Knjiga Brankice Stanković "Insajder, moja priča" i
prva knjiga trilogije "U ime države" dvojice slovenačkih novinara
Blaža Zgage i Mateja Šurca predstavljene su protekle sedmice na velikom
Medijskom forumu jugoistočne Evrope održanom u Sarajevu.
Brankica
U autobiografskoj knjizi urednica "Insajdera" TV
B92 Brankica Stanković govori o četiri godine života pod stalnim policijskim
obezbjeđenjem i prvi put u javnost iznosi policijska dokumenta u kojima piše ko
je sve i kako planirao njeno ubistvo.
Brankica govori o životu novinara-zatočenika pod policijskom
pratnjom i otkriva kako i kada je bila meta ubice-snajperiste, koji je živio u
stanu iznad njenog. Tada je izmještena iz Beograda.
Brankica je napisala knjigu u kojoj su i imena i mjesta
događaja tačni i stvarni, a njen šef i kolega Veran Matić kaže:
Vrlo često je osećala i neku vrstu neverice od strane
kolega. Sa druge strane, ja sam imao problem što sam vrlo često i od nje više
stvari znao, dobijao sve više informacija. Ništa nisam smeo ni njoj da govorim,
niti da upotrebim javnost kao njenu zaštitu.
Spisak onih kojima se Brankica zamjerila je dugačak, taman
toliko koliko i spisak naručilaca njene likvidacije.
"Insajder" se bavio brojnim pričama poput: ubistva
i pozadine ubistva Zorana Đinđića, iznošenjem novca na Kipar, korupcijom u
državnim institucijama, pljačkom u privatizaciji, zločinima i ubistvima Službe
bezbjednosti, fudbalskom i pravosudnom mafijom... Aktera je mnogo, a meta
jedna. Ona koju je trebalo ućutkati da bi svima bilo "dobro".
Prije nekoliko godina, tačnije 2007., u Banjaluci je u
organizaciji "Nezavisnih" održan okrugli sto na temu
"Istraživačko novinarstvo: kriminal i korupcija - odjeci". Samo
nekoliko dana prije toga ministrima u Vladi RS podijeljeno je specijalno
izdanje tog lista "Crna Bosna" u kojem smo na jednom mjestu
publikovali najveće afere koje su tih godina potresale zemlju. Bila je to, ali
i ostala samo naša priča, jer do danas nije dobila pravosudni epilog. Nadležni
za istrage u novoj vlasti, oni kojima je "Crna Bosna" podijeljena, na
kasnija pitanja dokle se došlo sa istragama afera odgovarali su da "nisu
došli na vlast da se nekome svete".
U svakom slučaju zaključak tog novinarskog skupa na koji sam
uspjela da dovedem Brankicu, iako je već i tada zbog bezbjednosti to bilo
teško, bio je da su mediji regiona najdalje otišli u razotkrivanju kriminala i
korupcije, ali da njihove rezultate nisu dovoljno pratile nadležne institucije
što je umrtvilo javno mnjenje, uprkos želji novinara da ga stvore. Tada
umrtvljeno javno mnjenje do danas se nije probudilo iz kome.
Jedan dio tog okruglog stola bio je posvećen i temi
"Novinari o novinarima: kako prepoznati istinu" u zemljama u kojima
postoje mediji i novinari koji rade po narudžbi za obavještajne, mafijaške,
biznis i partijske strukture.
Brankica se žalila da u onome što radi nema podršku kolega,
kakvu je s pravom mislila da treba da dobije. Zato je dvije godine poslije
dobila stalnu pratnju policije. Cijena dosljednosti profesiji bila je
previsoka.
I dok se Brankica Stanković borila za istinu, ne posustajući
i ne pristajući da ukine "Insajder", njene "kolege",
angažovane po narudžbi, sve te godine trošile su za njenu kompromitaciju. A
recept je uvijek isti: poniziti, izmisliti, povrijediti.... Tako je Brankica u
naprimitivnijim udarcima najamnika u medijima postala po zanimanju
"frizerka iz sela Komirić kod Osečine". Oni što nemaju vlastitu
biografiju, nikada nisu imali problem da falsifikuju tuđu.
Naravno, sve na početku opisano nije naša osobenost, i
drugdje novinare od mafije čuva policija, ali naša osobenost je da smo
dozvolili da nam profesiju ukaljaju plaćenici, zaduženi da kroz blato vuku
svakoga ko je imao snagu da ostane svoj i u službi javnosti.
U ime države
I druga knjiga promovisana protekle sedmice u Sarajevu
veliko je i ozbiljno novinarsko istraživanje. Blaž Zgaga i Matej Šurc u njoj
razotkrivaju šverc i trgovinu oružjem od početaka ratova na području bivše
Jugoslavije sve do afere "Patria".
Poručuju da će knjiga mnoge zaboljeti, jer će shvatiti da
nisu bili samo žrtve rata, već žrtve ratnih profitera.
U knjizi otkrivaju da su trgovinu oružjem između Slovenije i
RBiH dogovorili tadašnji predsjednici Milan Kučan i Alija Izetbegović i kako se
ona pretvorila u šverc i bezočno otimanje stotina miliona maraka.
Šverc oružja u vrijeme embarga bila je velika operacija na
koju su zapadne snage i NATO zažmirili, jer su dopustili kršenje embarga, a
tokom nje došlo je do "biznisa novcem u koferima".
- Isti ljudi su kasnije došli na vlast i taj novac uložili u
legalne tokove te su još među najuticajnijim i najuglednijim ljudima u svakoj
od zemalja. Neki od njih su i danas u vlasti. Zbog toga je toliko korupcije i
organizovanog kriminala u regionu. Neki su stekli milione, a niko ne zna kako -
otkriva Zgaga dijelove knjige.
A u knjizi se govori o akterima šverca: Hasanu Čengiću,
glavnom logističaru Armije RBiH i najboljem kupcu, Fikretu Abdiću, Aliji
Delimustafiću, bankarima Ibrahimu Dediću i Fadilu Đozi, ubijenom kasnije u
atentatu na Igmanu.
Pominju se i Jusuf Pušina, Sabina Berberović, kćerka Alije
Izetbegovića, Azim Karamehmedović, Sead Sendić, Sulejman Kalajdžić, Sead
Halebić i drugi.
Ovo novinarsko istraživanje već je uzdrmalo krug oko Janeza Janše,
najmoćnijeg slovenačkog političara posljednjih 20 godina, ali i brojnih danas
uglednih slovenačkih biznismena, koji su prvi milion zaradili upravo na švercu
oružja za ratove u Hrvatskoj i BiH.
U knjizi, u kojoj je više od 6.000 dokumenata, novinari
otkrivaju da su prve pošiljke oružja iz Slovenije za Hrvatsku krenule mjesecima
prije maja 1991. godine i prvih okršaja u Pakracu i Plitvicama, koji su
najavili krvavi rat u Hrvatskoj. Još 10. septembra 1990. iz skladišta u
Kočevskoj Reki prema nedalekoj hrvatskoj granici krenula su prvi tri kamiona
puna oružja i municije.
Starleta u ime.....
Mediji sa sjedištem u RS nisu se bavili predstavljanjem ove
dvije knjige. A i zašto bi? One su jedna strana novinarske priče, ona do koje
se dolazi teško, mukotrpno sa puno ozbiljnog rada i prati je mnogo opasnosti. U
ovom društvu te vrste priča odavno nemaju prođu.
U otrovanom javnom prostoru, kao njegova krajnja paradigma,
osvještenje i realnost koju živimo, osvanula je Milica, buduća starleta
"Mimi" koja je pred kamerama polagala prijemni ispit za nasljednicu
najpopularnije od svih VIP (vrlo važna osoba op.a), šou biznis itd. ličnosti,
"čuvene" Stanije.
Ispružena na krevetu, u oskudnoj čipkanoj haljinici i
silikonski prenaduvanim usnicama (vrlo loš rad plastičara), Mimi nije znala
gdje je Kip slobode, Prvi svjetski rat je za nju počeo 1934. godine, 9x6 je 48,
a najveća ptica na svijetu ORO!!!
Milica, buduća starleta "Mimi", postala je
zvijezda medija, portali koji su emitovali njen snimak oborili su rekorde
posjete, a TV stanice sve rekorde gledanosti!
I da se pogrešno ne shvati. Nije kriva Mimi. Ona je samo
potvrdila da javnost, ma kako kukala za pravdom, upija samo ono što joj nude
tabloidni mediji i tabloidno novinarstvo. Treća je decenija kako smo dozvolili
da nam plaćenici falsifikuju istinu, zloupotrebljavaju javni prostor i da nam
lažne živote po narudžbama skrivenih centara ispisuju tabloidi poput
"Prsta", "Patriota", "60 minuta",
"Respekta", "Nacionala"....., a odnedavno i blog-bolesnici
i hroničari unajmljeni za dobru lovu, ali slab učinak.
Zato Brankica, Zgaga i Šurc nemaju šanse da postanu VIP. VIP
su definitivno Mimi, Stanija i slična kompanija. Adresa im je Farma b.b.
Preduslov za VIP: silikoni, ptica "oro" i moćan tip iz sjene.
Insajder u ime države priča je za rijetke. Za one što nikada
neće biti VIP. Ali, sve je stvar izbora.
Нема коментара:
Постави коментар