Slobodni čovjek Momir Ćelić

 Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu,

 slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.

 Petar Kočić

 Jedan profesor ovih dana pokazao je da ima privilegiju da živi Slobodu. Prof. dr Momir Ćelić, onaj kojem su njegova djeca, njegovi studenti hvala za Slobodu u kojoj ih je podržao napisala na transparentu okačenom na studentski paviljon: “Svi smo mi profesor Ćelić”.

 Bio je najmlađi doktor matematičkih nauka sa 28 godina, koliko je imao kada je doktorirao na Matematičkom fakultetu u Beogradu 1986. godine. Znanje koje ima, obrazovanje u kojem nema “rupe”, temelj je slobode prof. Ćelića i njegove intelektualne hrabrosti da progovori javno o problemima društva, posebno onima koji se tiču univerziteta i obrazovanja.

 Pokazao je prof. Ćelić i jednu poražavajuću činjenicu: da je u ovoj akademskoj sredini jedini čija i nauka i pedagoški rad imaju smisla. Jer svuda i uvijek profesori su bili na čelu svih studentskih pokreta koji su mladalačkim idealima i čistotom željeli da mijenjaju društvo nabolje. Bez zazora i odgađanja profesori su bili ti koji su stajali na čelu kolone ne sumnjajući ni trena u iskrene motive svojih učenika. Šezdesetosmaši kažu da one rijetke, koji nisu bili uz njih na protestima, nisu čak ni kritikovali, nego prezirali kao nikogoviće zalutale u akademski svijet koji je mogao biti sve, ali je morao biti slobodan i moralno čist.

 Profesor Ćelić otvorio je svojim javnim istupima Pandorinu kutiju licemjerstva kvaziintelektualne elite, koja ne da ne upozorava još u ranoj fazi na devijacije društva, nego vidi i ćuti i o onome što ptice na grani pjevaju. “Srećni robovi” vlastitog komfora kao miševi skriveni nemaju odgovore na pitanja koja studenti otvaraju. A ne daj Bože da su oni bili ti koji su ih davno postavili.

 Ne govore, niti imaju odgovor na pitanja:

 Kakav nam je sistem obrazovanja? Kako je moguće da nikada nije bilo više diploma, a manje znanja? Kako to da je Branka Špirić, koja je italijanski diplomirala sa 9,94 i bila student generacije, pet puta dobila odbijenicu za mjesto asistenta, a boljeg kandidata nema? Koliko su, posebno privatni fakulteti, “izbacili” magistara i doktora nauka u posljednjih pet godina? Koje stručne radove su ti silni magistri i doktori i gdje objavili? Ko to ne smije pasti na ispitu? Ko su nam profesori univerziteta? Koje su im moralne i obrazovne reference? Na koliko fakulteta (što državnih, što privatnih) predaje svaki od njih? Ko dobija, a ko gubi pravo nastave? Kako na Univerzitetu u Banjaluci nema mjesta za prof. Milivoja Unkovića, slikara svjetske slave, profesora čijim imenom u vlastitoj biografiji se diče svi slikari ove zemlje “studirao u klasi prof. Unkovića”? Zašto niko ne reaguje na alarmantnu poruku direktora “Petnice” da znanje đaka iz RS iz godine u godinu osjetno opada? Zašto su sa Akademije u Trebinju otjerana trojica profesora čim su progovorila o nepravilnostima? Kada će društvo u kojem živimo znati da vrednuje uspješne i poštene, a kažnjava nesposobne i korumpirane? Da li je autonomija univerziteta shvaćena kao autonomija od morala i slobode i svojevrstan intelektualni geto?

 Sramotna ćutnja njegovih akademskih kolega dala je prof. Ćeliću dimenziju moralnog i intelektualnog heroja, ali i pokazala u kakvoj čamotinji živimo. U čamotinji duha i društvene svijesti u kojoj niko ne progovara o zločinu nad obrazovanjem, najvećim od svih zločina protiv čovječnosti, jer ostavlja posljedice sa višedecenijskim trajanjem. U čamotinji u kojoj profesor dobije palicu u glavu, jer ne pristaje na “ponudu”, a njegove kolege ćute i gledaju “svoja posla”.

 I ne samo o obrazovanju, akademska zajednica ne govori godinama ni o jednom problemu sa kojim ovo društvo živi, ne detektuje ga, ne razlaže, ne pomaže da pronađemo rješenje. Pa zar se bolesti ne liječe uspješnije kada se otkriju u ranoj fazi nastanka?

 U toj i takvoj čamotinji bilo je logično očekivati da ni studenti, ni prof. Ćelić, iako su dobili pravo javnosti da kažu šta imaju, šta žele, šta znaju, šta bi da promijene, šta ne valja i šta je to dobro.... nisu naišli da podršku šire akademske zajednice i institucija. Njihov glas za pravdu i bolji sistem obrazovanja nije pao na plodno tlo i nema naznake da će donijeti konkretan rezultat na dobro.

 “Oko trona bedem od poltrona”, odgovara studentski vođa na pitanje da li je neko odgovoran sa njima razgovarao i pokušao da pronađe rješenje za probleme u obrazovanju.

 A De Gol je svima dao recept. Pred pobunjene studente Sorbone izašao je 30. maja 1968. na Jelisejska polja, očinski im odao priznanje da su pokrenuli ključna pitanja i rekao da je vrijeme da politika realizuje njihove zahtjeve. Mjesec kasnije ubjedljivo je pobijedio na izborima. Poltroni su ostali bez sinekure, a Sloboda sa Sorbone očuvala je Sorbonu do danas - u vrhu svjetskih univerziteta.

Sloboda će sačuvati autoritet, i moralni i naučni, profesora Ćelića i ideale njegovih studenata. Jer samo oni koji žive Slobodu su dobitnici i istinski srećni ljudi. Po onim drugima, “srećnim robovima” vlastitog komfora, ionako se nikada ništa neće zvati.

11. april 2012