среда, 28. октобар 2015.

Pitam se, pitam se: Ima li duha bez duše?


Baš nekako ovih dana navršile su se pune četiri godine od smrti filozofa i književnika Radomira Konstantinovića, čovjeka koji je prije više od 45 godina u kapitalnom djelu "Filosofija palanke" demaskirao "duh palanke", jer "palanka nije u svetu, ona je u duhu, svuda moguća".

Osporavan i hvaljen, Konstantinović u knjizi, koja do danas izaziva polemike i sukobe (očekivano za onoga ko se usudio da dirne palanku), palanku opisuje kao "svet između sela i grada" koji nije ni selo ni grad. Duh palanke opisuje kao duh koji ispovijeda religiju zatvorenosti i za koji "nema sveta izvan duha palanke", a palančane kao pojedince koji nisu na svom putu već su čuvari stila palanke u kojem je važnije držati se ustaljenih običaja nego biti ličnost, imati personaliti.

Duh palanke je onaj duh koji se širi kulturnim životom. To je ono stanje koje, prije svega, održava kolektivno ništavilo i ispodprosječnost, a veliku opasnost vidi u svakoj vrsti individualizma. Jer svaki individualizam, po prirodi stvari, izmiče iz kruga banalnog i opšteprovjerljivog pa je za održanje "duha palanke" opasnost koju treba sasjeći u korijenu. Demaskirati, prokazati, oblajati, izopštiti, a na kraju i (pr)otjerati.

Konstantinović "duh palanke" vidi kao vječan, geografski neodređen pojam. Jer "duh palanke" nema veze sa brojem stanovnika, može da važi i za milionski grad i za malu varošicu. A i ne mora. Duh je duh, a brojevi su brojevi.

Prijedor, lijepi grad 


I zaista svojevrstan fenomen je kako su neke po broju stanovnika i broju nebodera male sredine prevladale "duh palanke", a neke druge, ljudstvom i "spavaonicama" brojnije nisu imale snage za to. Tako su na kulturnoj mapi izrasla, vlastite geografske koordinate davno prerasla, a "duh palanke" spržila dva mala grada kao što su Prijedor i Zenica. Oba grada imaju dva uspješna teatra. Ali ne samo to.

Baš ovih dana u Galeriji '96 u Prijedoru otvorena je izložba slika Milivoja Unkovića. Ne samo da je Galerija '96 divan prostor, otmjen, reklo bi se sa mjerom, smještena u samom srcu Prijedora (pješačkoj zoni) nego je i sve ono što radi na respektabilnom umjetničkom nivou. Izbor slikara čija djela izlažu nešto je čime ne bi mogli da se pohvale ni mnogo veći centri.

Iako nemaju novca za izložbe velikana poput Jovana Bijelića ili Save Šumanovića ili Nadežde Petrović ili.., Prijedorčani su, krećući se u granicama mogućeg, zadržali nivo ispod kojeg nije moguće ići, a probirljivoj publici dat je kvalitet koji zaslužuje. Jer Prijedorčanima nije lako podvaliti.

A šta drugo očekivati od slikarske velesile? Od grada koji je dao plejadu slikara kao što su:

Sreten Stojanović, akademik i vajar, Branko Miljuš, slikar, Radovan Kragulj, grafičar i slikar, Slobodan Ilić, slikar, Slobodan Garić, slikar, Todor Švrakić, slikar, Kosta Bogdanović, vajar, Jovan Spremo, slikar, Vojislav Radosavac, slikar, Ragib Lubovac, slikar, Mesud Hodžić, slikar, Predrag Marjanović, slikar, Rade Sovilj, slikar, Veso Sovilj, slikar, Tihomir Ilijašević, slikar, Biljana Gavranović, slikar, Zoran Radonjić, slikar... I ima ih još toliko. A sve ih je porodio mali-veliki Prijedor.

Isto kao što je mala Rogatica, tamo na istoku, slikarstvu dala gorostasa širokog umjetničkog opusa Radenka Miševića, ali i Safeta Zeca, Miloja Novakovića, Ismeta Ajanovića, Vladislava Makanjića i još više od 20 poznatih i priznatih slikara.

Ili Novi Grad. Lazar Drljača, slikar moderne likovne umjetnosti prve polovine 20. vijeka, rođen je u jednom selu kod Novog Grada. Od tamo je i Stojan Ćelić, jedan iz plejade poznatih i priznatih slikara i grafičara bivše Jugoslavije. I Đoko Mazalić.

Doajen jugoslovenskog slikarstva Jovan Bijelić je nešto malo dalje, od Bosanskog Petrovca.

Ali da se vratimo tamo gdje je ova priča i počela. Lijep, umjetnički edukovan svijet preplavio je tu noć galeriju u Prijedoru. Bez političara, gradskih otaca, ministara, podministara, učesnika ZAVNOBIH-a, sekretara i sekretarica SKOJ-a... Izlagač, slikar, dobio i mjesto i mjeru koja mu pripada.

Koliko istinski živi kulturu bez kompleksa i dodvoravanja Prijedor je pokazao i time što je izložbu prof. Unkovića otvorio, a ko bi drugi, njegov školski drug, akademski slikar Predrag Marijanović. Jer ko će poštenije i bolje govoriti o djelu slikara od slikara? Ili od istoričara umjetnosti? Ili od pjesnika? Književnika? Profesora? Pa i od novinara koji prati tu oblast?

I u tom malom, a velikom manifestacionom detalju Prijedor je pokazao da nije palanka. Jer samo "duh palanke" može da uspostavi pravilo da Nadežda Petrović nije Nadežda Petrović ako njenu izložbu ne otvori aktuelni ministar, njegov zamjenik, pomoćnik ili načelnik, donačelnik ili bilo koji aktuelni društveno-politički element kojem se ukazivanjem časti da prozbori koju o onome o čemu slabo šta zna daje jednaka važnost. Ali "duh palanke" se ne poklanja djelu nego služi poretku.

A u tom sistemu i poretku izvan zadatog kruga nema prostora ni za koga i ni za šta. Zatvoreni krug kulturu drži čvrsto u svojim raljama, gradira svojim aršinima, u kojim za individualno nema ni mjesta, ni prostora da bude poštovano i cijenjeno kao jedino što daje pečat i ostaje jedini čvrst kamen u temelju.

Slično kao u sportu. Možeš organizovati hiljade teniskih turnira, ali ako nemaš Novaka Đokovića, a nisi sposoban da "izrodiš" ni Damira Džumhura, "džaba si krečio". Za tebe niko neće znati.

Uzmi ili ostavi


Konstantinović bi rekao da je ipak "u svetu palanke, važnije dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost".

A da bi ostvario rezultat, da bi bio vječan, da bi ostavio pečat neophodno je da budeš prvo - svoj. Ili što rekao Ilijašević na izložbi Unkovića: "Iz ovih djela zrači gospodstvo i dostojanstvo. Unković je siguran u sebe i autoritativan, nema šuplje priče u njegovim radovima, već: to je to, i to sam ja - uzmi ili ostavi. Jasan je samom sebi, dosljedan svojoj poetici, svojoj misli i svojoj estetskoj vertikali".

Dosljedan sebi, svojoj misli. To sam ja, uzmi ili ostavi! Baš tu je suština. Biti svoj i biti jedinstven. Original, a ne falsifikat osobenost je onih koji će bez volje i saglasnosti sekretara i podsekretara, njihovih dekreta i imenovanja, mimo volje i mjere palanke ostati vječno upisani u antologijama poezije, slikarstva, umjetnosti. Onih koji su davno razbili "duh palanke" kao sistem i mjerilo vrijednosti.

U jednom intervjuu datom nakon što je postavio predstavu u Narodnom pozorištu RS Mladen Materić govori i to da "u Francuskoj svi znaju za Crnjanskog i Andrića, jer su izašli iz našeg nasljeđa i opisivali svijet oko sebe" i dodaje: "Za zapadne kopije koje su izašle iz naših krajeva niko ne zna".

I to je ta vododelnica. Ili si original, ili falsifikat, kopija… A originalom te neće napraviti nijedan direktor kulturne institucije ili državni činovnik (čiji rok trajanja je određeno vrijeme). Kao što nisu ni Đuru Damjanovića. Ni Jovana Spremu. Ni Stanka Rakitu… Ma kako i koliko ih pokušavali "skrajnuti" na margine, oni su sebi obezbijedili vječne živote.

S druge strane smrtnici, koji ne remete sklad u krugu porodice, zaslužni su za sve pjesme nad pjesmama, sve predstave nad predstavama i sve slike nad slikama. U "duhu palanke" neizostavno zatvorenom u sebe i svedenom na ravnu mjeru (ispod)prosječnosti.

I dok svi vape za kritikom, mole boga da je ne bude, jer "duh palanke" ne podnosi kritiku. Niti je iznosi, ne daj Bože, javno. On dan započinje sa "dobro jutro čaršijo na sve četiri strane". U njemu je svako sa svakim dobar, a niko nikog ne voli.

Zato se i neće desiti da neko jedno slovo napiše o svim tim "državnim" priredbama režiranim na nivou školskih igrokaza iz 1946. Da kaže da je to diletantsko smeće. Da kaže da je lijepo slušati djecu iz Srednje muzičke škole kako vježbaju na instrumentima, ali da njihova vježba ne može da zadovolji potrebe za kvalitetnim muzičkim sadržajima niti da bude mjera onih koji tek treba da izaberu, osjete i naprave valjan sistem vrijednosti. Da istoričarem ne može lažno da se predstavlja svaki gradski lola. Da...

"Palančanin je verniji palanci nego samom sebi, bar po osnovnom svom opredeljenju. On nije pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednoga iskustva, jedan stav i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil", kazao bi Konstantinović.

Zato su te male sredine, daleko od glavnih administrativnih centara, svojim jakim kulturnim identitetom i uspjesima individualaca dokazivale i dokazuju vlastitim primjerom da palanka ni slučajno nije geografsko određenje.


Isto kao što papak nije onaj ko se rodio na selu ili u manjem gradu. Papci su vrlo često oni rođeni u pješačkoj zoni velikog grada. Jer papak u žargonu znači duhovnu seljačinu, primitivca, prostaka, neotesanog, priglupog tipa kojeg nikako i nikada ne određuje mjesto rođenja nego stil. A ponekad i bijele čarape.

петак, 16. октобар 2015.

U Zmajevom gnijezdu

Haos u Parovima. Svađa u Velikom bratu. Skandal u Zmajevom gnijezdu. E, sad kreće pravi šou!

Lice s potjernice, Odbjegli biznismen, Zmaj od Prnjavora, Kila zlata, Novinar istraživač na tajnom zadatku, Zmaj od Šipova. Pronađite uljeza!

Rješenje: Uljez je Zmaj od Šipova, jedini profesionalni učesnik rijalitija. Sedmična zarada oko 1.000 evra, premija pobjednika oko 10.000 evra. Jedini koji je pošteno zaradio novac pred očima nacije. I zaslužio slavu.

A za šta? Za zabavu, zaglupljivanje, zatupljivanje, idiotizaciju, kretenizaciju, raspamećivanje, dokonizaciju ili vještačko odvlačenje pažnje od sumorne stvarnosti? E, to je već pitanje za homo sapijensa, na višoj fazi razvoja vrste.

Skandal u gnijezdu


Televizija kao veoma uticajan medij smatra se i jednim od jakih sredstava edukacije pa se tako poslije nekoliko sezona, što na farmi, što na dvoru, što u parovima, što među idolima, neminovno i očekivano na običan puk sa TV ekrana prenio sistem vrijednosti i pravila rijalitija.

Tako smo posljednjih dana svjedoci i gledaoci rijalitija na najvišem nivou čije zvijezde opskurnih biografija i "ubitačnih spoznaja" zauzimaju, ne više termine iza 20 časova, nego prve minute informativno-političkih emisija.

Sezonu je otpočela netom otkrivena zvijezda čije je umjetničko ime "Kila zlata". Nekadašnji ambasador BiH i šef Predstavništva RS u Moskvi na scenu je izašao dotjeran i neprepoznatljiv, bez poznatih "a la Hitler" brčića, koji su njegovo lice krasili u vremenu dok je bio savjetnik predsjednika RS Radovana Karadžića. Niko nikada nije otkrio o čemu ga je savjetovao, a i on tu tajnu dobro čuva do danas. "Kila zlata" je zanimljivu rijaliti sezonu otvorio pričom u koju su upleteni najviši akteri političke scene. Iako je realna cijena "kile zlata" na tržištu oko 65.000 KM u personifikaciji mita i korupcije kila je kila, a pare su pare. Javnost "pije" količinu, a ne vrijednost.

I sam nekada dvorjanin "Kila zlata" je savjetnik predsjednika RS postao sa jednogodišnjim zakašnjenjem, negdje 1993. godine. Do rata je bio policajac, a prvu ratnu godinu navodno šef hrvatske policije u Čapljini ili u Mostaru. Zato ima tako jako policijsko iskustvo koje ga nepogrešivo vodi ka razotkrivanju mračnih tajni u Zmajevom gnijezdu.

U toku diplomatske prakse nije se isticao, ali je, po vlastitom priznanju u rijalitiju otkrio da je njegov diplomatski angažman bio veoma perfidan. Svi zaposleni za njegova mandata ambasadora morali su da idu na prijeme, prikupljaju vizit karte zvanica i donose njemu. Šta je poslije radio sa vizit kartama nije otkrio, ali izvori bliski diplomatskim krugovima tvrde da ih je pohranio u sef trgovačke firme koju je osnovao.

Kada je prikupio dovoljan broj vizit karata "Kila zlata" je krenuo u akciju kontakt. Tako je postao zastupnik nekoliko ruskih kompanija, ali i njemačkih, čeških i španskih.

Uspio je "teškom mukom" da nagovori ruskog multimilionera Olega Burlakova, koji mu je lično dao vizitku na jednom prijemu, da kupi višegradski "Terpentin" u stečaju, ali ovaj se brzo predomislio i pobjegao sa lica mjesta. Odustao je i od kupovine Drvne industrije "Borja" Teslić, rudnika "Ljubija" i "Miljevina", "Fama" i UNIS-a, pa je "Kila zlata" ostala bez posla.

Kada mu nije uspio biznis, odlučio je da postane slavan. Nakon kratkog haškog nastupa, san mu se konačno ispunio. Kada je čuo da se snima politički rijaliti u Zmajevom gnijezdu prvi se prijavio. I otvorio sezonu.

U Zmajevo gnijezdo odbjegli biznismen ušao je koji dan kasnije, ali ne svojom voljom. Tajno snimljen na tajnoj lokaciji na kojoj izbjegava služenje zatvorske kazne ispričao je sve što mu je bilo dostupno za čitanje na internetu. Pisanje je pisanje, ali živa riječ uvijek ima veću težinu pa je tako i tonsko obraćanje Odbjeglog biznismena dramu rijalitija dovelo do vrhunca. Mito, korupcija, seks, laži i video-trake… ničeg nije manjkalo.

Skromnog vokabulara (kakvi se i traže za rijaliti programe u kojima je najvažniji govor tijela) u audiciji za ulazak u rijaliti ranije je otkrio da nema namjeru da se vraća u Zmajevo gnijezdo, gdje je osuđen na tri godine zatvora, te da je spreman da program popuni u kvoti dijaspora. Jedini uslov koji je postavio nakon što je u Ludu kuću već ušao bio je oslobađanje od izdržavanja kazne, ukoliko bude okrunjen titulom pobjednika sezone.

Nakon njega u Zmajevo gnijezdo ulazi Lice s potjernice. Medije su preplavili naslovi: E, sad kreće pravi šou! Zamagljenog lika, ali otkrivenog identiteta, Lice s potjernice je pred TV kamerama mrtvo ladno počinilo krivično djelo primanja mita zarad izvršenja krivičnog djela tajno snimanje. Ali, to niko nije primijetio.

Odavno poznat policiji, višestruki povratnik u zatvorske ćelije zbog iznuda, dečko koji uvijek ima šta da proda, do ovog trenutka najsjajnija je zvijezda rijalitija, sa najdužom minutažom u programu i najozbiljniji kandidat za zvijezdu sezone.

Produkciji svakodnevno stižu anonimna pisma da bi, ipak, do kraja rijalitija situacija mogla da izmakne kontroli, jer sada konkurencija vrbuje Lice sa potjernice da optuži produkciju da ga je podmitila da uđe u njihov rijaliti. Navodno bi to moglo da se desi izvan Zmajevog gnijezda na teritoriji druge rijaliti zone u kojoj se sprema pakleni plan preuzimanja zvijezde programa perfidnom metodom ucjene u zamjenu za obustavljanje istrage.

Niko ne zna sa sigurnošću da kaže kako će se stvari odvijati i da li će Lice s potjernice promijeniti šou. Sve zavisi od visine premije.

Novinar istraživač na tajnom zadatku angažovan je u rijaliti na prečac odlukom režisera, koji je shvatio da bi cijela stvar mogla propasti ukoliko u "radnju" ne uvede popularan trend: prisluškivanje i tajno snimanje.

Iako je alibi za tajni rad našao u novinarstvu, kako nigdje nije objavio tekst sa tog tajnog zadatka, Novinaru istraživaču taj alibi odmah je pao u vodu. Otkriveno je i da je u sukobu interesa, jer je istovremeno bio savjetnik jednog od ljudi iz produkcije pa je znao sve detalje tek ispisanog scenarija kojim produkcija pokušava da se izvadi iz gabule.

Da bi, ipak, ostao u igri do kraja sezone, produkcija je iznenada angažovala Zmaja od Prnjavora, koji je trebalo da izvadi stvar, ali je načisto uprskao nakon što je nekontrolisano pukao uživo u TV programu i počeo da vrijeđa novinare i snimatelje u Studiju A.

Ćuti i gledaj


Rijaliti je nedavno ušao u drugu fazu. Godinama smo bili samo posmatrači, a odnedavno smo postali direktni učesnici. Ipak, za ulazak u elitu koja ga vodi neophodno je zadovoljiti neke od ovih kriterijuma: sumnjiva biografija, sumnjivo obrazovanje, sklonost porocima: kocka, alkohol, žene, kleptomanije (bilo šta od navedenog), lična korist ispred svake druge.

Nedavno je neki Toske iz Vranja otvorio stranicu na internetu pokušavajući da na taj način zgrne djelić slave koju je pokrenula lavina rijaliti programa. Napisao je da želi u rijaliti da bi postao poznat, pronašao mladu i zaradio novac. "Znam da pevam sve, da igram brejkdens i bio sam pet puta na televiziji", napisao je za sebe Toske, kandidujući se za rijaliti.

Produkcija je, ipak, odlučila da ga odbije, jer u CV-ju nije naveo da je prošao obuku za tajno praćenje i prisluškivanje.

Ali taj uslov nije samo glavni kriterijum prijema u Zmajevom gnijezdu. Prisluškivanje je veoma aktuelan trend u političkom životu cijelog regiona. Krenuo je s juga iz Makedonije i od tamošnjeg premijera Nikole Gruevskog. Potom je zatresao Sloveniju i Hrvatsku, zbog čega je gotovo izbio rat u Piranskom zalivu. U Srbiji ovih dana traje afera prisluškivanja predsjednika DS-a Bojana Pajtića i Lidije Udovički, sestre ministarke Kori Udovički.

Pišući o tome profesor FPN-a u Beogradu Mirjana Vasović kaže ovako:

"Koliko smo samo fantomskih afera, nedokazanih i nedokazivih, pregurali preko glave i živaca. Prema zahtevima političkog trenutka, izmišljane su pod plaštom 'demokratske kontrole' vlasti, a korišćene kao sredstva za njeno osvajanje ili osnaženje; zgodne prečice koje zamenjuju regularne demokratske procese i procedure. To je postalo oprobano sredstvo političkog nadmetanja političkih stranaka u krizi (a u nas sve su takve). Umesto da konkurišu političkim programima, idejama i učincima, one nastoje da moralnim blaćenjem i obezvređivanjem potpuno odstrane protivnike iz političke igre. Misle da će na taj način dokazati sopstvenu moralnu superiornost. Smenjuju se centralne teme ovih afera (seks, korupcija, prisluškivanje), ali njihovi propagandni mentori uvek mogu računati na reakciju 'čoveka sa ulice', naviknutog da gleda drugome u džep i viri kroz ključaonice tuđih spavaćih soba".

Jasno je da je gospođu profesorku pregazilo vrijeme. Jer davno nekada smisao postojanja medija jeste bila edukacija građana. Na TV ekranima nije mogao da se pojavi svako. Bili su to ljudi koji su imali šta da prenesu, da poruče ili da nauče. A onda je došla tranzicija. Osnovni zadatak i smisao postojanja medija se promijenio. Marginalci su postali elita, a elita je emigrirala ili se zatvorila u četiri zida. Učesnik rijalitija dočekao je 12 akademika u rodnom selu velikog književnika, a starleta je postala sekretar Akademije nauka.

Prvo je kritička svijest naroda otupljena institucionalizovanjem laži, spletki, trača i intrige, kao preduslov stvaranja svjetine koja uživa u borbi gladijatora.

Istorija se ponavlja neumitno. U Starom Rimu su gladijatore poštovali kao junake iako su spadali na samo dno društvene ljestvice i bili u istoj društvenoj kasti kao i prostitutke. Ipak, njihove borbe bile su zabave za svjetinu. Koloseumi su nicali kao gljive poslije kiše, jer je publike koja je uživala u spektaklu krvave gladijatorske zabave bilo sve više. A onda je carstvo propalo. Koloseum su zamijenili TV ekrani, a gladijatore zvijezde rijalitija.

Claude os, aperi oculos. Ex nihiolo nihil fit, rekli bi Rimljani.


(Ćuti i gledaj. Iz ničega ništa ne nastaje).

петак, 02. октобар 2015.

Vjerujem cijenjeni sude…

  
Skupština srpskog naroda u SRBiH 9. januara 1992. godine donijela je Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH, koja ostaje u sastavu SR Jugoslavije kao njena federalna jedinica.

Nešto ranije, 24. oktobra 1991. godine osnovana je Skupština srpskog naroda u BiH, nakon što su 14. oktobra srpski poslanici u Skupštini SRBiH preglasani. Skupština je potom raspisala plebiscit o ostanku srpskog naroda u Jugoslaviji na kojem su se Srbi u BiH u gotovo stoodstotnom procentu izjasnili "za".

Bošnjački i hrvatski politički predstavnici i poslanici nisu priznali rezultate plebiscita, poslije čega su srpski poslanici iz svih političkih partija nastavili rad u Skupštini srpskog naroda SRBiH i donijeli niz akata koji će biti pravni temelj za konstituisanje RS.

Deklaracijom o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH, koju su donijeli 9. januara 1992. godine, de fakto je rođena Republika Srpska. Drugi važan akt koji je donesen je Ustav od 28. februara 1992. godine.

I to je istorija.  A danas? Danas je od 11 članova Deklaracije u dejtonskom Ustavu ostao važeći samo jedan,  član 5, koji govori o punoj ravnopravnosti i jednakosti naroda i građana pred zakonom i zaštiti od bilo kog oblika diskriminacije.

Suđenje


Ove sedmice u Ustavnom sudu BiH održana je javna rasprava po apelaciji  bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića za ocjenu ustavnosti članova Zakona o praznicima RS, kojim se kao Dan Republike Srpske definiše 9. januar.

Iako je suština Izetbegovićeve apelacije bila u tome da "odredbe Zakona o praznicima RS nisu u skladu sa Ustavom BiH, jer negiraju osnovne vrijednosti ustavnopravnog poretka BiH", zanimljivo je da je tek kasnije otkrio da ova suštinska teza ne stoji i da je Zakon o praznicima RS ustavan, zbog čega mu je preostao još samo jedan argument, a to je datum 9. januar, dan kada se obilježava pravoslavni vjerski praznik.

Zato je svoje argumente i temeljio na samo jednoj činjenici, a to je da je navodno riječ o vjerskom, a ne sekularnom prazniku, jer se 9. januara obilježava i krsna slava Sveti Stefan, što "vrijeđa vjerska osjećanja građana RS nesrpske nacionalnosti".

Izetbegovićevi advokati su se tokom izlaganja pozivali na ocjenu Venecijanske komisije da bi "9. januar, kao datum kada se obilježava Dan RS, mogao biti diskriminirajući, jer je tog dana 1992. usvojena Deklaracija o proglašenju Srpske Republike BiH", ali su odustali od teze da je sam Dan RS "neustavan".

Kako je moguće da Izetbegović nije znao da je obilježavanje Dana RS u skladu sa Ustavom BiH, jer entiteti imaju pravo da obilježavaju svoje praznike? Koji pravnik mu je pisao apelaciju, a da ga nije obavijestio o toj najbitnijoj činjenici u njenom sadržaju?

Upravo ta "sitnica" dovoljna je potvrda teze da je i ova apelacija samo još jedna politička ujdurma, koja u redovnim vremenskim intervalima ovdje ne posustaje više od 20 godina.

Kada je ostao bez suštinskog argumenta apelacije, Izetbegovićev pravni tim u toku rasprave kao jedini argument zbog čega bi Ustavi sud trebalo da ospori obilježavanje Dana RS iznio "očigledno učešće Srpske pravoslavne crkve u njegovom proslavljanju", navodeći da proslava počinje svetom arhijerejskom liturgijom.

Sa pravnog stanovišta jasno je da je ova teza loša, jer u Zakonu o praznicima RS 9. januar je definisan kao Dan Republike Srpske, a krsna slava i svetac Sveti Stefan (koji pada na taj dan) se nigdje u zakonu ne pominju.

Ako je tako, a jeste, jasno je da svaki sud, pa i Ustavni može da sudi samo na osnovu pravnih činjenica, pravnih akata, zakona… a ne na osnovu manifestacionih, propratnih događaja.

Ta mala činjenica još jedan je dokaz da je podnošenje apelacije politička ujdurma, koja nema zakonsko uporište.

Možda upravo to i jeste razlog zbog kojeg nikada nijedan političar iz RS nije ni pokušao da na Ustavnom sudu BiH ospori proslavljanje 1. marta kao "Dana nezavisnosti BiH" ili 25. novembra kao "Dana državnosti BiH".

Iako država BiH nema zakon o praznicima (godinama ne postoji politički konsenzus), oba ova praznika definisana su Zakonom o praznicima FBiH, a Federacija, kao i Republika Srpska, ima ustavno pravo da definiše svoje praznike.

Druga je stvar što se taj datum pokušava nametnuti kao praznik cijele BiH (kako i piše u zakonu u kojem se naziva Dan nezavisnosti BiH, a ne Dan nezavisnosti FBiH), pa se i prijem tim povodom održava u Predsjedništvu BiH, a ne u Predsjedništvu FBiH.

Ali da se opet vratimo u istoriju. Bošnjaci i Hrvati su na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine dali svoj glas za nezavisnu BiH i njen izlazak iz Jugoslavije. Od izašlih na referendum njih 99 odsto glasalo je "za" izlazak SRBiH iz tadašnje države, Jugoslavije. (U zemlji apsurda to su danas najveći jugonostalgičari). Prema Zakonu o praznicima FBiH taj dan slavi se kao Dan nezavisnosti.

Nije nevažno podsjetiti da je istoga dana, 1. marta 1992. godine ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji u Sarajevu ubijen srpski svat, što je bila prva naznaka krvavog raspleta čiji smo svjedoci i žrtve, svako na svoj način.

Ali i ovdje se problem može postaviti na isti način. Ako praznik kao takav ima utemeljenje u zakonu, jer FBiH, kao i RS, ima pravo na definisanje svojih praznika, da li su manifestacione aktivnosti koje ga prate prihvatljive za sva tri naroda?

A vijesti emitovane na taj dan kažu ovako:

"Polaganjem vijenaca, minutom šutnje i učenjem fatihe za sve borce koji su dali živote za odbranu BiH, danas je ispred Vječne vatre u Sarajevu obilježen 1. mart, Dan nezavisnosti BiH".

Ili ovako:

"U sklopu svojih školskih aktivnosti, učenici Osnovne škole 'Đulistan' iz Lješeva kod Ilijaša, kao i prethodnih godina, obilježili su 1. mart, Dan nezavisnosti BiH posjetom šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, gdje su položili cvijeće i proučili fatihu na mezaru prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića".

E sada, da li je učenje vjerskog obreda "fatihe", bez vršenja vjerskih obreda druga dva konstitutivna naroda, kao i posjeta djece mezarju Alije Izetbegovića na taj praznik diskriminacija? Da li možda to vrijeđa Srbe? Pa i Hrvate?

Ako je osnovni argument za Izetbegovićevu apelaciju stav Venecijanske  komisije da je "izbor 9. januara za Dan Republike Srpske, podstaknut osjećajima i događajima od značaja za samo jedan narod, dok ga druge zajednice smatraju bolnom uspomenom i kao takav može dovesti do diskriminacije", i ludom je jasno da je i "izbor 1. marta za Dan nezavisnosti, podstaknut osjećajima i događajima od značaja za samo jedan narod, dok ga druge zajednice smatraju bolnom uspomenom i kao takav može dovesti do diskriminacije".

Isto kao što je jasno da i u ovom slučaju apsolutno (možda čak i više nego kada je u pitanju Zakon o praznicima RS) može da se primijeni i drugi stav  Venecijanske komisije da: "Ustav BiH poznaje, ne samo obavezu zaštite individualnih prava i sloboda u slučajevima diskriminacije, već i u smislu ustavnog principa jednakosti svih konstitutivnih naroda, čime se zabranjuje bilo kakva privilegija ili ekskluzivitet jednog naroda u odnosu na druga dva".

Ovo tim prije što se 1. mart uporno nameće pripadnicima srpskog naroda u BiH kao državni praznik. I što se proslavlja u zajedničkim institucijama države, kakva je Predsjedništvo BiH. I što se na njegovom obilježavanju vrši samo muslimanski vjerski obred iako 1. mart ne pada ni na jedan muslimanski vjerski praznik.

Slava, svjetska baština


Zanimljivu tezu u Ustavnom sudu BiH prilikom rasprave o Izetbegovićevoj apelaciji iznio je jedan od članova delegacije Narodne skupštine RS, istoričar Željko Vujadinović. On je na osnovnu zamjerki "optužbe" o navodnom vjerskom karakteru Dana RS govorio o samom svetitelju koji "pada" toga dana.  Iznio je podatak da je sveti Stefan Jevrejin, zaštitnik sirotinje, kojeg slave svi hrišćani. Ali i to da su svi i srpski vladari, kao i vladari srednjovjekovne Bosne uz lično ime nosili i ime Stefan, pa tako i najpoznatiji od njih Stefan Tvrtko I Kotromanić.

Ali ono što nikako nije jasno u cijeloj toj priči, jeste zbog čega Izetbegovića ili bilo koga drugog vrijeđa krsna slava koja je simbol zajedništva, druženja, dan kada su se i ovdje u BiH oduvijek za istom trpezom rado okupljali i rodbina, i komšije, i prijatelji, bez obzira na to koje su vjere bili.

Ima još jedna mala činjenica na koju su svi zaboravili. Srpska krsna slava lani je uvrštena na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa cijelog čovječanstva. U dokumentaciji koju je UNESCO usvojio ukazuje se na značaj slave u srpskom narodu, prije svega kao simbola zajedništva i ističe da se sam slavski obred sastoji iz prethrišćanskih, hristijanizovanih i hrišćanskih elemenata, što podržava kulturnu raznolikost čovječanstva.

Biće da Bosna nije čovječanstvo.


A baš zbog onog 1. marta nastala je možda jedna od najjugonostalgičnijih ispjevanih pjesama: "Danas je dan, Dan Republike/I stara kaže Dragane šuti/Skrati jezik mogu te čuti". Pa ne mogu se baš tako ubiti svi naši dani. Jednostavno, nije realno.