уторак, 3. септембар 2013.

I Srbe su ubijali, zar ne?

“Pozadina napada na heroje - Hajka RS na generala Dudakovića”, “Pritisak na tužilaštvo”, “Orkestrirana kampanja satanizacije i lova na branioce BiH”.... samo su neki od naslova i izjava kojima su mediji u Sarajevu regovali na Dopunjenu naredbu Tužilaštva BiH o provođenju istrage protiv ratnog komandanta Petog korpusa Armije RBiH Atifa Dudakovića i 21 oficira ovog korpusa zbog ratnih zločina počinjenih nad srpskim vojnicima i civilima, objavljenu u “Glasu Srpske”.

Histerija u sarajevskim medijima za nas je bila očekivana i znali smo već kada smo pripremali tekst kakva će biti reakcija. Pa ista kao i sve dosadašnje kada je riječ o bilo kom Bošnjaku koji se dovodi u vezu sa ratnim zločinima. I tako od Ćele, preko Nasera, do Delića ili Dudakovića.

Viktimizacija


Godinama stručnjaci upozoravaju da Bošnjaci ovakvim stavovima traže osnov za viktimizaciju kroz uvećavanje žrtava i predstavljanje cijele nacije kao žrtve, što je poznato kao način negativne samoidentifikacije. A ta negativna samoidentifikacija znači da se oni ne identifikuju po svojim vrijednostima, nego po navodnom zlu drugoga i dokazivanju da su jedine žrtve tog drugog i da su zato bolji od njega. 

Otuda i moćna američka administracija šest-sedam godina nije uspijela da “nagovori” BiH da sa Srbijom i Hrvatskom potpiše sporazum o procesuiranju ratnih zločina.

BiH je odbijala potpisivanje tog sporazuma uz opravdanje da optuženima treba da se sudi u zemlji u kojoj je počinjen zločin, dok su Srbija i Hrvatska, a kasnije i Crna Gora potpisale sporazum po kojem se  počiniocima ratnih zločina sudi u zemlji u kojoj su uhapšeni ili u kojoj imaju državljanstvo ili prebivalište.  Iako je to bio jedini način da se suđenje za ratne zločine ubrza, jer ustavi  ne dozovljavaju izručenje državljana, BiH kojoj je navodno najviše do toga stalo radila je sve da ih uspori.

Protokola o saradnji u progonu počinilaca krivičnih djela ratnih zločina sa BiH konačno je potpisan tek prošle sedmice, ali njegovi detalji su ostali su tajna. Kao što je neizvjesno da li će Protokol biti primjenjiv u praksi obzirom na jasne stavove svih bošnjačkih partija, intelektualaca i medija da su Bošnjaci “žrtve” i da kao takvi nisu mogli da počine zločine?!

Političko, medijsko i intelektualno Sarajevo godinama je odbijalo da sarađuje po ovom pitanju u pokušaju da spriječi pravdu i tužilaštva u regionu da vode istrage ratnih zločin počinjenih u BiH. Istovremeno optužnice za ratne zločine počinjene u BiH u skladu sa normama međunarodnog prava podizala su tužilaštva Norveške, Danske, SAD.... i naravno izricala presude.

Ovakav pristup i dosljedna nesaradnja bio je jedini način da se zadrži monopol Tužilaštva i Suda BiH na suđenja za ratne zločine, jer samo na taj način bilo je i jeste moguće da se održi lažna slika o žrtvama i zločincima, herojima i agresorima, dobrim i lošim momcima.  Samo tako istrage o zločinima protiv Srba mogle su da traju godinama (do smrti počinilaca i svjedoka), kao i da se, kada se i dese, definišu kao pojedinačna i nikako kako komandna odgovornost.

Pored insistiranja na potpisivanju sporazuma o saradnji tužilaštava, grdne pare američka administracija dala je za projekat “suočavanje za zločinom počinjenim u ime vlastitog naroda”, kao preduslovu pomirenja u regionu.
U tom projektu edukovani su kako ljudi iz pravosuđa, tako i novinari i nevladin sektor. U novinarskom karavanu iz BiH koji je u ovom programu otputovao prije pet-šest godina prvo za Beograd pa Zagreb bio je i potpisnik ovih redova. Već na tom putovanju jasno je bilo da se projekat “suočavanja” najbolje primio u Beogradu u kojem je najveći broj nevladinih organizacija vrlo “sitematizovano” radio na njemu.

U Zagrebu pitanjima “zločina počinjenim u ime vlastitog naroda” bavila se stidljivo jedna jedina NVO -  Hrvatski helsinški odbor. Koliko iskreno najbolje govori slika iz njihove kancelarije: na svim računarima u HHO izlijepljene su “pobjedničke” fotografije akcije Oluja u kojoj je ubijeno 1.943 Srba, od čega 1.199 civila, među kojima 523 žene i 12 djece. Protjerano je oko 220.000 Srba.

Suočavanje sa Ćelom


Ali da se vratimo “karavanu i “suočavanju”. Kako su na put na kojem je trebalo da se edukuju po pitanju “suočavanja sa zločinom počinjenim u ime vlastitog naroda” išli novinari iz RS, Sarajeva i Mostara već u ovom pokušaju jasno je bilo da od te priče nema ništa.

Novinarka “Dana”, koja je u karavanu trebalo da predstavlja navodno “liberalan” sarajevski magazin, srušila je personifikujući sarajevski duh sve mitove o pomirenju i  priču zakovala na početku. Šokiran je ostao i ministar u Vladi Srbije Rasim Ljajić, kojeg je suočavajući se sa njim  najprimitivnije napala zbog raspisivanja potjernice za kriminalcem i ratnim zločincem Ismetom Bajramovićem Ćelom.

Sa istim žarom “suočila” se i sa kolegama na TV B92. Novinari u to vrijeme najliberalnije srpske tv stanice, izazvani nisu mogli da ne odbruse:

- Srbija je izručila cijeli vojni, politički i policijski vrh u Hag i vi nam sada držite predavanja. A s čim ste se vi suočili. Kako vas nije sramota, vi ne da branite zločine, vi branite i kriminalce?

“Suočavanje” se tako na isti način i po istom šablonu nastavilo do danas.
Kriminalac i zločinac Naser Orić prošao je u sarajevskim medijima put od “heroja” do “Bosanskog Romea”, prijeratne i ratne bandite i zločince Ćelu i Cacu Sarajevo je ispratilo na “ahiret” kao što je svojevremeno dočekivalo Josipa Broza, a Divjaka i Ganića dočekalo poslije puštanja iz pritvora u Londonu i Beču kao svete mučenike. Degutanto, patetično, jadno, odvratno, u najmanju ruku.

Ali nisu samo oni koji su u ratu pisali o Jukinim plavim očima i mekom Ćelinom srcu, odgovorni za amnestiranje zločina i vrijeđanje žrtava drugog i drugačijeg. 

Najodgovorniji su ipak sarajevski intelekutalci koji su morali biti pioniri stava, principa, analize i moralne postavke stvari. Nasuprot tome, postali su saučesnici i prva linija odbrane zločina (uz svo poštovanje rijetkih čije izjave i mišljenja nemaju prolaz u sarajevskim medijima).

- Stidim se postupaka države BiH prema herojima otpora fašističkoj agresiji.....Ovo je novi akt savijanja leđa i skidanja gaća pred stranim instruktorima pretvaranja žrtava u krivce.... Pozivam patriote BiH na masovne demonstracije!, komentar je Gradimira Gojera na tekst o istrazi protiv Dudakovića i 21 oficira.

Pokušavam da zamislim barem jednog srpskog intelektualca koji bi dao ovakvu izjavu poslije hapšenja, 'ajde nećemo Mladića, ali recimo generala Krstića. I ne mogu!

Pokušavam da zamislim reakciju Nataše Kandić na stav Gojera. I nema šanse! Znam da neće biti dostupna, kao što znam da bi se, da je nešto slično rekao 'ajde recimo ne Ćosić, ali Ekmečić, ne samo oglasila, nego protiv njega podnijela istoga dana krivičnu prijavu! Pa logično jer ona je plaćena da se “suoči” sa zločinom samo jednih.

Ako je zaista, a jeste, suočavanje sa zločinom i kažnjavanje odgovornih za zločin preuslov pomirenja i saradnje, pa i opstanka svake države, a posebno ovakve kakva je BiH, jasno je odavno ko državu ruši. Naravno, oni koji je navodno najsnažnije brane pokušavajući da zadrže ekskluzivitet i na državu i na istinu i na pravdu i na medijsku slobodu i na istoriju i na činjenice i na mišljenje i na patnju i na ....... sve i svašta i u svakom pogledu. 

Najbolju dijagnozu realnog stanja stvari možda je još prije osam godina dao Zoran Đinđić u posljednjem tv intervjuu prije nego su ga pred Vladom Srbije strijeljali upravo Ćelini i Naserovi srpski jarani:

- Potrebno je da svi budu fer i da međunarodna zajednica ima isto merilo za sve. A ne ako se u Beogradu malo pokrene neka tema odmah je to nacionalizam, ako je na drugoj strani deset puta oštrija ista ta tema onda je to razumljivo, onda su to rane iz prošlosti, onda se tu traže opravdanja. I mislim da je trenutak da otvorimo karte i da zajedno sa tim demokratskim svetom kažemo hajde da vidimo ko je gde, ko kakve ima interese i ideje i zahteve i da to rešimo na način koji će zadovoljiti interese svih ili koji će u podjednakoj meri tražiti žrtve od svih. Ako je neko zadovoljan, a ovi drugi nisu, onda to nije ni kompromis i ne može da bude trajno rešenje.

A oni koji navodno traže kompromis i trajno rješenje na Balkanu, davno su morali da priznaju da su i Srbe ubijali, zar ne? To je bila lekcija prva. 

28. novembar 2011

Нема коментара:

Постави коментар