Znam njen stari Gorak konak. Ali ne znam njen novi gorak konak

Ne mogu pričati iz naučnog ugla o umjetničkom djelu Dare Sekulić ili o njenoj poeziji na taj način. Zato ću vam o Dari, ili mojoj teta Dare, pričati posve lično, a opet čini mi se važno da ispričam tu priču.

Dara Sekulić u našu zgradu u ulici Žrtava fašizma broj 12 doselila je kada sam bila treći razred osnovne škole. U tom stanu, vrata pored naših, prije Dare živio je Novica Petković. Piljili smo mi djeca znatiželjno, ali i zadivljeno, u novu komšinicu odjevenu u onim divnim indijskim haljinama, lijepu, gracioznu i daleku.  

Godine su prolazile, a mi smo eto tako postajali i postali jedna porodica. Ulazili smo bez kucanja, ručali, večerali, gledali vijesti, drugovali, slavili, bolovali, odrastali i starili. Govorila je da će probiti zid između naših stanova, da ne idemo okolo, kada smo ionako jedna kuća, izabrana.

Moja majka Vida bila joj je prvi recenzent tek napisanih pjesama. Možda baš uvijek i nije najbolje razumjela, ali je osjećala. A Dara je tako ispipavala bilo čitalaca.. „Vidoooo slušaj napisala sam pjesmu pčeli matici!!! Evo ga Vidooo Brat moj Tesla!!!!“ Upadala je u stan ozarena, a majka, koja je pekla pitu ili kuvala šta god, sve bi ostavljala i sa punom pažnjom slušala Daru koja deklamuje nove stihove, premijerno.

Mnogo godina kasnije jednu pjesmu posvetiće i njoj: Vidi Kusmuk dragoj prijateljici iz Ulice Žrtava fašizma 12 „Ne na svojoj zemlji“, Inđija 2009. godine.

Rastali smo se privremeno toga jutra 12. aprila 1992, mi smo se sklanjali iz grada u vikendicu „dok zlo ne prođe“. Majka nije zaključala vrata. Teta Dare je čekala Kikašev avion i koji dan kasnije otišla za Beograd.  Jedno vrijeme tamo je sa unucima provela kod Brane Petrovića, a onda otišla za dječije selo u Sremskoj Kamenici. Nesrećan slučaj i sticaj okolnosti moju porodicu doveo je Stari Slankamen i opet su se spojili. Dara je prvim autobusom stigla iz Kamenice u Slankamen.  

Kada se preselila u Prištinu, otišli smo po nju 1997. godine i doveli je na Dučićeve večeri poezije u Trebinje. Bio je to praznik pjesme i smotra  pjesnika kakvoj nije bilo ravne. Glas pjesnika protiv smrti, rata, nesreće. ….. kulturna smotra kakvu već odavno nemamo. Sada je to Dučićev dan, a ove godine ugašena je i svečana akademija na kojoj su pjesnici govorili stihove Dučiću u čast.

U pismu napisanom 13.4.1997. godine Dara mi piše ovako: „Mnogo mi je drago da sam bila i vidjela drage ljude. Trebinje, Nikšić i Ostrog u povratku. Naime, do Podgorice sam se vozila sa pjesnicima iz Beograda, oni su išli na avion, a vozač se vratio u Trebinje. Malo je trebalo da se ne vratim sa njim. Luda sam ja, da sam sama u Prištini, sigurno bih to učinila bila, toliko sam željela da se vratim u „svoju zemlju“. A kada nešto razmislim: Jovan sam bez zemlje!!!“

Sve godine poslijeratne Dara Sekulić i moja porodica ostali su zajedno. Majka i brat su se nastanili u Inđiji, mi  u Banjaluci. Dara je iz Prištine otišla u Vlasotince. Pisala nam je redovno, a dolazila i odlazila povremeno.  

U Galeriji Akademije nauka u Banjaluci imala je divno pjesničko veče čiji domaćin je bio akademik Milivoje Unković. Jednog lijepog sunčanog dana u manastiru Gomionica uručeno joj je Kočićevo pero. Bilo je svečano i  otmeno.  

A Dara,  mogla bih reći da meni je bila nešto kao duhovna majka ili pomajka… Kao djevojčurka vukla me sa sobom posvuda - na izložbe, na promocije, na putovanja, u gljive… ali i kod ljekara i travara u Počitelj kada je to zatrebalo. Mojoj kćeri Vidi po vlastitom izboru bila je baba žaba….

Kada je pročitala njenu prvu dječiju dramu rekla je ushićeno: „Od Boga je ovo dar!“ I pitala Vitu da je postavi na scenu. Govorila je: „Biće bolja od tebe, mnogo bolja jer je radoznalija“.

A za svaki Vidin rođendan stizao je dar – pjesma od Babe žabe za Ćoćo San, kako je zvala. Donijela sam ih nekoliko, pa ću vam jednu pročitati…

Još jedna čestitalica

Vido mila, vilo mala.

I deseta je godinica,

K’o zvjezdana prikolica,

Put tvoj obasjava.

 

Ostala je potkovica,

Konjića bijelog, vilenog,

Sretno da ispliva djevojčica

Iz jastučka svilenoga.

 

Dara Sekulić godinama je bila urednik Malih novina, a jedan dječiji časopis osmislila je i u martu 1997. godine i čak napisala njegov prvi broj od početka do kraja.

„Draga moja Mirjanice, očekivala sam vas, napravila sam predlog za školski list, Ana je čak napravila naslovnu stranu. Listu smo dali izme Školski dani, ali ima još predloga pa će se moći izabrati. Mislim da bi list bio bogat i obuhvatao bi svu materiju zanimljivu za uzrast“…..

U jednom kasnijem pismu napisanom u Studenskom centru, paviljon 3, Priština predložila je da taj časopis može da se zove i Školski dani ili Radovanje. Pisala je da bi mogao biti i BRANKO po Radičeviću ili Ćopiću, svejedno….   Nažalost, nije bilo sluha za njegovo pokretanje, ali do danas sam sačuvala taj broj i nadam se  da će Istočno Sarajevo smoći snage da to učini.  Prvi Darin broj časopisa je tu. Nastaviti neće biti teško.

Godine su prolazile, pa sam tako i ja Dari bila urednik. Naime i nisam. Bila sam glavni urednik „Glasa Srpske“ i angažovala je da piše kolumnu. Molila sam je da piše zapise o ljudima, o Andriću, Branku, Desanki, Skenderu…. a ona je slala zapise o bilju. Tako je i nastala knjiga  „Zapisi o bilju i nama“.

U našem posljednjem viđenju u Banjaluci rekla je: „Tebi ću ostaviti moja i Milanova pisma. Ti znaš šta ćeš s njima“. Nažalost, tu prepisku dva velika pjesnika Milana Nenadića i Dare Sekulić nisam pronašla. Ona mi je nije stigla dati. Iskreno se nadam da će ih nekada neko pronaći. Zarad njih dvoje, ali više zarad svih nas.

Listajući i čitajući za ovu priliku Darina pisma naišla sam na jedno iz Vlasotinca napisano 21.3.1999. godine…. Između ostalog tamo piše: „Vladimir se skrasio tamo gdje je najmanje želio usred kaubojske Amerike, u državi Nebraska gradu Linkolnu. Poslao mi je garantno pismo i zove me da tamo živim ali ja sad nisam mogla učiniti ništa u tom pravcu, ali ću otići“.

Dara nije otišla, i ako je htjela. Vladimir se vratio. Ali 25 godina poslije ovoga pisma, Vida, ona mala kojoj je Dara bila Baba žaba, nalazi se u državi Nebraska u gradu Linkolnu na master studijama na Univerzitetu na kojem je predavao Vladimir. I šta da čovjek kaže osim da slučajnosti ne postoje i da su neke veze jednostavno sudbinske ili Božji plan.

Koristim ovu priliku da se zahvalim Viti Mitriću, kojeg je moja teta Dare iskreno cijenila i voljela. Mislim da je njegova upornost i njegov trud i njegova ljubav prema Dari Sekulić učinila da smo i danas ovdje u njenu čast. S njom i njenom poezijom ovdje u Istočnom Sarajevu gdje je po vlastitoj volji živjela posljednje godine života. Gradu koji je voljela i kojem je pisala pjesme.

A ja ću završiti sa jednom malo poznatom pjesmom i to onom Đure Damjanovića Dari Sekulić:

Gde li je sad? Šta radi sad?

Sad – kada više nije – nekad. Nekad kao nekad. Nego sad – kao ovo što je sad.

Znam njen stari Gorak konak. Ali ne znam njen novi gorak konak.

Izlaganje na „Poetskim danima Dare Sekulić“,  Istočno Sarajevo 11. aprila 2024.