Kod kuće je najgore

Opštepoznato je da je najgori onaj prvi dan poslije godišnjeg. Svakako, manje je poznato, da je najgora prva kolumna poslije godišnjeg. Čovjeku nekako teško da se navikne, na promjenu klime, ambijenta. Kao s neba pao.

O čemu onda uopšte da pišeš kada je tako dragocjen još barem koji trenutak izvan stvarnosti, na nebu? Naravno, ukoliko imaš sreće da te na povratku u stvarnost iz blaženstva ne osvijesti smrad u vlastitom prebivalištu jednak smradu tri crkotine. I ne poželi ti dobrodošlicu uz uzvik: Kod kuće je najgore!

Niste u pravu. Nije ovo aluzija, ni skrivena poruka. Taj smrad dočekaće vas sasvim izvjesno ukoliko odlučite prije nego krenete na put da poslušate stariju i iskusniju komšinicu i isključite osigurače da bi bili sigurni da se ništa neće zapaliti dok vas nema. I da pri tome zaboravite da u kući posjedujete frižider i zamrzivač.

Moj alter ego prvi put u životu zakukao je što nije tajkun, jer da jeste, kaže, pozvao bi dva-tri nabildana frajera da sve to iznesu na otpad i kupio potpuno nov namještaj. Ali kasno Marko na Kosovo. Ne može čovjek u ovim godinama da se upiše u školu za tajkune. Postoji starosna granica, jer praksa je višegodišnja.

Ali da se vratim na početak. Posljednje čega se sjećam prije napuštanja stvarnosti (pored već pomenutih osigurača) je lav Sesil. To je onaj prekrasni lav iz Zimbabvea kojeg je ubio neki osioni američki zubar. Kako je moguće da postoji čovjek koji je mogao da puca u takvog ljepotana? Kakav je to poriv da gledaš kako ubijaš? U čemu je zadovoljstvo? Baš to muči me svih ovih sedmica. I ne popušta. Čovjek je definitivno zvijer veća od svake zvijeri i samo ga kontrolišu stroge zakonske stege.

Tito i ja

I kod nas ima godina ne možeš da se upišeš u džet-set ako nisi lovac. To nam je ostalo od Broza, jer Broz je bio lovac. Kao i svi oko njega. Posebno čelnici policije. Znam policajca koji je u Bugojnu obezbjeđivao Brozov lov na medvjede, a znam i one što su mu ih natjerivali. Tačnije dovukli ispred nišana da se Stari ne ljuti. I jedni i drugi kleli su se da Tito ipak nikada nije ubio mečku.

Kada smo već kod Broza i ovaj, kao i svaki godišnji godinama unazad, počeo mi je sa njim. A evo kako?

"E dok je Tito bio živ svi smo išli na more. I kao studenti jednom sedmično ručali u hotelu 'Evropa' u Sarajevu. Živjela sam ja i u komunizmu i u ovom sada kapitalizmu i znam šta je šta. Mogao si onda spavati na klupi u parku da ti se ništa ružno ne dogodi".

Moja radoznala kćerka iz godine u godinu na samom startu odmora citira svoju omiljenu tetu koja je čuvala, pazila i vaspitala više nego majka.

"Da li je stvarno bilo tako kada je Tito bio živ?" redovno je pitanje poslije uvodnog citata Meri Popins.

I odgovor uvijek isti: "Tačno je, mogao si da spavaš na klupi u parku da ti se ništa ne desi, ali ako bi rekao 'Uaaa Tito', onda ti se desi Kula, Zabela, Tunjice, minimum šest mjeseci". "Pa šta ima da vičeš Uaaa?", uslijedio bi mudar i pragmatičan zaključak diskusije.

A kako je stvarno bilo tada? Tih sedamdesetih i osamdesetih svi smo ljetovali na potezu od Neuma do Makarske i ni milimetra dalje. Tu je bila većina odmarališta sarajevskih firmi, pa bi ljeta značila okupaciju Gradca, Promajne, Baške Vode, Baškog polja, Brela, Tučepa, Drvenika i naravno Makarske.

Tada se na put kretalo u zoru, prije vrućine, jer u autu nije bilo klime. Majka bi danima obavljala pripreme, pekla šnicle, pravila pitu, kuvala jaja. I nikada se taj golemi obrok nije jeo u autu, nego negdje tamo kada pređeš Ivan sedlo i spustiš se do Konjica. Majka bi vadila bijelu krpu i na haubi pored puta postavila ručak. Druga pauza bila je obavezno negdje poslije Mostara.

U Hrvatsku smo išli bez pasoša, jer tada smo bili jedna država. U to vrijeme Evropa je imala mnogo granica. Onda su evropske zemlje porušile granice i sada putuju bez pasoša i bez gužvi na granicama. Zato smo granice napravili mi. I šest pasoša, minimum.

Tada su se i na moru i kod nas trošile iste pare, dinar. I nije trebala konverzija za ljetovanje. U to vrijeme svaka država u Evropi imala je svoju valutu. Onda su se evropske zemlje dogovorile o jednoj valuti, evru. Zato mi sada imamo šest, minimum.

Do mora bismo se dokotrljali po najvećem zvjezdanu. I džaba što smo mi klinci od trenutka kada bismo ga ugledali jedva čekali da uskočimo u vodu. Prvo ručak u restoranu odmarališta na koji smo uspjeli da stignemo, potom raspakivanje. I duvanje crveno-plavog višegodišnjeg dušeka, koji se, ako ga probušiš, krpio.

Nije bilo krema za sunčanje, jer tada je i Sunce bilo bezopasno. Mazali smo se maslinovim uljem, domaćim, jer od njega se najbolje pocrni.

Nije bilo mobilnih, a slabo i bilo kakvih drugih telefonskih veza, pa smo se rodbini, komšijama i prijateljima redovno javljali razglednicama: "Pozdrav sa Makarske rivijere". Da se zna da smo ih se sjetili.

Svako od klinaca na moru imao je neke povlastice. Naša je bila neograničen broj sladoleda. Što se mene tiče, posve nebitna, jer ionako nikada nisam mogla da pojedem više od jednog dnevno.

Kada smo malo odrasli, Tito je umro, ali Jugoslavija je poživjela još koju godinu posije njega. Oprostili smo se od staraca i pobjegli što dalje od Makarske rivijere, na kojoj su iz naše nove perspektive ljetovali samo papci. U bježaniji što dalje od papaka dogurali smo do najudaljenijeg otoka na Jadranu - Lastova. Kakav je to samo raj! Tamo na kraju svijeta i novine su stizale sa dan zakašnjenja.

Posebna draž Lastova bila je u tome što je zbog vojnih baza strancima bio zabranjen pristup ostrvu. Vojsku iz tih baza, na za nas zabranjenom dijelu ostrva, nismo viđali, ali smo svi znali obojicu policajaca koja su "čuvala" cijelo Lastovo.

I dalje nam nije trebao pasoš, nije bilo konvertovanja valuta, nije bilo mobilnih telefona, samo jedan u kabini pošte u selu. Nije bilo bankovnih kartica, a starci su nam novac, kada ga ponestane, dobacivali poštom na post restant. Nije bilo ni vode, samo jedan izvor u samom u selu, a ni tuševa. Kome uopšte trebaju tuševi na moru? Nije bilo ničega, a bilo je svega.

Mogu o tim lastovskim ljetima i knjigu da napišem, razumjeće to svi Lastovljani. A oduvijek je važila ona: Ko na Lastovu ostane duže od tri dana vraćaće se na njega vječno. I vraćali smo se godinama. Šta je bilo poslije? Pa, kapitalizam.

Neki novi klinci

A u kapitalizmu na more ne moraš da krećeš ranom zorom, nego kad hoćeš. U autu ima klima i možeš da putuješ kako ti volja. Ne moraš da pohuješ šnicle i kuvaš jaja. Lijepo na svakoj benzinskoj pumpi staneš, kupiš sendvič ili naručiš kakvo brzo jelo. Kada stigneš ne moraš da brineš da ne zaboraviš da napišeš razglednicu nekom važnom. Bližnjima redovno pošalješ SMS poruku i poneku fotku na vajber (konačno je definisano da je ispravno vajber).

Danas ljetuje ko gdje hoće, jer više nema odmarališta, a i bez pasoša ne možeš nigdje. Ni bez konverzije valuta. Pa kada je sve to tako Grčka nije daleko. Tamo je i dalje i čisto i toplo more. I dalje su restorani puni. I ima svega. I ništa nije skupo. Tamo se i dalje ne naplaćuju ležaljke i suncobrani nego jednostavno naručiš piće i zauzmeš mjesto u bašti kafane kod mora. Tamo te niko ne smara, ali je veoma ljubazan i spreman da pomogne ako mu se direktno obratiš. Tamo ti naplate i autoput kojeg nema, ali nema veze izgradiće ga. Tamo su sniženja od 70 % stvarno sniženja od 70 % a ne ko fol.

A kriza? Tamo nema krize. Primaju "viza" kartice. Ima goriva. O dugovima i uslovima kreditora svi više pričaju I svi više znaju od samih Grka. Istina, jesu malo nervozniji nego prethodnih godina, što se posebno primjećuje u vožnji, ali ništa posebno. Definitivno i dalje smo mnogo nervozniji od njih.

Onaj ko je čak i daleko od novinarstva preživio sve naše ratove zna da pisanje ugledne štampe, domaće i strane, nema veze sa stvarnim događanjima na terenu. Koliko puta sam samo slušala estradne beogradske lafo ratne reportere, koji nisu dupe mrdnuli od Pala, kako ih je za dlaku promašio snajper na autobuskoj stanici Pale, udaljenoj od prve linije fronta barem 20 kilometara.

To iskustvo dovoljno je da čovjek zanemari medije i bez dileme krene put Grčke u kojoj, čini se, nikada nije bilo više naših turista nego ove godine.

Još jedan dokaz da smo mi nebeski narod. Jer što veća besparica i što veća kriza nas je na svim svjetskim morima sve više. I ne samo to. Što veća kriza i što veća besparica na putevima kod nas je sve više automobila u pokretu. Špica ne postoji. Gužve su svuda i u koje god vrijeme da kreneš. Jedino za šta nemamo para je da platimo malu trasu autoputa. Pa nismo mi Grci!

Ali nismo se samo mi promijenili. I svijet se promijenio. Na povratku kući, u Đevđeliji stampedo migranata. To su ljudi koji bježe od rata, siromaštva i svakojakog zla iz nama nekada prijateljskih "nesvrstanih zemalja". Oni koji su tako lijepo dočekivali našeg Tita i plesali ratne plesove sa njim. I vodili ga u lov.

Poneki od onih nesrećnika koji nisu uspjeli da se ukrcaju u voz krenuli su pješke prema Srbiji uz dolinu Vardara. Makedonci bijesni. Kažu za sve je kriva Amerika.

"Slabo ko ide pješke. Uglavnom idu vozom ili Makedoniju prođu taksijem", kaže prodavac na benzinskoj pumpi. Taksi od Đevđelije do graničnog prelaza sa Srbijom, Tabanovce, košta 100 evra. Ako su u taksiju četiri čovjeka, svaki po 25 evra. Realno, nije skupo.

Kažu da je prećutni dogovor migranata i vlasti u Skoplju što prije stići u Srbiju. Zato dozvolu za boravak u Makedoniji migranti imaju samo na 72 časa do kada moraju da napuste zemlju. Jedan cilj imaju, a to je preko Srbije i Mađarske stići u zemlje EU. Ko im je trasirao baš tu maršrutu i zašto se ne zadržavaju u Grčkoj, koja je takođe EU, Bog će ga znati.

Migranti nisu još stigli do Vranja, ali mi jesmo. Tamo je nekada bila kafana "Kubura" u kojoj smo redovno jeli južnjačka jela u povratku. Legenda kaže da je u njoj ili sličnoj plesala Koštana. Ali vraga! Nema kafane. Kažu da je odletjela u vazduh u nekom mafijaškom obračunu. Pa ti nemoj pohovati šnicle?

A kada je Tito bio živ toga nije bilo. Mogao si da spavaš na klupi u parku da te niko ne dirne. I nisi morao ni vrata od stana da zaključavaš. Svako naselje čuvao je barem jedan policajac koga su svi stanari znali. I nije dilao drogu. Disidenti su bježali iz zemlje i super im je bilo u izgnanstvu ukoliko nisu patili od nostalgije. Drugi su ostajali u zemlji, jer su bili disidenti po zadatku.

Što bi rekao Mujo u odgovoru na Hasino duboko filozofsko pitanje: "Šta je bilo prije: koka ili jaje?". "Bolan, prije je bilo svega!".

Rijaliti je ubio novinarstvo!

  

Mnogo su ljudi u Šipovu ljuti, očajni i rezignirari kada im pomente Zmaja od Šipova. Vrijeđa ih što ih poistovjećuju uglavnom sa njim. To je onaj što je zvjezda nekog rijalitija (znam kojeg ali neću da ga reklamiram), što je držao govor ocu na grobu nekoliko sati i što ima roba.

Ako niste znali Šipovo ima bajkovite izvore prekrasne smaragnozelene Plive. Dragulj rijeka ima vodotok dugačak svega 22 kilometra. Izvire iz tri izvora od kojih je svaki atrakcija za sebe, na 11. kilometru su Plivska jezera, a na 22. kilometru Pliva se svima poznatim vodopadom u Jajcu ulijeva u Vrbas.  

Ako niste znali Šipovo još rijeka: Janj, Sokočnicu, Lubovicu i Volaricu. Ima predivne Janjske otoke. I planinske gorostase: Vitorog, Plazenicu, Ravnu goru, Goricu, Lisinu i Čardak.

Bog u tom Šipovu nije štedio.  Nisu ni ljudi.

Iz Šipova je porijeklom i Dragan Sakan, legenda i pionir advertajzinga u bišoj Jugoslaviji, začetnik kreativnog mišljenja u Srbiji i zemljama regiona. Autor hiljada najboljih reklamnih kampanja. Vlasnik firme koja je pod različitim imenima bila najnagradjivanija kuća na Balkanu, i to kao Borba, S Delo, Satchi & Saatchi, New Moment New Ideas Company.

Iz Šipova su i pjesnik Stanko Rakita, sportisti Radomir Antić, Nikola Rađen, narodni heroj Simela Šolaja.... "U Šipovu podigla se raja, podig'o je Simela Šolaja" i druge pjesme.

Ni o jednom od njih još uvijek nije snimljen dokumentarni film u trajanju od barem 15-tak minuta. Nije ni o Šipovu. Ni o Plivi. Ni o Janju. Ni o Vitorogu. Ako i jeste nije u ovom vremenu, možda je ponešto ostalo u arhivama one države.

Apel

I zbog Šipova i još malo zdrave pameti,  gotovo je nestvarno da se  jedan čovjek, entuzijasta i intelektualac ovih dana osmjelio i obratio javnosti.  Direktor Kulturnog centra Novog Sada Bojan Panaotović uputio je javni apel u kojem je pozvao na oporezivanje kiča i šunda i vraćanje mladih kulturi.  

"Polazeći od činjenice da je medijsko polje u nas, (a nažalost) i u većem delu sveta, kontaminirano nasiljem, prostaklukom, vulgarnošću i kičem, a gde centralno mesto zauzimaju različite forme takozvanih rijaliti programa, predlažem nadležnim državnim organima (prevashodno Ministarstvu kulture) sprovođenje konkretnih mera koje bi mogle da doprinesu da se medijsko klatno pomeri ka uljudnosti, kulturi i mentalnom zdravlju", napisao je Panaotović.

Predložio je i mjere koje treba da budu preduzete medju kojima je prva drastično oporezivanje štetnih medijskih sadržaja u kojima dominiraju tzv. rijaliti programi.

Argument za taj prijedlog našao je u zanimljivom poredjenju, jer "ako država uvodi posebne akcize na duvan i alkohol imajući u vidu da se radi o proizvodima štetnim po zdravlje čoveka, onda ne bi trebalo da postoje prepreke za uvođenje sličnih nameta na proizvode koji belodano kontaminiraju duh i utiču negativno na mentalno zdravlje ljudi, a posebno mladih generacija".

Dao je i konkretne prijedloge na koji način se mogu iskoristiti sredstva prikupljena od tog poreza.

"Milionska sredstva mogla bi se usmeriti u podršku mladim umetnicima i kulturno-umetničkim društvima, kao i za stipendiranje talentovanih naučnika koji osvajaju svetske nagrade, ali planiraju selidbu iz Srbije zbog nepovoljnih materijalnih prilika. Davanjem respektabilne materijalne podrške nadarenim naučnicima i umetnicima sprečili bismo najdramatičniji i najopasniji deo procesa odliva mozgova, a to je odliv najvrednijih i najdarovitijih", predložio je Panaotović.

Napisao je i da je nepohodno aktivno djelovanje države na afirmaciji autentične kulture i umjetnosti i to prevashodno putem javnih servisa koji se ne smiju takmičiti sa privatnim stanicama u gledanosti, već moraju biti nosilac procesa kulturnog uzdizanja nacije.

"Podsećam elitu da uređena medijska scena u kojoj centralno mesto ne zauzimaju pajaci, prostitutke i klošari, već zdrav kulturno-medijski sadržaj na kojem odrastaju mladi, predstavlja osnovne pretpostavke za bilo kakav društveni napredak. Pozivam sve intelektualce i javne delatnike bez obzira na polnu, versku, političku, rasnu ili nacionalnu pripadnost, da podrže ovaj apel i konkretne predloge koje isti sadrži", napisao je Panaotović u svom apelu, a podrška je počela da pristiže.

Za samo četiri dana podržalo ga je više od 300 javnih ličnosti. Među njima brojni naučnici, umjetnici, novinari, profesori, ali i poslanici i odbornici u skupštinama, radnici u ustanovama kulture, gradjani, roditelji, penzioneri i radnici. Anonimni pljuvači na društvenim mrežama i portalima, koji su uglavnom protiv svega, našli su hiljadu i jednu zamjerku.  

Svoje potpise ispod apela stavili su dr Dušan Janjić, dr Dejan Vuk Stanković, Branko Radun, Mile Isakov, ekonomisti prof.dr Slobodan Komazec i Branko Dragaš, pjesnik Pero Zubac, aforističar Ilija Marković, advokat Marko Nicović, pisac Dejan Lučić i mnogi drugi.

Svoj potpis sam stavila i ja, javno i transparentno.

Jer....  Negdje krajem maja na istom ovom mjestu objavljena je kolumna "Kako sam sistematski uništen od idiota" u kojoj nisam predložila da se šund i kič oporezuju, ali jesam da se usvoji strategija borbe istoga.

Pisalo je u toj kolumni i ovo:  "Razglabajući o tome jedne divne majske večeri u uskom krugu sličnih, jedan od njih kao preduslov svake reforme istakao je usvajanje “strategije borbe protiv šunda i kiča” smatrajući da je moralni sunovrat stigao sa “Velikim bratom”, “Farmom”, “Parovima” i ostalim polupismenim nakazama na TV ekranima koje se lažno predstavljaju - što kao TV voditelji, što “estradni umjetnici”. Kultura je ustuknula na malim ekranima, jer ne donosi gledanost koja donosi reklame, a u reklamama je velika lova. Zato je kultura i skrajnuta na termine oko i iza ponoći. Ili na druge, treće i lijeve kanale. Komercijalne TV stanice (ali i javne) bezvrijednost, razvrat, glupost, prostakluk forsiraju do tačke ludila, pa i svako iole pri sebi je u ozbiljnoj opasnosti da uskoro podilkani".

Kako kod nas novine uglavnom ne čitaju oni kojih se pita, ili se prave da ne čitaju, tako je i taj kao i hiljade tekstova koje objave mediji prošao bez reakcije. Ne znam da li je Bojan Panotović čitao baš taj tekst ili nije, nevažno. Važno je da je uputio apel. Važno je da je dobio podršku medija koji su taj apel objavili. Važno je da je podigao ljude na akciju.  Da je autoritetom čovjeka koji se nalazi na čelu jedne kulturne institucije učinio barem mali korak u pokušaju da se zaustavi moralni, kulturni, obrazovni..... sunovrat civilizacije.

Koliko će i hoće li uspjeti u tome? Teško. Ali velika stvar će biti ako  bar poslije ovog apela prestanu da na tv ekrane dovode psihički bolesne ljude  i iskorištavaju ih u trci za gledanošću.

Sav taj rijaliti, bez obzira na posljedice koje ostavlja na javno mnjenje, liči na gladijatorsku arenu u kojoj iste takve jadne, bolesne ljude bacaju lavovima u ralje dok se javnost opijena u transu zabavlja na tribinama koloseuma. Hljeba i igara! Koloseum je bio tada rijaliti, a onda je poludjeli Neron zapalio Rim.

Sa čim pred Miloša?

Na žalost postoji i druga strana iste medalje. U toj kolumni u maju napisala sam da narod konzumira samo ono što mu se nudi, ono čime ga bombarduju, ono čime ga svakodnevno “edukuju”.  Iz ove perspektive i naknadnog sazanja imam ispravku "krivog navoda".

U svim parametrima informativnih portala jasno i vidljivo je da su najčitanije rubrike ne one političke, ne one ekonomske, nego upravo one o  pjevačicama, džet seterima i da ljudi posebno vole da vire u tudje živote. Svaka rubrika u kojoj vam nude da razgledate kuće poznatih istoga časa izbija u vrh čitanosti. Kultura je neizostavno na dnu potražnje. To je fakat. 

"Jadna je civilizacija u kojoj većina mladih ljudi zna sve o Kim Kardašijan, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Orvelu, Pitagori ili Hegelu. Nesrećno je društvo u kom većina mladih zna sve o Maci Diskreciji, a ne zna ništa ili zna veoma malo o Njegošu, Crnjanskom i Kišu. Na institucijama države je vanredno važan zadatak da na mestu uzora mladih naraštaja ne budu starlete i kič pevači već vrhunski naučnici, umetnici, sportisti", kaže Panaotović.

Moj prijatelj kao papagaj godinama ponavlja da je greška u sistemu, jer "narodu se ne dodvorava, narodom se upravlja". Tačno je da država mora da gradi obrazovnu, kulturnu strategiju u kojoj će vrijednosti i moralne i svake druge biti rangirane na način da se društvo razvija u svim svojim segmentima.

Ali kako? 

Kako će država u kojoj se kulturom bave polupismeni partijski namještenici to da uradi? Kako će država u kojoj je čovjek koji "drma" kulturom i stotinama hiljada za kulturne projekte do danas nepoznatog zvanja i obrazovanja i sumnjive biografije? Kako će država u kojoj se pozorištem bavi metalostrugar ili metaloglodač, nisam sigurna? Kako će država koja nema instituciju za snimanje filmova? Kako će država u kojoj bik Rudonja dobija veću nagradu od pjesnika pobjednika? Kako će država u kojoj je kuća jednog velikog pisca u korovu, a drugog odavno srušena? Kako će država koja nema nijedan dokumentarni film o svojim velikim slikarima, pjesnicima, naučnicima? Kako će država u kojoj su dekani, rektori, akademici po osnovnom obrazovanju izašli iz ŠUP-ova? Kako će država u kojoj je lakše postati profesor univerziteta, nego se zaposliti? Kako će država u kojoj direktori institucija kulture ko papagaji ponavljaju godinama "nema kritike", a nisu napisali i poslali nijednu? Kako će? S čim će? S kim će?

I dok se ne dese arhitektonski poremećaji da sumiramo: rijaliti je ubio novinarstvo. Neka se spreme ostali. 

Nije kriza para, kriza je morala

 

Tražili smo pravnika i prijavilo ih se barem 300. Jedva smo našli jednoga. Onda smo tražili inženjere, prijavilo ih se 100, ostala su da rade trojica. Najveći problem je ima more diploma, ali nema ljudi koji znaju da rade. Znaju, hoće i žele.

 Priča tako ovih dana prijatelj koji se bavi privatnim biznisom i kome je stalo da dobro posluje. Da bi se firma, u koju je uložio veliki trud i pola života, održala, ali i razvijala, zna da je prvi i jedini uslov da rade oni koji znaju svoj posao. Onaj čiji rizik lošeg poslovanja je najveći, luksuz da zapošljava neznalice ne može sebi da dozvoli. Naravno, za razliku od državne službe ili javnih kompanija, koje su zlatne koke za uhljebljenje stranačkih kadrova, koji tu nisu ni dovedeni da znaju i hoće, nego da ili slušaju ili da im se stranka "oduži".

 Privatnik sa početka ove priče ne griješi kada kao najveći problem sa kojim se društvo suočava (a tek će) vidi u nedostatku onih koji znaju da rade.

 - Sve ćemo mi lako. Proći će i ekonomska kriza, ali neće imati ko da radi. Ako od 100 ljudi sa diplomama inženjera, znaju trojica, jasno je kuda to ide - kaže on.

 

 Svijet drumom, mi šumom

 

 Da li je za sve krivo štancanje diploma na privatnim instant fakultetima? Ili korupcija u obrazovanju? Naravno da nije. Ima tu svega.

 Baš tih dana drugarica svježe pristigla iz Amerike mi priča sličnu, a različitu priču.

 - Na koledžu kod njih možeš da prepisuješ koliko hoćeš i služiš se prevarama kakvim hoćeš da dođeš do diplome. Puštaju te da to radiš, jer radiš sebi. Jer šta se dešava? Kada dođeš na posao i poslodavac vidi da pojma nemaš, da ne znaš da radiš, isti dan dobijaš otkaz. Ako znaš, čuvaju te ko kap vode i forsiraju u onome u čemu si najbolji, jer u tome daješ najviše kompaniji - priča ona.

 Zato Amerika jeste to što jeste. I jeste tamo gdje jeste. Zato predsjednik Amerike i jeste rekao da su spremni da "uvezu" milion ljudi dok ne dobiju bar jednog genija.

 Ima još nešto zanimljivo u toj priči o radu. A to je kako su posljednjih godina ovdje kod nas neke profesije nestale, neke nastale, neke avanzovale, a neke propale. Recimo, nestala je potpuno vojska. Nekada do rata visoki srednji stalež činili su oficiri. Danas su mjesto oficira zauzeli sveštenici. Kažu da je to zanimanje postalo veoma popularno, a klinci vele da je posljednjih godina posve in biti popadija. Pjesma "žene vole oficire" sa tim promjenama u realnom životu otišla je u istoriju.

 Još se dobro drže i ljekari. Veliki broj klinaca odlučuje se da studira medicinu. Kada ih pitate zbog čega, najveći broj će odgovoriti kao iz topa "zbog novca". Tek mali broj njih reći će "jer želim da pomognem ljudima". U tih nekoliko procenata su oni kojima ćete smjeti da odete da vas liječe.

 Ipak, najmoćnije i poželjnije zanimanje danas je bankar.

 - Ona radi u banci - rečenica je koju svaki prosječan građanin izgovara sa strahopoštovanjem. Jer, u banci su pare, a pare su moć. Svako ko radi u banci u percepciji običnog naroda ima moć, kao da su sve te pare njegove.

 Još jedno posljednjih godina veoma popularno zanimanje je profesor univerziteta. I do ovoga nekada najvišeg stepenika ne stiže se teško. Uslov za to, kako piše u statutu ovdašnjeg univerziteta, više nisu objavljeni naučni radovi u svjetskim stručnim časopisima, nego jednostavno formalna diploma i formalni doktorat (može i sa nekog od "megatrendova"). Kako na svim drugim, tako je i na akademijama umjetnosti. Kod nas ni Pikaso da vaskrsne ne bi mogao biti profesor.

 

 Ogledalo

 

 A kako je sa novinarstvom? Isto. Nekada popularna, dobro plaćena i ugledna profesija u fazi je izumiranja. Veliki broj mladih kolega, bistrih i visprenih spas je potražio na mjestima portparola ili u marketinškim agencijama.

 Nekoliko razloga dovelo je do toga da je novinarstvo postalo veoma nepoželjna profesija. Prvi i osnovni su male plate. Prema posljednjem izvještaju OEBS-a, u zemljama bivše Jugoslavije kreću se od 200 do 500 evra. Jasno je da od tih plata nijedan muškarac ne može da hrani porodicu, zbog čega je povećan broj žena koje se bave novinarstvom. Svako onaj kome plata nije za džeparca pobjegao je tamo gdje se ne radi tako mnogo i gdje se zarađuje duplo više.

 Postoji i drugi momenat, a to je odnos prema poslu. "Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim", i u novinarstvu, kao i u ostalim strukama, postao je moto. Mada je potpuno nejasno kako neko uopšte može biti lošiji novinar nego što jeste zato što mu je manja plata? Isto kao i glumac. Ili si glumčina ili epizodista.

 Onda je došlo do hiperprodukcije pravljenja novinara. A u toj hiperprodukciji "instant" novinari su u praktičnoj edukaciji preskakali po nekoliko stepenika, što je krajnjoj medijskoj slici dalo veoma loš i tužan ton. Hiperprodukcija je stvorila gomilu poluobučenih, ali samozadovoljnih. Posebna vrsta su kolumnisti. To su nekada, kada je Bog hodao po zemlji, a novinarstvo bilo profesija koja se poštuje, mogli biti samo najizrasliji novinari. Danas se ovim "sportom" bave oni koji teško da umiju da napišu vijest. Nešto slično kao kada bi stolar (a i novinarstvo je zanat) prvo napravio američki plakar, a onda učio da teše oklagiju.

 Ova mala priča o novinarstvu priča je o većini profesija, o njihovoj devalvaciji do koje je dovelo, prije svega moralno posrnuće. Zato bi dijagnoza opšteg stanja mogla da glasi: Nije kriza para, kriza je morala. A iz te krize mnogo teže se izlazi.

Nevidljivo blago

U BiH prema procjenama živi 4,5 miliona stanovnika na koje dolazi oko 150 ministara, isto toliko njihovih vozača, sekretarica, šefova kabineta, savjetnika, zamjenika, pomoćnika... i ostalih "luzera" od kojih koristi nemaju ni njihovi šefovi, a kamoli nacija. Jedinu korist ostvaruju restorani i kafane u kojima od jutra do mraka jedu i piju, ali ne na svoj račun.

 I dok je planetarna kriza natjerala vlade svih zemalja svijeta da uvedu mjere štednje, ovdje se o tome samo priča. Praksa je drugačija.

 Prema statistici, javna potrošnja kod nas iznosi oko 44,5 odsto ostvarenog BDP-a, a u EU u prosjeku 35,8 odsto.

 Samo na plate administracije BiH troši fantastičnih 13 odsto BDP-a, a EU 6,5 odsto. U Hrvatskoj administracija troši 10,5 odsto BDP-a.

 Nepotrebno je i reći da administracija pojede mnogo više novca nego sva druga socijalna davanja zajedno. I da je to naš novac koji uglavnom država zarađuje kroz poreze, doprinose i razne namete.

 Prema indeksu kvaliteta države, sasvim sigurno spadamo u onaj posljednji odjeljak u kojem su države koje "najviše uzimaju i najmanje daju". U zemljama EU taj odjeljak pripada Hrvatskoj.

 A kako ne bi? U prošloj godini samo pet bh. parlamentaraca na 117 službenih putovanja potrošilo je cijelih 272.000 KM.

 Putovali su, nema kuda nisu. Iako su u Brisel išli devet puta, ta destinacija je najmanja u stavci putovanja. Mnogo je tu bilo egzotičnih destinacija. Išli su poslanici u Toronto, Marakeš, Seul, Rijad, Aman...

 Rekorder je bio Milorad Živković, koji je imao 35 službenih putovanja na daleke destinacije kao što su Gruzija, Kina, Japan, Južna Koreja. Prijavio je putne troškove veće od 87.000 KM.

 Nije štedio ni Denis Bećirović, na 23 službena putovanja potrošio je oko 60.000 KM.

 Nema kud nisu išli parlamentarci, ali korist od tih putovanja nije osjetio niko. Kad kažem niko, mislim na nas male, obične smrtnike po kojima se ništa neće zvati.

 Ali dobro i to imena parlamentaraca bar znamo. Ali ima i onih bezimenih koji nisu mogli naći bolju turističku agenciju, em ih vodi, em im sve plaća. Članovi raznih parlamentarnih tijela i komisija veći dio svog radnog vijeka, kako su utvrdili revizori, provode na atraktivnim destinacijama ne propuštajući nijednu konferenciju ili seminar. Edukuju se, šta li?

 Suvišno je reći i to da malobrojni lete ekonomskom klasom, nego kao što i priliči gospodi, mnogo skupljom biznis klasom. O tome da redovno zakupljuju VIP salone po aerodromima, čija je prosječna cijena oko 200 evra po satu, sigurno ste već čuli.

 Moj alter ego bi rekao: Amerika bi bankrotirala. Ni skuplje države, ni manje prosječne plate.

 Talenti

 Ovih dana čitam u novinama kako nijedna institucija, niti jedna vlada, niti jedna opština nema fondove za talentovanu ili nadarenu djecu.

 Ako je tačno, a jeste, da samo jaki pojedinci mogu da naprave jaku državu, da proslave naciju i ostave trajni pečat, onda bi nacionalni interes broj jedan svake normalne države bio da učini sve što je do nje da iznjedri takve pojedince.

 Ovih dana u Hrvatskoj polemiku je izazvala odluka Vlade o ukidanju naknada za darovite učenike koje su iznosile jedva 0,00004 odsto BDP-a. Kod nas ni 0 BDP-a ne ide u te svrhe.

 Nijedno ministarstvo ni na nivou BiH, ni Republike Srpske nema fondove za darovitu djecu.

 A na koliko Olimpijada bi mogla da putuje Milica Đukić iz Prnjavora i njeni drugari sjajni matematičari da im je samo dati dnevnice koje na jednom putovanju potroši Denis Bećirović? Efekte njihovih medalja osjetili bi svi. I bili ponosni na pamet, na mladost koja ruši granice nauke.

 Čitam da se u nebrizi i lošim uslovima izgubi oko 20 odsto nadarene djece, jer njihove talente nema ko da prepozna. A i kada prepozna, nema ko da ih podrži.

 Vlada Srbije je 2008. godine osnovala Fond za mlade talente, koji je do sada u saradnji sa najvećim privrednim gigantima stipendirao i na naučne programe, stručna usavršavanja i takmičenja poslao više od 15.400 mladih ljudi.

 I ne samo to. Centre za talente ima i nekoliko opština u Srbiji. Tako Centar za talente iz Vranja prati u stopu razvoj i podstiče i podržava talente iz te opštine na jugu Srbije, organizuje naučne kampove, ljetnje i zimske škole iz raznih oblasti, šalje svoje polaznike na naučne kampove, seminare, takmičenja.

 Iako je u Republici Srpskoj osnivanje Centra za mlade talente predviđeno zakonom usvojenim prije pet godina, do danas se nije dogodilo ništa.

 Centra nema, a o talentima brinu roditelji. Ako su u mogućnosti, a ako nisu onda ništa. Male zajednice u tome su mnogo solidarnije, pa one iznađu sredstva da podrže svakog svog sugrađanina koji ostvari uspjeh. A velike, e tu smo u većem problemu.

Kako ih prepoznati?

 Sav angažman institucija svodi se na stipendije odličnim učenicima i studentima. I to je u redu. Ali pitanje je i logično i praktično? Da li su odlični učenici uvijek talenti? Iako stoji da stipendijama treba nagraditi njihov trud.

 Da li su "učenici generacije" talenti? Ili je ta titula, javna je tajna, u mnogim slučajevima, stvar "dogovora" i lobiranja. Posebno u tranziciji.

 Da li je Nikola Tesla, da li je Mihajlo Pupin, da li je Novak Đoković bio učenik generacije? Da li su imali sve petice? Da li je učenik generacije bio Ivo Andrić? Je li Andrić imao sve petice? A Jovan Bijelić, Nadežda Petrović ili Sava Šumanović? Čisto sumnjam, prosto ne vjerujem, ni da je recimo dobitnike dvije "Zlatne palme" u Kanu za režiju Emir Kusturica imao sve petice.

 Kako prepoznati talente? Kako odrediti kriterijume? Kako se ponašati? U definiciji iz Zakona o školovanju i finansiranju mladih talenata RS (koji se ne primjenjuje) to su djeca koja imaju posebne, natprosječne sklonosti s naglašenim kreativnim, stvaralačkim sposobnostima. Zakon dalje kaže da je takvima škola dužna obezbijediti izborne i fakultativne programe prema sklonostima, pristup izvorima specifičnog znanja, dodatnu nastavu... Zakon predviđa i sankcije. Po njegovim odredbama, škola koja to mladim talentima ne pruži biće kažnjena kaznom od 1.000 do 3.000 KM.

 Zakon je jedno, a praksa drugo. Pet godina od usvajanja zakon je mrtvo slovo na papiru. Zakon drumom, društvo šumom. Nema kriterijuma, nema fondova, ali ni volje, ni interesa.

 Zato raduje ovonedjeljna vijest iz Prijedora da taj grad traži da se podrže talentovana djeca koja su prepuštena porodici, a od koje korist ima čovječanstvo.

 Razvijene zajednice i bogate države na tome temelje svoj uspjeh i razvoj, svjesne da počivaju na uspješnom pojedincu. Zato ulaganje u pojedinca jeste nacionalni interes broj jedan. Nije li prije nekoliko godina Barak Obama u jednoj izjavi rekao da je Amerika spremna da useli stotine hiljada ljudi dok ne dobije jednog genija (parafraza po sjećanju)?

 Nije slučajno ni to da najprestižniji tzv. bršljanski univerziteti Prinston, Harvard, Kembridž, Jejl... plaćaju školovanje nadarenih studenata. A oni kada postanu "vladari svijeta" to vraćaju donacijama. Tako je Harvardu nedavno bivši student donirao rekordnih 400 miliona dolara. Taj novac ide u opremanje i stipendije, a onda Harvard "proizvodi" nove "vladare svijeta". A onda oni Harvardu daju donacije za novu "proizvodnju". I tako se sistem održava.

 Kod nas je glupo i razmišljati na taj način. Djeca talenti u društvenim, prirodnim ili tehničkim naukama, u umjetnosti ili sportu problem su i obaveza isključivo porodice. A kada je tako zašto bi ona i kada uspiju da se ostvare, imala bilo kakvu obavezu prema zajednici koja nije imala ni trun empatije prema njima?

 Ili da svedemo priču. Zašto bi Novak Đoković uopšte plaćao porez u Srbiji, a ne u Monte Karlu? Koliko je Srbija uložila u Novaka Đokovića? Onaj kojim se danas ponosi postao je svjetski reket broj jedan zahvaljujući isključivo podršci porodice koja je imala i snage i novca da ga prati.

 Mnogo tužno je znati da je među nama mnogo Đokovića čijim uspjesima se nikada nećemo radovati. Na sramotu, prije svih, onih sa početka teksta po kojima se ništa neće zvati.

Samo budala piše što vidi

Kako se sa padom temperatura na podnošljivu mjeru podiže čovjekova aktivnost i on zatvoren tokom dana u klimatizovane prostorije u istraživanja kreće u kasno poslijepodne, tako se podiže i njegova potreba za kulturnim uzdizanjem.

U tvrđavi Kastel završeno je renoviranje "Kamene kuće" za šta je EU donirala 2,5 miliona evra. Početkom sedmice zaputila sam se da vidim šta se dešava u "Kući", datoj na upravljanje Kulturnom centru Banski dvor. Kad ono kuc, kuc.... zgrada ljepša i starija nego što je bila - zaključana. Iako su dva muzeja pripremila izložbu za njeno otvaranje, izložbe nije bilo, pa nije bilo ni otvaranja. Uprava Banskog dvora do danas ne zna šta da radi sa "Kućom" pa je odlučila da je najsigurnije da je drži zaključanu.

U novinskim vodičima nisam pronašla, ali sam na TV-u čula da je izložba "Beogradska mitropolija i srpski duhovni prostor (1804-1918)", na kojoj je predstavljena dokumentarna građa Arhiva SPC, u organizaciji Arhiva RS otvorena u Galeriji Akademije nauka i umjetnosti do četvrtka, 25. juna.

U namjeri da korisno (šetnja) spojim sa ugodnim (izložba) pred vratima Galerije ANURS našla sam se u ponedjeljak oko 18 časova. Kuc, kuc... Zaključano! Vjerovatno sam zakasnila, možda rade po skraćenom ljetnom vremenu. Nije Galerija Akademije kafana pa da ljeti radi duže.

U utorak, sada već po prilično visokoj temperaturi, oko 17 časova ponovo sam na "licu događaja". Kuc, kuc... Zaključano!

Iako sigurna da bi Galerija Akademije morala da bude otvorena duže nego banke subotom, promijenila sam taktiku. Važno je iznenaditi "neprijatelja" potezom koji od vas ne očekuje. Zato sam u srijedu put Galerije krenula oko 10 časova. Kuc, kuc... Zaključano!

Ljubazna gospođa na glavnom ulazu Akademije objasnila mi je da oni nemaju ništa sa izložbom i da su prostor Galerije samo ustupili Arhivu RS kao izložbeni salon. Rekla je još i to da je, koliko zna, od one noći kada je izložba otvorena, Galerija zaključana. Pa ko je vidio, vidio je.

Istražujući šta je to moglo izložbu da zatvori prije zatvaranja, otkrila sam da je u organizaciji Arhiva RS 10. juna u Banskom dvoru otvorena još jedna izložba "Od Sarajeva do Versaja". Tu izložbu Arhiv RS realizovao je u saradnji sa Arhivom "Timočka Krajina" povodom 9. juna, Međunarodnog dana arhiva.

Znači to je razlog! Ljudi iz Arhiva RS bili su u gužvi oko otvaranja nove izložbe pa su na onu u obližnjoj Galeriji ANURS potpuno zaboravili.

Noć bez knjige

Još jedna izložba povodom 100 godina početka Velikog rata ovih dana uzburkala je duhove i izazvala gradske polemike. Izložba Historijskog muzeja BiH u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Nisam stigla da pogledam da li je zaista na toj izložbi Gavrilo Princip "odurni zločinac", što je bio glavni argument optužbe. Nemam ništa ni protiv teze odbrane da ništa loše nije u tome da vidimo kako su to drugi vidjeli istorijske događaje na Balkanu tog vremena. Polemika je uvijek zdrava, jer podstiče kvalitet.

Ne znam ni da li su u okviru te izložbe održane "radionice za profesore i nastavnike istorije i kustose na kojima će im biti predstavljeni načini kako da muzejske izložbe povežu sa nastavom" (kako je najavljeno na otvaranju). Promaklo mi je i to da li se bilo ko od nastavnika i kustosa oglasio istim povodom i da li su postavku povezali sa nastavom? Ali ništa od toga nije ni važno, ali jeste šta oni misle o postavci i da li je logično da izložba istorijskog muzeja nije postavljena u sebi srodnoj instituciji, muzeju, nego u biblioteci? Ako ništa muzej po prirodi djelatnosti zapošljava kustosa koji pregleda, priređuje i odobrava postavku izložbe, a biblioteka, logično, ne.

Ima već neko vrijeme da se institucije kulture u RS učestalo, izvan vlastite djelatnosti, smisla, vizije, misije, pa i zakonskog određenja, bave izložbama. Kako su izložbe manifestacione prate ih mediji i emituju u posljednjim minutama Dnevnika, to je efikasan način da se čelni ljudi institucija kulture redovno pojave i pokažu kako su radni i sposobni. Jer kada bi se bavili onim što je smisao i svrha, kao što su recimo naučna istraživanja, ko bi uopšte to emitovao u centralnom dnevniku?

Ako je smisao, a jeste, nova moda naglašene manifestacione prezentacije rada (ako te nema u medijima ne radiš ništa), načina uvijek ima. Zato je u najmanju ruku čudno da je NUB RS u "Noći knjige", koja se organizuje povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, bila zatvorena tačno u 20.00. Nijedna promocija, nijedan književnik, ništa. Iako bi sasvim sigurno dobro osmišljenja i organizovana "Noć knjige" imala mnogo veći publicitet u medijima od svih dosadašnjih izložbi po hodnicima.

Eto i HRT je objavio da je "Noć knjige" u Hrvatskoj obilježena u 180 gradova i 400 kulturnih centara. Centralna manifestacija noći koja slavi i promoviše knjigu, čitanje, autora i izdavaštvo bila je u Nacionalnoj biblioteci Hrvatske (pa neće valjda u muzeju?) gdje su se sa knjigama družili pjesnici, pisci, profesori književnosti, čitaoci, diplomate...

Svetlana u zemlji čuda

Kada smo već kod knjige, ove sedmice u ANURS promovisana je zanimljiva knjiga "Umetnost i stvarnost srpskim očima" autora prof. dr istorije umjetnosti na Frenklin koledžu u SAD Svetlane Rakić.

Riječ je o antologiji u kojoj je predstavljen 21 srpski slikar i njihova djela nastala od 1992. do 2012. godine. Svetlana je knjigu američkoj javnosti predstavila lani na engleskom jeziku, a poslije promocije srpskog izdanja u Beogradu i Novom Sadu, odlučila je da je predstavi Banjaluci.

Na promociji je govorio i Bogdan Rakić, prof. dr istorije književnosti na američkom univerzitetu kao pisac predgovora kroz koji je čitaocima u SAD pokušao da približi istorijske, političke, socijalne okolnosti u ovom dijelu svijeta.

A posjetioci? Jedva da ih je bilo petnaestak. Među njima dva akademika, Rajko Kuzmanović i Svetlanin otac Svetozar Koljević.

Dva profesora američkog univerziteta, dva priznata stručnjaka u svojim oblastima, a u publici nijedan student, nijedan profesor i ni slučajno dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci! Nijedan kustos i samo jedan ovdašnji istoričar umjetnosti.

Naivno bi bilo i očekivati da je neko mogao i trebalo da zamoli Svetlanu Rakić da studentima Akademije umjetnosti (onako kako to redovno čini u Kini) održi barem jedno predavanje, što bi ona sasvim sigurno i rado i besplatno učinila. Ali, možda su i u pravu, šta bi Svetlana Rakić mogla uopšte da im kaže što oni već ne znaju?

Monolog

U isto vrijeme kada i promocija u Gradskom pozorištu "Jazavac" trajala je sedmica Studija "Jazavac". Mladi ljudi, zaljubljenici u teatar, predstavljali su publici ono što su sa mentorima naučili u protekloj godini. Oni najstariji premijerno su izveli autorsku predstavu "On Air". Oštro kritikujući devijacije društva u kojem žive, kvazivrijednosti koje im se nude, jasno su pokazali da su tu, da vide, da razumiju, da znaju. Muk u sali pratio je monolog nepoznatog pisca:

Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom…

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.

Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.

Gdje vozovi kasne po redu vožnje.

Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u drugim sportovima.

Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.

Gdje je krvni pritisak veći od penzije.

Gdje su novinari slobodni da napišu šta god im se naruči.

Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.

Gdje se ratovi nikad ne završavaju.

Gdje se istorija ponavlja svaki dan.

Gdje su najbogatiji oni koji ne rade ništa.

Gdje pametne proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.

Gdje nepismeni pišu istoriju.

Gdje se svako svakom smješka, a niko nikome ne želi dobro.

Gdje su poplave jedini način navodnjavanja.

Gdje nisi normalan ako ne poludiš.

Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna.

Gdje se najmanji uspjeh ne prašta.

Gdje i umjetnost mora da ima partijsku knjižicu.

A da vam ispričam vic?

Šta čovjek može da promijeni onda kada ne može da promijeni ništa? Kako god kontam dvije stvari: da uradi ono što je do njega, što ga ne košta i da ne prestane da se zajebava, na svoj i tuđi račun.

Ne znam da li bi se sa tim složili psiholozi, pedagozi i razni analitičari, ali sigurna sam da bi glavom klimnuli pragmatici.

"Poljar Ahmo"

"Ja sam došao danas, jutros... pred fabriku kablova u Jagodinu, i video sam jedan lep sat, divan jedan sat na ulazu koji ne radi. Hteo sam da se vratim. Rekao sam - O.K! Imate problema sa tehnologijom, imate problema sa sirovinom, imate problema sa obrtnim kapitalom, ali koji je problem da ovaj sat radi? Je l’ to problem?

 I to je ono što sam hteo da vam kažem. Dajte da uradimo ono što možemo da uradimo, a da se ne vadimo na opravdanja - svetska zavera. Možda ima i svetska zavera! Ali hajde prvo da vidimo šta mi radimo u svom dvorištu, šta mi radimo u svom gradu, šta mi radimo u svojoj zemlji, pa ako uradimo svoj domaći zadatak, onda da vidimo da li nas mrzi nastavnik ili nas ne mrzi nastavnik".

 Tako je na temu: postoji li bar mala šansa da svijet bude bolji i da zemlja u kojoj živimo bude bolja, jednom prilikom govorio Zoran Đinđić.

 Nevjerovatno je kako su precizne i slikovite bile dijagnoze tog obrazovanog, pristojnog i, što je najvažnije, lijepo vaspitanog čovjeka.

 I zaista, odnos pojedinca prema poslu, zajednici, sebi vidi se odmah, na prvi pogled. Kao i odnos onih koji upravljaju ljudima. Da li neki direktor hoće ili neće da nešto uradi jasno se vidi čim zakoračiš u firmu ili instituciju u kojoj direktoruje. Ako je okrečeno, ako je čisto, ako su sijalice ispravne, stolice popravljene... jasan je znak da želi i da hoće. Da sam ja neko znala bih nepogrešivo koga da imenujem i koga da smijenim. Sreća, nisam...

Ali da se vratimo temi.

 Baš ovih dana jedan čovjek u Bijeljini zgrožen prljavštinom, smećem i mrtvim pticama oko kojih se igraju djeca odlučio je da očisti park. Mediji su objavili kako je kupio kese za smeće, stavio rukavice i dao se na posao. Već sama činjenica da je nešto što je u civilizovanom svijetu normalno kod nas dospjelo do medija govori dovoljno.

 "Ja živim vani, došao sam ovdje sa familijom, proveo dva dana u parku, i bio sam prosto šokiran kad sam vidio količinu smeća u kojem se djeca igraju. Ne pristajem da se adaptiram kao bubašvaba, nego sam odlučio da samoinicijativno krenem i čistim. Danas ću raditi čitav dan, u četvrtak sam u avionu i odlazim na svoju destinaciju. Vratiću se opet za šest mjeseci, ako bude ista situacija, opet ću isto uraditi. Za mene je ovo katastrofa, jer ovaj park je ogledalo duše grada. Ja ne mogu s tim da se složim kao pojedinac", rekao je čovjek čije ime nije objavljeno.

 Prolaznici su ga gledali kao Marsovca dok je čistio park, sjedili su na klupama, neki su ležali, djeca su se igrala u smeću... i niko mu se nije pridružio.

 Ne tako davno jedan moj drugar uzeo je rukavice i kese za đubre i okupio klince iz komšiluka da skupljaju smeće ispred zgrade. Isto su ga gledali i isto su se čudili slučajni prolaznici. Niko iz zgrade nije izašao da im se pridruži. Nije bilo ni TV kamere da zabilježe "incident". Jedino što se dogodilo bilo je vidljivo golim okom -  nestalo je đubre ispod prozora.

 Nekada kada sam bila klinka svako naselje u mom gradu imalo je svog parkara. Taj čovjek sa jedinom radnom opremom - šiljatim štapom, skupljao je papiriće i ganjao nas kad zagazimo na travnate površine. Noćna mora, strah i trepet klinaca u kraju bio je parkar Ahmet. Naš poljar Lijan. Ahmo Lukač predano je dežurao 24 sata i čuvao travu i ruže. Iako je svoj posao radio više nego savjesno, stanari bi se bar jednom mjesečno organizovali na zajedničku radnu akciju čišćenja, što haustora, što parkova.

 Bilo je to nekad. A onda je "zanimanje" parkar izumrlo. I ne samo "zanimanje". Izumrlo je koješta. A nisu baš sva velika djela nastala zahvaljujući velikim parama, nego zahvaljujući pravim ljudima.

 "Tornjak pred sudom"

 Za napredak i razvoj svakog pojedinca, ali i društva presudan je duh. Humor, šala, vic, zajebancija na svoj i tuđi račun sasvim sigurno je jedan od najvažnijih preduslova da jedna sredina, grad, zajednica... profiliše i da kvalitet u svim oblastima: od umjetnosti, preko rokenrola, do politike.

 Kako? Ispričaću vam jednu priču, ako je niste čuli. Riječ je o predstavi "Tornjak pred sudom", u režiji iskusnog novinara i urednika Ekrema Milića.

 Ekrem je u sudnici Opštinskog suda u Sarajevu 28. aprila pismeno i usmeno zatražio da se u presudi inspektorica Kantonalne inspekcije Sarajevo Saida Čapljić izvini njegovom psu tornjaku Montiju zbog klevete i pokušaja "montiranja procesa".

 - Tražim da sud naloži inspektorici Čapljić da se izvini tornjaku Montiju zbog klevete i nanošenja duševne boli i psu i njegovom vlasniku - rekao je Ekrem u završnoj riječi koja je unesena u zapisnik.

 Milić i Kantonalna inspekcija se spore od 2013. godine. Inspektorica Čapljić je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 300 KM, jer, po njenom mišljenju, tornjak Monti nije uredno vakcinisan i čipovan.

 Ekrem se na tu kaznu žalio i predočio dokaze da njegov Monti ima uredniju dokumentaciju od inspektorice Čapljić. Monti ima čip od 2007. godine, kada je rođen. Ima pasoš, rodoslov i veterinara koji ga redovno vakciniše. Milić je u sudnici rekao da je inspektorica Čapljić pokušala "napakovati" kaznu tornjaku Montiju.

 Sud je nakon dvije godine trajanja procesa konačno presudio: Milić ne mora da plati kaznu, a inspektorica mora da se izvini Montiju.

 Tekst je do medija dospio tek ove sedmice, sa više od mjesec zakašnjenja. I privukao veliku pažnju javnosti koja je bez obzira na vjeru, naciju, državu, političko opredjeljenje... jedinstveno pozdravila odluku suda. I složila se da kada je pravna država u pitanju, ništa nije potrošiti novac za dvije godine suđenja jednom "sumnjivom" psu tornjaku.

 Samo Ekremu - majstoru šege, šale, sprdačine, režiseru i dramaturgu brojnih gradskih priča i pričica, čovjeku nepogrešivog smisla za humor i satiru, moglo je na um da padne da na praktičnoj pokaznoj vježbi u sudnici izruga sav jad i bijedu pravosudnog sistema kod nas, ismije fingiranje pravne države i na površinu izbaci sve njene devijacije.

To je taj duh, jedini efikasan način samoodbrane u zlim vremenima i korektiv u najboljim.

 Duh je nešto što čovjek, ali i grad ima ili nema. Ne kupuje se, ne uvozi se, ne vidi se, ali se osjeti u vazduhu. I koliko god je duh potreban za progres, toliko trač i oblajavanje razjedaju i sredinu i čovjeka, bez obzira na to da li je subjekt ili objekt.

A tamo gdje nema vica, tamo nema ničega. Zato ću vam ispričati jedan za kraj.

Papa Franjo još nije doputovao iz Sarajeva do Vatikana, a već je Mujo pitao Hasu:

"Haso, jesi čuo bolan da je papa došo u Sarajevo?"

"Jašta da sam čuo, pa neće valjda doć' u Želju!", uzvratio je Haso.

Ispričala bih vam i neki ovdašnji. Ali ga godinama nisam čula.

Tragovi

I šta god da pokažu rezultati popisa, koji će u BiH, sve su prilike, biti odgođeni do krajnjeg roka, ljeta 2016, jedno je sigurno, Srbi izumiru. To jasno pokazuje demografija, ali ne samo ona.

Ono što je poraznije od te turobne demografske slike, nestaće, a da neće biti traga da su živjeli početkom 21. vijeka. Posljednji tragovi o njihovom postojanju datiraju iz nekoliko vijekova ranije.

Mali Beč i istočni Pariz

Podaci dostupni svima pokazuju da je ne tako davno, prije samo 20 godina, Srba u Rumuniji bilo više od 30.000. Danas ih je oko 18.000 i svaki dan sve manje. Nema dovoljno đaka za srpske škole, a srpska gimnazija "Dositej Obradović" u Temišvaru je pred gašenjem. I to je demografija.

Ali ima i drugi dio iste priče. Temišvar ili "mali Beč" ima nekoliko divnih trgova. Jedan od najljepših je Trg jedinstva, kojim dominira velika srpska Saborna crkva.

Odmah pored crkve je Palata episkopije, jedna od najljepših zgrada u Temišvaru, u kojoj se nalazi Muzej i biblioteka Matice Srpske. Tu je i jedini portret Njegoša sa bijelom kamilovkom.

Lijepa plava palata je Osnovna škola "Miloš Crnjanski" u čijem dvorištu se nalazi bista velikog književnika na kojoj piše da je ovu školu pohađao od 1900. do 1904. godine.

Nisu to jedine palate koje su prije stotinjak-dvjesta godina sagradili Srbi u Temišvaru. Slična zdanja su svuda oko velikog trga. Ispred prekrasnih palata su restorani i kafići čiji vlasnici su i danas pripadnici srpske manjine.

Poslanik u parlamentu Rumunije i predsjednik Srpskog saveza u toj zemlji Slavomir Gvozdenović jedan je od rijetkih ovovremenih koji je nastavio tradiciju i za života u Temišvaru sagradio zadužbinu - Srpski dom u naselju Jozefina.

Srpska zajednica u Rumuniji dala je i mnoge znamenite ličnosti. Pored Dositeja Obradovića i Miloša Crnjanskog, tu su i veliki dobrotvor, prvi srpski doktor prava i političar Sava Tekelija, slikari Stevan Aleksić i Ivan Tabaković, arhitekta Milan Tabaković....

Ali Sava Tekelija svoju zadužbinu ipak nije podigao u Temišvaru nego u Budimpešti. Tamo je 1838. godine sagradio Tekelijanum, čija je misija bila da školuje siromašne, najbolje đake i studente iz svih krajeva u kojima su živjeli Srbi. U tom gradu u Mađarskoj Srbi su ostavili neizbrisive tragove postojanja.

Pored Tekelijanuma (čiji je jedan od upravnika bio i Jovan Jovanović Zmaj) je crkva Svetog Đorđa. U strogom centru Budimpešte je i zgrada Angelijanuma, zadužbina patrijarha Georgija Brankovića i bogatog veleposjednika Lazara Dunđerskog, u kojoj je nekada bila ženska škola. Nijedna od tih građevina nije u restituciji vraćena SPC.

Bez obzira na to i danas u centru Budimpešte postoji Srpska ulica, zgrada Srpske crkvene opštine i Gimnazija i internat "Nikola Tesla". Slično je i u Sent Andreji.

Od nekadašnjih sedam pravoslavnih hramova u vlasništvu SPC danas su četiri. Ali na gradskom trgu i dalje stoji Srpski esnafski trgovački krst, pod zaštitom UNESCO-a, ali i Muzej SPC.

Veleljepne građevine ostale su kao dokaz postojanja jedne velike i jake zajednice. Nekada. Do polovine 19. vijeka Sent Andreja bila je stoprocentno srpsko mjesto. Danas, po relevantnim podacima, u njoj žive svega 82 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti od ukupno njih 20.000. Slično je u cijeloj Mađarskoj. Od nekadašnjih blizu 100.000 Srba, koliko ih je bilo 1918. godine, danas je ostalo oko 10.000.

Gospoda

U Trstu je situacija nešto drugačija u korist demografije. Tamo je broj Srba znatno veći nego prije stotinjak godina, ali njihova struktura, uticaj, ugled, snaga nisu ni blizu onoj koju su imali nekada najugledniji i najbogatiji Tršćani. Tršćani i danas mnogo više od nas znaju o "bogatstvu Kurtovića i gospodstvu Vojnovića".

Dr Jova Nikolić bio je osnivač i finansijer prve bolnice u Trstu i osnivač urologije u Italiji.

Najbogatiji Tršćanin srpskog porijekla, Trebinjac Jovo Kurtović osnovao je prvu brodsku liniju između Italije i Amerike.

Palate Kurtovića, Ivanovića, Vučetića, Nikolića, Gopčevića, Tripkovića... i danas su ponos Trsta. Srbi su u tom gradu izgradili 62 palate, a danas su samo četiri u vlasništvu SCO Trst.

Jovo Kurtović bio je i najveći darodavac crkve Svetog Spiridona, koja i dominira Kanalom Grande i Trgom Ponte Roso. Ovo je jedna od rijetkih građevina, tačnije jedina, koja je renovirana zahvaljujući nadljudskom naporu tadašnjeg srpskog konzula.

Na Kanalu Grande je i prekrasna palata Jovana Kurtovića. Pored nje je još jedna srpska palata u kojoj je smješten poznati kafe "Stela polari".

Jedna od najljepših palata je ona Spiridona Gopčevića, takođe na Kanalu Grande. U njoj je danas sjedište Gradske uprave za kulturu i muzeje grada Trsta, kao i Muzej pozorišta.

Spiridon Gopčević bio je veliki prijatelj Đuzepea Garibaldija i predsjednik SCO u Trstu od 1847. do 1854. godine, a jedan od njegovih nasljednika Marino Gopčević, osnivač je Neurološkog odjeljenja tršćanske bolnice.

Govoriti o imovini, srpskim zadužbinama, školama, palatama i crkvama u Zagrebu, Dubrovniku, na Kosovu, u Makedoniji.... zahtijevalo bi mnogo, mnogo prostora. Sve te monumentalne građevine ostale su da svjedoče o postojanju jednog vrijednog naroda koji je danas u nestajanju iz poznatih i nepoznatih razloga.

Samo u Hrvatskoj iz poznatih razloga broj Srba iz popisa 1991. godine sa 581.663 na popisu 2011. sveo se na 186.633.

Rezultati popisa u BiH kada god da budu objavljeni pokazaće koliko ih je u Sarajevu. Po popisu iz 1991. bilo ih je 157.143. Iako su "nestali", Jeftanovići, Despići, Živkovići, Obrenovići, Spasenići... samo su neke od uglednih porodica čiji su tragovi vidljivi golim okom.

Prvi i najslavniji sarajevski hotel, hotel "Evropa", izgradio je bogati sarajevski trgovac Gligorije Jeftanović. Iz osmanskog perioda pamti se do danas Basarin han, kojega je kasnije na istom mjestu zamijenio hotel "Drina". A porodica Basara je kasnije postala Besarević, poznati sarajevski apotekari, ljekari, ali i bogataši.

Najpoznatija je stara srpska porodica Despić, koji su u Sarajevu ostali upamćeni po darežljivosti i koji su gradu ostavili dvije divne kuće, obje pretvorene u muzeje. Jedna "Despića kuća" je muzej života te sarajevske porodice, a druga je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Ta kuća smatra se i danas jednom od najljepših kuća u gradu.

Ogromna je imovina i koja je SPC u Sarajevu oduzeta poslije Drugog svjetskog rata (imovinu su im uglavnom zavještale sarajevske porodice).

Najpoznatiji slučaj je Bogoslovija u kojoj je smješten Ekonomski fakultet. A tu je i više od 30 zgrada i kuća, pet stambeno-poslovnih kompleksa, desetine poslovnih prostora, ali i zemljišta.

I zemljište na kojem su izgrađene dvije zgrade za najviše institucije BiH na Marijin dvoru bilo je vlasništvo SPC, kao i dio parcela na kojim je sagrađen "Holidej in", "Zetra", ali i nekadašnji Trg Svjetlost, koji se danas zove Trg Alije Izetbegovića. I još mnogo, mnogo toga....

Tragovi

Toliko je tragova da ih je teško pratiti. Mnogo toga zavještano je crkvi i mnogo hramova sagrađeno. Ali i mnogo škola, kulturnih i obrazovnih institucija, mnogo zadužbina za darovitu djecu.

A danas? Danas, bez obzira na poraznu demografiju, oni koji su došli nisu u stanju ni da okreče sve to što su ne tako davni preci ostavili.

Neki će reći da su se i vremena promijenila i da se ljudi koji imaju i mogu i kada požele da budu dobrotvori pribojavaju, jer bi ih razularena javnost izrugala. Ima u tome istine, nije da nema. Kao što ima istine u tome da je u problemu svako onaj koji i pokuša da nešto sagradi u ime države. Nije li Dragan Đilas jedva preživio (ako je) onaj jedan jedini most koji je Beograd dobio u posljednjih 50 godina? Nije li ukrao, pokrao bar još tri? Ali most, zahvaljujući kome je Beograd prodisao, ostao je i mnogo, mnogo je lijep.

Ljudi se pamte po tragovima koje ostavljaju. I sve jednom dođe na svoje. A lajanje to je pišanje uz vjetar. Uguši te vlastiti smrad. I u tom smradu nestaneš kao da te nikada nije ni bilo. Smrdljivi trag iščezne zajedno s tobom.