Kolika je odgovornost
intelektualaca, akademika, profesora univerziteta, kulturnih
"radnika" - udarnika za opšte stanje u kojem se neko društvo nalazi.
Neosporno velika. Neosporno ogromna. Moglo bi se reći, čak i ključna.
A vi, kada ste vi
posljednji put čuli profesora ekonomskog fakulteta u Republici Srpskoj da
iznese svoj stručni stav ili mišljenje o nekom ekonomskom problemu? Nekom
zakonskom rješenju iz ove oblasti? Da iznese svoje viđenje mogućeg rješenja za
oživljavanje privrede? Za smanjenje stope nezaposlenosti? Da progovori o
poreskom sistemu? Nešto slabo mogu da se sjetim.
A vi, kada ste vi
posljednji put čuli nekog od profesora sa tri akademije umjetnosti u RS da
progovore o stanju u kulturi, da daju kritički osvrt na probleme sa kojima se
kultura suočava, da govore o kvalitetu umjetničke ponude ili djela... O bilo
čemu osim što zatvaraju i otvaraju manifestacije u kojima se grebu za dobre
pare. Ne znam da li me pamćenje dobro služi, ali ne mogu da se sjetim
nijednoga.
A vi, kada ste vi
posljednji put čuli nekog profesora građevine ili arhitekture da javno govori o
lošim urbanističkim rješenjima, ruglima od građevina, dehumanizovanim naseljima
- spavaonicama, bez parking mjesta za one zatvorene u kavezima za spavanje, bez
potrebne saobraćajne infrastrukture. Kada ste čuli profesora građevine da
analizira zakone donesene u toj oblasti? Možda mi je promaklo, ali ne sjećam se
da sam ikada.
A mi djeca rasla u toj
komunističkoj Jugoslaviji, ma kako komunizam bio retrogradan sistem, živjeli
smo u humanom okruženju. Svako naselje građeno poslije 1960. i neke, pa i ono u
kojem sam odrasla, imalo je parkove za djecu, igralište, vrtić i osnovnu školu.
I naravno, dovoljan broj parking mjesta za stanare.
(Ne)odgovornost
Ali da se vratimo
načetoj temi koja glasi: da li su intelektualci odgovorni za stanje u kom se
društvo nalazi? Da li su oni zarad vlastitog komoditeta prepustili da se
društvo snalazi samo bez stručne pomoći, iako zemlja koja je u njihovo
školovanje uložila toliko mnogo, barem tako malo od njih očekuje.
Kako se ovdje jedino i
samo politika regeneriše, ali i daje sertifikat u svim oblastima ljudskog
stvaralaštva i djelovanja: "od udruženog rada do sporta" (Balašević),
tako se očekivano u javnosti jedino javno legitimišu oni čija profesija jeste
upravo politički sistem i politička misao.
Svima su već poznati,
jer su redovno javno publikovani stavovi dekana Fakulteta političkih nauka
Nenada Kecmanovića, kao i dvojice mladih profesora iz dva različita politička
ugla. Jedan od njih Aleksandar Vranješ savjetnik je Milorada Dodika. Drugi
Aleksandar, ali Savanović, savjetnik je Ognjena Tadića ili direktor Političke
akademije SDS-a, nevažno.
Iako je tačno da je kod
nas politika opšte mjesto, početak i kraj svake društvene opservacije,
aktivnosti, ali i opšta formula uspjeha ili neuspjeha, ipak je pohvalno da
postoji barem jedan studijski program koji se prema društvu odnosi na javan
način ne libeći se da iznese svoja mišljenja i stavove, naravno različite
koliko je različita i politička scena u kojoj živimo.
Ako se zanemari javna
aktivnost dekana i profesora sa FNP, svi ostali zavučeni u mišje rupe grickaju
privilegije koje im je društvo dalo i ne pada im na pamet da talasaju da se ne
daj bože ne zamjere nekom aktuelnom činovniku, po kojem se ionako ništa neće
zvati.
Zato ne čudi vrijeme i
sistem u kojem se politički angažuju čak i direktori kulturnih institucija,
umjetnici, individualci, jasno i pragmatično kalkulišući da je to jedini način
da uspiju, ma kako i bez partijskih knjižica bili kvalitetni i nadareni.
Nije problem imati
politički stav, kao što ga je imao i ......., ali je tragično kada ljudi sa tim
stavom kalkulišu iz ličnih interesa, posebno kada to čine oni čiji posao je
kreativan i izvan svakog sistema i svake političke kalkulacije. Oni čije djelo
u besmrtnost neće odvesti nijedna partijska knjižica iako, naravno, imaju pravo
da se kao pojedinci sa simpatijama ili antipatijama odrede i u tom smislu.
I kada ne postoji
intelektualni kapacitet spreman javno da iznese svoj stav o nekom problemu,
onda je najlakše svu krivicu za to adresirati na medije i novinare. Mnogo
kolega sa kojim sam razgovarala i sa kojim razgovaram, ali i lično iskustvo,
daje mi za pravo da kažem da to nije tačno. Veoma teško, gotovo nemoguće je
naći sagovornika na univerzitetu ili u kulturnoj javnosti koji će otvoreno i
kritički opservirati bilo koji proces, problem, događaj. Isprika će naći mnogo,
jednom će to biti neodložni poslovi, drugi put službeno odsustvo, treći put...
A oni koji se i odluče
da svoj stručni stav i mišljenje o nekom konkretnom problemu iznesu javno
uradiće to samo onda kada imaju ličnu korist, naviknuti da im se sve plaća ili
novcem, ili privilegijom, ili napredovanjem.
Zato su hiljade
profesora univerziteta, akademika, umjetnika, javnih ličnosti najodgovorniji za
stanje u kojem se nalazimo i za devijacije sa kojima živimo, bez obzira na to o
kom segmentu života je riječ. Zato je isključivo njihova i samo njihova
odgovornost za stvoreni ambijent u kojem nekompetentni ljudi donose vrijednosne
ili stručne sudove, urušavajući na taj način sistem vrijednosti do temelja.
Zar bi stručna kritika,
čiji smisao je javno upozoravanje na negativne, ali i pozitivne procese,
zakone, slučajeve, događaje, ... mogla nekome da škodi? Naravno da ne bi. Takva
kritika bi dobro došla svakom pametnom čovjeku, pojedincu, političaru,
instituciji, ali i društvu u cjelini. Samo na taj način to društvo moglo bi da donese
prava rješenja i da se kreće naprijed.
Društvo u kojem takva
kritika ne postoji, u kojem se svaki proces i svaka odluka, ako se o njoj i
govori, posmatra površno i kritizerski, u kom se svakodnevno proizvode
samozvani analitičari, u kojoj struka i nauka nijemo ćute, kalkulišu i
posmatraju ga sa distance, nema čemu dobrom da se nada.
Zato odgovornost za
stanje društva nikada, pa ni sada i ovdje, ne snose samo političari, ne snose
ga ni mediji, odgovornost prije svega i prije svih je na ćutolozima u akademskoj
zajednici, nijemim posmatračima procesa, zarobljenicima vlastitog komoditeta i
vlastitih privilegija.
Sjedi, jedan!
Prije nekoliko dana
Raša Popov na RTS-u pričao je o tome kako u Srbiji ima mnogo genijalne djece
kojoj godinama u vlastitom krugu zatvorene književne klike, koje nagrade dijele
između sebe, ne daju šansu da se za njih čuje. Ima li kod nas tih klika? Ili ih
nema? Opet nikoga nisam čula da javno o tome nešto kaže. A možda je i tu na
snazi "omerta"?
Da ne bude nepravde,
nedavno jedan čovjek, čije je ime Zlatko Jurić, iznio je svoj argumentovan i
utemeljen stav o odluci da se povuče iz žirija za dodjelu književne nagrade
"Šušnjar 2014", jer je smatrao da je "odluka o laureatima
nepotpuna".
Kao što to obično biva,
ni taj usamljeni glas, ne ulazeći u ocjenu da li je bio opravdan ili ne, nije
proizveo nikakvu reakciju javnosti, nikakvu polemiku bilo za, bilo protiv. Znam
da su Zlatku mnogi čestitali u četiri oka, potapšali ga po ramenu, znam, a da i
ne gledam. I tako se sve završilo. Bez talasanja, molim.
Sjećam se da smo učili
kako je i sam Vuk Stefanović Karadžić svoju književno-jezičku misao izgradio
upravo na kritikama tadašnjih pisaca i brojnim dugogodišnjim polemikama sa
svojim protivnicima, razvijajući u praksi Dositejevu metodu slobodnog,
kritičkog mišljenja.
Učili smo i to kako je
Dositej, najveći srpski prosvjetitelj i reformator, podstakao kulturno buđenje
naroda svojevrsnom revolucijom koju je sproveo u otadžbini tako što je podsticao
slobodno mišljenje i istraživanje, ističući kao najviši oblik tog mišljenja
upravo naučno-kritičko mišljenje. Nije li baš tako Dositej još početkom 19.
vijeka doprinio da cijelo srpsko društvo krene naprijed kroz kritičku misao i
polemiku koja ga je tjerala da bude bolje?
Gdje su danas
Dositejevi učenici? Ili su baš svi popadali na tom pitanju, pretvarajući se u
bezimenu intelektualnu žabokrečinu, uljuljkanu i zadovoljenu ostvarenjem sitnih
ili krupnih vlastitih privilegija.
Prije nekoliko dana u
Srbiji se cijela frka podigla oko najave uništavanja knjiga Ničea, Pekića,
Sretena Marića, Živojina Pavlovića, Svetislava Basare u "Službenom
glasniku". Spisak knjiga koje se pakuju, a čija sudbina još nije poznata,
procurio je u javnost zahvaljujući Novici Miliću, profesoru književnosti, koji
ga je objelodanio na svom sajtu "libreto.net".
- Ne sumnjam ja da će
Radoš - čim pukne bruka, a nadam se da će brzo pući - održati neku smušenu
konferenciju za štampu na kojoj će ovaj vandalski čin predstaviti kao već neku
poslovnu nužnost ili kao 'nedostatak magacinskog prostora' - napisao je potom
Svetislav Basara u svojoj kolumni u listu "Danas".
Ironično se oglasio i
Matija Bećković rečenicom: "Dobro je ako se to radi po spisku, jer nekad
su knjige spaljivali bez spiska, tako da je ovo napredak".
Kada bi sličnu
situaciju simulirali ovdje i sada, da li bi recimo neka reciklaža knjiga dovela
do reakcije javnosti? Teško, gotovo nemoguće, ali je sigurno da bi se žustra
polemika o tome razvila u kafanama, tamo gdje nema rizika da čuje onaj ko ne
treba da čuje. Ta kafanska demokratija i privid pobune među istomišljenicima iz
iskustva lako može da se predvidi.
Kao što ne postoji
pjesma nad pjesmama, kao što nema pozorišne predstave koja ne zaslužuje
kritiku, kao što nema izložbe o kojoj stručna javnost ne treba da da svoj sud,
kao što nema knjige o kojoj ne govore književni kritičari, kao što nema
američke demokratije bez Noama Čomskog, tako neće i ne može biti kvaliteta i
napretka sve dok se najodgovorniji i najpoznavaniji za taj napredak ponašaju sa
toliko komoditeta i neodgovornosti. Koji, kada ih i pokušate izvući na čistinu,
vape: Joj, nemojte mene, molim vas!
P.S.
Znam da ovaj tekst neće proizvesti ništa, kao što nije ni onaj prethodni, ni
onaj prije njega, ali se nadam da će se ćutolozi barem 10 minuta osjećati
nelagodno. Sami pred sobom. Eto, neka to bude satisfakcija.
Нема коментара:
Постави коментар