Pijačni barometar

"Ja nemam cenu"! Vrištala je mala dvogodišnja djevojčica u trenutku igre u kojoj je velika pjesnikinja podizala na prazne pijačne tezge i govorila: "Prodaću te".

Oni stariji, prefriganiji, reći će ipak: "Svako ima cijenu samo ona zavisi od ponude".

Da li je zaista život pijaca? I kome uopšte vjerovati: iskrenosti djeteta ili iskustvu odraslog? I jednom i drugom, jer ovdje je riječ o nečem mnogo komplikovanijem, riječ je o stavu, o karakteru, o individualcu, o čovjeku. I na kraju sve je stvar izbora.

Svaki čovjek koji ima samopoštovanje i samopouzdanje istovremeno ima vlastiti stav i vlastito mišljenje. Ima princip i jasno određenje i prema društvenim kretanjima i prema ljudima, u personalnim odnosima.

Ima jedna priča koja na posve jednostavan način oslikava kako ljudi bez vlastitog mišljenja postaju igračka koju drugi vrte u krug. I postaju žrtva vlastite povodljivosti i naivnosti. Priča govori o tome kako su unuk i djed išli u neko selo da kupe magarca, a na povratku kući sjeli na magare i na tom putu sreli jednog putnika.

"Sramota! Pa zar vas dvojica nemate srca?! Tako se navaliti na jadnu životinju, dva čovjeka, a jadan magarac jedan!!!", dobaci im taj putnik.

Djed i unuk su razmislili i shvatili da putnik govori istinu i da su pretjerali. Odlučiše da djed, jer je teži, siđe sa magarca. I nastave mirno dalje.

Nakon nekoliko kilometara sretnu drugog putnika.

"Kako vam je samo lijep taj magarac. Ali strašno je to što ga jaše mlad dječak, a star i umoran čovjek ide pješke", reče taj putnik.

Razmislili djed i unuk i o tome i odlučili da zamijene mjesta. Djed se pope na magarca, a unuk nastavi pješice, kad eto i trećeg putnika.

"Jao koja sramota da staro kljuse jaše magare, a jadno nejako dijete pješači pokraj njega!!! Pa starče, zar Vi nemate srca?" izviče se putnik na njih, a djed se posrami.

Na kraju odlučiše da je najbolje da uhvate magarca za noge pa ga na leđima odnesu kući. Tek što su to uradili sretoše još jednog putnika. Kada ih je ugledao putnik je počeo da vrišti od smijeha.

"Kakvi ste vi luđaci. Nosite magarca umjesto da magarac nosi vas. Pa magare je naučilo na teret, što niste sjeli na njega da vas nosi obojicu".

Dobar sluga, loš gospodar

A imati stav znači biti ono što jesi, a ne ono što se od tebe traži. Znači biti svoj, držati se vlastitog iskustva i mišljenja, ono što radiš raditi zbog sebe, iz vlastitog uvjerenja i najbolje što možeš. Jer, kada je to tako, onda i ne možeš drugačije.

Naravno da samo ljudi sigurni u sebe imaju snagu da imaju vlastito mišljenje. Jer imati vlastito mišljenje znači imati samopoštovanje. A oni koji imaju samopoštovanje teško da mogu prihvatiti da tuđe mišljenje bude njihovo.

Da li su onda ljudi koji imaju samopoštovanje i samopouzdanje prepotentni? Naravno da nisu, iako se njihov šapat čuje glasnije od dreke gomile. Prepotentni su uvijek oni drugi, po kojima se ništa neće zvati.

Zato je najlakše i komunicirati sa ostvarenim ljudima. Oni su skromni i veoma pristupačni, jer nemaju problem sa sobom. Oni znaju koliko ne znaju. Oni drugi što nikada to neće znati su sami sa sobom na "vi". Dobre sluge, loši gospodari. I bez izuzetka imaju cijenu, jer njihovo iz sekunde u sekundu promjenljivo mišljenje i stav kreira jedan jedini motiv, lični interes. Ili partijski koji je na kraju ponovo zbir ličnih interesa. A te interese ne diktiraju ni ideali, ni spoznaja, ni iskustvo, ni zdravo rasuđivanje.

U individualnom i kreativnom smislu ostvareni u oblastima kojim se bave bilo da su pisci, slikari, ljekari, novinari....uvijek su i hrabri. Jer samo hrabri su ostvareni kao recimo Meša Selimović, Danilo Kiš, Miloš Crnjanski, Milovan Đilas, Milan Kundera, Petar Kočić, Milorad Ekmečić… i desetine još onih koji su se zahvaljujući svom stavu, svom mišljenju, i svom principu upisali u besmrtnike. Vedrana Rudan nije, ali jeste iz vlastitog principa prestala da piše kolumne. Malo li je?

U politici, barem na našim prostorima, toga nema. U politici nema stava, principa i vlastitog mišljenja, jer politikom vladaju isključivo interesi. A interesi mogu da progutaju sve - i žabu i živa čovjeka. Narodni umotvorac smislio je i poslovicu koja kaže: "Nema vječnih neprijatelja, postoje samo vječni interesi".

Tako u politici možeš čovjeka da pošalješ na optuženičku klupu, a sutra uđeš u savez sa njim. Možeš da ga optužiš da je serijski ubica, a onda da s njim praviš vladu. Možeš šta hoćeš, ali moraš da imaš dobar želudac.

Konkretnih primjera je mnogo i kod nas i u komšiluku. Onaj najaktuelniji ovdje je najavljeni savez SDA Bakira Izetbegovića i SBB-a Fahrudina Radončića. Nema šta posljednjih godina Izetbegović i Radončić jedan drugom nisu rekli, insinuirali, pakovali. Ali interesi ne poznaju principe. Politika ne poznaje dosljednosti. Sve može biti, a i ne mora. Sve što je važilo juče, danas ne važi.

Slično je i kod nas. Ko bi ikada sanjao 2000. godine da će izvorni SDS da 2015. godine podržava SNSD? Ko bi ikada mogao sanjati da će potpredsjednik SDS-a biti savjetnik predsjednika iz SNSD-a? Ili da će SNSD i PDP ikada poslije 2000. biti u koaliciji? Ili da će Vojin Mitrović poslije svega što je izgovorio u kampanji pregovarati sa onima koje je pljuvao? Ili da će Momčilo Krajišnik postati omiljeni saradnik vlasti kada je samo nekoliko mjeseci prije bilo kažnjivo dočekati ga? Ili da će Dragan Čavić ikada više u savez sa SDS-om koji ga je izbacio iz partije? Ili da će Tihomir Gligorić preći put od SP-a, preko SNSD-a, do žestokog kritičara SNSD-a u SZP?

Ko bi rekao da će Goran Vesić, blizak saradnik Zorana Đinđića, biti saveznik Aleksandra Vučića? Ko bi rekao čuda da se dese, pjesma je koju baš voli Ivica Dačić. Jer, ko bi rekao da će Slobini socijalisti ikada biti u vlasti sa Đinđićevim demokratama?

Teorija Srećka Šojića

Mnogo je primjera, kao što je mnogo pogaženih principa i stavova. Sve je kao "tesna koža" Srećka Šojića. I Lane Gutović, koji ga je otjelotvorio na TV ekranu, nije u krivu kada kaže: "Morao bih da se izborim sa svojom memorijom i moći zapažanja ne bi li se setio nekog političara koji ne liči na Šojića".

"Naravno, ne govorim o njegovom načinu odevanja, nego o sistemu vrednosti i načinu razmišljanja. Srećko Šojić je počeo kao prevarant u transportnoj firmi. Dok je on bio direktor, država je još bila zdrava i normalna. Mogla je da je potkrada neka vucibatina čija je pokvarenost bila fokusirana samo na malu populaciju i krug jednog preduzeća. U seriji "Bela lađa" Srećko Šojić je postao političar koji je uticao na celu državu. Šojić se nije usavršio, nego je država propala. Ona je pala, nije on porastao. To je cela teorija Srećka Šojića", obrazlaže Gutović.

A u odgovoru na pitanje tipa "ima li nam spasa jer propasti ne možemo", kaže:

" … Mi nemamo kapaciteta za to. Očistili smo svoju budućnost prevarama, lažima i dodvoravanjima. To radimo više od sto godina. Pažljivo izbacujemo iz države ljude koji vrede. Zadržavamo isključivo bagru i budale".

Jasno je da samo društvo jakih pojedinaca, ostvarenih i onih koji su u svojim oblastima dali rezultat može da uspije. Uvijek je trud i rezultat individualan, da bi uspjeh bio kolektivan.

I stvarno nikada nikoga nisam pratila na studije. Posebno nikoga nisam pratila ko nikada neće da se vrati. Svi moji su studirali kod kuće. Zbog toga je i cijela ova priča. Priča o nama, o onima koji odlaze i onima koji ostaju. A odlaze oni koji imaju stav, imaju samopoštovanje, imaju samopouzdanje, oni koji žele fer utakmicu i šansu. Šansu u kojoj ni partijska knjižica, ni rođačka veza ne igraju ništa ako ne vrijediš. Oni koji su sigurni da mogu i da jesu. Oni koji imaju vlastite principe koje su spremni da slijede. Oni koji nemaju dobar želudac.

Zato je ovih nekoliko redova njima u čast.

Kažu da su ljudi bez stava ideal svakog totalitarizma. Možda jesu, a možda i nisu. Jer ljudi bez stava odgovorni su za rađanje svakog totalitarizma. Rijetko gdje i kada vlada kralj, uvijek vladaju dvorjani.

Pa šta je onda bilo prije: koka ili jaje? Nevažno. Jer, bile su barabe.