Ko nema u glavi ima u sisama

  

- Mislila sam da mi se to nikad u životu neće desiti, ali, verovali ili ne, savremeno istraživačko novinarstvo podrazumeva svakakva iskustva.  Ideja nam je bila da proverimo kako će građani reagovati na osobu koja u centru grada prosi, ali ne za hleb, nego za „osnovno oruđe za rad“ mnogih današnjih devojaka – silikonske umetke.

Ovako je objasnila svoju ideju da u centru Beograda prosi novac za silikone novinarka srpskog "Telegrafa".

Njen transparent "Skupljam za silikone. Molim vas pomozite" kod jednih je izazvao bijes, a kod drugih samilost i podršku. Ravnodušnih skoro d nije bilo.

Njima treba lova 

Svako malo kod nas se rodi po neko novo zanimanje, koje prati posve nova i do tada nepoznata riječ. Tako su prvo došle "sponzoruše", a koju godinu kasnije "starlete". Ova dva zanimanja se odnose na djevojke koje  u životu ne rade ništa, kojima ne teče radni staž, ali su pune love i baš popularne.

Tako su "sponzoruše" bile one djevojke koje su se "zabavljale" isključivo za lovu ili, u naturi, za fimirane krpice. Kako se baš tih kasnih postratnih devedesetih i ovdje pročulo za "Luj viton", "Pradu", "Šanel", "Fendi" .... i druge markice svjetski poznatih dizajnera tako su isti postali "legitimacija stila i staleža" sponzoruša, posebno jer je u stvarnosti mali broj ljudi koji su sebi to istinski mogli da priušte.

Nije prošlo malo a sa ubrzanim razvojem društva, "sponzoruše" su evoulirale u "starlete". Sociolozi se slažu da je razlika u tome što je sponzoruše zanimao samo novac, a strarlete i novac, ali i medijska slava. Oni direktniji u iskazu profesiju starleta prevode nešto kao "elitna prostitutka", jer joj je klijentela elitna u smislu debljine novčanika.

Preduslov za bavljenje tim zanatom je vadjenje rebara i "plastične investicije" kao što su ugradnja silikona u usnama, na jagodicama, u grudima, u zadnjicama..... u neograničenim količinama. 

E sada koliko je investicija na kraju isplativa zavisi i od ličnog PR, ali i od medijske podrške bez koje starleta nije starleta. Istražujući novi popularni biznis pročitala sam da one koje su "top" u medijima svakodnevno mjesečno zaradjuju po nekoliko plata doktora nauka.

Hrvatska starleta i pjevačica Simona Gotovac svoju profesiju opjevala je u nezvaničnoj himni svih starleta stihovima:

"Malo para, puno krokodila, a ja neću živjeti bez stila, hoću Guči, Pradu i Versaće a ne da nekom noću perem gaće. Lova svima treba lova, meni treba lova.....Ante pare daj, Ante pare daj, Ante, Ante, Ante - pare daj...."

Da su starlete u usponu kada je u pitanju i njihov društveni ugled, svjedoči jedna druga hrvatska top starleta - Nives Celzijus. Nives je ni manje ni više bila VIP zvanica na nedavnoj inauguraciji nove predsjednice Hrvatske Kolonde Grabar Kitarović u Zagrebu. Iako je izjavila da je za tu priliku spjevala i pjesmu, neko je bio dovoljno pametan da taj dio protokola ipak popuni Radojkom Šverko.

Velika lova koju zaradjuju starlete učinila je ovo zanimanje primamljivim i za one koji imaju primarnu djelatnost, koja takodje zahtijeva lijep izgled, ali ne donosi visoku zaradu. Tako je nedavno u Bukureštu u sklopu istrage lanca elitne prostitucije uhapšeno više od 30 tv voditeljki i manekenki, koje izgledaju posve starletovski.  Kako je objavljeno po večeri su zaradjivale više od 10.000 evra, a organizator lanca je klijentima naplaćivao 1.500 evra samo za upoznavanje sa poznatim osobama.  

Kako je klijentela starleta uglavnom skrivena, ovih dana posebno  interesovanje znatiželjnika privukla je jedna informacija iz policijske istrage. U telefonu pevačice i starlete Slađane Guduraš, koja je u decembru poginula u saobraćajnoj nesreći, pronadjeni su brojevi telefona klijenata medju kojima su  brojne poznate ličnosti iz svijeta sporta, politike, estrade, biznisa, ali i jedan bivši ministar "koji je godinama bio u vrhu vlasti".

 - On je bio redovan korisnik usluga prostitucije. Pre nekoliko meseci platio je čak 500 evra za usluge prostitutke iz ove grupe, rekao je medijima izvor iz istrage.

Zahvaljujući tom „zlatnom“ telefonu olakšano je hapšenje makroa i glavnog organizatora lanca elitne prostitucije Mihajla Maksimovića sa kojim je uhapšeno i nekoliko starleta osumnjičenih za prostituciju, ali su one puštene na slobodu veoma brzo uz prekršajne prijave.

Kako imena starleta danima nisu silazila sa naslovnih strana štampe, tako im je i cijena vrtoglavo rasla. Najpoznatija od svih "Mimi Oro" (nadimak prikačen nakon tv propitivanja u kojem je pokazala da glupost ne boli) poskupjela je više nego duplo.

Ovim je samo još jednom u praksi dokazana stara novinarska deviza: "Na kraju je sve samo marketing".

Ali nije sve više ni do medija. Kako društvene mreže i IT revolucija preuzimaju primat nad javnim prostorom, visprene starlete su veoma brzo ovladale novih tehnologijama koje im pružaju mogućnost vlastitog PR. Već pomenuta Mimi Oro na jutjubu ima svoj spot u kojem trazi "novog dečka menadžera, fudbalera, tajkuna.." za "KEŠ".

Legenda o Šuhri

Poznavaoci socioloških kretanja zemalja u tranziciji, smatraju da je zanimanje starleta došlo ovamo sa poplavom rijalitija i emitovanja kućnih porno uradaka. Iako je sve stvar ličnog izbora, ipak u vremenima opšte besparice, ekonomske krize koja ne prolazi i visoke stope nezaposlenosti starlete nerijetko postaju uzor mladim djevojkama. Jer: imaju lovu, nose skupe krpice, idu na fensi mjesta, vozaju se ferarijem, plove na jahtama.... Pored toga i mediji ih redovno prate pa im ni slave ne manjka.

Prvi simptom opasnog uticaja starleta na mlade djevojke je ono naivno pućenje usta klinki na selfijima kod wc šolja i njihovo uredno kačenje po društvenim mrežama. Poslije dolazi faza dva: silikonske grudi za 18. rodjendan.......

Tužnu, ali istinitu priču o uticaju starleta na izgled nacije nedavno mi je ispričao kolega kojem je u gostima boravio drug iz Amerike. U šetnji gradom, upitao ga je ponosno: Kakve su nam djevojke? Jesu li lijepe? Gost iz Amerike trudio se da bude obazriv: Jesu, jesu samo imate mnogo prostitutki.

- To je on rekao zbog oblačenja, pojašnjava mi šokirani domaćin izjavu  američkog gosta u slučaju da sam "plavuša".

Teško je utvrditi da li je za sunovrat  sistema vrijednosti potrebna reforma obrazovanja, reforma vaspitanja ili nečeg trećeg? I kako mladom čovjeku, mladoj djevojci koja čezne da joj je "posao dobar, a para laka" reći da postoje mnoge druge, vrijednije i važnije stvari od debljine novčanika ili marke krpice koju na taj način zaradi, a da ti povjeruju?

Na jedan divan način prije skoro dvije godine svoje studente u bitku protiv starleta i spoznoruša poslala je jedna hrabra profesorka. Profesorka Rajna Dragičević sa Filološkog fakulteta u Beogradu svršene studente u svijet ispratila je govorom koji je postao hit u regionu. Govoreći im da sve vrijednosti nisu izumrle, iako se drušvo urušava,  prof. Dragičević povjerila im je težak zadatak da kao budući profesori sačuvaju i osnaže prave vrijednosti.

"Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!  

Pokušavaju da omalovaže profesorsko zanimanje. Imajte na umu to da ste vi čuvari dostojanstva svoje profesije. Zvanje profesora stiče se sa puno truda, ali još više muke treba uložiti u znanje kako nositi tu važnu titulu. Vodite računa o načinu na koji se ponašate i kada niste u školi, razmišljajte o svom odevanju, stavu, odnosu prema kolegama, prema učenicima i njihovim roditeljima.

Ne zaboravite da ćete predavati glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku, i da ćete sa svojim učenicima provoditi više vremena od svih ostalih profesora. Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture......

Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna, biznismena i pobedite ih. Vi im morate postati orijentaciona tačka, svetionik u životu! Za taj rat imate 45 minuta dnevno skoro svakog radnog dana, a to nije malo.....  

Vi imate misiju: ako uspete da povratite autoritet škole i znanja (a to se ne može postići nijednim zakonom, već entuzijazmom profesora), padaće kao domine sve prepreke ka boljem životu u Srbiji. Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. ...Nikada nemojte  zaboraviti: VI STE PROFESORI!

Prof. Dragičević nakon govora koji je dospio u medije i probudio simpatije i podršku miliona, nestala je iz javnosti u koju, skromna i posvećena, svojom voljom nije ne dospijela. Nije poznato da li misija, koju je povjerila svojim studentima, daje konkretne rezultate u praksi, ali je jasno da je teška i neravnopravna bitka pred njima - anonimnima protiv medijskih superstarova - "starleta".

Prostitucija, elitna ili "obična", postoje od kada je svijeta i  zbog toga se i zove najstarijim zanatom. I nije problem u tome!

Problem je u medijskom favorizovanju "najstarijeg zanata" kroz tretman koji imaju njegove uposlenice (starleta na italijanskom znači zvijezda) ništa manji od  svjetski slavnih pjevačica, glumica ili mnogo veći nego što će to ikada imati svjetski priznata naučnica.

U toj ponudi slave, love i medijske pažnje posao "starlete" se nudi kao atraktivan, prestižan i poželjan, a preduvane silikonske djevojke trebalo bi da budu uzori i predmet divljenja mladih ljudi.

Sjećam se kada smo mi bili klinci bila je neka Šuhra, koja je taj najstriji zanat "radila" u malom skrivenom bircuzu "Drina" na Baščaršiji. O  Šuhri su se pričali vicevi, andegdote... ali niko nikada nije saznao kako izgleda, niti je koga bilo briga. I pored "Drine" rijetko je ko prolazio, obično se prelazilo na drugu stranu ulice. Njihov biznis bio je njihova stvar. A Šuhra ona je za života dobila spomenik. Šuhra  smo zvali onu sklupturu na Skenderiji raširenih ruku i nogu. "Vidimo se kod Šuhre u osam". Na taj način grad se odužio i svojoj tajnoj, skrivenoj strani. Ali nikome nikada nije palo na pamet da traži intervju sa Šuhrom.

U to vrijeme deviza uspjeha, slave i love još nije bila: Ko nema u glavi ima u sisama. 

Lažni Robin Hud

U državno dipomatskoj službi BiH ne postoji "ogledniji" primjer nepotizma, od nepotizma dinastije Aranut. Zato "zli jezici" tvrde da je posve naivno očekivati da prof. dr Arnaut "sječe granu na kojoj sjedi" ili da ukida privilegije svim članovima top 1. porodice na državnim jaslama 

Predstavnički dom parlamenta BiH prošle sedmice odigrao je još jednu rolu za naivne, usvajujući u prvom čitanju sa 29 glasova „za“, dva „protiv“ i dva „suzdržana“ Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH kojim se navodno ukida "bijeli hljeb" poslanika i delegata.

Pisac ovog prijedloga, koji je u parlamentarnu proceduru uputio Klub poslanika SBB-a, prof. dr Damir Arnaut predložio je ukidanje člana  48.   Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, ali je "zaboravio" da zatraži izmjene i drugih članova istog zakona, kao i drugih zakona koji se odnose na istu privilegiju (Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH).

Doktoru Arnautu tako se "omaklo" da u prijedlogu izmjena zakona o platama i naknadama u institucijama BiH izmjeni član 30. tačku (s) u kojem se medju vrstama naknada navodi i nadoknada "za vrijeme produžetka radno-pravnog statusa izabranih osoba i imenovanih funkcionera", ali i član 39. kojim pitanje nadoknada, koje ne tretiraju ranije odredbe zakona, "posebnim aktom reguliše Zajednička komisija za administrativne poslove".

Brojne druge privilegije poslanika i delegata koje iz bužeta isisvaju milione maraka, kao što su nadoknada za godišnji odmor, nadoknada za plaćeni dopust, nadoknada za odvojeni život, nadoknada za obrazovanje i stručno usavršavanje, jubilarne nagrade... svako i nisu bile tema izmjena zakona. 

Još uvijek nije jasno kako se to "omaklo" velikom pravnom stručnjaku dr Arnautu da učini takav previd? Dok jedni tvrde da je u pitanju greška proistekla iz površnosti i diletantizma, drugi su skloniji mišljenju da je riječ o namjernom propustu kako bi se u javnosti stvorio privid "socijalne empatije" poslanika Arnauta prema siromašnoj naciji.

Kao agrument druge teze oni navode privatni ili lični interes porodice Arnaut koji je u direktnom sukobu sa novom Damirovom rolom parlamentaranog "Robin Huda".

I zaista u državno dipomatskoj službi BiH ne postoji "ogledniji" primjer nepotizma, od nepotizma dinastije Aranut. Zato "zli jezici" tvrde da je posve naivno očekivati da prof. dr Arnaut "sječe granu na kojoj sjedi" ili da ukida privilegije svim članovima top 1. porodice na državnim jaslama.

Podsjećanja radi Damir Aranaut bio je jedno vrijeme savjetnik za ustavno pravna pitanja člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Potom ga je Silajdžić, na samom kraju svog mandata, imenovao za ambasadora u Australiji. Njegovog oca Borišu Arnauta istovemeno imenovao je za ambasadora u Beogradu. Mama i supruga, Mirsada Aranut u isto vrijeme bila je prvi sekretar u Ambasadi BiH u Vašingtonu.

I tu nije kraj priče o dinastiji Aranut. Damirova supruga Sanja Bagarić bila je medijski savjetnik Harisa Silajdžića, a po povratku iz diplomatske misije iz Kanberi vratila se na ekrane FTV-a.

Ni tu nije kraj. Damirov stric, a Borišin brat, Srdjan Arnaut bio je zamjenik ministra pravde BiH, a njegova kcerka Sanja zaposlena je u parlamentu BiH! 

Boriša Arnaut više od 20 godina važna je karika svake vlasti. U vrijeme rata u BiH bio je zamjenik ministra unutrašnjih poslova RBiH i jedan od glavnih osumnjičenih za izdavanju oko 600 državljanstava mudžehedinima, među kojima je i desetak osumnjičenih za teroristički napad na SAD 11. septembra 2000. godine. Izbegao je krivično gonjenje  zbog navodne zastarelosti dijela.

Ali da se vratimo predlagaču, tačnije piscu Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Pitanja je nekoliko.

Da li je realno očekivati da se moralni preobražaj Damira Arnauta dogodi istovremeno sa njegovim političkim preobražajem?

Da li je dr Arnat iz posve pragmatičnih i ličnih razloga zaboravio svog "političkog oca" Harisa Silajdžića i obreo se u stranci Fahrudina Radončića?

Ili mu se jednostavno više dopao program SBB, nego što mu se dopadao program Stranke za BiH?

Naravno da nije. Jer, priča o Damiru Aranutu samo je jedna u moru sličnih o stranačkim preletačima, koje ne vodi ni ideja ni ideologija, nego lična korist. U narodu takve zovu "podguznim muvama" svake vlasti. Zato je i moralni prebražaj Damira Arnauta u "bosanskog Robin Huda"  priča za malu dijecu.

Ali ovim nije riješena "teška" dilema. Da li je doktor pravnih nauka Aranut iz neznanja zaboravio da izmjeni sve članove zakona ili je grešku napravio namjerno?

U ovdašnoj javnosti Damir Arnaut ostao je upamćen kao šef tima odbrane Ejupa Ganića kada je ovaj po potjernici Srbije uhapšen u Londonu zbog ratnog zločina. Ono što je malo poznato jeste jedna čaršijska legenda koja kaže da je Arnaut pri povratku sa Ganićem iz Londona na sarajevski aerodrom naručio da ga sačekaju transparenti: "Damire hvala ti".

Ako se uzme u obzir taj detalj iz bogate biografije Damira Arnauta, nije isključeno da je greška napravljena iz čisto unutrašnjih, psiholoških razloga. Da sve ostane isto, ali da tvorca navodne izmjene zakona pred parlamentom BiH dočekaju transparenti "Damire hvala ti".

I "narod" sit ("bijeli hljeb") i "Narcis (Arnaut) "na broju".  A poslije, ako ga se "sete - sete". 

“Space Kosmos”

Dok namjenska industrija u Federaciji BiH doživljava renesansu, banjalučki „Kosmos“, jedan od najvećih giganata vojne industrije bivše Jugoslavije, grca u dugovanjima, a i za ono malo poslova koje rade radnici godinama ne primaju plate.

"Kosmos" je prije  rata zapošljavao 1.600 ljudi i bavio se namjenskom industrijom za potrebe ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane. Sada zapošljava 245 radnika i bavi se uglavnom uslužnom djelatnošću u energetskom sektoru.  

Istorija

Još 1952. godine u Banjaluci je osnovan centar za obuku radarskih stručnjaka, a stručnjaci su 1958. godine dobili zadatak i formirali  tehnički remonti zavod "Kosmos". Pod imenom Vazduhoplovni zavod „Kosmos“ bio je u sastavu Vojske SFRJ.

U "Kosmosu" su se proizvodili radarski raketni i računarski sistemi, vršio se generalni remont radara, raketnih sistema, mjerne opreme, sami su razvili proizvodnju rezervnih dijelova za remont.... "Kosmos" je gradio pokretne aerodrome i pokretne piste, a uz remont vršili su praktičnu obuku stranih kadrova i u Banjaluci i u inostranstvu.  U Libiji su radili elektrokabinete za praktičnu obuku kadeta, a čak i udžbenike za njih koje je štampao "Glas".

U "Kosmosu" je izumljen i tzv. "mamac" uredjaj koji fingira frekvenciju radara i kojeg avion prepoznaje kao radar, iako to nije. Upravo taj "mamac" bio je jedan od ključnih uredjaja odbrane u NATO bombardovanju Srbije.

"Kosmos" je imao vrhunske stručnjake, a oni koji su tih godina radili izdvajaju inženjera Dragišu Miletića koji je u korak sa svjetskim naučnim trendovima vodio razvojno odjeljenje.

"Kosmos" je radio i ostvarivao prihode na nivou najvećih svjetskih kompanija. Uz "Jelšingrad" i "Čajevec namjensku industriju" bio je top tri u banjalučkoj regiji.

Prihodi su bili toliko visoki da je na plate,  iako je zakon definisao isplatu 30 odsto od ukupne zarade, isplaćivano mnogo manje od toga. Plate su i u tom slučaju bile visoke (inženjeri više od 2000 DM), a prekovremeni rad se plaćao nezamislivo dobro.

Višak zaradjenog novca ulagao se u razvoj kapaciteta i poslova, a potom u gradnju stanova za zaposlene u "Kosmosu". Stan su dobijali u prosjeku poslije tri godine rada.

Uoči samog rata od viška prihoda "Kosmos" je kupio potpuno novi pogon - najmoderniju automatsku farbaru u bivšoj Jugoslaviji i novu modernu galvanizaciju.

Iako su menadžment činila aktivni oficiri JNA, oko 80 odsto zaposlenih u "Kosmosu" bili su civili. Najveći procvat "Kosmos" bilježi u vrijeme dok je na njegovom čelu bio  direktor, pukovnik Gojko Kovačević.

- Kovačević je bio direktor desetak godina. Svojim odnosom prema poslu bio je svima primjer. Dolazio je prvi i odlazio zadnji. Na posao je dolazio ujutro u 5 časova da bi do 7 završio sastanak kolegijuma. Gledajući njega kako radi, bilo je sramota ne raditi isto toliko. Razlog svakog uspjeha i neuspjeha je čovjek. Tako je bilo i u slučaju "Kosmosa". Najveću zaslugu za njegov procvat ima Gojko Kovačević i tim inženjera kojima je rukovodio. Kao što za propast "Kosmosa" najveću "zaslugu" imaju timovi onih koji su ga svojim neznanjem uništavali godinama, kaže nekadašnji član uprave "Kosmosa".

Osamdesetih godina pa sve po početka rata u BiH "Kosmos" je najveće poslove radio sa Irakom, Libijom i Egiptom.  Tri godine za redom proglašavan je najboljim od ukupno četiri remontna zavoda u bivšoj Jugoslaviji: "Orao" Sarajevo, "Momo Stanojević" Batajnica, "Zmaj" Zagreb i "Kosmos" Banjaluka.

Gdje god u svijetu da su radili zaposleni iz "Kosmosa" imali su tretman vrhunskih stručnjaka. U Kairu ih je lično pozdravio tadašnji predsjednik Mubarak i svakom ponaoosob čestitao na uradjenom poslu. Njihovu pokaznu vježbu za pamćenje gledao je cijeli diplomtaski kor u toj zemlji.

Rat u BiH zaustavio je realizaciju 13 potpisanih milionskih ugovora sa Egiptom. Poslije su došle sankcije u kojima je "Kosmosu" bilo nemoguće da posluje.

Početak kraja

Propast "Kosmosa" počela je sa početkom rata u BiH, a traje do danas. Toliko godina traje i rasprodaja njegove imovine.  

Danas "Kosmos" remontuje vjetrenjače za kupca u Italiji i proizvodi okvirove za municiju za američkog kupca, za koje, kako tvrde radnici, skuplje plaća repromaterijal nego što ih prodaje.

Iako radi sitne poslove u Libiji i Sudanu preko poluprivatnih veza, novac od tih poslova ne liježe na račune "Kosmosa".

Tako radnici nisu primili plate od oktobra 2013. I tih 14 plata koje nisu dobili nije sve. Sedam godina nije im uplaćeno penziono i socijalno osiguranje, a godinama nisu dobili ni novac za prekovremeni rad.

U aprilu prošle godine objavljen je "vaskrs" nekadašnjeg vojnog giganta, jer su navodno dvije američke firme spremne za zajednički posao, a i zainteresovani su i arapski partneri.  Uprava je obznanila da "planira da firmu digne na noge" i 2014. godini ostvari prihod od oko pet miliona maraka!!!

Direktor "Kosmosa" Dragan Ilić, tehnički direktor Grujo Bogojević i predsednik Sindikata metalske industrije i rudarstva RS Tane Peulić, koji do posljednjeg stoji na braniku odbrane menadžmenta, saopštili su: Sa ponosom možemo istaći je da "Kosmos" ima odličnu reputaciju na evropskom i svetskom tržištu.

Tada su rekli i to da "Kosmos" nije potpuno otišao s afričkog tržišta te trenutno ima ugovorene poslove u Sudanu gdje radi na elektrifikaciji i servisiranju elektromreža i stanica.  

I u trenutku dok su po medijima menadžeri "Kosmosa" ugovarali i obznanjivali milionske poslove, radnici "Kosmosa" čekali su svojih najmanje šest zaradjenih plata, a fondovi PIO i zdravstva uplatu šest godina obaveza.

Šta se dogodilo sa "medijskim" biznis planovima menadžmenta za javnost je ostala tajna, ali nije tajna da radnici "Kosmosa" nisu dočekali plate, a ni fondovi uplate.

Da li su ijednu od tih 14 neisplaćenih plata primili direktor Ilić i tehnički direktor Bogojević ni to se sa sigurnošću ne zna. Još manje se zna zašto se bore za funkcije ako nemaju ni platu? 

Radnici tvrde da je mahinacija mnogo, ali nerado o njima pričaju, jer kako kažu, ne znaju "ko je sve u njih umiješan". 

Radna grupa Vlade RS koja je 13. januara obećala da će u roku od pet dana načiniti izvještaj o stanju u "Kosmosu" to do danas nije učinila, niti je radnicima u roku od sedam dana isplaćena jedna plata iz 2013. kao što im je tog dana obećao šef Radne grupe, pomoćnik ministra industrije RS Milorad Motika na prvom sastanku.

Na posljednjem sastanku sa predstavnicima Sindikata, prije desetak dana, Motika je kao jedini izlaz za "Kosmos" predložio stečaj.  Potom je obećao da će Vladi na narednoj sjednici podnijeti izvještaj o situaciji u "Kosmosu", ali očito da se to nije dogodilo. Zadnja poruka koju je odaslao radnicima u štrajku je da Vlada ne može da ispuni njihov zahtjev i smijeni direktore, iako je stoodstotni vlasnik "Kosmosa"?!

Radnici "Kosmosa" zavejani u Parku Mladen Stojanović kažu da im je Bogojević poručio da će ih sve otpustiti, a da će on zadnji izaći iz "Kosmosa". Kažu da traže samo ono što su zaradili. I nadaju se u Boga i pravdu.

Da li će "Kosmos" završiti kao "Čajevec", a njegova atraktivna zemljišna lokacija na isti način najcrnji je scenario koji može da se dogodi.

Da li u "Kosmosu" ima još imovine koja može preko noći da se proda kao što se prodavala imovina "Čajeveca" nakon licitacija, radnici na to pitanje odmahuju glavom.

Kažu da je mnogo toga rasprodato za male pare, da je mnogo toga iz nepoznatih razloga isječeno u staro gvoždje, da su proteklih godina poslove naplaćivali u ciglama koje im ne trebaju, da su svo to vrijeme u "Kosmosu" vodjene duple knjige i da je Vlada RS, kao vlasnik "Kosmosa", o svemu tome dobijala lažne i pogrešne informacije.

 

Muzej 

Da može i da posla u oblasti namjenske industrije ima,  pokazuju uspjesi namjenske industrije u FBiH koja od 2010. godine doživljava procvat i bilježi milionski izvoz na svjetskim tržištima. Glavna izvozna tržišta su Malezija, Saudijska Arabija, Švajcarska, SAD, Turska, Avganistan, Srbija, Bugarska, Filipini i Angola.

U oblasti namjenske industrije u prvih deset mjeseci 2014. godine, ostvaren je izvoz u iznosu od 70.117.738 maraka, dok je u istom  periodu 2013. godine izvoz iznosio 48.164.475 KM.

Direktor firme P.D “IGMAN“ d.d. iz Konjica, Džahid Muratbegović, kaže da su  2010. godine vratili staru slavu i da izvoze na pet kontinenata.  

Direktor firme "Pretis" d.d. iz Vogošće Nermin Džindić kaže da su oni za šest mjeseci napravili isporuku za Maleziju i Saudijsku Arabiju u vrijednosti od šest miliona maraka.

Direktor kompanije "UNIS GINEX" d.d. iz Goražda, Jusuf Hujber kaže da oni izvoze u više od 40 zemalja, ali da im je najveći kupac Srbija.

-  Oni kupuju sve naše namjenske proizvode. Firme Prvi partizan iz Užica, Sloboda A.D. iz Čačka, Krušik A.D. iz Valjeva i Poliester Grupa iz Priboja su naši najvažniji partneri. Ako hoćete u procentima u Srbiju izvozimo ca. 40 posto naših proizvoda sa tendencijom stalnog rasta, kaže Hujber.

Kako je i da li je moguće da "Kosmos" nije mogao da radi, ako ni s kim a ono sa firmama u Srbiji? Kako je moguće da "Kosmos", koji je imao svjetske stručnjake i najmodernije resurse nakon rata nije mogao da se restruktuira, samo da je neko i htio, i znao, i želio.

Ali možda ima nade?! Evo kako.

Negdje prošle jeseni bila sam u prvoj tvornici grupe "Laktalis", jednom od najvećih proizvodjača mlijeka i mliječnih proizvoda u svijetu. U francuskom gradu Laval smještena je prva fabrika "Laktalis", osnovana 1933. godine kao mala porodična firma porodice Besnier. U toj fabrici danas je svojevrsna turistička atrakcija Muzej mlijeka i mliječnih preradjevina, mašina i ambalaže koju je u svojoj istoriji koristio i koristi "Laktalis". Mnogo turista iz cijelog svijeta dolazi u taj Muzej i uredno plaća ulaznicu da pogleda razvoj grupe "Laktalis".

Zato danas, kada je sve raznio rat i poratni vihorovi, u Banjaluci bi mogli da naprave "Muzej Čajeveca" u kojem će biti izloženi  svi modeli televizora,  radio aparata, tranzistora, auto radio prijemnika, policijske radare, pojačala za gitare....  napravljene u njemu od 1954. godine.

Pa onda "Muzej Medicinske elektornike", koja je medju prvima u ovom dijelu Evrope proizvodila slušne aparate i koju je rat pretekao da plasira na tržište prvi pesmjeker.

Pa onda "Muzej  Jelšingrada".

"Muzej Kosmosa" mogao bi da se upotpuni voštanim figurama radnika koji danima pod snježnim pahuljama uzalud u Parku čekaju da im neko pokloni barem još jedno lažno obećanje.  

Karte za te muzeje mogle bi da se naplaćuju pojedinačno, a u povoljnijoj turističkoj ponudi mogla bi da se prodaje i nešto jeftinija karata za obilazak svih muzeja. Posebno može da se naplaćuje fotografisanje sa osniježenim radnicima "Kosmosa" u prirodnoj veličini.

Taj novac mogao bi da se iskoristi za isplatu plata onima koji nisu ispunili uslove za penziju, a onima koji su blizu da se dokupi radni staž. Onima bolesnima da se uplate doprinosi da mogu da se liječe.

Umesto "humanitarnog" rada na popravci vjetrenjača i izradi okvirova, radnici "Kosmosa" bi poslije poziranja u Parku, imali obavezu da brišu prašinu po eksponatima u muzejima.

Turiste bi kroz postavke kao kustosi mogli stručno da vode nekadašnji inženjeri "Čajaveca", "Jelšingrada", "Medicinske elektronike" i "Kosmosa"...

Direktor Grujo ostao bi u svojoj kancelariji kao stalna postavka besmrtnog direktora na braniku fotelje sa dvije partijske knjižice na stolu.

U drugoj fazi, kada se nakupi nešto para od turizma, sagradićemo roler koster "Putovanje kroz Kosmos" po ugledu na "Space Mountain" u Diznilendu, samo ćemo umjesto pored planeta i zvijezda na brzom putovanju kroz svemir gledati eksponate koje je nekada proizvodio taj svjetski priznati Vazduhopolovni zavod iz Banjaluke.

I da ne dužim. Izlaza uvijek ima, važna je ideja. Vidimo se u muzeju. 

Mašina za blaćenje i sloboda govora

Ovih dana u Italiji je promovisana nova knjiga Umberta Eka "Nulti broj". U tom romanu pisanom "tviter jezikom" (kratkih rečenica) Umberto Eko  kroz priču o jednoj izmišljenoj redakciji piše u stvari o tome kako su novine postale "mašina za blaćenje" čiji cilj je da oduzme legitimitet protivniku falsifikovanjem činjenica, prikrivanjem i drugim razgradjenim tehnikama insinuacija.

Eko govori o granicama novinarske informacije, o igri falsifikovanja činjenica i prikrivanja, ucjenama uglednih ličnosti iz finansijskih i političkih krugova, prikupljanjem i "pakovanjem" pikantnih informacija o njima kako bi se one prisilile da rade po diktatu skrivenih centara moći.

- Ranije, ako predsjednik nije bio politički poželjan događalo se da ga ubiju. Kasnije, vidjelo se da se on može uništiti iznoseći na vidjelo prisluškivane razgovore ili pišući o tome s kim je bio u krevetu. Sva naša politika je na tom nivou. Naredba je: treba uništiti, razvlastiti, popljuvati. A štampa je predvodnik toga,  rekao je na promociji svog romana Umberto Eko, govoreći o aferi Votergejt i ljubavnoj vezi Džona Kenedija i Merlin Monro.

U novom romanu on precizno razotkriva sve tehnike "mašine za blaćenje" čiji cilj je da sakriju istinito, potkrepe lažno i obmanu čitaoca.

Iako u mnogome sličan našoj stvarnosti u kojoj je takodje izbrisana razlika izmedju tabolida i "ozbiljnih" medija, razlike ipak postoje.  Svaka javna ili politička ličnost koja se nadje na putu ostvarenja nečijih političkih ili finansijskih interesa kod nas je prošla sličan tretman. Ali je scenario u nekim slučajevima bio drugačiji.

Dok Umerto Eko govori o tome kako su nekada "nepoželjene" ubijali, a danas ih uništavaju tehnikama medijskog blaćenja, kod nas je medijsko blaćenje ponekad samo predigra fizičkoj eliminaciji. Ovaj metod primijenjen je u slučaju  premijera Srbije Zorana Đinđića.

U prilog tezi da su sve slučajnosti namjerne ide i činjenica da je upravo ovih dana na 13. godišnjicu izbora Đinđićeve Vlade (25. januara) u Italiji promovisan roman "Nulti broj".

"Slučaj Đinđić" primjer je na kom su isprobane sve metode medijskog blaćenja i "mljevenja" živog čovjeka u mašini laži, kompromitacije, u jednoj strašnoj medijskoj hajci.

Godinama prije ubistva mediji su pisali kako je bio švercer cigareta,  kriminalac, član kriminalnih klanova i ovih i onih, izdajnik i strani plaćenik, pa čak i okultista.......... Svašta su pisali, ali veoma rijetko ili nikako da je bio doktor filozofije, obrazovan i pristojan dečko koji je u politiku ušao sa vizijom za koju je vjerovao da njegovu zemlju može da povede u budućnost. Na kraju su mu ispalili metak u srce čime se ostvarila latinska "Coruptio optima pessima est" u prevodu: „Upropastiti najbolje znači uraditi najgore".  I sat je počeo da se vraća unazad.

Diskreditacija i glorifikacija  

Sjećam se kako je mjesecima uoči petooktobarskih promjena marširao pored kordona policije i na tom putu pratili su ga i novinari.  Naš direktor, pamtim, govorio je "Idete svaku noć. To je budući srpski premijer i novi ministri". Slabo ko mu je tada vjerovao.

Svoj novinarski kapital stalnih "šetača", kasnije, kada je Zoran Đinđić izabran za premijera smo i "unovčili". Imali smo privilegiju da smo mogli da ga pozovemo kad god smo željeli i u svako dobra u koje smo morali i da nam se javi i odgovori na svako pitanje. Ni mnogo, ni malo, ali novinarima dovoljno.

Posljednji put razgovarali smo na Novogodišnjem prijemu u Vladi Srbije, dva mjeseca prije ubistva, u januaru 2003. godine.

- Mnogo sam posla imao do sada i nisam imao vremena da se bavim Republikom Srpskom. Ali sada sam malo rasterećeniji  pa će biti drugačije. Mislim da Srbija treba da kupi Telekom Srpske, Naftnu industriju i da jednu zgradu Studentskog doma Penezić ustupimo studentima iz Republike Srpske koji će moći da u njoj žive besplatno. Sve to ću već da pokrenem u ovoj godini, ispričao nam je te noći.

Ali u željama ga je smrt pretekla. Jedina ona sa kupovinom Telekoma Srpske posmrtno mu je ispunjena. Da li su za nju znali oni koji su to realizovali manje je važno. Važno je nešto drugo, nešto što bi moglo da se zove "iskupljenje u čitulji".

Suštinski defekt okriven je u primjeni stare latinske mudrosti: "O mrtvima sve najbolje", koja je ovdje stvar pristojnosti i lijepog vaspitanja. Moja majka sa istom se nikada nije složila, a to neslaganje formulisala je jednostavnom rečenicom: "Pazi ti mene dok sam živa, a kad umrem nije me briga".

Realizacija ciljeva, koje je Đinđić iznio u svom jasnom ekspozeu bez fraza i bajki, ali i tih nekoliko ideja sa posljednjeg Novogodišnjeg prijema, zaustavljeni su njegovim ubistvom 12. marta 2003. godine. Nakon što su mu pucali u srce, od najomaraženijeg postao je najomiljeniji srpski političar. Sa najmanjim rejtingom popularnosti dok je bio živ, mrtav je dobio najveći rejting.

Prolazeći kroz sva blaćenja, povredjen i nemoćan, Zoran Đinđić kao da je živio antičku tragediju. Jedan njegov saradnik iz tog vremena opisuje cijelu atmosferu ovako: "Užasna šah mat pozicija, gde svaki korak dalje vodi ka neumitnom kraju".

Istina je da u vrijeme diskreditacije Zorana Đinđića nije bilo društvenih mreža, a ni aktivnih stranačkih botova na njima, pa je barem bio poštedjen te vrste linča, laži, vredjanja....

ZJRM

Ovih dana jedan zakon u Republici Srpskoj - Zakon o javnom redu i miru izazvao je pravu buru u javnosti, uz ocjene da ograničava slobodu na društvenim mrežama, koje zakon tretira kao javni prostor. Usvojeni Zakon ocijenjen je kao zakon protiv slobode govora i sprečavanja slobode govora na društvenim mrežama koje nema uporište u evropskom pravu.

Da li je predlagač vodio računa o tome da odredbe Zakona uskladi sa evropskom praksom u ovoj oblasti, a ako nije zbog čega nije, pitanje je na koje se čeka vrlo precizan odgovor. Prema do sada iznesenim argumentima istu problematiku na sličan način tretira zakonodavstvo Hrvatske, koja je članica EU.

Ali ono što je odavno i neophodno i potrebno jeste iznaći način da se spriječi i sankcioniše jezik mržnje, kleveta, opravdavanje zločina, pozivanje na zločin, prijetnje, zloupotreba identiteta..... na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, a da se istovremeno sačuvaju demokratski principi, pravo na drugo i drugačije mišljenje, sloboda javne riječi i govora.

Neophodnost uredjenja u toj oblasti kod nas pokazala se posljednji put poslije terorističkog napada na redakciju "Šarli ebdo" u Parizu kada su sarajevske portale preplavili komentari prepuni jezika mržnje i opravdanja tog zločina, pa i pozivanja na zločin.

Nerijetko u tom "prljavom poslu" koriste se i ukradeni identiteti sa čim  imam i lično iskustvo koje slikovito pokazuje na koji način sistem i država štite ili žele da zaštite "žrtvu".

Redovno mjesecima, pa i godinama, ispod tekstova jednog sarajevskog lista, pojavljuje moje ime u komentarima čitalaca, dakle ukradeni identitet. Iako sam uspijela da dodjem do IP adrese sa koje se uvijek isti komentator pod mojim lažnim identitetom redovno oglašava i prijavu o tome sa svim podacima dostavila SIPA i MUP-u RS ništa se nije dogodilo.

SIPA je bila utoliko profesionalnija jer je veoma brzo dostavila odgovor da je predmet proslijedila MUP-u RS budući da nema ovlaštenja da po istom postupa. MUP RS je odćutao, kao što vazda i ćuti, da se ništa ne talasa.

Jedan moj kolega je zbog iste stvari - kradje identiteta i poziva na krivično dijelo, ubistvo srpskog člana Predsjedništva BiH, prije nekoliko mjeseci podnio krivičnu prijavu protiv NN lica banjalučkom Tužilaštvu. Odgovor do danas nije dobio.

Krajem 2013. godine u Podgorici je održan veliki medijski skupu sa kojeg je oko 150 medijskih stručnjaka, uglednih novinara, profesora, istoričara, predstavnika institucija i novinarskih asocijacija sa Zapadnog Balkana i EU upozorilo da je atmosfera divlje tranzicije na ovim prostorima ukinula sve etičke standarde, kako u društvu, tako i u medijima, te da sloboda izražavanja često prelazi u slobodu lažnog optuživanja.

I na toj konferenciji kao poseban slučaj sekuritizacije u medijima istaknut je primjer spinovanja i diskreditacije Zorana Đinđića.

Učesnici konferencije su postavili važno pitanje, da li nakon svega toga, a posebno upotrebom novih tehnologija kao što su socijalne mreže i naglom ekspanzijom korišćenja medija i javnih glasila u lične, političke i poslovne svrhe, termin nezavisni medij na zapadnom Balkanu prijeti da potpuno izgubi smisao? I da li je istraživačko novinarstvo u opasnosti da ga zamijeni klevetničko novinarstvo?

Zaključeno je i to da se u proteklih nekoliko godina sa pojavom društvenih mreža, posebno "Fejsbuka", "Tvitera", blogova, komentara na portalima, situacija u javnom prostoru otela kontroli, a pravo javnosti dobili su sadržaji za koje ne postoji ni odgovornost, ni sankcije. Internet nije promijenio samo novinarsku formu, nego i suštinu postojanja same profesije. Posebno jer se iza govora mržnje, uvreda i laži na netu uglavnom kriju anonimne ličnosti čije žrtve su stvarne osobe. Sa ovim zaključkom složili su se najugledniji novinari regiona, ali i predstavnici EU.

Umberto Eko u svom novom romanu nije se bavio tom internet "mašinom za blaćenje" u kojoj su naručioci još skriveniji od onih koji diriguju kompromitacijom u medijima, a nerijetko im je motiv i lična osveta zbog neostvarenja neke ambicije kroz davanje oduška vlastitom primitivizmu.

Da li je demokratija i sloboda govora recimo to kada jedan vrlo aktivni tviteraš medijima i novinarima za koje smatra da se nisu dovoljno uključili u polemiku o novom ZJRM zaprijeti spaljivanjem? Nije, ali je većina zagovornika slobode prećutala ili se napravila da je nije pročitala. To su te dosljednosti i principi na lajni.

Da li je sloboda govora to kada učenici osnovnih škola na "Fejsbuku"  dogovaraju kolektivne tuče?

Da li je sloboda govora možda kada anonimni lik na tviteru prijeti stvarnom novinaru?

Da li je sloboda govora kada anonimni komentatori na portalima vrijeđaju, prijete, kleveću, pozivaju na terorizam, ubistva, progon?

Iako vjerovatno postoje dijelovi predloženog ZJRM koje treba korigovati, njegov član koji se odnosi na pornografiju više je nego potreban, posebno zbog naglog porasta stranačkih pornografskih blogera, a i sve prljavijeg rata stranačkih botova u kojem ne manjka ni pornografije.

Koliko su botovi (stranačka vojska anonimusa zadužena za prljave akcije na netu) plaćeni je tajna, ali je recimo nedavno otkriveno da proizvodjači i marketinške kompanije u Srbiji za reklamiranje odredjenog proizvoda plaćaju 100 evra po naručenom tvitu ili statusu na "Fejsbuku".

Ovo je dokaz da društvene mreže umiju biti i isplative i donijeti zaradu. Ali sve zavisi od toga na koji način se upotrebljavaju njihove mogućnosti brzog prenošenja informacije. Mnogi će se složiti da bi i Sveti Pavle da je imao "Fejsbuk" i "Tviter" na njima napisao Poslanicu Korinćanima. 

U svakom slučaju, nije problem u upotrebi, nego u zloupotrebi i na koji način iznaći mehanizme zaštite ljudskih prava (svakog pojedinca) zarad razvoja demokratskog društva i zaštite ljudskih prava (svakog konzumenta). Odgovor na to važno pitanje morali bi u medjusobnom dijalogu da daju i struka i politika.

Jer odgovornost za javno iznesenu riječ, uvredu, klevetu, prijetnju, mora da postoji. Ako toga nema - demokratiju zamijenjuje anarhija. Ako je pravo na vlastito mišljenje (bez prijetnji i kleveta) sankcionisano zakonom - onda je to represija.

Rješenje je, kao i uvijek, negdje na pola puta.  

Nikad dosta!

  

Na to da javnim preduzećima upravljaju samo i isključivo oni koji moraju da zadovolje jedan jedini uslov, da posjeduju traženu partijsku knjižicu, odavno smo "naviknuti". Jer to je jednostavno postala praksa od imenovanja direktora velikih javnih kompanija do onih koji, recimo, direktoruju gradskim deponijama smeća i grobljima.

Ali da se neko usudi da javno pred tv kamerama govori o tome kako je neki Univerzitet pripao nekoj partiji teško da bi igdje na planeti moglo da se dogodi, a da ne izazove opšti revolt profesora, studenata, javnosti i da se ne pretvori u potpuni skandal. Suvišno je i reći da je Univerzitet ono "sveto" mjesto na kojem važi jedan jedini uslov, stručnost i naučni ugled onih koji ga vode i onih koji nose titulu univerzitetskog profesora.

U članu  4. Statuta Banjalučkog univerziteta piše:  

"Univerzitet je autonoman u obavljanju svoje djelatnosti.

Autonomija univerziteta naročito je zasnovana na izboru organa upravljanja u izboru akademskog osoblja i njihovom promovisanju u naučna i akademska zvanja".

Kako je objavila ATV, taj "autonomni" Univerzitet je pripao jednoj partiji, koja uskoro treba da postavi njegovog rektora. A potom na red dolazi izbor dekana Pravnog fakulteta. To mjesto "bezecovao" je Petar Kunić koji je ravno iz penzije vraćen u stalni radni odnos redovnog profesora na Pravnom fakultetu.

Nakon što ga je Parlament penzionisao 2011. i isplatio mu otpremninu od 30.000 maraka, bivši poslanik DNS-a Petar Kunić se prije više od jednog mjeseca vratio iz penzije na posao. Kako je objavljeno, Kunić prima i platu i penziju, nakon što je već uzeo pomenutu otpremninu iako je kao poslanik mjesečno zarađivao od 5000 do 7000 KM.

- Ja smatram da nije to uredu, da se to kosi sa moralnim načelima da primate i penziju i platu. I sam sam se iznenadio kad sam došao u PIO da se to isplaćuje, kaže u tv kameru mrtav-ladan Kunić. Eto kao on ne bi, ali mu pripada po zakonu. A moral ionako nije zakon, nego oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila i normi neke zajednice. 

Fascinantan je put tih stranačkih kadrova, koji su dobri svakoj vlasti, iako slabo šta imaju da ponude napretku zajednice. Ali smisao njihovog političkog angažmana i nije zajednica, nego lična korist i lični status.

Tako je taj isti Petar Kunić 2001. godine bio visoki funkcioner PDP-a i potpredsjednik Vlade Mladena Ivanića zadužen za moralisanje, progon vještica, pospremanje "afera" prethodne Dodikove Vlade, utuživanja svih onih kojima je ta Vlada dala stanove, što će sudovi kasnije utvrditi u skladu sa zakonskim propisima.

To je isti onaj Petar Kunić koji je doktorirao početkom rata 1992. godine kod Miloševićevog aparatčika i pisca Žabljačkog Ustava Ratka Markovića sa disertacijom"Tendencije u podruštvljavanju državne uprave u sistemu socijalističkog samoupravljanja".

Stideći se te disertacije u svim kasnijim biografijama prof. dr Kunić iz njenog naziva je izbacivao "socijalisticko samoupravljanje".

Sa padom PDP-a sa vlasti nije pao prof.dr Petar Kunić. On je našao novu stanku na vlasti čiji je postao kadar i još jednom "oprao" biografiju, ovog puta ne onu onu naučnu, nego onu partijsku.

Ovo je nažalost samo jedna priča u moru sličnih. Potpuno personalizovana priča o tome kako umjesto stručnih ljudi funkcije, pa i statuse dekana ili redovnog univerzitetskog profesora, dobijaju "vječni" partijski kadrovi, pa i onda kada su više od tri godine penzioneri.

Zato se nikada neće ni dogoditi da recimo Akademija umjetnosti angažuje bivšeg šefa Odsjeka slikarstva na sarajevskoj ALU akademika Milivoja Unkovića, slikara svjetskog imena, koji se vratio iz Njemačke. Pa i ako neće, da ga zamoli da bar nekoliko časova nedeljno uči studente, jer bi svaka "normalna" zemlja to zlatom platila.

A i kako bi kada se zna da za ideale ginu budale. "Pametni" stradavaju "na braniku mercedesa", za lovu, funkcije i moć. Patriotizam, kao ni stručnost, ne mjere se doprinosom opštem dobru zajednice. Jedina mjera je partijska knjižica, čija god.