Otisci 2014.

Nekako sa odlaskom stare i dolaskom nove godine svako od nas iz posve ličnog ugla sumira godinu iza sebe.

I barem tih prvih dana nove godine čini nam se kao da smo sa otkucajima sata u ponoć 31. decembra sve brige iz stare godine ostavili iza sebe. Čaša razbijena u ponoć po legendi bi trebalo da simbolizuje razbijanje svega što je bilo loše i mnogo uspješnije dane koji dolaze. Ta maštarija novogodišnje noći već 3. januara ispostaviće se kao pusta želja, jer život će se nastaviti baš tamo gdje je i stao posljednjeg dana stare godine.

Nedavno sam pogledala "dijagnozu" neuspjeha i uspjeha koju je dao Zoran Đinđić, a glasi ovako: Ima zemalja koje imaju dijamante, zlato i energiju, pa su siromašne, zato što ljudi nisu sposobni da to iskoriste. Ima zemalja koje nemaju ništa, pa su bogate, zato što su ljudi sposobni da se dobro organizuju. Znači, u principu, sve je do ljudi.

Mali prelet kroz 2014. otisnut isječcima iz 12 kolumni samo je potvrda da je u tome suština svih naših i uspjeha i neuspjeha. Zato se u 2015. ništa neće promijeniti. Jer, sve je bilo, jeste i biće do ljudi!

JANUAR

Ko je ubio Djeda Mraza?

 

Prva i osnovna stvar uoči novih godina, onih krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, bila je da nekome od raje starci odu kod rodbine na porodičnu feštu od dva litra "ždrepčeve krvi" i, naravno, isprazne stan.

Raja bi do tada obavila sve pripreme, iće i piće ranije nabavljeno udruženim snagama, čekalo je u šteku i čim bi starci zamakli za prvu krivinu fešta je počinjala. Zbog svega toga, i još koječega, naše nove godine i danas hrane nostalgiju. Zbog svega toga, i još koječega, naši klinci teško da će imati privilegiju da o novim godinama sa tim lijepim sjećanjima i žarom pričaju svojoj djeci. Jer i Djeda Mraza ubio je internet.

FEBRUAR

Vratite djeci Kostu V.

Uloga obrazovanja, pored toga što mora podsticati sve ljude da uče i napreduju, ne samo do željene kvalifikacije, nego i do zadovoljavajućeg nivoa kvaliteta života, jeste i u tome da ono stvara ljudski kapital jedne zajednice. Jedan iskusni profesor Univerziteta koji sa ponosom može da kaže da je postignuće onih koje je učio priznato širom planete kaže: Ja bih profesorima propisao zadatak da najmanje jednom mjesečno gledaju "Šešir profesora Koste Vujića".

Koste Vujići postoje i danas. Pomozimo im da pobijede!

MART

Treći entitet

- Kada smo mi prešli granicu? Zašto nam nisu tražili pasoše - začuđeno je upitala profesorka Beogradskog univerziteta, naša saputnica tog 8. februara kroz zapadnu Hercegovinu, negdje oko Čitluka.

Rekli smo da nismo prešli granicu sa Hrvatskom i da se nalazimo na teritoriji BiH, ali na području na kojem žive Hrvati. U selu Krčedin kod Širokog Brijega fotografisali smo spomenik hrvatskoj ćirilici, istoj onoj koja je crnom bojom prefarbana na svim putokazima u zapadnoj Hercegovini. Ručali smo lešo ribu kuvanu u vinu, onakvu kakvu prave ribari u hrvatskoj Dalmaciji. Svuda smo mogli platiti u kunama, KM ili evrima. Jedino dinare ne primaju. To je zapadna Hercegovina, dolje na jugu.

APRIL

Zaboravljeno pismo

Budite bez brige, nama se neće dogoditi Zola, iako sve što je napisao prije 120 godina vrijedi i ovdje i danas. U vremenu mediokriteta niko neće stati u odbranu Drajfusa, jer bi ta odbrana značila njihov kraj.

Mediokriteti nemaju svoje mišljenje. Oni imaju svoj interes. Mediokriteti uvijek nađu zlatnu sredinu. Oni ne iskaču. Oni su prosječni. Oni se plaše promjena. Oni mijenjaju političke stranke kao košulje. Oni su dobre sluge. Oni ne znaju ništa da rade, ali ne odbijaju nijednu funkciju. Oni ne stoje ni iza sebe, pa kako će iza nekog drugog? A kada mediokriteti dobiju zrno vlasti, oni nipodaštavaju i uništavaju sve što je stvoreno prije njih. Jer oni znaju da nisu sposobni da stvore ništa.

Dok pametni stvaraju, mediokriteti sve stvoreno ruše. Dok pametni promišljaju, mediokriteti kradu njihove misli i predstavljaju kao svoje. Dok pametni ćute o svojoj intimi, mediokriteti tračaju o tuđoj. Dok pametni žive svoje živote, mediokriteti žive njihove.

I taj lanac nema kraja. Mediokriteti raspoređuju mediokritete po dubini. Da li ih siromaštvo stvara? Ili oni stvaraju siromaštvo? Biće - oboje.

MAJ

Diskretni heroji

Nevolja je uvijek ista, kao što su isti i stradalnici. Samo su im imena drugačija. Kao što su drugačija i imena heroja. Ovih nekoliko slika ostaće na jednom mjestu u znak zahvalnosti nekima od onih čija srca su čista, a djela ogromna. Piloti iz Helikopterskog servisa RS sa Bobanom Kusturićem na čelu spasili su stotine ljudi, najtežih bolesnika, najugroženijih u poplavama. Iako je vrijeme u četvrtak i petak bilo kišno i vjetrovito, veoma rizično za letenje, letjeli su danonoćno. Suvišno je i reći da su rizikovali svoje živote da spasu tuđe.

JUN

U zdravlje, žohari!

Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu tako se mijenjala i sadašnjost, ali i istorija. Kako se mijenjao odnos Sarajeva prema Principu, tako se mijenjao i status Srba u tom gradu. Kako je Princip prelazio put od heroja i tiranoubice do teroriste, tako su Srbi bivali dobri ili zli momci.

Srbi su iz Sarajeva vazda odlazili "dobrovoljno". Prvi put kada je Princip pucao u Ferdinanda. Drugi put kada je Hitleru iz Sarajeva za rođendan stigao najdraži poklon - tabla koja je do 1941. bila okačena na mjestu atentata. I oba puta poslije "dobrovoljnog" odlaska vraćali su se kao oslobodioci, a Sarajevo je nastavljalo da živi svoj život, na strani pobjednika.

I tako je bilo sve do ovog rata u kojem je iz Sarajeva "dobrovoljno" otišlo 150.000 Srba. Samo ovog puta oni se nisu vratili kao oslobodioci, nego su ostali da žive daleko od Sarajeva kao agresori. Istovremeno, Princip je postao terorista.

Vidovdan je, 100. od tada. "Iza nas je pakao, a ispred nas kineski zid". U to ime, u zdravlje žohari! Jer, PRINCIP JE PRINCIP.

JUL

Život je maskenbal

Nije ovdje problem samo u državi. Problem je u pojedincu. Zamislimo jednog Engleza koji stupa na američki kontinent u 16. vijeku i traži Biro za zapošljavanje, a zatim sjedi na zemlji (jer i kuću neko treba da mu izgradi, a kredit mu još nisu odobrili) skrštenih ruku i uzdiše: "Eh, ja sam čitao sve viteške romane i jako sam načitan, ali mene neće da zaposle" sa istim onim prizvukom sa kojim danas ljudi uzdišu i govore: "Eh, ja sam čitao Hegela..."

... I šta sada? Potreban je bunt! Za jednog Hamleta je potreban bunt! Intelekt, obrazovanje i bunt - tri sveta pravila za mijenjanje učmalog društvenog stanja. Ovako svijet u kojem živimo vidi neko ko još nema 17. I nema pojma da je Laž ukrala haljinu Istini.

AVGUST

Crkni magarče, kad si magarac

Brisel za 800 miliona evra sa donatorske konferencije, bez obzira na to što se većina odnosi na kredite, čeka konkretne projekte kako bi se novac mogao koristiti. A projekata nema, pa nema. Državna birokratija ne žuri, jer budžet se dovoljno puni da plate ne kasne, mobilni telefoni su plaćeni, odvojeni život se uredno isplaćuje, pa regresi, dnevnice, topli obrok.....

Tako se između tromog Brisela i ljudi stradalih u poplavama ispriječila vojska državnih činovnika, koja niti ima odgovornosti, niti empatije prema stradanjima, potrebama i patnjama male raje. Jer, feragosta je! A onda će kampanja. A ti crkni magarče dok trava naraste... kad si magarac!

SEPTEMBAR

Moj utisak je...

Provincija nije geografija, to je duhovna kategorija. Ne zavisi od veličine države, zajednice, autonomije, entiteta, grada, nego od od sposobnosti te zajednice da daruje najbolje, da podrži najbolje, da privuče najbolje.

U tome vjerovatno i leži odgovor na pitanje zbog čega mladi ljudi bježe odavde. Bježe ne samo zato što je zemlja siromašna i što će teško dobiti posao, oni odlaze jer traže svoj prostor, šansu da pokažu šta znaju i da se to znanje verifikuje realnom ocjenom njegove vrijednosti. Mladi ljudi žele društvo koje će im dati šansu da uspiju i podržati ih na putu ka uspjehu. Društvo koje ih neće pitati ko im je tata, a ko mama, imaju li novac ili funkcije, koje im neće tražiti partijske knjižice, koje će ih pitati jedno jedino pitanje: da pokažu šta znaju. A znaju!

OKTOBAR

Ćutolozi, čujemo li se?

Oni koji se i odluče da svoj stručni stav i mišljenje o nekom konkretnom problemu iznesu javno uradiće to samo onda kada imaju ličnu korist, naviknuti da im se sve plaća ili novcem, ili privilegijom, ili napredovanjem. Zato su hiljade profesora univerziteta, akademika, umjetnika, javnih ličnosti najodgovorniji za stanje u kojem se nalazimo i za devijacije sa kojima živimo, bez obzira na to o kom segmentu života je riječ. Zato je isključivo njihova i samo njihova odgovornost za stvoreni ambijent u kojem nekompetentni ljudi donose vrijednosne ili stručne sudove, urušavajući na taj način sistem vrijednosti do temelja.

NOVEMBAR

Tako je govorio Jovan S.

Sto godina kasnije, "zakoni se i dalje donose, ali i ne vrše, čime se ruše osnovi svake države". Sto godina kasnije, "toliko je mnogo demokratizma u reči, a toliko malo demokratizma u stvari". Sto godina kasnije, "ne može se reć, gospodo iz većine, da svaki onaj koji ne misli kao vi nije patriot". Sto godina kasnije, "sve se svelo na politiku ličnih razračunavanja i sitnih lokalnih partijskih interesa". Sto godina kasnije, na sceni su oni koji misle da se "u politici neprestano može živeti od podsećanja na prošlost, da se vazda može živeti od istorijskog kapitala".

Iako sto godina kasnije, problemi o kojima je 1912. i 1913. i 1914. govorio Jovan Skerlić doživljavaju kulminaciju, govoriti o njima ne smatra se ni patriotizmom, ni patriotskom obavezom.

Zato sto godina kasnije u poslaničkim klupama nema ni sličnog Jovanu Skerliću. Ni po biografiji, ni po intelektualnoj hrabrosti. Zato ovo i nije priča o Jovanu Skerliću. Ovo je priča o nama.

DECEMBAR

Draga moja Saveta...

Draga Saveta, jesam li ja pametna, stručna i sposobna, jer nemam sertifikat nijedne političke partije da sam pametna, stručna i sposobna. Nisam član, niti sam bila član, niti ću biti član partije, tata mi je na onom svijetu 20 godina, mama me napustila, niko u bližoj i daljoj familiji nije u vrhu bilo koje političke partije.

Pismo dragoj Saveti otišlo je brzom poštom. Odgovor je stigao brzo:

Posljednje teorije jasno su utvrdile da koeficijent inteligencije nije mjerilo uspjeha pojedinca, kao što to nije ni znanje, ni sposobnost, a ni stručnost. Najvažnija je socijalna inteligencija... Samo socijalno inteligentan čovjek shvata da je veoma važno da se prilagodi društvu, da ne odskače i da se ne izdvaja ničim. Ako društvu u kojem živi pojedinac opšte dobro i javni interes nisu na prvom mjestu, nego prije svega lična i partijska korist, onda je prvi korak svake socijalno inteligentne osobe učlanjenje u perspektivnu partiju. Tvoja Saveta

Muke po Bakiru

Adil Osmanović, potpredsjednik SDA i dugogodišnji najbliži saradnik Sulejmana Tihića, preminulog predsjednika te partije, nije prijedlog SDA za mandatara za novi sastav Savjeta ministara BiH, kako se nadao.

Više od polovine od ukupno 29 članova Predsjedništva SDA podiglo je ruku za Denisa Zvizdića, predsjednika Kantonalnog odbora SDA Sarajevo koji je bio prijedlog Bakira Izetbegovića. Zvizdić je pobjedio Osmanovića sa 17 glasova za, šest uzdržanih, a niko nije bio protiv.

Bitka u SDA

Ovim je neosporno poražena struja SDA iz Republike Srpske, čiji najjači kadar je bio pokojni Tihić. Tu struju danas čine pored Adila Osmanovića, Sadik Ahmetović iz Srebrenice, Ramiz Salkić iz Bratunca (novi potpredsjednik RS). U taboru kontra Bakira su i Salko Sokolović iz Konjica, Sejad Delić predsjednik SDA u Posavini sa mjestom stanovanja u Sarajevu, Senad Šepić iz Cazina sa mjestom stanovanja u Sarajevu. Svi oni bili su bliski Sulejmanu Tihiću.  

Sam Adil Osmanović još u maju priznao je da unutar SDA postoji podjela na dvije struje i zagonetno dodao "vidjećemo kako će se stvari odvijati". Da li je to rasplet gledamo ovih dana? Da li je SDA pred konačnim raskolom na dvije struje ili dvije stranke, kako Bakiru preko medija poručuju SDA-ovci iz RS tvrdeći "kadrovski" pazar, znaće se veoma brzo. Ono što je neosporno jeste da su na sjednici Predsjedništva SDA prošlog četvrtka otkopane ratne sjekire, kako to obično i biva, ne zbog borbe za ciljeve, programe ili ideje, nego za fotelje.

Po kazivanju Salmira Kaplana, Salko Sokolović je prvi progovorio i rekao da SDA vode "sarajevski minderi” na šta mu je on odgovorio da i on i Zijad Hadžiomerović vode isti takav minder u Mostaru (aludirajući na kadriranje po "minderskim" sjedeljkama).

U toku kadrovskog boja za fotelje došlo je do čupanja grkljanja, rezanja vratova, a u sam finiš bitke umješao se i Vojislav Šešelj, vojvoda od Karlobaga i Virovitice, lično.  Logično, jer dok nema Šešelja, nema ni pravog fajta.

- Hadžiomerović mi je pred svima prijetio da će mi grkljan iščupati nakon što sam rekao da je nedopustivo što je kao direktor Instituta za medicinska vještačenja dao odobrenje za penziju ratnom zločincu Vojislavu Šešelju. Na to mi je on pred svima rekao “da mi Šešelj j... majku”. Ustao sam i napustio sastanak, povjerio se javnosti Kaplan.

Dan, dva poslije sjednice na kojoj je Zvizdić izbacio iz igre Osmanovića, nepoznatom rukom vodjena na noge je skočila boračka organizacija Srebrenice iz koje dolazi Sadik čiji prijedlog za predsjedavajućeg Savjeta ministara u liku Adila Osmanovića je propao.

Organizacija demobilisanih boraca ARBiH Srebrenica razaslala je u javnost otvoreno pismo "povodom nastavka egzegucije preživjelih žrtava genocida iz Srebrenice od strane Instituta za medicinsko vještačenje Federacije BiH". Hadžiomerović je optužen da ubija preživjele Srebreničane, jer je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja FBiH, na čijem je čelu, potvrdio invalidnost prve kategorije  Vojislavu Šešelju, čime mu je omogućeno da dobije penziju od BiH.

Oni su optužili domaće izdajnike i ratne profitere (ali ih nisu imenovali) da su  glavni egzekutori  Bošnjaka iz Srebrenice i zahtjevali od SDA da  hitno razriješi Zijada Hadžiomerovića sa pozicije direktora Instituta.

Zanimljivo je da struja SDA okupljena iza kandidature Adila Osmanovića sav svoj politički uticaj unutar SDA gradi radikalizacijom stanja u Republici Srpskoj, gdje im je politička baza. 

Republika Srpska je teren na kom se oni politički profilišu i redovnim, uglavnom što radikalnijim istupima, postaju prepoznatljivi na političkoj sceni, ali i unutar same SDA.  Ali očito to im nije bilo dovoljno da dobiju zeleni karton da mogu da prođu Koziju ćupriju i zavladaju sarajevskom centralom stranke. I sam Izetbegović izmedju redova to priznaje kada kaže da je kandidaturom Zvizdića SDA vratila svoju urbanu komponentu. Ruku na srce ništa sporno, kao veliki i kao najurbaniji i kao glavni grad, logično je da  Sarajevo ima dovoljno stručnih i stručnijih kadrova nego što je to Adil Osmanović.

Zato ma kako i koliko se Sadik Ahmetović, Adil Osmanović, Tarik Sadović dokazivali gradeći u RS imidž što mučenika, što "jedinih ovlaštenih" boraca za  prava Bošnjaka, to im jasno je nije, niti će biti dovoljno da potuku sarajevske kadrove SDA. Realno, oni su bili i jesu, za sarajevsku SDA, samo papci iz Podrinja.

Kadriranje

Ova mala aktuelna priča o SDA samo je još jedan dokaz više da je osnovni motiv svake političke bitke na ovim prostorima, bitka za funkcije,  kako izmedju partija, tako i unutar njih samih.

I to priznaje i sam Izetbegović kada odbacuje mogućnost da unutar SDA postoje ideološke frakcije, ali priznaje da postoji rivalstvo za funkcije i da je teško zadovoljiti aspiracije sa terena a da se to negativno ne odrazi na kvalitet kadrovskih rješenja. O mogućnostima da SDA na stručna mjesta ne predlaže članove partije, nego stručne ljude koji iza sebe imaju rezulatat u tim poslovima, Izetbegović i ne razmišlja. I nije jedini.

- Zašto stranke u ovako teškom vremenu na važne funkcije ne predlažu stručne ljude koji ne moraju biti njihovi članovi, ali neka budu njihovi kandidati? Ali onda šta ti ljudi mogu da urade, kada nemaju političku podršku? To je to vrzino kolo koje je nemoguće prekinuti, pita i odgovara na pitanja moj prijatelj.

U tom društvu analitičara okupljenih oko iste teme za svoj groš svi se ipak slažili da se Željko Komšić u svojoj političkoj borbi izdigao iznad čerupanja izbornog plijena, što bi kratkoročno moglo da mu šteti, ali dugoročno mu sasvim sigurno donosi korist.

Komšić je mudro i opasno dobro osjetio puls birača, pa je na agendu svog političkog djelovanja i djelovanja Demokratske fronte postavio kadrovsko pitanje kao suštinsko pitanje i uzrok svih naših problema i sunovrata. Ono na čemu insistira Komšić je prestanak zapošljavanja i kadriranja po stranačkoj i rodbinskoj liniji, što imponuje većini biračkog tijela, i njegovog, ali i tuđeg.

Zaoštrio je do kraja pa je DF prekinula razgovore sa SDA o formiranju vlasti na svim nivoima, dok SDA ne poništi sve konkurse za zapošljavanja u Kantonu Sarajevo, ali i drugim kantonima.

Komšić je, prepotentno sam sigurna, shvatio poruku onog mog  dopisivanja sa Dragom Savetom od prije sedmicu - dvije. Sjećate se onog pisma:  Draga Saveta, jesam li ja pametna, stručna i sposobna, jer nemam sertifikat nijedne političke partije da sam pametna, stručna i sposobna. Nisam član, niti sam bila član, niti ću biti član partije, tata mi je na onom svijetu 20 godina, mama me napustila, niko u bližoj i daljoj familiji nije u vrhu bilo koje političke partije.

Jasno je da Komšić shvata da je pređen crveni rubikon i da je još juče bilo vrijeme da se prekine partijsko-krvno kadriranje koje je na funkcije važne za napredak cijelog društva izbacilo ljude bez biografije.

- A element stručnosti? Ko si ti, šta si ti napravio u životu? Šta? Šta si ostavio iza sebe? Šta si postigao?, polemiše jedan drugi iz društva  analitičara okupljenih za svoj groš oko ove teške teme.

Jasno je da je Komšić toga svjestan i da na tom pulsu javnosti  kreira svoje političke poteze, gradeći imidž borca ne za partiju i uhljebljenje partijskih kadrova, nego za dovođenje stručnih ljudi na stručna mjesta koji će raditi za dobro naroda. Komšić insistira na tome da moraju da odu svi oni u čijim biografijama je zanemaren element stručnosti, a jedini uslov za njihovo postavljenje bio je pripadnost partiji i element poslušnosti čime su svojim neznanjem i nestručnošću proizveli ogromnu štetu po društvo. 

Iako Komšić ni po čem nije moj politički favorit, mora se priznati da potezi koje vuče nimalo nisu ni glupi, ni naivni. Komšić ne igra igru za jedan dan, zato mu se i ne žuri u vlast. On zna da je priča koju priča ona koju će popiti sav normalan svijet, više željan pravde nego hljeba.

Pored toga njega DF iako tek na početku svog političkog bitisanja  već je druga po snazi stranka iz FBiH u parlamentu BiH, a još uvijek nema ni blizu problema kakve ima prva u Bošnjaka, SDA.

Izetbegović je za razliku od Komšića u mnogo lošijoj poziciji, jer ga ale vrebaju i iznutra (SDA) i s vana (vlast). Ta teška pozicija lidera velike partije zahtjeva od njega da zadovolji sve: i stranačke apetite, i očekivanja birača, i uslove partnera, i lične projekcije.

Komšić za sada zadovoljava jedino očekivanja birača i radi na pridobijanju novih glasača. On čini sve da pošalje poruku da se nije borio za glasove da bi dijelo fotelje, nego da bi radio u interesu onih koji su za njega glasali. I to mu do sada dobro ide.

Kako će se dalje stvari unutar bošnjačkih političkih partija razvijati nezahvalno je predviđati. Ono što je jasno je da je SDA frakcija iz Republike Srpske potpučena u sarajevskoj centrali gdje im je poručeno da su se previše zaigrali i zaboravili gdje im je mjesto. Njihov atar je Republika Srpska i to im je po procjeni centrale SDA dovoljno za zadovoljenje političkih ambicija i kapaciteta. Najavom formiranja nove stranke SDA u RS oni su tu poruku očito i shvatili. 

Oni bolje upućeni u pregovore iza scene tvrde da će Izetbegović napraviti ustupak Komšiću, ma kako bio bolan za nezajažljive stranačke kadrove, željne i vlasti i moći i love. U ovom trenutku, realno, on drugog rješenja i nema.

Kako će u svemu tome na kraju poravanti račune sa frakcijom SDA iz Republike Srpske, ali i onom iz Hercegovine, zadaje mu sasvim sigurno mnogo veću glavobolju od svih uslova DF-a.

Sa ovdašnje tačke gledanja komentar na taj problem mogao bi se definisati narodnom poslovicom: Svaka sjekira sebi malj sječe. Kako god da se raskol u SDA završi, jasno je da ga je usjekla i Izetbegovićeva u Republici Srpskoj.  

Vrijeme darivanja

Vrijeme praznika je vrijeme darivanja. Ljudi daruju porodicu i prijatelje. Ljudi daruju one koji im znače. Daruju da bi im to pokazali. Daruju da bi se osjećali bolje. Daruju da bi im rekli da ih vole. Daruju da bi im rekli hvala. Djecu daruje Sveti Nikola po spisku koji mu ostave na prozoru.  

Naši novi bogataši ne daruju nikoga. Oni vole da primaju darove. A daruju samo ako im se ulog vrati u biznisu.  Oni nisu "obični" ljudi. Njih darovanje ne čini srećnima.  

Priča o darovanju je u stvari priča o tome kako su stvoreni bogataši, a nestali zadužbinari? Zašto više nema dobrotvora? I kuda su se "nagnale" mecene? Priča o tome priča je o vremenu u kom živimo i šatro vrijednostima kojih nema.

Zadužbinari

- Kada ti najbolje ide presjeci. Pomozi nekome, baci novac niz rijeku. Uradi nešto. Duplo će ti se vratiti, prije nekoliko godina ovu mudrost uspješnog poslovanja otkrio mi jedan od najuspješnijih srpskih bankara posljednjih nekoliko decenija. Čovjek - institucija u bankarstvu. 

Od srednjeg vijeka do početka Drugog svjetskog rata kod nas su bogati ljudi, trgovci, ali i kraljevi presijecali tako što su bivali ili zadužbinari ili mecene.

Sinonim za sve mecene svijeta do danas je porodica Mediči, loza bogatih bankara, a kasnije dinastija, koja je vladala Firencom od 14. do 18. vijeka. Medičijevi su oko sebe okupljali ugledne umjetnike kojima su omogućili da stvaraju dijela koja su do danas  umjetničko blago cijelog svijeta.   Za članove porodice Mediči svoja remek dijela dali su: Mikelanđelo Buonaroti,  Verokio, Rafaelo, Donatelo, Sandro Botičeli, Leonardo da Vinči, Benvenuto Čelini i mnogi drugi.  

U isto vrijeme, u srednjem vijeku na našim prostorima počinje da cvijeta "zadužbinarstvo".  U Srbiji su  zadužbinari bili vladari, vlastela i visoki crkveni dostojanstvenici. Manastir Žiča je zadužbina Stefana Prvovenčanog, Mileševa kralja Vladislava, Sopoćani su zadužbina kralja Uroša I, a Gradac zadužbina njegove žene kraljice Jelene Anžujske.

Pećka patrijaršija je zadužbina srpskih arhiepiskopa iz 13. i 14. veka. Ktitor Gračanice bio je kralj Milutin, a Dečana Stefan Dečanski.

Najveći zadužbinar u srpskom narodu bio je kralj Milutin. Ostavio je više od 40 crkava i manastira. Milutinovo dijelo nastavio je njegov sin Stefan Dečanski, a potom i unuk car Dušan. 

Tradicija zadužbinarstva nije nestala ni za 500 godina turske vladavine, ali do procvata ipak dolazi početkom 19. vijeka.

Zadužbinari su bili uspješni trgovci i industrijalci, ministri, profesori, oficiri, vladike, političari. Oni više ne grade crkve i manastire, nego škole, bolnice, univerzitete, osnivaju fondacije za školovanje nadarene djece, s ciljem da u Srbiji "podignu" intelektualnu elitu.

Čak i crkveni velikodostojnici novac ulažu u obrazovanje i kulturu. Zaslugom patrijarha Germana Anđelića osnovana je čuvena Gimnazija u Sremskim Karlovcima. Poslije njega starateljstvo nad gimanazijskim fondovima preuzeo je mitropolit Stefan Stratimirović koji je potom osnovao i bogosloviju, a njegova lična zadužbina je internat  u kojem su stanovali i hranili se siromašni i bogoslovi i gimnazijalci.

Vladika Platon Atanacković je ostavio fondu Srpske gimnazije zgradu u kojoj je danas smještena Srpska akademija nauka i umetnosti u Novom Sadu.

Makso Despić, čuveni srpski trgovac iz Sarajeva s početka 19. vijeka, ostavio je  gradu dvije zadužbine. Despića kuća i danas je muzej koji svjedoči o životu Srba u Sarajevu, a druga je pretvorena u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.

Stara srpska sarajevska porodica Cekovića takođe je ostavila brojne zadužbine. U jednoj od njih godinama je bila Bogoslovija u Sarajevu, a ta kuća i danas se nalazi u vlasništvu Crkvene Opštine Sarajevo.  Milojka Ceković je ljetnikovac porodice na Palama ostavila Mitropoliji dabrobosanskoj, a danas je ta kuća pod zaštitom države. Milojka je od 1984. godine pa do kraja svog života 1995. godine Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu poklonila 80 predmeta iz ostavštine svoje porodice.  

I sam grad Sarajevo nastao je kao zadužbina, a za osnivača i utemeljitelja smatra se Isa beg Isaković, koji je svojim zadužbinama (vakufima) 1462. godine izgradio grad.  

Najljepše građevine do danas u Beogradu su one koje su "otačestvu" podarili bogati industrijalci i trgovci.  Zanimljivo je i da su najveći srpski zadužbinari bili imućni Srbi "iz preka", oni sjeverno od Save i Dunava. 

Među njima je Sava Popović Tekelija,  plemić, trgovac, ktitor i dobrotvor, prvi Srbin doktor prava, predsednik Matice srpske. Za osnivanje Matice srpske u Pešti priložio je 100 forinti u srebru i 100 forinti u bečkoj valuti. Osnovao je i Zavod za školovanje srpskih studenata, Fondaciju „Tekelijanum“ kojoj je poklonio bogatu biblioteku. Matici, odnosno srpskom narodu će pred kraj života podariti sve: imanja, kuće, 150.000 forinti i svoje ime.

Trgovac Sima Andrejević Igumanov u rodnom Prizrenu podigao je Bogoslovsko-učiteljsku školu, a u Beogradu zadužbinu, koja je školu izdržavala. Beograd do danas krasi njegov dar, Velika Igumanova palata na Terazijama. Preko puta nje je palata braće Krsmanović, u kojoj je 1918. godine proglašeno ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. 

Trgovac Ilija Milosavljević Kolarac i Toma Vučić Perišić su ustanovili jedan od prvih fondova u Srbiji koji se zvao Fond za pominjanje onih koji su izginuli za otadžbinu.

Kolarac je pomogao stvaranje Pravne akademije u okviru Matice srpske, a testamentom je osnovao Fond za Univerzitet Ilije M. Kolarca. Na palati Fonda na Studentskom trgu piše: "Osnovan sopstvenim trudom na korist svoga naroda".

Kolarac je osnovao i Književni fond „Ilije M. Kolarca“, za nagrađivanja ćirilicom pisanih dijela Srba iz svih „predela srpskih“, i izdavanje knjiga.

Najpoznatiji dobrotvor Beogradskog univerziteta je trgovac solju kapetan Miša Anastasijević u čijoj palati na Studentskom trgu je smješten  Rektorat Beogradskog univerziteta. Na toj zgradi koja je nekada bila Filozofski fakultet piše "Miša Anastasijević svom otečestvu". U zaveštajnom pismu tu prekrasnu palatu je „poklonio otečestvu za prosvetne potrebe”, a u njoj su smještene Velika škola, Gimnazija, Narodna biblioteka, Muzej i Ministarstvo prosvete.

Najbogatiji Srbin, čija imovina je kažu bila skoro osam puta veću od   budžeta Srbije, palatu je gradio kao budući dvor njegove kćerke Sare, udate za princa Đorđa Karađorđevića. Kada su Karađorđevići izgubili vlast predomislio se i dvor darovao Srbiji.

Najveći dobrotvor Beogradskog univerziteta bio je trgovac Luka Ćelović, Trebinjac rodom, koji je preko svoje zadužbine darovao svu svoju imovinu srpskom visokoškolstvu. Nakon smrti, Beogradskom univerzitetu pripalo je 50 miliona tadašnjih dinara i brojne nekretnine: plac s kućom u Javorskoj, kuća u Kraljevića Marka 1, sa četiri stana i četiri lokala, palata na uglu Karađorđeve 65 i Zagrebačke 1, sa 24 stana i šest lokala, palata duž cele Zagrebačke ulice sa 31 stanom i sedam lokala. Sav prihod od ovih imanja upravnik Zadužbine je svakog meseca predavao upravi Beogradskog univerziteta.  Univerzitet je neke zgrade rasprodao, a neke su mu u socijalizmu oduzete.

Ćelović je za života finansirao nadarene studente, izdavaštvo i naučne projekte.  Na sebi je štedio, spavao je u skromnom sobičku na željeznom krevetu. Sa današnje tačke gledišta: čovjek je bio potpuni ludak.

Veliki dobrotvor bio je i Beograđanin Nikola Spasić koji je osnovao Društvo dečjih skloništa za decu bez roditelja, a početkom Prvog svetskog rata imanje i kuću u Knez-Mihailovoj 37 dodelio je kao zadužbinu Srpskom narodnom invalidskom fondu „Sveti Đorđe”.

Zadužbina sina poznatog beogradskog trgovca Spase Stojanovića  podigla je i Dom za iznemogle i sirote u Knjaževcu, a kako nije imao djece Nikola je srpskom narodu zaveštao svoju imovinu u privredne i dobrotvorne svrhe. Ta imovina imala je vrednost gotovo kao cela Nobelova fodacija. Zahvaljujući njemu osnovan je KBC "Zvezdara" kao Gradska bolnica.

Naučnik svetske slave Mihajlo Pupin 1914. godine osnovao je Fond  iz kojeg su na Svetosavskim akademijama nagrađivani učenički dometi u književnosti, istoriji, i guslarstvu. Osnovao je i zadužbinu za otkup srpskih umjetničkih dela i izdavanje publikacija „srpskih starina“ pri Narodno-istorijsko-umetničkom muzeju u Beogradu.

Zadužbinari su bili i mnogi stranci. Američki industrijalac "kralj čelika" Endrju Karnergi stigao je da i u Beogradu podigne Univerzitetku biblioteku.  Jedan od najbogatijih ljudi svijeta do danas, godine svog života posvetio je dobrotvornim aktivnostima, s posebnim naglaskom na ulaganja u kulturu, obrazovanje, naučna istraživanja i mir.  

Fond škotske doktorice Elzi Ingliš, koja je umrla pomažući srpskoj vojsci,  finansirao je gradnju bolnice  „Dragiša Mišović” u Beogradu.

Oni umiru jednom 

Primjera je bezbroj u istoriji sve do Drugog svjetskog rata nakon kojeg je kod nas nestalo zadužbinarstva koje se nije uklapalo u novu ideologiju vladavine "radničke klase".

Danas, iako je došlo do trasnformacije društva i njegovog otklona od komunizma,  do oživljavanja zadužbinarstva ipak nije došlo. U novijoj istoriji Srbije zabilježena su samo dva slučaja zadužbinarstva, ali  zadužbinari nisu ni bogati Srbi, ni tajkuni, nego obični, javnosti nepoznati ljudi.

Miodrag Stanojević iz Beograda zaveštao je Opštini Savski venac dva stana na Senjaku, površine 230 kvadrata. U testamentu koji je otvoren neposredno posle njegove smrti u jesen 2011. naveo je: "Želim da ova moja imovina bude na korist drugima. Onima kojima je najpotrebnija".

Prije njega, penzioner Petar Srnić iz Čačka odlučio je da sve što ima ostavi Beogradskom univerzitetu. Zaveštao je svoja tri stana u Beogradu vrijedna oko pola miliona evra, a u oporuci napisao da sav novac od iznajmljivanja daje za stipendiranje studenata koji žele da ostanu u Srbiji.

Rijetki zadužbinar u RS od rata do danas je Trebinjac sa adresom u SAD Branko Tupanjac. On je ispunio testament pjesnika Jovana Dučića i 2000. godine u Trebinju izgradio hercegovačku Gračanicu i u nju prenio Dučićeve mošti iz Amerike. Time je ispunio posljednju želju velikog pjesnika. 

Tupanjčeva zadužbina, ne spada u ovu novu modu gradnje vjerskih objekata. Jer moderni "zadužbinari" crkve prave u svoju, a ne u slavu Boga. A kamo li pjesnika. U njihovim crkvama nema Dučića, a slabo ima i Boga. Zidove krase ikonostasi na kojima su oni oslikani kao sveci. Po ugledu na srednjovjekovne običaje.

U svakoj vanrednoj prilici važe vanredna pravila, pa i u ratovima, koji su vanredno stanje. Posljednjih rat ni u čemu nije izuzetak. Nije to prvi rat u kojem su rodjeni novi tajkuni, niti je to prvi rat u kom se švercovalo, varalo, otimalo, pljačkalo.... U svakom ratu i tamo i ovdje jedni ginu, drugi trguju, treći pljačkaju. Poslije je na snazi ona: Samo me ne pitajte za prvi milion, sve drugo ću vam ispričati.

Poznata je priča o tome kako su srpski trgovci u Prvom svjetskom ratu vojsci slali so i brasno pomješano sa pjeskom. Od države su naplaćivali gomile novca i tako iz rata izlašli kao veoma bogati ljudi.

Bili su to tajkuni svoga vremena. I trgovac Ćelović je bio jedan od njih. Ali za razliku od današnjih tajkuna, kojima nikada nije dosta i koji se medjusobno trkaju ko će više imovine da prigrabi za sebe, oni nekadašnji su bili društveno odgovorni. Oni su dobročinstvo smatrali kao roduljubivu obavezu. Oni su se takmičili ko će više ostaviti svom narodu i svojoj državi.  Skovana je tada i narodna poslovica koja kaže: "Dukat dobija na sjaju ako je u zadužbini".

Zajedničko svim tim ljudima, zadužbinarima, mecenama, darodavcima bilo je da su podršku kulturi, obrazovanju, nauci smatrali patriotskom obavezom. Na taj način, svojim donacijama, fondovima, zadužbinama, oni su vraćali dug državi i narodu koji su im omogućili da steknu tako veliko bogatstvo. I upisali se u tefter besmrtnih, onih po kojima se pola Beograda i danas zove.  

Po ovima današnjim tajkunima moći će zovu jedino jahte kojima jedre morima i okeanima, privatna imanja po Nicama, Montekarlima, Sejšlima i ostalim poreskim rajevima.... Oni su rodoljubi, ali samo druge vrste. Oni vole državu zato što ona postoji zbog njih. I baš ih briga što će umrijeti samo jednom, jer za Andrića jesu čuli ali nisu imali kad da ga čitaju. Tako su preskočili i onu njegovu da „svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina”.

U tom i takvom poretku stvari i oni rijetki, koji daruju, to skrivaju, da se ne bi našli na udaru javnosti kao remetilački faktor. Bolje je gledati svoja posla. Jer što reče Basara: Nelogično je da  poredak koji se temelji na nekulturi ulaže u kulturu. Radio bi o sopstvenoj glavi. 

  

Znakovi pored puta

U sedmici iza nas obilježen je Dan borbe protiv korupcije 9. i Dan ljudskih prava 10. decembra. Negdje uoči samog "praznovanja" ova dva važna medjunarodna dana jedan znakovit događaj u nas spojio ih je u jedno. Korupcija je dotukla "Kuću ljudskih prava" koja je otišla na doboš. Ne zna se ko je kupio, ali se zna da više takva "kuća" ne postoji. A evo kako je bilo.

Posao od milion dolara

Helsinški komitet je međunarodna nevladina organizacija koja ima ogranke u cijelom svijetu i veliki međunarodni ugled. Misija im je borba za ljudska prava, u koja pored ostalih, spadaju i medijske slobode.

Helsinški komitet BiH, čiji direktor je 15 godina bio Srđan Dizdarević, našao se u centru koruptivnog skandala nakon što je međunarodna revizorska kuća nedavno utvrdila da je Komitet opljačkan i poslala poruku donatorima da prestanu njegovo finansiranje. Revizori su predložili likvidaciju Helsinškog komiteta BiH, a posebno su bili šokirani poreskim utajama usavršenim u toj NVO.

Helsinški komitet prodao je i Kuću ljudskih prava u kojem im je bilo sjedište. Na Kući ljudskih prava, čiji direktor je takođe bio Dizdarević,  bilo je otvoreno pet nerezidentih bankovnih računa. Ne zna se ni kako ni kome je ova lijepa velika vila prodata, jer se u papirima pojavljuje više vlasnika, ali je utvrdjeno da je direktor Helsinškog komiteta BiH, Srđan Dizdarević, sa direktorom Kuće ljudskih prava, Srđanom Dizdarevićem,  ranije sklapao ugovore o iznajmljivanju tog objekta za sjedište Komiteta. Slučaj Helsinški komitet samo je slikovit primjer o razmjerama korupcije od koje nisu izuzete i "Zvjezde granta", kako je, instrumentalizovane, bezobrazno bogate navodne borce za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv korpucije,  nedavno na naslovnici krstio jedan list.

Milionski grantovi EU, SAD, raznih fondova koji su povučeni i izvučeni da bi se spriječila korpucija jasno je da nisu dali nikakav rezultat, ali i da su vrlo često poslužili kao svrha samima sebi, tačnije onima koji su te fondove koristili i zahvaljujući kojima su sasvim izvjesno poboljšali jedno vlastitit materijalni status.

Veliki broj strateških "okvira" i "strategija" za borbu protiv korpucije,  agencija i institucija za borbu protiv korupcije, brojeva telefona na koje građani mogu anonimno da prijave korupciju, stalne izmjene zakona koji treba da poboljšaju borbu protiv korupcije, porast broja anikorupcionih NVO.....  odavno je svrha samima sebi. Jedan broj njih u službi je politike, pa je njihova borba selektivna, a pod "tretmanom" su im isključivo oni koji su politički oponenti onima čiji su oni  instrumenti. 

Jedan od posljednjih projekata u koji su polagane nade je Antikorupcijska mreža u BiH "Account" koja je za borbu protiv korupcije dobila milion dolara, a efekti u najmanju ruku mršavi. Ako se izuzme nekoliko istraživanja javnog mnjenja koja je uradila i koja su potvrdila da je korpucija u vrhu negativnih pojava koje percipiraju gradjani, jedini učinak im je otvaranje sajta na kojem novinari objavljuju priče o korpuciji.  A šta onda rade mediji čiji je to posao i bez milion dolara?

Vrzino kolo 

Ono što je zanimljivo je da su, kada je u pitanju korupcija, pod lupom javnosti uglavnom  političari, ministri, direktori, ljudi na vrhu piramide na kojem se korupcija ne zaustavlja. U već pomenutim istraživanjima građani upozoravaju na porast korupcije u svim segmentima društva, prosvjeti, pravosuđu, zdravstvu..... To je ono što se zove sistemska korupcija. 

Sistemska korpucija dovela je do toga da su "mali, nevidljivi" ljudi  opljačkali državu i ostali anonimni. Ti "mali, nevidljivi" ljudi za koje nikada niko nije čuo, a koji su puni kao brodovi, uglavnom rade na poslovima na kojima su izdaju rješenja. Nagrada koju dobijaju kada ih potpišu, ne zove se mito, nego čašćavanje. 

Tim "malim, nevidljivim ljudima", koji su puni kao brodovi (para se ne može sakriti) uopšte nije važno ko je na vlasti. Jer vlasti se smijenjuju, ministri mijenjaju, direktori dolaze i odlaze, ali oni ostaju. Oni su konstanta po dubini sistema, oni su oni bez kojih se ne može. To su isti oni kojima su turističke agencije još odavno rasprodale novogodišnje aranžmane za Dubai i Karibe, oni koji su iz opanaka uskočili u Pradu, oni koji ganjajući svjetske trendove i brendove ne zaostaju Tifani Tramp.  Oni kojima je plata "plafon" 2000 kemova.

U tom vrzinom kolu sistemske korupcije važi ravnoteža straha. Slušala sam tako jednom jednoga (koji zna) kako priča kako je sekretarica jednog javnog preduzeća pokucala direktoru sa kompromitujućim papirom i zaprijetila da će isti dati  medijima, ako joj ne kupi stan u Beogradu. I kupio joj je.  Onda je drugom direktoru pokazala drugi papir, a taj drugi joj je sagradio vikendicu.

Slušala sam jednom jednoga koji je iz Bijeljine došao da se zaposli u jednom preduzeću. Ponio je i 10.000 KM, koliko su mu rekli da to košta, ali nije dobio posao. Cijena je zbog velike potražnje naglo skočila na 12.000.

Odgovornost za raširenu i proširenu korupciju snose kontrolne institucije, koje očito nisu izuzete od iste. Jer i u njima rade oni isti "mali, nevidljivi" ljudi. Odgovornost nije samo na onima koji su zaduženi za provođenje zakona, kao što su pravosuđe ili policija, nego upravo na kontrolnim mehanizmima koji ne rade. Jedan od najvažnijih je poreska uprava, još od vremena kada je na porezu pao Al Kapone.

Poreskoj upravi nije potrebno pravosuđe i nije joj potrebna policija da izvrši rješenja o neplaćenim porezima. Ali kada i tamo ne bi radili "mali, nevidljivi" ljudi, problem bi bio riješen za nekoliko dana, a državna kasa punija za milione maraka. Porez bi bio naplaćen ni po babu ni po stričevima, ili u novcu ili u materijalnim dobrima obveznika, a one firme koje ne bi izmirile dugove morale bi u stečaj.

I ne samo to. Poreska uprava je institucija koja ima jasan pregled i prihoda i uvećanja imovine svakog gradjanina. Ulaskom u bazu podataka morao bi jasno da se vidi dotok prihoda i evidencija nekretnina i imovine koje poreski obveznik posjeduje u zemlji. Razlika u omjeru izmedju prihoda i imovine jasan je indikator korupcije. Ono što nije jasno je da li je poreska uprava kao kontrolni ogran ikada o tome obavijestila istražne organe i zatražila provjeru.

Ovo pitanje posebno je osjetljivo kada je riječ o medijima. Do danas kod nas svaka provjera i pokretanje postupaka protiv medija ili njihovih vlasnika zbog neplaćanja poreza ili drugih dažbina državi istoga časa krštena je kao udar na slobodu medija. Iako je razlika jasna i ogromna. Zakonito poslovanje je jedno, a sloboda medija nešto posve drugo.

Najmlađa članica EU, Hrvatska početkom decembra dala je jasan primjer hapšenjem Rene Sinovčića, gradskog vijećnika, fudbalskog sudije, akcionara NK Zadar, ali što je i najvažnije medijskog magnata. 

Sinovčić je vlasnik dnevnih novina Zadarski list, sedmičnih novina Zadarski regional, televizije VOX, riječke regionalne televizije Kanal RI, štamparije i niza lokalnih medija.  Jedan od najbogatijih ljudi u Dalmaciji, do sada je bio nedodirljiv, a malo prije hapšenja TV VOX gurnuo je u stečaj, otpisano mu je 70 odsto potraživanja koja nije plaćao državi, kao što su porezi i doprinosi. Novinari koji su radili u njegovoj firmi nisu dobijali ni plate zbog čega je bio na javnoj "listi srama", popisu onih firmi u Hrvatskoj koje radnicima ne isplaćuju plate.

Zanimljivo je da niko u Hrvatskoj (mi mediji, ni NVO, ni međunarodne organizicije za zaštitu ljudskih prava) kada je Sinovčić uhapšen nije vrištao da se radi o udaru na slobodu medija  kao što bi se drali kod nas, bez dileme.

I Srbija pokušava da uradi nešto u tom segmentu. Savjet za borbu protiv korupcije do kraja januara treba da završi izvještaj o medijima koji će da pokaže ko se sve krije iza vlasništvima u medijima, ko ne plaća poreze državi, ko se kako finansira koji mediji, kako, kada, zašto i koliko je oslobođen plaćanja poreskih obaveza.

Jasno je da se sve dok se to kolo ne raspetlja, nemoguće govoriti o slobodi medija, kao segmentu ljudskih prava. Isto kao što je  nemoguće govoriti o moralnom dignitetu novinara koji pristaju na kriminal u vlastitoj kući, istovremeno pišući o kriminalu u drugim institucijama, preduzećima i lijepeći etikete kriminalaca onim drugim koji posluju na identičan način na koji se posluje kod njih.

Opet je u pitanju ravnoteža straha, spirala koja produbljuje korupciju i održava je nedodirljivom i nekažnjivom godinama, zbog čega se centripetalno širi kao metastaza. 

Ako se stvari posmatraju i razumiju na taj i takav način, onda je jasno da je zaključak posljednje sesije Kruga 99, održan u čast Dana ljudskih prava i posvećen slobodi medija, da "novinari moraju biti društevno zaštićeni u svakom smislu i izaći iz stanja najamnih radnika u kojem, mimo sopstvene savjesti i morala, često moraju postupati na način na koji to od njih očekuje, a ne kao ogledalo javnosti", u najmanju ruku površan. Takav zaključak samo je simptom, a suština je mnogo dublja od toga. A nijedna bolest ne može da se liječi tako što se liječi simptom, a ne diraju uzroci.

Netransparentno vlasništvo, kršenje zakona, netransparentno finansiranje, sve to dovelo je do širenja sistemske korupcije. Jer ovdje "nezavisni mediji" gotovo i ne postoje. U nedostatku takvih epitet nezavisni nose oni koji su u službi opozicije, isto onoliko koliko su oni drugi u službi vlasti, a često i mnogo više od toga. 

Zato je na toj sesiji bio u u pravu Abdulah Sidran kada je rekao da je "sloboda štampe u BiH, uzimajući u obzir sve njene segmente, nestvarna i fiktivna". Isto kao što je u pravu kada je veliki dio odogovornosti za realno stanje adresirao na medjunarodne "instruktore" koji učeći medije  o navodnim "slobodama" nisu pošli od činjenice da je naše iskustvo mnogo drugačije od iskustava država istočnog bloka, jer ovdje nije bilo ni "r" od represije kakva je bila tamo.

A to su mogli da znaju da su odgledali samo jednu emisiju Top liste nadrealista emitovanu krajem 80-tih godina. Samo jedna nadrealna zajebancija  dokaz je da je, uz sve medjunarodne asistencije, lovu i programe, stepen te slobode do danas ostao nedokučiv.    

Ko će znati da li je u tome ili ne ključnu ulogu odigrala svjetska ekonomska kriza, poreska uprava ili neki drugi kontrolni organi koji nije obezbjedio transparentno vlasništvo i poslovanje u medijima čime je obezvrijedio i one koji svoj posao rade pošteno, kojima se zna vlasnik, koji ne krše zakon, koji plaćaju poreze, koji se bore da prežive bez skrivenih donatora koji isporučuju zahtjeve za svoj, a ne društveni interes.

U tom i takvom vrzinom kolu svi su isprepletani i upleteni u sistem "omerte", sveti zavjet ćutanja. Taj zavjet uvezao je u isti sistem i "zvjezde granta".

Zahvaljujući svemu tome, za nas je i pored miliona maraka donacija za borbu protiv kriminala i zaštitu ljudskih prava, komunistička, nedomokratska Kina nedosanjani san. Baš tamo je dan, dva uoči obilježavanja Medjunarodnog dana borbe protiv korupcije "pao" bivši kineski ministar za društvenu bezbednost Čužou Junkan kršten kao "kralj korupcije".

Tokom istrage zamrznute su mu pare u raznim valutama, ukupno 14,5 milijardi američkih dolara,  oko 300 vila i apartmana, više od 60 automobila, antikni predmeti, srebro, zlato... Istraga se vodi i o poslovanju Junkanovih najbližih saradnika kao i o oko 300 njegovih rođaka.

Osumnjičen i za odavanje partijskih i državnih tajni, supružničko neverstvo, ali i  pokušaju organizovanja atentata na prvog čoveka Kine Si Đinpinga. Najstrožija kazna koja mu preti je – smrtna.

Junkan bi se ipak teško uklopio u našu novu narodnu mudrost koja se širi na slavama, svadbama i sahranama, a po kojoj je sposoban onaj koji se obogatio na lopovluku, a niko ga neće pitati odakle mu lova. Ta nova narodna mudrost otprilike glasi: Samo budala ne krade, jer sposobnog nikada ne uhvate.  Siroti Junkan je baš bio nesposoban.

Može se reći da je Kina ovim potezom dala najveći doprinos obilježavanju Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, isto kao što su SAD dale najveći doprinos obilježavanju Dana ljudskih prava puštajući u javnost snimke na kojima CIA jezivim metodama muči zatvorenike.

Da bi se bilo koje društvo kretalo naprijed bar ponekad mora da se pogleda u ogledalo.  

Zato je ona prodata Kuća ljudskih prava sa početka teksta samo znak pored puta. Pa ko zna da čita, zna.