"Dabogda otišao s onu stranu
Slankamena", bila je česta kletva u Lici i Kordunu. Slabo ko je tamo znao
da postoji mjesto u Sremu koje se tako zove, a tek nije imao pojma što baš tamo
treba da ide.
S onu stranu Slankamena nema ničega, močvare i
šikara, a malo dolje ispod sela, nizvodno, Tisa se uliva u Dunav. Znači da ode
u ništa, u nedođiju, u šikaru. Ali zašto i kako je ta kletva uopšte stigla do
Like i Korduna?
U velikoj bici kod Slankamena glavnokomandujući
austrijske carske vojske princ Eugen Savojski (onaj što je napravio dvorac
Belvedere u Beču) porazio je 1691. tursku vojsku poslije čega je Karlovačkim
mirom Turska definitivno vraćena iz Evrope na Balkan i okončan Veliki turski
rat.
U redovima austrijske vojske borio se veliki
broj Srba, graničara, Krajišnika, pristiglih upravo sa prostora Like, Korduna,
Visoke Krajine…
U čast konačne pobjede Evrope nad Turskom na
uzvišenju iznad Slankamena napravljen je i spomenik na čijem otvaranju je 1892.
pjevao hor kojim je dirigovao Stevan Mokranjac. Stihove na njemu ispisao je
Jova Jovanović Zmaj: "I hvala i slava junacima vrlim, padom uzdignutim smrću
neumrlim".
Demokratija
Tako je bilo nekada. A sada? Jednom graničari,
uvijek graničari. Oko 320 godina kasnije nešto sjevernije ponovo je granica
svjetova. I zid, žica, vojska, suzavac. Hiljade migranata sa Bliskog istoka,
Afrike i Avganistana, koji preko teritorije Srbije pokušavaju da se domognu
evropske demokratije i prosperiteta, stoje na toj granici, na kapiji Evrope.
Žure u demokratiju koja se kod njih nije primila. Mađarski i bugarski kerberi čuvaju
vrata EU da u nju ne uđe sva ta azijska i afrička sirotinja. A modifikovana
kletva se promijenila: "Dabogda ostao s ovu stranu Slankamena".
Iako još nije odgonetnuto zašto su hiljade
nevoljnika izabrale baš taj pravac Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, a ne
onaj Turska, Bugarska, Rumunija, pa dalje prema Njemačkoj, procjenjuje se da bi
u Evropu moglo da ih stigne oko 250.000 iz zemlja u kojima vlada teror, smrt,
rat, glad… Ništa strašno! Jer to je još mnogo manje nego što ih je mnogo manja
i mnogo siromašnija Srbija prihvatila u posljednjem ratu. A prema procjenama,
Srbija je prva zemlja u Evropi i jedna od pet zemalja u svijetu po broju
izbjeglica - iz BiH je primila 266.000, a iz Hrvatske 330.000 prognanih. Koliko
će se ovih sa Bliskog istoka i Afrike nastaniti u njoj i hoće li znaće se za
koju godinu.
Koliko će ih naći dom u zemljama EU i to će se
znati za koju godinu. Za sada ih tamo čeka zid, istina još manji od onoga kojim
se od njihovog dolaska brani susjedna Saudijska Arabija (dugačak 950 kilometara).
Jasno je da izbjeglička drama trese Evropu iz
temelja i da ona nema odgovor na ovo što joj se događa. Desetine hiljada ljudi
bježi od terora islamista, koji su procijenili da oni nisu dobri muslimani.
Evropa je u panici, a desnica u potpunoj histeriji i antimuslimanskom transu.
Oni što bježe od smrti, jer nisu dobri muslimani, u Evropi su samo muslimani.
Paradoksima nikad kraja.
I dok ljudska drama na putu izbavljenja traje
sedmicama, svi kao nijemi ćute o njenim uzrocima. Da li je ta seoba naroda zaista
vrijedjela uvođenja demokratije u patrijarhalna, plemenska društva koja, očigledno
je, nisu bila spremna za taj eksperiment? I ko je procijenio da demokratija po
mjeri Evrope i Amerike može da se primi u Africi i na Bliskom istoku? I zašto
sada ćuti?
Kao što ćuti i o tome da je pakao na Bliskom
istoku počeo onog trenutka kada su se Evropa i Amerika dosjetile da su njihovi
dojučerašnji "prijatelji", predsjednici Sirije i Libije "tirani
koji ugnjetavaju svoj narod" i krenula u oslobođenje od tiranije.
"Oslobođeni" region pretvorio se u
anarhiju, krv, glad, smrt, suze, paljevinu, haos, odsijecanje glava.., a
umjesto demokratske Libije i Sirije mapa svijeta je promijenjena, dobili smo
Islamsku državu Sirije i Levanta.
Tirani
Bašar el Asad vlada Sirijom od 2000. godine. Taj
ljekar po struci školovao se u Londonu. Da li je tiranin koji ugnjetava svoj
narod ne znam, ali znam da izgleda mnogo civilizovanije od onih koji hoće da ga
svrgnu, boraca Islamske države.
Njegova supruga Asma el Asad godinama je bila
miljenica najčitanijih svjetskih modnih magazina. Samo prije nekoliko godina
"El" joj je dodijelio laskavu titulu najljepše obučene žene političara
ispred Mišel Obama i Karle Bruni. Danas je Asma omražena baš kao i njen suprug.
Nedavno sam čitala tekst novinara koji je
svojevremeno živio u glavnom gradu Sirije Damasku, koji opisuje događaj kada je
irskom turisti ukraden fotoaparat.
"Policija je provela nekoliko sati ispitujući
osumnjičene i fotoaparat je vraćen vlasniku kojeg je policajac uvjeravao kako
'u Siriji nema kriminala'. Danas oni koji su dovoljno hrabri ili ludi da pređu
granicu iz Turske i uđu u Siriju mogu naići na razapete ljude, rijeke ljude
koji bježe da bi se spasili ili oblake dima koji se dižu iznad razorenih
sirijskih gradova".
Uvođenje "demokratije" koštalo je
života najmanje 220.000 ljudi, koliko ih je poginulo do kraja prošle godine u
Siriji. BDP Sirije pao je za 120 milijardi dolara. Prosječan životni vijek
Sirijaca skraćen je za 22 godine tokom rata, sa 79 godina na 55?!.
I ne samo Sirijce, ova demokratija koštala je
civilizaciju. Ko će čovječanstvu da nadoknadi nenadoknadivo, nakon što su
ekstremisti Islamske države uništili hram u drevnom sirijskom gradu Palmiri?
Pustinjski biser, koji je 2000 godina odolijevao ratovima i kataklizmama,
nestao je samo u jednom danu.
Šta su sve razularena plemena dojahala na talasu
"demokratije" uništila u Libiji teško je pobrojati. Ono što se zna
jeste da je ta zemlja, kada je na vlast došao svrgnuti "tiranin"
Gadafi, bila jedna od najsiromašnijih na svijetu. Prije dolaska
"demokratije" i oslobađanja od tiranina dospjela je među države sa
najvišim standardom u Africi.
U nekoliko navrata pisalo se o tome kako je
Libija živjela pod Gadafijem. Kada je došao na vlast 25 odsto stanovništva bilo
je pismeno, danas 25 odsto ima fakultetsku diplomu, a 83 odsto čita i piše.
Gadafi je Libijcima koji su željeli da se bave
zemljoradnjom, davao kuću i zemlju, opremu, sjeme i goveda. Svaki mladi bračni
par dobijao je od države po 50.000 američkih dolara, a za svako rođeno dijete
po 5.000.
Država je davala Libijcima 50 odsto novca da
kupe kola. Hljeb i benzin su bili praktično besplatni. Dio novca zarađen
prodajom nafte slivao se na račune svih građana Libije.
Sve to uradio je "tiranin" Gadafi i
ostavio Libiju bez centa spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi
dolara koje su sada blokirane po svijetu. A Libija blokirana u krvi i zločinu.
Ne znam kome bi smetalo da živi u toj i takvoj
tiraniji, ali znam da meni ne bi. Čini se da je Gadafi u praksi uspio da
ostvari san Tomasa Mora i napravi "Utopiju". Kao i svaka utopija,
nije mogla biti dugog vijeka. Postala je klanica iz koje bježe hiljade nesrećnika.
Preko Balkana do Evrope. Na tom putu čeka ih voda skupa kao zlato, čekaju ih
prevaranti i sjecikese. Pa zidovi, suzavci i dimne bombe. I ko zna šta još.
Migranti
Najveći broj ljudi što danima pješače do obećane
slobode su nesrećnici koji za sebe i svoje porodice traže još koji dan mirnog
života. Da li među njima ima terorista, možda tek poneki, jer što rekao Miša
Vasić "teroristi putuju avionima u biznis klasi".
U koloni je i veliki broj djece koja od rata i
gladi bježe potpuno sama. Roditelji su im ili ubijeni ili su ih izgubili
probijajući se do "mirne luke". Mnogo je u toj koloni tužnih i
pretužnih sudbina. Bar mi to znamo, gledali smo iste takve kolone, a i sami u
njima išli.
Na pitanje zašto je napustio svoju državu jedan čovjek
kaže: "Zbog rata. Islamska država nam prijeti da će sve ubiti. Oni koji
pod pritiskom stupe na njihovu stranu, morali bi pobiti svoje bližnje, zato smo
radije izbjeglice. Svaki dan vidimo na putu svoje mrtve prijatelje s prerezanim
vratovima, bez glave. Zato krećemo na put".
Grupa izbjeglica koja se u prenatrpanom čamcu
utapala na putu iz Turske na Lezbos kaže da su tada vidjeli smrt, ali da ih
nije bilo ni približno strah kako ih je inače strah u njihovoj zemlji.
Demokratija na Bliskom istoku i u Africi dala je
konkretne rezultate. Islamska država preuzela je sve poluge vlasti i bezvlašća.
Hrišćanstvo u tom dijelu svijeta ne postoji, uništeno je do temelja isto kao i
drevna Palmira. Ljudska prava su misaona imenica. A sloboda govora? A prava
djeteta? Ko o tome uopšte govori? Kao što ne govori o pravima djece u koloni
izbavljenja.
Ima jedna pjesma Petera Handkea baš o tome iz
filma "Nebo nad Berlinom" koja kaže:
"Kad je dete bilo dete/ postavljalo je ova
pitanja: Zašto sam ja baš ja a ne ti? /Zašto sam ovde a ne tamo? /Kad je počelo
vreme/i gde se prostor završava? /Da nije možda život pod Suncem/samo jedan
san? /Nije li ono što vidim, čujem i osećam/samo odraz nekog Sveta pre
ovog?/Postoji li zapravo zlo, i ljudi/koji su stvarno zli?/…Kad je dete bilo
dete, /u tuđem se krevetu jednom probudilo, /i potom nikad prestalo. /Mnogo
ljudi mu se tada činilo dobrim, /a sada samo par, ako je sreće".
Važno je, jako važno da sretnu bar jednog
dobrog. Važno je za sve nas.
Нема коментара:
Постави коментар