субота, 31. мај 2014.

Valter je četnik



Nema razlike između klasičnih srpskih nacionalista i beogradskih salonskih ljevičara. Za Principom kao simbolom posežu akademici SANU, preobraćeni Emir Kusturica i lijevoliberalna spisateljica Biljana Srbljanović...

 Princip je pop ikona, preteča Tita, partizana, Boška Buhe, Če Gevare, Naoma Čomskog i Slavojka Žižeka. Koga zanima takva slika Principa može se nadahnuti radovima Muharema Bazdulja, Miljenka Jergovića i Vuka Bačanovića.

Nove snage


Ovako u jednom skorašnjem intervjuu govori dr Zlatko Hasanbegović, istoričar, saradnik Instituta društvenih nauka u Zagrebu, upozoravajući da su Princip i "Mlada Bosna", simboli i preteče jugoslovenstva, zablude zbog koje su Bošnjaci "vijekovima stradali".

Zato Hasanbegović poziva Bošnjake da se obračunaju sa prošlim vremenima i da "podjednako vrednuju sve zločine, pa makar ko ih počinio, Josip Broz ili Valter Perić". Paralelu opasnog djelovanja koja se završava sa B. Srbljanović ili M. Bazduljem, Hasanbegović započinje nizom Princip - Draža - Radovan...

Slične stavove u posljednje vrijeme iznosi veći broj mladih muslimanskih intelektualaca, i laika i teologa, koji sve što je vezano za prethodne dvije Jugoslavije posmatraju kao antibošnjačko i antimuslimansko, poručujući da to iskustvo Bošnjacima govori da nema mjesta za povjerenje i suživot.

Samo nekoliko dana poslije Hasanbegovića, Esad Džudžević dosjetio se da muslimani iz svojih prezimena "treba da izbrišu vić i ić, dodatke koji su im nasilno pridodavani posljednjih 100 godina", a kolumnista lista IZ "Preporod" Esmir Bašić pronašao je novi "opasni plan" SANU "Memorandum 2" svježijeg datuma, iz 2012. godine. Onaj stari iz osamdesetih prosto je izlizan i neprimjeren današnjoj situaciji. Novi govori o ujedinjenju RS i Srbije, kojeg jasno nema u onom prvom, što ga samim tim čini deplasiranim.

I nema u svim tim ludorijama ništa ni nejasno ni iznenađujuće. Jednostavno, baterije kojim se puni bošnjaštvo prilično su prazne, pa se traže novi punjači. Stari memorandumi, kao i novi - stari četnici za to nisu dovoljni. Ali to da će Valter postati četnik, e to niko nije mogao da predvidi.

Cerić vs Valter


Ne znam tačno kada je bivši reis Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić prvi put javno iskazao namjeru da se ostvari u politici, ali znam da je prvi nagovještaj da bi efendija mogao da osnuje stranku i da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH objavio islamistički list SAFF. Pisalo je i to da će efendijina stranka biti osnovana pod okriljem njegove NVO - Svjetskog bošnjačkog kongresa.

I dok se čekala konačna, javna Cerićeva odluka o kandidaturi, koju su, kao i ovu kolumnu, prolongirale poplave, SBK, čiji je Cerić i osnivač i predsjednik, u svojoj Programskoj povelji dao je pravce političkog djelovanja "novog - starog" lica na bošnjačkoj političkoj sceni.

Jasno je da je ta povelja Cerićev politički program, objavljen mnogo prije njegove zvanične kandidature, ali nije jasno kako i zbog čega je Cerić odlučio da u kampanju krene revizijom istorijskih činjenica, dižući cijelu mrežu "pomagača" u tom poslu.

Tako je u sjedištu SBK-a u Sarajevu dan uoči 6. aprila, dana oslobođenja grada od fašističkog okupatora, održan Istorijski čas na kojem su "ugledni govornici istakli da je Sarajevo 5. aprila oslobodila 16. muslimanska brigada, čije su zasluge nepravedno pripisane srbijanskim i crnogorskim četničko-partizanskim formacijama koje su 6. aprila 1945. umarširale u oslobođeni grad".

Kojoj vojsci je pripadala ta 16. muslimanska brigada? U knjigama piše da je ta jedinica formirana 1943. godine u Brčkom i da se nalazila u sastavu 27. istočnobosanske divizije Trećeg korpusa NOV Jugoslavije. Dakle bili su partizani. Ali otkud četnici u Sarajevu 6. aprila i to zajedno sa partizanima to zna samo efendija.

Na Istorijskom času u SBK-u Nihad Halilbegović rekao je da je došao do "validnih podataka" da je spisak od "4.000 građana Sarajeva funkcionera i službenika u okupacionom i kolaboracionističkom aparatu i saradnika okupatora, koji je sačinio Vladimir Perić Valter, po svemu sudeći, znatno duži". Dakle, Valter je pravio spiskove za ubijanje Bošnjaka poslije oslobađanja Sarajeva, a na tom spisku bilo je više od 4.000 saradnika okupatora.

U uvodnoj riječi Admir Muratović poručio je da su "Bošnjaci dočekali radost kad mogu slobodno govoriti o istorijskim činjenicama koje su godinama skrivane", a usvojeni su i zaključci.

Između ostalog, zatraženo je da se na nivou grada Sarajeva "formira stručna komisija koja će objektivno i bez ideoloških i stranačkih uticaja sagledati činjenice i predložiti tekst Deklaracije o osudi četničko-partizanskih zločina nad Bošnjacima Sarajeva nakon 6. aprila 1945", te da se na spomeniku "Vječna vatra" ispiše "istinit istorijski tekst o oslobodiocima Sarajeva i nevinim žrtvama koje su ubili četnici u partizanskim uniformama 1945"...

Iako je godinama na ovim prostorima aktivno lažiranje istorijskih činjenica radi njihove zloupotrebe u političke svrhe, tribina u Cerićevom SBK-u prevazišla je sve dosadašnje manipulacije i na najbudalastiji način započela propagandno ideološku interpretaciju Drugog svjetskog rata.

Tako se Valter, ni kriv ni dužan, našao na predstartu Cerićeve političke kampanje. Oni bolje upućeni tvrde da se čak razmišlja da se Cerić na izborima pojavi sa sloganom čiji radni naslov glasi: "Walter, das ist Bandit!"

Das ist Walter


Valter to je onaj partizan, narodni heroj, gerilac, kojeg su u Sarajevu nekada davno svi gotivili. Kao klinka nešto sam bila ubijeđena da je Valter bio musliman, odnekud sa Bistrika.

O njemu je Hajrudin Šiba Krvavac 1972. godine snimio kultni film "Valter brani Sarajevo", uz koji smo manje-više svi odrasli. Malo ko nije znao rečenicu koja je simbolizovala otpor okupatoru: Onda gledaj lafčino, vidiš ga? Das ist Walter! A Valter je u tom kadru bio grad u podnožju planina - Sarajevo. Valter je bio junak svih nas, ali i milijardu Kineza. Valter je bio naš Brus Li. Valter je životna rola Bate Živojinovića. I prvi album "Zabranjenog pušenja".

U Sarajevu danas jedna ulica nosi njegovo ime, Osnovna škola "Vladimir Perić Valter" preimenovana je 1996. godine, a spomen-ploča postavljena na mjestu Valterove pogibije kažu da je jedva vidljiva.

I možda baš to otkriva suštinu. Onu o kojoj piše Momo Kapor u autobiografskom romanu "Ispovesti", navodeći kako su se table ulica u Sarajevu mijenjale sa promjenama vlasti i ideologija, ali ne i oni koji su ih skidali i stavljali nove. Oni su uvijek bili isti - neki "cerićevci".

- Svi napadi na mene kao pisca uvek su išli iz Sarajeva i uvek su bili zbog gluposti i primedbi na moju slobodu pisanja. Pisao sam tako da sam se rodio u sarajevskoj ulici Kralja Aleksandra, pored Katedrale, gde nam je, na uglu bila kuća, a na fasadi tabla sa imenom ulice. U kuću su 1941. godine došli neki bubuljičavi, masni tipovi, prošli kroz sobe do prozora, skinuli tablu sa natpisom ulice, bacivši je na tlo, gde ju je nogama gazila gomila komšija muslimana. Tada su na to mesto, uz klicanje, stavili novu tablu ulice Dr Ante Pavelića. Onda su 1945. godine ponovo došli neki tipovi u kožnim mantilima, skinuli Pavelićevu tablu, bacili je na tlo, a oni isti koji su skakali 1941. godine opet su ovu tablu izgazili. Tada je na fasadu stavljena tabla ulice Maršala Tita… Sada se taj deo, gde je stanovala moja baka zove ulicom Mula Mustafe Bušeskije, a u produžetku je ostala ulica Maršala Tita. Sve table su u tom gradu, inače, zelene, islamske boje…

Slična ovoj je i priča Muharema Bazdulja iz "Vremena" u kojem je objavio fotografiju Adolfa Hitlera kojem za rođendan 1941. iz Sarajeva donose poseban poklon - skinutu spomen-ploču sa mjesta na kojem je stajao Gavrilo Princip kada je ubio Franca Ferdinanda. Na toj ploči, koja je dva puta skidana, jednom 1941, a drugi put 1992. godine, tri puta se mijenjao i tekst i pismo kojim je bila ispisana.

Zato priča o Principovoj tabli, kao i Kaporova o ulicama, dovoljno govori o promjenama istorijskih gledanja, zloupotrebama, izvrtanju činjenica, ali i razlozima i povodima za raskrinkavanje novih "ljevičarskih egzibicionista".

- Šta još radiš ovdje? Zar ne vidiš da su pametni preko bare, manje pametni preko Drine, a budale ostadoše? - pitao me tadašnji direktor Todor Dutina još 1993. Ali da će Valter postati četnik, a reis kandidat za predsjednika, e to ni on nije mogao predvidjeti.

  

субота, 24. мај 2014.

Diskretni heroji



Ovo ovde nisu strofe za ljigave i loše, / već za moje što se bore, diskretne heroje, / za obične likove, iskrene i dobre, / što ne nameću se mnogo, ali neće da se sklone, / jer kada brod tone uvek prvo pale miševi, / a kapetani iskusni, na druge će misliti, / život zna da bude titanik, usamljenik, izgnanik, / tad rađaju se titani, u nevolji istrajni... BS





"U nepravilnim razmacima od dvadeset do trideset godina nailaze velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se uzimaju kao datum od kojeg se računa vreme i starost građevina i dužina ljudskog veka (Na pet-šest godina prije velikog povodnja, Uz veliki povodanj). Posle tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja u onoj većoj polovini kasabe, koja leži u ravnici, na peščanom jezičku između Drine i Rzava. Takva poplava baca celu kasabu na nekoliko godina unatrag. To pokolenje provede ostatak svoga veka u popravljanju šteta i nesreća koje je ostavio 'veliki povodanj'".

... U razgaćenim avlijama građanske kuće su zijale razvaljenim prozorima, na svakoj je pruga crvenog mulja pokazivala dokle je bila poplavljena. Mnoge pojate su otplavljene, koševi izvrnuti. U dućanima je bio mulj do kolena, a u tom mulju sva roba koja nije mogla biti na vreme iznesena. Po sokacima zaglavljena čitava drveta, koja je voda odnekud doplavila, i naduveni leševi stoke koja se podavila. To je bila njihova kasaba u koju je sada trebalo sići i nastaviti život..." - "Veliki povodanj" - "Na Drini ćuprija", Ivo Andrić.

Mnogi su se ovih dana sjetili tog citata kojim je Andrić opisao veliki potop u Višegradu iz 1896. Tom opisu nemoguće je bilo šta dodati i bilo šta oduzeti danas u Doboju, Šamcu, Orašju, Brčkom, Obrenovcu, Krupnju.... Nevolja je uvijek ista, kao što su isti i stradalnici. Samo su im imena drugačija. Kao što su drugačija i imena heroja koji su iznijeli i ta i ova vremena.

Ovih nekoliko slika ostaće na jednom mjestu u znak zahvalnosti nekima od onih čija srca su čista, a djela ogromna. Onima koji su bili ljudi, kada je to bilo najpotrebnije. Onima koji su sami ispričali svoje priče.

Priča prva:


Vratile se rode



 

Piloti iz Helikopterskog servisa RS sa Bobanom Kusturićem na čelu spasili su stotine ljudi, najtežih bolesnika, najugroženijih u poplavama. Iako je vrijeme u četvrtak i petak bilo kišno i vjetrovito, veoma rizično za letenje, letjeli su danonoćno. Suvišno je i reći da su rizikovali svoje živote da spasu tuđe.

Ronioci "Buka" i raftingaši "Kanjona" ostavili su svoje poplavljene prostorije u Banjaluci i od prvog dana u Doboju spasavali unesrećene ljude. Zahvaljujući njima srećno su na svijet došle tri dobojske bebe. Članovi posade slovenačkog helikoptera "Bell 412" u Šamcu su istog dana iz potopa spasili dvije tromjesečne bebe.


Priča druga



Vučica Jelena


Njeni drugari iz razreda maturirali su u ponedjeljak, dok je ona spasavala tuđe živote daleko od kuće. Bila je vođa tima, koordinisala ekipama s kopna i išla na teren. Jelena Simović prvakinja je BiH u penjanju, članica penjačkog kluba "Volf" iz Foče, svršeni je maturant Medicinske škole i ima samo 18 godina.

- U Doboj smo stigli u vrijeme najveće katastrofe u petak. Bila sam veza između kopna i vode sa ostalim članovima ekipe. Gazim u vodi do pasa. Penjem se na zgradu, ljudima dijelim lijekove. Mala djevojčica od dvije godine izlazi s cuclom u ustima i smije mi se. Imala sam kod sebe jednu plazmu i dajem joj. Ona širi ruke i grli me koliko ima snage, ljubi me. Dok sam živa to neću zaboraviti - priča Jelena.


Priča treća



Ima ljudi...


Useljiva kuća za porodicu koja je ugrožena poplavom. Kuća se nalazi u G. Karajzovcima (opština Gradiška). Molim sve moje prijatelje, poznanike, familiju i rodbinu da podijele ovaj status da bismo pomogli koliko-toliko. Svi zainteresovani neka se jave na broj 066/313-590 ili svoju poruku ostave u inboks. Samo je jedna od mnogo sličnih poruka objavljenih na društvenim mrežama.


Priča četvrta 


Vladika posve privatno


Na prvoj liniji poplavljenog Obrenovca bio je vladika lipljanski Jovan Ćulibrk i pokazao kako je biti uz narod kada mu je teško. Mediji su pokušali da uzmu izjavu od njega kada su na FB profilu oca Save Janjića otkrili vladikinu fotografiju u čamcu. "Molim vas ja sam ovdje kao čovjek, ovo je moja privatna stvar. Neću da dajem nikakve izjave", bio je kratak vladika Jovan. Jedini vladika, padobranac.

Sveštenstvo SPC našlo se i na prvim linijama odbrane od vodene stihije. Otac Agapit i otac Atanasije punili su džakove pijeskom kod Šapca pomažući u odbrani tog ugroženog grada.


Priča peta



Tviteraši


Tviteraška sila mnogo je pomogla u spasavanju ljudi, širenju informacija o nestalima, evakuisanima, prihvatilištima, ugroženim područjima, humanitarnim aktivnostima. Tviteraši su u milisekundama izvještavali i širili korisne činjenice, a prema nezvaničnim informacijama, samo u Srbiji spasili su 1.500 ljudskih života.

O snazi tviteraške zajednice i njenoj velikoj ulozi svjedoči i ova poruka sa jednog savskog nasipa: Prije tri sata bilo nas je 10! Sada su ovdje hiljade ljudi. Hvala, tviteraši!


Priča šesta



Djeca su ukras svijeta


- Ministre, pomozite, djeca u Đačkom domu u Doboju su životno ugrožena - glasio je SMS, koji je stigao na broj telefona ministra Gorana Mutabdžije na sjednici Vlade u četvrtak, 15. maja. Nakon što ga je Helikopterski servis hitno prevezao do Doboja, Mutabdžija je sa djecom u Domu proveo dvije teške noći dok se voda nije povukla. Evakuisali su ih iskusni vozači čamaca pristigli u pomoć iz Mostara.

Priča sedma



Naš Kinez Đuro


U Banjaluci godinama već živi Kinez Đuro. To je Kinez u centru grada na čijoj prodavnici piše Kineska prodavnica Đuro. Svjedoci pričaju da je taj naš Đuro, u petak, kada su počele poplave u Banjaluci, iznio sve gumene čizme iz svog magacina i podijelio ljudima.


Priča osma



Pomaži i ćuti, bre!


Subota, 17. maj. Mladi ljudi, volonteri, hiljade njih pomažu širom RS. Neumorno rade i oni u skladištu Robnih rezervi u naselju Paprikovac u Banjaluci. "Ljudi dolaze cijeli dan. Ne mogu da vam opišem koliko je ljudi došlo. Donose što imaju. Neko dvije konzerve, neko puno auto. Ovo je nevjerovatno", kaže kroz suze djevojka koja sortira konzerve na jednu, a pelene za bebe na drugu stranu. Nije rekla kako joj je ime, jer to ionako nije važno. Njeni drugari u Srbiji koji dan poslije na majicama su ispisali "Pomaži i ćuti".


Priča deveta



Komšija preči od brata


Fabrika vode "Dijamant" iz Tešnja danima je vodom za piće snabdijevala Doboj. Prnjavorčani su spremili kotlić za Ginisa koji je upućen ugroženom stanovništvu u Doboj i Maglaj. Jedan Bošnjak iz sela Kozarac sve što je imao dao je svojim komšijama u poplavljenom srpskom selu. "Karitas" iz Usore otvorio je privremenu ambulantu, koja je danonoćno bila na usluzi Dobojlijama. - Evo da vas pozdravim i sve građane Gradačca i da vam kažem da ste nas zadužili za života da vam nikada ne možemo vratiti, a i nećemo vraćati ovakvu pomoć, već ćemo neku ljepšu - rekao je načelnik opštine Šamac Savo Minić.

Priča 10



On je Nole, svi ga vole


U Srbiji se dešava poplava biblijskih razmera. Glavni svetski mediji kao što su Si-En-En i Bi-Bi-Si potcenjuju u svojim izveštajima veličinu onoga što se dešava u Srbiji i Bosni. Ovo je jedna od najgorih poplava ikada viđenih, mnogi gradovi su evakuisani, pola moje zemlje možda neće imati struju... To mora da se pokaže svetu, potrebna nam je pomoć, rekao je Novak Đoković na turniru u Rimu. I srušio medijsku blokadu o nesreći na Balkanu. Nole je nastavio bitku humanosti i nakon što je cjelokupnu novčanu nagradu od turnira u Rimu donirao za pomoć stradalim.

Novak Đoković najbolji je primjer koliko može da uradi jedan čovjek, ali onaj čije ime prepoznaje cijeli svijet.

уторак, 20. мај 2014.

Dole kapa, Ledi!



- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički preživljena nesreća, napisao je Ivo Andrić u romanu "Na Drini ćuprija", opisujući veliki "povodanj" koji plavi Višegradsku kasabu svakih 20 do 30 godina.

Tačno je, nesreće povezuju ljude neraskidivim nitima. Ali nesreće rađaju i heroje. Tako je bilo i onda, i prije toga, a tako je i danas.

Piloti, ronioci, policajci, vatrogasci, medicinari... bezbroj je velikih bezimenih heroja rođeno ovih dana, u katastrofalnom "povodnju" koji je pogodio stotine hiljada ljudi.

Ali ovo neće biti priča o njima, iako svi oni zaslužuju i najveću i najljepšu priču. Ovo neće biti ni priča o našim divnim klincima koji su pokazali najljepše lice humanosti i solidarnosti danonoćno noseći i pakujući pakete pomoći ugroženima, prijavljujući se u radne vodove za čišćenje gradova stradalih u poplavama....

Pred takvom prirodnom katastrofom svaki čovjek se osjeti mali i nemoćan i teško je početi borbu protiv prirode ili Boga, kako god da se to zove.

Na tom velikom ispitu, vlasti BiH su propale u ambis. Pet dana nikoga od njih nije bilo ni na terenu, ni u eteru. Pet dana katastrofe trebalo je da prođe da se oglase prvi put, i to samo neki od njih. Zlatka Lagumdžije, redovnog tviteraša, pet dana nije bio ni na "Tviteru". Nestao je sa lica zemlje i Valentin Incko. Nestali su i poslanici, posebno oni iz bh. parlamenta. I glavne bukadžije iz opozicije kao da je odnijela vodena bujica.

Nesreća je kao sito. Ona brzo prosije kukolj i razdvoji ga od žita. Ali i ta priča neka ostane za druga vremena. Kada sve prođe i kada se spasi što se spasiti može.

Ovo je mala priča o jednoj ženi, premijerki RS Željki Cvijanović. Premijerki koja je u najtežim trenucima, možda i od rata težim, pokazala kako se vodi narod i kako se o njemu brine.

Od prvog trenutka, od četvrtka kada je još sve bilo haotično i neshvatljivo, ona je čvrsto preuzela kormilo u svoje ruke. Ministri Bogdanić, Jovičić, Mutabdžija zanoćili su tu strašnu, tešku noć u Doboju, tamo gdje je svakom odgovornom čovjeku i bilo mjesto. U takvim trenucima stradanja, prisustvo ljudi koji vrše odgovorne funkcije daje ljudima snagu da prežive, jer šalje jasnu poruku da nisu sami i da se društvo brine za njih. Da će ih neko spasiti.

Od tog dana do danas svi potezi koje je Željka Cvijanović povukla, svi resursi na čije čelo je stala, sva emocija koju je kao čovjek pokazala, sva čvrstina stava i iskaza sa kojom je nastupala dali su nadu ljudima da ima ko da ih vodi i u trenucima kada sve izgleda besmisleno i izgubljeno.

- Ovo i jeste najveća katastrofa koja nas je zadesila posle rata. Bili smo suočeni s mnogim izazovima, pratile su nas razne nedaće, ali ostali smo na nogama. Preživjeli smo i gore stvari, preživjećemo i ove katastrofalne poplave, jedna je od poruka koju je kao apaurin slala obilazeći najugroženije krajeve RS.

Čvrstina da, u interesu stradalog naroda, presiječe haos u Doboju, hitno formiranje Štaba za vanredne situacije, koordiniran rad na terenu, stalno prisustvo na ugroženim područjima, brze instrukcije ljudima kako da se ponašaju, sve, baš sve, bilo je na visini zadatka.

Ove poplave odnijele su sa sobom mnoge muškarčine. Političare od formata. Ove poplave odnijele su sa sobom i sve neljude. Ali i pokazale kome je do glasova, a kome do naroda. Premijerka RS pokazala je na djelu da vlast nije samo privilegija i nedodirljivost, već i velika i teška obaveza kojoj samo moralan i radan čovjek može da odgovori na pravi način.

Dole kapa, Ledi!

недеља, 18. мај 2014.

BHRT, FTV – sjedi JEDAN!




Uloga medija u kriznim situacijama nije da šire paniku, nego da na pravi način iskoriste moć i tačnim, brzim i objektivnim informacijama pomognu ljudima da prežive teške trenutke. U takvim situacijama moralna načela medija su na ispitu, a mjesta za ekskluzivne informacije, kao ni za ličnu empatiju, tu nema.

Valjda to i jeste osnovna uloga, ali i ljepota rada u medijima, koji pravovremenim informisanjem, uputstvima i apelima u kritičnim trenucima mogu da pomognu hiljadama ljudi i sačuvaju brojne živote. 

Slijedeći moralna načela, ali i osnovnu ulogu medija i privatni i javni mediji u kriznim situacijama polažu ispit i profesionalnosti i humanosti. Tako je bilo i ovih dana. 

U BiH postoje tri javna emitera koje plaćaju gradjani da bi radili u njihovoj službi i interesu: RTRS, RTV FBiH i BHRT. Najviše novca gradjana u toj raspodijeli dobija BHRT 50 odsto, pa bi samim tim i njena odgovornost I obaveza prema onima koji je plaćaju trebala biti najveća. 

I dok je drugim medijima, što lokalnim, što privatnim, na volju i na savjest da li će ili neće ispuniti profesionalnu I etičku misiju, javne emitere na to obavezuje i zakon po kojem je njihova uloga i smisao postojanja informisanje u službi javnosti. 

RTRS je svoju misiju ostvarila emitujući cjelodnevni vanredni program posvećen poplavama koje su poharale čitave gradove, kao što je taj ispit položila I u poplavama 2010. I velikom snježnom nevremenu 2012. Zahvaljujući Radiju RS I Helikopterskom servisu u tom snježnom nevremenu spašena je cijela kolona vozila zarobljenih u smetovima kod Foče.  

A šta se dogodilo sa druga dva javna emitera? I FTV i BHRT osim veoma šturih povremenih vijesti o prirodnoj katastrofi sa kojom se borilo stotine hiljada ljudi, nisu ni pomislili da prekinu redovni program I zaustave emitovanje što domaćih što turskih serija koje nije imao ko da gleda. 

Ako bi olakšavajuća okolnost mogla da bude da se dva javna emitera nisu snašla prvog dana katastrofe, šta je opravdanje za istrajavanje na toj programskoj shemi? 

Mnogi će razloge za profesionalni debakl obrazložiti stavom da za FTV i BHRT ne postoji ništa, pa ni katastrofalne poplave, ako se one dešavaju izvan Sarajeva. Moguće da to jeste jedan od razloga, ali ne i suštinski. Suštinski razlog je neprofesionalizam i potpuna neodgovornost i prema profesiji i prema društvu u čijem interesu su osnovani da rade. 

Teško će javni emiteri moći da opravdaju taj profesionalni i ljudski debakl za koji bi osnivač morao da im ispostavi račun, u ime gradjana, jer nezavinost javnih servisa ne pretopostavlja nezavinost od obaveze da se stave u službu javnosti u vanrednim prilikama. Tu nema politike, tu se radi o suštini postojanja medija.  

Ulogu javnih medija u FBiH zamjenili su gradjani na društvenim mrežama, a generalno po prvi put su se fejsbuk I posebno tviter u ovoj katastrofi pokazali kao brzo I veoma korisno sredstvo. Svake sekunde tviteraši u RS, FBiH, Srbiji, objavljivali su gdje se nalaze ugroženi ljudi, kontakte za pomoć, upustva gdje i šta je hitno potrebno, pozive volonterima da idu na nasipe.  “Ne znam da li su tviteraši spasili preko 2000 života, ali neka smo spasli barem jedan - i to bi bilo dovoljno”, napisao je jedan od njih. 
 
Moć tvitera i FB prvi put je shvatila i iskoristila i Vlada RS koja je sve informacije emitovala istoga časa na srpskom i na engleskom jeziku, ne čekajući njihovu medijsku obradu. I to je bio odličan potez.  

I onda kada mediji nisu imali informacije, nisu znali ili su imali prekid programa, ljudi su na društvenim mrežama pomagali jedni drugima. Tako je na FB profilu ministra prosvjete RS Gorana Mutadbžije Sara Babić postavila potresnu poruku za Igora Pejanovića iz Đačkog doma Doboj. Poruka je glasila:  Igore, poručili su ti mama i tata da ako vas danas puste iz Doboja ne pokušavaš ići kući jer je Šamac poplavljen pa nećeš moći doći do kuće. Rekli su ti da dođeš kod mene ako budeš išao vozom, kod tetke Milene ako ideš autobusom ili da ideš u Derventu sa drugaricom Slađom kod tetke Dušanke ako se ne može proći u Modriču. Ako kreneš za Modriču, pokušaj mi se javiti. Molim sve koji vide ovu poruku a u kontaktu su sa Igorom Pejanović da mu je prenesu.  Dijelite ovu poruku, molim Vas!

Ne znam tačno šta je bilo poslije, ali sam sigurna da je zahvaljujući mnogim ljudima, koji su poruku brzinom munje distribuisali društvenom mrežom, stigla na vrijeme do Igora. 

Ali da se vratimo medijima. Jasno je da su BHRT i FTV pali na testu profesionalizma i srušili kamen temeljac svog postojanja. Međutim, kako god da su novinari odgovorili ili nisu zadatku, ohrabruje činjenica da su ljudi (čak i oni pod lažnim avatrima) preuzeli stvar u svoje ruke, ne čekajući javne medije da se smiluju i rade svoj posao. I položili su najteži životni ispit, ispit humanosti. Spasili su mnogo više od 2000 života. Spasili su nadu i vjeru u ljudsku dobrotu i solidarnost.