Djeca su ukras svijeta

"Dabogda otišao s onu stranu Slankamena", bila je česta kletva u Lici i Kordunu. Slabo ko je tamo znao da postoji mjesto u Sremu koje se tako zove, a tek nije imao pojma što baš tamo treba da ide.

S onu stranu Slankamena nema ničega, močvare i šikara, a malo dolje ispod sela, nizvodno, Tisa se uliva u Dunav. Znači da ode u ništa, u nedođiju, u šikaru. Ali zašto i kako je ta kletva uopšte stigla do Like i Korduna?

U velikoj bici kod Slankamena glavnokomandujući austrijske carske vojske princ Eugen Savojski (onaj što je napravio dvorac Belvedere u Beču) porazio je 1691. tursku vojsku poslije čega je Karlovačkim mirom Turska definitivno vraćena iz Evrope na Balkan i okončan Veliki turski rat.

U redovima austrijske vojske borio se veliki broj Srba, graničara, Krajišnika, pristiglih upravo sa prostora Like, Korduna, Visoke Krajine…

U čast konačne pobjede Evrope nad Turskom na uzvišenju iznad Slankamena napravljen je i spomenik na čijem otvaranju je 1892. pjevao hor kojim je dirigovao Stevan Mokranjac. Stihove na njemu ispisao je Jova Jovanović Zmaj: "I hvala i slava junacima vrlim, padom uzdignutim smrću neumrlim".

Demokratija

Tako je bilo nekada. A sada? Jednom graničari, uvijek graničari. Oko 320 godina kasnije nešto sjevernije ponovo je granica svjetova. I zid, žica, vojska, suzavac. Hiljade migranata sa Bliskog istoka, Afrike i Avganistana, koji preko teritorije Srbije pokušavaju da se domognu evropske demokratije i prosperiteta, stoje na toj granici, na kapiji Evrope. Žure u demokratiju koja se kod njih nije primila. Mađarski i bugarski kerberi čuvaju vrata EU da u nju ne uđe sva ta azijska i afrička sirotinja. A modifikovana kletva se promijenila: "Dabogda ostao s ovu stranu Slankamena".

Iako još nije odgonetnuto zašto su hiljade nevoljnika izabrale baš taj pravac Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, a ne onaj Turska, Bugarska, Rumunija, pa dalje prema Njemačkoj, procjenjuje se da bi u Evropu moglo da ih stigne oko 250.000 iz zemlja u kojima vlada teror, smrt, rat, glad… Ništa strašno! Jer to je još mnogo manje nego što ih je mnogo manja i mnogo siromašnija Srbija prihvatila u posljednjem ratu. A prema procjenama, Srbija je prva zemlja u Evropi i jedna od pet zemalja u svijetu po broju izbjeglica - iz BiH je primila 266.000, a iz Hrvatske 330.000 prognanih. Koliko će se ovih sa Bliskog istoka i Afrike nastaniti u njoj i hoće li znaće se za koju godinu. 

Koliko će ih naći dom u zemljama EU i to će se znati za koju godinu. Za sada ih tamo čeka zid, istina još manji od onoga kojim se od njihovog dolaska brani susjedna Saudijska Arabija (dugačak 950 kilometara).

Jasno je da izbjeglička drama trese Evropu iz temelja i da ona nema odgovor na ovo što joj se događa. Desetine hiljada ljudi bježi od terora islamista, koji su procijenili da oni nisu dobri muslimani. Evropa je u panici, a desnica u potpunoj histeriji i antimuslimanskom transu. Oni što bježe od smrti, jer nisu dobri muslimani, u Evropi su samo muslimani. Paradoksima nikad kraja.

I dok ljudska drama na putu izbavljenja traje sedmicama, svi kao nijemi ćute o njenim uzrocima. Da li je ta seoba naroda zaista vrijedjela uvođenja demokratije u patrijarhalna, plemenska društva koja, očigledno je, nisu bila spremna za taj eksperiment? I ko je procijenio da demokratija po mjeri Evrope i Amerike može da se primi u Africi i na Bliskom istoku? I zašto sada ćuti?

Kao što ćuti i o tome da je pakao na Bliskom istoku počeo onog trenutka kada su se Evropa i Amerika dosjetile da su njihovi dojučerašnji "prijatelji", predsjednici Sirije i Libije "tirani koji ugnjetavaju svoj narod" i krenula u oslobođenje od tiranije.

"Oslobođeni" region pretvorio se u anarhiju, krv, glad, smrt, suze, paljevinu, haos, odsijecanje glava.., a umjesto demokratske Libije i Sirije mapa svijeta je promijenjena, dobili smo Islamsku državu Sirije i Levanta.

Tirani

Bašar el Asad vlada Sirijom od 2000. godine. Taj ljekar po struci školovao se u Londonu. Da li je tiranin koji ugnjetava svoj narod ne znam, ali znam da izgleda mnogo civilizovanije od onih koji hoće da ga svrgnu, boraca Islamske države.

Njegova supruga Asma el Asad godinama je bila miljenica najčitanijih svjetskih modnih magazina. Samo prije nekoliko godina "El" joj je dodijelio laskavu titulu najljepše obučene žene političara ispred Mišel Obama i Karle Bruni. Danas je Asma omražena baš kao i njen suprug.

Nedavno sam čitala tekst novinara koji je svojevremeno živio u glavnom gradu Sirije Damasku, koji opisuje događaj kada je irskom turisti ukraden fotoaparat.

"Policija je provela nekoliko sati ispitujući osumnjičene i fotoaparat je vraćen vlasniku kojeg je policajac uvjeravao kako 'u Siriji nema kriminala'. Danas oni koji su dovoljno hrabri ili ludi da pređu granicu iz Turske i uđu u Siriju mogu naići na razapete ljude, rijeke ljude koji bježe da bi se spasili ili oblake dima koji se dižu iznad razorenih sirijskih gradova".

Uvođenje "demokratije" koštalo je života najmanje 220.000 ljudi, koliko ih je poginulo do kraja prošle godine u Siriji. BDP Sirije pao je za 120 milijardi dolara. Prosječan životni vijek Sirijaca skraćen je za 22 godine tokom rata, sa 79 godina na 55?!.

I ne samo Sirijce, ova demokratija koštala je civilizaciju. Ko će čovječanstvu da nadoknadi nenadoknadivo, nakon što su ekstremisti Islamske države uništili hram u drevnom sirijskom gradu Palmiri? Pustinjski biser, koji je 2000 godina odolijevao ratovima i kataklizmama, nestao je samo u jednom danu.

Šta su sve razularena plemena dojahala na talasu "demokratije" uništila u Libiji teško je pobrojati. Ono što se zna jeste da je ta zemlja, kada je na vlast došao svrgnuti "tiranin" Gadafi, bila jedna od najsiromašnijih na svijetu. Prije dolaska "demokratije" i oslobađanja od tiranina dospjela je među države sa najvišim standardom u Africi.

U nekoliko navrata pisalo se o tome kako je Libija živjela pod Gadafijem. Kada je došao na vlast 25 odsto stanovništva bilo je pismeno, danas 25 odsto ima fakultetsku diplomu, a 83 odsto čita i piše.

Gadafi je Libijcima koji su željeli da se bave zemljoradnjom, davao kuću i zemlju, opremu, sjeme i goveda. Svaki mladi bračni par dobijao je od države po 50.000 američkih dolara, a za svako rođeno dijete po 5.000.

Država je davala Libijcima 50 odsto novca da kupe kola. Hljeb i benzin su bili praktično besplatni. Dio novca zarađen prodajom nafte slivao se na račune svih građana Libije.

Sve to uradio je "tiranin" Gadafi i ostavio Libiju bez centa spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara koje su sada blokirane po svijetu. A Libija blokirana u krvi i zločinu.

Ne znam kome bi smetalo da živi u toj i takvoj tiraniji, ali znam da meni ne bi. Čini se da je Gadafi u praksi uspio da ostvari san Tomasa Mora i napravi "Utopiju". Kao i svaka utopija, nije mogla biti dugog vijeka. Postala je klanica iz koje bježe hiljade nesrećnika. Preko Balkana do Evrope. Na tom putu čeka ih voda skupa kao zlato, čekaju ih prevaranti i sjecikese. Pa zidovi, suzavci i dimne bombe. I ko zna šta još.

Migranti

Najveći broj ljudi što danima pješače do obećane slobode su nesrećnici koji za sebe i svoje porodice traže još koji dan mirnog života. Da li među njima ima terorista, možda tek poneki, jer što rekao Miša Vasić "teroristi putuju avionima u biznis klasi".

U koloni je i veliki broj djece koja od rata i gladi bježe potpuno sama. Roditelji su im ili ubijeni ili su ih izgubili probijajući se do "mirne luke". Mnogo je u toj koloni tužnih i pretužnih sudbina. Bar mi to znamo, gledali smo iste takve kolone, a i sami u njima išli.

Na pitanje zašto je napustio svoju državu jedan čovjek kaže: "Zbog rata. Islamska država nam prijeti da će sve ubiti. Oni koji pod pritiskom stupe na njihovu stranu, morali bi pobiti svoje bližnje, zato smo radije izbjeglice. Svaki dan vidimo na putu svoje mrtve prijatelje s prerezanim vratovima, bez glave. Zato krećemo na put".

Grupa izbjeglica koja se u prenatrpanom čamcu utapala na putu iz Turske na Lezbos kaže da su tada vidjeli smrt, ali da ih nije bilo ni približno strah kako ih je inače strah u njihovoj zemlji.

Demokratija na Bliskom istoku i u Africi dala je konkretne rezultate. Islamska država preuzela je sve poluge vlasti i bezvlašća. Hrišćanstvo u tom dijelu svijeta ne postoji, uništeno je do temelja isto kao i drevna Palmira. Ljudska prava su misaona imenica. A sloboda govora? A prava djeteta? Ko o tome uopšte govori? Kao što ne govori o pravima djece u koloni izbavljenja.

Ima jedna pjesma Petera Handkea baš o tome iz filma "Nebo nad Berlinom" koja kaže:

"Kad je dete bilo dete/ postavljalo je ova pitanja: Zašto sam ja baš ja a ne ti? /Zašto sam ovde a ne tamo? /Kad je počelo vreme/i gde se prostor završava? /Da nije možda život pod Suncem/samo jedan san? /Nije li ono što vidim, čujem i osećam/samo odraz nekog Sveta pre ovog?/Postoji li zapravo zlo, i ljudi/koji su stvarno zli?/…Kad je dete bilo dete, /u tuđem se krevetu jednom probudilo, /i potom nikad prestalo. /Mnogo ljudi mu se tada činilo dobrim, /a sada samo par, ako je sreće".

Važno je, jako važno da sretnu bar jednog dobrog. Važno je za sve nas.

Kod kuće je najgore

Opštepoznato je da je najgori onaj prvi dan poslije godišnjeg. Svakako, manje je poznato, da je najgora prva kolumna poslije godišnjeg. Čovjeku nekako teško da se navikne, na promjenu klime, ambijenta. Kao s neba pao.

O čemu onda uopšte da pišeš kada je tako dragocjen još barem koji trenutak izvan stvarnosti, na nebu? Naravno, ukoliko imaš sreće da te na povratku u stvarnost iz blaženstva ne osvijesti smrad u vlastitom prebivalištu jednak smradu tri crkotine. I ne poželi ti dobrodošlicu uz uzvik: Kod kuće je najgore!

Niste u pravu. Nije ovo aluzija, ni skrivena poruka. Taj smrad dočekaće vas sasvim izvjesno ukoliko odlučite prije nego krenete na put da poslušate stariju i iskusniju komšinicu i isključite osigurače da bi bili sigurni da se ništa neće zapaliti dok vas nema. I da pri tome zaboravite da u kući posjedujete frižider i zamrzivač.

Moj alter ego prvi put u životu zakukao je što nije tajkun, jer da jeste, kaže, pozvao bi dva-tri nabildana frajera da sve to iznesu na otpad i kupio potpuno nov namještaj. Ali kasno Marko na Kosovo. Ne može čovjek u ovim godinama da se upiše u školu za tajkune. Postoji starosna granica, jer praksa je višegodišnja.

Ali da se vratim na početak. Posljednje čega se sjećam prije napuštanja stvarnosti (pored već pomenutih osigurača) je lav Sesil. To je onaj prekrasni lav iz Zimbabvea kojeg je ubio neki osioni američki zubar. Kako je moguće da postoji čovjek koji je mogao da puca u takvog ljepotana? Kakav je to poriv da gledaš kako ubijaš? U čemu je zadovoljstvo? Baš to muči me svih ovih sedmica. I ne popušta. Čovjek je definitivno zvijer veća od svake zvijeri i samo ga kontrolišu stroge zakonske stege.

Tito i ja

I kod nas ima godina ne možeš da se upišeš u džet-set ako nisi lovac. To nam je ostalo od Broza, jer Broz je bio lovac. Kao i svi oko njega. Posebno čelnici policije. Znam policajca koji je u Bugojnu obezbjeđivao Brozov lov na medvjede, a znam i one što su mu ih natjerivali. Tačnije dovukli ispred nišana da se Stari ne ljuti. I jedni i drugi kleli su se da Tito ipak nikada nije ubio mečku.

Kada smo već kod Broza i ovaj, kao i svaki godišnji godinama unazad, počeo mi je sa njim. A evo kako?

"E dok je Tito bio živ svi smo išli na more. I kao studenti jednom sedmično ručali u hotelu 'Evropa' u Sarajevu. Živjela sam ja i u komunizmu i u ovom sada kapitalizmu i znam šta je šta. Mogao si onda spavati na klupi u parku da ti se ništa ružno ne dogodi".

Moja radoznala kćerka iz godine u godinu na samom startu odmora citira svoju omiljenu tetu koja je čuvala, pazila i vaspitala više nego majka.

"Da li je stvarno bilo tako kada je Tito bio živ?" redovno je pitanje poslije uvodnog citata Meri Popins.

I odgovor uvijek isti: "Tačno je, mogao si da spavaš na klupi u parku da ti se ništa ne desi, ali ako bi rekao 'Uaaa Tito', onda ti se desi Kula, Zabela, Tunjice, minimum šest mjeseci". "Pa šta ima da vičeš Uaaa?", uslijedio bi mudar i pragmatičan zaključak diskusije.

A kako je stvarno bilo tada? Tih sedamdesetih i osamdesetih svi smo ljetovali na potezu od Neuma do Makarske i ni milimetra dalje. Tu je bila većina odmarališta sarajevskih firmi, pa bi ljeta značila okupaciju Gradca, Promajne, Baške Vode, Baškog polja, Brela, Tučepa, Drvenika i naravno Makarske.

Tada se na put kretalo u zoru, prije vrućine, jer u autu nije bilo klime. Majka bi danima obavljala pripreme, pekla šnicle, pravila pitu, kuvala jaja. I nikada se taj golemi obrok nije jeo u autu, nego negdje tamo kada pređeš Ivan sedlo i spustiš se do Konjica. Majka bi vadila bijelu krpu i na haubi pored puta postavila ručak. Druga pauza bila je obavezno negdje poslije Mostara.

U Hrvatsku smo išli bez pasoša, jer tada smo bili jedna država. U to vrijeme Evropa je imala mnogo granica. Onda su evropske zemlje porušile granice i sada putuju bez pasoša i bez gužvi na granicama. Zato smo granice napravili mi. I šest pasoša, minimum.

Tada su se i na moru i kod nas trošile iste pare, dinar. I nije trebala konverzija za ljetovanje. U to vrijeme svaka država u Evropi imala je svoju valutu. Onda su se evropske zemlje dogovorile o jednoj valuti, evru. Zato mi sada imamo šest, minimum.

Do mora bismo se dokotrljali po najvećem zvjezdanu. I džaba što smo mi klinci od trenutka kada bismo ga ugledali jedva čekali da uskočimo u vodu. Prvo ručak u restoranu odmarališta na koji smo uspjeli da stignemo, potom raspakivanje. I duvanje crveno-plavog višegodišnjeg dušeka, koji se, ako ga probušiš, krpio.

Nije bilo krema za sunčanje, jer tada je i Sunce bilo bezopasno. Mazali smo se maslinovim uljem, domaćim, jer od njega se najbolje pocrni.

Nije bilo mobilnih, a slabo i bilo kakvih drugih telefonskih veza, pa smo se rodbini, komšijama i prijateljima redovno javljali razglednicama: "Pozdrav sa Makarske rivijere". Da se zna da smo ih se sjetili.

Svako od klinaca na moru imao je neke povlastice. Naša je bila neograničen broj sladoleda. Što se mene tiče, posve nebitna, jer ionako nikada nisam mogla da pojedem više od jednog dnevno.

Kada smo malo odrasli, Tito je umro, ali Jugoslavija je poživjela još koju godinu posije njega. Oprostili smo se od staraca i pobjegli što dalje od Makarske rivijere, na kojoj su iz naše nove perspektive ljetovali samo papci. U bježaniji što dalje od papaka dogurali smo do najudaljenijeg otoka na Jadranu - Lastova. Kakav je to samo raj! Tamo na kraju svijeta i novine su stizale sa dan zakašnjenja.

Posebna draž Lastova bila je u tome što je zbog vojnih baza strancima bio zabranjen pristup ostrvu. Vojsku iz tih baza, na za nas zabranjenom dijelu ostrva, nismo viđali, ali smo svi znali obojicu policajaca koja su "čuvala" cijelo Lastovo.

I dalje nam nije trebao pasoš, nije bilo konvertovanja valuta, nije bilo mobilnih telefona, samo jedan u kabini pošte u selu. Nije bilo bankovnih kartica, a starci su nam novac, kada ga ponestane, dobacivali poštom na post restant. Nije bilo ni vode, samo jedan izvor u samom u selu, a ni tuševa. Kome uopšte trebaju tuševi na moru? Nije bilo ničega, a bilo je svega.

Mogu o tim lastovskim ljetima i knjigu da napišem, razumjeće to svi Lastovljani. A oduvijek je važila ona: Ko na Lastovu ostane duže od tri dana vraćaće se na njega vječno. I vraćali smo se godinama. Šta je bilo poslije? Pa, kapitalizam.

Neki novi klinci

A u kapitalizmu na more ne moraš da krećeš ranom zorom, nego kad hoćeš. U autu ima klima i možeš da putuješ kako ti volja. Ne moraš da pohuješ šnicle i kuvaš jaja. Lijepo na svakoj benzinskoj pumpi staneš, kupiš sendvič ili naručiš kakvo brzo jelo. Kada stigneš ne moraš da brineš da ne zaboraviš da napišeš razglednicu nekom važnom. Bližnjima redovno pošalješ SMS poruku i poneku fotku na vajber (konačno je definisano da je ispravno vajber).

Danas ljetuje ko gdje hoće, jer više nema odmarališta, a i bez pasoša ne možeš nigdje. Ni bez konverzije valuta. Pa kada je sve to tako Grčka nije daleko. Tamo je i dalje i čisto i toplo more. I dalje su restorani puni. I ima svega. I ništa nije skupo. Tamo se i dalje ne naplaćuju ležaljke i suncobrani nego jednostavno naručiš piće i zauzmeš mjesto u bašti kafane kod mora. Tamo te niko ne smara, ali je veoma ljubazan i spreman da pomogne ako mu se direktno obratiš. Tamo ti naplate i autoput kojeg nema, ali nema veze izgradiće ga. Tamo su sniženja od 70 % stvarno sniženja od 70 % a ne ko fol.

A kriza? Tamo nema krize. Primaju "viza" kartice. Ima goriva. O dugovima i uslovima kreditora svi više pričaju I svi više znaju od samih Grka. Istina, jesu malo nervozniji nego prethodnih godina, što se posebno primjećuje u vožnji, ali ništa posebno. Definitivno i dalje smo mnogo nervozniji od njih.

Onaj ko je čak i daleko od novinarstva preživio sve naše ratove zna da pisanje ugledne štampe, domaće i strane, nema veze sa stvarnim događanjima na terenu. Koliko puta sam samo slušala estradne beogradske lafo ratne reportere, koji nisu dupe mrdnuli od Pala, kako ih je za dlaku promašio snajper na autobuskoj stanici Pale, udaljenoj od prve linije fronta barem 20 kilometara.

To iskustvo dovoljno je da čovjek zanemari medije i bez dileme krene put Grčke u kojoj, čini se, nikada nije bilo više naših turista nego ove godine.

Još jedan dokaz da smo mi nebeski narod. Jer što veća besparica i što veća kriza nas je na svim svjetskim morima sve više. I ne samo to. Što veća kriza i što veća besparica na putevima kod nas je sve više automobila u pokretu. Špica ne postoji. Gužve su svuda i u koje god vrijeme da kreneš. Jedino za šta nemamo para je da platimo malu trasu autoputa. Pa nismo mi Grci!

Ali nismo se samo mi promijenili. I svijet se promijenio. Na povratku kući, u Đevđeliji stampedo migranata. To su ljudi koji bježe od rata, siromaštva i svakojakog zla iz nama nekada prijateljskih "nesvrstanih zemalja". Oni koji su tako lijepo dočekivali našeg Tita i plesali ratne plesove sa njim. I vodili ga u lov.

Poneki od onih nesrećnika koji nisu uspjeli da se ukrcaju u voz krenuli su pješke prema Srbiji uz dolinu Vardara. Makedonci bijesni. Kažu za sve je kriva Amerika.

"Slabo ko ide pješke. Uglavnom idu vozom ili Makedoniju prođu taksijem", kaže prodavac na benzinskoj pumpi. Taksi od Đevđelije do graničnog prelaza sa Srbijom, Tabanovce, košta 100 evra. Ako su u taksiju četiri čovjeka, svaki po 25 evra. Realno, nije skupo.

Kažu da je prećutni dogovor migranata i vlasti u Skoplju što prije stići u Srbiju. Zato dozvolu za boravak u Makedoniji migranti imaju samo na 72 časa do kada moraju da napuste zemlju. Jedan cilj imaju, a to je preko Srbije i Mađarske stići u zemlje EU. Ko im je trasirao baš tu maršrutu i zašto se ne zadržavaju u Grčkoj, koja je takođe EU, Bog će ga znati.

Migranti nisu još stigli do Vranja, ali mi jesmo. Tamo je nekada bila kafana "Kubura" u kojoj smo redovno jeli južnjačka jela u povratku. Legenda kaže da je u njoj ili sličnoj plesala Koštana. Ali vraga! Nema kafane. Kažu da je odletjela u vazduh u nekom mafijaškom obračunu. Pa ti nemoj pohovati šnicle?

A kada je Tito bio živ toga nije bilo. Mogao si da spavaš na klupi u parku da te niko ne dirne. I nisi morao ni vrata od stana da zaključavaš. Svako naselje čuvao je barem jedan policajac koga su svi stanari znali. I nije dilao drogu. Disidenti su bježali iz zemlje i super im je bilo u izgnanstvu ukoliko nisu patili od nostalgije. Drugi su ostajali u zemlji, jer su bili disidenti po zadatku.

Što bi rekao Mujo u odgovoru na Hasino duboko filozofsko pitanje: "Šta je bilo prije: koka ili jaje?". "Bolan, prije je bilo svega!".

Rijaliti je ubio novinarstvo!

  

Mnogo su ljudi u Šipovu ljuti, očajni i rezignirari kada im pomente Zmaja od Šipova. Vrijeđa ih što ih poistovjećuju uglavnom sa njim. To je onaj što je zvjezda nekog rijalitija (znam kojeg ali neću da ga reklamiram), što je držao govor ocu na grobu nekoliko sati i što ima roba.

Ako niste znali Šipovo ima bajkovite izvore prekrasne smaragnozelene Plive. Dragulj rijeka ima vodotok dugačak svega 22 kilometra. Izvire iz tri izvora od kojih je svaki atrakcija za sebe, na 11. kilometru su Plivska jezera, a na 22. kilometru Pliva se svima poznatim vodopadom u Jajcu ulijeva u Vrbas.  

Ako niste znali Šipovo još rijeka: Janj, Sokočnicu, Lubovicu i Volaricu. Ima predivne Janjske otoke. I planinske gorostase: Vitorog, Plazenicu, Ravnu goru, Goricu, Lisinu i Čardak.

Bog u tom Šipovu nije štedio.  Nisu ni ljudi.

Iz Šipova je porijeklom i Dragan Sakan, legenda i pionir advertajzinga u bišoj Jugoslaviji, začetnik kreativnog mišljenja u Srbiji i zemljama regiona. Autor hiljada najboljih reklamnih kampanja. Vlasnik firme koja je pod različitim imenima bila najnagradjivanija kuća na Balkanu, i to kao Borba, S Delo, Satchi & Saatchi, New Moment New Ideas Company.

Iz Šipova su i pjesnik Stanko Rakita, sportisti Radomir Antić, Nikola Rađen, narodni heroj Simela Šolaja.... "U Šipovu podigla se raja, podig'o je Simela Šolaja" i druge pjesme.

Ni o jednom od njih još uvijek nije snimljen dokumentarni film u trajanju od barem 15-tak minuta. Nije ni o Šipovu. Ni o Plivi. Ni o Janju. Ni o Vitorogu. Ako i jeste nije u ovom vremenu, možda je ponešto ostalo u arhivama one države.

Apel

I zbog Šipova i još malo zdrave pameti,  gotovo je nestvarno da se  jedan čovjek, entuzijasta i intelektualac ovih dana osmjelio i obratio javnosti.  Direktor Kulturnog centra Novog Sada Bojan Panaotović uputio je javni apel u kojem je pozvao na oporezivanje kiča i šunda i vraćanje mladih kulturi.  

"Polazeći od činjenice da je medijsko polje u nas, (a nažalost) i u većem delu sveta, kontaminirano nasiljem, prostaklukom, vulgarnošću i kičem, a gde centralno mesto zauzimaju različite forme takozvanih rijaliti programa, predlažem nadležnim državnim organima (prevashodno Ministarstvu kulture) sprovođenje konkretnih mera koje bi mogle da doprinesu da se medijsko klatno pomeri ka uljudnosti, kulturi i mentalnom zdravlju", napisao je Panaotović.

Predložio je i mjere koje treba da budu preduzete medju kojima je prva drastično oporezivanje štetnih medijskih sadržaja u kojima dominiraju tzv. rijaliti programi.

Argument za taj prijedlog našao je u zanimljivom poredjenju, jer "ako država uvodi posebne akcize na duvan i alkohol imajući u vidu da se radi o proizvodima štetnim po zdravlje čoveka, onda ne bi trebalo da postoje prepreke za uvođenje sličnih nameta na proizvode koji belodano kontaminiraju duh i utiču negativno na mentalno zdravlje ljudi, a posebno mladih generacija".

Dao je i konkretne prijedloge na koji način se mogu iskoristiti sredstva prikupljena od tog poreza.

"Milionska sredstva mogla bi se usmeriti u podršku mladim umetnicima i kulturno-umetničkim društvima, kao i za stipendiranje talentovanih naučnika koji osvajaju svetske nagrade, ali planiraju selidbu iz Srbije zbog nepovoljnih materijalnih prilika. Davanjem respektabilne materijalne podrške nadarenim naučnicima i umetnicima sprečili bismo najdramatičniji i najopasniji deo procesa odliva mozgova, a to je odliv najvrednijih i najdarovitijih", predložio je Panaotović.

Napisao je i da je nepohodno aktivno djelovanje države na afirmaciji autentične kulture i umjetnosti i to prevashodno putem javnih servisa koji se ne smiju takmičiti sa privatnim stanicama u gledanosti, već moraju biti nosilac procesa kulturnog uzdizanja nacije.

"Podsećam elitu da uređena medijska scena u kojoj centralno mesto ne zauzimaju pajaci, prostitutke i klošari, već zdrav kulturno-medijski sadržaj na kojem odrastaju mladi, predstavlja osnovne pretpostavke za bilo kakav društveni napredak. Pozivam sve intelektualce i javne delatnike bez obzira na polnu, versku, političku, rasnu ili nacionalnu pripadnost, da podrže ovaj apel i konkretne predloge koje isti sadrži", napisao je Panaotović u svom apelu, a podrška je počela da pristiže.

Za samo četiri dana podržalo ga je više od 300 javnih ličnosti. Među njima brojni naučnici, umjetnici, novinari, profesori, ali i poslanici i odbornici u skupštinama, radnici u ustanovama kulture, gradjani, roditelji, penzioneri i radnici. Anonimni pljuvači na društvenim mrežama i portalima, koji su uglavnom protiv svega, našli su hiljadu i jednu zamjerku.  

Svoje potpise ispod apela stavili su dr Dušan Janjić, dr Dejan Vuk Stanković, Branko Radun, Mile Isakov, ekonomisti prof.dr Slobodan Komazec i Branko Dragaš, pjesnik Pero Zubac, aforističar Ilija Marković, advokat Marko Nicović, pisac Dejan Lučić i mnogi drugi.

Svoj potpis sam stavila i ja, javno i transparentno.

Jer....  Negdje krajem maja na istom ovom mjestu objavljena je kolumna "Kako sam sistematski uništen od idiota" u kojoj nisam predložila da se šund i kič oporezuju, ali jesam da se usvoji strategija borbe istoga.

Pisalo je u toj kolumni i ovo:  "Razglabajući o tome jedne divne majske večeri u uskom krugu sličnih, jedan od njih kao preduslov svake reforme istakao je usvajanje “strategije borbe protiv šunda i kiča” smatrajući da je moralni sunovrat stigao sa “Velikim bratom”, “Farmom”, “Parovima” i ostalim polupismenim nakazama na TV ekranima koje se lažno predstavljaju - što kao TV voditelji, što “estradni umjetnici”. Kultura je ustuknula na malim ekranima, jer ne donosi gledanost koja donosi reklame, a u reklamama je velika lova. Zato je kultura i skrajnuta na termine oko i iza ponoći. Ili na druge, treće i lijeve kanale. Komercijalne TV stanice (ali i javne) bezvrijednost, razvrat, glupost, prostakluk forsiraju do tačke ludila, pa i svako iole pri sebi je u ozbiljnoj opasnosti da uskoro podilkani".

Kako kod nas novine uglavnom ne čitaju oni kojih se pita, ili se prave da ne čitaju, tako je i taj kao i hiljade tekstova koje objave mediji prošao bez reakcije. Ne znam da li je Bojan Panotović čitao baš taj tekst ili nije, nevažno. Važno je da je uputio apel. Važno je da je dobio podršku medija koji su taj apel objavili. Važno je da je podigao ljude na akciju.  Da je autoritetom čovjeka koji se nalazi na čelu jedne kulturne institucije učinio barem mali korak u pokušaju da se zaustavi moralni, kulturni, obrazovni..... sunovrat civilizacije.

Koliko će i hoće li uspjeti u tome? Teško. Ali velika stvar će biti ako  bar poslije ovog apela prestanu da na tv ekrane dovode psihički bolesne ljude  i iskorištavaju ih u trci za gledanošću.

Sav taj rijaliti, bez obzira na posljedice koje ostavlja na javno mnjenje, liči na gladijatorsku arenu u kojoj iste takve jadne, bolesne ljude bacaju lavovima u ralje dok se javnost opijena u transu zabavlja na tribinama koloseuma. Hljeba i igara! Koloseum je bio tada rijaliti, a onda je poludjeli Neron zapalio Rim.

Sa čim pred Miloša?

Na žalost postoji i druga strana iste medalje. U toj kolumni u maju napisala sam da narod konzumira samo ono što mu se nudi, ono čime ga bombarduju, ono čime ga svakodnevno “edukuju”.  Iz ove perspektive i naknadnog sazanja imam ispravku "krivog navoda".

U svim parametrima informativnih portala jasno i vidljivo je da su najčitanije rubrike ne one političke, ne one ekonomske, nego upravo one o  pjevačicama, džet seterima i da ljudi posebno vole da vire u tudje živote. Svaka rubrika u kojoj vam nude da razgledate kuće poznatih istoga časa izbija u vrh čitanosti. Kultura je neizostavno na dnu potražnje. To je fakat. 

"Jadna je civilizacija u kojoj većina mladih ljudi zna sve o Kim Kardašijan, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Orvelu, Pitagori ili Hegelu. Nesrećno je društvo u kom većina mladih zna sve o Maci Diskreciji, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Njegošu, Crnjanskom i Kišu. Na institucijama države je vanredno važan zadatak da na mestu uzora mladih naraštaja ne budu starlete i kič pevači već vrhunski naučnici, umetnici, sportisti", kaže Panaotović.

Moj prijatelj kao papagaj godinama ponavlja da je greška u sistemu, jer "narodu se ne dodvorava, narodom se upravlja". Tačno je da država mora da gradi obrazovnu, kulturnu strategiju u kojoj će vrijednosti i moralne i svake druge biti rangirane na način da se društvo razvija u svim svojim segmentima.

Ali kako? 

Kako će država u kojoj se kulturom bave polupismeni partijski namještenici to da uradi? Kako će država u kojoj je čovjek koji "drma" kulturom i stotinama hiljada za kulturne projekte do danas nepoznatog zvanja i obrazovanja i sumnjive biografije? Kako će država u kojoj se pozorištem bavi metalostrugar ili metaloglodač, nisam sigurna? Kako će država koja nema instituciju za snimanje filmova? Kako će država u kojoj bik Rudonja dobija veću nagradu od pjesnika pobjednika? Kako će država u kojoj je kuća jednog velikog pisca u korovu, a drugog odavno srušena? Kako će država koja nema nijedan dokumentarni film o svojim velikim slikarima, pjesnicima, naučnicima? Kako će država u kojoj su dekani, rektori, akademici po osnovnom obrazovanju izašli iz ŠUP-ova? Kako će država u kojoj je lakše postati profesor univerziteta, nego se zaposliti? Kako će država u kojoj direktori institucija kulture ko papagaji ponavljaju godinama "nema kritike", a nisu napisali i poslali nijednu? Kako će? S čim će? S kim će?

I dok se ne dese arhitektonski poremećaji da sumiramo: rijaliti je ubio novinarstvo. Neka se spreme ostali. 

Nije kriza para, kriza je morala

 

Tražili smo pravnika i prijavilo ih se barem 300. Jedva smo našli jednoga. Onda smo tražili inženjere, prijavilo ih se 100, ostala su da rade trojica. Najveći problem je ima more diploma, ali nema ljudi koji znaju da rade. Znaju, hoće i žele.

 Priča tako ovih dana prijatelj koji se bavi privatnim biznisom i kome je stalo da dobro posluje. Da bi se firma, u koju je uložio veliki trud i pola života, održala, ali i razvijala, zna da je prvi i jedini uslov da rade oni koji znaju svoj posao. Onaj čiji rizik lošeg poslovanja je najveći, luksuz da zapošljava neznalice ne može sebi da dozvoli. Naravno, za razliku od državne službe ili javnih kompanija, koje su zlatne koke za uhljebljenje stranačkih kadrova, koji tu nisu ni dovedeni da znaju i hoće, nego da ili slušaju ili da im se stranka "oduži".

 Privatnik sa početka ove priče ne griješi kada kao najveći problem sa kojim se društvo suočava (a tek će) vidi u nedostatku onih koji znaju da rade.

 - Sve ćemo mi lako. Proći će i ekonomska kriza, ali neće imati ko da radi. Ako od 100 ljudi sa diplomama inženjera, znaju trojica, jasno je kuda to ide - kaže on.

 

 Svijet drumom, mi šumom

 

 Da li je za sve krivo štancanje diploma na privatnim instant fakultetima? Ili korupcija u obrazovanju? Naravno da nije. Ima tu svega.

 Baš tih dana drugarica svježe pristigla iz Amerike mi priča sličnu, a različitu priču.

 - Na koledžu kod njih možeš da prepisuješ koliko hoćeš i služiš se prevarama kakvim hoćeš da dođeš do diplome. Puštaju te da to radiš, jer radiš sebi. Jer šta se dešava? Kada dođeš na posao i poslodavac vidi da pojma nemaš, da ne znaš da radiš, isti dan dobijaš otkaz. Ako znaš, čuvaju te ko kap vode i forsiraju u onome u čemu si najbolji, jer u tome daješ najviše kompaniji - priča ona.

 Zato Amerika jeste to što jeste. I jeste tamo gdje jeste. Zato predsjednik Amerike i jeste rekao da su spremni da "uvezu" milion ljudi dok ne dobiju bar jednog genija.

 Ima još nešto zanimljivo u toj priči o radu. A to je kako su posljednjih godina ovdje kod nas neke profesije nestale, neke nastale, neke avanzovale, a neke propale. Recimo, nestala je potpuno vojska. Nekada do rata visoki srednji stalež činili su oficiri. Danas su mjesto oficira zauzeli sveštenici. Kažu da je to zanimanje postalo veoma popularno, a klinci vele da je posljednjih godina posve in biti popadija. Pjesma "žene vole oficire" sa tim promjenama u realnom životu otišla je u istoriju.

 Još se dobro drže i ljekari. Veliki broj klinaca odlučuje se da studira medicinu. Kada ih pitate zbog čega, najveći broj će odgovoriti kao iz topa "zbog novca". Tek mali broj njih reći će "jer želim da pomognem ljudima". U tih nekoliko procenata su oni kojima ćete smjeti da odete da vas liječe.

 Ipak, najmoćnije i poželjnije zanimanje danas je bankar.

 - Ona radi u banci - rečenica je koju svaki prosječan građanin izgovara sa strahopoštovanjem. Jer, u banci su pare, a pare su moć. Svako ko radi u banci u percepciji običnog naroda ima moć, kao da su sve te pare njegove.

 Još jedno posljednjih godina veoma popularno zanimanje je profesor univerziteta. I do ovoga nekada najvišeg stepenika ne stiže se teško. Uslov za to, kako piše u statutu ovdašnjeg univerziteta, više nisu objavljeni naučni radovi u svjetskim stručnim časopisima, nego jednostavno formalna diploma i formalni doktorat (može i sa nekog od "megatrendova"). Kako na svim drugim, tako je i na akademijama umjetnosti. Kod nas ni Pikaso da vaskrsne ne bi mogao biti profesor.

 

 Ogledalo

 

 A kako je sa novinarstvom? Isto. Nekada popularna, dobro plaćena i ugledna profesija u fazi je izumiranja. Veliki broj mladih kolega, bistrih i visprenih spas je potražio na mjestima portparola ili u marketinškim agencijama.

 Nekoliko razloga dovelo je do toga da je novinarstvo postalo veoma nepoželjna profesija. Prvi i osnovni su male plate. Prema posljednjem izvještaju OEBS-a, u zemljama bivše Jugoslavije kreću se od 200 do 500 evra. Jasno je da od tih plata nijedan muškarac ne može da hrani porodicu, zbog čega je povećan broj žena koje se bave novinarstvom. Svako onaj kome plata nije za džeparca pobjegao je tamo gdje se ne radi tako mnogo i gdje se zarađuje duplo više.

 Postoji i drugi momenat, a to je odnos prema poslu. "Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim", i u novinarstvu, kao i u ostalim strukama, postao je moto. Mada je potpuno nejasno kako neko uopšte može biti lošiji novinar nego što jeste zato što mu je manja plata? Isto kao i glumac. Ili si glumčina ili epizodista.

 Onda je došlo do hiperprodukcije pravljenja novinara. A u toj hiperprodukciji "instant" novinari su u praktičnoj edukaciji preskakali po nekoliko stepenika, što je krajnjoj medijskoj slici dalo veoma loš i tužan ton. Hiperprodukcija je stvorila gomilu poluobučenih, ali samozadovoljnih. Posebna vrsta su kolumnisti. To su nekada, kada je Bog hodao po zemlji, a novinarstvo bilo profesija koja se poštuje, mogli biti samo najizrasliji novinari. Danas se ovim "sportom" bave oni koji teško da umiju da napišu vijest. Nešto slično kao kada bi stolar (a i novinarstvo je zanat) prvo napravio američki plakar, a onda učio da teše oklagiju.

 Ova mala priča o novinarstvu priča je o većini profesija, o njihovoj devalvaciji do koje je dovelo, prije svega moralno posrnuće. Zato bi dijagnoza opšteg stanja mogla da glasi: Nije kriza para, kriza je morala. A iz te krize mnogo teže se izlazi.

Nevidljivo blago

U BiH prema procjenama živi 4,5 miliona stanovnika na koje dolazi oko 150 ministara, isto toliko njihovih vozača, sekretarica, šefova kabineta, savjetnika, zamjenika, pomoćnika... i ostalih "luzera" od kojih koristi nemaju ni njihovi šefovi, a kamoli nacija. Jedinu korist ostvaruju restorani i kafane u kojima od jutra do mraka jedu i piju, ali ne na svoj račun.

 I dok je planetarna kriza natjerala vlade svih zemalja svijeta da uvedu mjere štednje, ovdje se o tome samo priča. Praksa je drugačija.

 Prema statistici, javna potrošnja kod nas iznosi oko 44,5 odsto ostvarenog BDP-a, a u EU u prosjeku 35,8 odsto.

 Samo na plate administracije BiH troši fantastičnih 13 odsto BDP-a, a EU 6,5 odsto. U Hrvatskoj administracija troši 10,5 odsto BDP-a.

 Nepotrebno je i reći da administracija pojede mnogo više novca nego sva druga socijalna davanja zajedno. I da je to naš novac koji uglavnom država zarađuje kroz poreze, doprinose i razne namete.

 Prema indeksu kvaliteta države, sasvim sigurno spadamo u onaj posljednji odjeljak u kojem su države koje "najviše uzimaju i najmanje daju". U zemljama EU taj odjeljak pripada Hrvatskoj.

 A kako ne bi? U prošloj godini samo pet bh. parlamentaraca na 117 službenih putovanja potrošilo je cijelih 272.000 KM.

 Putovali su, nema kuda nisu. Iako su u Brisel išli devet puta, ta destinacija je najmanja u stavci putovanja. Mnogo je tu bilo egzotičnih destinacija. Išli su poslanici u Toronto, Marakeš, Seul, Rijad, Aman...

 Rekorder je bio Milorad Živković, koji je imao 35 službenih putovanja na daleke destinacije kao što su Gruzija, Kina, Japan, Južna Koreja. Prijavio je putne troškove veće od 87.000 KM.

 Nije štedio ni Denis Bećirović, na 23 službena putovanja potrošio je oko 60.000 KM.

 Nema kud nisu išli parlamentarci, ali korist od tih putovanja nije osjetio niko. Kad kažem niko, mislim na nas male, obične smrtnike po kojima se ništa neće zvati.

 Ali dobro i to imena parlamentaraca bar znamo. Ali ima i onih bezimenih koji nisu mogli naći bolju turističku agenciju, em ih vodi, em im sve plaća. Članovi raznih parlamentarnih tijela i komisija veći dio svog radnog vijeka, kako su utvrdili revizori, provode na atraktivnim destinacijama ne propuštajući nijednu konferenciju ili seminar. Edukuju se, šta li?

 Suvišno je reći i to da malobrojni lete ekonomskom klasom, nego kao što i priliči gospodi, mnogo skupljom biznis klasom. O tome da redovno zakupljuju VIP salone po aerodromima, čija je prosječna cijena oko 200 evra po satu, sigurno ste već čuli.

 Moj alter ego bi rekao: Amerika bi bankrotirala. Ni skuplje države, ni manje prosječne plate.

 Talenti

 Ovih dana čitam u novinama kako nijedna institucija, niti jedna vlada, niti jedna opština nema fondove za talentovanu ili nadarenu djecu.

 Ako je tačno, a jeste, da samo jaki pojedinci mogu da naprave jaku državu, da proslave naciju i ostave trajni pečat, onda bi nacionalni interes broj jedan svake normalne države bio da učini sve što je do nje da iznjedri takve pojedince.

 Ovih dana u Hrvatskoj polemiku je izazvala odluka Vlade o ukidanju naknada za darovite učenike koje su iznosile jedva 0,00004 odsto BDP-a. Kod nas ni 0 BDP-a ne ide u te svrhe.

 Nijedno ministarstvo ni na nivou BiH, ni Republike Srpske nema fondove za darovitu djecu.

 A na koliko Olimpijada bi mogla da putuje Milica Đukić iz Prnjavora i njeni drugari sjajni matematičari da im je samo dati dnevnice koje na jednom putovanju potroši Denis Bećirović? Efekte njihovih medalja osjetili bi svi. I bili ponosni na pamet, na mladost koja ruši granice nauke.

 Čitam da se u nebrizi i lošim uslovima izgubi oko 20 odsto nadarene djece, jer njihove talente nema ko da prepozna. A i kada prepozna, nema ko da ih podrži.

 Vlada Srbije je 2008. godine osnovala Fond za mlade talente, koji je do sada u saradnji sa najvećim privrednim gigantima stipendirao i na naučne programe, stručna usavršavanja i takmičenja poslao više od 15.400 mladih ljudi.

 I ne samo to. Centre za talente ima i nekoliko opština u Srbiji. Tako Centar za talente iz Vranja prati u stopu razvoj i podstiče i podržava talente iz te opštine na jugu Srbije, organizuje naučne kampove, ljetnje i zimske škole iz raznih oblasti, šalje svoje polaznike na naučne kampove, seminare, takmičenja.

 Iako je u Republici Srpskoj osnivanje Centra za mlade talente predviđeno zakonom usvojenim prije pet godina, do danas se nije dogodilo ništa.

 Centra nema, a o talentima brinu roditelji. Ako su u mogućnosti, a ako nisu onda ništa. Male zajednice u tome su mnogo solidarnije, pa one iznađu sredstva da podrže svakog svog sugrađanina koji ostvari uspjeh. A velike, e tu smo u većem problemu.

Kako ih prepoznati?

 Sav angažman institucija svodi se na stipendije odličnim učenicima i studentima. I to je u redu. Ali pitanje je i logično i praktično? Da li su odlični učenici uvijek talenti? Iako stoji da stipendijama treba nagraditi njihov trud.

 Da li su "učenici generacije" talenti? Ili je ta titula, javna je tajna, u mnogim slučajevima, stvar "dogovora" i lobiranja. Posebno u tranziciji.

 Da li je Nikola Tesla, da li je Mihajlo Pupin, da li je Novak Đoković bio učenik generacije? Da li su imali sve petice? Da li je učenik generacije bio Ivo Andrić? Je li Andrić imao sve petice? A Jovan Bijelić, Nadežda Petrović ili Sava Šumanović? Čisto sumnjam, prosto ne vjerujem, ni da je recimo dobitnike dvije "Zlatne palme" u Kanu za režiju Emir Kusturica imao sve petice.

 Kako prepoznati talente? Kako odrediti kriterijume? Kako se ponašati? U definiciji iz Zakona o školovanju i finansiranju mladih talenata RS (koji se ne primjenjuje) to su djeca koja imaju posebne, natprosječne sklonosti s naglašenim kreativnim, stvaralačkim sposobnostima. Zakon dalje kaže da je takvima škola dužna obezbijediti izborne i fakultativne programe prema sklonostima, pristup izvorima specifičnog znanja, dodatnu nastavu... Zakon predviđa i sankcije. Po njegovim odredbama, škola koja to mladim talentima ne pruži biće kažnjena kaznom od 1.000 do 3.000 KM.

 Zakon je jedno, a praksa drugo. Pet godina od usvajanja zakon je mrtvo slovo na papiru. Zakon drumom, društvo šumom. Nema kriterijuma, nema fondova, ali ni volje, ni interesa.

 Zato raduje ovonedjeljna vijest iz Prijedora da taj grad traži da se podrže talentovana djeca koja su prepuštena porodici, a od koje korist ima čovječanstvo.

 Razvijene zajednice i bogate države na tome temelje svoj uspjeh i razvoj, svjesne da počivaju na uspješnom pojedincu. Zato ulaganje u pojedinca jeste nacionalni interes broj jedan. Nije li prije nekoliko godina Barak Obama u jednoj izjavi rekao da je Amerika spremna da useli stotine hiljada ljudi dok ne dobije jednog genija (parafraza po sjećanju)?

 Nije slučajno ni to da najprestižniji tzv. bršljanski univerziteti Prinston, Harvard, Kembridž, Jejl... plaćaju školovanje nadarenih studenata. A oni kada postanu "vladari svijeta" to vraćaju donacijama. Tako je Harvardu nedavno bivši student donirao rekordnih 400 miliona dolara. Taj novac ide u opremanje i stipendije, a onda Harvard "proizvodi" nove "vladare svijeta". A onda oni Harvardu daju donacije za novu "proizvodnju". I tako se sistem održava.

 Kod nas je glupo i razmišljati na taj način. Djeca talenti u društvenim, prirodnim ili tehničkim naukama, u umjetnosti ili sportu problem su i obaveza isključivo porodice. A kada je tako zašto bi ona i kada uspiju da se ostvare, imala bilo kakvu obavezu prema zajednici koja nije imala ni trun empatije prema njima?

 Ili da svedemo priču. Zašto bi Novak Đoković uopšte plaćao porez u Srbiji, a ne u Monte Karlu? Koliko je Srbija uložila u Novaka Đokovića? Onaj kojim se danas ponosi postao je svjetski reket broj jedan zahvaljujući isključivo podršci porodice koja je imala i snage i novca da ga prati.

 Mnogo tužno je znati da je među nama mnogo Đokovića čijim uspjesima se nikada nećemo radovati. Na sramotu, prije svih, onih sa početka teksta po kojima se ništa neće zvati.

Samo budala piše što vidi

Kako se sa padom temperatura na podnošljivu mjeru podiže čovjekova aktivnost i on zatvoren tokom dana u klimatizovane prostorije u istraživanja kreće u kasno poslijepodne, tako se podiže i njegova potreba za kulturnim uzdizanjem.

U tvrđavi Kastel završeno je renoviranje "Kamene kuće" za šta je EU donirala 2,5 miliona evra. Početkom sedmice zaputila sam se da vidim šta se dešava u "Kući", datoj na upravljanje Kulturnom centru Banski dvor. Kad ono kuc, kuc.... zgrada ljepša i starija nego što je bila - zaključana. Iako su dva muzeja pripremila izložbu za njeno otvaranje, izložbe nije bilo, pa nije bilo ni otvaranja. Uprava Banskog dvora do danas ne zna šta da radi sa "Kućom" pa je odlučila da je najsigurnije da je drži zaključanu.

U novinskim vodičima nisam pronašla, ali sam na TV-u čula da je izložba "Beogradska mitropolija i srpski duhovni prostor (1804-1918)", na kojoj je predstavljena dokumentarna građa Arhiva SPC, u organizaciji Arhiva RS otvorena u Galeriji Akademije nauka i umjetnosti do četvrtka, 25. juna.

U namjeri da korisno (šetnja) spojim sa ugodnim (izložba) pred vratima Galerije ANURS našla sam se u ponedjeljak oko 18 časova. Kuc, kuc... Zaključano! Vjerovatno sam zakasnila, možda rade po skraćenom ljetnom vremenu. Nije Galerija Akademije kafana pa da ljeti radi duže.

U utorak, sada već po prilično visokoj temperaturi, oko 17 časova ponovo sam na "licu događaja". Kuc, kuc... Zaključano!

Iako sigurna da bi Galerija Akademije morala da bude otvorena duže nego banke subotom, promijenila sam taktiku. Važno je iznenaditi "neprijatelja" potezom koji od vas ne očekuje. Zato sam u srijedu put Galerije krenula oko 10 časova. Kuc, kuc... Zaključano!

Ljubazna gospođa na glavnom ulazu Akademije objasnila mi je da oni nemaju ništa sa izložbom i da su prostor Galerije samo ustupili Arhivu RS kao izložbeni salon. Rekla je još i to da je, koliko zna, od one noći kada je izložba otvorena, Galerija zaključana. Pa ko je vidio, vidio je.

Istražujući šta je to moglo izložbu da zatvori prije zatvaranja, otkrila sam da je u organizaciji Arhiva RS 10. juna u Banskom dvoru otvorena još jedna izložba "Od Sarajeva do Versaja". Tu izložbu Arhiv RS realizovao je u saradnji sa Arhivom "Timočka Krajina" povodom 9. juna, Međunarodnog dana arhiva.

Znači to je razlog! Ljudi iz Arhiva RS bili su u gužvi oko otvaranja nove izložbe pa su na onu u obližnjoj Galeriji ANURS potpuno zaboravili.

Noć bez knjige

Još jedna izložba povodom 100 godina početka Velikog rata ovih dana uzburkala je duhove i izazvala gradske polemike. Izložba Historijskog muzeja BiH u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Nisam stigla da pogledam da li je zaista na toj izložbi Gavrilo Princip "odurni zločinac", što je bio glavni argument optužbe. Nemam ništa ni protiv teze odbrane da ništa loše nije u tome da vidimo kako su to drugi vidjeli istorijske događaje na Balkanu tog vremena. Polemika je uvijek zdrava, jer podstiče kvalitet.

Ne znam ni da li su u okviru te izložbe održane "radionice za profesore i nastavnike istorije i kustose na kojima će im biti predstavljeni načini kako da muzejske izložbe povežu sa nastavom" (kako je najavljeno na otvaranju). Promaklo mi je i to da li se bilo ko od nastavnika i kustosa oglasio istim povodom i da li su postavku povezali sa nastavom? Ali ništa od toga nije ni važno, ali jeste šta oni misle o postavci i da li je logično da izložba istorijskog muzeja nije postavljena u sebi srodnoj instituciji, muzeju, nego u biblioteci? Ako ništa muzej po prirodi djelatnosti zapošljava kustosa koji pregleda, priređuje i odobrava postavku izložbe, a biblioteka, logično, ne.

Ima već neko vrijeme da se institucije kulture u RS učestalo, izvan vlastite djelatnosti, smisla, vizije, misije, pa i zakonskog određenja, bave izložbama. Kako su izložbe manifestacione prate ih mediji i emituju u posljednjim minutama Dnevnika, to je efikasan način da se čelni ljudi institucija kulture redovno pojave i pokažu kako su radni i sposobni. Jer kada bi se bavili onim što je smisao i svrha, kao što su recimo naučna istraživanja, ko bi uopšte to emitovao u centralnom dnevniku?

Ako je smisao, a jeste, nova moda naglašene manifestacione prezentacije rada (ako te nema u medijima ne radiš ništa), načina uvijek ima. Zato je u najmanju ruku čudno da je NUB RS u "Noći knjige", koja se organizuje povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, bila zatvorena tačno u 20.00. Nijedna promocija, nijedan književnik, ništa. Iako bi sasvim sigurno dobro osmišljenja i organizovana "Noć knjige" imala mnogo veći publicitet u medijima od svih dosadašnjih izložbi po hodnicima.

Eto i HRT je objavio da je "Noć knjige" u Hrvatskoj obilježena u 180 gradova i 400 kulturnih centara. Centralna manifestacija noći koja slavi i promoviše knjigu, čitanje, autora i izdavaštvo bila je u Nacionalnoj biblioteci Hrvatske (pa neće valjda u muzeju?) gdje su se sa knjigama družili pjesnici, pisci, profesori književnosti, čitaoci, diplomate...

Svetlana u zemlji čuda

Kada smo već kod knjige, ove sedmice u ANURS promovisana je zanimljiva knjiga "Umetnost i stvarnost srpskim očima" autora prof. dr istorije umjetnosti na Frenklin koledžu u SAD Svetlane Rakić.

Riječ je o antologiji u kojoj je predstavljen 21 srpski slikar i njihova djela nastala od 1992. do 2012. godine. Svetlana je knjigu američkoj javnosti predstavila lani na engleskom jeziku, a poslije promocije srpskog izdanja u Beogradu i Novom Sadu, odlučila je da je predstavi Banjaluci.

Na promociji je govorio i Bogdan Rakić, prof. dr istorije književnosti na američkom univerzitetu kao pisac predgovora kroz koji je čitaocima u SAD pokušao da približi istorijske, političke, socijalne okolnosti u ovom dijelu svijeta.

A posjetioci? Jedva da ih je bilo petnaestak. Među njima dva akademika, Rajko Kuzmanović i Svetlanin otac Svetozar Koljević.

Dva profesora američkog univerziteta, dva priznata stručnjaka u svojim oblastima, a u publici nijedan student, nijedan profesor i ni slučajno dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci! Nijedan kustos i samo jedan ovdašnji istoričar umjetnosti.

Naivno bi bilo i očekivati da je neko mogao i trebalo da zamoli Svetlanu Rakić da studentima Akademije umjetnosti (onako kako to redovno čini u Kini) održi barem jedno predavanje, što bi ona sasvim sigurno i rado i besplatno učinila. Ali, možda su i u pravu, šta bi Svetlana Rakić mogla uopšte da im kaže što oni već ne znaju?

Monolog

U isto vrijeme kada i promocija u Gradskom pozorištu "Jazavac" trajala je sedmica Studija "Jazavac". Mladi ljudi, zaljubljenici u teatar, predstavljali su publici ono što su sa mentorima naučili u protekloj godini. Oni najstariji premijerno su izveli autorsku predstavu "On Air". Oštro kritikujući devijacije društva u kojem žive, kvazivrijednosti koje im se nude, jasno su pokazali da su tu, da vide, da razumiju, da znaju. Muk u sali pratio je monolog nepoznatog pisca:

Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom…

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.

Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.

Gdje vozovi kasne po redu vožnje.

Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u drugim sportovima.

Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.

Gdje je krvni pritisak veći od penzije.

Gdje su novinari slobodni da napišu šta god im se naruči.

Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.

Gdje se ratovi nikad ne završavaju.

Gdje se istorija ponavlja svaki dan.

Gdje su najbogatiji oni koji ne rade ništa.

Gdje pametne proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.

Gdje nepismeni pišu istoriju.

Gdje se svako svakom smješka, a niko nikome ne želi dobro.

Gdje su poplave jedini način navodnjavanja.

Gdje nisi normalan ako ne poludiš.

Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna.

Gdje se najmanji uspjeh ne prašta.

Gdje i umjetnost mora da ima partijsku knjižicu.