Ajmo raja, fajronat

               Molim te Bože, da prođem kroz svaki lepi grad
               Samo ne daj ni u snu da prošetam Sarajevom 
                                                                    Dejan Gutalj

                                 

Dvije sedmice su prošle a nikako da skontam šta je to uradio Nele Karajlić, čime se toliko zamjerio rodnom gradu? Zar time što je pobjegao od rata? I time što je iskreno priznao da je to učinio iz straha da ga neko ne ubije?

Da li je normalno da se čovjek boji rata? Pa naravno da jeste.

Da li mu je Cober, čiji je otac bio visoki funkcioner SDA, javio da ide. Naravno da jeste. 

Da li je postojao neko ko je Nenadu Jankoviću garantovao bezbjednost i da ga neće uhapsiti ili ubiti ili da ga neće pogoditi snajperski metak? Pa naravno da nije.

Da li su i Srbe ubijali u ratnom Sarajevu? Naravno da jesu.

Da li je 460 ljekara, Srba što pobijeno, što napustilo Sarajevo zauvijek? Naravno da jeste.

Da li je narodni poslanik prof. dr Milutin Najdanović ubijen na samom početku rata kod stadiona Koševo? Da li je ubijen i pronadjen sa odsječenim polnim organom u ustima? Da li je to bila poruka? Naravno da jeste.

Da li je Slobodan Samardžić, omiljeni gradski kantautor, čije tijelo do danas nije pronadjeno ubijen u ratnom Sarajevu? Naravno da jeste.

Da li je neko za ta dva ubistva odgovarao? Naravno da nije.

Da li je neko od sarajevskih intelektualaca tih ratnih godina progovorio o ubistvima i hapšenjima i rekao stop? Ne sjećam se.

Da li su postratnim Sarajevom mirno i bez medijske pažnje šetali kriminalci i ratni profiteri? Naravno da jesu.

I tako možemo do prekosutra.  

Zato ne kontam nikako šta je to tako strašno i neoprostivo strašno Nele uradio Sarajevu da bi bio persona non grata. U ratu se nije ofirao. Nije bio politički angažovan. Nije bio u vojsci. Nikoga nije ubio. Nije...

Svoje izbjegličke dane živio je u Srbiji, a 1997. godine (dvije godine poslije rata) snimio je prvi album "Ja nisam odavle" na kojem su tri posve antiratne pjesme: balada o ljubavi Milana i Fazile, priča o tri ratna havera (Srbin, Hrvat i Bošnjak) i pjesma o izbjegličkom konvoju preko Sremske Rače. Sve tri  na fonu "Zabranjenog pušenja", životne i plastično istinite.

Znači ni to nije!

Pa šta je to onda što Sarajevo ne može da oprosti Sarajli, Neletu, ali i mnogim drugim Srbima koji su pobjegli od smrti i od rata?  Posebno ako se zna da je od smrti i rata bježao ko god je mogao. Neki autobusima preko Pala, neki preko Splita...

TV optužnica

I nakon što su se na Neletovom silasku na piće u rodni grad 23 godine kasnije, ukrstila koplja, malo se naduvavalo, malo se histerisalo, mnogo se vrijedjalo i prijetilo po društvenim mrežama, stvarnu dijagnozu ipak je dao njegov intervju dat TV OBN poslije promocije "Fajronta" na Jahorini, a prije odlaska na piće u Sarajevo. 

Da bi intervju snimljen prije, a emitovan poslije incidenta, učinili atraktivnim, pratila ga je uvodna priča o Neletu Karajliću u kojoj smo saznali da on nije "pravi Sarajlija sa kaldrme", nego "samo Sarajlija po rodjenju".

"Došao Nele Karajlić na Jahorinu da promoviše knjigu. Stigao on u našu emisiju pa želi on nama da kaže šta je to Sarajevo. Ne vidjeh ja u tom Neletu ni trunke sarajevskog šarma. Izgubio je on to davno. A ko zna možda ga nikada nije ni imao. Priča on o Srbima koji su napustili Sarajevo jer su strahovali za svoje živote. E moj Karajliću u Sarajevu je u toku rata bilo mnogo Srba. Branili su ovaj grad još neki Nenadi, Borisi, Igori i još uvijek žive u Sarajevu.... "

Ako analiziramo ovaj citat iz uvodnog priloga iz njega jasno proizilazi da "Naderalisti" a ni "Pušenje" (zvjezde avangardnog sarajevskog nju primitivs pokreta) po autorki nisu bili dio sarajevskog šarma. Oni, dakle, nisu sav svoj umjetnički i muzički iskaz temeljili na sarajevskom šarmu, žargonu i identitetu. Pa ako je tako, onda ništa.

I dok uvodničarka drži lekciju o odbrani grada, u glavi mi odzvanjaju Neletova "Tri ratna havera": Preko CNN-a gledao sam Mufu/ bio je sa heklerom i u tenama/ kaže on samo brani svoj grad/ a ko ne brani grad za njega je smrad/ Kiki je znao da je ta priča kurac/ al nije znao to čuvat za sebe/ srao je okolo ludo i smjelo/ dok ga jednom nije odvelo...

Naglasak je na stihu "Kiki znao da je ta priča k..... "!

Taj uvodni prilog u stvari je svojevrsna optužnica Karajliću i  dokaz da nije pogriješio. Jer reći da je znao da se sprema rat pa su zato "Naderalisti" nekoliko godina ranije snimili skeč o ratu u  podijeljenom gradu, nije ništa drugo do optužnica za pripremu rata.

Na samom kraju kada je autorka pročitala optužnicu, uslijedio je i zaključak malo kontradiktoran doduše. Nakon što je konstatova da je Nele "bezobrazan jer je došao čovjek na piće", nastavila je kako je u "Sarajevo svako dobro došao, pa i Bono Voks je pitao kako mi uspijevamo biti tako rasterećeni". 

E sada znači Bono Voks je dobro došao. Nele Karajlić nije dobro došao. U čemu je razlika? U tome što Bono Voks nije rodjen u Sarajevu, a Nele Karajlić jeste. U tome što Bono Voks nije bio identitet po kojem se Sarajevo prepoznavalo, a Nele Karajlić jeste. U glupoj tezi kako "Sarajevo boli to što ga je izdala raja", a "raju ne boli što ih je izdalo Sarajevo".

U tom stilu tekao je i kasniji razgovor Karajlića sa Matom Đakovićem. Predosjećajući gdje bi mogao da bude problem Nele je na samom početku zamolio Đakovića da ne otvara priču o karakteru rata jer je jasno da se neće složiti u terminima agesorski ili građanski.

Ali džaba. Jer to i  nije bio intervju, nego pokušaj prizivanja Karajlića pameti, uz moralnu lekciju iz patriotizma. "Vi ste se svog grada odrekli, ja svog nisam", patetisao je Đaković.

Neleta je razgovor zasmijavao, a kada je iz drugog pokušaja uspio da izgovori da bi volio da se izvede performans u kojem će 150.000 ljudi u čijim ličnim dokumentima kao mjesto rodjenja piše "Sarajevo" u jednom danu ući u grad, prespremni Mate uzvratio je istom mjerom. "Ali da se isti izvede i u Banjaluci, da dodju Bošnjaci". Nele se složio sa uporednim  performansom. A što ne bi? 

I kada je  potpuno počela da se gubi svaka nit smislenog dijaloga Đaković je krenuo u završnicu pozivajući Karajlića da dodje u Sarajevo, "kojim duvaju novi vjetrovi poput"......

I onda je bilo šta je bilo. Nele je došao. Policija ga ispratila. Jedni su dogadjaj duvali ovako, drugi onako, ali niko nije mogao da ospori da  muzičar i "Nadrealista" nije uspio u miru i bezbjedno da popije kafu  u rodnom gradu 20 godina nakon rata.   

Tek post festum nekada "vidoviti" Nele prisjetio se "Invazije Pklatova" (gospodara tamnih sila koji žive pored nas u trećoj dimenziji) sa albuma Pušenja iz davne 1988. i oživio "Veliki bijeg": Noćas smo probili obruč zajedno/ Iza nas su magla, strah i zlo/ U divljem bijegu bez kapi benzina/ Konačno smo stigli na slobodno tlo....

Nije kesa nego ceger

Mnogo polemika kasnije otvorilo je Neletovo sarajevsko ukazanje. Na portalu "Al džazire" iz pera Zvonimira Nikolića objavljen je tekst u kom piše:

- Ne mogu ni Neletu, ni nikome da "progutam" ono - protjeran! Izađi, brate, sa imenom i prezimenom i reci: "Taj i taj mi je zakucao na vrata i protjerao me!" Ili "taj i taj" mi je prijetio? Ili bilo šta drugo osim argumenta "protjeran". Protjeran znači izaći jedva živ sa maksimalno najlon kesom u koju stane sav prethodni život. Protjeran nisi ako izneseš sve što je vrijedno. Ako uspiješ iznijeti uspomene".

Da je Nikolić pročitao "Fajront u Sarajevu" znao bi sasvim sigurno, kako je i zašto Karajlić otišao i šta je sem najlon kese ponio.

Upravo ta najlon kesa razlog je što je još jednom vraćam na razgovor na OBN. Kada je Mate prekorno upitao: "Da li su Srbi otišli zato što ih je pozvao Krajišnik ili otjerao Alija", Nele mu je savjetovao da pita svakog od 150.000 ponaosob.

Kao jedna od onih "kojih više nema" svjedočim da stan i grad nismo napustili sa najlon kesom, nego sa jednim malim crnim cegerom. U njega je stalo nekoliko dokumenata i nijedna fotografija. Trideset godina zajedničkog života roditelja i sva imovina koju su stekli stala je u mali crni ceger ("Protjeran znači izaći jedva živ sa maksimalno najlon kesom u koju stane sav prethodni život" Z.N.)

- Bjež'te ćetnici - dovikivala je sa terase na devetom komšinica dok smo ulazili u auto. Nije da nas nije hladan znoj oblio, mada nisam sigurna da je to eksplicitno "prijetnja". Činjenica da je pola sata poslije njenog uzbunjivanja, a našeg odlaska (ispostavilo se zauvijek) naš stan demoliran. To je bratov drug iz djetinjstva tražio oružje, a našao "četničku" literaturu (knjige na ćirilici).

Sasvim slučajno baš neki dan posve iznenada Milivoje Unković (23 godine kasnije) dobio u porodici pronađene fotografije svog sarajevskog života. Silno se obradovao. O imovini koju je ostavio u stanu i slikama i sklupturama opljačkanim iz ateljea na Koševu i kuće u Počitelju jedne riječi nije rekao. Ili jeste: alal im bilo! ("Protjeran nisi ako izneseš sve što je vrijedno. Ako uspiješ iznijeti uspomene" Z.N)

Autorka "optužnice" zamjerila je Neletu iskaz da je u gradu dvije godine uoči rata "treperio belaj u vazduhu". Ne znam da li je treperio belaj i da li je to trajalo dvije godine, ali znam da se mjesecima pričalo da su se u gradu pojavili pacovi, a da su pacovi nagovještaj rata. I da su se svi nadali da će taj rat nas zaobići. 

Ljudi su ipak za svaki slučaj pravili zalihe. Brašno, ulje, so, gotova jela, plinske boce. Otac je napravio skladište hrane. Svi naivni, prosječno obavješteni misli su da će, ako rata i bude, spustiti roletne i dok tamo ratuju oni će jesti, jesti, jesti...... A kada sve zalihe pojedu, ratu će doći kraj. Eto tako je mali Perica, prosječno informisani Sarajlija, zamišljao rat. 

Poslije prvih barikada nakon ubistva svata na Baščaršiji (1. marta), cijeli grad je šuškao da rat početi samo da prodje Ramazan, jer ne može da se ratuje dok je post. I tako je bilo.

Zapucalo je prvi put uveče. Pucalo je sa Mojmila i iz Buća Potoka po kasarni JNA Viktor Bubanj iznad naših zgrada. Onda je vojska počela da odgovara. Tako je prošla noć 6. aprila, dana kada je BiH priznata kao nezavisna država. Onda je došao dan. Ljudi su razbijali izloge i pljačkali prodanice, ali nije pucalo. Osvanule su barikade. Ponovo je došla noć. I ponovo su pucali po kasarni. Vojska je ćutala, pa odgovarala. 

Juka, sarajevski kriminalac, je obukao uniformu. Bijeli kombi parkirao u naselju. Izlazili su njegovi banditi "branioci" i vodili dobermane. Parada moći, sile, zla, nagovještaj terora, straha, bezakonja. To je "taj i taj" strah.

Kako su istine uvijek najmanje dvije, a pravda samo jedna, čudno je koliko oni koji su ostali ili postali ne vole da čuju drugu stranu iste priče. A i zašto bi kada su iz svih drugih gradova u BiH ljudi protjerani, samo su sarajevski Srbi dobrovoljno otišli. 

Nele se vratio, ali samo da stavi pečat koji mu je nedostajao. Da napravi "Fajront u Sarajevu". Za svoju dušu. I za svoju raju.

Iako kao i onih 150.000 zna da "ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde”. (Momo Kapor "Poslednji let za Sarajevo") 

Ko nema u glavi ima u sisama

  

- Mislila sam da mi se to nikad u životu neće desiti, ali, verovali ili ne, savremeno istraživačko novinarstvo podrazumeva svakakva iskustva.  Ideja nam je bila da proverimo kako će građani reagovati na osobu koja u centru grada prosi, ali ne za hleb, nego za „osnovno oruđe za rad“ mnogih današnjih devojaka – silikonske umetke.

Ovako je objasnila svoju ideju da u centru Beograda prosi novac za silikone novinarka srpskog "Telegrafa".

Njen transparent "Skupljam za silikone. Molim vas pomozite" kod jednih je izazvao bijes, a kod drugih samilost i podršku. Ravnodušnih skoro d nije bilo.

Njima treba lova 

Svako malo kod nas se rodi po neko novo zanimanje, koje prati posve nova i do tada nepoznata riječ. Tako su prvo došle "sponzoruše", a koju godinu kasnije "starlete". Ova dva zanimanja se odnose na djevojke koje  u životu ne rade ništa, kojima ne teče radni staž, ali su pune love i baš popularne.

Tako su "sponzoruše" bile one djevojke koje su se "zabavljale" isključivo za lovu ili, u naturi, za fimirane krpice. Kako se baš tih kasnih postratnih devedesetih i ovdje pročulo za "Luj viton", "Pradu", "Šanel", "Fendi" .... i druge markice svjetski poznatih dizajnera tako su isti postali "legitimacija stila i staleža" sponzoruša, posebno jer je u stvarnosti mali broj ljudi koji su sebi to istinski mogli da priušte.

Nije prošlo malo a sa ubrzanim razvojem društva, "sponzoruše" su evoulirale u "starlete". Sociolozi se slažu da je razlika u tome što je sponzoruše zanimao samo novac, a strarlete i novac, ali i medijska slava. Oni direktniji u iskazu profesiju starleta prevode nešto kao "elitna prostitutka", jer joj je klijentela elitna u smislu debljine novčanika.

Preduslov za bavljenje tim zanatom je vadjenje rebara i "plastične investicije" kao što su ugradnja silikona u usnama, na jagodicama, u grudima, u zadnjicama..... u neograničenim količinama. 

E sada koliko je investicija na kraju isplativa zavisi i od ličnog PR, ali i od medijske podrške bez koje starleta nije starleta. Istražujući novi popularni biznis pročitala sam da one koje su "top" u medijima svakodnevno mjesečno zaradjuju po nekoliko plata doktora nauka.

Hrvatska starleta i pjevačica Simona Gotovac svoju profesiju opjevala je u nezvaničnoj himni svih starleta stihovima:

"Malo para, puno krokodila, a ja neću živjeti bez stila, hoću Guči, Pradu i Versaće a ne da nekom noću perem gaće. Lova svima treba lova, meni treba lova.....Ante pare daj, Ante pare daj, Ante, Ante, Ante - pare daj...."

Da su starlete u usponu kada je u pitanju i njihov društveni ugled, svjedoči jedna druga hrvatska top starleta - Nives Celzijus. Nives je ni manje ni više bila VIP zvanica na nedavnoj inauguraciji nove predsjednice Hrvatske Kolonde Grabar Kitarović u Zagrebu. Iako je izjavila da je za tu priliku spjevala i pjesmu, neko je bio dovoljno pametan da taj dio protokola ipak popuni Radojkom Šverko.

Velika lova koju zaradjuju starlete učinila je ovo zanimanje primamljivim i za one koji imaju primarnu djelatnost, koja takodje zahtijeva lijep izgled, ali ne donosi visoku zaradu. Tako je nedavno u Bukureštu u sklopu istrage lanca elitne prostitucije uhapšeno više od 30 tv voditeljki i manekenki, koje izgledaju posve starletovski.  Kako je objavljeno po večeri su zaradjivale više od 10.000 evra, a organizator lanca je klijentima naplaćivao 1.500 evra samo za upoznavanje sa poznatim osobama.  

Kako je klijentela starleta uglavnom skrivena, ovih dana posebno  interesovanje znatiželjnika privukla je jedna informacija iz policijske istrage. U telefonu pevačice i starlete Slađane Guduraš, koja je u decembru poginula u saobraćajnoj nesreći, pronadjeni su brojevi telefona klijenata medju kojima su  brojne poznate ličnosti iz svijeta sporta, politike, estrade, biznisa, ali i jedan bivši ministar "koji je godinama bio u vrhu vlasti".

 - On je bio redovan korisnik usluga prostitucije. Pre nekoliko meseci platio je čak 500 evra za usluge prostitutke iz ove grupe, rekao je medijima izvor iz istrage.

Zahvaljujući tom „zlatnom“ telefonu olakšano je hapšenje makroa i glavnog organizatora lanca elitne prostitucije Mihajla Maksimovića sa kojim je uhapšeno i nekoliko starleta osumnjičenih za prostituciju, ali su one puštene na slobodu veoma brzo uz prekršajne prijave.

Kako imena starleta danima nisu silazila sa naslovnih strana štampe, tako im je i cijena vrtoglavo rasla. Najpoznatija od svih "Mimi Oro" (nadimak prikačen nakon tv propitivanja u kojem je pokazala da glupost ne boli) poskupjela je više nego duplo.

Ovim je samo još jednom u praksi dokazana stara novinarska deviza: "Na kraju je sve samo marketing".

Ali nije sve više ni do medija. Kako društvene mreže i IT revolucija preuzimaju primat nad javnim prostorom, visprene starlete su veoma brzo ovladale novih tehnologijama koje im pružaju mogućnost vlastitog PR. Već pomenuta Mimi Oro na jutjubu ima svoj spot u kojem trazi "novog dečka menadžera, fudbalera, tajkuna.." za "KEŠ".

Legenda o Šuhri

Poznavaoci socioloških kretanja zemalja u tranziciji, smatraju da je zanimanje starleta došlo ovamo sa poplavom rijalitija i emitovanja kućnih porno uradaka. Iako je sve stvar ličnog izbora, ipak u vremenima opšte besparice, ekonomske krize koja ne prolazi i visoke stope nezaposlenosti starlete nerijetko postaju uzor mladim djevojkama. Jer: imaju lovu, nose skupe krpice, idu na fensi mjesta, vozaju se ferarijem, plove na jahtama.... Pored toga i mediji ih redovno prate pa im ni slave ne manjka.

Prvi simptom opasnog uticaja starleta na mlade djevojke je ono naivno pućenje usta klinki na selfijima kod wc šolja i njihovo uredno kačenje po društvenim mrežama. Poslije dolazi faza dva: silikonske grudi za 18. rodjendan.......

Tužnu, ali istinitu priču o uticaju starleta na izgled nacije nedavno mi je ispričao kolega kojem je u gostima boravio drug iz Amerike. U šetnji gradom, upitao ga je ponosno: Kakve su nam djevojke? Jesu li lijepe? Gost iz Amerike trudio se da bude obazriv: Jesu, jesu samo imate mnogo prostitutki.

- To je on rekao zbog oblačenja, pojašnjava mi šokirani domaćin izjavu  američkog gosta u slučaju da sam "plavuša".

Teško je utvrditi da li je za sunovrat  sistema vrijednosti potrebna reforma obrazovanja, reforma vaspitanja ili nečeg trećeg? I kako mladom čovjeku, mladoj djevojci koja čezne da joj je "posao dobar, a para laka" reći da postoje mnoge druge, vrijednije i važnije stvari od debljine novčanika ili marke krpice koju na taj način zaradi, a da ti povjeruju?

Na jedan divan način prije skoro dvije godine svoje studente u bitku protiv starleta i spoznoruša poslala je jedna hrabra profesorka. Profesorka Rajna Dragičević sa Filološkog fakulteta u Beogradu svršene studente u svijet ispratila je govorom koji je postao hit u regionu. Govoreći im da sve vrijednosti nisu izumrle, iako se drušvo urušava,  prof. Dragičević povjerila im je težak zadatak da kao budući profesori sačuvaju i osnaže prave vrijednosti.

"Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!  

Pokušavaju da omalovaže profesorsko zanimanje. Imajte na umu to da ste vi čuvari dostojanstva svoje profesije. Zvanje profesora stiče se sa puno truda, ali još više muke treba uložiti u znanje kako nositi tu važnu titulu. Vodite računa o načinu na koji se ponašate i kada niste u školi, razmišljajte o svom odevanju, stavu, odnosu prema kolegama, prema učenicima i njihovim roditeljima.

Ne zaboravite da ćete predavati glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku, i da ćete sa svojim učenicima provoditi više vremena od svih ostalih profesora. Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture......

Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna, biznismena i pobedite ih. Vi im morate postati orijentaciona tačka, svetionik u životu! Za taj rat imate 45 minuta dnevno skoro svakog radnog dana, a to nije malo.....  

Vi imate misiju: ako uspete da povratite autoritet škole i znanja (a to se ne može postići nijednim zakonom, već entuzijazmom profesora), padaće kao domine sve prepreke ka boljem životu u Srbiji. Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. ...Nikada nemojte  zaboraviti: VI STE PROFESORI!

Prof. Dragičević nakon govora koji je dospio u medije i probudio simpatije i podršku miliona, nestala je iz javnosti u koju, skromna i posvećena, svojom voljom nije ne dospijela. Nije poznato da li misija, koju je povjerila svojim studentima, daje konkretne rezultate u praksi, ali je jasno da je teška i neravnopravna bitka pred njima - anonimnima protiv medijskih superstarova - "starleta".

Prostitucija, elitna ili "obična", postoje od kada je svijeta i  zbog toga se i zove najstarijim zanatom. I nije problem u tome!

Problem je u medijskom favorizovanju "najstarijeg zanata" kroz tretman koji imaju njegove uposlenice (starleta na italijanskom znači zvijezda) ništa manji od  svjetski slavnih pjevačica, glumica ili mnogo veći nego što će to ikada imati svjetski priznata naučnica.

U toj ponudi slave, love i medijske pažnje posao "starlete" se nudi kao atraktivan, prestižan i poželjan, a preduvane silikonske djevojke trebalo bi da budu uzori i predmet divljenja mladih ljudi.

Sjećam se kada smo mi bili klinci bila je neka Šuhra, koja je taj najstriji zanat "radila" u malom skrivenom bircuzu "Drina" na Baščaršiji. O  Šuhri su se pričali vicevi, andegdote... ali niko nikada nije saznao kako izgleda, niti je koga bilo briga. I pored "Drine" rijetko je ko prolazio, obično se prelazilo na drugu stranu ulice. Njihov biznis bio je njihova stvar. A Šuhra ona je za života dobila spomenik. Šuhra  smo zvali onu sklupturu na Skenderiji raširenih ruku i nogu. "Vidimo se kod Šuhre u osam". Na taj način grad se odužio i svojoj tajnoj, skrivenoj strani. Ali nikome nikada nije palo na pamet da traži intervju sa Šuhrom.

U to vrijeme deviza uspjeha, slave i love još nije bila: Ko nema u glavi ima u sisama. 

Lažni Robin Hud

U državno dipomatskoj službi BiH ne postoji "ogledniji" primjer nepotizma, od nepotizma dinastije Aranut. Zato "zli jezici" tvrde da je posve naivno očekivati da prof. dr Arnaut "sječe granu na kojoj sjedi" ili da ukida privilegije svim članovima top 1. porodice na državnim jaslama 

Predstavnički dom parlamenta BiH prošle sedmice odigrao je još jednu rolu za naivne, usvajujući u prvom čitanju sa 29 glasova „za“, dva „protiv“ i dva „suzdržana“ Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH kojim se navodno ukida "bijeli hljeb" poslanika i delegata.

Pisac ovog prijedloga, koji je u parlamentarnu proceduru uputio Klub poslanika SBB-a, prof. dr Damir Arnaut predložio je ukidanje člana  48.   Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, ali je "zaboravio" da zatraži izmjene i drugih članova istog zakona, kao i drugih zakona koji se odnose na istu privilegiju (Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH).

Doktoru Arnautu tako se "omaklo" da u prijedlogu izmjena zakona o platama i naknadama u institucijama BiH izmjeni član 30. tačku (s) u kojem se medju vrstama naknada navodi i nadoknada "za vrijeme produžetka radno-pravnog statusa izabranih osoba i imenovanih funkcionera", ali i član 39. kojim pitanje nadoknada, koje ne tretiraju ranije odredbe zakona, "posebnim aktom reguliše Zajednička komisija za administrativne poslove".

Brojne druge privilegije poslanika i delegata koje iz bužeta isisvaju milione maraka, kao što su nadoknada za godišnji odmor, nadoknada za plaćeni dopust, nadoknada za odvojeni život, nadoknada za obrazovanje i stručno usavršavanje, jubilarne nagrade... svako i nisu bile tema izmjena zakona. 

Još uvijek nije jasno kako se to "omaklo" velikom pravnom stručnjaku dr Arnautu da učini takav previd? Dok jedni tvrde da je u pitanju greška proistekla iz površnosti i diletantizma, drugi su skloniji mišljenju da je riječ o namjernom propustu kako bi se u javnosti stvorio privid "socijalne empatije" poslanika Arnauta prema siromašnoj naciji.

Kao agrument druge teze oni navode privatni ili lični interes porodice Arnaut koji je u direktnom sukobu sa novom Damirovom rolom parlamentaranog "Robin Huda".

I zaista u državno dipomatskoj službi BiH ne postoji "ogledniji" primjer nepotizma, od nepotizma dinastije Aranut. Zato "zli jezici" tvrde da je posve naivno očekivati da prof. dr Arnaut "sječe granu na kojoj sjedi" ili da ukida privilegije svim članovima top 1. porodice na državnim jaslama.

Podsjećanja radi Damir Aranaut bio je jedno vrijeme savjetnik za ustavno pravna pitanja člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Potom ga je Silajdžić, na samom kraju svog mandata, imenovao za ambasadora u Australiji. Njegovog oca Borišu Arnauta istovemeno imenovao je za ambasadora u Beogradu. Mama i supruga, Mirsada Aranut u isto vrijeme bila je prvi sekretar u Ambasadi BiH u Vašingtonu.

I tu nije kraj priče o dinastiji Aranut. Damirova supruga Sanja Bagarić bila je medijski savjetnik Harisa Silajdžića, a po povratku iz diplomatske misije iz Kanberi vratila se na ekrane FTV-a.

Ni tu nije kraj. Damirov stric, a Borišin brat, Srdjan Arnaut bio je zamjenik ministra pravde BiH, a njegova kcerka Sanja zaposlena je u parlamentu BiH! 

Boriša Arnaut više od 20 godina važna je karika svake vlasti. U vrijeme rata u BiH bio je zamjenik ministra unutrašnjih poslova RBiH i jedan od glavnih osumnjičenih za izdavanju oko 600 državljanstava mudžehedinima, među kojima je i desetak osumnjičenih za teroristički napad na SAD 11. septembra 2000. godine. Izbegao je krivično gonjenje  zbog navodne zastarelosti dijela.

Ali da se vratimo predlagaču, tačnije piscu Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Pitanja je nekoliko.

Da li je realno očekivati da se moralni preobražaj Damira Arnauta dogodi istovremeno sa njegovim političkim preobražajem?

Da li je dr Arnat iz posve pragmatičnih i ličnih razloga zaboravio svog "političkog oca" Harisa Silajdžića i obreo se u stranci Fahrudina Radončića?

Ili mu se jednostavno više dopao program SBB, nego što mu se dopadao program Stranke za BiH?

Naravno da nije. Jer, priča o Damiru Aranutu samo je jedna u moru sličnih o stranačkim preletačima, koje ne vodi ni ideja ni ideologija, nego lična korist. U narodu takve zovu "podguznim muvama" svake vlasti. Zato je i moralni prebražaj Damira Arnauta u "bosanskog Robin Huda"  priča za malu dijecu.

Ali ovim nije riješena "teška" dilema. Da li je doktor pravnih nauka Aranut iz neznanja zaboravio da izmjeni sve članove zakona ili je grešku napravio namjerno?

U ovdašnoj javnosti Damir Arnaut ostao je upamćen kao šef tima odbrane Ejupa Ganića kada je ovaj po potjernici Srbije uhapšen u Londonu zbog ratnog zločina. Ono što je malo poznato jeste jedna čaršijska legenda koja kaže da je Arnaut pri povratku sa Ganićem iz Londona na sarajevski aerodrom naručio da ga sačekaju transparenti: "Damire hvala ti".

Ako se uzme u obzir taj detalj iz bogate biografije Damira Arnauta, nije isključeno da je greška napravljena iz čisto unutrašnjih, psiholoških razloga. Da sve ostane isto, ali da tvorca navodne izmjene zakona pred parlamentom BiH dočekaju transparenti "Damire hvala ti".

I "narod" sit ("bijeli hljeb") i "Narcis (Arnaut) "na broju".  A poslije, ako ga se "sete - sete". 

“Space Kosmos”

Dok namjenska industrija u Federaciji BiH doživljava renesansu, banjalučki „Kosmos“, jedan od najvećih giganata vojne industrije bivše Jugoslavije, grca u dugovanjima, a i za ono malo poslova koje rade radnici godinama ne primaju plate.

"Kosmos" je prije  rata zapošljavao 1.600 ljudi i bavio se namjenskom industrijom za potrebe ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane. Sada zapošljava 245 radnika i bavi se uglavnom uslužnom djelatnošću u energetskom sektoru.  

Istorija

Još 1952. godine u Banjaluci je osnovan centar za obuku radarskih stručnjaka, a stručnjaci su 1958. godine dobili zadatak i formirali  tehnički remonti zavod "Kosmos". Pod imenom Vazduhoplovni zavod „Kosmos“ bio je u sastavu Vojske SFRJ.

U "Kosmosu" su se proizvodili radarski raketni i računarski sistemi, vršio se generalni remont radara, raketnih sistema, mjerne opreme, sami su razvili proizvodnju rezervnih dijelova za remont.... "Kosmos" je gradio pokretne aerodrome i pokretne piste, a uz remont vršili su praktičnu obuku stranih kadrova i u Banjaluci i u inostranstvu.  U Libiji su radili elektrokabinete za praktičnu obuku kadeta, a čak i udžbenike za njih koje je štampao "Glas".

U "Kosmosu" je izumljen i tzv. "mamac" uredjaj koji fingira frekvenciju radara i kojeg avion prepoznaje kao radar, iako to nije. Upravo taj "mamac" bio je jedan od ključnih uredjaja odbrane u NATO bombardovanju Srbije.

"Kosmos" je imao vrhunske stručnjake, a oni koji su tih godina radili izdvajaju inženjera Dragišu Miletića koji je u korak sa svjetskim naučnim trendovima vodio razvojno odjeljenje.

"Kosmos" je radio i ostvarivao prihode na nivou najvećih svjetskih kompanija. Uz "Jelšingrad" i "Čajevec namjensku industriju" bio je top tri u banjalučkoj regiji.

Prihodi su bili toliko visoki da je na plate,  iako je zakon definisao isplatu 30 odsto od ukupne zarade, isplaćivano mnogo manje od toga. Plate su i u tom slučaju bile visoke (inženjeri više od 2000 DM), a prekovremeni rad se plaćao nezamislivo dobro.

Višak zaradjenog novca ulagao se u razvoj kapaciteta i poslova, a potom u gradnju stanova za zaposlene u "Kosmosu". Stan su dobijali u prosjeku poslije tri godine rada.

Uoči samog rata od viška prihoda "Kosmos" je kupio potpuno novi pogon - najmoderniju automatsku farbaru u bivšoj Jugoslaviji i novu modernu galvanizaciju.

Iako su menadžment činila aktivni oficiri JNA, oko 80 odsto zaposlenih u "Kosmosu" bili su civili. Najveći procvat "Kosmos" bilježi u vrijeme dok je na njegovom čelu bio  direktor, pukovnik Gojko Kovačević.

- Kovačević je bio direktor desetak godina. Svojim odnosom prema poslu bio je svima primjer. Dolazio je prvi i odlazio zadnji. Na posao je dolazio ujutro u 5 časova da bi do 7 završio sastanak kolegijuma. Gledajući njega kako radi, bilo je sramota ne raditi isto toliko. Razlog svakog uspjeha i neuspjeha je čovjek. Tako je bilo i u slučaju "Kosmosa". Najveću zaslugu za njegov procvat ima Gojko Kovačević i tim inženjera kojima je rukovodio. Kao što za propast "Kosmosa" najveću "zaslugu" imaju timovi onih koji su ga svojim neznanjem uništavali godinama, kaže nekadašnji član uprave "Kosmosa".

Osamdesetih godina pa sve po početka rata u BiH "Kosmos" je najveće poslove radio sa Irakom, Libijom i Egiptom.  Tri godine za redom proglašavan je najboljim od ukupno četiri remontna zavoda u bivšoj Jugoslaviji: "Orao" Sarajevo, "Momo Stanojević" Batajnica, "Zmaj" Zagreb i "Kosmos" Banjaluka.

Gdje god u svijetu da su radili zaposleni iz "Kosmosa" imali su tretman vrhunskih stručnjaka. U Kairu ih je lično pozdravio tadašnji predsjednik Mubarak i svakom ponaoosob čestitao na uradjenom poslu. Njihovu pokaznu vježbu za pamćenje gledao je cijeli diplomtaski kor u toj zemlji.

Rat u BiH zaustavio je realizaciju 13 potpisanih milionskih ugovora sa Egiptom. Poslije su došle sankcije u kojima je "Kosmosu" bilo nemoguće da posluje.

Početak kraja

Propast "Kosmosa" počela je sa početkom rata u BiH, a traje do danas. Toliko godina traje i rasprodaja njegove imovine.  

Danas "Kosmos" remontuje vjetrenjače za kupca u Italiji i proizvodi okvirove za municiju za američkog kupca, za koje, kako tvrde radnici, skuplje plaća repromaterijal nego što ih prodaje.

Iako radi sitne poslove u Libiji i Sudanu preko poluprivatnih veza, novac od tih poslova ne liježe na račune "Kosmosa".

Tako radnici nisu primili plate od oktobra 2013. I tih 14 plata koje nisu dobili nije sve. Sedam godina nije im uplaćeno penziono i socijalno osiguranje, a godinama nisu dobili ni novac za prekovremeni rad.

U aprilu prošle godine objavljen je "vaskrs" nekadašnjeg vojnog giganta, jer su navodno dvije američke firme spremne za zajednički posao, a i zainteresovani su i arapski partneri.  Uprava je obznanila da "planira da firmu digne na noge" i 2014. godini ostvari prihod od oko pet miliona maraka!!!

Direktor "Kosmosa" Dragan Ilić, tehnički direktor Grujo Bogojević i predsednik Sindikata metalske industrije i rudarstva RS Tane Peulić, koji do posljednjeg stoji na braniku odbrane menadžmenta, saopštili su: Sa ponosom možemo istaći je da "Kosmos" ima odličnu reputaciju na evropskom i svetskom tržištu.

Tada su rekli i to da "Kosmos" nije potpuno otišao s afričkog tržišta te trenutno ima ugovorene poslove u Sudanu gdje radi na elektrifikaciji i servisiranju elektromreža i stanica.  

I u trenutku dok su po medijima menadžeri "Kosmosa" ugovarali i obznanjivali milionske poslove, radnici "Kosmosa" čekali su svojih najmanje šest zaradjenih plata, a fondovi PIO i zdravstva uplatu šest godina obaveza.

Šta se dogodilo sa "medijskim" biznis planovima menadžmenta za javnost je ostala tajna, ali nije tajna da radnici "Kosmosa" nisu dočekali plate, a ni fondovi uplate.

Da li su ijednu od tih 14 neisplaćenih plata primili direktor Ilić i tehnički direktor Bogojević ni to se sa sigurnošću ne zna. Još manje se zna zašto se bore za funkcije ako nemaju ni platu? 

Radnici tvrde da je mahinacija mnogo, ali nerado o njima pričaju, jer kako kažu, ne znaju "ko je sve u njih umiješan". 

Radna grupa Vlade RS koja je 13. januara obećala da će u roku od pet dana načiniti izvještaj o stanju u "Kosmosu" to do danas nije učinila, niti je radnicima u roku od sedam dana isplaćena jedna plata iz 2013. kao što im je tog dana obećao šef Radne grupe, pomoćnik ministra industrije RS Milorad Motika na prvom sastanku.

Na posljednjem sastanku sa predstavnicima Sindikata, prije desetak dana, Motika je kao jedini izlaz za "Kosmos" predložio stečaj.  Potom je obećao da će Vladi na narednoj sjednici podnijeti izvještaj o situaciji u "Kosmosu", ali očito da se to nije dogodilo. Zadnja poruka koju je odaslao radnicima u štrajku je da Vlada ne može da ispuni njihov zahtjev i smijeni direktore, iako je stoodstotni vlasnik "Kosmosa"?!

Radnici "Kosmosa" zavejani u Parku Mladen Stojanović kažu da im je Bogojević poručio da će ih sve otpustiti, a da će on zadnji izaći iz "Kosmosa". Kažu da traže samo ono što su zaradili. I nadaju se u Boga i pravdu.

Da li će "Kosmos" završiti kao "Čajevec", a njegova atraktivna zemljišna lokacija na isti način najcrnji je scenario koji može da se dogodi.

Da li u "Kosmosu" ima još imovine koja može preko noći da se proda kao što se prodavala imovina "Čajeveca" nakon licitacija, radnici na to pitanje odmahuju glavom.

Kažu da je mnogo toga rasprodato za male pare, da je mnogo toga iz nepoznatih razloga isječeno u staro gvoždje, da su proteklih godina poslove naplaćivali u ciglama koje im ne trebaju, da su svo to vrijeme u "Kosmosu" vodjene duple knjige i da je Vlada RS, kao vlasnik "Kosmosa", o svemu tome dobijala lažne i pogrešne informacije.

 

Muzej 

Da može i da posla u oblasti namjenske industrije ima,  pokazuju uspjesi namjenske industrije u FBiH koja od 2010. godine doživljava procvat i bilježi milionski izvoz na svjetskim tržištima. Glavna izvozna tržišta su Malezija, Saudijska Arabija, Švajcarska, SAD, Turska, Avganistan, Srbija, Bugarska, Filipini i Angola.

U oblasti namjenske industrije u prvih deset mjeseci 2014. godine, ostvaren je izvoz u iznosu od 70.117.738 maraka, dok je u istom  periodu 2013. godine izvoz iznosio 48.164.475 KM.

Direktor firme P.D “IGMAN“ d.d. iz Konjica, Džahid Muratbegović, kaže da su  2010. godine vratili staru slavu i da izvoze na pet kontinenata.  

Direktor firme "Pretis" d.d. iz Vogošće Nermin Džindić kaže da su oni za šest mjeseci napravili isporuku za Maleziju i Saudijsku Arabiju u vrijednosti od šest miliona maraka.

Direktor kompanije "UNIS GINEX" d.d. iz Goražda, Jusuf Hujber kaže da oni izvoze u više od 40 zemalja, ali da im je najveći kupac Srbija.

-  Oni kupuju sve naše namjenske proizvode. Firme Prvi partizan iz Užica, Sloboda A.D. iz Čačka, Krušik A.D. iz Valjeva i Poliester Grupa iz Priboja su naši najvažniji partneri. Ako hoćete u procentima u Srbiju izvozimo ca. 40 posto naših proizvoda sa tendencijom stalnog rasta, kaže Hujber.

Kako je i da li je moguće da "Kosmos" nije mogao da radi, ako ni s kim a ono sa firmama u Srbiji? Kako je moguće da "Kosmos", koji je imao svjetske stručnjake i najmodernije resurse nakon rata nije mogao da se restruktuira, samo da je neko i htio, i znao, i želio.

Ali možda ima nade?! Evo kako.

Negdje prošle jeseni bila sam u prvoj tvornici grupe "Laktalis", jednom od najvećih proizvodjača mlijeka i mliječnih proizvoda u svijetu. U francuskom gradu Laval smještena je prva fabrika "Laktalis", osnovana 1933. godine kao mala porodična firma porodice Besnier. U toj fabrici danas je svojevrsna turistička atrakcija Muzej mlijeka i mliječnih preradjevina, mašina i ambalaže koju je u svojoj istoriji koristio i koristi "Laktalis". Mnogo turista iz cijelog svijeta dolazi u taj Muzej i uredno plaća ulaznicu da pogleda razvoj grupe "Laktalis".

Zato danas, kada je sve raznio rat i poratni vihorovi, u Banjaluci bi mogli da naprave "Muzej Čajeveca" u kojem će biti izloženi  svi modeli televizora,  radio aparata, tranzistora, auto radio prijemnika, policijske radare, pojačala za gitare....  napravljene u njemu od 1954. godine.

Pa onda "Muzej Medicinske elektornike", koja je medju prvima u ovom dijelu Evrope proizvodila slušne aparate i koju je rat pretekao da plasira na tržište prvi pesmjeker.

Pa onda "Muzej  Jelšingrada".

"Muzej Kosmosa" mogao bi da se upotpuni voštanim figurama radnika koji danima pod snježnim pahuljama uzalud u Parku čekaju da im neko pokloni barem još jedno lažno obećanje.  

Karte za te muzeje mogle bi da se naplaćuju pojedinačno, a u povoljnijoj turističkoj ponudi mogla bi da se prodaje i nešto jeftinija karata za obilazak svih muzeja. Posebno može da se naplaćuje fotografisanje sa osniježenim radnicima "Kosmosa" u prirodnoj veličini.

Taj novac mogao bi da se iskoristi za isplatu plata onima koji nisu ispunili uslove za penziju, a onima koji su blizu da se dokupi radni staž. Onima bolesnima da se uplate doprinosi da mogu da se liječe.

Umesto "humanitarnog" rada na popravci vjetrenjača i izradi okvirova, radnici "Kosmosa" bi poslije poziranja u Parku, imali obavezu da brišu prašinu po eksponatima u muzejima.

Turiste bi kroz postavke kao kustosi mogli stručno da vode nekadašnji inženjeri "Čajaveca", "Jelšingrada", "Medicinske elektronike" i "Kosmosa"...

Direktor Grujo ostao bi u svojoj kancelariji kao stalna postavka besmrtnog direktora na braniku fotelje sa dvije partijske knjižice na stolu.

U drugoj fazi, kada se nakupi nešto para od turizma, sagradićemo roler koster "Putovanje kroz Kosmos" po ugledu na "Space Mountain" u Diznilendu, samo ćemo umjesto pored planeta i zvijezda na brzom putovanju kroz svemir gledati eksponate koje je nekada proizvodio taj svjetski priznati Vazduhopolovni zavod iz Banjaluke.

I da ne dužim. Izlaza uvijek ima, važna je ideja. Vidimo se u muzeju.