Referendum za Vučića

Apsolutna većina, koju je SNS na ovim izborima osvojio i u parlamentu i u gradu Beogradu, govori u prilog tezi da u Srbiji nisu održani izbori, nego da je to bilo referendumsko izjašnjavanje naroda.

Zanimljivo je da nijedna agencija za istraživanje javnog mnjenja nije predvidjela ovakav izborni rezultat, najubjedljiviji za pobjednika od kada se u Srbiju vratila parlamentarna demokratija.

Jasno je i to da narod u Srbiji nije glasao za stranku, nego za lidera, Aleksandra Vučića, isto kao što je na izborima ovdje 2006. i 2010. glasao za lidera, Milorada Dodika.

Ovu kampanju Vučić je vodio agresivno, jasno postavljajući dva cilja: borbu protiv korupcije i bolji život za svakog čovjeka u Srbiji, ali ne odmah, nego kada se okončaju bolne ekonomske reforme. Upravo na tom realnom pogledu, narod sit obećanja o kulama i gradovima "samo da pobijedimo", pokazao je da mu je povjerovao.

Analitičari ovu kampanju, koju je lider SNS-a iznio na svojim leđima, definišu kao kampanju "spržene zemlje" u kojoj je Vučić agresivno gazio sve pred sobom, a u svoj tabor prevukao i one koji su po svim zakonima prirode trebali i mogli da mu budu (a i bili su) najžešći kritičari.

Kako će se SNS snaći sa ogromnim kolačem u vlasti, teško je znati, a i sam Vučić je svjestan da njegova stranka nema stručne kadrove i da će veoma brzo morati da ih porodi.

Naravno kako uvijek i svuda na krilima lidera iznjedriće se stranački lovci na funkcije i preuzeti gotov plijen.

Ono što je dugoročno opasno po njega samoga jeste poruka koju je Vučić poslao naciji da je on taj koji sve može da riješi, pa će svaki neuspjeh u budućnosti biti adresiran njemu i samo njemu.

Kako će se lider SNS-a izboriti sa količinom odgovornosti koju nosi broj od 160 poslanika, zavisiće od izbora tima koji treba da stupi na javnu scenu, preuzme odgovornost i njegova obećanja sprovede u djela.

Upravo na tom pitanju pali su mnogi. Zbog pogrešnog kadriranja sunovratio se DS, koji i dalje živi u bajci da će jednom da se vrati na vlast, ali i Vojo Koštunica, koji je sa 75 odsto podrške Srbije iz 2001. sada pao ispod cenzusa.

Na ovim izborima došlo je do ukrupnjavanja političke scene Srbije sa koje su nestali i desnica i liberali, a većinu glasova dobile su stranke za koje se ne zna na kojoj ideološkoj poziciji se danas uopšte nalaze.

Zanimljivo je i to da su te stranke u prethodnih 18 mjeseci činile Vladu Srbije i da su zajedno sa pozicije vlasti osvojile 65 odsto glasova, s tim da je SNS profitirao, a SPS stagnirao.

Dačić svojom pozicijom premijera SPS-u nije donio ništa i upravo zato SPS jeste najveći gubitnik ovih izbora. Dačićevo bljedilo u izbornoj noći pokazalo je da je i on toga svjestan, kao i realne mogućnosti da odlazi u opoziciju.

Kome će od "zbrisanih" Vučić da otvori afere i hoće li i kako oni znati sa njima da se nose, znaće se brzo. Upućeni predviđaju da se iz toga neće izvući već načeti Dačić i Dinkić. Kao i da u izvršnu vlast sa SNS ulazi Tadić, kojeg neka "tajna nit", zvana Miki Rakić, povezuje sa Vučićem.

Sada je sve na SNS-u. Srbi su na ovim izborima suspendovali demokratiju i predali je u ruke jednoj stranci i njenom lideru. Na njima je da spriječe mogućnost da Srbija sklizne u totalitarni režim u kojem sve poluge svijesti preuzima "komitet SNS-a".

"Komiteti", čiji god da su, pogubni su po razvoj svakog društva, pa i države Srbije. I na kraju se vrate kao bumerang. Ispod cenzusa.