субота, 23. новембар 2013.

Golubovi iz Nojeve barke



Bio je Aranđelovdan 1995. godine, nekako uoči samog Dnevnika. Međunarodne brojeve mogli smo da biramo samo iz fono-servisa, u podrumu vile "Bel vi" na Palama u kojoj je od ljeta 1992. bilo sjedište agencije Srna.

Dejton


Bila sam urednik prve smjene u desku i davno mi je isteklo radno vrijeme. Neki nemir, šta li, tjerao me da se motam po redakciji do same večeri. Onda mi je neko, ne znam više ko, dao broj telefona baze Rajt Peterson u Dejtonu, objekta u kojem je bila delegacija RS: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Momčilo Krajišnik, Radomir Lukić, Vladimir Lukić, Jovan Zametica i Zdravko Tolimir.

Kurta je sjedio u fono-servisu i kao obično spajao neke žice. Telefon je zazvonio i on je uključio snimanje. Nije znao ni gdje zvoni, ni koga zovem. Kurta, stari iskusni novinarski vuk, u pauzama haus majstor i speleolog. Javio se Jovan Zametica.

- Upravo se potpisuje Dejtonski sporazum. Mi smo ovdje u sobi, ne prisustvujemo potpisivanju - rekao je Jovan.

Onda je slušalicu ustupio tadašnjem predsjedniku Narodne skupštine Momčilu Krajišniku. Bila je to vijest koja se objavljuje jednom u životu. Te večeri za mene jedna od hiljada. Kasnije istorija.

Vijest je ukratko glasila: Potpisan je mir. Srbi moraju da napuste dijelove Sarajeva koje kontrolišu. Delegacija RS ne prisustvuje potpisivanju.

Emitovali smo veoma brzo taj razgovor koji su prenijeli svi svjetski mediji. Vijest sa kojom su počeli svi dnevnici te noći.

 - Nisu prihvatili naše zahtjeve. Upozorili smo predsjednika Miloševića da niko nema prava da potpiše takav ugovor, niti da odobri karte kojima više gubimo nego što dobijamo. Nismo potpisali sporazum i nećemo prihvatiti predložene mape. Sada dok razgovaramo traje ceremonija potpisivanja. Nema potrebe za panikom. Karte su tako loše. Naša osnovna primjedba je da nam nisu dali da ih vidimo tek deset minuta prije potpisivanja. Srpski dijelovi Sarajeva uglavnom su predati muslimanskom entitetu. Nismo to prihvatili. Niko nema pravo da pokloni teritorije koje su naši ljudi krvavo branili - ispričao je otprilike Krajišnik u prvoj izjavi datoj u času potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U ime Republike Srpske sporazum je potpisao Slobodan Milošević. Delegacija RS po povratku iz Dejtona, poslije dugih pregovora, paraf je stavila u Dobanovcima.

Jovan Kovačić, u bazi Rajt Peterson bio je šef Rojtersove ekipe koja je izvještavala iznutra, ispričao mi je nedavno kako je Karadžić odbijao da da ovlašćenje Miloševiću za Dejton i kako nije slušao ni patrijarha. Stranci su shvatili da je jedino efikasno da Dobrica Ćosić ubijedi Karadžića. Jovan je kod Dobrice odveo tadašnjeg ambasadora Velike Britanije Ivora Robertsa i ovaj je uspio da obavi posao. Milošević je dobio ovlašćenje. Ostalo je istorija, ali i legenda.

Jedna legenda kaže da je Milošević stalno pio viski i da je Krajišniku, kada se pobunio zbog odluke o Sarajevu, rekao: Alija je zaslužio Sarajevo. Vi ste pobjegli u šumu. On je cijeli rat proveo u gradu.

Druga legenda govori o tome kako je "arhitekta" Dejtona Ričard Holbruk natjerao Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića da 21 dan od početka pregovora za stolom prekrivenom zelenom čojom stave paraf na Mirovni ugovor.

Kovačić tvrdi da nije tačno da je Holbruk arhitekta Dejtona, već da je u položaj medijatora uskočio u nesrećnim okolnostima, poslije pogibije glavnog pregovarača Frejzera.

- Glavni arhitekta Dejtona je državni sekretar Voren Kristofer. Holbruk je zavrtao ruke kada je trebalo, a Kristofer je pomerao stvari sa mrtve tačke - kaže Kovačić.

Neprovjereno narodno predanje kasnije je govorilo da je Milošević pozvao Krajišnika i rekao mu da RS može dobiti dijelove Sarajeva koje kontroliše, ali da se FBiH mora dozvoliti izlaz iz grada, koji bi išao preko Stupske petlje i njegovog Zabrđa. Krajišnik je po toj legendi rekao: Sve ili ništa, a Sloba uzvratio: Onda ništa.

Svjedoci pregovora tvrde da je tačno da je u opticaju bilo da će Srbima pripasti dio Sarajeva, ali da je to palo u vodu i da su morali da nađu novo rješenje. Sve to trajalo je dva dana. Krajišnik više nije izlazio iz sobe.

Poslije parafa Milošević je rekao onu poznatu rečenicu: Izgubili smo Sarajevo, ali smo dobili Srebrenicu!

Stigao mir!

 

Te dejtonske noći tadašnji predsjednik RS Radovan Karadžić, koji nije bio dobrodošao u Dejtonu, slavio je na Palama svoju krsnu slavu. Biljana Plavšić bila je u Banjaluci.

- Ovdje se puca, slavlje je. Ljudi slave mir - javljala je telefonom.

U Sarajevu se plakalo. U redakciji Srne bio je muk. Svi su znali da se nikada neće vratiti kući. Bila je gotova zabluda u kojoj su preživjeli rat smješteni u kolektivnom centru u kojem je na dva sprata bila spavaonica, privremeni dom, a u prizemlju redakcija. Tamo na Palama, u Ćosinom potoku, gdje su zime trajale osam mjeseci i gdje je smrdljivi "ikar" bio specijalitet kojim su nas sistematski trovali.

Odmah poslije vijesti o Sporazumu u Dejtonu, jedan čovjek u sarajevskom naselju Vogošća spakovao je stvari na kamion i krenuo da traži novi dom. Ubili su ga "naši čuvari reda" na rampi.

Agonija je trajala danima poslije. Jedni su govorili da se treba iseljavati, drugi da treba ostati. Maksim Stanišić nije htio da čuje da napusti grad. Krajišnik se slomio u posljednjem času. Najbolnije je ipak bilo u jedinom gradskom kvartu u kojem su Srbi preživjeli rat - Grbavici.

Tamo gdje je snajper ubijao četiri godine, tamo gdje se živjelo na ivici pakla. Pop Žuća tamo je "pakovao" crkvu i zvono koje su postavila dva patrijarha, ruski i srpski.

- Ubiću te! Noćas su mi žena i djeca otišli ne znam kuda. Dobar si čovjek, ali ubiću tebe jer ne mogu da dođem do Velibora Ostojića - govorio je u gradskom kafiću vladinom činovniku pijani vojnik, noć uoči "reintegracije" Grbavice.

Kolone kamiona izlazile su dan i noć iz grada. Milošević je poslao gorivo i 8.000 lanaca da mogu uz Trebević, jer bio je snijeg, led. Počela je panika, histerija, haos. Ljudi su ležali pored puta, nisu imali prevoz, kamioni su vozili stolariju, balvane, sanitarije.... Kamioni su vozili iskopane mrtvace. Neki su i tada bili "praktični". Iz opštine Vogošća izbacili su kasu sa parama kroz prozor, jer nisu znali da je otvore.

U slikama iseljavanja koje nose datum 20. februar 1996. zapisala sam, a Srna bez cenzure emitovala:

Slika druga: Od jutros pada snijeg. Na putu od Pala do Sarajeva kolone vozila. Iz grada izlaze natovareni kamioni, "fiće", "škode". Nigdje "mercedesa" i BMW-a. Iz grada odlazi sirotinja koja je u njemu ostala do posljednjeg trenutka.

Slika šesta: Hor djece pri crkvi Svetog Đorđa na Grbavici ima probu. Pjevaju: Tamo daleko, daleko od mora, tamo je Sarajevo, tamo je tuga moja. Stariji plaču, a djeca se osmjehuju, mala da bi shvatila težinu otpjevanih stihova.

Slika deveta: Nekadašnji potpredsjednik Vlade RS lešinari. Traži dvije umjetničke slike po hotelu "Park" u Vogošći. Zaustavlja ga radnik iz firme u kojoj je do rata bio direktor. Pita ga: Otkud ti ovdje? Gdje si nestao 1992?

Ukupno 17 slika. Posljednja od njih bila je poruka: Možete da nas istjerate iz Sarajeva, ali nećete moći Sarajevo iz nas.

Ta rečenica bila je jedina utjeha tužnoj izbjegličkoj koloni koja je iz grada curila danima. Koloni kojoj je bio zabranjen put zapadno od Brčkog.

Ovo sjećanje mali je poklon svima njima na 18. godišnjicu mira. Mira koji su tako mnogo željeli i za koji su platili tako visoku cijenu. Jedan od njih, baš na 18. rođendan Dejtona Banjaluci je darovao skulpturu "Mir" - Milivoje Unković. Drugi je svečano pustio golubove iz Nojeve barke - Emir Kusturica. Banjalučanke su otpjevale "Odu radosti". Djeca su pustila bijele golubove. Idemo dalje! "Mir je nagrada sam po sebi".

понедељак, 18. новембар 2013.

Tišina, Rade govori




Mira M. je kasno ustala i nije htjela da izađe iz zamračene sobe. Plakala je. Bilo je skoro podne. Nedjelja.
- Maco, zašto si tužna? Ajde molim te siđi. Šta se dogodilo, bio je zabrinut Sloba S.
- Šmrc, šmrc.... Neću... Depresivna sam.... Šmrc, šmrc.... Onaj Slavko me stvarno razočarao. Mislila sam da smo drugovi, a on me izdao....Šmrc, šmrc...., šmrcala je Mira u sobi na prvom spratu vile Mir.
Iza podne u posjetu bračnom paru došao je kućni prijatelj, Markov učitelj pucanja, prvi čovjek tajne službe Radomir Marković. Sjedili su u dnevnom salonu. Mira je odbijala da napusti sobu. Šmrcala je i dalje.
- Onaj Ćuruvija stvarno pravi probleme, rekao je Sloba, vrteći viski s ledom u velikoj čaši.
I to je bilo to. "Pretorijanska garda" poruku je protumačila na sebi svojstven način. Slavko Ć. ubijen je sedam dana kasnije.
Ovako svjedoči jedan od ljudi iz te priče, jedan od aktera tog vremena, karikirajući poznata i opšta mjesta zločina.
Ćuruvija je prvo stavljen pod tzv. "atipične mjere" DB-a. Pod tako strogim mjerama, u kojima se morala javljati svaka promjena (kao: zapalio je cigaru, ustao je, sjeo je...) bio je četiri - pet dana. 
U medijima pod kontrolom vlasti koji dan prije zločina "prozvan" je izdajnikom. Na Vaskrs 1999. ubijen je pred zgradom u kojoj je stanova. Ispaljeno je 17 metaka. Ovjeren je u glavu.
U dosjeu Ćuran, dokumentu DB, navodi se da su Slavka pratili pripadnici beogradskog DB-a, na čijem je čelu bio Radetova desna ruka Milan Radonjić.
Kažu da je Radonjić kasnije svjedočio da je u trenutku ubistva bio kod punice na ručku za Vaskrs. Operativci su praćenjem baznih stanica otkrili da je lagao i da je u trenutku ubistva bio u  centrali JUL-a, stranke Mire M.
U dosjeu Ćuran stoji da je pet minuta prije ubistva operativcima DB koji su pratili Slavka naređeno da se povuku. Jedan od njih nije čuo naredbu i vidio je bijeli "golf“, onakav kakav su vozili pripadnici 9. odjeljenja.
Utvrđeno je da je na dan ubistva za sporni "golf“ bio zadužen pripadnik DB-a Ratko Romić. Kako su ranije objavili mediji, Romić i pripadnik JSO-a Miroslav Kurak, koji su, prema iskazima, viđeni nam jestu zločina, godinama su u bjekstvu.
Samo dan nakon izjave Aleksandra Vučića u "Utisku nedjelje" da "prvi put ima napretka u istrazi ubistva Ćuruvije"  i da očekuje da to bude rješeno, sa 40-godišnje robije oglasio se Rade Marković i poručio da će "Srbija biti na koljenima ako On progovori"???!!!!
A odmah nakon toga od predsjednika Srbije Tome Nikolića zatražio pomilovanje.
A šta bi to uopšte Rade Marković mogao sada da ispriča?
Upućeni u udbaške igre to tumače kao prijetnju  Vučiću zbog izjave u "Utisku", a posebno onoga dijela da će se "ljudi šokirati kada se otkrije koja smo zlodjela činili, a pripisivali ih drugima".
- U vrijeme ubistva Ćuruvije, Vučić je bio ministar informisanja, Toma Nikolić potpredsjednik Vlade, a Ivica Dačić portparol SPS-a. Rade Marković to nije zaboravio i to je karta na koju igra u pokušaju da zastraši, objasnio mi je jedan dobro upućen čovjek.
Radomir, dakle, u zamjenu za svoje ćutanje, traži da Srbija zaćuti. Onaj isti što je ćutao onda kada su ga molili da govori o ubistvima po nalogu "države".
Onaj isti što je Srbiju gurnuo u spiralu zločina, u blato iz kojeg do danas ne može da se izvuče, sada joj prijeti bacanjem na koljena.
Ali zato Radomir sada i traži pomilovanje da ne bi morao otadžbinu da baca na koljena.  
Dakle, Rade M. je do kraja ostao dosljedan sebi. 

субота, 16. новембар 2013.

Spinovanje - hakovanje koje razara sistem




Da li je novinarstvo profesija koje izumire? Da li su novinari onog trenutka kada su pristali da budu sredstvo za ispunjenje tuđih ciljeva izgubili svaki ugled i uticaj u društvu i postali jeftino sredstvo političkih elita i interesnih grupa?

Vjerovatno su ovo dva suštinska pitanja o novinarstvu na zapadnom Balkanu koja je 150 medijskih stručnjaka, novinara, profesora, istoričara, predstavnika institucija i novinarskih asocijacija postavilo na ovonedjeljnom skupu u Podgorici održanom pod nazivom "Riječ, slika i neprijatelj".

Sekuritizacija


Konferencija je prvi put na ovim prostorima otvorila problem uloge medija u procesu sekuritizacije, do sada nama nepoznatog termina.

U osnovi teorije o sekuritizaciji nalazi se država, dakle, vladajuće elite koje u medijima kreiraju atmosferu o postojanju neke egzistencijalne prijetnje za opstanak i time sebi stvaraju prostor za djelovanje bez ograničenja. Kreatori sekuritizacije nisu uvijek oni koji predstavljaju državu ili političku elitu, to su vrlo često neke druge grupacije: tajkunske, mafijaške, obavještajne, paraobavještajne...., koje instrumentalizuju medije zarad ostvarenja svojih ciljeva.

Kako je upozoreno na do sada najvećem medijskom skupu na zapadnom Balkanu neka osoba ili događaj u javnosti bivaju sekuritizovani kada njihov medijski "tretman" prevaziđe standardne okvire i kada se predstave kao opasnost po bezbjednost ili funkcionisanje cjelokupnog društva.

Upravo zbog svega toga, a posebno upotrebom novih tehnologija kao što su socijalne mreže i naglom ekspanzijom korišćenja medija i javnih glasila u lične, političke i poslovne svrhe, učesnici konferencije su postavili još jedno važno pitanje: da li termin nezavisni medij na zapadnom Balkanu prijeti da potpuno izgubi smisao?

Jasno je da su, u svim slučajevima u kojima se radi na sekuritizaciji neke institucije, vlasti, organizacije, na meti uvijek ličnosti koje se nalaze na njihovom čelu, kao personifikacija. U prljavom poslu njihove diskreditacije nema ni etike, ni profesionalnih standarda, niti istraživačkog rada novinara. Mediji na tom zadatku najmanje koriste činjenice, jer ih i nemaju, a fabrikovane laži pojačavaju se klevetničkim, prljavim jezikom.

Upravo takvim jezikom, mediji u javnosti o "targetima" stvaraju negativnu sliku. Krajnji cilj je često fizička eliminacija, a prethode joj proskribovanje žrtve, izopštavanje iz javnog života, gubitak ugleda, gubitak političkog rejtinga...

Jezik koji se pri tom koristi ima za cilj da ponizi, zastraši, kompromituje.

Učesnici konferencije složili su se da je atmosfera divlje tranzicije zapadnog Balkana ukinula sve etičke standarde, kako u društvu, tako i u medijima, te da sloboda izražavanja često prelazi u slobodu lažnog optuživanja.

U proteklih nekoliko godina sa pojavom društvenih mreža, posebno "Fejsbuka", "Tvitera", blogova, komentara na portalima, situacija u javnom prostoru se otela kontroli, a pravo javnosti dobili su sadržaji za koje ne postoji ni odgovornost, ni sankcije. Internet nije promijenio samo novinarsku formu, nego i suštinu postojanja same profesije.

Iza govora mržnje, uvreda i laži na netu uglavnom se kriju anonimne ličnosti čije žrtve su stvarne osobe.

Spinovanje


O svemu tome otvoreno su govorili Brankica Stanković (B92), Jakša Šćekić (Rojters), Aleksandar Stanković (HRT), Boško Jakšić (Politika), Srđan Kusovac (RSE), Nikola Tomić (Danas), Goran Milić (Al Džazira) Vesna Mališić (Nin), brojni drugi novinari iz regiona, profesori na katedrama novinarstva, pisci, eksperti iz EU, specijalni savjetnik UN Filip Dust Blazi i predstavnici vlasti Crne Gore.

Na konferenciji, čiji je cilj bio da se pokuša sačuvati čast i ugled novinarske profesije i etike i ukazati na zloupotrebu medija, prof. dr Stevan Lilić upozorio je da je "spinovanje", novinarsko hakovanje, koje razara cijeli sistem.

I tu je suština. Spinovanjem se vrti lažna priča o nekoj ličnosti ili instituciji koja se po narudžbi provlači kroz medije da bi se javnost usmjerila na onu stranu koja odgovara naručiocima za čije interese se takve (dez)informacije plasiraju.

Spinovanje je medijska manipulacija dugog trajanja, a ispinovane laži o nekoj ličnosti izvući će i godinama poslije i oni mediji, koji su uslovno bili na drugoj strani, u trenutku kada ta ličnost zasmeta njihovim nalogodavcima ili sistemu.

I mi u BiH i RS svjedoci smo svakodnevnog spinovanja i sekuritizacije događaja, procesa i ličnosti. Najsvježiji primjer je slučaj Konjević Polje, instrumentalizovan i iskorišćen zarad ostvarenja skrivenog cilja političkih elita u FBiH, a to je razaranje obrazovnog sistema RS.

Kao što to obično biva, "target" je onaj koji predstavlja instituciju koja je označena kao smetnja, u ovom slučaju ministar obrazovanja RS Goran Mutabdžija, koji je u medijima već etiketiran kao "Dodikov monstrum".

I tu dolazimo do onoga što se proteklih godina dogodilo u novinarstvu na ovim prostorima, a to je jezik uvreda i jezik ulice koji su mediji nesmetano koristili u diskreditaciji targetiranih ličnosti.

Dok je Brankica Stanković "Insajder" radila kao ozbiljan istraživački projekat, mjesecima skupljajući informacije, dokumenta i tražeći sagovornike za svaku temu, istraživačko novinarstvo na Javnom servisu Federacije, u nedostatku ozbiljnog rada, uvelo je prvi put u javne medije jezik uvreda i jezik ulice.

Navodno "istraživačko novinarstvo" u emisiji "60 minuta" dobilo je posebno naglašenu terminologiju kada je trebalo diskreditovati mete.

Analiza jezika korišćenog u 100 emisija emitovanih od 2007. do 2010. godine kaže da su na Javnom servisu FBiH najčešće korišćeni termini: mafija, goropadni zlikovac, šumski bandit, bitanga, policijska hulja, ministarska banda, bjelosvjetski hohštapleri, kabadahije, skot sudija, dokazani kriminalci, teški kriminalci, notorni kriminalci, bjelosvjetski kriminalci, bandit u premijerskoj fotelji...

Novinarska zajednica nije odgovorila zadatku, jer se i tada po nalogu političkih mentora razvrstala u osudi tog i takvog fabrikovanja neprijatelja, targetiranja, spinovanja i korišćenja jezika ulice na javnom mediju, i vjerovatno propustila posljednju šansu da se izbori za očuvanje profesije.

Rodonačelnik uvođenja jezika uvreda i ulice u javni prostor RS neosporno je bio tabloid "Prst". Upravo u tom vremenu došlo je do sekuritizacije vlasti Biljane Plavšić, koja je označena kao izdajnik opasan po državu. Političko policijsko obavještajne strukture uhljebljene u Srbiji, ali i one u Palama, našle su oduška kroz prljavi tabloid da se obračunaju sa "izdajnicima".

Ni tada ni pravna država, ni novinarska zajednica nisu reagovale, kao ni kasnije u nekim drugim medijskim projektima kao što su bili listovi "Patriot" ili "Stav" kroz koja su se provlačila spinovanja započeta te 1996. godine i mnogo godina kasnije.

- Medijski je ubistvo mog oca pripremio list "Patriot" - rekao je svojevremeno sin ubijenog direktora "Jahorina osiguranja" Riste Jugovića, Miro Jugović.

Na konferenciji u Podgorici kao poseban slučaj sekuritizacije u medijima istaknut je primjer spinovanja i diskreditacije Zorana Đinđića, koje se završilo ubistvom premijera Srbije. U skladu sa "specijalnim i paralelnim vezama" u tom "poslu" veliki doprinos dali su i mediji i novinari u RS.

Upravo na ovom, ali na mnogo drugih primjera, jasno je da koliko god treba braniti novinare i novinarstvo, toliko, a možda i više, treba braniti društvenu zajednicu i građane od onih koji se kriju iza novinarstva.

- Ovdje nikom nije stalo da mediji rade po zakonu i pravilima službe. Prije svega, mislim na političke, vjerske i privredne subjekte kojima je jedino u interesu da mediji rade u njihovom interesu - upozorio je jedan medijski stručnjak.

Konferencija u Podgorici bila je snažan glas profesije da pokuša da zaustavi zloupotrebe i instrumentalizaciju medija i odbrani pravo javnosti na istinu. Da sačuva novinarstvo od "novinarstva" i javno upozori na problem sekuritizacije u medijima zapadnog Balkana.

субота, 9. новембар 2013.

Vrijeme smrti



Tri smrti tri javnosti poznate ličnosti dogodile su se u svega nekoliko dana. Jovanka Broz, Aleksandar Tijanić, Srđa Popović.

Titovu udovicu, godinama zaboravljenu u oronuloj polusrušenoj kući, bez ikakvih primanja, i do samo nekoliko mjeseci pred smrt bez ličnih dokumenata ispratili su u direktnom TV prenosu građani Srbije i okolnih zemlja uz pjesmu "Bela ćao" u mermernu grobnicu na porodičnom dedinjskom groblju "Kuća cvijeća".

Prva dama


Otišla je pukovnik Šeste ličke uz državne i vojne počasti. Ispaljen je počasni plotun Garde Vojske Srbije, čitali su se govori koji su, kako i priliči sahranama u nas, pozdravljeni aplauzom nekoliko hiljada okupljenih.

- Ona je bila prva dama, naš ponos… Danas nije samo oproštaj od Jovanke Broz, danas se opraštamo i od Titove epohe, rekao je potreseni premijer Srbije Ivica Dačić, brišući suze žalosnice bijelom maramicom.

Na ploči od bijelog mermera zlatnim slovima, kao i na Titovoj, ispisano je "Jovanka Broz 1924-2013". Na ploči nema krsta, normalno, ali ni petokrake, kao ni na njegovoj. Nema simbola koji "krasi" grobove stotina hiljada ljudi od Vardara do Triglava izginulih za komunističku ideju pod komandom maršala.

Poslije sahrane otkriveno je da je iz Kuće cvijeća ukradeno pet odlikovanja Jovanke Broz od kojih su tri za ovu priliku posuđena iz SUBNOR-a, jer ih nije imala u kući. Heraldičari su odmah rekli da ukradeno ordenje nema nikakvu materijalnu vrijednost, jer Orden za hrabrost može da se kupi za 1.000, a Partizanska spomenica za 7.000 na beogradskom buvljaku.

Kako obično biva sa istorijskim ličnostima ovdje kod nas na Balkanu, Jovanka Broz prošla je put od nekrunisane carice koju po Africi prate simfonijski orkestri i bulumenta služavki, prve dame koja uživa u blagodetima Briona nedaleko od političkih zatočenika koji tucaju kamen na Golom otoku, do prosjakinje bez igdje ičega.

Neke novine posmrtno su napisale da je Jovanka bila žrtva osvete Mire Marković zbog Mirine tetke Davorjanke Paunović, Brozove velike i rano preminule ljubavi.

Beogradska čaršija otišla je korak dalje. Mira Marković je u stvari kćerka Josipa Broza i Davorjanke. Po zadatku su je usvojila Davorjankina sestra i njen muž. Mira kada se sa Slobom popela na vlast nije vratila oteta prava Jovanki, a onda je vlast DOS 2000. godine jednostavno na nju zaboravila. Sve dok joj Rasim Ljajić nedavno nije odnio ličnu kartu, a Vlada Srbije možda mjesec pred smrt donijela odluku da joj isplaćuje i neki dinar.

Novinar i advokat


Ovaj svijet, koji dan poslije Jovanke, napustio je novinar Aleksandar Tijanić. Smrt ga je zatekla na dužnosti direktora RTS-a.

Nekoliko hiljada ljudi ispratilo je urnu sa njegovim kremiranim posmrtnim ostacima u Aleji zaslužnih uz zvuke pjesme Arsena Dedića "O mladosti, mladosti". Novine su preplavili tekstovi Tijaniću u čast. Neki s mjerom, ali uglavnom patetični i bez mjere. Danima je trajalo opraštanje od neosporno veoma uticajnog i isto toliko kontroverznog novinara. Novinara za kojeg je važilo da je i otac i majka tabloidnog novinarstva u Srbiji, ali i ženskog novinarstva, oni koji ga ne vole, tvrde samo ispod 35 godina. Novinara koji je kažu imao oštro pero i otrovan jezik.

I naravno kao i svi oni koji traju na javnoj sceni imao je one koji su, uslovno, bili na njegovoj strani, i one koji su bili njegovi protivnici.

Ovi prvi su isticali da je Saša Tijanić poslije Tirketa jedina neosporna autentična i vrijedna pažnje persona svekolikog srpskog novinarstva, a drugi izvlačili argumente da je bio Miloševićev ministar, Mirin drug, Koštunicin savjetnik, DS-ov direktor, SNS-ov direktor i da ih je sve prodao i preživio. Potom će reći da je rušio samo jednu vlast, čiji dio je istovremeno bio, tačnije da je iz Kabineta predsjednika Vojislava Koštunice, čiji je bio savjetnik, napisao i to da "ako Đinđić preživi Srbija neće".

I hvaljen i osporavan, i glorifikovan i demistifikovan, sve u svemu Tijanić je bio posve kontroverzan lik.

Zbog svega toga, a i još koječega, otužno je bilo gledati i slušati, čitati i pratiti ujedinjene i samilosne koji su mrtvom gradili spomenik bezgrešnog. Isti oni koji su do prije nekoliko mjeseci na naslovnicama objavljivali kako je pokrao RTS, bili su ovih dana u teškoj žalosti.

Biljana Srbljanović u trenucima opšte patetike ostala je dosljedno bezobrazna. Na "Tviteru" je citirala rečenice iz Tijanićevih kolumni: "Slobodan Milošević je umjetnik politike, onako kako je to u slikarstvu bio Van Gog". "Zoran Đinđić, ako ne pobedi sopstvenu sujetu, rđav karakter prirodnu hladnoću i osvetoljubivost, ostaće upamćen kao prva žrtva koja je radeći Slobi o glavi, ostala bez svoje" i slične.

U javnosti u kojoj su se baš tad izgovarale velike riječi o "divu srpskog novinarstva", "briljantnom peru", "najtalentovanijem novinaru poslije Drugog svjetskog rata", "junaku našeg vremena"...., i čija sahrana je dobila sva državna obilježja, na sebe je navukla opšti gnjev širokih masa:

Zašto? Zato što sam citirala Tijanićeve izjave koje oni prećutkuju. Nisam ih izmislila, nisam ih komentarisala, samo sam citirala, odgovorila je na "Tviteru", na kom je i započela.

Tijanić nije ni sahranjen, a jedan tabloid na naslovnoj strani našao je mogućeg nasljednika na mjestu generalnog direktora RTS-a. Odvratno! Oponenti pokojnika rekli bi da sve što radiš to ti se vraća, aludirajući na Tijanićevu ulogu u tabliodizaciji srpskog novinarstva sa kojom su porušene sve moralne i društvene vrijednosti i medija i novinara.

Još jedan u javnosti često pominjan i takođe kontroverzan čovjek napustio je ovozemaljski svijet iste sedmice. Srđa Popović, advokat. Branio je optužene u velikim političkim procesima, a njegova klijentela bila je šarolika. Zastupao je ustaškog emigranta Andriju Artukovića, oca nacije Dobricu Ćosića, ali i Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Vojislava Šešelja, Dragoljuba Mićunovića, Željka Ražnatovića Arkana, Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Kostu Čavoškog, Dušana Makavejeva, pa sve do porodice ubijenog Zorana Đinđića.

Na onaj svijet ispratio ga je uzak krug istomišljenika i prijatelja. Nije sahranjen u Aleji zaslužnih, nego na Novom groblju, a na posljednjem ispraćaju nije svirala nijedna kompozicija. Srpska štampa zabilježila je njegov odlazak sa umjerenom distancom, a sarajevska se oprostila nadugo i naširoko.

Za života i omiljen i omražen, Srđa Popović ostao je to i u smrti.

Njegovi prijatelji tvrde da je država ignorisala njegovu smrt zbog toga što je bio advokat porodice Đinđić. Oponenti ističu da je izdajnik koji je tražio da NATO bombarduje Srbiju.

Njegov prijatelj napisao je vjerovatno najgluplju oproštajnu rečenicu: "Srđa Popović bio je moralista u najboljem krležijanskom smislu". Da li je moralan Krleža? Ili je moralno njegovo književno djelo? Ko će to znati.

Ogledalce, ogledalce....


Ovo su tri smrti koje ne govore o umrlima, one govore o nama. O društvu o vremenu o sistemu u kojem živimo. O jadu i licemjerstvu. O tome kako smo odvratni prema živima i samilosni prema mrtvima. O tome kako smo patetični i isprazni. O tome kako smo nehumani i zaboravni. O tome kako pljujemo žive i glorifikujemo mrtve. O svim našim podjelama. O tome kako se životu rugamo. O tome kako smrt slavimo.

- Nemojte mi dovoditi popa i nemojte me pratiti, kupovati cvijeće i plakati. Bacite me u vodu neka me odnese. Pazite me za života. A kad umrem nit čujem, nit vidim, nit me briga za sve vas, govorila je moja pokojna baba. Ona je prezirala fariseje, po posljednjeg.

субота, 2. новембар 2013.

Država za pobjeći



Svaki funkcioner, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara i svog kriminalca. Svaki kriminalac, koji drži do sebe, ima svog tajkuna, svog novinara, svog policajca i svog funkcionera.

Ova shema recept je za funkcionisanje organizovanog kriminala u svim društvima i svim vremenima.

Nije li don Vito Korleone imao nekoliko svojih senatora i po potrebi naručivao naslovne strane novina?

Nije li Milorad Ulemek, jedan od glavnih organizatora ubistava premijera Srbije Zorana Đinđića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i članova SPO na Ibarskoj magistrali, imao svog ministra kojem se predao poslije 14 mjeseci skrivanja? Nije li imao svoje novine koje je lično uređivao, ali i nekoliko svojih novinara pride?

Slučaj Mikulić


Tamo gdje je informacija roba koja se prodaje, teško je razlučiti sukobljene interese i odbraniti pravo na istinu, a ne upasti u zamku manipulacije bilo kojeg klana i nesvjesno biti bilo čije sredstvo za ostvarenje cilja. Upravo to se dešava po ko zna koji put u ovoj SF državi, za koju su i prethodna dva primjera oličenje uređenog društva u kojem se znaju pravila.

Zbog svega toga i jeste više nego zanimljiva priča o saslušanjima federalnog ministra pravde Zorana Mikulića i medijska prestrojavanja u tom slučaju. Kao što je zanimljiva na prvi pogled nevezana, ali više nego dobro uvezana priča, o pretresu mostarskog zatvora.

U pozadini obje priče hiljade je sukobljenih interesa, što privatnih što partijskih, i hiljade zakulisnih igara u kojima se konci vuku duboko iz sjene. U toj igri pravda je samo sredstvo za obračun sa onima koji su na drugom, prije svega, političkom kursu. U toj igri sve je dozvoljeno, pa i kriminalci kakav jeste Anđelko Veljančić, Darko Elez ili Anes Kurbegović postaju samo sredstvo za ostvarenje višeg cilja.
Ali da krenemo redom.

Federalni ministar pravde Zoran Mikulić (SDP) saslušan je u SIPA, pa u Tužilaštvu po zahtjevu tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čampare zbog toga što nije prihvatio produženje ostanka osuđenika Anđelka Veljančića, kuma i vojnika kriminalnog klana Darka Eleza, u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu i vratio ga u dobro zakapijani KPZ Zenica. Veljančić je u međuvremenu postao zaštićeni svjedok Tužilaštva, tačnije tužioca Čampare, u predmetu Elez.

Mikulić je stigao u SIPA samo dan nakon što su po zahtjevu Čampare zbog istog slučaja privedeni i saslušani pomoćnik ministra Hidajet Traka, direktor KPZ-a Sarajevo Kenan Kapa i načelnik zatvorske policije Refket Kadrić.

Svi oni sumnjiče se za ometanje istrage u najvećoj poslijeratnoj akciji protiv organizovanog kriminala "Lutka" i zloupotrebu položaja. Kvalifikacija od koje će pobjeći svako ko ima dva grama mozga u glavi.

Mikulić u svoju odbranu iznosi argument da on kao ministar po zakonu ima pravo da izvrši premještaj zatvorenika iz jednog u drugi zatvor. Kaže i to da je Veljančića u KPZ Zenica vratio upravo zbog njegove bezbjednosti, za koju je zabrinut i tužilac Čampara.

- Od dolaska u zatvor u Sarajevu bezbjednost te osobe je stalno ugrožena i Uprava ustanove je zaključila da će "SIPA u zatvoru u Zenici, gdje je osiguran viši stepen bezbjednosti, s njim lakše obavljati operativne radnje". Jedino zenički zatvor ima kapacitete za visokorizične osobe. Ali Tužilaštvo je Ministarstvu pravosuđa podnijelo zahtjev za puštanje te osobe na uslovnu slobodu s objašnjenjem da njegov "boravak o zatvoru predstavlja ogroman problem strukturama zaduženim za održavanje reda, a posebno za bezbjednost osuđenika, kaže ministar Mikulić.

E sada nejasno je ostalo kako je moguće da je tužilac Čampara od Ministarstva pravde tražio puštanje na slobodu Anđelka Veljančića i kako je to on bezbjedniji na slobodi, nego u KPZ-u Zenica?

Nejasno je i to zašto je tužilac tražio da ministar prekrši zakon po kojem se pomilovanje može tražiti samo nakon što osuđenik odsluži barem polovinu kazne? Zakonska praksa čak kaže da je to moguće tek kada mu ostane godina do dvije.

Veljančić je 2009. godine osuđen na deset godina zatvora zbog pljačke 2,2 miliona evra iz Privredne banke Sarajevo. U zatvoru je, dakle, proveo četiri godine. Nakon što odsluži ovu čeka ga nova kazna.

Izvori upućeni u zbivanja iza kulisa tvrde, međutim, da je sve zapravo počelo pretresom zatvora u Mostaru i da se Mikulić osvetio Čampari premještanjem Veljančića.

I sam Mikulić u izjavi medijima potvrđuje da gdje ima dima ima i vatre i kaže: Svi su prošli četvrtak bili svjedoci pokušaja nasilnog upada naoružanih pripadnika Federalne uprave policije u zatvor u Mostaru bez naredbe za pretres koju je morao izdati sudija za prethodni postupak. Službenici FUP-a su tvrdili da imaju usmenu naredbu tužioca Čampare, što predstavlja eklatantan primjer sprovođenja privatne i nezakonite sile od pojedinaca iz Tužilaštva BiH i FUP-a, rekao je Mikulić.

Igra ispod prestola


Ovdje dolazimo do neraskidive veze politike, policije i pravosuđa. Ministar Mikulić (SDP) našao se na udaru tužioca Čampare i direktora FUP-a Dragana Lukača (bliskih SDA). Upravnik zatvora Mostar Romeo Zelenika (HDZ) takođe. Zašto?

Tužilac Čampara vodio je istragu o aferi "Reket SDP-a" protiv Zlatka Lagumdžije i vrha te stranke. Predmet je odlukom Tužilaštva BiH uoči izbora prebačen u nadležnost Kantonalnog suda Sarajevo gdje je "propao".

Lagumdžija je, kada je poslije izbora ušao u vlast, smijenio Čamparinog rođenog brata Aljošu, člana SDA, sa mjesta šefa Službe zajedničkih poslova Parlamenta BiH. Vezanost braće Čampara za SDA je logična ako se zna da je njihov pokojni otac Avdo Čampara bio dugogodišnji visoki funkcioner te stranke i predsjednik Pravnog savjeta SDA.

Ali da se vratimo temi. Od afere "Reket" preko smjene Aljoše Čampare rasplamsavao se rat SDP-a i Lagumdžije protiv tužioca Čampare (slučaj Veljančić), te tužioca Čampare i policajca Lukača (SDA) protiv SDP i Lagumdžije (slučaj Mikulić), pa Čampare i Lukača (SDA) protiv HDZ (slučaj Zelenika).

I tu nije kraj intriga, namještaljki, zloupotreba zakona, zloupotreba institucija, političkih osveta.

Odlično upućeni izvori u kretanja u političko-policijsko-pravosudnom sektoru kažu da se lavina zakotrljala još krajem avgusta i to ravno iz KPZ-a Mostar i da nema veze sa bijegom Dominika Ilijaševića Come iz tog zatvora. Uzgred rečeno, Como i nije pobjegao, on se samo nije vratio sa dopusta.

Dakle, negdje krajem avgusta Ministarstvu bezbjednosti BiH, SIPA i tužiocu Diani Kajmaković stigla je iz Mostara prijava za organizovani kriminal u kojoj je raskrinkana namjera nekih kriminalnih klanova uvezanih sa policijom o njenoj, te diskreditaciji još nekih tužilaca, ministara, upravnika mostarskog zatvora i drugih važnih osoba iz javnog života FBiH.

Šta tačno i ko tačno se pominje u toj prijavi nije bilo moguće saznati, ali jeste da je pod palicom prvog policajca FBiH Dragana Lukača trebalo da pored Diane Kajmaković bude diskreditovan i ministar bezbjednosti BiH Fahrudin Radončić.

Neki sarajevski mediji objavili su ekspresno saznanje da je ministar Mikulić, čim je dobio poziv za saslušanje u SIPA, odmah pozvao tužioce Olega Čavku i Dianu Kajmaković i sa njima razgovarao više od dva sata.

Ovo je logičan potez Mikulića ako je, a jeste, upravo prijava u kojoj se pominje i Diana Kajmaković napravila pravi političko-policijsko-tužilački brodolom u FBiH.

Kako god da bude na kraju, ovo je, nažalost, samo jedna tužna priča o zloupotrebi pravde i prava, o namještanju istraga, osvetama, o zemlji bezakonja, o zemlji u kojoj su lični i partijski interesi iznad interesa i pojedinca i države. O zemlji nemorala, privatnoj državi u kojoj je sve dozvoljeno.

 O zemlji u kojoj se zloupotrebljava i etika i pravo i moral zarad obračuna sa neistomišljenicima i ostvarenje političkih i naloga interesnih klanova. O zemlji u kojoj su i kriminalci i tužioci i policija i politika u neraskidivoj sprezi. O zemlji u kojoj se jasno po naslovima, TV izvještajima i izvorima novinara kao na dlanu vidi koji mediji rade u službi kog klana i za interese koje političke stranke. Naravno, neki lupetaju zbog neupućenosti.

O toj i takvoj zemlji u kojoj je po ocjeni visokih evropskih i svjetskih diplomata najvažniji problem i pitanje svih pitanja - ugrožena ljudska prava Derve Sejdića i Jakoba Fincija. U SF (Sejdić-Finci) državi ovaj žanr nije naučna fantastika. To je namjerno režirana tragikomedija od čije opsjene se ne vidi suština propadanja. Ili što rekao uvaženi prof. Besim Spahić:

Riječ je o "strategiji teatra", gdje je sve filmski urađeno, s dekorom, scenografijom, kastingom i definisanjem dobrih i zlih. Još pastičnije se da objasniti kroz lutkarsko pozorište, najprije selekcija i izbor, koja će se predstava uopšte igrati, potom razrada scenarija i dijaloga, marionete na koncima govore i rade ono što su im drugi napisali, odnosno rekli. Kasnije ih moćnici kažnjavaju za sve "slabo" što su uradili po njihovom nagovoru.