Nevidljivo blago

U BiH prema procjenama živi 4,5 miliona stanovnika na koje dolazi oko 150 ministara, isto toliko njihovih vozača, sekretarica, šefova kabineta, savjetnika, zamjenika, pomoćnika... i ostalih "luzera" od kojih koristi nemaju ni njihovi šefovi, a kamoli nacija. Jedinu korist ostvaruju restorani i kafane u kojima od jutra do mraka jedu i piju, ali ne na svoj račun.

 I dok je planetarna kriza natjerala vlade svih zemalja svijeta da uvedu mjere štednje, ovdje se o tome samo priča. Praksa je drugačija.

 Prema statistici, javna potrošnja kod nas iznosi oko 44,5 odsto ostvarenog BDP-a, a u EU u prosjeku 35,8 odsto.

 Samo na plate administracije BiH troši fantastičnih 13 odsto BDP-a, a EU 6,5 odsto. U Hrvatskoj administracija troši 10,5 odsto BDP-a.

 Nepotrebno je i reći da administracija pojede mnogo više novca nego sva druga socijalna davanja zajedno. I da je to naš novac koji uglavnom država zarađuje kroz poreze, doprinose i razne namete.

 Prema indeksu kvaliteta države, sasvim sigurno spadamo u onaj posljednji odjeljak u kojem su države koje "najviše uzimaju i najmanje daju". U zemljama EU taj odjeljak pripada Hrvatskoj.

 A kako ne bi? U prošloj godini samo pet bh. parlamentaraca na 117 službenih putovanja potrošilo je cijelih 272.000 KM.

 Putovali su, nema kuda nisu. Iako su u Brisel išli devet puta, ta destinacija je najmanja u stavci putovanja. Mnogo je tu bilo egzotičnih destinacija. Išli su poslanici u Toronto, Marakeš, Seul, Rijad, Aman...

 Rekorder je bio Milorad Živković, koji je imao 35 službenih putovanja na daleke destinacije kao što su Gruzija, Kina, Japan, Južna Koreja. Prijavio je putne troškove veće od 87.000 KM.

 Nije štedio ni Denis Bećirović, na 23 službena putovanja potrošio je oko 60.000 KM.

 Nema kud nisu išli parlamentarci, ali korist od tih putovanja nije osjetio niko. Kad kažem niko, mislim na nas male, obične smrtnike po kojima se ništa neće zvati.

 Ali dobro i to imena parlamentaraca bar znamo. Ali ima i onih bezimenih koji nisu mogli naći bolju turističku agenciju, em ih vodi, em im sve plaća. Članovi raznih parlamentarnih tijela i komisija veći dio svog radnog vijeka, kako su utvrdili revizori, provode na atraktivnim destinacijama ne propuštajući nijednu konferenciju ili seminar. Edukuju se, šta li?

 Suvišno je reći i to da malobrojni lete ekonomskom klasom, nego kao što i priliči gospodi, mnogo skupljom biznis klasom. O tome da redovno zakupljuju VIP salone po aerodromima, čija je prosječna cijena oko 200 evra po satu, sigurno ste već čuli.

 Moj alter ego bi rekao: Amerika bi bankrotirala. Ni skuplje države, ni manje prosječne plate.

 Talenti

 Ovih dana čitam u novinama kako nijedna institucija, niti jedna vlada, niti jedna opština nema fondove za talentovanu ili nadarenu djecu.

 Ako je tačno, a jeste, da samo jaki pojedinci mogu da naprave jaku državu, da proslave naciju i ostave trajni pečat, onda bi nacionalni interes broj jedan svake normalne države bio da učini sve što je do nje da iznjedri takve pojedince.

 Ovih dana u Hrvatskoj polemiku je izazvala odluka Vlade o ukidanju naknada za darovite učenike koje su iznosile jedva 0,00004 odsto BDP-a. Kod nas ni 0 BDP-a ne ide u te svrhe.

 Nijedno ministarstvo ni na nivou BiH, ni Republike Srpske nema fondove za darovitu djecu.

 A na koliko Olimpijada bi mogla da putuje Milica Đukić iz Prnjavora i njeni drugari sjajni matematičari da im je samo dati dnevnice koje na jednom putovanju potroši Denis Bećirović? Efekte njihovih medalja osjetili bi svi. I bili ponosni na pamet, na mladost koja ruši granice nauke.

 Čitam da se u nebrizi i lošim uslovima izgubi oko 20 odsto nadarene djece, jer njihove talente nema ko da prepozna. A i kada prepozna, nema ko da ih podrži.

 Vlada Srbije je 2008. godine osnovala Fond za mlade talente, koji je do sada u saradnji sa najvećim privrednim gigantima stipendirao i na naučne programe, stručna usavršavanja i takmičenja poslao više od 15.400 mladih ljudi.

 I ne samo to. Centre za talente ima i nekoliko opština u Srbiji. Tako Centar za talente iz Vranja prati u stopu razvoj i podstiče i podržava talente iz te opštine na jugu Srbije, organizuje naučne kampove, ljetnje i zimske škole iz raznih oblasti, šalje svoje polaznike na naučne kampove, seminare, takmičenja.

 Iako je u Republici Srpskoj osnivanje Centra za mlade talente predviđeno zakonom usvojenim prije pet godina, do danas se nije dogodilo ništa.

 Centra nema, a o talentima brinu roditelji. Ako su u mogućnosti, a ako nisu onda ništa. Male zajednice u tome su mnogo solidarnije, pa one iznađu sredstva da podrže svakog svog sugrađanina koji ostvari uspjeh. A velike, e tu smo u većem problemu.

Kako ih prepoznati?

 Sav angažman institucija svodi se na stipendije odličnim učenicima i studentima. I to je u redu. Ali pitanje je i logično i praktično? Da li su odlični učenici uvijek talenti? Iako stoji da stipendijama treba nagraditi njihov trud.

 Da li su "učenici generacije" talenti? Ili je ta titula, javna je tajna, u mnogim slučajevima, stvar "dogovora" i lobiranja. Posebno u tranziciji.

 Da li je Nikola Tesla, da li je Mihajlo Pupin, da li je Novak Đoković bio učenik generacije? Da li su imali sve petice? Da li je učenik generacije bio Ivo Andrić? Je li Andrić imao sve petice? A Jovan Bijelić, Nadežda Petrović ili Sava Šumanović? Čisto sumnjam, prosto ne vjerujem, ni da je recimo dobitnike dvije "Zlatne palme" u Kanu za režiju Emir Kusturica imao sve petice.

 Kako prepoznati talente? Kako odrediti kriterijume? Kako se ponašati? U definiciji iz Zakona o školovanju i finansiranju mladih talenata RS (koji se ne primjenjuje) to su djeca koja imaju posebne, natprosječne sklonosti s naglašenim kreativnim, stvaralačkim sposobnostima. Zakon dalje kaže da je takvima škola dužna obezbijediti izborne i fakultativne programe prema sklonostima, pristup izvorima specifičnog znanja, dodatnu nastavu... Zakon predviđa i sankcije. Po njegovim odredbama, škola koja to mladim talentima ne pruži biće kažnjena kaznom od 1.000 do 3.000 KM.

 Zakon je jedno, a praksa drugo. Pet godina od usvajanja zakon je mrtvo slovo na papiru. Zakon drumom, društvo šumom. Nema kriterijuma, nema fondova, ali ni volje, ni interesa.

 Zato raduje ovonedjeljna vijest iz Prijedora da taj grad traži da se podrže talentovana djeca koja su prepuštena porodici, a od koje korist ima čovječanstvo.

 Razvijene zajednice i bogate države na tome temelje svoj uspjeh i razvoj, svjesne da počivaju na uspješnom pojedincu. Zato ulaganje u pojedinca jeste nacionalni interes broj jedan. Nije li prije nekoliko godina Barak Obama u jednoj izjavi rekao da je Amerika spremna da useli stotine hiljada ljudi dok ne dobije jednog genija (parafraza po sjećanju)?

 Nije slučajno ni to da najprestižniji tzv. bršljanski univerziteti Prinston, Harvard, Kembridž, Jejl... plaćaju školovanje nadarenih studenata. A oni kada postanu "vladari svijeta" to vraćaju donacijama. Tako je Harvardu nedavno bivši student donirao rekordnih 400 miliona dolara. Taj novac ide u opremanje i stipendije, a onda Harvard "proizvodi" nove "vladare svijeta". A onda oni Harvardu daju donacije za novu "proizvodnju". I tako se sistem održava.

 Kod nas je glupo i razmišljati na taj način. Djeca talenti u društvenim, prirodnim ili tehničkim naukama, u umjetnosti ili sportu problem su i obaveza isključivo porodice. A kada je tako zašto bi ona i kada uspiju da se ostvare, imala bilo kakvu obavezu prema zajednici koja nije imala ni trun empatije prema njima?

 Ili da svedemo priču. Zašto bi Novak Đoković uopšte plaćao porez u Srbiji, a ne u Monte Karlu? Koliko je Srbija uložila u Novaka Đokovića? Onaj kojim se danas ponosi postao je svjetski reket broj jedan zahvaljujući isključivo podršci porodice koja je imala i snage i novca da ga prati.

 Mnogo tužno je znati da je među nama mnogo Đokovića čijim uspjesima se nikada nećemo radovati. Na sramotu, prije svih, onih sa početka teksta po kojima se ništa neće zvati.