петак, 27. новембар 2015.

Samo rata da ne bude


CNN je javio: Počeo je Treći svjetski rat. I obrazložio: "Ubrzo nakon masakra u Parizu, papa Franja je izjavio da su teroristički napadi dio Trećeg svjetskog rata. Međutim, ono što poprima oblik svjetskog rata u ovom vijeku jeste sam rat u Siriji".

Uplašena djevojčica je rekla: Hoće li to biti Treći svjetski rat? Ja se bojim. Neću više da izlazim tamo gdje ima mnogo ljudi. Bojim se.

Mjesec prije toga, uplašena stara komšinica došla je gorko plačući i rekla: Hoće li biti rata? Trebalo mi je dva sata da je razuvjerim u tačnost teksta  Džejmsa Lajona da će u BiH ponovo rat.

Tako se eto moć medija reflektuje na narod, a da nekada ni sami nismo svjesni. 

Kao što je teško razlučiti da li su naslovi "Treći svjetski rat počeo", "Treći svjetski rat na pomolu" samo zbog podizanja čitanosti/gledanosti? Ili neko zna ili želi da prizna nešto više od onoga što do nas dopire? Šta da misli čovjek, šta da osjeća majka, šta da kaže novinar?

Kako počinju ratovi


Teroristički napad u Parizu, teroristička akcija u hotelu u Maliju, teroristički napad u Sarajevu, dojave o mogućim terorističkim napadima u Briselu i na kraju tursko obaranje ruskog vojnog aviona. Tako je otprilike izgledalo proteklih sedam dana. ISIS je poslije rušenja ruskog aviona pao u drugi plan, barem kada je u pitanju medijska pažnja. Isto je i sa izbjeglicama, ni oni više nisu top story ni kada zašivaju usta, niti je slika utopljenje četvorogodišnje djevojčice u ponedjeljak dobila stoti dio pažnje javnosti kao što je ona utopljenog dječaka Ajlana iz septembra.

Haos, panika, događaji koji prestižu jedan drugi, ubistva, napadi, talačke krize... Prema posljednjim podacima, u svijetu se svakih 40 minuta dogodi jedan teroristički napad. 

Da li zaista tako počinju ratovi? Mislim, svjetski. Da li i oni počinju ka­o što je onaj naš, a da niko ne vjeruje da će početi rat dok ne zapuca. Baš kao što nisu vjerovali ni Francuzi, ni Britanci da će početi Prvi svjetski rat. London se u tim julskim danima 1914. bavio sukobima u Irskoj, a Pariz bio zaokupljen predizbornom kampanjom i aferom ministra finansija od onog trenutka kada je njegova prva žena objavila pisma koja joj je pisao, a druga ljuta zbog toga uzela pištolj i ubila urednika "Figaroa"?

Nije da nema podudarnosti u svemu što ratovima prethodi. Opštepoznato je da su oba svjetska rata kao prethodnicu imala veliku ekonomsku krizu. Istina je i da velika kriza već godinama trese ovaj svijet. I da je stopa nezaposlenosti danas u Španiji 50, a u Grčkoj 60 odsto.  

Poznato je i da je Prvi svjetski rat počeo onog trenutka kada Austrougarska nije mogla preći preko atentata na svog prestolonasljednika. Druga je stvar da li je morala uputiti ultimatum koji Srbija nije mogla da izvrši i da je htjela. Naravno, mogla je da rat nije bio odavno spreman, a atentat na Ferdinanda samo njegov okidač.

I šta sada? Može li iko da predvidi razvoj događaja? Da li će Rusija preći preko rušenja aviona? I kakav će ultimatum dobiti Turska? Sve je pod znakom pitanja i sve je na klackalici.

Ne čuje se glas ni nekog ovovremenog Žaka Žoresa, a nema ni Raspućina. Obojica su, svaki na svoj način, pokušala da spriječe Veliki rat. I obojica su ubijena. Raspućin, doduše, ne samo zbog protivljenja ratu, ali Žan Žores da.

Žan Žores, zbog svog vapaja za mir poznat kao "savjest Evrope", bio je lider socijalista u Francuskoj prije Prvog svjetskog rata i koliko i Emil Zola branio Drajfusa u poznatoj aferi. Ubijen je u jednoj taverni 31. jula 1914. godine, jer se zalagao za mir u trenutku kada je Austrija prekinula diplomatske odnose sa Srbijom i kada o posljedicama onoga što dolazi nije mislio niko.

Samo nekoliko dana prije ubistva Žan Žores pozvao je Francuze na ujedinjenje protiv  "strašnog košmara". Kao glavni razlog za izbijanja rata naveo je ekonomske motive i kolonijalna rivalstva. Taj  njegov govor iz Liona  ušao je u slavne strane istorije, ali nije spriječio ništa.

"Njemačka diplomatija je podmukla i surova, a ruska dvolična. Da je u posljednjih trideset godina, od kada upravlja Bosnom i Hercegovinom, Austrija činila dobro njenim narodima, danas ne bi bilo problema u Evropi; ali klerikalna Austrija je ugnjetavala Bosnu i Hercegovinu, željela je da je na silu pokatoliči; progon koji je sprovodila nad vjernicima izazvao je nezadovoljstvo njenih naroda. A politika Rusije je rezultat geostrateških interesa, a ne solidarnost velikog sa malim slovenskim narodom", govorio je Žan Žores, koji je odgovornost svoje zemlje, Francuske vidio u tome jer je "praštala grijehe drugih očekujući da joj bude progledano kroz prste zbog angažovanosti u Maroku".

Sa druge strane, u Rusiji, kontraverzni čudak i ljubimac carice Raspućin, u jednom od najpoznatijih antiratnih pisama u istoriji tražio je od cara Nikolaja da ne ulazi u rat. U tom pismu, između ostalog, napisao je: "Nijemci će možda biti pobijeđeni, ali šta će biti sa Rusijom? Udavićemo se u krvi. Velika je nesreća. Beskrajna je tuga".

I nije se na tome zaustavio. Raspućin je poslao telegram carici u kom je napisao: Neka Papa (tako je Raspućin zvao cara Nikolaja) ne planira rat. Rat će donijeti kraj Rusije i vas samih. Izgubićete sve do posljednjeg čovjeka".

Car je pismo pocijepao na komadiće. Raspućin nije spriječio ništa, ali je sve pogodio: Romanovi su sa Velikim ratom nestali, kao i carska Rusija. I ne samo Romanovi, još tri carstva su nestala: austrougarsko, njemačko i tursko.

Ako se uzme u obzir napredak vojne tehnike i opreme i razvoj nuklearnog arsenala danas ne bi nestala carstva, nego cijela planeta. Zato je najava Trećeg svjetskog rata zlokobnija od svake prije toga.

Mir kvari poslove


Svaki rat uvijek i ovdje i tamo i sada i prije toga davljenje je u krvi. I nesreća. I beskrajna tuga.  Bar mi, čije su uspomene svježe, to znamo. 

Zato svakom novinaru mora biti posebno kada mu život namjesti priliku da objavi mir. A desilo se ovako (opisano u kolumni prije dvije godine).

Bio je Aranđelovdan 1995. godine, nekako uoči samog Dnevnika. U agenciji Srna međunarodne brojeve mogli smo da biramo samo iz fono-servisa, u podrumu vile "Bel vi" na Palama u kojoj je od ljeta 1992. bilo sjedište agencije.

Bila sam urednik prve smjene u desku i davno mi je isteklo radno vrijeme. Neki nemir, šta li, tjerao me da se motam po redakciji do same večeri. Onda mi je neko, ne znam više ko, dao broj telefona baze Rajt Peterson u Dejtonu, objekta u kojem je bila delegacija RS: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik, Radomir Lukić, Vladimir Lukić, Jovan Zametica i Zdravko Tolimir.

Kurta je sjedio u fono-servisu i kao obično spajao neke žice. Telefon je zazvonio i on je uključio snimanje. Nije znao ni gdje zvoni, ni koga zovem. Kurta, stari iskusni novinarski vuk, u pauzama haus majstor i speleolog. Javio se Jovan Zametica.

"Upravo se potpisuje Dejtonski sporazum. Mi smo ovdje u sobi, ne prisustvujemo potpisivanju", rekao je Jovan.

Onda je slušalicu ustupio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine Momčilu Krajišniku.

Vijest je ukratko glasila: Potpisan je mir. Srbi moraju da napuste dijelove Sarajeva koje kontrolišu. Delegacija RS ne prisustvuje potpisivanju.

Bila je to vijest koja se objavljuje jednom u životu. Te večeri za mene jedna od hiljada. Kasnije istorija.

Emitovali smo veoma brzo razgovor koji su prenijeli svi svjetski mediji. Vijest sa kojom su počeli svi naši dnevnici te noći. I osvanule sve novine sutradan.

Ali, "mir kvari poslove", kaže u jednoj sjajnoj analizi ovih dana Milutin Mitrović i obrazlaže zbog čega borba protiv ISIS-a nije efikasna, jer "ISIS je biznis".

"Ima nečeg kolonijalistički nadmenog u tezama površnih zapadnih analitičara koji svoje nerazumevanje manje razvijenog sveta pokrivaju tezom o presudnom verskom ili tribalnom karakteru sukoba. Suština je ipak u socijalnim, odnosno ekonomskim odnosima. Ukoliko bi zaista bio izvršen sistematski udar na ekonomiju ID-a, na presecanje kanala njenog finansiranja, to bi imalo presudniji efekat od neprekidnog bombardovanja gradova i građana. Pripadnici ISIS-a imaće podršku lokalnog stanovništva sve dok funkcionišu službe, snabdevanje, dok ima prihoda i robe, dok može da se živi. Prekidanje tih tokova neminovno bi okrenulo stanovništvo protiv ID vlasti i olakšalo njenu likvidaciju. To, međutim, znači narušiti stabilizovane interese džihadista i trgovaca/švercera koji na drastičnoj razlici u cenama (nafte, sirovina, droge) stiču ogromna bogatstva. Nije ni slučajno bezgrešna suprotna strana čiji vojnoindustrijski sektor na sukobu zarađuje ogromne sume, privatne bezbednosne agencije unosno zapošljavaju desperadose, političari grade karijere, mediji tiraže… mnogima mir kvari poslove".

Tačno, nesporno tačno je da interesi pokreću ratove. Samo ko garantuje da će ih preživjeti oni koji su ih iz interesa pokrenuli? Kao što ga nije preživjelo ni Austrougarsko carstvo.


"Savjest Evrope" u posljednjoj kolumni, objavljenoj 31. jula 1914. na dan njegovog ubistva, napisao je: "Opasnost je velika, ali ne i nepremostiva ukoliko zadržimo bistrinu uma i snagu volje... Ukoliko pokažemo herojsko strpljenje kao i heroizam akcije".

четвртак, 19. новембар 2015.

Bosnom Enes zarafalao


Odmah nakon napada u Parizu Islamska država preko svog časopisa "Dabiq" izdala je upozorenja o narednim napadima u kojem su se pominjale i neke lokacije iz naše regije. Badava. Badava, ovdje slabo ko šta čita. 
Stručnjak za pitanje terorizma Vlado Azinović rekao je da su uređivačkom odboru ISIS-ovog časopisa „Dabiq“ sjede neki ljudi sa ovih područja, iz regije.  Badava, ovdje slabo ko koga sluša.
Isti takvi sjede u redakciji bloga Vijesti Ummeta koja se radovala krvavom petku u Parizu I zaprijetila nama, ovdje. Opet badava, ovdje slabo ko koga shvata ozbiljno.


Sarajevo



U BiH je više desetina povratnika iz Sirije, vojnika Islamske države. Jedan od njih je zet Enesa Omeragića, teroriste koji je u srijedu uveče u Sarajevu ubio dva vojnika Nedeljka Radića iz Nevesinja i Armina Salkića iz Viteza. Taj Muhamed Meco iz Islamske države  vratio se ovamo 2013. godine.  Neki pišu i da je Enes bio tamo, ali nije potvrđeno.
Komšije kažu da je volio životinje i djecu. Možda i jeste, ali ne pita se Enes. On je samo izvršio zadatak kada ga je dobio. Uzeo je pušku u ruke i krenuo u obračun protiv nevjernika sa ustima punih Alaha. I ubio, kako objaviše Vijesti Ummeta “Srbina, pravog nevjernika i Bošnjaka otpadnika od vjere“. 
Šta bi tek uradio Enes da policijske i službe bezbjednosti dva dana prije njegovog terorističkog čina nisu objavile da su podigle nivo bezbjednosti?
Šta bi tek uradio da Vijesti Ummeta nisu napisale: „ Pa tolika Francuska niti Amerika, sa svojim (ne) sigurnosnim agencijama ne mogu i nisu mogli zaustaviti napad naših vojnika, Alahovih robova mudžahida na vas i vaše države, pa kako da vi sa svojim jadnim “(ne) sigurnosnim” agencijama to uradite? Vama slijedi odmazda još gora od ove i još gorčija. Budale jedne Bosna je prelivena krvlju mudžahida koji su se borili da uspostave šerijat. Ona miriše i odiše prolivenom krvlju šehida. Tako nam Alaha, ta krv nije uzalud prolivena, ta krv je već dala plodove svoje i ti plodovi će uskoro da vam glave sa vaših vratova skidaju“.
Šta bi tek uradio Enes da je bio prvi, da se nisu desili teroristički napad u Zvorniku, teroristički napad na ambasadu SAD u Sarajevu, teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, terorističko ubistvo hrvatske porodice u BiH na Božić....?
Šta bi se tek uradio da stručnjaci danima nisu upozoravali da su radikalni islamski sa ovih prostora opasnost za nas?
Šta bi uradio da službe nisu pratile njegovog zeta Mecu? Da ga nisu prisluškivale? Da nisu znale koga je sve vrbovao u stroj ID?
Šta bi tek uradio Enes da Magnus Ranstorp, vodeći svjetski stručnjak za terorizam, nije sve nas upozorio da smo u opasnosti, da alarm svira za vlasti da brzo djeluju?
Pobio bi pola Rajlovca, zajedno sa cijelom četom džihadista, povratnika iz Sirije!
Na stranu sarkazam, jasno je da oni koji treba, opasnost od terorizma ovdje ne doživljavaju ozbiljno. Jedni se prave gluvi i ludi i neće da priznaju, drugi jašu po terorizmu nekada lupajući i ono čega nema, treći neće da im izreknu presude kakve zaslužuju. U svojoj toj priči biće da slabo ko razumije da je odavno na snazi „narandžasti meteoalarm“. Da je BiH ucrtana na karti islamskog halifata, obojena onom zlokobnom crnom.  
A ne fali ni simbolike. Terorista Enes Omeragić rođen je u Francuskoj prije 34 godine. Možda je baš zato i izabran da prvi krene. Čudna koincidencija ili ipak, što bi rekao Andrić „znakovi pored puta“?

Pariz



Jasno je da je već ono što se dogodilo u prošli petak u strašnom (mada ne volim da koristim pridjeve koji pojačavaju) terorističkom napadu u Parizu u kojem su ubijeni nedužni ljudi, koji su izašli na kafu, na koncert, na utakmicu, bez mnogo dileme bila poruka svima, poruka cijeloj jednoj civilizaciji, evropskoj.  
I kao što je terorista u Sarajevu pucao u vojnike u kocarnici (kockanje je za radikalne islamiste smrtni grijeh) tako su teroristi pucajući po Parizu ubijali simbole svojih smrtnih neprijatelja - demokratije i slobode: Voltera, Zolu, Igoa, Simon de Bovoar, ali i Žana Kristofera Boisona i moju prijateljicu Ljilju i njene klince. Andrea igrom slučaja nije bila na tom koncertu. Andrea ima 18 godina i u grad izlazi samo petkom uveče.
Pucali su u Monmartr, mjesto na kojem ćeš u svako doba dana naći bar pet naših slikara koji žive od crtanja portreta turista i po kafanama u kojima su apsent ispijali Pikaso i Modiljani.
Pucali su u Panteonu kod Sorbone gdje je čast pokloniti se posmrtnim ostacima velikana Voltera, Žan Žak Rusoa, Viktora Igoa, Emila Zole….
Pucali su u šetače Senom niz ulicu Kralja Petra Prvog, u Luvr i Orsej, u studente sa Sorbone koji se na kraju godine kupaju u fontani u Latinskoj četvrti, u slike Tuluza Lotreka u kafeu na ulazu u Mulen Ruž, pucali su u taj kabare u kojem su nastupale najveće zvjezde svetskog šou-biznisa: Ela Fitzdžerald, Lajza Mineli, Frenk Sinatra… Pucali su u šansone Moris Ševalije, Edit Pjaf, Iv Montana, Šarla Aznavura. Pucali su - jer oni ne slušaju muziku.  Slušanje muzike im je smrtni grijeh. 
Pucali su u Asteriksa i Obeliksa ili u pariski Dizniled, u kuću Petra Pana, tunele Pirata sa Kariba i kulu Uspavane ljepotice. Pucali su u „Bel epok“.
Pucali su u sve što volimo, sve što razumijemo i sve što osjećamo. U ono sa čim veze nema ni ona ranija, ni ona malo skorija ni ova sadašnja francuska spoljna politika.  
Baš zato ogavno je bilo čitati „naknadnu pamet“ po društvenim mrežama nakon krvavog napada u Parizu i objave  tipa „oni su nas bombardovali“ ili „zašto su žrtve u Parizu vrijednije od ovih ili onih“. Nisu vrijednije, jer žrtve su samo žrtve, nije ljudski porediti. Jer, zar nije ubiti jednog čovjeka isto što I ubiti čovječanstvo?   
Zato neću da pišem o uzrocima i posljedicama napada u Parizu, neću da kažem da su za moj narod Visoki Dečani ili Gračanica isto što je za Parižane Notr-dam, neću da licitiram žrtvama, neću da govorim koliko je strašno rušenje Palmire ili ubistvo 200 djece ili rušenje ruskog aviona i smrt 230 putnika..... Jer, sve to se podrazumijeva.
Mnogo toga napisao je i u jednim ovdašnjim novinama pisac I šef kulturne redakcije magazina „Figaro“ Žan Kristof Buison u „pismu prijateljima“. I to, ali i ono najvažnije.
„U Bataklanu  sam prije nekoliko godina bio na koncertu Emira Kusturice I Zabranjenog pušenja. Prije nekoliko mjeseci bio sam na fudbalskoj utakmici na Stad d Frans.  U baru Karijon sam prije nekoliko dana bio na pivu sa prijateljima.  Poput mnogih mogao sam biti žrtva. Poznajem ljude koji poznaju osobe koje su stradale. Po tome se ovaj događaj razlikuje od onog u januaru, kad su pobijeni novinari lista Šarli ebdo. Ovoga puta ciljevi su bili Gospodin I Gospođa svi koji otelovljuju Francusku, Zapad, antitezu islamskom fundamentalizmu, mjesta na kojima se pije, puši, sluša muzika“.

Poruka


Jasno je kao dan da su osmorica ludih bombaša, fantika u Parizu ubijajući Gospodina i Gospođu poslali poruku nama. Ta poruka „ubij Gospodina i Gospođu“ stigla je i do Enesa Omeragića. Ali nije do službi bezbjednosti u BiH.  
Ta poruka znači da nijedan Gospodin i nijedna Gospođa, koji žive vrijednosti savremenog svijeta više nigdje i nikada nisu bezbjedni. Jer,  teroristi su „islamsku revoluciju“ prebacili na naš teren. Tačno 222 godine poslije Francuske revolucije u kojoj je na barikadama za slobodu, pravdu i demokratiju život dao i mali Gavroš. 
Gavroš,  dječak iz romana „Jadnici“, kao jedan od simbola te revolucije.  To je možda i onaj dječak na slici Delakroa „Tri slavna (dana)“ na kojoj sloboda juriša preko mrtvih tijela do pobjede.
Gavroš, Zola, Igo, Volter..... nešto je preko čega islamisti neće da pređu. Jer oni su simobol slobode, civilizacije, simbol svega čemu su objavili rat. Svega što je za njihov fanatizam smrtni grijeh.
Za svaki njihov ubilački pohod dovoljan razlog je i samo ona jedna  rečenica Voltera: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da govoriš".
Baš to njihov pomračeni um nikada neće moći da prihvati.  Samo ta jedna rečenica svojim demokratskim načelom zadaje smrtni udarac totalitarnom režimu na kojem počiva ISIS. Samo ta jedna rečenica smrtni je neprijatelj njihove ideologije. Samo ta jedna rečenica suštinska je razlika između njih i nas. Između Nedeljka Radića, Armina Salkića i Enesa Omeragića.



петак, 13. новембар 2015.

Nada umire posljednja



U davnom intervjuu (1974) jedan velik novinar Jovan Šćekić, govoreći o svojim uzorima u novinarstvu, ispričao je priču o Maksu Beru, Švajcarcu, novinaru koji je umro za pisaćom mašinom 1965. godine.

"Mnogo godina je bio dopisnik iz UN, gde sam ga i upoznao. Sećam se trenutka kada je car Hajle Selasije došao u UN prvi put i kada mu je bio predstavljen Maks Ber. "Vaše carsko veličanstvo, pozdravlja vas moj frak", rekao je Maks, a kasnije mi je ispričao istoriju svog fraka. Kada je kao rođeni Austrijanac i zakleti neprijatelj fašista bežao od Nemaca bilo mu je dozvoljeno da ponese dve stvari. Izabrao je pisaću mašinu (da bi mogao da radi) i frak (najskuplju stvar koju je imao). Nikada nije predavao izveštaj dok ga ne bi pročitao njegov najmlađi kolega, jer je uvek iznova hteo da se uveri da li mu je rečnik zastareo. Poslednji, vrhovni cenzor bila je njegova žena.

Poštovanje koje je Maks Ber ulivao bilo je toliko da nijedan diplomata nije smatrao da je nešto vrednije postigao ukoliko mu nije za prvih deset dana u Njujorku dao intervju. Tadašnji sekretar UN počinjao je dan čitajući njegove izveštaje. Maks Ber uverio me je da se svom pozivu treba predati, bez obzira na to gde se nalazimo, kojoj generaciji pripadamo. Samo će tako i naš rad imati rezultata".

Ovo je priča o novinarstvu kakvo sam imala čast da upamtim. Novinarstvu u kome se penjalo polako, ne preskačući stepenice. Onda kada se radovalo prvom inicijalu potpisanom u novinama, a tek punom prezimenu. Kada su se poštovali oni koji su imali godine iskustva i znanja, kao što je Jovan Šćekić poštovao Maksa Bera. I kada nisu bile važne funkcije, jer u fundamentalnoj profesiji "novinar" urednici su prvo novinari pa su se tako i predstavljali. Šta se dogodilo u međuvremenu?

Profesija novinar


Suština novinarske profesije trebalo bi da je neraskidivo vezana sa društvenim dobrom kao vrhovnim idealom novinarstva.

Po definiciji, koja bi trebalo da je temelj profesije novinar (isto koliko je Hipokratova zakletva temelj profesije ljekar) novinar bi trebalo da je onaj koji prenosi istinu do građanina koji nema drugi način da je sazna. Novinar je tu da omogući građaninu da zna, da u njegovo ime nadzire vlast, politiku, biznis, nosioce javnih funkcija. Pa i kraljicu, iako je njena titula nasljedna.

Atmosfera divlje tranzicije kroz koju prolazimo ukinula je etičke standarde u cijelom društvu, pa i u novinarstvu. Evidentna moralna kriza dovela je do toga da sloboda izražavanja često prelazi u slobodu lažnog optuživanja iza kojeg se krije nečija lična, partijska, poslovna korist, a nikako ne istina i društveno dobro kao vrhovni ideal novinarstva.

Novinari i mediji nisu samo ogledalo, nego i sastavni dio društva pa ne mogu biti ni bolji, ni lošiji od njega. Ako je propala privreda, kako da se očuva novinarstvo? Ako dobar dio funkcionera koji vrše javne funkcije ima diplome nabavljene u posljednjih nekoliko godina, ako dobar dio profesora univerziteta nisu oni koji imaju naučne biografije pred kojima se stoji s poštovanjem, ako je uslov za napredovanje rodbinsko partijska ili sponzorska veza.., kako očekivati da mediji i novinari budu izvan toga? Zašto bi za profesiju novinar važila drugačija pravila?

U mladom višepartijskom sistemu, po istom principu podijeljeni su i mediji. Samo im se mijenjaju uloge. Kada "njihovi" dođu na vlast postaju "režimski", kada njihovi odu u opoziciju postaju "nezavisni". Priča o slobodi i profesionalizmu i jednih i drugih samim tim pada u vodu.

Naravno za sve to kriva je sama novinarska zajednica, koja iz ovih ili onih razloga nije imala snage i digniteta da sačuva samu sebe, nego je pristala da radi po nalogu i željama političkih mentora.

Ali nisu samo političke elite te koje u medijima kreiraju atmosferu o postojanju neke egzistencijalne prijetnje za opstanak zajednice čime sebi otvaraju prostor za djelovanje bez ograničenja, niti su samo one kreatori pisanja medija, nego ih često režiraju tajkunske, mafijaške, obavještajne, paraobavještajne... grupacije koje instrumentalizuju novinare i medije zarad eliminisanja konkurencije i ostvarenje svojih ličnih ciljeva.

To nije teško, posebno ne u situaciji u kojoj čistačica u banci ima veću platu od novinarske. Tada je istina na prodaju isto kao i laž. Sve zavisi ko da više.

Jedan kolega, stari novinar, dobrovoljno udaljen iz profesije, rekao bi: "Nema više novinarstva, to je legalizovan reket". Ne baš, jer ipak ima još novinarstva, ali ima i reketa. Samo što je građaninu, konzumentu teško da razluči porudžbu od istine. Novinaru nije.

Svrha postojanja



U studiji o funkcijama i principima novinarske profesije pod nazivom "Elementi novinarstva" autora Bila Kovača i Tima Rozenstila, objavljenoj u SAD 2001. godine, govori se o devet ključnih principa novinarstva čije ispunjavanje je neophodno da bi novinari opravdali svrhu vlastitog postojanja, svoj ključni društveni zadatak.

Prvi od principa je obaveza prema istini, jer se podrazumijeva da novinari moraju saopštavati istinu u korist društva.

Jedan od principa, na kojem bi trebalo da počiva novinarstvo da bi ispunilo svrhu vlastitog postojanja, jeste ostati nezavisan u odnosu na one o kojima se izvještava. U stabilnim demokratijama ovaj princip ili ideal je ostvariv (isto kao što je neupitna nezavisnost "njegove visosti sudije"), ali u klimavim, u demokratijama u kojim se anarhija miješa sa recidivima komunističko-udbaškog sistema, to je gotovo nemoguće.

Važan princip kaže da novinarstvo, opet da bi ispunilo svrhu vlastitog postojanja, mora nezavisno da nadzire vlast (čime se ostvaruje kontrolna funkcija). Uz to, novinari treba da rade po sopstvenoj savjesti i etičkim principima, što je ključni princip za stvaralačku slobodu i nezavisnost.

Ruku na srce, koliko je takvih? Koliko je onih koji su spremni da ugroze vlastitu egzistenciju poštujući principe koje podrazumijeva profesija novinar? Kao što je ugrozila Olja Bećković ili Brankica Stanković? Iako je period Miloševićeve vladavine u Srbiji sa stanovišta javnosti "crni period demokratije", zanimljivo je da je Olja preživjela te crne dane, ali nije demokratiju. Ubila je profesija i sva ona pitanja postavljena u ime javnosti i u korist društva.

Autori knjige koja definiše suštinske principe i postulate profesije, ipak, su zaboravili da napišu ili kod njih toga nema, da je u prvi i osnovni princip, preduslov svih preduslova nezavisnosti medija: finansijska i politička stabilnost vlasnika. Novinari su posljednja karika u tom lancu, koja uvijek može da se otkači i zamijeni, kao Olja Bećković. I baš taj princip stvorio je u medijima kadrovski potencijal koji danas imamo.

Uzeli su nam slobodu


Pristajući na odstupanje od etičkih kodeksa i principa profesije, novinari su sami zaslužni za tretman koji danas imaju. Zato ne čudi da oni koji bi trebalo da su korektiv društva ne mogu pomjeriti više ništa. I onda kada napišu najveću istinu, oni kojih se ta istina tiče praviće se da je nisu pročitali. I ništa se neće pomjeriti. Čak niko neće presaviti tabak da otpiše, otvori polemiku, da kaže: "To nije tačno" i iznese svoje argumente. Sve to po novoj krilatici: "Ćuti, nema ništa starije od jučerašnjih novina".

U posljednjih deset godina došlo je i do što tehnoloških, što suštinskih promjena u radu medija. Prvo je otkriven presudan uticaj marketinških agencija na uređivanje medija iz sjene po principu koliko muzike toliko para. Onda se razvio internet. Internet je svakom psihopati koji se često krije iza lažnog identiteta dao pravo javnosti, pravo da kleveće, saznaje, otkriva, saopštava, degradira, izruguje…. Dao je mogućnost i onima koji nisu naučili da napišu vijest (najosnovnija novinarska forma) da prezentuju analizu, izvještaj, komentar, šta god hoće, bez jednog jedinog teksta u životu koji im je "masakrirala" crvena olovka iskusnog urednika.

I zbog svega toga i još koječega otvara se pitanje da li je novinarstvo profesija koja izumire? I to od trenutka kada su novinari pristali da budu sredstvo za ispunjenje tuđih ciljeva. A onaj ko pristaje na to, logično je, gubi svaki ugled i uticaj u društvu, jer koga još briga šta misli sluga na dvoru?

Upravo odatle došlo je do zamjene uloga, pa su umjesto da novinari budu korektiv društva, političari postali korektiv medija. Nema političara koji o medijima ne zna sve, šta treba da objavljuju, kako treba da pišu, kako ne treba da pišu, gdje im studiraju djeca, da li idu kod plastičnog hirurga… I nema dana da neki od njih ne održi predavanje medijima koji slušaju i ćute, ćute, ćute… ili ne ćute ako je govorio onaj za čiji politički tabor ne rade.

Istovremeno, na drugoj strani kroz medije koje kontrolišu, političari jasno pokazuju da im sluga nikada dosta, kao i da sluge nikada ne mogu biti dobre. Odatle hiperinflacija i novinara i medija uz potpuno degradiranje profesije, i kodeksa, i pravila, i kadrovskog potencijala.


Pa ko onda da objavi vijest da novinarstvo umire. I to od onog trenutka kada su nam uzeli slobodu. Ili smo im je sami predali? 

понедељак, 09. новембар 2015.

Nije knjiga sve što ima korice

Nije sve loše, dobre su knjige. Bio je moto jedne izdavačke kuće na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu. Afektan, dobro osmišljen, doduše ne baš istinit. Ali dobro, nećemo odmah o detaljima.

Tradicija odlaska na beogradski sajam ne prekida se lako, posebno ne kada prvi put tamo odeš u adolescenciji (školskim danima). Sajam je oduvijek bio lijepa prilika da čovjek vidi ljude koje vidi od sajma do sajma. Da sretne pisce, vidi šta je to novo, aktuelno na književnoj sceni, da kupi nove knjige i nova izdanja starih knjiga, kao i ona stara kod antikvara. Pisci bi dolazili da se druže i satima intimno ćaskaju iza štandova svojih izdavača, a oni koji ih čitaju imali su rijetku priliku da ih vide "uživo".

Brankova knjiga


Negdje sam pročitala da će sajam biti u znaku Branka Ćopića, jer je ove godine 100 godina rođenja omiljenog pisca našeg odrastanja.

Međutim, ako sam dobro uočila, samo jedna izdavačka kuća na sajmu se pojavila sa Ćopićevim izabranim djelima u pet tomova - Zavod za udžbenike Srbije.

Jedna od sala u kojoj se održavaju promocije i tribine ove godine nosila je ime "Branko Ćopić", a u izložbenoj hali mali prostor bio je posvećen Ćopiću. Polukružni paneli sa nekoliko njegovih fotografija i desetak citata.

Tokom sedmice na sajmu su održane i dvije tribine posvećene Branku Ćopiću, "U Brankovoj kućici" i "Brankova potkovica".

I to je to.

Ježurko, Nikoletina, kuja Žuja, Baja, Luna, Pero Bandić, Mala iz Bosanske Krupe... nigdje nikoga!

Tako je izgleda kada te vlast jednom izopšti, teško se vratiti ma koja vlast bila vlast.

Pišući o Branku i nemilosti u kojoj se našao posebno poslije objavljivanja "Jeretičke priče", Rajko Petrov Nogo govori o tome kako su Branku svi nekadašnji prijatelji okrenuli leđa. I opisuje veče u kojem je Branko sam samcat sjedio u "Klubu književnika", niko nije smio da mu priđe u krugu od pet metara i niko da ga pozdravi. Sve dok u "Klub" nije ušetao gospodin Ivo Andrić i sjeo za njegov sto. Andrić se pravio da ni o čemu ne zna ništa. Branko mu se jadao, a on ga je kulirao, pravio se da ne čuje i pričao svoju priču. Psovka, koja mu nije bila svojstvena, možda prva koju je ikada izgovorio, odala je na kraju večeri da je znao sve. Da je zato i sjeo pored Branka. Jer, nije se Andrić bojao ni "jeretika", ni "inkvizitora". Znao je da imaju ograničen rok trajanja i da će ih nadživjeti desetinama godina u budućnosti. Kao i Branko. Talentovanog i dobrog pisca iz književnosti ne može da "odstrani" nijedna inkvizicija, ma kako se u trenutku činio vječan njen partijski sud.

Ima u svemu tome još jedna zanimljiv detalj - sama knjiga. Ne čita se jedna knjiga isto i onda i sada. Niti je isto čitati Branka, tada i sada. Ovdašnji Nikoletina Bursać nije onaj, ondašnji Nikoletina Bursać. Nije to onaj naivni krajiški šeret, dobričina, prostodušni heroj. Nikoletina u posjeti AVNOJ-u mnogo je veći "jeretik" od "Jeretičke priče". Samo je pitanje da li smo mi ikada znali da čitamo knjige?

Kažu da je omiljena knjiga Amerikanaca, u isto vrijeme kada je i kod nas bila "knjiga nad knjigama", bio Marksov "Kapital". Ali, oni su ga, jasno je, čitali i pročitali drugačije od nas.

Veliki brat 


Ovogodišnji sajam po mnogo čemu bio je drugačiji od prethodnih. Ili nije, ali je to sada bilo vidljivo i golim okom. U skladu sa sveopštim trendovima komercijalizacije više nego očigledan bio je uticaj marketinških agencija na izdavaštvo. Veliki brat odlučio je da ovlada i onim što mu je bilo i izvan kontrole i izvan interesovanja.

A marketing to je ono kada osmisliš načine i metode kako da neku robu prodaš što bolje i što više. Ako je frka ne moraš mnogo ni da se mučiš, jer u treptaj oka i reklama za higijenske uloške može da se preobrati u reklamu za knjigu.

Pa kaže: "Ovo je život. I premda život može biti nepredvidiv, postoji jedna stvar na koju možeš računati. Ovi dani nisu pjesma. Ali zato život ide dalje. Voljećeš nove uloške (knjige). Uz njih život možeš živjeti punim plućima".

Važno je da nađeš upečatljiv stas i primjeren glas. Snimiš par sekundi video-klipa i ide ko alva.

I na prvi pogled po štandovima sajma jasno je bilo da se moda bestselera nastavlja svom žestinom i u domaćoj radinosti. Nova, nepoznata imena spisateljica i spisatelja lakih komada (Amerikanci ih gutaju u metroima na putu do posla, jer možeš da prestaneš i nastaviš da čitaš kad god hoćeš) preplavila su štandove sajma.

PR stručnjaci posebnu pažnju poklonili su knjizi Mire Marković u kojoj prodaje svoju verziju priče (istorije). Cijena od 1.200 dinara ili oko 30 KM presudila je. Stvar principa je da čovjek ne dozvoli da joj i tim svojim nesmotrenim potezom dopuni džep.

Malo dalje od vazda plačljivog baba Julinog lica (Bora Čorba op.a.) na ogromnoj crno-bijeloj fotografiji iznad štanda njenog izdavača, na štandu "Prometeja" sjedili su Nenad Grujičić, koji je napisao prvu knjigu pjesama za djecu, i Raša Popov, koji je promovisao svoju novu, na sajmu nagrađenu knjigu.

I baš u tom trenutku u parteru hale 1 počeo je stampedo. Neki novi klinci, tinejdžeri, gurali su i lomatali jedan preko drugog. Glas sa mikrofona pozivao ih je da formiraju kolonu kako bi svi stigli do pulta na kojem je neko od autora u tom trenutku potpisivao knjigu. Pomislila sam da je na sajam stigao neko od dobitnika Nobelove nagrade ili u najmanju ruku popularni Paulo Koeljo.

Desetine mladih ljudi formiralo je dugu kolonu i nestrpljivo pokušavalo da se što prije probije do osobe H. Na štandu preko puta knjige je potpisivao Vuk Drašković. Potpisao je jednu knjigu jednom starijem čovjeku i čekajući sljedećeg posmatrao svu tu frku.

Iza gomile jedva se čitalo ime očevidno veoma popularnog autora: "Zora" pa dalje nešto kao "ah". Djevojka duge plave, ovlaš uvijene kose i trepavica do poda potpisivala je knjigu obožavaocima.

Ona je modna blogerka (daje modne savjete). Ono što priča snima mobilnim telefonom i onda te uratke kači po internetu. Uz redovan pozdrav "Ćao svima..." uči ljude kako treba da žive raskošno, savjetuje ih gdje da kupe "guči", kako je jedino normalno da koriste "šanel puder", zašto da se tetoviraju u Banjaluci, otkriva im kako je napumpala usne....

Zorannah, to joj je umjetničko ime, promovisala je i potpisivala svoju prvu knjigu "Life&Style" koja je, kako je kasnije saopšteno, jedna od najprodavanijih na ovogodišnjem Sajmu knjiga.

Zorannah je najbolji proizvod dobro razrađene marketinške kampanje ovogodišnjeg sajma. Ona je rijaliti. Ili turbo folk sajma. Svejedno. Mali korak za Zorannah, a veliki udarac imperiji. Kako se već šuška, Zorannah bi naredne godine mogla, zbog velike popularnosti, da dobije i vlastiti štand na Sajmu knjiga, sličan, ako ne i veći od onoga koji godinama ima Ljiljana Habjanović-Đurović.

"Kada saberemo, vidimo da se sajam na duže staze pretvara u nešto drugo od onoga što je bio i što treba da bude. Ali, s druge strane, postoji taj utopistički optimizam bez kojeg niko od nas ne bi mogao da radi svoj posao, pa mi sve ignorišemo i sa istom energijom uzvraćamo udarac imperiji tako što pravimo dobre knjige", kaže književnik Vladislav Bajac, urednik izdavačke kuće "Geopoetika".

Filip David se sjeća sajmova sedamdesetih-osamdesetih na koje je dolazio da se sretne i posjedi sa prijateljima.

"Danas je sajam, kao i sve drugo, komercijalizovan, mnogo je buke, mnogo gužve. Neko bi rekao da je to dobro za knjige, ali meni je u lepoj uspomeni ostao onaj stari, što je, dopuštam, samo moja zabluda", kaže dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade.

I onda ti meni o Ćopiću? I da nisu uspio da nađeš pisma Isidore Sekulić iz Norveške, jer su ti na svakom štandu rekli da ih godinama nije štampao nijedan izdavač.

Prebirajući po svemu što su ikada pisci rekli o njegovoj svetosti "knjizi" jedini primjeren citat aktuelnom trenutku onaj je koji je izrekao jedan glumac: "Danas niko ne čita knjige, jer ih svi pišu".

Moja drugarica muku je prekratila kratkim tvitom: "I od pisanja gluposti i banalnosti može da se živi. Jasno mora da ima korice i knjiga da se zove".

Zna ona da knjiga nije sve što ima korice. Knjiga je ono što traje u vremenu. Ono čega je na ovom sajmu još bilo, ali ipak najviše kod antikvara. Jedino oni ostali su nedirnuto ostrvo, nezanimljivo za biznis Velikog brata.