Papa(zjani)ja

Šta mogu da urade ozbiljni i odgovorni mediji kada čovjek optužen za šverc tona i tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu, osoba u vrhu Forbsove top liste najbogatijih šefova podzemlja na svijetu (sa kapitalom od 27 milijardi dolara) optuži policajca da je kriminalac? Pa  u najmanju ruku da izjavu optuženika ne uzmu zdravo za gotovo i da je barem stave pod pasku sumnje. To je najmanje.

General Roćko

Optuženi za šverc više tona kokaina Darko Šarić ove sedmice konačno je u Specijalnom sudu u Beogradu otkrio da je misteriozni "general Papaja" načelnik UKP Srbije Rodoljub Roćko Milović. Rekao je da je Papaja "stvorio zemunski klan od kojeg je uzimao novac dobijen od otmica, te godinama preko medija spinovao informacije praveći od njega šefa narko-klana i ubicu". Rekao je i to da mu je Papaja tj. Milović "montirao ceo proces sa švercom kokaina" i da je na kriminalu zaradio 7,4 miliona evra?!   

Šarić je cijeli mjesec poručivao javnosti da će razotkriti generala Papaju, a mediji "senzacionalno" donosili detalje o misterioznom policijskom generalu, navodeći da je to "policajac koji u javnosti važi za velikog borce protiv kriminala, a u stvari je kriminalac".

Dobrog drugara, starog i iskusnog operativca bliskog policijskim strukturama Srbije istoga dana pitala sam: Sta se dešava? Ko je general Papaja? Imao je spreman odgovor: To je priprema za uklanjanje generala Milovića. Milović je pravi policajac, jedan od onih čestitih ljudi koji znaju da rade i sjajno rade posao. Ali neko je procijenio da je vrijeme da ode.

I tako je i bilo. Šarić je nekoliko sedmica kasnije u sudnici uzviknuo "Papaja je Milović". I postao zvjezda sa naslovne strane.

General Roćko Milović je onaj policijac kojem je Brankica Stanković u knjizi "Insajder, moja priča" posvetila mnogo prostora, pišući o njemu kao o čovjeku koji joj je vratio vjeru u policiju i koji je iskreno, posvećeno i profesionalno učinio sve da joj spasi život.  

Opisujući trenutak u kom joj je saopšteno da će živjeti pod stalnim obezbjedjenjem, Brankica navodi: "Rodoljub Milović je sačekao da završim, da bi mi zatim ledenim glasom rekao: Miko, ti se više ništa ne pitaš. Tvoja bezbednost je ugrožena. Država ne sme da dozvoli da ti se nešto desi". Potpuno šokirana, gledala sam u načelnika UKP-a koji je izgledao odlučao u nameri da mi dodeli obezbedjenje..... Rodoljub Milović zapravo ima neko posebno poštovanje prema novinarskoj profesiji, što je prava retkost medju predstavnicima nadležnih institucija u Srbiji. ...  

Rodoljub Milović je mršav čovek, stalno sa cigaretom u ruci, i sa zamišljenim izrazom lica, kao da neprestano odmotava film u glavi. Ostavlja utisak dobrog čoveka i opasnog policajca. Autoritet je u svakom pogledu.

Miša i ja smo ga poznavali nekoliko godina, još od serijala o ubistvu premijera Zorana Đinđića. Tražio je preko tadašnje koleginice sa TVB92 Senke Vlatković da upozna autore emisije "Insajder". Rekao joj je, a to sam dobro zapamtila "da ne može da veruje da postoje tako hrabri novinari koji rizikuju svoj život da bi se izborili za istinu". Bilo mi je pomalo čudno što jedan policajac na takav način potvrdjuje vrednost onoga što smo do tada objavili, ali, istovremeno, bila sam vrlo ponosna zbog njegovog priznanja, jer se serijal bavio i odgovornošću pojedinica iz policije i tajnih službi.....

..... Kasnije, s obzirom na to da smo se dugo godina bavili policijom, zloupotrebama, korupcijom i pljačkom, shvatili smo ko je Rodoljub Milović. Zaključili smo da on pošteno radi svoj posao i da je potpuno posvećen tome. Radi neprekidno. Taj čovek u glavi drži čitavu bazu podataka srpskog kriminala. Milion imena, ko je s kim uvezan, ko je kada za koga radio, ko je u kom kriminalnom klanu bio 70-tih, 80-tih, 90-tih, ko je gde sada i čiji je naslednik. On je policajac koji živi za svoj posao. Jednom , u nekom razgovoru o bezbednosti, pitali smo ga, sasvim slučajno, ima li stan ili kuću.

"Ni stan, ni kuću", odgovorio je kao na ispitivanju. "Živim kod tasta u potkrovlju".

Da li je moguće da je Brankica baš toliko progriješila? I zašto je ono o čemu je pisala novinarka nedavno uvršena na listu 100 najhrabrijih ljudi svijeta palo u zaborav pred iskazom petog na svjetskoj listi najbogatijih šefova podzemlja? Da poniženje bude veće, general Milović je zbog iskaza Šarića završio na poligrafu na vlastito insistiranje. I prošao.

Ljudi moji, je li to moguće? - rekao bi legendarni sportski komentator.

A kome se sve zamjerio general Milović? U njegovoj zvaničnoj biografiji zabilježeno je da je isleđivao Ljubišu Buhu Čumeta u inostranstvu, da je upravo on uzeo listing sa mobilnog telefona Dejana Milenkovića Bagzija posle prvog pokušaja atentata na Đinđića, da je u Meljaku posmatrao likvidaciju vođa „zemunaca“, da je  njemu Zvezdan Jovanović priznao da je ubio Đinđića... Da je formirao radnu grupu za sporne privatizacije i finansijski kriminal koja je izvela niz hapšenja...

Bio je vođa tima u istrazi Đinđićevog ubistva, a „zemuncima“ u bekstvu bavio se i narednih godina. Vodio je operativnu obradu pod šifrom „Maroder“ koja je rezultirala zaplenom 2, 2 tona kokaina u Urugvaju, za šta se tereti Šarićeva grupa i zbog koje i Šarić govori u sudnici u šiframa poput „Papaja“. Vodio je grupu koja je locirala i doprinela hapšenju Luke Bojovića i zapleni narkotika u Španiji. Tri predsjednika odlikovala su ga ordenima Srbije, a Kraljevina Španija najvišim policijskim ordenom te države.  

Svako ima svog Darka

Jasno je da organizovanog kriminala nema bez sprege mafije sa vlastima, posebno policijskim strukturama, kao što je jasno da se kriminalci, kada padnu, uglavnom žele da se osvete onima koji su im najviše naudili.  

Nije teško, a i potrebno je veoma brzo riješiti dilemu o tome da li je general Milović korumpiran. To se začas uradi brzom istragom o njegovoj imovini. Ono potkrovlje kod tasta, ako još tamo živi, može biti dovoljan dokaz.

Jedan drugi policijski oficir Mile Novaković smatra da je Šarićevo svedočenje upereno protiv najpoštenijih ljudi u policiji, te ističe da je riječ o "protivudaru" koji dolazi iz kruga oko kabineta bivšeg ministra policije, tačnije Šarićevog saradnika i jataka, nekadašnjeg šefu kabineta ministra Branka Lazarevića.

Zanimljivo je i to da je Darko Šarić u procesu za šverc šest tona kokaina iz Latinske Amerike u Evropu iskoristio pravo da ne odgovara na pitanja ni suda, ni tužioca, ni advokata, ali i pravo da može da izađe za govornicu i priča šta i o čemu i o kome on hoće.

Nešto slično se dogadjalo i sa  svedočenjem Milorada Ulemeka Legije na suđenju za ubistvo Zorana Đinđića. Ko se još ne sjeća kako je Legija  pokušavao  da dezavuiše pravosudje uvlačeći u sudnicu sve one koji su mu zamjerili i koji su doveli do hapšenja zemunskog klana?

Potpuno je nevjerovatno da Specijalni sud nije naučio ništa u tom procesu i na tom primjeru, nego je ponovo pustio optuženog da vodi igru.

Jasno je da ovo nije prvi put da optuženi za teški kriminal uživa nevjerovatnu pažnju medija i da se njegov iskaz uzima zdravo za gotovo, kao što je jasno da Srbija nije jedina država u kojoj se to dogadja.

Nije li godinama jednom broju ovdašnjih medija top sagovornik bio Darko Elez, prvoosumnjičeni u akciji "Lutka", koga je policija bezuspješno tražila, a novinari potput onih iz magazina "60 minuta"  tako lako nalazili.   

Sedam mjeseci nakon što je Darko Elez dao intervju sa skrivene lokacije ovom TV magazinu, policija Srbije ga je označila šefom jedne od najozbiljnijih kriminalnih organizacija na Zapadnom Balkanu, uhapšen je i izručen BiH gdje mu se sudi za brojna ubistva. Istovremeno, magazin "Dani" na naslovnoj strani objavio je pismo Eleza, prvooptuženog vodje kriminalnog klana, predsjedniku RS Miloradu Dodiku u kojem mu nakon držanja "moralne" lekcija poručuje: Doći će vrijeme kada ćete i Vi pred sudom morati odgovarati.

Zove li se to novinarstvom?   

Naravno da ne zove, kao što se pravnom državom ne zove ona u kojoj optužnicu za demonstracije "zaradi" direktor SIPA jer nije spriječio upad u zgradu Predsjedništva BiH, ali ne i organizatori rušilačkog pohoda.

Specijalne veze

 

Ima nečeg sličnog u slučaju Zubac (kojem sam posvetila dobar dio prethodne kolumne) i u slučaju Milović. U oba slučaja radi se o pokušaju  uklanjanju sa funkcije svim sredstvima, samo su motivi različiti. Najbezboljnija varijanta je natjerati ih da sami odstupe, ali ih za to treba prvo dobro provući kroz blato. Naravno, ako ikada odluče da postupe kako se očekuje, zatrpavanje blatom biće nastavljeno jer će "egzekutori" morati da dokažu da su bili u pravu kada su insistirali na sječi glava. 

A baš tako funkcionišu naše mlade demokratije i krhke pravne države. U njima se ne postavlja pitanje: ne gledaj šta ti kaže, nego ko ti kaže.

I kada je to tako, a jeste, svaki policajac koji uhapsi kriminalca, svaki sudija koji mu presudi, svaki tužilac koji napiše optužnicu, ali i svaki novinar koji se bavi tom temom može da računa sa tim da će se kad tad naći u problemu. 

Uloge će biti zamjenjene, zločinac će postati žrtva, a pravednik optuženi. Silne će se sile udružiti da mu skinu glavu da ne remeti idilu i ne kvari biznis.

Svinjama će biti sve potaman, jer blato je njihova prirodno okruženje. A pravna država? Pa ona svakako ne postoji. A odgovorni i profesionalni mediji? Ovdje ću završiti. 

(Glas Srpske, 21.6.2014)