Lajte kere Jakobsfelda

 Da bi znali kako da čitate neke novine morate znati čiji kapital stoji iza njih, da bi znali za koga da glasate morate doći do liste njegovih finansijera, da bi mogli da mjerite medijske slobode morate razlikovati novinare od plaćenika, i obrnuto. I uvijek imati na umu da novac svijet pokreće.

Sve ono što se protekle dvije godine dešavalo u Republici Srpskoj, od ekonomije do političkog stava, bilo je predmet  lagarija i opšteg problematizovanja u medijama u FBiH, posebno onima čiji je vlasnik sarajevski biznismen Hilmo Selimović, a politički mentor Zlatko Lagumdžija ili Haris Silajdžić.

Zašto? Pa zato jer je bio ugrožen nečiji finansijsko-politički interes. Čiji li? To nije teško odgonetnuti, jer ako se  zna da su “zaštitnici nacionalnih interesa” zaraćenih naroda, trgujući sve ratne godine granatama, naftom, drogom i cigarama postali kontraverzni biznismeni u miru odgovor se sam nameće.

Hilmo i Momo, Alija i Momo, Mlađo i Alija i tako redom. Hilmini i Momini novinari, Alijini i Momini mediji, Mlađini i Alijini medijski plaćenici. A onda Hilmini i Momini politički favoriti, Hilmini i Momini kriminalci i na kraju Hilmini, Momini, Mlađini i Alijini protivnici.

Medijska scena BiH upravo je na taj način i diferencirana. Diskreditaciju svih onih koji nešto znače u RS od novinara do episkopa na najprimitivniji i najneprofesionalniji način, potpomogunuti poslovnim saradnicima iz RS, otpočeli su Hilmini mediji, oni čiji je porodica Selimović vlasnik, a to su listovi “San” i “Oslobođenje”.

Naravno da u tome nije zaostajao Lagumdžijin medijski projekat “60 minuta” koji je istraživačko novinarstvo u nedostatku dokaza i argumenata pojačao jalijaškim jezikom čije hrabro korištenje ih je dovelo na tron “neustrašivih slobodnih novinara - istražitelja”. 

I sve se nekako kotrljalo dok se u kontaminirani medijski prostor nije uključio “bijeli dvor sarajevske čaršije”, odlična sintagma za OHR posuđena od jedne ovdašnje  novinarke.

Da li indirektno ili direktno OHR je postao glavni junak jedne knjige kada se krenulo sa šemama, tačnije onom bošnjačkom objavljenom u “Globalu”. Iako šema sama za sebe  izgleda kao prikaz knjige “Ko je ko u Bošnjaka”, njena tumačenja govore da se radi o kriminalizovanju uglednih Bošnjaka, koji su predstavljeni kao mete za odstrel. Isto smatra i reis Islamske zajednice Mustafa Cerić, a to je već ozbiljna stvar.

Možda ta šema i nije nastala u OHR, možda je pravljena na drugom mjestu i za druge potrebe, sve je moguće. Ali moguće je i  logično povezivanje OHR-a sa tom i takvom šemom poslije svih onih koje su plasirane iz “bijelog dvora sarajevske čaršije”, a koje je magazin “60 minuta” objavljivao prije nekoliko mjeseci.

Jedna od njih ponovljena je prije dva dana u Selimovića “Oslobođenju” i nazvana “Shema Dodikovog obavještajnog, finansijskog i pravojnog aparata u RS”.  Za sve one koji nešto znaju i prate kretanja u Republici Srpskoj “smješna slikovnica” na kojoj su uvezni ljudi koji nemaju veze jedni s drugima, pa čak i jedna farma goveda iza koje stoji američki i hrvatski kapital.

Našao se u toj  mreži mrskog neprijatelja Dodika, i  Milovan Cicko Bijelica koji nesretan sada tumači šta ga snađe kada cijeli svijet zna da je blizak Čaviću, a ovaj opet Lagumyiji, a ovaj opet Bakiru i Hilminim medijima. Šta je Cicko Bogu zgriješio, kada se, čekajući pomilovanje, “popravio”, uspostavio saradnju sa istražiteljima “60 minuta” (među kojima ima i roda), te ih ugošćuje, dočekuje i snabdijeva informacijama sa Ravne Romanije. Uglavnom onima vezanim za supranički klan braće Čolovića ili poslovanje Srpskih šuma, koje mu je izmaklo kontroli.

Mnogo je još na toj šemi nebuloza. Tu negdje je i Duško Kusmuk, trener reprezentacije BiH u tekvandou, za kojeg piše da je stric glavne urednice Glasa Srpske Mirjane Kusmuk, što istu treba da ušemi u šemu na kojoj je nema. Veoma interesantan podatak, ali neistinit, jer Duško je Mirjanin rođak, a ne stric. Nisu pitali, pa im nisam ni rekla. Nisu ni htjeli da saznaju, htjeli su da kompromituju, papanski i na kvarno. 

I zato dragi moji, kada budete čitali novine ili gledali neku tv stanicu, prvo se raspitajte ko ih plaća, ko im je vlasnik i znaćete zašto nešto i za čiji interes to nešto objavljuju. “Glas Srpske” je u vlasništvu jednog novinara, koji nije tajkun i koji nikada nije bio drot. A nije ni u dilu sa Miškovićem. I ovdje je kraj. Lajte kere Jakobsfelda!

novembar 2009