Plate su male, ali primanja su velika

"Plate su nam male, ali su nam primanja velika". Tako je jedan ovdašnji čovjek odgovorio na pitanje kolega iz komšiluka kolike su ovdje plate u njegovoj struci.

Upravo ta rečenica mogla je biti slogan koji bi pratio obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, 9. decembra, uz sve okrugle stolove i predavanja održana u tu čast.

A šta je to korupcija? Definicija kaže da je korupcija nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi. Praksa kaže da je to kada neko koga poznaješ ima platu recimo 1.500 KM, a posjeduje dva stana, dva auta, tri bunde od nerca, ide na skijanje u francuske Alpe, ljetovanje na Azurnu obalu...

Naravno, nije korupcija, kako je to na jednom od okruglih stolova rekao Denis Zvizdić "pošast savremenog vremena", ona je oduvijek to kao što su i napori odgovornih, posebno intelektualaca, da joj stanu u kraj.

Zato se u definicije shvatanja korupcije ubrajaju one koje su još prije Hrista postavili Platon i Aristotel, ali i one koje su mnogo vijekova nakon toga napisali Makijaveli i Ruso.

Ne postoji odgovoran pojedinac u ljudskoj istoriji koji se nije bavio temom korupcije koja je svijet razjedala od postanka, samo su drugačiji odgovori zajednica na upozorenja.

Ozbiljne demokratije i pravne države razlikuju se po tome što korupcija u njima nije način života, nego incident koji prije ili kasnije biva kažnjen upotrebom mehanizama koje kontroliše država: poreske provjere, policijske istrage, pravosudna "ovjera" nezakonitosti. U tom poslu zaštićenih nema.

Način života

Jedina tačna definicija koja se čula ovih dana, u vrijeme obilježavanja Dana borbe protiv korupcije, je da je korupcija ovdje postala način života i sastavni dio sistema. Posve istinita dijagnoza u zemlji u kojoj posljednjih 20 godina nije gotovo niko ili su samo rijetki odgovarali za nezakonito korišćenje društvenog i državnog položaja i moći radi sticanja sopstvene koristi.

A koliko su samo mediji u proteklih 20 godina potrošili papira pišući o tome? Tone i tone. I šta su promijenili? Nisu ništa, korupcija ne da nije zaustavljena, nego je postala obrazac. Pa i u medijima u kojima su urednike i direktore iz sjene počeli da postavljaju vlasnici marketinških agencija.

U međuvremenu pojavila se i jedna nova, uvezena kategorija boraca protiv korupcije - "zviždači". U svijetu u kom živimo teška rabota za pojedinca, kada mnogo jačim, medijskim zviždačima to nije pošlo za rukom. Jedino što će se izvjesno dogoditi zviždačima je da će sebi lično, kao i novinari koji su pisali o korupciji, iskomplikovati život i stvoriti doživotne moćne neprijatelje. Jedino to je izvjesno u zemlji u kojoj institucije zadužene za poštivanje i sprovođenje zakona ne prate instrumentima koji su im na raspolaganju razotkrivanje kriminalnih i korupcijskih afera.

Pa ko se još uopšte sjeća ministara Republike Srpske koji su netom poslije rata (naravno ne od plate) napravili cijelo naselje u Višnjičkoj banji u Beogradu sem onih koji su skakali oko tih vila da bi ih uslikali. I vjerovali da će nekada i ovdje doći pravna država. Izjeo vuk magarca!

I ko se uopšte sjeća "Centreksa", "Selekt impeksa", upada u platni sistem, prodaje struje iz ERS-a, izvlačenja para iz "Telekoma"? Izjeo vuk magarca!

Sa stanovišta zakona odavno je nastupila zastara. Ko je jamio, jamio.

I ne samo to. Koliko je korupcija postala način života govori i narodna leksika. Riječ kojom se odavno u narodu opisuje onaj ko je iskoristio javni položaj za lično bogaćenje glasi "sposoban". U narodnom rječniku sposoban je pojedinac koji vršeći javnu funkciju napuni džepove, ali da ga ne uhvate.

U zemlji u kojoj nisu uhvatili nikog, u kojoj je tek poneki puki hazarder odgovarao (kao onaj nesrećni Miloš Šmitran koji je "jamio" osam stanova u Banjaluci, a nije jedini) korupcija se očekivano širila brzinom svjetlosti od vrha do dna, do skoro svakog činovnika koji odlučuje o bilo kakvom papiru, bilo kakvoj nabavci ili bilo kom tenderu. Zaštićeni veličinom onih koji su na vrhu piramide i na koje je usmjerena sva pažnja javnosti, i kada jeste i kada nije, oni - anonimni i bogati razjeli su sistem do temelja.

A šta za to vrijeme rade institucije za sprovođenje zakona? Ima li u njima korupcije? Da je nema ne bi ni bilo novokomponovane narodne mudrosti: "Onaj ko ima 10 miliona nikada ne ide u zatvor!".

U takvom odnosu prema javnom dobru porodilo se opasno razmišljanje: Država (preduzeće) to sam ja (mi). Država (preduzeće) kao lično vlasništvo, država (preduzeće) d.o.o.

Zato je jasno da je prvi i osnovni preduslov da bi borba protiv korupcije mogla da se pomjeri sa mrtve tačke provjera porijekla imovine, prije svega, sudija, tužilaca, istražitelja, policajaca.

Konačno je izgleda sinulo i Evropskoj komisiji pa je u posljednjem izvještaju o napretku BiH detektovala pravosuđe kao jedan od najvećih problema u BiH i podvukla da je potrebno provjeriti imovinu sudija i tužilaca, jer niko ne utvrđuje tačnost onoga što oni sami navedu u svojim izjavama o imovini.

Godinama mediji, ombudsmani… insistiraju na provjeri imovine sudija, tužilaca i istražitelja od trenutka kada su stupili na funkcije, ali Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH uporno odbija i one zahtjeve da omogući javnosti uvid u imovinske kartone koje su sami, bez provjere tačnosti, popunili.

A upravo to je polazna tačka. Tek kada se to dogodi pravosuđe će moći da radi na dobrobit zajednice i da krene u obračun sa korupcijom, ni po babu, ni po stričevima, ni po političkim nalozima.

Jedan jedini način da se korupcija jasno utvrdi je odgovor na prosto pitanje: kolika ti je plata, a šta posjeduješ?

Zato je degutantno stalno insistiranje na visini plata ljudi na odgovornim funkcijama. Svako ko radi odgovoran posao za javnu kompaniju ili državu mora da bude adekvatno plaćen za svoj trud, nepostojanje radnog vremena, veliku odgovornost koju ima. Jer ako nije adekvatno plaćen, ako prima platu od koje ne može da živi, onda je upravo to još jedan razlog porasta korupcije.

Ne znam koliku je platu imao Enes Demirović, ali upravo on je najsvježiji primjer da u zemlji u kojoj je korupcija način života nadrljaju oni koji se u to ne uklapaju, koji se tome suprotstavljaju, jer nemaju nijedan biznis klan koji će ih štititi.

Skupština Unsko-sanskog kantona u ponedjeljak je smijenila Demirovića sa mjesta predsjednika Komisije za koncesije iako je tokom samo jedne godine putem koncesija ostvario povećanje prihoda u budžet kantona za 630.000 KM. I ne samo to, komisija pod njegovim rukovodstvom utvrdila je prvi put i stanje dugovanja od strane koncesionara.

Demirović se zaigrao pa je u toj istoj Skupštini iznio niz optužbi za kriminal i korupciju, navodeći da većina firmi u tom kantonu koristi resurse bez ugovora o eksploataciji, ali da to podržavaju političke stranke koje im omogućuju da posluju van sistema. I kraj! Ovdje poslovni rezultat i moralna čestitost nikada nisu bili relevantni razlozi za opstanak i ne daj Bože napredovanje. Ko mu je kriv, nije se uklopio u sistem.

Strategija i partokratija

I dok posljednje procjene govore da BiH zbog korupcije gubi 1,4 milijarde KM godišnje (osam odsto BDP-a) Agencija za borbu protiv korupcije dobila je još jednu Strategiju borbe protiv korupcije do 2019. i Akcioni plan koji je prati. Odavno ovdje važi da kada želiš da zataškaš slučaj najbolje je formirati skupštinski anketni odbor. Isto je i sa strategijama koje služe samo za zadovoljavanje forme prema krutim briselskim činovnicima.

Zato Seadu Liska, direktoru Agencije, i ostaje da ko ozeblo sunce čeka 9. decembar, Dan borbe protiv korupcije, pa da se prikaže u javnosti i godišnju zaradu opravda organizacijom ponekog okruglog stola. Nije valjda lud da završi razbijene glave kao članica Savjeta za borbu protiv korupcije Srbije Miroslava Milenković.

I dok svi čitaju strategiju, investitori bježe i ne okreću se. Prema procjenama stručnjaka za tri godine ovdje više neće doći nijedan. Jer, zašto bi neko rizikovao ulaganja, plaćao reket da otvori fabriku bez garancije da će ugovor koji potpiše neko poštovati, da će ga zakon zaštititi? Svakoj kompaniji koja ulaže svoj novac isplativije je da ide na sigurno, tamo gdje ima sigurnost i garanciju da će uloženi novac moći vratiti i da će joj se biznis isplatiti.

Nezaobilazan faktor za sprečavanje korupcije (ne znam da li se pominje u toj strategiji) je depolitizacija, odstranjivanje partijske države iz institucija i javnih preduzeća. Kada podobne zamijene sposobni i kada stručnost i ostvareni rezultat budu jedini kriterijum za imenovanja, tada će i djeca prestati da nam bježe glavom bez obzira što dalje od kuće, tamo gdje će im dati šansu zato što su pametni i zato što znaju znanje. Tamo gdje će im postaviti samo jedno pitanje: šta znaš da radiš, a ne ko ti je tata i u kojoj si partiji? Tamo gdje će od onoga što znaju da rade moći pristojno da žive.

Nije mnogo, ali za nas, nedostižno. Jer ovdje demokratija nikada nije ni došla. Došli su samo višestranački izbori. A komunistička svijest vladanja ostala je jača nego u Titovo doba. Tada partijska knjižica nije bila neophodan preduslov za posao medicinske sestre.

Ali budemo pošteni, ni ostatak svijeta se nije proslavio u borbi protiv korupcije. Niti su od nje imuni stranci koji kod nas zalaze.

Baš na Međunarodni dan borbe švajcarska policija uhapsila je Miloslava Randorfa, člana Evropskog parlamenta iz Češke, koji je lažnim dokumentima iz banke pokušao da podigne 350 miliona evra.

Prije toga jedan drugi parlamentarac Ešli Mout osuđen je na pet godina zatvora zbog lažiranja troškova od pola miliona funti. Sudija ga je okarakterisao kao potpuno neiskrenog čovjeka čija su pohlepa i nepoštenje ravni jedino njegovom licemjerju.

Ali sve to nije problem, problem je što na sudu završava svega sedam odsto prijava službe OLAF, zadužene za borbu protiv kriminala. Opet, kod nas ni toliko.