Uputstvo za turiste

S vremenom smo shvatili da naš kraj u stvari i ne pripada nikome. Mi smo se tu našli prosto slučajno. Naopako slovo G (ćirilično) okrznuto na polovini, nekoliko gušće naseljenih mjesta u kojima slučajno žive ljudi, mnogo planina prilično iskrčenih od drveća divljom sječom (posebno atraktivnom privrednom granom u posljednjih 20 godina) naš je uži zavičaj.

Svakim danom u svakom pogledu postajali smo drugačiji, malčice podređeni, malčice neobrazovani, malčice siromašnog duha.  Nismo imali poznate ličnosti, a kada bi nam u goste zalutali naši zemljaci poznati i priznati u drugim krajevima nismo znali šta bi sa njima. Nismo imali zabavne parkove, ni cirkuse, ni dvorce, ni plemićke posjede. Imali smo samo beskrajne količine komaraca, psovke, komuniste i nacionaliste, koji su u permanentom sukobu više od 70 godina.

Istorijat

U svijetu se nekako istovremeno dogadjala eksplozija novih tehnologija, muzike, filma i mode. Samo malo od svega toga stizalo je do nas. Velika je razdaljina bila od našeg mjesta do ostatka svijeta. Zato neke vijesti do nas nikada nisu stizale, a neke su stizale ali vrlo kasno. Zahvaljujući tome bili smo uvijek opušteni, baš onako kul, svjesni da "što manje vijesti znaš, to si manje nesretan".

Što smo više odrastali bolje smo i shvatali kako svijet, ali i mi sami, fukcioniše. Pokazalo se da se čitava naša oblast sastoji iz različitih dijelova, od koji je svaki imao po jedno zvanično ime. Svaka oblast imala je svoju družinu, a družina svog vođu. Medju družinama je vladao ili prijateljski, saradnički duh, ili konkurencija, zveckanje oružjem i otvoreni rat, sve zavisno od trenutka. Ponekad bi se dvije oblasti udružile protiv treće. Ponekad je svako bio protiv svakog.  Vođe smo prvo obožavali, a potom žrtvovali bacajući ih ili u tamnicu, ili u kavez glavnim tigrovima. Neke smo ubili, nismo znali šta bi s njima.

Često smo ratovali, što iz nužde što iz dosade. Posljednji put smo se baš žestoko pomlatili prije dvadeset i kusur godina, ali ni taj rat jos nismo zavrsili. Rat koji i dalje traje vodi se drugim, specijalnim metodama i orudjima. Nijedna oblast, a bilo ih je najmanje tri, nije odustala od ostvarenja ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima.

Jedni i dalje hoće cijelu našu širu oblast samo za sebe ili da bar oni budu glavni. Drugi bi što veću slobodu i samostalnost. A treći hoće vlast na teritoriji koju nastanjuju, ali je nisu ozvaničili prilikom potpisivanjem mira, iako se godinama provlači neprovjerena glasina da nema šanse da  se izbore, jer su u široj raspodijeli posjeda dobili zeleno svijetlo da protjeraju 250.000 ljudi iz susjedne oblasti i tako izgubili pravo podjele u ovoj našoj.

Nekada je jedan od najvažnijih i najvećih praznika kod nas bio Dan mladosti. Ali nismo mi tog dana slavili mladost, nego rođendan našeg vječno mladog, doživotnog vođe. Nosili smo mu palicu i plesali slično kao što je običaj na otvaranju olimpijskih igara. Tako smo mi olimpijski spektakl u vlastitoj režiji gledali svake godine.

Danas za tim danom, ali i dragim vođom, najviše tuguju oblasti koje su  prve odlučile da se odvoje od njegove ideje zajedništva, koje se kod nas zvala bratstvo jedinstvo. Jer, takvi smo vam mi, dosljedno nedosljedni. Prvo zajebemo stvar, a onda se pravimo da to nema veze sa nama. 

Naši glavni junaci su autohtoni primjerci svoje vrste i sve su samo nisu fensi. Oni su uglavnom bili siromašni luzeri i od Boga i naroda  marginalizovani papci (u međuvremenu u novom riječniku "papak" je  najskuplja riječ).

Do nas i dalje kao eho sa zakašnjenjem i nevjericom tek u tragovima dopiru svjetski trendovi. Zbog toga smo posebno tradicionalni.

Možda se zato kod nas i dalje alkohol ne boji, a pravljenjem našeg pića (zvanog rakija) od raznih vrsta voća: šljiva, loza (od groždja), jabukovača, dunjevača, kruška....... bavi se sve veći broj ljudi. Jednostavno spravljanje te prozirne smjese sa što više gradi alkohola u posljednjih nekoliko godina kod nas je postalo nešto kao modni trend. I nikada nam neće biti jasno zašto Škoti i Francuzi uporno alkohol boje u smeđe. 

Običaji i vjerovanja

Mi mnogo držimo do običaja. Prvi i osnovni nalaže da dan započinjemo sa "Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane". U praksi to znači da sa svima moraš da budeš dobar, ali te to ne obavezuje da budeš iskren.

Iz ovoga se radja drugo važno pravilo po kom živimo: "Samo budala kaže što misli, pametan prećuti", jer "niko te i ne pita što si šutio, nego što si govorio".

Mnogo se volimo i poštujemo, pa sve što imamo o nekome govorimo kada ga nema, da ga, ne daj Bože, ne povrijedimo.

Mi smo i veoma patrijarhalni. Zato je kod nas u napredovanju i karijeri najvažnija plemensko rođačka pripadnost. Logično, jer tradicija, ali i nauka, kaže da je porodica osnovni stub svakog društva.

U posljednjih desetak godina kod nas je u punom zamahu prosvjetiteljstvo. Nekadašnju poslovicu "Uči da ne bi radio" pretočili smo u praksu. Tako smo uspijeli da podignemo obrazovni sistem i upedesetostručimo broj fakulteta. Zahvaljujući toj činjenici, trenutno spadamo u najobrazovanije nacije, sa najvećim brojem doktora nauka u odnosu na broj stanovnika.

I ne samo to. Pristup obrazovanju smo potpuno izmjenili, pa je kod nas taj proces obrnut. Prvo ide praksa, a onda kada se pokažeš da si sposoban za rad u nekoj važnoj instituciji, taj trud se očas posla verifikuje diplomom. 

Veoma smo i pobožni. Kako nam prinosi od poljoprivrede uglavnom zavise od Božije volje primjetno je da su ljudi na selu mnogo više vjerujući od onih koji direktno ne zavise od Boga. Deviza njihovog uspjeha je da "njivi nije potrebna motika, nego molitva".

A što smo tek solidarni u nevolji. Taj humanizam slikovito smo pretočili u poslovici po kojoj živimo: "Nek komšiji crkne krava, ali nek crke i moja da ne moram da mu pozajmljujem mlijeko".

Mi smo rijetka ljudska zajednica koja bukvalno živi po Bibiliji. Kod nas je svaka pjesma - pjesma nad pjesmama. Zato nemamo loše pjesnike, nego samo dobre i malo bolje.

Ako je to tako, a jeste, nije zgoreg pomenuti da smo i jako kulturni. Idemo na sve priredbe koje su u ponudi. I sve priredbe su baš, baš odlične. Kod nas se zbog toga niko ne bavi ni pozorišnom, ni filmskom, ni muzičkom, ni likovnom niti bilo kakvom drugom kritikom, jer jednostavno nema potrebe. Ako i imamo nekih manjih zamjerki mi ih raspravimo u kafani, među četiri do šest očiju, jer takve stvari ipak treba da ostanu unutar porodice.   

Naša inteligencija je takođe krasna i što je veoma važno - vrlo, vrlo lijepo  vaspitana. Staru narodnu mudrost da "Šutnja zlata vrijedi" prihvatila je bez suvišnih pitanja, pa je rijetki, maliciozni tipovi ponekad optužuju  da je to zbog toga što je sklona "srebroljublju" (vjerovatno zbog pomena "zlata").

Kod nas su žene posebno ravnopravne pa nema razloga za postojanje  feminističkih pokreta. Posebno ženama u bukvalnom smislu te riječi (naglašeni ženski atributi) sva vrata su širom otvorena, a njihov uticaj na društvena kretanja i tokove, iako često nevidljiv iz prvog plana, često zna biti presudan.

Na odgovorna i važna mjesta isključivo postavljamo mudre ljude. Jer, mudri ljudi dobro znaju da je " Poslušnost početak svake mudrosti".

Kako smo još kao mali za lektiru čitali Marka Tvena naučili smo da je "Rad nužno zlo koje treba izbjegavati". Kako sve dobre misli i ideje  odmah primjenjujemo u praksi, rad u privredi kod nas je posljednji na listi ekonomskih prioriteta. 

Ovdje su svi ljudi jednaki, ali su samo neki još jednakiji. Kako je opšte poznato da su "jača dvojica, nego sam Radojica" mi ne preferiramo pojedinca, nego kolektivitet. Tako često organizujemo kolektivne svečanosti, festivale, trke, turnire, saborovanja i zborove. Oni koji smatraju da su kao pojedinci važniji od kolektiva (glumci, reditelji, muzičari, slikari, sportisti, novinari ....) u našoj složnoj zajednici jednakih nemaju mjesta. Mi se takvih začas kotarišemo. A ako se kojim pukim slučajem vrate ovamo potpuno ih izignorišemo.

Jako smo muzikalni i mnogo volimo da pjevamo. Stalno imamo takmičenja u pjevanju. Ako je tačno da "ko pjeva zlo ne misli", jasno je i da mi uopšte nismo zli.

Možda baš zbog toga naša uža zajednica nema vojsku. Šta će nam kada budala zna da "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka". A mi smo mnogo inače srčani.

Ima još mnogo toga što našu malu zajednicu preporučuje kao idealno mjesto za život ili barem kratku turističku posjetu. Ali ipak najvažnije od svega je to što smo mi baš velike patriote. Zato kod nas država i nije u službi građana. Mi smo svi u službi svoje države. 

PS I ako je ideja za ovaj tekst potekla, odakle je tek u malim fragmentima s početka  preuzeta i prilagođena, iz romana "Popularna muzika iz Vituele", ona je posve autentična PR priča o nama i našoj maloj zajednici. Idealna za turističke prospekte i sajmove. 

Kako sam sistematski uništen od idiota

Moja drugarica je već će i 30 godina ljekar, odličan, i profesor univerziteta, strog i pravedan. Ne vozi džip, nema vilu a ni jahtu na Jadranu, ne ljetuje na Tajlandu, ne skija na glečerima, nema pentahaus. Ona živi od plate koja je mnogo manja od plate njenih kolega u EU, Americi ili Australiji koji sasvim sigurno i nisu bolji ljekari od nje. I opravlja kućicu na moru koju su joj ostavili roditelji, koji su takodje živjeli od plate, ali od plate od koje je mogla da se napravi.

Da li je ona normalna? Da li je nesposobna (u leksici srpskog jezika sposoban znači onaj ko je sklon kriminalu i korupciji)?

Imam ja još takvih i sličnih drugova. Neki će reći da ih je vrijeme pregazilo, a oni koji dođu poslije njih: "Ama oni nisu znali ni da kradu". I neće moći da shvate da je to stvar vaspitanja ali i odluke, jer svako to zna, ali da "prodaje med i ne liže prste", samo oni koji imaju moralni i profesionalni dignitet koji im ne dozvoljava da rade protiv vlastitih principa.

Ima li još uopšte takvih, upitaće radoznali čitalac. Naravno da ima, ali oni žive skriveni od očiju javnosti. Ili izopšteni da ne remete poredak, ko zna.

Čemu onda opšte ova mala priča? I zašto ona ima smisla u vremenima loših priča, u vremenima u kojima grozne vijesti sustižu još grđe? U vremenima kada taman pomisliš da ne mogu da nađu veću budalu i neznalicu, odnekud iščačkaju dobro veću od prethodne. Samo neka sluša.

Važna je zbog reformi kojima su svima puna usta. Baš zbog reformi je veoma važna ova mala priča o mojoj drugarici ljekaru, kao i mnogim drugim stručnim, savjesnim, vaspitanim, obrazovanim, kulturnim, moralnim ljudima poput nje. Jer jasno je i budali da nema reforme društva bez moralne reforme i reforme svijesti pojedinca prema opštem dobru. 

Strategija

Razglabajući o tome jedne divne majske večeri u uskom krugu sličnih, jedan od njih kao preduslov svake reforme istakao je usvajanje "strategije borbe protiv šunda i kiča", smatrajući da je moralni sunovrat stigao sa Velikim bratom, Faromom, Parovima i ostalim polupismenim nakazama na tv ekranima koje se lažno predstavljaju kao - što tv voditelji, što "estradni umjetnici".

Istražujući da li je neka zemlja nekada i negdje imala sličnu strategiju ili je bar razmatrala, natračala sam na podatak da se jedino stranka Mire Marković, JUL, u svom programu zalagala za borbu protiv primitivizma (kiča i šunda) kao izraza “socijalne patologije”. U praksi je naravno bilo drugačije, posebno u kadrovima koje su bili uzdanice JUL-a, od vlasnika prve ružičaste televizije (sa kojom je sunovrat i počeo) do "estradne umjetnice" Zorice Brunclik. 

Malo koja partija kod nas u svojim programskim ciljevima i drugim aktima tretira kulturu kao važan segment društva, pa samim tim ne bavi se ni borbom protiv kiča i šunda kao osnovnim preduslovom ozdravljenja nacije.   A i zašto bi? Autoritet u znanju u tranziciji zamjenio je autoritet u novcu. Jer novcem može da se kupi sve: i diploma i doktorat i posao i dobra riba..... A i "prijatelji". Zar se svakom polupismenom kretenu ne udvaraju sve dok ima para? Iako se još davno, dok šundom nisu ubili rokenrol, znalo: "Upamti frajeru da ti pare ne mogu kupit raju iskrenu". 

I ne samo to. I moda se promijenila. Nekada su brade dijelile na "brada znanje", "brada zvanje" i "brada sranje". Danas na "brade vehabija" i "brade razočaranja". 

Kultura je ustuknula na malim ekranima, jer ne donosi gledanost koja donosi reklame, a u reklamama je velika lova.  Zato je kultura i skrajnuta na termine oko i iza ponoci. Ili na druge, treće i lijeve kanale.   

Komercijalne tv stanice (ali i javne) bezvrijednost, razvrat, glupost, prostakluk forsiraju do tačke ludila, pa i svako iole pri sebi je u ozbiljnoj opasnosti da uskoro podilkani. Znam djevojčicu koja je u osnovnoj školi išla u muzičku i obožavala Šopena. Danas kaže njeni favoriti su Dara Bubamara i još neke meni nepoznate pevaljke. Kroz tv edukaciju prihvatila je pravila prilagođavanja vrsti i sredini.

A pravila su jasna: što nepismeniji to traženiji, što gluplji to poželjniji, što "naduvaniji" i istetoviraniji to ljepši.

Da uvijek može gore i da ludilo nema granice strašan primjer je neka Atina Ferari za koju u životu nisam čula, ali svako ko ima naviku da čita novine morao je da uoči tu individu protekle sedmice. Za one koji su preskočili, ta Atina Ferari je da li pjevačica ili se bavi novom modernom profesijom "starleta" - nevažno, u nekom rijalituju vrijedjala malu, slatku djevojčicu Tijanu Jurić kojoj je monstrum pomračenog mozga na najstrašniji način oduzeo život.  Tu Atinu su onda istjerali iz rijalitija, rođena majka je se odrekla, a oglasili su i stručnjaci. Direktorica psihijatrijske klinike "Laza Lazarević" Slavica Đukić Dejanović rekla je da osoba Atina ima ozbiljan psihološki poremećaj koji se liječi u specijalizovanim ustanovama (ludnicama).

 - Dijagnoza se uspostavlja nakon dužeg posmatranja pacijenta, ali kod ove osobe, primećuje se jezivo neprimerena agresija. Osoba koja ovako nešto izgovara, potencijalno može biti i opasna  - rekla je dr Dejanović.

Stop ludacima

Ali niko glasno nije pitao: ko je ludu ženu doveo na tv ekrane da mogu da je gledaju i da se hrane milioni?  Ko lude ljude promoviše u super starove i naciji nudi kako jedinu mogućnost zabave, a mladim ljudima kao recept popularnosti i uspjeha? Da li je zaista profit marketinških agencija taj koji je procijenio da su jedino ludaci garancija dobrog biznisa i podizanja gledanosti za zgrtanje miliona?

Ako su mediji tvornice za preradu i prezentaciju dogadjaja, ali i sredstvo koje bi trebalo da edukuje naciju i uobliči kulturnu svijest, po čemu je ta Atina Ferari neko kome je mjesto na javnoj sceni? Kada joj je mjesto u ludnici.

Ko je uopšte taj koji je procijenio da narod baš želi, voli i hoće da sluša, gleda i čita ludake? Narod konzumira samo ono što mu se nudi,  ono čime ga bombarduju, ono čime ga svakodnevno "edukuju".  A ne može da započne novi dan dok ne sazna kako je Cecin brat od ujaka dobar u krevetu, a Cecin sin na koncertu bio sa Sorajom.

I tako do potpune kretenizacije nacije, koja se uglavnom "obrazuje" uz tv ekrane. Uzgred rečeno jedno nedavno istraživanje otkrilo je da svaki drugi čovjek ne čita knjige, a svaki četvrti ni novine. U takvom poretku stvari jasno je da su tv šund, kič i primitivizam jedino što im se nudi kao recept za pravila života i uspjeha. Iz toga proizilazi sve ostalo. Nemoral, neukus, kleptomanija, korupcija, porasti nasilja, ubijanja, silovanja, zlostavljanja, ludnica otvorenog tipa ........ jer takav sistem urušenih vrijednosti ne poznaje skrupule.

A država u kojoj se i kulturom bave polupismeni partijski aparatčici po kojima se ništa neće zvati i ne može da ima odgovor na invaziju kretena.  A i zašto bi?  Kretenima se lakše vlada.

Iako postoje uzori, bilo da je to ovaj moj sa početka teksta, ili Isus Hrist ili patrijarh Pavle ili bilo koji drugi čovjek koji je svojim radom, talentom i načinom života ostvario i rezultati i kvalitet, oni sami po sebi ne mogu da koriguju devijacije, jer nikoga svojim primjerom ne obavezuju.  I ljudi će pored njih u trenutku zastati, ali će čim se odmaknu nastaviti trasiranim putem "socijalne patologije".

Zato odgovornost za to je na onima koji vode naciju. Na onima koji imaju mogućnosti ne samo da izrade strategiju borbe protiv šunda i kiča i da provedu te reforme, nego i da razrade mehanizme kojima se društvom upravlja kroz obrazovanje, medije, institucije..... To nikako nije i ne može biti gušenje demokratije, jer ludaci, polupismeni idioti, polugole, istetovirane i priučene voditeljke na tv ekranima nisu demokratija. To je ludilo neukusa i primitivizma koje se nudi kao jedini uzor.

Ako društvo jasno i brzo ne odgovori na sunovrat, ova priča za mnoge generacije koje ne pamte ljepša vremena i drugačija vrednovanja, mogla bi da se završi kao jedan sjajan Šijanov film proročanskog naziva: "Kako sam sistematski uništen od idiota". Na kraju tog filma glavni junak Babi Papuška (Danilo Bata Stojković) svoj teški život skončao je skokom sa balkona. Prije nego je sklopio oči izrecitovao je Oproštajnu poemu: "Svi moji ideali, veliki i mali, samnom su se skupa u groblje survali. Željan znanja, ljubavi i nauke, ja osetih samo patnje, samo teške muke. Uništen od idiota osetio nisam lepoga života".   

Pravda za Srećka

 

 

Posljednja vijest: U Prijedoru je u akciji radnog naslova "Sirotinjo i Bogu si teška" uhapšen opaki kriminalac. Osoba kodnog imena Srećko, stara 81 godinu, srećke lutrije BiH kupovala je za jednu, a preprodavala za 1,5 KM. Završio je dva fakulteta, ima penziju 300 KM, a mjesečno je na tom ilegalnom biznisu zarađivao nevjerovatnih 150 do 200 KM. Baš kada je pravna država krenula u bespoštednu akciju borbe protiv kriminala, pojedinci su pokrenuli akciju Pravda za Srećka. Uprava za igre na sreću provodi intenzivnu akciju otkrivanja motiva i antipravnog djelovanja istih

Nije baš da volim sedmične retrospektive, jer sve liče na plagijat “Utiska nedjelje”, ali protekla sedmica zaslužuje poseban tretman.

Dok je Britanija iščekivala i potom slavila dolazak na svijet princeze, što je bio apsolutni medijski top-stori (sanjala sam da sam novinar u Londonu, ali pusti snovi), na Balkanu je buknula Makedonija. Rat na ulicama Kumanova neodoljivo je podsjećao na onaj na ulicama Sarajeva aprila 1992. godine.

Najodvratnije je ipak stiglo post festum. Crne prognoze eksperata opšte prakse, analitičara, stručnjaka za sve i svašta (posebno za ratove) punile su naslovnice i udarne TV termine predskazanjima da bi sukob mogao da se proširi na region. U nedostatku atraktivnijih tema (posljedica autocenzure ili cenzure), jedan broj medija širio je strah od rata, posebno apostrofirajući da je sljedeća na redu Republika Srpska.

Neki bi to proročansko izvještavanje nazvali dolijevanje ulja na vatru, drugi svjesno širenje panike, a treći neodgovorno novinarstvo. I kako god, isto smrdi. Zato su prije čitanja bombastičnih naslova i izjava eksperata za ratove ljekari i farmaceuti protekle sedmice uz jutarnju kafu preporučivali obavezan bensedin od minimum pet miligrama.

Vječni optimisti (kakav sam i sama) žive i dalje u nadi da bi, ako im se posreći, ipak mogli biti generacija koja je život na Balkanu pregurala sa samo jednim ratom u CV-ju. Moja baba je bila dugovječna pa je preživjela četiri: Balkanske, Prvi i Drugi svjetski, pa i ovaj posljednji. Tek sa ove distance konačno mi je jasno zašto je tri puta prije jela ponavljala: “Samo rata da ne bude” i “Kome je do rata dabogda mu u kući bio”.

Lokalni knezovi

Istovremeno dok je gorjelo Kumanovo, javnost kod nas bila je u žaru izborne bitke u jednoj partiji. SDS je birao novog predsjednika, a izbor je pratio “rat” druge vrste, na društvenim mrežama, nešto manjeg intenziteta u medijima, a kako je bilo u kladionicama, nemam pojma. Kao i svi dosadašnji stranački sabori, i ovaj je prošao bez iznenađenja. I SDS je kao i SNSD, HDZ, SBB (i kao što će SDA) izabrao novog-starog predsjednika.

 Iako je od trenutka izjašnjavanja regionalnih odbora bilo kristalno jasno da Bosić ima većinu, nada da bi srpski domaćin Mićo Mićić mogao da ga pobijedi (jer je glasanje bilo tajno) ipak nije utihnula do samog finiša. Mada je sve izgledalo džentlmenski kada su predsjednički rivali stali pred kamere, jedna Bosićeva poruka bila je zanimljiva: “Lokalni knezovi moraće lične ambicije staviti iza opšteg interesa ili im neću potpisati kandidature”.

 Iako je ovo bila žaoka upućena, prije svih, Mićiću, odlična je dijagnoza ne stanja u jednoj partiji (ovog puta SDS-u), nego u cijelom društvu u kojem je uticaj lokalnih knezova na globalna kretanja presudan, iako je njihov interes uvijek i prevashodno ličan. Oni manje naivni bi rekli da politika i jeste samo dobar biznis.

 Iako su unutarstranački izbori u svim relevantnim partijama u Srbiji poodavno završeni, napetosti i afera ni tamo ne nedostaje. Mjesecima već top-tema medija, političara i svekolike javnosti je zaštitnik građana Saša Janković. Iako je “sapunicu Janković” teško i mučno pratiti, jasno je da su zaštitniku, kada je povukao poteze koji se nisu dopali moćnijim od njega, tabloidi iščačkali da je davne 1993. (dakle u ratu!) imao pištolj bez dozvole. U drugoj epizodi tim pištoljem se ubio njegov prijatelj, a u trećoj - zaplet: možda se nije ubio, što implicira da ga je ubio Janković. Niko nije upitao kako je moguće onda da je taj isti Janković (dok se nije zamjerio) prošao dvije bezbjednosne provjere službi i “organa”, ali mu nisu pronašli ni sporni pištolj bez dozvole, niti više od 20 godina tajeno (samo)ubistvo.

 Jasno je da se Janković zamjerio moćnima insistiranjem na dvije istrage, poslije čega su na njega puštene plaćene medijske hijene koje uvijek i bez izuzetka u tom poslu imaju skrivenu lobističku podršku onih čiji lični ili biznis interes targetirani odmetnuti element nije zadovoljio.

 - Ja nemam nikakvu moć, ni državnu ni novčanu, da bih u bilo kom mediju mogao da stopiram bilo šta - rekao je zaštitnik Janković veoma zabrinjavajuću rečenicu o “medijskim slobodama”.

 A ništa u slučaju Janković nije novo. Uvijek je to isti šablon, isti recept, ista matrica. Andrić bi kroz poznati iskaz čuvara “Proklete avlije” Karađoza situaciju opisao ovako: “Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo”.

Ipak, ma kako iz srpske perspektive izgledalo nevjerovatno, prednost Saše Jankovića je što ne živi ovdje, nego u Srbiji, a tamo još postoji javnost koja raspoznaje hajke i ima snage da stane na stranu žrtve udruženog zločinačkog poduhvata (interesa).

U isto vrijeme dok je gorjelo Kumanovo, domaća javnost se zabavljala izborima u SDS-u, a Srbija iz noći u noć gledala sapunicu “Pištolj”, u RS se duboko u pozadini vodila bitka za preuzimanje oko 20 odsto akcija Nove banke od jednog slovenačkog fonda. Da zlo ne čuje, okončana je bez žrtava.

Sirotinjo i Bogu si teška

Jedna posve peta priča izbila me potpuno iz cipela. Novine su objavile da je u Prijedoru uhapšen starac koji je godinama na pijaci prodavao instant srećke i Bingo lutriju BiH. Kupovao ih je u Sanskom Mostu za jednu i prodavao za 1,5 KM. Pisalo je i to da su Prijedorčani uhapšenog čovjeka odmila zvali Srećko, da Srećko ima 81 godinu, da je završio dva fakulteta i da ima penziju 300 KM od koje žive on i njegova baka. Bio je Srećko srećne ruke. Njegova četiri kupca na lutriji su dobila automobile i još četiri po 10.000 KM. Mjesečno je na tom svom “biznisu” zarađivao nevjerovanih od 150 do 200 KM.

Pao je tako što je jednu od srećki prodao inspektoru u civilu, a onda su ga odveli u policiju. To ga je veoma potreslo i pao je u nesvijest. Srećku prijeti visoka prekršajna kazna koju, jedan bog zna, od čega će platiti, a iz Uprave za igre na sreću RS spremno su uskliknuli da će nastaviti “intenzivnu akciju kontrola”.

Nemoguće je ne primijetiti da sav jad “intenzivne akcije” radnog naslova “Sirotinjo i Bogu si teška” neodoljivo podsjeća na ona vremena šverca cigareta u kojima nije pao nijedan šleper, ali su redovno hapsili jadnike koji su da prežive na ulici prodavali poneku šteku.

Kako su igre na sreću sve popularnije što je zemlja siromašnija, a nezaposlenost veća, tako je i kod nas zabilježen povećan broj registrovanih kladionica koji pak ne prati povećan priliv prihoda u budžetu.

Dok Hrvatska godišnje od vlasnika “igara na sreću” ubire u prosjeku oko 1,5 milijardi KM poreza, kod nas su kladionice dužne desetine miliona. I nikom ništa! O nelegalno štancanim listićima u divljim štamparijama samo se šuška. Može li neko da se sjeti kada je uopšte bila “intenzivna” akcija kontrole ili prinudna naplata poreza?

Kad je već sve tako, a jeste, molim pomilovanje. I pravdu za Srećka.

Smrt fašizmu!

Mi rođeni i odrastali u vremenu socijalističke Jugoslavije, u periodu najdužeg mira na ovim prostorima, raspoznajemo ovaj slogan kao definiciju borbe protiv fašističke ideologije.

Od dana kada smo stavili pionirsku kapicu i crvenu maramu i u školskoj fiskulturnoj sali dali “časnu pionirsku riječ”, pa sve do mladalačkih spoznaja, rasli smo u uvjerenju da je fašizam dotukao Josip Broz Tito i sekretari SKOJ-a. O velikim bitkama saveznika širom Evrope i Rusije učili smo šturo, onako usput, jer partizani i Tito u našem obrazovnom sistemu bili su jedino oličenje borbe protiv nacista.

Kao klinci smo se igrali partizana i Švaba, a u toj podjeli uloga niko nije htio da bude Švabo (em je bio zao, em je morao da pogine).

- Ovo je Švabo, ovo je partizan - dijelio je moj mali brat kišne gliste, odvajajući štapićem debele gliste Švabe od mršavih partizana.

“Bitka za ranjenike”, “Kozara”, “Partizanska eskadrila”... samo je mali broj ratnih filmova koje smo gledali sa školom, a poslije pisali pismeni rad na temu.

Malo koja porodica nije imala ličnu dramu iz Drugog svjetskog rata. Mi smo rasli bez oba djeda. Obojica su bili partizani. Jednog su odveli u Jasenovac i nije se vratio, a drugog su ustaše uhvatile u Drugoj ofanzivi i ubile u Bogovićima. Od njih dvojice ostala su nam samo uklesana imena na partizanskim spomenicima.

Tito je bio oličenje bitke protiv nacista, nešto kao partizanski Supermen, a već u prvim razredima škole učili su nas: “Tito se voli više od mame, Tito se voli najviše”. Jednom sam i ja “vidjela Tita maršala, legendu tu...” mahali smo mu postrojeni satima ranije kod tramvajske na Čengić vili. I on je mahnuo nama, mada nismo bili sigurni da je bilo baš tako.

A onda je došao i taj tužni dan. Umro je Tito. Mama je plakala i naricala: “Oca nisam upamtila. On mi je bio otac. Ništa vi ne znate, sada ćemo biti vašljivi, neće biti deterdženta, ničeg neće biti. I biće rata”. Pamtim, nije mi bilo pretjerano žao, u stvari laknulo mi je jer niko nije obraćao pažnju da sam se u gradu zadržala neplanirano dugo. Jer, umro je drug Tito.

Nekoliko godina kasnije mi odrasli u bratstvu i jedinstvu, zajedništvu i epovima o slobodi i borbi protiv fašizma, pobili smo se najgore što smo mogli. Proročanstvo se obistinilo: prvo nije bilo deterdženta, benzina, kafe... a onda je počeo rat.

Nešto ranije, ali i sve do danas, počelo je otvaranje dosijea i raspakivanje tajni koje su bile drugačije od onih koje smo učili na filmu. Vladimir Dedijer u četvrtoj neobjavljenoj knjizi “Novih priloga” objavio je ugovor koji su 14. aprila 1941. potpisali NDH i komunisti (Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić). Razotkriven je i dogovor partizana i Nijemaca o nenapadanju pred bitku na Sutjesci. Ništa nije bilo crno - bijelo.

Iako se čini da su sve priče o Drugom svjetskom ratu ispričane, ipak još mnogo dosijea, arhiva i skrivenih dokumenata čekalo je i čeka da ugleda svjetlost dana. Ali bez obzira na to, tog 9. maja 1945. godine pobijeđen je zločinački režim koji je prijetio čovječanstvu.

Parada

Tek kasnije odrastajući, spoznaja o borbi protiv nacista, nova saznanja, istorijski necenzurisani fakti, upotpunjavali su istrgnutu sliku borbe protiv fašista koju je nama rođenima od 50. do 80. i neke nudila komunistička propaganda. Sa otvaranjem priča o Aušvicu, Dahau, a mnogo kasnije i Jasenovcu, Jastrebarskom... spoznavali smo razmjere ljudskog zla. I otkrivali da se najveće bitke ipak nisu vodile samo ovdje: bitka za Moskvu, Staljingrad, Normandiju, Berlin. I da je Rusija samo u Staljingradu izgubila 1,1 milion ljudi.

Zbog svega toga pitanje koje se samo nameće je: da li je 70 godina poslije kapitulacije fašizma ljutnja EU na Vladimira Putina zbog Ukrajine dovoljno veliki razlog da članovi zemalja članica “antihitlerovske koalicije” ne proslave pobjedu na paradi u Moskvi 9. maja? Naravno da nije, jer to je dnevna politika. A fašizam i pobjeda fašizma bilo je pitanje opstanka jedne civilizacije, ali i cijelih naroda žrtava holokausta (Jevreja, Roma, Slovena među kojima su najviše stradali Srbi, Poljaci i Rusi).

Ili je odluka zapadnih lidera da ne idu na paradu u Rusiju (zemlju koja je bila presudna u borbi protiv fašizma) tiha i podmukla revizija istorije u kojoj narodi i države koji su najviše stradali u antifašističkoj borbi danas treba da budu proglašeni fašistima, a nekadašnji nosioci fašizma i nacizma zaboravljeni (kao što je primijetio i sam Putin).

Zato je mudra odluka njemačkog kancelara Angele Merkel da koriguje stav o neprisustvovanju vojnoj paradi i doputuje u Moskvu sutradan kako bi položila vijenac na Grob neznanog junaka i “odala priznanje milionima žrtava Drugog svjetskog rata koji leže na savjesti Njemačke”.

Posebno važno je u današnjem vremenu u kojem dolazi do porasta neonacizma zbog krize, nezaposlenosti, siromaštva poslati jedinstvenu poruku da se prošlost neće i ne smije vratiti. Velika odgovornost u tome je na svjetskim političarima, jer što bi rekao Orvel: “Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost, a onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i prošlost”.

Mladi

Kako se politikolozi, istoričari, sociolozi nikada nisu uspjeli složiti kako bi mogla glasiti jedinstvena i konačna definicija fašizma, ona do danas nije primjenjiva ni za jedan drugi režim poslije Drugog svjetskog rata. Jedan od osnovnih problema u definisanju fašizma je u tome što se ovaj naziv veže za Musolinijevu Italiju, koja je pak za razliku od Njemačke zvanično još prije rata odbacila antisemitizam.

Slično je i sa definicijom nacizma koji se pak za razliku od fašizma veže isključivo za totalitarnu ideologiju Nacionalsocijalističke partije Njemačke koja se temeljila na antiparlamentarizmu, nacionalizmu, rasizmu, antisemitizmu...

Da li je ovo što danas radi Islamska država nacizam? I oni ubijaju nevjernike, zatiru druge i drugačije, uništavaju svjetsku kulturnu baštinu i prijete civilizaciji? Vjerovatno jeste, ali se zove drugačije.

Britanski “Gardijan” danas neonacizam vidi u diskriminaciji prema migrantima. Upoređujući današnje vrijeme sa 30. godinama prošlog vijeka, kada se takođe poslije velike ekonomske krize javio nacizam u Njemačkoj, ugledni britanski list upozorava na pojačan neonacizam među mladim nezaposlenim ljudima.

Da li je samo nezaposlenost kriva ili mladi ljudi o zlu fašizma i nacizma malo znaju, ne postoje relevantna istraživanja. Teško je pronaći podatke koliko mladi u zemljama EU znaju o tome, jer na internetu ne postoji skoro rađeno istraživanje na tu temu. Slično je i sa zemljama našeg regiona.

Jedino istraživanje je ono koji je uradio GONG u Hrvatskoj 2010. i koje je dalo poražavajuće podatke da samo 27,6 odsto hrvatskih srednjoškolaca smatra da je Pavelićeva NDH bila fašistička država, dok se tek 14 odsto protivi oštrom kažnjavanju isticanja fašističkih simbola.

Hrvatski intelektualci problem, prije svega, vide u porodici i obrazovnom sistemu, ističući da je rehabilitacija ustaštva prisutna od samog početka proteklog rata u kojem je ustaška ikonografija bila način da se distancira od Jugoslavije. Potom je uslijedilo rušenje antifašističkih spomenika širom zemlje, a ustaški pozdrav “Za dom spremni” postao je pozdrav kojim se bodri hrvatska reprezentacija.

Ne jenjava ni popularnost pjevača Tompsona sa kojim hiljade mladih na stadionima horski pjeva “Jasenovac i Gradiška Stara to je kuća Maksovih mesara” ili “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila/Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu”. Na jednom takvom koncertu bila sam iz radoznalosti prije nekoliko godina u Hercegovini u Stocu. I tamo su svi pjevali, a ja otvarala usta kada sam shvatila da ljudi bulje u mene koja ćutim.

Naravno da se sve ne može podvesti pod demokratiju i umjetničku slobodu, pa ni Tompsonove pjesme o mesarima, klanju i ubijanju, ali za razliku od onoga na koji način bi u sličnoj situaciji reagovala demokratska Evropa, kao ni u Hrvatskoj, tako ni u Stocu, ustaški hepening nije prekinuo niko.

Zato: Smrt fašizmu!

Neko to odozgo vidi sve

 

Radio-televizija Srbije nedavno je emitovala nove epizode serije “Zaboravljeni umovi Srbije”, projekta koji je započeo 2007. godine. 

U pokušaju da nepravedno zaboravljene velikane rehabilituje i izvuče sa margina istorije i kulturnog nasljeđa ispričala je priču o mnogima od onih čijih imena nema u udžbenicima, čije knjige nisu u lektirama, onih koji su čovječanstvu bili dragocjeni onoliko koliko nama nisu.

Gorostas u podrumu

Jedan od njih neosporno je Stanislav Vinaver, mada ne znam da li je snimljena epizoda o njemu. Kada se poslije Drugog svjetskog rata vratio iz njemačkog zarobljeništva u Beograd, Vinaver je završio u podrumu novinske agencije Tanjug kao prevodilac u noćnoj smjeni. Bio je prisiljen da ćuti, da ne istupa u javnosti. Njegove knjige nije htio da štampa niko. Njegovi istupi u Udruženju književnika nisu se citirali u novinama. Tako su ga i živoga ubijali.

Po ocu Jevrej, po majci Nijemac, po sopstvenom izboru Srbin, u tom podrumu Vinaver je ostao skriven do danas. Intelektualac raskošnog svjetskog formata, koji je jednom narodu dao sve, a on njemu ništa sem poniženja, ostao je do danas nepoznat i Evropi, ali i onima koji žive u jeziku koji je izabrao kao svoj.

Tek ovih dana iz štampe je izašlo deveto kolo “Dela” Stanislava Vinavera, koje je priredio Gojko Tešić, čovjek koji je 30 godina svog rada posvetio istraživanju i sabiranju djela raskošnog intelektualca. Sve do ove godine nije mogao naći izdavača koji će objaviti bogati opus jedne od najvećih ličnosti srpske kulture 20. vijeka. Kaže da do sada Vinaverova “Dela”, koja je sabrao, imaju 70 knjiga.

A kako ne bi? Mnogo toga ostavio je srpskom jeziku i kulturi Stanislav Vinaver. Veliki broj tekstova u novinama, jer bio je novinar koji se bavio književnošću, hroničar jednog grada, jednog naroda, direktni učesnik i hroničar njegove istorije... Bio je parodičar, pjesnik, kritičar, feljtonista, prevodilac, poliglota, filozof, esejista, istoričar književnosti, jezički genije, naučnik, matematičar, fizičar, veliki polemičar, opasan književni, likovni i pozorišni kritičar. Bio je svjedok ruske revolucije, jedan od 1.300 srpskih kaplara koji je živ stigao do Krfa, svjedok fašističkog spaljivanja knjiga u Berlinu, diplomata, zarobljenik Gestapoa, majstor joge...

Bio je veliki svjetski intelektualac u malom narodu. Sjajno obrazovan erudita prevodio je sa sedam jezika (znao je i starogrčki i latinski), završio je studije na Sorboni kod najboljih profesora toga vremena.

Kada su predratni nadrealisti 1945. obukli kožne mantile političkih komesara Udbe i počeli da zabranjuju i knjige i predstave napisao je pismo podrške sjajnoj Miri Stupici.

Drugovao je sa Crnjanskim, Rastkom Petrovićem, Nušić mu je bio šef u Ministarstvu prosvete, a Bora Stanković kolega... Bio je saputnik i ključni saradnik Rebeke Vest na putovanju po Balkanu. U njenoj knjizi “Crno jagnje i sivi soko” Vinaver je Konstantin, erudita koji je Evropu na najljepši način upoznao sa nama.

- Njegov zavičaj bio je u srpskom jeziku i on je bio Srbin po sopstvenom izboru. On je bio Srbin koliko je hteo, a hteo je u tom jeziku najviše. (“Simfonija Vinaver” M. Vitezović).

Da li je pogriješio? Da je bio Nijemac da li bi bio prepušten zaboravu? Da je bio Jevrej da li bi u podrumu “proveo” 60 godina poslije smrti? Da li bi oni dopustili da podrumska memla decenijama ubija intelektualnog gorostasa? Posve sigurno: ne. Jer veliki narodi nemaju taj komoditet da otpisuju i zaboravljaju najveće. Zato i jesu veliki. Gorostasi njihove kulture, jezika i nauke su njihov temelj, jer veliki znaju da se samo taj i takav temelj ne ruši lako.

A šta smo mi uradili? I šta uopšte radimo?

Tek u septembru 2007. godine jedna mala spomen-pločica postavljena je na zgradi u Đakovačkoj 21 u Beogradu na mjestu gdje je nekada bila porodična kuća u kojoj je živio Stanislav Vinaver. U pokušaju da se institucija Vinaver otrgne od zaborava Milovan Vitezović je napisao “Simfoniju Vinaver”, a Gojko Tešić život posvetio da sabere ono što je srpskoj kulturi i jeziku ostavio Vinaver. U okolnostima u kojima živimo i pravilima koje poštujemo i tako malo ogromno je mnogo.

Nismo mi Grci

Nažalost, nije Vinaver jedini. Slično su prošli i Mihajlo Pupin, i Mileva Marić Ajnštajn, i Rastko Petrović, ali i Miloš Crnjanski, i Vasko Popa, i Milorad Pavić, i Dragoljub Jovanović pa i Nikola Tesla... Kao zapostavljeni geniji malog naroda.

I samo tom narodu moglo se dogoditi da Pupinov autobiografski roman “Sa pašnjaka do naučenjaka”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, bude obavezna lektira u školama u SAD, ali da u njegovim školama ne bude.

A Pupin je svoju zemlju i svoje rodno selo Idvor u Banatu volio toliko da je imenu dodao ime sela. Zvao se Mihajlo Pupin Idvorski. Bio je član Nacionalne akademije nauka SAD, jedini koji po rođenju nije bio Amerikanac, a postao je predsjednik Njujorške akademije nauka, predsjednik Američkog instituta elektrotehničara, počasni doktor 20 univerziteta. Na Kolumbija univerzitetu laboratorije fizike i danas nose njegovo ime.

Osnovao je dva fonda, jedan koji je nosio ime njegove majke pomogao je školovanje više od 20.000 ratne siročadi Prvog svjetskog rata, a drugi, koji je nosio njegovo ime, zamislio je kao podršku svom rodnom Idvoru.

Muzej koji nosi ime Pupina, čovjeka koji je uspostavio prvu telefonsku vezu između Bostona, Njujorka i Vašingtona, telefon je dobio tek prije deset godina. U Beogradu tek ove godine treba da dobije spomenik i to preko puta Univerzitetske biblioteke koju je Srbiji poklonila američka “Karnegi fondacija” upravo zahvaljujući zalaganju Mihajla Pupina.

I kakvo je onda čudo što Pupina svojataju Makedonci? A Teslu Hrvati? A Vaska Popu Rumuni? Vinavera doduše još niko, ali njega “čuvamo” u podrumu.

Još se ne zna ko će prisvojiti Milevu Marić Ajnštajn. Za sada ona je omiljena istorijska ličnost ciriških dama.

Velika matematičarka, prva žena Alberta Ajnštajna, rođena je u Titelu, a u Rumi i Novom Sadu i danas su kuće u kojima je živjela njena porodica. Navodno, spomen-ploče nema ni na jednoj od njih.

Milevin preorani grob otkriven je prije deset godina na ciriškom groblju. Pet godina kasnije postavljena je spomen-ploča. Vraćanjem njenih zemnih ostataka u Srbiju bavio se jedino, akademik Aleksandar Marinčić, ali je ovaj svijet napustio prije nekoliko godina. Jedna škola u Novom Sadu nosi njeno ime, nekoliko ulica takođe i jedna bista u Sremskoj Mitrovici.

Pa nismo mi Grci da pravimo parkove pa da bankrotiramo. Jedan takav napravili su u nedođiji. U planinskom selu Stagira, Bogu iza nogu, je Aristotelov park. U tom selu (rodnom Aristotelovom) između borova izdiže se njegova bista visoka četiri metra, a u parku pod vedrim nebom izloženi su radovi i ploče sa uklesanim izrekama filozofa.

Zato ćemo da gradimo Diznilend u Kragujevcu. Ima jedan takav u Parizu, ali istina malo dalje od njega je i drugi - Park Asteriksa i Obeliksa. Taj tematski zabavni park baziran je na pričama o Asteriksu. Ništa čudno, jer Francuzi su stari nacionalisti.

Ali ni Britanci nisu mnogo bolji. I oni imaju sličan park. U parku “Dikensov svijet” živi se u viktorijanskom vremenu, a posjetioce zli učitelj Olivera Tvista propituje koliko znaju i šta znaju o svom ocu Dikensu.

Doduše, odnos prema sebi ozbiljno smo narušili izgradnjom Andrićgrada, grada spomenika jedinom našem nobelovcu. Od koga je previše je. Zato, draga Mileva, nemoj još i ti da nam se smiješ, onako kako nam se smije Branko Ćopić. I Stanislav Vinaver.

“Ostala je priča koju je zabeležio Rade Konstantinović da je na Vinaverovoj još svežoj humci Zuko Džumhur prstima nacrtao njegov lik kako se smeje, lica okrenutog Beogradu. I kako je pružajući napojnicu grobarima rekao: Vinaver nije ostao nikome dužan. Ni vama, ni onima... Vidite kako im se poslednji smeje. (“Simfonija Vinaver”)

I Bog je prvo sebi napravio bradu!

  

Veoma citirana izjava nekadašnjeg predsjednika SAD Džona Kenedija glasi: "Ne pitajte šta država može da uradi za vas, nego šta vi možete da uradite za nju".

Zoran Đinđić tu izjavu modifikovao je ovako: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za sebe"?

Brojni primjeri svjedoče da su mnogi tu izjavu protumačili pogrešno, bukvalno ili onako kako im je odgovarala, pa su umjesto za zemlju, državu, zajednicu, narod..... (koji ih plaća) odlučili da rade za sebe, ali na račun države.

Vrlo važne osobe

Primjera je mnogo, ali jedan baš zanimljiv tekst ovih dana objavile su novine. Čak 31 funkcioner u BiH ima pravo na fizičku zaštitu i policijsku pratnju za šta se godišnje troši više od četiri miliona maraka. 

Poređenja radi u Hrvatskoj policija štiti i čuva pet funkcionera. U Srbiji je 20-tak štićenih ličnosti, a jedna od njih je i novinarka Brankica Stanković (s razlogom). U Crnoj Gori deset funkcionera ima policijsku zaštitu, a u Njemačkoj njih 30. 

Dok su pod zaštitom policije u susjednoj Hrvatskoj predsjednik, premijer, predsjednik parlamenta i predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, kod nas je spisak VIP (u prevodu: Vrlo Važne Osobe) ličnosti pod zaštitom policije pet puta duži.

Logično policija štiti članove Predsjedništva, premijere i predsjednike parlamenata na svim nivoima vlasti. Ali nelogično pod policijskom zaštitom je i svih devet ministara u Savjetu ministara, zamjenici predsjednika oba doma parlamenta BiH, potpredsjednici FBiH, ministri u vladama FBiH i RS. U Vladi FBiH čak je pet VIP štićenih ministara koje danononoćno čuva i prati policija. Od koga teško je naći razumno objašnjenje.  

Članove Predsjedništva danonoćno čuvaju po tri policajca, a na putovanjima šest. Čuvaju ih i jednu godinu po isteku mandata. Ministre Savjeta ministara čuva po jedan policajac. Oni "važniji" imaju policijske kućice pred zgradama i kućama u kojim stanuju.  

I dok policija čuva glavnog tužioca i predsjednika Suda BiH, direktor SIPA Goran Zubac nema policijsku pratnju niti policijsku kućicu ispred stana. Da li zbog  procjene da onaj koji hapsi kriminalce nije ugrožen ili zbog toga što Zubac neće da je VIP, ili je hrabar i obučen da se sam, u slučaju napada, odbrani zna samo on. Ili mu nije do prestiža, jer kao iskusan policajac zna i vidi da je policijska kućica ispred stana ovdje uglavnom stvar prestiža, a ne bezbjednosne procjene i potrebe.  Kažu da tako vrlo važnim osobama, kada postaju "nevažne", najteže pada njeno uklanjanje. Toliko im priraste za srce. 

Ali stvari se mogu posmatrati i iz drugog, pozitivnog, ugla. Kada je riječ o broju vrlo važnih osoba jasno je da smo u samom vrhu EU. Ukoliko se taj broj posmatra u omjeru sa brojem stanovnika, onda je matematika još više na našoj strani. Tako dok Njemačka na 82 milona stanovnika ima 30 VIP ličnosti, BiH na manje od četiri miliona ima 31 vrlo važnu osobu. 

A te vrlo važne ličnosti imaju mnogo obaveza zbog čega su veoma aktivne. Zbog toga moraju mnogo da putuju. I oni, ali i parlamentarci koji doduše nisu vrlo važne ličnosti. Kao što i priliči važnim osobama one na putovanja idu biznis klasom i na aerodromima zakupljuju VIP salone. Jer, veoma važne ličnosti ne mogu putovati sa običnim smrtnicima i miješati se sa svjetinom po aerodromima. Istina nisam putovala biznis klasom, ali kažu da tamo oskudni avionski obrok staje cijelih 500 KM. Zakup VIP salona na aerodromu je oko 200 evra po satu. 

Jedna istinita anegdota kaže da su prošle godine bh. parlamentarci išli u Švajcarsku na neki skup, a sa njima su putovali tadašnji šef Kancelarije EU u BiH Piter Sorensen, ambasadori Švajcarske i Francuske i direktor Rajfajzen banke u Sarajevu. Poletjeli su iz Sarajeva, a presjedali u Beču. I dok su parlamentarci (iako nisu ni VIP) završili u biznis klasi aviona, sitna evropska boranija sa Sorensenom na čelu do Švajcarske je stigla ekonomskom klasom. Da čovjek i razumije da je biznis klasa potrebna na prekookeanskim dugim letovima, posebno, ako ih po dolasku čeka neki važan sastanak, ali za dva sata leta to ipak nije potreba, nego raskalašnost. Ali što ne bi kad država časti.

A kada je o putovanjima riječ veoma važan "statusni" simbol su i diplomatski pasoši. Sa promjenom Savjeta ministra došlo je do prave pomame za hitnim izdavanjem istih, a posebnu frku je ovih dana napravio novi predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić koji je namjerio da u Vašington (putuje na sastanak u MMF) vodi i suprugu, sa dipolomatskim pasošem nego kako?  

Državni aparat  

Ali ima u svemu ovome i nepravde. Jer dok su u fokusu javnosti isključivo vrlo važne ličnosti (po prirodi posla), na armiju bezimenih činovnika koji uživaju identične privilegije i traju bez obzira ko je vlast, a ko opozicija, gotovo niko ne obraća pažnju. Tu armiju čine šefovi kabineta, savjetnici, pomoćnici, sekretari, sekretarice, šefovi protokola......

Tako u parlamentu BiH ima čak 16 sekretara komisija u oba doma, a imaju status pomoćnika ministara. Plate su im cirka 3000 KM, a teško se može pronaći država koju do nisu posjetili. Za njih važi da im je namještenje bolje nego da rade u Unis tursu. 

Komisije u parlamentu u prosjeku imaju sjednice svaka dva mjeseca pa nije teško pretpostavili koliko posla ima 16 sekretara. Zato ih u parlamentu slabo i viđaju.

Da smo ponovo u samom vrhu evropskog prosjeka svjedoči podatak da recimo parlament Slovenije ima 32 skupštinska odbora ili komisije za koje poslove sekretara obavljaju samo četiri osobe.

Badava je posljednji revizorski izvještaj o radu parlamenta BiH objavljen za 2013. godinu i ovaj kao i svaki prethodni (kao što će i svaki budući) upozorio na enormne troškove i preveliki broj zaposlenih.

Prema tom izvještaju u parlamentu je bilo zaposleno 219 ljudi, od čega su poslanici i delegati 50, a državnih službenika je 155. Samo na plate potrošeno je 10 miliona KM, a na naknade (smještaj, prevoz, odlazak porodici, telefoni, nagrade, paušali) dva miliona. Od toga najveći dio se odnosi za rad u komisijama koji se isplaćuje mjesečno. Iako su revizori upozorili da je potrebno preispitati opravdanost takve odluke i isplate uskladiti sa mjerljivim rezultatima rada to se nije dogodilo do danas. Jer,  preporuke revizora nema ko da čita.

Te godine revizori su napisali i da su putnici iz parlamenta na putovanja po svijetu potrošili oko 700.000. Zahvaljujući zakupima VIP salona i biznis klasi, najviše novca su spiskali na prevoz - oko 300.000. Za hotele sa (naj)više zvjezdica, kako i priliči VIP osobama, ostalo im je 230.000, a za dnevnice (da se nadje za šoping) oko 200.000 KM.

U detalje o opravdanosti pristustva najvećem broju seminara, skupova i destinacija koje su obišli revizori nisu ulazili.  

Doduše jesu ponovo tražili da se definiše opravdanost i način isplate pojedinih troškova, kao i da se konačno uvede evidencija da li činovnici u parlamentu BiH dolaze na posao i koliko tamo vremena provode, ali ni to izgleda niko nije pročitao.

Ko kaže da para nema?

Koliko su plaćeni činovnici u parlamentima zemalja EU, koliko putuju, kako i gdje teško je istražiti, ali je lako saznati da su plate poslanika u zemljama EU samo dva puta veće od prosječne plate građana njihove države. Zato su plate naših poslanika šest do osam puta veće od prosječne plate gradjana, a plate činovnika u parlamentu četiri do pet puta. 

Iako je bilo prijedloga da se plate u državnim institucijama svedu na maksimalno tri prosječne plate u BiH, taj prijedlog očekivano nije naišao na podršku.  Ko je lud da sječe granu na kojoj sjedi?

Ali visoke plate nisu jedina  privilegija zbog koje se vodi bespoštedna borba za vlast i posao u institucijama.

U 2013. godini samo za troškove prevoza zaposlenih u Parlamentarnoj skupštini BiH potrošeno je oko 210.000 KM. I te, kao i svih ovih godina, najbolje plaćeni bili su sekretari Predstavničkog i Doma naroda, savjetnici, ali i već pomenuti sekretari odbora i komisija.  Tako su sekretari domova imali osnovnu platu od 3.092,10 KM, naknade za odvojen život, plaćene posjete porodici, plaćen smještaj, mobilne telefone, troškove reprezentatacije.....

Nešto manje plate imali su šefovi kabineta i savjetnici članova Kolegijuma Parlamentarne skupštine BiH. Njihova osnovna plata bila je 2.140,60 KM uz sve već pobrojane privilegije.  

Ali ni tu nije kraj. Veliki broj zaposlenih su članovi Upravnih i Nadzornih odbora i raznih komisija što se takodje plaća.

Tako, recimo, članovi Upravnog odbora Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija mjesečno primaju jednu novinarsku platu - 800 KM. Nepotrebno je reći da je to džeparac, s obzirom da UO čine dobro plaćeni državni činovnici.

Jedno od najplaćenih dodatnih poslova godinama je ono u UO Uprave za indirektno oporezivanja. Tako za rad u UO UIO Šefika Hafizović mjesečno dobija 3200 KM.  Šefika je inače vječita savjetnica za finansije, evropske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Potom je dijelila savjete Mustafi Mujezinoviću, a od 1998. do 2001. bila je pomoćnica ministra za fiskalnu politiku.

Iako su u njenom mandatu otkrivene milionske carinske prevare to je nije ni okrznulo. Iz vremena doministrovanja ostala je poznata i po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju ubistva Joze Leutara.  

Kod imenovanja imala je podršku SDA i Stranke za BiH, kako joj je u datom trenutku koja stranka zatrebala.

Kao ekspert Vlade FBiH u UO Šefika, ali i eksperti Savjeta ministara (Ismet Suljendić) i Vlade RS (Vladimir Trifković, zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede), godišnje zarade 38.400 KM. Dakle, mjesečni džeparac "eksperata" iznosi četiri prosječne plate u RS ili 11 penzija.

Iako je još 2010. Glavna služba za reviziju pozvala da se ispitaju naknade i zbog oga dala UIO mišljenje „s rezervom“ ništa se nije promijenilo ni u 2014.  

I da privodim kraju. Ko kaže da para nema?! Ima para, ali ima i termita. Samo u prošloj godini rashodi za bruto plate i troškove zaposlenih iznosili 68 odsto ukupnog budžeta BiH.

Da li su gradjani osjetili boljitak s obzirom na to koliku armiju činovnika plaćaju? Nisu. Koji su konkretni efekti njihove potrošnje 68 odsto budžeta? Neosjetni. I tako dalje i tako redom.....

Ali deviza armije većine državnih činovika i nije opšte dobro i javni interes, nego "moje dobro i moj interes". Empatija prema zajednici i odgovornost prema njenom boljitku su priča za naivne i nesposobne budale koje se nisu snašle. Ili su u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme slijedile poruku: "Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti možeš da uradiš za nju i za sebe".