ulični rječnik, a da pri tom ne zna ni elementarna uzuse ne samo jezičke kulture.

U osnovi, Stevan Trbojević upropaštava Univerzitet u Istočnom Sarajevu. Ipak, to što Stevan Trbojević stvarno rukovodi Univerzitetom ne oslobađa odgovornosti rektora Mitra Novakovića. Štaviše, to je koliko znamo jedini rektor Univerziteta u Evropi kojeg je ispitivala policija (5. februar 2013), a da univerzitetska javnost uopšte nije obavještena o čemu se radi. Da li je rektor napravio krivično ili neko drugo kažnjivo djelo? Pa ako jeste zašto nije odgovarao, zašto o tome nije obavijestio univerzitetsku javnost? S druge strane, ako rektor nije kriv, takođe bismo morali da znamo, jer bi to onda bio razlog da cijeli Univerzitet protestuje protiv kriminalizacije njegovog prvog čovjeka. Sve što znamo jeste to da je portparol Centra javne bezbjednosti tada izjavio da će taj predmet biti ustupljen nadležnom tužilaštvu na daljni rad i postupanje. Od tada javnost ništa ne zna ni o daljnem radu, a ni postupanju nadležnog tužilaštva.

Rektore Mitre Novakoviću, prorektore Stevane Trbojeviću i ministre Ministarstva za prosvjetu i kulturu RS, odgovorite javnosti: da li rektor koga privodi policija može i dalje da bude rektor? Ovako proizlazi da je policijsko privođenje preporuka za izbor rektora na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu.

Koji su razlozi da je rektor Mitar Novaković dozvolio prorektoru Stevanu Trbojeviću da rukovodi Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, to samo on zna, ali bez obzira što mi znamo da iza svega na Univerzitetu, pa i iza nepismenih dopisa rektora Filozofskom fakultetu, koja vrve logičkim i gramatičkim besmislicama, stoji rukopis prorektora Stevana Trbojevića, mi nemamo druge mogućnosti nego da to pripišemo i potpisniku rektoru Mitru Novakoviću.

Tako u najnovijem dopisu našem fakultetu (7. mart 2014) čitamo da rektor kazuje da ne postoji nijedan akt Filozofskog fakulteta koji nije "procesuiran". Rektor ne zna da se procesuirati odnosi jedino, uvijek i samo na nešto što se mora podvrći sudskoj proceduri. Da li to rektor Novaković misli da je Rektorat sud koji procesuira akte fakulteta? Žalosno je da rektor ne zna da procesuirati i staviti u proceduru nije jedno te isto. Da ne govorimo o tome da se dekanu Filozofskog fakulteta rektor nepismeno obraća sa g-đo, nevješto prikrivajući nipodaštavanje time što izbjegava uobičajeno uljudno akademsko obraćanje koje pretpostavlja oslovljavanje sa: poštovani dekane ili profesore...

S druge strane, mi od prorektora Stevana Trbojevića moramo da zatražimo jasne i nedvosmislene odgovore na optužbe koje su se pojavile u javnosti.

Prorektore Stevane Trbojeviću, u "Glasu Srpske" od 5. oktobra 2013. godine Vi ste javno optuženi za teška moralna i krivična djela na koja nikada niste pružili javnosti odgovor. U ime univerzitetske javnosti zahtijevamo od Vas decidne odgovore, jer je Vaša obaveza da univerzitetsku i širu zajednicu obavijestite da li su javno navedene optužbe tačne.

U "Glasu Srpske" ste označeni kao onaj koji je izmanipulisao predstavnike Studentskog parlamenta Univerziteta u Istočnom Sarajevu (UIS) i Unije studenata RS koji su tom prilikom zaprijetili bojkotom nastave i oktobarskog ispitnog roka kao vid pritiska na Ministarstvo prosvjete i kulture RS da potpiše ugovor o realizaciji druge faze kredita sa austrijskom firmom VAM, namijenjenog razvoju Univerziteta.

Naime, predstavnici studenata su svoje zahjteve pravdali tvrdnjom da će - ako se ne potpiše druga faza kredita vrijedna 10 miliona evra – biti ugrožen studentski standard i uopšte doći u pitanje budućnost Univerziteta. Prva faza kredita za Univerzitet u Istočnom Sarajevu je odobrena u visini od 7 miliona evra i utrošena u nabavku opreme na fakultetima.

Rukovodstvo Univerziteta u Istočnom Sarajevu, stoji u "Glasu Srpske", ne samo da nije opravdalo trošenje novca iz prve faze kredita, nego je podiglo studentsku prethodnicu u žurbi da se potpiše druga faza. Iz tih sredstava, naime prve faze kredita kupljena je informatička oprema za fakultete, a računari su plaćani i po 4.000 KM po komadu.

Pitanje je kako ogromna količina računara nabavljena za potrebe Univerziteta u Istočnom Sarajevu košta višestruko više nego u maloprodaji? Odnosno, kako to da se cijena uveliko uvećava kada se oprema kupuje naveliko?!

1. Da li je, prorektore Stevane Trbojeviću, tačno da ste se bavili protuzakonitim nagovaranjem, odnosno manipulacijom studenata, i kako, budući da ste direktno odgovorni, objašnjavate fantastično visoke cijene računara i uopšte opreme za fakultete? Zašto Rektorat Univerziteta u Istočnom Sarajevu nije opravdao trošenje sredstava iz prve faze kredita?

2. Da li je tačna optužba iznesena u Glasu Srpske da su Vas dužnici vozili u gepeku automobila da im isplatite 250.000 evra provizije?

Ukoliko nemate razumno i uvjerljivo objašnjenje, pozivamo nadležne organe da hitno po službenoj dužnosti ispitaju sve ove u javnosti iznesene teške optužbe o Vašim postupcima.

Na kraju, da ponovimo zaključke nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu: da je Rektorat privatizovao Univerzitet, da ne poznaje osnovne demokratske i akademske principe na kojima univerzitet počiva, te da postoje ozbiljne sumnje o finansijskom poslovanju Rektorata Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a prije svega u odnosu na prethodno i sadašnje trošenje sredstava austrijskog kredita. Postoji tu još bezbroj pitanja, kao što je recimo izmišljanje nepostojećih, ali dobro plaćenih mjesta (pomoćnik rektora) za poslušnike prorektora Stevana Trbojevića sa Saobraćajnog i Pravnog fakulteta, ili izmišljanje funkcije studenta prorektora, što ne postoji u Statutu, ali o tome više drugom prilikom.

Stoga ponovo zahtijevamo hitnu i energičnu reakciju Ministarstva prosvjete i kulture RS u vidu smjene rektora i rektorskog kolegijuma.

Napominjemo da autonomija univerziteta nije paravan koji omogućava Rektoratu Univerziteta da proganja zaposlene i privatizuje instituciju od ogromne državne i društvene važnosti, kao što ni Ministarstvo prosvjete i kulture RS ne može autonomiju univerziteta da tumači kao prepreku svom miješanju u poslove univerziteta koji mu spadaju u nadležnost, i bez čije principijelne intervencije Univerzitet u Istočnom Sarajevu može samo dalje da ide u potpunu naučnu i obrazovnu propast.

Ukoliko bude potrebno, spremni smo da animiramo i širu akademsku zajednicu, kako u našem regionu tako i u Evropi, o tome šta autonomija univerziteta stvarno znači.

Pale, 20. marta 2014. godine

Komisija za strateški razvoj Filozofskog fakulteta

Prof. dr Milanka Babić, dekan
Prof. dr Milimir Mučibabić, rukovodilac Katedre za žurnalistiku
Prof. dr Mišo Kulić, rukovodilac Katedre za filozofiju
Prof. dr Miloš Kovačević, rukovodilac Katedre za srpski i ruski jezik i književnosti
Prof. dr Saša Knežević, rukovodilac Katedre za njemački jezik i književnost
Prof. dr Milenko Pikula, rukovodilac Katedre za matematiku, fiziku i računarstvo
Prof. dr Biljana Sladoje Bošnjak, prodekan za nastavu
Doc. dr Vera Vujević, prodekan za naučnoistraživački rad



субота, 12. април 2014.

Zaboravljeno pismo

 

Jesi li ti čitala Zolino pismo "Optužujem"? Znaš, ja mislim da bi svaki novinar to morao da pročita. Bez toga niko ne može da bude novinar.
Pitala me tinejdžerka koja još nema ni 17, ovih dana, tu negdje baš oko 2. aprila, dana kada je rođen Emil Zola.
Vaspitanoj u okruženju u kojem je kritička misao dozvoljena i pozitivna, odgojenoj po zakonima "Slobodne djece Samerhila", nisam imala srca da joj kažem da Zolin "J'accuse" ovdje ne čita niko. A ona je u dahu rekla da na internetu nema prevoda pisma na srpski i da će ga ona prevesti.
- Gdje ćeš otići da studiraš? - prekratila sam razgovor.

Afera Drajfus


Prije 120 godina francuski kapetan jevrejskog porijekla Alfred Drajfus zbog lažnih optužbi za špijunažu u korist Njemačke osuđen je na doživotnu robiju na Đavoljem ostrvu. Optužila ga je francuska kontraobavještajna služba, a kao glavni i jedini dokaz pokazan je tzv. "bordereau", pismo koje je navodno napisano njegovim rukopisom.
Emil Zola, najslavniji pisac tog vremena, mogao je da uživa u književnoj slavi. Ali.... Zola se zainteresovao za slučaj Drajfus, a kada je prikupio činjenice da je kapetan nevin, javno je stao u njegovu odbranu.
Napisao je otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Francuske Feliksu Foru u kojem je optužio francusku vladu i Generalštab za antisemitizam i progon nedužnog kapetana. Osudio je klevetničko i izdajničko društvo koje je uništilo nevinog čovjeka da bi sebe spasilo krivice.
Zolino pismo pod naslovom "Optužujem" na prvoj strani objavio je list "Oror". Novine su u Parizu rasprodate u više od 300.000 primjeraka. Masa je uzvikivala "Smrt Zoli", novine su spaljivane, stan urednika kamenovan.
Uz Zolu su stali francuski umjetnici i književnici Klod Mone, Marsel Prust, Anatol Frans, ali i oni drugi Mark Tven i Lav Tolstoj.
Drajfus je amnestiran 1900, a 1906. godine došlo je do revizije procesa u kojem je utvrđeno da je nevin. Urednik novina koje su objavile Zolino pismo dočekao je taj dan kao premijer Francuske. Zola je već bio mrtav, otrovan gasom.
Ali pismo Emila Zole francuskom predsjedniku do danas je ostalo simbol otpora, slobode i jedan od najmoralnijih angažmana nekog individualca, intelektualca kako u Francuskoj, tako u cijelom svijetu.
A šta je to napisao Zola?

Pismo

 

Gospodine,
Da li biste mi dozvolili da, zahvalan kao što jesam na ljubaznom prijemu koji ste mi jednom pružili, iskažem svoju brigu za održavanje Vašeg zasluženog ugleda i ukažem na zvijezdu koja je do sada sijala tako snažnim sjajem, a koja sada rizikuje da bude pomućena najsramnijom i najneizbrisivijom mrljom?
Neoprljani zlim klevetama, Vi ste osvojili srca svih nas…. Ali kakvu je prljavštinu ta Drajfusova afera bacila na Vaše ime - htjedoh reći "vlast"… Sada je slika Francuske ukaljana prljavštinom i istorija će zabilježiti da je ovaj zločin protiv društva bio počinjen za vrijeme tvoje vladavine.
Kako su se oni usudili, tako ću se usuditi i ja. Usudiću se da kažem istinu, kao što sam i obećao da ću reći, u potpunosti, jer predstavnici pravde nisu uspjeli to da učine. Moja dužnost je da progovorim; ja ne želim da budem saučesnik parodije. Noćima bi me, inače, proganjale sjenke nevinog čovjeka koji pati u najstrašnijim mukama zbog zločina koji nije počinio.... I zbog Vas, gospodine, izreći ću istinu… Poznavajući Vaš integritet, uvjeren sam da Vi istinu ne znate…
...Kao što sam pokazao, slučaj Drajfus bila je unutrašnja stvar Ministarstva rata: jedan oficir Glavnog štaba bio je optužen od strane njegovih saradnika oficira Glavnog štaba i osuđen pod pritiskom načelnika štaba. Još jednom, čitav Glavni štab je trebalo da bude proglašen krivim da bi on bio proglašen nevinim. …Kakvo je gnijezdo podmuklih intriga, tračeva i destrukcije postalo to svetilište koje odlučuje o našoj naciji...
Uistinu, to je zločin koji se bazira na najprljavijim elementima štampe, a Esterhajzova (pravi krivac op.a.) odbrana povjerena je gamadima Pariza, koji sada likuju nad porazom pravde i istine… Zločin je lagati javnost, obrlatiti javno mnjenje do krajnjih granica, a da bi se sve okrenulo u nečiju korist najgorim spletkarenjima.…
Ovo je prava istina, gospodine predsjedniče... Shvatam da nemate moć nad ovim slučajem, da ste ograničeni Ustavom. Ali ipak imate dužnost kao čovjek… Ponavljam sa najvećom žestinom i osudom: istina maršira i ništa je neće spriječiti… Kada je istina zakopana pod zemljom, ona raste i dostiže toliku snagu da jednog dana kada eksplodira nosi sve pred sobom...
...Što se tiče ljudi koje optužujem, ne poznajem ih, nikada ih nisam vidio i ne nosim ni mržnju ni zlovolju prema njima. Za mene su oni puka lica, nosioci štete po društvo…. Imam samo jedan cilj: da prosvijetlim one koji su čuvani u mraku, u ime čovječanstva koje je patilo toliko mnogo i koje ima pravo na sreću. Moj vatreni protest je jednostavno plač moje duše. Pustite ih sada da me osude, da me izvedu pred sud pravde i da vrše istragu usred bijela dana. Ja čekam! Emil Zola, 13. januar 1898.
Samo nekoliko dana kasnije vlast je optužila Zolu za klevetu i osudila na godinu zatvora. Da bi izbjegao kaznu pobjegao je u Englesku.
Zolino pismo "Optužujem" do danas je ostalo jedna od najznačajnijih političkih, etičkih, novinarskih knjiga u istoriji moderne Evrope. U istoriji medija ono je primjer dvije strane iste medalje: slobode i njene zloupotrebe.
Zola je zarad istine i pravde, zarad dobrobiti svoje zemlje, hrabro istupio rizikujući sve što je imao. I svima održao istinsku lekciju iz patriotizma. To što je uradio Zola onda, Snouden je učinio danas. Na svoj način.

Mediokriteti


Budite bez brige, nama se neće dogoditi Zola, iako sve što je napisao prije 120 godina vrijedi i ovdje i danas. U vremenu mediokriteta niko neće stati u odbranu Drajfusa, jer bi ta odbrana značila njihov kraj.
Mediokriteti nemaju svoje mišljenje. Oni imaju svoj interes. Mediokriteti uvijek nađu zlatnu sredinu. Oni ne iskaču. Oni su prosječni. Oni se plaše promjena. Oni mijenjaju političke stranke kao košulje. Oni su dobre sluge. Oni ne znaju ništa da rade, ali ne odbijaju nijednu funkciju. Oni ne stoje ni iza sebe, pa kako će iza nekog drugog?
A kada mediokriteti dobiju zrno vlasti, oni nipodaštavaju i uništavaju sve što je stvoreno prije njih. Jer oni znaju da nisu sposobni da stvore ništa. Ali mediokritet nije ni doveden da stvara. On je tu da izvršava, da bespogovorno sluša.
Mediokriteti su poltroni. Oni ne prihvataju kritiku kao dobronamjeran korektiv društva. Mediokriteti vladaju intrigama i lažima. Svoju poziciju grade na klevetama i spletkama. I na skidanju glava svakome ko je od njih viši barem za jedan centimetar.
U parafrazi Bukovskog mediokriteti se smiju drugačijima od sebe, a pametni se smiju njima, jer su svi isti.
Dok pametni stvaraju, mediokriteti sve stvoreno ruše. Dok pametni promišljaju, mediokriteti kradu njihove misli i predstavljaju kao svoje. Dok pametni ćute o svojoj intimi, mediokriteti tračaju o tuđoj. Dok pametni ne žele vlast, mediokriteti žive za jedno njeno zrno. Dok pametni žive svoje živote, mediokriteti žive njihove.
I taj lanac nema kraja. Mediokriteti raspoređuju mediokritete po dubini. Da li ih siromaštvo stvara? Ili oni stvaraju siromaštvo? Biće - oboje.
Zola je poimenično optužio aktere, mediokritete francuskog sistema, za progon nevinog čovjeka, za ubijanje istine, pravde i slobode. Mogao je da napiše i ovako:
Optužujem političare da su đavolski tvorac tog podbačaja pravde - nesvjesno - želio bih da vjerujem….
Optužujem intelektualce za saučesništvo, makar po osnovu mentalne nestabilnosti, u jednoj od najvećih nepravdi vijeka
Optužujem saradnike da su držali u svojim rukama apsolutni dokaz nevinosti, ali su ga prikrivali…
Optužujem policiju za sprovođenje loših istraga, pod kojim podrazumijevam one monstruozno pristrasne…
Optužujem skrivene "urednike" za korišćenje medija da bi sproveli odvratnu kampanju koja bi zaslijepila javnost...
Konačno, optužujem pravosuđe za prikrivanje nezakonitosti po naređenju…
Obrazac "optužujem" vječna je opomena. U toj opomeni i jeste veličina Zolinog čina.
- I kada budete razumjeli ovo, gospodo, osjetićete da postoji samo jedan mogući lijek: kazati istinu, ostvariti pravdu... Sve izgleda da je protiv mene: oba doma Skupštine, građanska vlast, štampa s velikim brojem primjeraka, javno mnjenje koje je štampa otrovala. Imam sa sobom samo ideju, ideal istine i pravičnosti. I ja sam vrlo miran. Ja ću pobijediti. Nisam želio da moja zemlja ostane u laži i u nepravdi. Mogu me ovdje i osuditi, ali će mi Francuska jednoga dana biti blagodarna što sam pomogao da se spasi njena čast - rekao je Zola u svoju odbranu.
- A ti - kuda ćeš na studije? - upitala sam je još jednom. Dok ne shvati da pismo koje je prevela, želeći svojoj zemlji sve najbolje, neće čitati niko.

понедељак, 07. април 2014.

Godine raspada


"Od istorijskog Avnoja, do izbjegličkog konvoja preko Sremske Rače..."


Međunarodna zajednica i prije početka rata u BiH i raspada države Jugoslavije, ali i u svim mirovnim planovima poslije toga, pokazala je da smatra da rješenje za samostalnu Bosnu nije u njenoj unitarizaciji, nego u decentralizaciji. 
Kako tada, tako do danas, bitka što diplomatska, što ratna oko koncepta uređenja "Jugoslavije u malom" odvija se bez prestanka pune 22 godine.


Od Kutiljera do danas



U pokušaju da se spriječi rat, u Lisabonu je 23. februara 1992. godine održana Konferencija o BiH na kojoj su dogovoreni principi njenog uređenja. U "Izjavi o načelima novog ustavnog uređenja BiH" ona je definisana kao država sastavljena od tri konstitutivne jedinice koje bi se zalagale za zaštitu ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Skupština je trebalo da se sastoji od dva doma - doma građana i doma konstitutivnih jedinica, a za donošenje odluka bila bi potrebna većina.
Konferencija je održana u organizaciji portugalskog ministra Žozea Kutiljera, a na dokument nazvan "Kutiljerov plan" potpise su stavili Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Mate Boban.
Po povratku kući Izetbegović je povukao potpis i otvorio vrata ratu. Neki tvrde da je to uradio na nagovor jastrebova iz SDA, a drugi na nagovor posljednjeg američkog ambasadora u državi zvanoj Jugoslavija Vorena Cimermana.
Sam Kutiljero mnogo godina kasnije na suđenju Radovanu Karadžiću kazao je da su Izetbegovića i njegove saradnike "dobromisleći autsajderi sa strane hrabrili da odbace mirovni sporazum iz 1992. i bore se za unitarnu bosansku državu".
- Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tokom pregovora uvidio sam da je Izetbegović lažov i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio da učini - iznio je Kutiljero svoje utiske iz tog vremena.
Rekao je i to da bi prihvatanjem principa o budućnosti BiH, koji su potpisani 1992. godine u Lisabonu, "bosansko pitanje" moglo biti riješeno ranije i što je još važnije bez rata i velikih ljudskih stradanja.
Povlačenje potpisa Alije Izetbegovića pratio je referendum o otcjepljenju BiH od države Jugoslavije, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i na kojem su za nezavisnu državu glasali Bošnjaci i Hrvati, dok su Srbi bojkotovali to izjašnjavanje.
BiH je proglasila nezavisnost odmah nakon prvih rezultata referenduma, 1. marta, a zemlje članice EU priznale su je kao državu 6. aprila 1992. godine. Te noći u Sarajevu je počeo krvavi građanski rat.
"Istinska je tragedija što mir nije postignut putem Izjave o principima. Kada se uporedi mapa koja je bila dodatak Izjavi i mapa koja je dio Dejtonskog sporazuma iz novembra 1995. godine, vidi se da je, poslije tri i po godine ratovanja, rezultat skoro isti. Mnogi životi su mogli biti sačuvani".
Ova Kutiljerova izjava dokaz je da ni rat nije mogao da donese ispunjenje nerealnog sna bošnjačke politike u BiH, a to je centralizacija i unitarizacija. Svi kasniji mirovni planovi, pa i onaj Dejtonski, kojim je okončan rat, BiH su vidjeli kao decentralizovanu državu.


Rezolucija



Iako je Mirovni ugovor iz Dejtona i Ustav definisao BiH kao državu dva entiteta i tri konstitutivna naroda, od tog dana bošnjački političari, mediji i NVO ne odustaju od tvrdoglave nakane da zemlja može da živi samo kao unitarna i centralistička država.
Upravo sa ciljem unutrašnje prekompozicije BiH delegiran je i problem Sejdić-Finci, koji se, umjesto da ispuni zakulisni cilj ukidanje RS, kreatorima vratio kao bumerang, otvarajući novi problem: rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.
Hrvati u BiH to pitanje uveli su na velika vrata osnaženi ulaskom Hrvatske u EU. Hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu uspjeli su odmah po ulasku u evropske institucije da izdejstvuju Rezoluciju o BiH, zbog koje političko Sarajevo noćima ne može da spava.
U Rezoluciji, o kojoj se ne priča i ne piše u Sarajevu, jasno se navodi da su "i separatizam i centralizam podjednako kočničari evropske perspektive BiH" te da "unitarne snage koče put BiH prema EU".
Po oprobanoj taktici "ćuti kao da se nije desilo", bošnjački političari bježe od onoga što moraju da učine: od izjašnjavanja o tome da li su za Rezoluciju EU ili protiv nje. Ako su "za" onda se odriču unitarizacije, ako su "protiv", onda se odriču EU.
EU je ovom rezolucijom ušla u suštinu rješavanja problema i konačno raskrinkala providnu igru bošnjačke politike, koja je godinama igrajući na kartu lažnog neutralnog građanskog koncepta, radila na projektu unitarizacije i hegemonije zemlje.
Svi oni koji su se suprotstavljali tom "svetom" konceptu osuđivani su kao rušitelji i mrzitelji države BiH, u čemu je Milorad Dodik apsolutni favorit.
U tom "demokratskom ozračju" na velika vrata u političku i društvenu praksu vraćen je "verbalni delikt" čija je posljednja žrtva počasni građanin Sarajeva Milan Bandić.
Zagrebački gradonačelnik ni mjesec nije nosio titulu koja mu je oduzeta samo nekoliko dana nakon što se usudio da se javno nada da će BiH uskoro biti sastavljena od tri entiteta.


"Kvaka 22"



Da je "svako zlo za neko dobro" još jednom sam se uvjerila na ličnom primjeru. Poslije kolumne "Treći entitet" meni nisu imali šta da oduzmu, jer u Sarajevu mi ništa nije ni ostalo poslije 6. aprila 1992. godine. Osim vraćenog stanarskog prava mojim roditeljima, u stanu bez ijedne uspomene, bez ijedne fotografije, spaljeni su svi dokazi prethodnog života. Pa i sve ćirilične knjige odnesene su kao "dokaz četničke ideologije" stanara.
Nevolje sa knjigama u Sarajevu traju do danas. Prof. dr Mile Lasić nedavno je napisao jednu u kojoj iskazuje demokratski stav o neophodnoj federalizaciji BiH, što je bilo dovoljno da mu bude zabranjena njena promocija.
U zemlji, u gradu u kojem se oduzimaju titule zbog verbalnog prestupa i protjeruju knjige zbog neslaganja sa njihovim sadržajem ili pismom na kom su napisane, iluzorno je govoriti o demokratiji, koja bi trebalo da znači uvažavanje mišljenja drugog i drugačijeg.
Jedna od najvećih zabluda koju živimo upravo jeste da je sa komunizmom srušena komunistička svijest.
- Staljinizam je stariji od Staljina - ponovio bi moj analičarski alter ego.
U nedjelju, 6. aprila, navršiće se 22 godine kako bošnjačka politička elita istrajavajući na konceptu unitarizacije i hegemonije protivno volji druga dva konstitutivna naroda snosi najveću odgovornost za stagnaciju BiH u svakom smislu.
Istovremeno razlike između etnički homogenih dijelova države progresivno se uvećavaju gotovo svakodnevno.
Evo jedan primjer. Prije 22 godine u Sarajevu su za Tursku znali samo šverceri zlatnog nakita. Danas se na ulicama Sarajeva slavi pobjeda stranke Redžepa Erdogana na izborima u toj zemlji.
To je onaj Erdogan što je na udaru kritika zbog velikih korupcionaških afera njegove vlade, onaj isti što je zabranio "Tviter", "Jutjub" i ograničio internet komunikacije u eri informatike i globalnih komunikacija, onaj protiv kojeg su njegovi sunarodnici mjesecima protestovali na Taksimu.
Zato je "Kvaka 22" jedini logički postulat BiH.
Pojam "Kvaka 22" preuzet je iz istoimene kultne knjige Džozefa Helera, po kojoj je snimljen film, a govori o američkim ratnim pilotima koji su, ako bi htjeli da se skinu sa borbenih letova, morali da budu proglašeni ludima. A da bi neko bio proglašen ludim, morao je prethodno da bude pregledan, a da bi bio pregledan morao je da traži pregled. "Kvaka 22" bila je u tome što bi luđak morao da zatraži pregled, što bi, ako bi zatražio, značilo da nije lud.
U "Kvaci 22" leži rješenje problema BiH. Ako zatražimo sistematski pregled značiće da nismo ludi iako 22 godine nosimo ludačke košulje.