Zašto sam upucala televizor

"Kad miris izađe iz poljskog cveća, kad milost izađe iz čoveka, kada reke izgube svoje zdravlje, nastupiće najveći opšti rat. Narod će izglupiti, rađaće se ljudi, a da ne znaju ko im je đed i prađed… Među Srbima, otkako je veka i sveta, goreg roda biti neće", govorio je o vremenu sadašnjem srpski prorok Mitar Tarabić iz sela Kremna.

Tako počinju proročanstva o vremenu današnjem, izbjegličkoj krizi i ISIL-u, koja ovih dana obaraju sve rekorde čitanosti.

Onda ide stric Mitra Tarabića, Miloš koji veli da nam je blizu treći svjetski rat, pa baba Vanga koja kaže da je već počeo i to 2010, samo da nam još nije javljeno.

Tu je i Nostradamus, koji je prorekao "trećeg antihrista" u ISIL-u (prvi je Napoleon, a drugi Hitler).

Pa opet Miloš Tarabić, koji proriče seobu naroda preko mora, trgovce ljudima i izbjeglički stampedo preko Srbije:

"Neće putovati vazduhom, ljudi će ići brodovima. Biće mnogo morskih hajduka (gusara, krijumčara), koji će uništavati sve na moru. Svaki brod će morati da strepi. Kolone izbeglica iz celog sveta čekati na granicama Srbije koja će im biti kao Nojeva barka".

Zašto ljudi vole da čitaju proroke? Da li je to nedostatak povjerenja u realne izvore ili možda neopisiva ljudska potreba da zna šta će se dogoditi sutra? Da li ih to možda zabavlja poslije rijaliti nakaza, političkih smicalica, priča o korupcionaškim aferama, seobe naroda u direktnom prenosu, sveopšteg ludila i svakojakog bašibozluka (omiljeni termin mog druga op.a.).

I dok proroci jedne zabavljaju (slično kao sudoku), a drugi ih uzimaju posve zaozbiljno, oni ipak ostaju u domenu individualnog interesovanja i poimanja svijeta i stvarnosti i budućnosti.

Nesreća, a ne ponos

Jedno drugo pitanje je intrigantnije? Jesu li intelektualci proroci? Ili su dijagnostičari? Jesu li pisci, čiji redovi ispisani prije 100 ili 200 ili 50 godina i danas imaju aktuelnu poruku proroci? Ili su zato besmrtnici? Jer svijet je oduvijek bio isti, samo što su jedni ljudi umirali, a drugi isti se rađali.

Šta uopšte danas čovjek može dodati ili oduzeti na aktuelnosti Meši Selimoviću kada piše: "Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda! To je nesreća, a ne ponos... Niti je ova zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Zoselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica… Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha... Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni".

Ili kako je moguće da je danas Čehovljevo pismo mlađem bratu u kojem ga uči zašto je toliko važno da bude vaspitan čovjek potrebnije nego ikada. Pa kaže: "Da bi čovjek bio vaspitan nije dovoljno da čita popularne romane i posećuje pozorište. On mora neprestano, danonoćno da radi na sebi, da čita, uči, trudi se... i da odmah odbaci sujetu, jer se svaki izgubljeni sat računa".

Je li to dijagnoza ili proročanstvo? Jer, nisu li nevaspitanje i sujeta uvijek, i onda, i sada, dva najveća problema i pojedinca i zajednice? I šta se tek desi kada nevaspitan i sujetan čovjek dobije pravo da odlučuje o grupi ljudi ili o jednom društvu?

Zato i jeste posve druga stvar sa naučnicima, intelektualcima, umjetnicima, medijima koji svojim priznatim stavovima i vrijednostima upozoravaju društvo na sve ono što je dobro i loše - bilo, jeste i biće. Njihov odnos prema događajima i procesima trebalo bi da je obavezujući stav za sve one koji upravljaju ili su u poziciji da donose odluke.

Memorandum SANU

Ako vas ne mrzi, pročitajte ovo:

"Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni sukobi izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem, već i celokupni javni poredak zemlje. Svakodnevne su pojave: nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovanje zakona, rastuće nepoverenje među ljudima i sve bezobzirniji individualni i grupni standardi. Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodećih ustanova društva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praćeni su apatijom i ogorčenjem naroda, otuđenjem čoveka od svih nosilaca, a i simbola javnog poretka".

I šta mislite ko je napisao dijagnozu? I kada? Ovih dana? Prošle godine? Ovdje? U Srbiji? U Hrvatskoj?

Ništa od toga. Ovako zapravo počinje uvodni tekst čuvenog dokumenta Srpske akademije nauka i umjetnosti poznatog kao Memorandum SANU.

Zanimljivo je i to da je Memorandum javnost prvi put pročitala u novinama baš na današnji dan 25. septembra 1986, tačno prije 29 godina.

Od toga dana pa do danas, Memorandum SANU prate burne reakcije i kontraverze, a kao "velikosrpski manifest" često je pominjan i u sudnici.

Ali to nije tema. Ali jeste da ovaj uvodnik Memoranduma proročanski dijagnostikuje moralnu krizu dugog trajanja. Dijagnoza je data prije ravno 29 godina, a da ni estradni promotori Memoranduma SANU taj dio nisu upamtili, jer su uzimali svako šta mu treba za poboljšanje "individualnog standarda".

Njegovi pisci, akademici SANU ističu i da "svojom obavezom smatraju da u sudbonosnom trenutku saopšte svoja viđenja društvenog stanja sa ubeđenjem da time doprinose traženju izlaza iz sadašnjih nedaća".

Pošteno, jer to i jeste obaveza intelektualca prema zajednici u kojoj živi, radi, promišlja. Ali šta je sa onim društvima kao što je naše u kojem nema "vapaja iz pustinje", u kojem nema nikoga da upozori gdje smo i kuda idemo. Ovdje se radi o zapuštenoj individualnoj svijesti gdje ne pomaže ni proročanstvo, ni pogubna istorijska opomena.

A političari i državnici koji su pušteni da bez opomene i savjesti upravljaju društvom intuitivno, onako kako misle ili osjećaju da treba, bez srama od javnosti, tumaraju kao guske u magli.

Srama su pošteđeni i oni koji su po prirodi svoga posla i pozvanja obavezni da upozore, analiziraju, predvide.

Ali ko i kako kada su diplome lažne, proročanstva lažna, analize lažne, a naučna dostignuća ničim mjerljiva? A tek mediji i savjest novinara?

Moja koleginica dramaturg vidno iznervirana daje realno rješenje iz svoje struke: "Dramaturgija pod hitno da se uvede u osnovne škole (pošto imamo političare i sa kupljenom srednjom školom). Onda da se lijepo nauči 36 dramskih situacija za dvojku, tipovi i karakteri za trojku, kompozicija za četvorku (da ubuduće, već po zapletu mogu da prepoznaju unaprijed smišljen scenario) i deus ex machina za peticu".

Rekla je i otišla da "upuca televizor". Ne znam da li je neko čuo. 

(Glas Srpske, 25.novembar 2015.)