Luda kuća i predsoblje

 
- Šta je više normalno u ovoj državi?

Ovako je odgovorio ministar pravde BiH Bariša Čolak na pitanje da li je normalno da se u Tužilaštvu BiH saslušavaju parlamentarci zbog neprovođenja presude "Sejdić Finci" i dao preciznu dijagnozu i zemlje i vremena i procesa u kojima živimo.

U prevodu: luda kuća i predsoblje!

Saslušanja

Kada je Tužilaštvo BiH i to Posebni odjel za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju polovinom decembra obznanilo Naredbu o sprovođenju istrage protiv NN lica zbog neimplementacije odluke "SF" Evropskog suda za ljudska prava, jer je time BiH oštećena za 45 miliona evra IPA fondova, niko iole normalan nije mogao da vjeruje da to nije samo dobar vic.

Ali ne lezi vraže. O radu Radne grupe koja je od 2010. pratila provođenje presude "SF", među prvima kao svjedok ispitan je Bariša Čolak. Potom poslanik SDA Šefik Džaferović, ali se o tom saslušanju ne zna ništa. Ove sedmice u Tužilaštvu BiH 45 minuta boravila je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić.

Tužilac za organizovani kriminal Oleg Čavka, koji je dobio zadatak da  izvrši nemoguću misiju, u tom ispitivanju postavljao joj je malo je reći glupa pitanja:

- Zašto mislite da se provođenje presude treba da pretvori u rješavanje hrvatskog pitanja?

- Zašto SNSD nije istrajao na svom dobrom prijedlogu provođenja presude?

- Je li Radna grupa ozbiljno radila posao?

- Da li je neko zadržavao prijedloge u ladici?

Tužilac Čavka, u naponu tužilačke snage kada treba da se bavi borbom protiv organizovanog i privrednog kriminala koji državu godišnje ošteti za mnogo, mnogo više od 45 miliona IPA evra (samo u jednoj pošiljci kokaina ili granata),  postao je tako glavni lik pravosudne farse u kojoj se konci povlače iz drugog plana.

Farse u kojoj Tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju remeti i pravosudni i društveni sistem zemlje uzimajući u svoju nadležnost rješavanje političkih pitanja.

Tačno je da u Krivičnom zakonu postoji krivično dijelo za neprovođenje odluka Ustavnog suda i ranije Doma za ljudska prava, a sada Evropskog suda za ljudska prava. 

Ali tačno je i to da poslanike štiti imunitet i da oni ne mogu krivično da odgovaraju. Poslanike je birao narod na izborima da zastupaju njegove stavove i štite njegove interese, a krivični zakon ne poznaje krivičnu odgovornost zbog političkog stava.

Tačno je i to je i to da lideri parlamentarnih stranaka Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Dragan Čović, Fahrudin Radončić, Božo Ljubić, Mladen Bosić i Bakir Izetbegović  već  četiri godine uz pomoć visokih evropskih zvaničnika Štefana Filea i Pitera Sorensena pokušavaju da nađu rješenje za implementaciju presude SF, ono koje bi imalo dvotrećinsku većinu u parlamentu potrebnu za izmjenu Ustava.

Tačno je i da su svi pregovori pali u vodu zbog toga što u FBiH nije moguće naći rješenje koje bi zadovoljilo i Hrvate i Bošnjake.

Budući da je Tužilaštvo BiH najavilo da će u istrazi saslušati 70 sumnjivih lica, logično je očekivati da u Tužilaštvu uskoro završe svi lideri političkih partija, ali i evropski pregovarači: File i Sorensen.

Sam Sorensen odmah je odbacio takvu mogućnost, ističući da bi to bio presedan u diplomatskoj praksi. Zaboravio je da doda jednu sitnicu: da je presedan u demokratskim evropskim državama da se na saslušanja u Tužilaštvo za organizovani kriminal pozivaju poslanici, zbog neusaglašenih političkih stavova!

Politička farsa

 

Da se radi o političkoj farsi, a ne provođenju pravde dokazuje i podatak da od 2005. godine do danas nije izvršeno više od 80 odluka Ustavnog suda BiH, a Tužilaštvo nije mrdnulo prstom. 

Isti slučaj je i sa predsudama Evropskog suda za ljudska prava koje je, kao i SF presudu, potvrdio Ustavni sud, a  godinama su mrtvo slovo na papiru.

Jedna od njih je povreda prava na imovinu u više predmeta  stanova oficira JNA, oduzetih na teritoriji FBiH.  

Tužilaštvo BiH ne zanima njihovo neprovođenje, kao što ih ne zanima više oko 35.000 penzionera u Republici Srpskoj i Srbiji koji su penzije zaradili na teritoriji FBiH, ali ona odbija da im ih isplaćuje.  

I ovdje je presudom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju  Karanović protiv BiH iz 2008. i slučaju Šekerović i Pašalić protiv BiH iz 2011. utvrđeno da se neisplaćivanjem penzija u FBiH krše elementarna ljudska i socijalna prava građana na nacionalnoj osnovi.

Tužilaštvo BiH nije pokrenulo istagu ni u ovom slučaju u kojem su oštećene na hiljade njudi  i budžet jednog entiteta za milijarde maraka i u kojem je NN lica više nego lako pronaći.

Najnovija zloupotreba Tužilaštva BiH u političke svrhe, neodoljivo podsjeća na slučaj u kojem je tragična sudbina jednog čovjeka i njegove porodice instrumentalizovana na najbezobrazniji i najnemoralniji način.

U slučaju Palić, Dom za ljudska prava 2000. godine naredio je Republici Srpskoj da provede potpunu istragu i  utvrdi sudbinu nestalog pukovnika Avde Palića. Potom je bagerima prekopano pola RS, a Avdi Paliću nije bilo traga. Vlada RS je formirala dvije komisije po nalogu OHR-a, odgovorni su se tresli od prijetnji sankcijama i smjenama... A onda.... tijelo Avde Palića je u avgustu 2009. godine pronađeno je u Centru za identifikaciju u Visokom. Tamo je bilo punih osam godina koliko je prošlo od kada je ekshumirano iz masovne grobnice Gajevi kod Rogatice.

Svo to vrijeme RS je bila pred sankcijama.

I sve su prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. Slučaj Palić je istog časa zaboravljen i niko nije odgovarao zbog toga što je tijelo Avde Palića osam godina ležalo neidentifikovano, a njegova sudbina poslužila za ucjene.

Nije i neće jer je slučaj Palić, kao i slučaj SF, bio sredstvo za ostvarenje političkog cilja, a ne za uspostavljanje pravne države.

A da ima prava i da postoji pravna država ne bi se moglo dogoditi da se Tužilaštvo za organizovani kriminal, istovremeno dok saslušava poslanike zbog nedonošenja političkih odluka, proglašava nenadležnim za 1.300 granata pronađenih kod Tešnja za koje je SIPA podnijela izvještaj protiv Šemsudina Mehmedovića.

Ne bi se moglo desiti da gomile predmeta o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu godinama kupe prašinu u ladicama Tužilaštva, a da tužilac Čavka pregleda ladice poslanika u  Parlamentu BiH.

Prosto mi žao kako uvijek Čavku izvuku iz rukava kada se radi na specijalnim zadacima. A i sam je priznao da je smijenio nekadašnjeg glavnog tužioca Milorada Barašina kojem je hakovao mejl sa kojeg je slao lažne dopise tužiocima i medijima. Čavka je potom kažnjen umanjenjem plate šest mjeseci, ali zadatak je obavio: Barašin je "eliminisan".

Zato mu je povjeren novi, važan zadatak.  Uputstvo je dobio sa iste one adrese sa koje je "odsrijelio" Barašina. Znakovito ili ne, ta mejl adresa glasi popushilismo@gmail.com 

Kriminalizuj pa vladaj!

Biti bogat i ostati anoniman, san je svakog uspješnog Amerikanca.

Taj san uspjeli su da ostvare i mnogi ljudi u Republici Srpskoj. Bogati su, malo je reći, ali za njih niko nikada nije čuo. Ni čime se bave, ni kako se bave, ni od kada se bave. Ako imena nekih od njih, a znam ih prilično, ukucate na interent pretraživače nećete ih naći. Oni su ostarili američki san a da nisu morali da idu u Ameriku.

Postoje i oni drugi, izvikani iz ko zna kojih razloga. Obično političkih, jer im se imputira da podržavaju neku političku opciju. Jedan od njih, sasvim sigurno je Slobodan Stanković.

Stanković se privatnim biznisom, građevinskim, bavi više od 30 godina. Njegova firma gradila je svuda po regionu, od Albanije do Slovenije. A onda se vratio u Banjaluku i počeo da gradi, zgradu Vlade, zgradu RTRS-a, autoput..... I postao najpoznatiji biznismen, ne po građevinama, nego po medijskom tretmanu.

Društvo koje se odreklo komunizma prije više od 20 godina i koje je započelo tranzicione procese težeći uspostavljanju kapitalističkog sistema vrijednosti, tako je pokazalo da se  još uvijek nije odreklo komunističkog kvazimorala. A u tom nakaznom moralnom sistemu lopovi su svi oni koji su zaradili novac, iako su preuzeli vlastiti rizik koji nosi privatni biznis.

Samo u takvom društvu moglo se desiti da je novinarska vijest da je Stanković, koji je izgradio stotine mostova, zgrada, puteva, vodovoda... sagradio kuću u Banjaluci za svoju porodicu.

Ako se takvo pitanje i ispitivanje porijekla imovine može i treba postaviti pred sve one koji su se bogatili na javnim funkcijama i u javnim preduzećima, onda je degutantno jednog od najvećih privrednika u RS, čija firma zapošljava više od 1.500 radnika, uopšte dovoditi pod takvu vrstu opservacije. Vjerovatno bi trebalo da živi kao podstanar!

Isti tretman Stanković je dobio kada mu je na hrvatskoj carini prije nekoliko mjeseci oduzet novac koji je legalno podigao u banci sa svog računa i krenuo da kupi poslovni prostor u Beogradu. Mediji su vrištali od "senzacionalne" vijesti i nisu imali problem da kažu da je riječ o "prljavom" novcu.

Kada je Hrvatski sud u četvrtak utvrdio da je novac koji je Stanković imao kod sebe legalno zarađen i naplatio mu kaznu za carinski prekršaj, niko mu se zbog toga nije izvinio.

A i zašto bi? Cilj takvih medijskih hajki, nije informisanje javnosti. Cilj je kriminalizacija targetiranih osoba i njihova eliminacija što iz političkog, što iz privrednog, što iz nekog drugog segmenta društva. Naravno, po narudžbi onih koji iz bilo kog razloga priželjkuju takav scenario i kontrolišu medije iz pozadine. A što jača meta, to ih je veći broj, jer u tome svako vidi svoj interes, što novčani, što građevinski, što politički.

Neće biti da je Stanković najgori od sve djece. Biće da uspješno radi svoj posao, a to se ovdje ne oprašta nikome, pa zašto bi i njemu? (Glas Srpske, 29.1.2014)

Špijunski rasplet

  

Tajne službe oduvijek su misterija, kao što jeste misterija sve što je tajno. A tajne i misterije privlače radoznalce.

Mešetari koriste radoznalost za manipulacije. Kada tajne službe i njihovi agenti igraju teško je razlučiti istinu od "navlakuše" i veoma teško spriječiti zloupotrebe zarad ostvarenja nečijeg često ličnog interesa.

Ovo je posebno opasna rabota kada su u pitanju novinari, ali i političari. Ove dvije profesije, uvijek i svuda, su targeti bez izuzetka. Jedni jer em svašta znaju, em mogu da plasiraju, a drugi em odlučuju, em treba da znaju što niko ne zna.

Po definiciji služba bezbjednosti je najdržavnija od svih državnih institucija. Zato njena zloupotreba i jeste opasnija po društvo od zloupotrebe svih drugih institucija zajedno.

Bivša Jugoslavija je imala ozbiljnu službu koja se zvala  Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Ta služba počela je da puca kada i Jugoslavija, sa donošenjem Ustava 1974. godine. A onda se rašila po svim šavovima sa ratovima devedesetih.

Iako na suprotstavljenim ratnim stranama, ljudi iz Službe su nastavili da sarađuju i da trguju: što naftom, što cigaretama, što oružjem, što ljudima, naravno, sve "u ime države". Danas su mnogi od njih najbogatije face na ovim prostorima.

Upravo u tom vremenu došlo je do potpune zloupotrebe tajnih službi nad kojima nije postojao nikakav sistem kontrole. I umjesto da službe kontrolišu kriminalce, kriminalci su preuzeli službe. Formirane su "jedinice za prljave poslove". DB Srbije pravi JSO, a bošnjačka tajna služba terorističku jedinicu "Ševe".

Pandorina kutija

Trebalo je da prođe više od 20 godina pa da se region potpuno zatalasa otkrićima u vezi sa mračnim djelovanjem tajnih službi u tom vremenu.

Posljednjih mjeseci Hrvatsku potresa slučaj nekadašnjeg jugoslovenskog tajnog agenta zaduženog za neprijateljsku emigraciju Josipa Perkovića, čije izručenje traži Njemačka zbog likvidacije Stjepana Đurekovića. Pred samu odluku Vrhovnog suda o izručenju Perkovića, nekadašnji Udbin ubica Vinko Sindičić povukao je iskaz kojim ga je teretio i rekao da ga je na lažno svjedočenje natjerala njemačka tajna služba BND.

I dok je u Hrvatskoj Perković otvara priču "kako je UDBA vladala" tom zemljom, u Beogradu je poslije rasvjetljavanja ubistva novinara Slavka Ćuruvije priča o zloupotrebi tajne službe na vrhuncu raspleta.

Nekadašnji šef Službe Radomir Marković (koji je na 40 godišnjoj robiji zbog dva politička ubistva) osumnjičen je da je naložio ubistvo Ćuruvije. Bivši šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić i načelnik Šestog odeljenja Ratko Romić su uhapšeni. Pripadnik DB-a Miroslav Kurak, koji je pucao u Ćuruviju, je nedostupan. Vodi lovce na safariju po Tanzaniji.

Koordinator svih službi bezbjednosti Aleksandar Vučić rekao je prije hapšenja Romića i Radonjića da iza ubistva Ćuruvije "stoji dio države" i na istoj pres-konferenciji objelodanio da u ubistvu srpskih mladića u kafiću "Panda" u Peći 1998. godine nije učestvovala britanska tajna služba MI6.

 - Moram da demantujem da su u ubistvu srpskih dečaka u kafiću "Panda" u Peći učestvovali MI6 ili SAS. To nanosi štetu našoj zemlji. Tu ima čudnih stvari  - rekao je Vučić.

Odmah poslije toga, tabloid blizak Vučiću obznanio je da su mladiće u Peći pobili pripadnici JSO, a ne albanski ekstremisti, kako se tvrdilo godinama.

Tužilac je potom u zatvoru saslušao Radeta Markovića, koji je navodno rekao da je nalog za ubistvo Ćuruvije dala Mira Marković. Nije rekao zašto nije odbio da ga izvrši. O ubistvu srpskih mladića u Peći kazao je da ih je pobio JSO. Nije otkrio zašto je o tome ćutao 15 godina i zašto nije uhapsio komandanta JSO, kojem je bio nadređeni. On je bio "samo profesionalac".

Nije jedino Srbija imala odrede smrti u rukama tajne službe. Tek ostaje da se razriješe i sankcionišu zločini koje je počinila teroristička grupa "Ševe", jedinica pod kontrolom bošnjačke tajne službe.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić, po nalogu vrha SDA, formirao je 1992. godine tajnu grupu "Ševe", čiji je zadatak bio da obavlja najprljavije poslove.

"Ševe" je predvodio Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora bošnjačke tajne službe, a njihove usluge koristili su gotovo svi šefovi tajnih službi, ali i neki lideri SDA, uključujući i Aliju Izetbegovića. "Ševe" će kasnije proći i obuku u iranskom terorističkom kampu na Pogorelici.

Kada je 1996. ubijen Ugljen, čije ubistvo do danas nije razriješeno, počelo je da se odmotava klupko o terorističkim akcijama "Ševa".  

"Ševe" su, kako će kasnije priznati njihov pripadnik Nedžad Herenda, učestvovale u ubistvu zarobljenih vojnika JNA u Velikom parku u Sarajevu, snajperisale po položajima VRS i ARBiH izazivajući sukobe i izvele neuspjeli atentat na Sefera Halilovića u kojem je ubijena njegova supruga i njen brat.

Bivši operativac AID Edin Garaplija otkrio je da su "Ševe" na Vrbanja mostu ubile Boška Brkića i Admiru Ismić, sarajevskog Romea i Juliju, koji su pokušali da pređu na teritoriju RS.

Mistifikacija

Službe koje imaju tako krvave tajne logično je da istrajavaju na sopstvenoj mistifikaciji. Zato mistifikacija i jeste jedno od najubojitih oruđa tajne službe i njena glavna alatka.

Oni koji zloupotrebljavaju Službu namjerno podgrijavaju njeno mistifikovanje. A to mistifikovanje stvara iluziju da je sve političke stranke formirala Služba, da sve procese vodi Služba, da Služba sve zna i prije nego što će biti, da Služba sve vidi, da Služba upravlja procesima, ljudima i njihovim sudbinama...

U mistifikaciji važan adut su i tajni dosijei, koji zbog toga što duže i treba da ostanu tajni. Oni koji su prošli kroz Službu smatraju da se arhive ne otvaraju jer su živi i još veoma moćni akteri kojima ne odgovara da se službe vrate u okvire zakona.

Jedan od najsvježijih primjera manipulacije dosijeima je izjava Ratka Romića na jednoj TV, dan prije njegovog saslušanja za ubistvo Ćuruvije. Romić se branio da nije učestvovao u atentatu na Vuka Draškovića u Budvi, ističući da insistira na otvaranju Draškovićevog tajnog dosijea, jer će poslije toga svima biti jasno s kim Srbija ima posla.

Da je riječ o manipulaciji dokazuje činjenica da je upravo Draškovićev SPO godinama bio najistrajniji u zahtjevu za otvaranje dosijea u Srbiji. Ta stranka je dva puta, 2004. i 2010. godine, predlagala nacrte zakona o otvaranju dosijea koji su odbijeni.

Ali nije uvijek i jedino tajna služba kriva za sopstvenu mistifikaciju.

Rad svake službe podrazumijeva i saradničku mrežu. Saradnici koje Služba vrbuje da bi čuvala državu, često su labilne ličnosti, a nekada i ličnosti koje Služba ucjenjuje na saradnju jer raspolaže inkriminirajućim podacima o njima.

Postoje i oni koji pokušavaju sebi da daju na važnosti podgrijavajući namjerno insinuacije da su na vezi sa Službom. Posebno aktivan taj sindrom posljednjih godina bio je među novinarima kojima je takav tretman, stvaran ili lažan, bio garancija dobre obaviještenosti. Tu su i mešetari koji u tom haosu glumeći operativce Službe sviđaju privatne poslove, ako ne milom, onda ucjenama. Za tu rabotu dovoljno im je da poznaju barem dva čovjeka koja zaista rade u Službi.

Jasno je da su oduvijek i svuda službe bezbjednosti instrument politike, kao i da često politika i Služba zloupotrebljavaju jedna drugu. Politika kada se donoseći odluke krije iza neophodnosti takvih poteza, pozivajući se na nepostojeća saznanja Službe. Čelni ljudi Službe, kada se, krijući se iza viših državnih interesa, bave onim poslovima za koje nemaju ovlašćenja i koji izlaze iz okvira njihove nadležnosti.

Zbog svega toga veoma je važno demistifikovati mitove o službi bezbjednosti. Demistifikacija i dobra kadrovska rješenja, koja nigdje nisu tako važna kao u Službi, prvi su korak procesa demokratizacije i stvaranja slobodnog društva.

A kada se ogole sve manipulacije, demagogije, špijunske igre, zločini "u ime države", tek tada će države na ovim prostorima moći da počnu da se izgrađuju. Mistifikacija tajnih službi i opsjednutost balkanskim špijunima prestaće da budu opravdanje za nepostojanje pravnog sistema koji garantuje bezbjednost i solidan život svakom pojedincu.

A do tada: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se... ako se ne sete, nikom ništa ... to je bila moja dužnost".

(Glas Srpske, 25.1.2014.)

Govor Zorana Djindjica na Skupstini Demokratske stranke 27.02.2000.

Svi smo mi Šojić

 

Nakon što je predsjednik FBiH Živko Budimir 3. januara smijenio sa mjesta ministra finansija u Vladi FBiH Antu Krajinu došlo je do finansijske blokade FBiH i problema sa kreditom MMF-a.

Situaciju je privremeno spasio Ustavni sud koji je odlučio da je Krajina ministar do ocjene ustavnosti njegove smjene.

Kampanja

Ovaj potez Budimira početak je predizborne kampanje koja će se u bošnjačkom biračkom tijelu, sasvim je izvjesno, voditi na život i smrt između SDA i SDP-a.

Upućeni tvrde da je i ovaj Budimirov potez, koji je izazvao opšti haos i blokadu, dirigovan iz SDA. Tako je, iako ima osam mjeseci do izbora, surova politička borba dostigla tačku usijanja već na samom startu izborne godine.

Već odavno je jasno da će se kampanja za ove izbore voditi prljavo i da će jedina strategija onih koji jurišaju na vlast biti optuživanja konkurentskog političkog tabora.

Očekivati je da u kampanji neće biti ni programa ni obećanja, nego će se stranke bazirati na iznošenju prljavog veša i plašenju birača po onoj: ako ne glasate za nas, teško vama, jer će vladati oni drugi.

U situaciji u kojoj se borba na sve ili ništa vodi između SDP-a i SDA, realnu šansu da profitira na ovim izborima u FBiH ima Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića.

SBB se poodavno distancirao od glavnih igrača političke krize, stao na stranu birača na koje Budimir nije mislio kada im je smjenom Krajine ugrozio egzistenciju, a pozicija Radončića na mjestu ministra bezbjednosti i njegove najave da će pokrenuti cunami u borbi protiv korupcije i kriminala daju mu ozbiljne šanse za izborni uspjeh.

Analitičari su skloni da Radončićev već zauzeti politički diskurs definišu kao "sindrom Vučić", budući da je 20 godina pljačkani narod prvenstveno željan pravde.

Opasnosti od SBB-a svjestan je i SDP, pa je razaslao uputstvo članstvu da protiv Radončića stupi u internet borbu lažnim nalozima i poveže ga sa srpskom mafijom i četničkim pokretima. Iako je iz SDP-a uslijedilo negiranje postojanja takvog uputstva, malo ko će povjerovati da je to istina.

Sudeći prema dosadašnjem rasporedu političkih aktera, HDZ BiH na izborima neće morati ništa ni da obećava, jer su oni hrvatsko biračko tijelo dobili dosljednom borbom za rješavanje hrvatskog pitanja kroz implementaciju presude "Sejdić-Finci".

HDZ BiH realno i nema s kim da se takmiči za glasove Hrvata, jer novi lider HDZ-a 1990. Martin Raguž na samom startu ima realne šanse za propast budući da je već etiketiran kao novo kukavičije jaje podmetnuto Hrvatima.

I dok u FBiH kampanja SDA protiv SDP-a traje punom žestinom, slično se događa i u Republici Srpskoj gdje je SDS u punom kapacitetu krenuo u kampanju protiv SNSD-a.

Zanimljivo je da se svi ponašaju kao da nikada nisu bili dio vlasti, a i SDA i SDS, ali i SBB jesu. SDA je još u Vladi FBiH, SDS je tek nedavno poslije raskidanja sporazuma sa SNSD-om izašao iz Savjeta ministara, a Radončić je još ministar.

U argumentima kojima se bore, prljavom vešu koji iznose i nedostatku izborne strategije i ponude, i SDS i SDA pokazuju da im je jedina strategija vlast do koje će doći kroz osvetu, prljavštinu, negaciju i opstrukciju ama baš svega.

Kandidati

Za razliku od FBiH u kojoj se bitka uglavnom vodi oko što većeg broja poslaničkih mjesta, u RS politička borba će se voditi i za mjesto predsjednika Republike.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik još u julu obznanio je svoju kandidaturu za funkciju koju i sada vrši, a potom je rekao da će kandidat SNSD-a za člana Predsjedništva BiH iz RS biti Igor Radojičić.

Ovo kadrovsko rješenje je pod upitnikom, budući da Radojičić kao Crnogorac ne može biti kandidat ukoliko u skladu sa presudom "Sejdić-Finci" ne dođe do promjene Ustava BiH.

U tom vakuumu kalkuliše se da bi Nebojšu Radmanovića, koji je drugi mandat u Predsjedništvu, kada je SNSD u pitanju, mogli da zamijene Nikola Špirić ili Sredoje Nović ili neko treći, nikad se ne zna…

I dok je i kada su kadrovske ponude SNSD-a u pitanju i dalje ima nepoznanica, u SDS-u se tek ništa ne zna.

Ono što je izvjesno je da će SDS na izbore izaći sa PDP-om Mladena Ivanića i NDP-om Dragana Čavića.

Dugo već se vode razgovori o kandidatima za funkcije predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali sve na kraju zavisi od SDS-a.

Još se ne zna da li će Bosić biti kandidat za neku od funkcija, kao ni šta će u tom slučaju pripasti Ivaniću, a već iz samog SDS-a isplivavaju i druge kandidature.

Gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić otkrio je da će biti kandidat za neku od funkcija, što će se znati u martu. Iako Mićić nije otkrio na koju funkciju tipuje, poznato je da je to funkcija predsjednika RS.

Mićić za to ima podršku stare SDS garde, što je jasno poslije njegovog prisustva paralelnoj proslavi Dana MUP-a RS u Beogradu i proslavi krsne slave RS u Centru "Sava" u organizaciji NVO "RS - čast otadžbine" koju čine bivši policajci (Karišik, Tomač, Kijac, Mačar…) bivši ministri (Kozić, Toholj…) i oficiri (Josipović, Zeljaja…)

Nepoznato je i kako će se ponašati Mirko Šarović, koji takođe ima ambicije za kandidaturu za predsjednika RS, a podržava ga jak SDS "paljanski lobi". Ni ambicije Ognjena Tadića nisu male, a krila mu daju rejtinzi koje ima u istraživanjima javnog mnjenja.

Ukoliko SDS odluči da kandiduje svog kandidata za mjesto predsjednika RS, kandidatura za drugu funkciju, člana Predsjedništva BiH mogla bi pripasti lideru PDP-a Mladenu Ivaniću. Mada se u SDS-ovom taboru već može čuti da Ivaniću ne treba izaći u susret jer on nema izbornu bazu.

Zalet za oktobarske izbore glavni politički rivali SNSD i SDS počeli su iz Banjaluke postavljanjem "mladih lidera" na mjesto predsjednika gradskih odbora i izborom novih članova tih partijskih organizacija.

Srbija

O tome da li i Srbiju čekaju vanredni izbori Aleksandar Vučić će odlučiti ovog vikenda. Mnogo toga zavisi od bitke u DS-u, jer ako Boris Tadić preuzme stranku, šanse za raspisivanje izbora su veće.

Iako sve zavisi od toga, ali i od još jednog sastanka Vučića sa predstavnicima EU, eventualna odluka da izbora ne bude bila bi veliko iznenađenje budući da Vučić u ovom času ima izuzetno visok rejting, oko 46 odsto među opredijeljenima. Teško je vjerovati da će propustiti takvu šansu.

Na jesen su izbori i na Kosovu (o kojima Srbi pojma nemaju), a tu su i izbori u EU koji još nisu raspisani, ali je i tamo zakulisna borba za funkcije odavno počela.

I dok se BiH, Srbija i EU spremaju za izbore, britanski "Ekonomist" objavljuje zanimljivo istraživanje o mogućim socijalnim udarima izazvanim ekonomskom krizom.

Slučajno ili ne, prema tom istraživanju, u alarmantnoj crvenoj zoni su Grčka i BiH u kojima se predviđaju socijalni nemiri i najavljuje "arapsko proljeće".

U narandžastom polju, zoni visokog rizika, je pet država regiona od kojih su tri članice EU: Rumunija, Bugarska i Hrvatska.

Slovenija i Srbija su u zoni srednjeg rizika i vlast u njima ne mora da brine da će štrajkovi i nemiri da je ugroze, jer ih neće biti.

Ako je vjerovati "Ekonomistu", Srbija na izbore može opušteno, ali "crvena zona" BiH opasna je u godini u kojoj narod bira. Jedni će reći da je prognoza realna, a drugi da će centri izvan zemlje raditi na baš tako projektovanom scenariju.

Dok ne prođu izbori Panjkoviću, svi smo mi Šojić. Srećna vam izborna godina!